LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Sjećanje na Oskara
Sjećanje na Oskara
Subota, 11 Siječanj 2020 10:48

 

OskarSmrt Oskara – kockara

Nadan Filipović

U staroj kući pored Miljacke, na Obali 18 proživio sam djetinjstvo i veliki dio mladosti. Nekoliko “sličica” iz mojih “Haustorskih priča” posvetio sam stanarima moje kuće, komšijama i susjedima, inače, odavno zaboravljenim sasvim malim, običnim ljudima. Vidi se da ih ipak nisam zaboravio, te tako usprkos prohujalom vremenu, eto ostadoše zapisi o njima kao na nekim grobovima krajputašima.

Ovu priču sam posvetio jednom tragičnom liku, mladom inženjeru elektrotehnike, mom susjedu iz kuće ne broju 14. Bili smo komšije “kuća do kuće” kako se i danas zna kazati.

Oskar Petelin (na slovenačkom petelin je pijetao je) bio je jedinac bračnog para “hauzmajstora”, Slovenaca Avguština Barbare Petelin (dekliški – djevojački Črv, odnosno crv). Taj par je kraj rata ostavio 1945-te ostavio u Sarajevu u koje su iz okoline Kranja došli još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Prvo su bili kućepazitelji, ili, kako se u Sarajevu govorilo – hauzmajstori u nekoj staroj zgradi u blizini gradske bolnice na Koševu, a odmah nakon rata su doselili na Obalu 14. Za razliku od većine stanara, uglavnom seljaka, novopečenih partizana-vojnih lica i udbaša, hauzmajstori su bili veliki čistunci, čas i pretjerani čistunci. Stubište i haustor zgrade su blistali, a u dvorištu se nije nikad mogao naći bilo kakav otpadak ili komadić papira. Bili su jako strogi prema stanarima zgrade od kojih su zahtijevali, kako su znali reći “visoki stupanj higijenske discipline”, a još strožiji su bili prema, nama, djeci iz zgrade i komšiluka, te nam uopće nisu dozvoljavali igrati se u njihovom dvorištu u kojem su Petelini imali mali prizemni hauzmajstorski stan, za koji nisu plaćali stanarinu, kao što je nisu plaćali mnogi hauzmajstori.

Posebno su bili strogi prema sinu jedincu. Oskar je bio jako debeo, tustog lica punog bubuljica i uvijek masne kose. Jedva je hodao zbog pretjerane debljine. Bio je potpuno nesrazmjerne tjelesne građe. Torzo mu je bilo ogroman, a noge su bile kratke i debele. Tada, još davnih četrdesetih, moj izuzetno poštovani susjed, pijanist Mladen Stahuljak mu je dao nadimak “naš jadni Henri de Toulouse- Lautrec”. Tada mi pripadnici “male raje” nismo pojma imali zašto mu je gospon Mladen dao taj nadimak sa dodatkom opisnog pridjeva “jadni”, a tek kad smo odrasli shvatili smo da mu je taj nadimak gospon Mladen “priljeplo” zbog izuzetno kratkih nogu, sličnih onim kakve je imao poznati francuski slikar i ilustrator. Oskar nije nikad ni za tren sa mesnatog nosa crvenog poput one paprika roge skidao glomazne naočale s lećama koje su bile debele kao dno tegle. Sjećam se da nas je bilo strah pogledati u te leće, jer su iza njih u nas buljile pomalo razroke tamno smeđe oči.

Jadni Oskar je vapio za nama, trčao je k nama, ali i kad god bi se uspjeo nakratko s nama poigrati, igru bi uvijek prekidao kreštavi glas njegove majke Barbare koja se derala: “Oskar, Oskar takoj domov pridi...ti mali hudič...kolkrat sem ti že rekla da se ne smeš igrati s temi lenimi umazanci. “

