LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Obiteljske sličice
Obiteljske sličice
Utorak, 14 Siječanj 2020 17:15

 

ToniVjerna Katarina

Toni Skrbinac, bistrička raja, na privremenom boravku u Masiboru

Gospođa Segal, zagrebačka Jevrejka i ugledna modistica koja je imala radnju u Bakačevoj ulici, skoro pa prekoputa zagrebačkog Kaptola, bila je krsna kuma mojoj majci Zlati. I ona ju je jedina zvala Kumom, a svi ostali Stara. Nije mi poznato kojom čarolijom je ne samo uspjela preživjeti Drugi svjetski rat nego i sačuvati svoju radnju i nakon Drugog svjetskog rata pripadati pravoj agramerskoj aristokraciji. Gospođe Segal nema već dugo među živima, a meni je ostala u dragoj uspomeni jer mi je uvijek davala novac. Najprije me je strogo ispitivala o školi i uspjehu pa kad bih joj ja pokazao svjedočanstvo za koje se Zlata pobrinula da bude uza me, uvijek je slijedila plava koverta sa krupnom novčanicom.

Kćerka gospođe Segal zvala se Betika, naslijedila je majčin posao i modističku radnju i bila je moja krsna kuma. Ona mi nije dala nikad ništa.

Navodno je moje krsno ime bilo Danijel, ali to nisam nikad provjerio. Zlatinu zagrebačku obitelj činili su moja baka Tereza, te sestre Dragica i Katica i ujak Stjepan. Iz rodnog Zagorja baka Tereza stigla je u Zagreb sa suprugom Slavkom i četvoro pomenute djece, a mene tada nije bilo ni na mapi. Kako je Slavko umro mlad, sa nepune 33 godine, baka je u nemogućnosti da prehrani sve četvoro djece Dragicu poslala nazad u Zagorje, a sina Stjepana dala je jednoj bogatoj porodici bez djece koja je od njega napravila urednog, disciplinovanog i na kraju uspješnog čovjeka.

Sa bakom su ostale sirotice, moja majka i mlađa sestra Katarina koju smo svi uvijek zvali Katicom. Siromaštva i drame u životu moje obitelji nije manjkalo nikada, a po tome i nisu bili neko čudo. No, ne pišem ovo zbog socijalnih i geneoloških razloga, jer to više nije ni meni, a kamoli će biti nekom drugome bitno i zanimljivo... nego iz religioznih razloga. Kako stojimo, dakle, s crkvom, biblijom i molitvom?

Činjenica da smo mama i ja primili sakrament, potvrđuje pripadnost Katoličkoj crkvi. Kad se malo izašlo iz sirotinje koju ja ne pamtim, onda je bilo božićno drvce i kod bake i kod ujaka Stjepana, ostala mi je u sjećanju i jedna ponoćka u nama najbližoj crkvi Sveti duh. Ali, odlaske u crkvu običnim danima ne pamtim da je iko prakticirao osim rijetko moje bake i češće njene sestre tetke Fanike. Religioznog odgoja u smislu upoznavanja sa kršćanskim običajima i obredima nisam imao, a zanimljivo je možda i to da je baka u poznim godinama konvertirala među adventiste. Tada sam često znao u njenim rukama vidjeti vjersku literaturu. Mladi su bili u svjetovnim životnim pričama: poslovi, karijere, kuće, auta, djeca, odmori, takoreći jedna malograđanska šema u kojoj su materijalni motivi određivali stil i način života.

