Nadan Filipović

S druge strane, nema u narodnim pjesmama i pričama, znači niti u bosanskoj, kao ni u srpskoj narodnoj tradiciji pomena o bilo kakvom zulumu i patnjama naroda, nego baš nasuprot tome narodna tradicija ističe ljepotu te monumentalne građevine, a posebno korist koju su ljudi s obe obale Drine, a i šire, imali od gradnje mosta. Narodna tradicija s obe obale Drine ističe da ta ćuprija u Višegradu samo spaja i približava ljude, a ne da razdvaja, kako to Andrić tvrdi.

Andrić uvodi čitaoce u ovu hroniku iznošenjem legendi o gradnji Višegradskog mosta. On kaže "Podigao ga je veliki vezir Mehmedpaša (Sokolović), čije je rodno selo Sokolovići tu, iza jedne od ovih planina koje okružuju most i kasabu.“

Andrić iznosi svoju misao o Bosni kao "jednoj od srpskih zemalja“ i o Višegradskom mostu kao djelu srpskih majstora, a čija se gradnja nije mogla nikako realizovati bez žrtvovanja srpske djece i golemog turskog zuluma.

 Pa tako nobelovac piše i svojim riječima "ulepšava“ tu takozvanu "narodnu legendu“:

 "Zidao ga je Rade Neimar, koji je morao živeti stotinama godina da bi sagradio sve što je lepo i trajno po srpskim zemljama (po Andriću je Bosna srpska zemlja, primjedba), legendarni i stvarno bezimeni majstor kakvog svaka masa zamišlja i želi, jer ne voli da mnogo pamti ni mnogima da duguje, čak ni u sećanju. Znali su da je gradnju ometala vila brodarica, kao što je oduvek i svuda poneko ometao svaku gradnju, i noću rušila ono što je danju sagrađeno. Dok nije nešto progovorilo iz vode i savetovalo Radu Neimaru da nađe dvoje nejake dece, bliznadi, brata i sestru, Stoju i Ostoju po imenu, i da ih uzida u srednje stubove mosta. Odmah je počelo traženje takve dece po celoj Bosni. Obećana je nagrada onome ko ih nađe i dovede. Najposle su sejmeni pronašli u jednom udaljenom selu dvoje bliznadi, pri sisi, i oteli ih silom vezirove vlasti (znači voljom velikog vezira Mehmedpaše Sokolovića, primjedba NF); ali kada su ih poveli, majka nije htela da se odvoji od njih, nego je kukajući i plačući, neosteljiva na psovke i udarce, posrtala za njima sve do Višegrada.....Neimar se Rade, kako kažu, sažalio i ostavio na stubovima otvore kroz koje je nesrećna majkamogla da doji svoju žrtvovanu i zazidanu decu. Kao spomen na to već stotinama godina teče iz zida majčino mleko. Te mlečne tragove po stubovima stružu ljudi i prodaju kao lekovit prah ženama koje posle porođaja nemaju mleka.“

Jasno je da Andrić pun antimuslimanskog zanosa svojim nemilosrdnim perom rafinirano, uz golemu dozu jednostrane sentimentalnosti prema Srbima "ulepšava“ tu navodno narodnu legendu, za koju nisu nikada čuli ni najstariji stanovnici sa obje obale Drine. Njegova zla namjera i ciljevi i slijepom bi bili jasni, a to je simbolizam mosta koji je izgrađen na u stubove ćuprije zazidanoj i žrtvovanoj "srpskoj deci“, a sve voljom velikog vezira Mehmedpaše Sokolovića. Jedino je Rade Neimar imao dobro srce pa je ostavio dvije rupe na mostu kroz koje je jadna majka mogla dojiti svoje zazidane blizance Stoju i Ostoju.

Pošto nije mogao biti previše ubjedljiv u isticanju turskog zuluma i patnje jadne srpske raje Andrić se odlučuje za onu sadističku scenu nabijanja živa čovjeka na kolac. Ta scena je opisana zaista majstorski minuciozno i tako jezovito, da se svaki prosječni čitalac može samo upitati da li takvo pisanje dolikuje jednom piscu koji bi po vokaciji morao imati razvijen barem elementarni estetski osjećaj, odnosno osjećaj za ukus, te da li takvo pisanje dolikuje jednom razumnom čovjeku i intelektualcu širokog obrazovanja.

U romanu (hronici) "Na Drini ćuprija“ čovjek koji je kažnjen tako groznom i polaganom smrću je hrišćanin (pravoslavac) Radisav Herak iz sela Uništa, kako Andrić kaže "malog sela koje se gotovo celo za posljednjih četrdeset godina isturčilo“ (poturčilo, ali Andrić koristi veoma često Njegošev izraz isturčiti umjesto poturčiti). Radisava Heraka Andrić opisuje kao "čoveka tamnih i subverzivnih namera, živahna i neuhvatljiva, mrka lica i nemirnih očiju...Radisav je sejao za ovih jesenjih noći od jedne pojate do druge, uvlačio se kao šilo među seljake i sašaptavao se sa pojedincima. Braćo, dotužilo je i valja da se branimo. Vidite lijepo da će nas ova građevina iskopati i pojesti. I djeca će nam na njoj kulučiti, ako nas još bude. Sirotinji i raji ćuprija ne treba, nego Turcima; a mi nit dižemo vojske nit vodimo trgovinu; i skela nam je mnogo. Nego, nas smo se nekolicina dogovorili da idemo noću, u gluho doba, i da obaramo i kvarimo, koliko se može, što je napravljeno i podignuto, a da pustimo glas kako vila ruši građevinu i ne da mosta na Drini. Drugog puta nemamo, a nešto valja raditi.“

Treba znati da je Andrić ideju o uklapanju te strašne scene nabijanja živa čovjeka na kolac imao u svojoj glavi još od svojih mladanačkih dana kada je u "Sarajevskom listu“ u broju 127, godišta izlaženja 38, od 5.maja 1915, godine sasvim sigurno pročitao članak "Primjer francuskog divljaštva – mučenička smrt Sulejmana el-Halebije“. Vjerovatno je još tada spomenuti članak ili prepisao, ili ga je iskinuo iz spomenutih novina i čuvao sve do beogradskih dana 1941-1944. Baš iz spomenutog članka je "posuđen“ opis nabijanja na kolac jednog arapskog felaha od strane Napoleonovih vojnika u Egiptu Taj Arapin je pokušao atentat na francuskog namjesnika u Egiptu generala Jean Baptiste Klebera.

No, Arapin u Andrićevoj morbidnoj fikciji mijenja i vjeru i naciju i postaje Srbin Radisav Herak, a francuski vojnici, glasnici francuske kulture, koji su Arapina Sulejmana el-Halebija živa nabili na kolac postaju bosanski muslimani (za Andrića uvijek  Turci, NF). Ta je scena Andriću bila nužno potrebna da pomoću nje u cijelom kontekstu tog (ne)djela udari strašni i neprolazni pečat na dušu svakog nemuslimanskog čitaoca i da ga ispuni najdubljom mržnjom prema svemu što je muslimansko, islamsko i bosansko.

Zaista, kako li će će i ovaj jezivi tekst pročitati i kakvo će mišljenje o Bosni i bosanskim muslimanima na osnovu pročitanog formirati neki daleki čitalac koji to čita na engleskom, francuskom, njemačkom ili bilo kojem drugom stranom jeziku?