Zahvaljujući incijativi, u to vrijeme velikog vizionara Emerika Bluma, u Sarajevu je 1961. godine utemeljen Elektrotehnički fakultet koji će, kako će se kasnije pokazati "iznjedriti" na hiljade inženjera elektrotehnike od kojih su na desetine postali svjetski poznati stručnjaci, poglavito »Energoinvesta«, ali i »Unioninvesta«, te i drugih privrednih giganta koji je veoma uspješno i visoko profitabilno obavljali i najteže projekte na svim kontinentima. Odmah nako zadnjeg rata naši politički "liliputanci" su uspjeli ono što je svakom iole pametnom i normalnom izgledalo kao "mission impossible", naime naši "stranačko demokratsko – aktivni" "stručnjaci"  predvođeni SDA - uzdanicom Nedžadom Brankovićem (šifra "sve je po zakonu",  su za par poslijeratnih godina uspjeli kompletno "zavaliti", ne samo "Energoinvest" već i sve druge sarajevske privredne giganta i uništiti ih u "privatizaciji", kako su naše vajne demo(n)krate nazvali "nezapamćenu pljačku i razvlačenje imovine "Energoinvesta", "Pretisa", "Unioninvesta", "Unisa" , itd, da dalje ne nabrajam., da nas više ne rastužujem jer bolje je da sada ne otvaramo stare rane i augmentative tuge jedne sramote koja je prava slika o destruktivnosti "naših" partijskih razbojnika, mogula kojim je BiH, kao neka usputno polukrepana krava koju naše vajne patriote onako ni mrtvu, a ni živu, dalje neumorno glođu i čejreče i bogate sebe i svoje safove poslušnika. ( Namjerno boldirao urednik!)

Avguštin znao je nešto prčkati "oko struje", pa u ga sve komšije često pozivali da popravi neke "kuršluse" ili da zamijeni "žarulje" u haustoru, podrumu ili veš – kuhinji. Njegova ljubav prema "električnom toku" , kako je on govorio za struju, naglo se ohladila kad jednom zamalo što nije poginuo od strujnog udara kada je mokrih ruku mijenjao žarulju u našem premračnom haustoru. Tada je hekn'o sa visokih "lojtri" i slomio lijevu ruku i karličnu kost na tri mjesta. Svoju amatersku ljubav preme elektrici je onda strasno usmjerio na Oskara koji je baš te 1961. godine maturirao u Prvoj Gimnaziji i to s odličnim uspjehom. Tata Avguštin je Oskaru "pio krv na slamku"  "goneći" ga nemilosrdno da se upiše na Elektrotehnički fakultet, a Oskar se onda "zakopitio" k'o najtvrdoglaviji magarac, a stvarno je bio uvijek ne samo u učenju, već zaista i patološki tvrdoglav u svakodnevnom životu. Oskar je upr'o sve snage otpora da upiše Svjetsku književnost na Filozofskom fakultetu.

Dakle, Avguštin "ila" Elektrotehnika, a Oskar "ila" Svjetska književnost. Počele su velike svađe, na jednoj strani Barbara i Avguštin, a na suprot njih, "solo- borac" - njihov jedinac.

Barbara je tulila, sjećam se kao kroz maglu vremena: "Čuj ti  idiot trmasti  in konju eden, kakšna neki književnost? Kaj boš imel od knjig in romanov? Kateri norec bo plačal za branje debelih knjig? Z tisto diplomo si lahko rit obrišeš, kot inžinjer pa si lahko gospod ki ima vekiko plačo..in si potem tudi lahko šef ki ima tajnica ter avto z voznikom…..”

Na kraju ga "skoliše" i Avguštin "za uši" vukući odvede Oskara da se upiše na Elektrotehnički fakultet, apsolutno protiv njegove volje. Oskar se ubrzo pomirio s sudbinom koju su mu roditelji kreirali, te se potpuno primirio. Učio je i učio, bubao i bubao. Rijetko smo ga viđali, a jedino što smo vidjeli bilo je stalno, po cijelu noć, upaljeno svjetlo u njegovoj sobici u prizemlju, a kad bi ponekad razmakao zvjese, znali smo ga vidjeti za golemim stolom na kojem su se pored lampe s zelenim abažurom, nalazila gomila knjiga, gomila od koje smo se prepadali.

Rijetko je izlazio. Znali smo ga ujutro vidjet kako, jedva dišući, baulja prema tramvajskoj stanici "Drvenija", trapavo vukući one svoje prekratke, debele noge, a u desnoj ruci je obavezno bila velika smeđa torbom puna knjiga. Jedva je tegario tu torbu do tramvaja. Svako jutro, pa i nedeljom je žurio na fakultet. Vraćao se kasno u večer. Kasnije se ispostavilko da je bio odličan student.

