LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Feljton o "Ivi Andriću" Neki kritički osvrti na djela Ive Andrića
Neki kritički osvrti na djela Ive Andrića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 24 Listopad 2011 09:13

Mislim da nije neopravdano prezentirati neke ranije pokušaje kritičkog pristupa djelima Ive Andrića i analize muslimanskih likova u njegovim hronikama, romanima i pripovjetkama

Zoran Konstantinović smatra da “Andrić uopšte nije razumijevao islam kao religiju, kao zajednicu, kao ideologiju i kao civilizaciju.”

Redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti Predrag Palavestra još prije objavljivanja Andrićeve doktorske disertacije na srpskom jeziku piše: “Ovo nerazumevanje Islama možda i jeste razlog što Andrićeva doktorska disertacija nije objavljena na srpskohrvatskom jeziku i potpuno je nepoznata čitaocima, kao svako delo koje je stavljeno pod sumnju i osuđeno na ćutanje”.  Akademik Palavestra u svom izlaganju “Osam vekova srpske književnosti” oprezno kaže:”Tursko u njegovim pripovetkama i romanima nije puki dekor za univerzalnu dramu egzistencije, već sama ta drama, osvetljena iznutra. Tursko je izvor svekolikog očajanja hrišćanskog Balkana, kao što je praroditeljski greh bio početak biblijskog mita o izgubljenom raju. Tu je sažeto jezgro tragičnog balkanskog arhetipa o tamnom vilajetu, gde je svaka odluka pogrešna: ako uzmeš, pokajaćeš se; ako ne uzmeš, pokajaćeš se.”

Još dalje ide Muhsin Rizvić u razobličavanju ovog ranog Andrićeva kvazinaučnog priloga velikosrpskom šovinizmu kada kaže “Andrić se nije nikada vratio svojoj disertaciji da produbi svoja zapažanja kako mu je u referatu izričito sugerirao profesor Schmid jer i nije želio da se ona objavi, pošto bi time otkrio vlastite intelektualne težnje i emocionalno-moralne motive svojih književnih djela koja su kod Bošnjaka izazivale reakcije, nego ju je krio od javnosti i kritičara ne želeći čak ni da govori o njoj a kamoli da je uvrsti u svoja sabrana djela, tako da je ona, nakon kritičkog uvida u nju koji je godine 1974. učinio Radovan Vučković, štampana poslije njegove smrti.” (Muhsin Rizvić, Bosanski muslimani u Andrićevom svijetu, Ljiljan, Sarajevo, 1995, stranica 54.).

Možda bi se moglo kazati da je mnogima jasno je da je Andrić imao pravih razloga skrivati svoju disertaciju od javnosti jer je ona projekcija i temeljna odrednica njegove kasnije neskrivene subjektivizirane selektivnosti, loših predrasuda i opčinjenosti njegovim neskrivenim animozitetom prema Bosni, njenim muslimanima, islamu i svemu što je muslimansko. Svakako, u tekstu disertacije to je izražavanje odbojnosti prema svemu što je bosansko i muslimansko bilo maksimalno ublaženo nivoom intelektualne rasprave jednog znanstvenog rada.  Kada je, međutim, svoju mržnju i nipodaštavanje pretočio u svoja književna djela, pripovjetke, eseje, hronike i romane Andrić nije imao nikakvih moralnih, etičkih, intelektualnih, umjetničkih i estetskih kočnica u oslobađanju vlastitih negativnih osjećaja prema islamu, bosanskim muslimanima, a svakako i “večitim krivcima” Turcima.

Počelo je s pripovjetkom “Put Alije Đerzeleza”, u kojoj on ironizira i na komičan način razgoličuje mitskog junaka Aliju Đerzeleza, ali nijednom čitatelju neće promaknuti piščev, barem na tom mjestu izražen ljudski pristup u razumijevanju erotskih problema glavnog junaka. Samo se u toj priči, te u pripovjetci “Smrt u Sinanovoj tekiji” može govoriti o Andrićevom makar djelomičnom razumijevanju i suspregnutom neizražavanju odurnosti, odbojnosti ili čak odvratnosti prema bosanskim muslimanima, Turcima i islamu, dok su sva kasnija djela duboko impregnirana prethodno navedenim osjećajima produktivnog nobelovca.