Sa preseljenjem u Sarajevo, ulazim u jednu sasvim drugu priču. Očuh Hamdo prakticira vjeru, pripadnik je jedne derviške sekte, ne ide u džamije, ali ide svake godine najmanje jednom u tekiju na Kosovu, gdje živi poglavar njegovog derviškog reda, titula šejh. Mahala, ovako i onako: stariji stanovnici, a i oni su rijetki, odlaze na poziv mujezina u okolne džamije... djeca, može se reći u zavidnom procentu, upisuju se u mekteb. Ni babo ni majka ne vrše nikakav pritisak na mene, nego Zlata jednostavno kaže: “Ako idu svi, idi i ti, svaka vjera je dobra”. I tako sam se prvi put susreo sa religijom u smislu učenja molitvi i slušanja, moram priznati infantilnih priča o, recimo, Ademu i Havi. No, neko vrijeme sjeme religije izniklo je u krhku biljku u mojoj duši i ja sam se nastojao držati šerijatskih pravila, sjećam se npr. da sam znao ustajati u zoru i klanjati sabah-namaz. No, potom me život odnio zamamnim stazama svjetovnih radosti i zadovoljstava i krhka biljka je jednostavno uvenula. Radoznalost se nije nikada izgubila, čitao, slušao, upoznavao vjerske sljedbenike i božje službenike po crkvama, džamijama, samostanima i manastirima.

Milina biti i raspravljati sa bogobojaznim a učenim vjernicima, tegoba slušati fanatične primitivce koji svaku riječ i postupak mjere vjerskim kantarom. Kad god dođem u Sarajevo, svratim u Crkvu sv. Ante na Bistriku, ne zbog samog objekta, pa možda malo i grižnje savjesti, jer sam k’o mlad znao zaći u crkveni vrt, nakrasti se ruža i onda ih prodavati po uglednim sarajevskim restoranima... ne, ne, dođem, potražim i uvijek nađem oca Barišu s kojim me je povezao jedan stari doživljaj. Valjda taj bogougodni život obilježen skromnošću u jelu i piću, stalnim aktivnostima koje se ogledaju u molitvi i brizi o crkvi i potrebama objekta utiče na izgled čovjeka, pa mi Bariša danas skoro pa isti i nakon četrdeset godina kada sam kao mlad novinar došao na crkvenu portu, a tamo sjedio on - otac Bariša. Ljubazno saslušao moju molbu, proslijedio poziv nekom od svećenika, pa kad ostadosmo nakratko sami, pita me otac Bariša:

- A jeste li vi vjeran čovjek?

- Pa, kako da vam kažem... i jesam i nisam...

- A kako se zovete?

- Antun, odgovorim.

- E, brate Antune, vi nosite sveto ime... i ima vremena, bićete vjernik.

Susretao sam poslije oca Barišu dosta puta. Nedavno, nakon tih četrdeset godina, skoknem opet do Crkve sv. Ante. Nikada poslije, pa ni sada, Bariša me nije pitao o mom religioznom statusu. Pričali smo o životu, onako... o teškim vremenima i potrebitim ljudima.

No, vraćam se nakratko u svoju rodnu zagrebačku kuću. Nakon što je moja majka, odvodeći me u Sarajevo otišla iz nje i nakon što je baka Tereza umrla, u kući je ostala tetka Katarina. Udala se pa u kući ko u vrtu novo cvijeće zamirisalo. Došla djeca i sretna obitelj život živjela. Kad bih svratio, a rijedak sam gost bio, kod tetke Katarine, ona je redovno i papagajski ponavljala: “Dragi Tonček, sve, sve, ali obitelj je najvažnija”.

Jednom me je u času moćnog nadahnuća pozvala u hodnik pred ulazna vrata od kuhinje. Na desnoj strani, na zidu je bilo raspeće, minijaturni drvorez sa Isusom na križu.

- Vidiš, Tonček, ja svako jutro kad se probudim i siđem niz stepenice stanem ovdje pred križom i dragom Isuseku zahvalim. I molim za zdravlje i sreću svih, najprije mojih najbližih, a onda i svih iz cijele familije...

Ima već dosta vremena otkako je Katarina u stanju ljudskog bića koje poredimo sa biljkom. Teret i sebi i drugima. Nema šta joj od mozga pa do srca nije oštećeno. Po cijeli dan sjedi ili leži, šuti i zuri u prazno. U stanju je ljudskih bića za koje imamo običaj reći da je smrt za njih rođenje.

I sad kad bih počeo da postavljam neka pitanja – ispao bih bogohulan.

Bolje je složiti se sa izrekom koju vjerni ljudi znaju koristiti kao objašnjenje za tegobe: “Svako nosi svoj križ. Neko veći, neko manji”.

 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search