Vrijeme je brzo prolazilo. Učio je i očio, a Barbara i Avguštin su se hvalili kako je njihov Oskar jedan od najboljih "štjudentov". Debeli ružni Oskar je uskoro postao autoritet kako "maloj", tako i "velikoj" raji na Obali. Njegov autoritet je još više porastao kad je počeo davati instrukcije iz matematike i fizike , a u čemu je bio veoma uspješan. Sjećam se gomila mama i tata, koji su prosto tegarili svoje "vajne " sinove, propalitete, da im Oskar pomogne poispravljati "kečine" koje su mnoge od tih lijenština osuđivali na gubitak ljetnjih radosti zbog obaveze polaganja popravnih ispita, među kojim su najčešća ili kao po pravilu bili popravni iz matematike i fizike. Imao je dosta "pacijenata" kojim je u jesenjim popravnim rokovima bilo "biti ili ne biti". Nije bio baš jeftin, ali jadni roditelji k'o brižni roditelji nisu žalili pare za uspjeh svoje djece. Ali, jadni Oskar nije vidio ni dio tih para jer su Barbara i Avguštin su od Oskarovih instrukcija napravili "unosan home situated business". Naime, jadni Oskar je radio kao konj, podučavajući "osuđenike" na popravne ispite, a Barbara je stalno, bez odmora, »stajala« na ulaznim vratima, na "prvoj crti bojišnice", i njoj su roditelji plaćali za instrukcije. Dakle, Barbara i Avguštin su uzimali i u "štek" trpali sve pare od instrukcija, ne ostavljajući Oskaru ni "žute" banke.

Oskar je to ponižavajuće eksploatisanje trpio i trpio, sve dok mu jednom nije "puk'o film". Izgleda da je "skužio" "bazu" u kojoj mama Barbara "šnjira" gute love od naplaćenih instrukcija. Dakle, sistem je bio: "Oskare, hajde riljaj k'o rob, bez pauze, a mama Barbara i tata uzimaju sve sebi , k'o fol sve za potrebe kuće. Bio je već uveliko četvrta godina, dakle pred diplomskim ispitom, kad je u komšiluku pukla "bomba" u obliku velikog skandala, koji j zokupio svakodnevne razgovore , ne samo naših mame i tate, već i većinu glasina i tračeva željnih nena, nana, baka, deda, djedova, đeda i deduka.

"Brezposleni" komšijski ihtijari su proširili svoju verziju priče: "Oskar je hapio sve ušparane kućne pare od jadnih roditelja, Barbare i Avguština i sve prokock'o i propio. Baš je povilenio. Uvi'jek je bio naku ukrivo i nije da mu je falila jednatahta, već narmak tahti. Biće da je zreo za pregled i bolnicu - mahnithanu kod doktora Karabaića! « ( Napomena: Doktor Salvatore Karabaić je bio poznati sarajevski psihijatar prije, u toku i nakon Drugog svjetsko rata, a njegovi pacijenti su od čaršije i zlih jezike, neovisno od stručne dijagnoze, proglašavani najvećim gradskim budalam, odnosno ko je jednom otvorio vrata ordinacije doktora Karabaića, bivao bi obilježen, za vijeke vijekova, kao totala budala.)

Uskoro se pokazalo da su ta ihtijarska "laprdanja" imaju realno utemeljenje. Kasnije istražne radnje koje su preduzeli Barbara i Avguštin, rezultirale su otkrićem da je Oskar od zabrinutih roditelja učenika kojim je davao instrukcije, "na crno" zaobilazio "blagajnicu" mamu Barbaru i naplaćivao uvećani broj časova instrukcija. Pare je trošio na pivo i cuganja po nekim sarajevskim birtijama iz kojih se teturajuć vraćao kasno u večer. Valjda je bio pod takvim stresom zbog skorog diplomskog ispita, pa je relaksaciju počeo tražiti u alkoholu. Izgleda da je na fakultetu počeo i kockati.