U pripovjetci “Za logorovanja” glavni lik je seksualni manijak Mula Jusuf, koj je “donedavno bio muderiz u Sarajevu”. Oslikavajući Mula Jusufa Andrić kaže “Nosio se aljkavo i ružno. Jedino što je na njemu uvijek bilo uredno, to je njegova prebijela, vješto i pažljivo savijena ahmedija, u koju mu je tonulo tamnožuto i usko lice. Pričalo se kako su ga u Vlaškoj zatekli kraj zaklane žene. Mula Jusuf može da zahvali naglom uzmaku vojske, koji je na taj dan nastupio, da je stvar zaboravljena. Spominjala se i neka hrišćanka, sluškinja koje je lani nestalo. Istraga zbog nje je zapela i legla, ali dok je vođena, kretala se neprestano oko medrese. Kad je prolazio ulicama u vječnom nemiru kao da ga gone, žene su spuštale naglo mušepke, a djeca što sjede, s velikim komadima hljeba u ruci, na avlijskim vratima, samo bi se prevrtala u avliju. Sam je tražio da okuiše jaciju i izvijao glasom dižući glavu bijesno put nevidljiva neba i mlada mjeseca i opet ne bi mogao da spava.”

Dalje se nastavlja opis Mula Jusufa kao seksualnog manijaka i psihopatološkog ubice “Izobličen, mula je bjesnio. Suruk mu se zavalio sasvim na tjeme, a dah mu se pretvarao u šištavo kliktanje: Kh,Kh,kh! I opet je obli krv, sad na drugom ramenu, a onda zalipta iz grla mlazom. Djevojka se savi, pade i ispuni kut sobe, a mula dopade i pomiješa se vas sa njom”.

Stvarno bi se mnogi čitalac mogao upitati u kojim je dubinama svoje duše Andrić nalazio motive i inspiraciju za pisanje ovog zadnjeg pasusa u kojem Mula Jusuf siluje priklanu djevojku? Kako će ovo pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Slijedi opis Mustafe Madžara u istoimenoj pripovjetci, opis homoseksualnog manijaka, krvnika i koljača.

Andrić ovako piše o Mustafi Madžaru: “A u njemu, uoči boja pod Banja Lukom, u vrbaku kod Crkvine, probi potiskivana podsvijest. Izađoše mu na san neka djeca s Krima. To je bilo prije toliko godina, i nikad ih se više nije sjetio. Progoneći neprijatelja, bijahu zanoćili u nekom napuštenom ljetnikovcu na Krimu. Kad htjedoše da polijegaju, otkriše iza nekih ormana skriveno četvoro djece. Bijahu dječaci, plave podšišane kose, bijeli i gospodski odjeveni. Njih bijaše petnaest konjanika, većinom Anadolaca. Dokopaše ih među se. Tako su dječaci, polumrtvi od straha i bola, išli od ruke do ruke. Kad svanu jutro, djeca bijahu podbula i pomodrila i ni jedno nije moglo da stoji na nogama. Uto naiđe jači ruski odred i oni pobjegoše ne stigavši da pokolju djecu. Sad ih vidi sve četvoro. Čuje Ruse kako dolaze. Htio bi da uzjaše, ali mu se uzengija mrsi i izmiče i konj otima. Probudi se znojan. Vas se zapleo u kabanicu kidajući se i otimajući. Bilo je prohladno i smrklo se jače pred zoru. Prepasa se i uredi, sve pljujući od bijesa i gađenja nad podlim mučenjem podmuklih i neočekivanih snova.“ (Mustafa Madžar, 24-25).

Kako će ovo o Mustafi Madžaru pročitati i kakvo će mišljenje o bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?

Ažurirano: Ponedjeljak, 24 Listopad 2011 12:41
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search