LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Mešina priča za vikend
Mešina priča za vikend
Četvrtak, 09 Siječanj 2020 17:50

 

StaricaStarica sa maglajske pijace

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda, rano je i prohladno jutro pijačnog dana. Kada sam u Bosni i ja obavezno odlazim na pijacugdje mi je odredište jedan betonski stol na kome se nalaze prizvodi iz vlastitog vrta. Na tom stolu su neizostavno dva – tri mlada pileta što su do jutros dimljenih, flaša friškog mlijeka, surutke, desetak jaja od kokoški pileta, koja su slobodno hodala po avliji i pasli travu, te manji povezani svezica mrkve, peršuna, mirisnog bosiljka, mladog luka, te hrpice sezonskog voća...

Iza betonskog stola sjedi umiljata starica. Priđo bliže stolu, starica ustaje radosna, nudi mi svoju izloženu robu.

Dok mi je pomagala da stavim robu u ceker usput me upita: -Da li još radim ili sam u penziji, kako hanuma, da li imam djece, unučadi?

Dok sam spuštao novac u njenu drhtavu šaku odgovarao sam na pitanja.

-A kako vi i kako prolazite na pijaci?

-Eee, sinko moj, slabo, odgovara i podiže kapak sa drvene kutije u kojoj drži pazar.

-Gledaj, ovdje sam od ranog jutra, a samo šest maraka zaradila, više je Ciganka naprosila...

-Nemaju ovi ljudi, nemaju...

-Šta je ovo, kakav je to došo vakat, da ne vrijedi više ni plakat?

Sležem ramenima, jer kako ću starici bistriti zakone ekonomije koji nisu ni slični onima iz prošlog Titinog vremena. Za mnoge ljude pijaca je skupa, trgovački centri su jeftiniji i to je to.

A da bi staricu malo razveselio prelazim na lakša intimnija pitanja. Pitam je za zdravlje i opće stanje.

-Ooo, dobro, dobro sam hvala Bogu šta se sve prodeveralo, samo me malo u zadnje vrijeme glava boli, a slabo se i spava.

Naiđem opet jedne srijede, kratko zastanem ispred betonskog stola čujem staricu kako nudi svoju robu nekom kupcu, kojeg oslovljava sa „profesore“.

-Hajde uzmite još i ove trešnje daću vam ih jeftinije, samo da ih se riješim.

-Koliko? - pita „profesor“.

-Koliko god date biće u redu.

-Aaa, tako to ne može. Vi prodajete i recite cijenu, insistira „profesor“.

-Hajde neka bude sve za šest maraka, velikodušno će starica.

I dok je „profesor“ preturao po novčaniku i tražio siću, starica je posegnula i za buntom poljskog cvijeća koje je čuvala ispod stola.

-A, ovo vam poklanjam, obradujete vašu gospođu.

Iza „profesora“, eto jednog čičice, pita pošto je zelen za supu.

-Jedna marka, a tvoja penzija je mala i neredovna, daj pola marke...

Ta moja prisutnost i velika radoznalost me nagovoriše da napišem ovu priču o starici s pijace koja je svake srijede tu da nešto ispriča, pokloni, proda pa i u pola cijene.

Jedne srijede počeli smo da zajedno pravimo priču. Ja pitanjima, starica odgovorima. I tako je ona otvorila stranicu svog burnog života.

Šta ima važnijeg, ljepšeg i svijetlijeg od ljubavi. Skoro ništa.

Ispričala mi je kako je prije agresije i rata u Bosni bila sretna sa svojim mužem i sinom kojeg je trebala oženiti. Ali, rat, taj prokleti rat. Sina su joj zarobili i odveli u nepoznatom pravcu, a onda su dušmani došli, pretresli kuću nju i muža odveli u logor.

Starica je to nazvala logorom, jer su bili ograđeni bodljikavom žicom, a tu su dovođeni i odvajani muškarci od djece i žena, a onda odvođeni na prinudan rad i strijeljanja.

Naredne srijede starica je donijela nekoliko fotografija. Na jednoj od fotografija bila je ona, ali bez njene pomoći nisam je mogao prepoznati. Prava ljepotica, obučena u muslimansku nošnju karakterističnu za njeno mjesto u kome je rođena i odrastala. To je bila moda tog vakta.

Od kada se rat završio čekala je svog muža i svog sina, a koje nije prežalila do današnjih dana.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search