Onda su gramzljivi i nezasitni Barbara i Avguštin sina "pričepili" da iz njega iscijede sve pare koje je zaradio za instrukcije. Istražni postupci gramzljivih roditelja bili su praćeni, groznim urlanjima, u žalu za parama kojih više u "šteku"nije bilo.

Čulo se: "Ti presneti kockar sram naj te bo ker ubijaš svojo mamo in očeta. Če boš nadaljeval obljubim da se te boma odrekla prek čas novin in bo tam pisalo da si navaden kvartopirec in alkoholik.”

Nakon toga smo svi, dakle, pripadnici »male« i "velike" raje kad god bi ga vidjeli, trčali z njim urlajući: "Oskare kockare!!! Oskare ..kockare... pijanico – kockare!!!" "Ujedali" smo ga kao čopor malih krvožednih šakala. Ni danas ne mogu objasniti to naše katilsko ponašanje, pogotovo nas pripadnika "male raje". Valjda smo se htjeli na taj način dopasti nekim iz "velike raje", nekolicini koji su strašno kinjili jadnog Oskara, da je jadnik često zna oplakati.

Oskar je postao jako povučen i depresivan. Inače je bio uvijek čutljiv i zatvoren, a sada nakon skandala oko "maznute love" koju je u stvarnosti sam pošteno i s mukom zaradio, instrurajući gomile lijenština i neznalica – propaliteta. Kompletno se utišao. Nikog više nije pozdravljao, baš k'o da je skren'o s pameti. Uveliko je pripremao diplomski ispit kad su ga Barbara i Avguštin natjerali da im "dobrovoljno" potpiše izjavu da će im tri pune godine davati svaki dinar od svoje buduće inženjerske plaće, a sve na ime poravnjanja tog "duga" koji je napravio maznuvši svoju vlastitu lovu iz Barbarinog i Avguštinovog šteka. A nije se još bio ni zaposlio, a nije se puno ni brinuo jer je dobro znao da svakog Blumovog inženjera čeka siguran posao. U taj vakat, pa sve do zadnjeg karavakta u Bosnici, elektro-inženjeri su bili prave "hadžije". Imali su goleme plaće, a stanove su dobivali, dok bi se reklo "keks".

I sjećam se,  u proljeće te 1966 - te godine Oskar je položio diplomski, sa odličnim uspjehom, kako se kasnije ispostavilo. Nakon polaganja diplomskog ispita došao je sa fakulteta, a onda se neopažen popeo na krov kuće u kojoj su Barbara i Avguštin bili hauzmajstori. Niko od stanara nije ga vidio kada se uspinjao stubištem na krovnu terasu.

Dobro se sjećam tog sunčnog majskog dana. Nikad ga neću zaboraviti. Sjećam se dobro, a ta mi je slika ostala urezana u engrame, majka mi je na stol stavila kao ručak tanjur sa tri punjene tikvice, prelivene ucvrkanim puterom i mileramom, a meni nikad nije bilo ništa gadnije od punjenih tikvica. Punjene,ili kako smo govorili filovane paprike zaista sam volio, također svaku vrstu sarme, volio sam i sada volim pravu , dobro pripremljenu sogan-dolmu, itd., ali, punjene ili filovane tivice su mi baš bile gadne , baš za povratiti. A od tog dana ih više nikad nisam ni pogledao, a kamo li okusio.

Sjećam se dobro da je mati ljutito podvrisnula: " Jedi, jedi, ako danas ne pojedeš isti ti je tanjur pred tobom za sutrašnji ručak! Jesi l' čuo?! Žderi to ili češ na nos pojesti!” Taman se spremila da mi pukne šamarčinu, ili mi ga je već odvalila, kad nas trgnu potmuli zvuk nekakvog udara, a na koji se nadoveza Barbarino vriskanje: “Ooo, oooj.. moja draga mati, Prekleto, Avguštin! Pripeljal si ga  preveč, krivi  ste, potisnili ste ga v smrt, da se ubije!”

Kasnije sam čuo da se Oskar bacio tačno na beto ispod prozora njihove kuhinjice. Ćopa, član “male “ raje se slučajno potrefio u dvorištu kad se Oskar ubio. Poslije je s gađenjem znao reći: “Raja ba, mozak mu se jadniku prasuo okolo k'o jogurt , jebi ga, baš k'o onaj jogurt iz Ljubljanske mlekarne, pom'ješan sa krvlju!”

Vrlo brzo je dvorište bilo puno milicionera i agenata u civilu, a među njima je bio neki čovjek u predugom bijelom mantilu, valjda doktor, koji je s očiglednim gađenjem pritiskao slušalice na nezgrapno Oskarovo torzo, nakon čega je samo odmahnuo rukom i zatresao glavom. Nešto su zapisivali, dok je fotograf radio svoj posao. Došli su oni zaposlenici iz mrtvačnice, tijelo prevrnuli na pripremljena nosila i uskoro je gromko zatulila sirena hitne pomoći, kao da se negdje, aman – zeman, žure.

Oskara su sahranili na ateističkoj parceli na tek novootvorenom groblju u Barama. Ispratili su ga uplakani Barbara i Avguštin, te nekoliko komšija i susjeda. Zapalo me je da nosim vijenac koji su kupile komšije iz moje zgrade. Čini mi se sada, poslije toliko godina, da je na plavkastoj sjajnoj traci, pisalo “Komšiji dipl.ing. elektroteh. Oskaru Petelinu - kućni savjet Obala Vojvode Stepe 16.”

Nad friško iskopanom rakom govorio je naš komšija sa drugog kata, zatavnik Mićo, inače muzičar iz orkestra Doma JNA, na trubi je odsvirao “Povečerje” iako je bilo tek oko podne. Njegova elegična trubica je ovlažila oči prisutnih. a onda je održao “nadahnut” govor, nešto u stilu: “ Drage komšije Barbara u Avguštine , vama nesretna sudbina od vas otrgnu sina jedinca, a Energoinvest ostade bez veoma vrijednog diplomiranog elektro – inženjera, a naša Jugosovenska Narodna Armija, ostade bez još jednog vrijednog budućeg regruta. Taman si dragi Oskar diplomirao i željno čekao poziv za regrutaciju, kad te potrefi ova nezgoda”.Auguštin mu stiže kroz stisnute zube odvratiti: ”Sosed, naš pokojni Oscar je bil izpuščen iz službe JNA zaradi ogromnih težav z dioptrijo in srcem. »

Zastavnik Mićo malkice zasta pa uporno nastavi brabonjat u stilu: “Dragi Oskare, tebe više nema među nama, ali ti si ipk među nama, ne među nama već su u našim sjećanjima. Odnese te od nas ta tragična nezgoda. Ko će sada mom lijenom Zvonki davati instrukcije, a ima kečine i iz matematike, a fizike, kao i prošle godine.”

“Sreća” da poče sitna kišica, a grobari se prihvatiše lopata. Grumenovi ilovače su zlokobno bubnjali po poklopcu jeftinog sanduka i opominjali sve nas prisutne. Uskoro se raziđosmo. Život je išao dalje svojim putem. Barbara i Avguštin ostadoše poviše svježe humke, "svezanih" ruku, lomeči prste jedno drugom.

Nije prošlo više od pola godine, a njih dvoje odseliše u Sloveniju da preuzmu neko imanje kod Kranja koje je Avguštinu testamentom ostavio neki daljni rođak. Otišli su u Sloveniju paranoidno ubijeđeni da se Oskar nije bacio sa terase, već da ga je odozgo gurnuo neko od komšija udbaša.

Nikad ih više nismo vidjeli, a oni nam se nikad nisu javili ni običnom dopisnicom ili razglednicom.

Mi, mala raja nismo nakon toga više često zalazili igrati se u dvorište na Obali 14, a kada bi i zađi izbjegavali smo i pogledati na to parče betona na kojem su našli mrtvog Oskara. Naime , na mjestu gdje mu se raspukla lobanja, dugo se mogla vidjeti jedna bijelkasta sjena, vjrovatno od u beton upijenog mozga, a kasnije su jesenje sarajevske kiše skoro potpuno izaprale tu blijedu sjenu, koja se nekim od nas kasnije samo pričinjavala.

 

Komentari  

 
0 #1 Zike 2020-01-13 17:15
Tužna i sjetna priča.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search