LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče Zijo Dizdarević: Majka
Zijo Dizdarević: Majka
Srijeda, 14 Ožujak 2012 10:01

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila.

Stoji iza mene daleko, petnaest i više godina daleko, prigušeno bosansko djetinjstvo.

Da li se sjećam? Bila je jedna kutija – soba, i po njoj je išlo napaćeno mršavo lice, noge u papučama, izblijedjele dimije i blag predan pogled. Majka! Od zida do zida, od vrata do peći, od ručka do večere, od jeseni do proljeća, u zidovima, međ
u četiri zida, uzidan, tekao je nelijep ženski život.

Sjećam se: bilo je sunce, mnogo sunca oko nas kad su dječije igre i crne poderane seoske košulje prolazile avlijom i ispred prozora. U polumraku "zelene odaje" čamila je mati i krpila.

Duvarevi tamni, u sjenci, pili su krv iz ženskih obraza.

Sjećam se: jurili smo po vršajevima za konjima, preko trave i kamenja, kroz dječije razigrane prostore, zaboravljajući otići pet puta na dan u džamiju i – poslije su očeve batine bile svršetak radosti. Mati je sumorno poslušna i prigušena kao i mi, suzila: "Svoj je otac, kad malo i udari... poljubi ga u ruku, pa klanjaj, sinko", a na svaki udarac i jauk lice joj se trzalo i glavu je okretala.

Isprebijano, polomljeno djetinjstvo, neodigrane igre, žena sakrivena u tami i očev nemilosrdni pogled. Stražarska sablja što je goropadno gonila kroz sokake... Rasli smo.

– Da mi se nijesi maknuo ispred kuće. Jes' čuo? Nemoj da te ja špruljom (šipkom) pitam đe si bio! A sad – abdest pa namaz.

Zid pred sitnim dječijim željama.

Učiteljeva šipka bila je duža od očeve, a djeca su u školi zaplašeno šutila. Moj plač...

Sjećam se majke: blijedila je. Sakrivena iza žalosnog crnog vela, "vale", uvijena u široko platno, “zar”, krila se od ljudi kada je u rijetke dane trebalo proći ulicom. Kroz naš "halvat" prolazile su tetke, daidžince, nane, babe, žene i žene, donosile na licu mrke vale, u zjenicama pokornost. Ispijale su kahve, razgovarale o košuljama i smjerno zaklanjale lica kada bi otac naišao.

Čuđah se: jesu li imale oca. Jesu li ikad bose skakale po livadama?

Tada smo smjeli, da ne smetamo po kući, izići na sokak. Igrali smo se pred kućom i čežnjivo zurili u daleke vrhove brda što se miluju sa oblacima.

I rasli smo.

Svake druge godine po jedno dijete došlo bi među nas. Majka bi tada obično ležala. Samo ne znam zašto sam sve češće bivao mlaćen, zašto majčine oči postajahu dublje i zašto smo izjutra suh hljeb jeli...

Žene su ipak dolazile. I igre s njima. Igre: klis, "top", ćiza, prašina. Bježali smo iz odaja na sokak i od kamenja pravili snove. Zaborave.

Da. Četiri su jabuke u našoj avliji, petnaest puta su odonda cvale, a ja ne znam pravo je li se baš tada pretrgnulo moje djetinjstvo.

Sjećam se: bijaše ljeto. Na prozoru, iznad prašine u kojoj smo sjedili, bila je majka. Savijena ulica u suncu, žuta, opustjela, zabavljala se sa nama. Jedan stari zid nagnuo se nad kulu od kamenčića koju je Fikret lijepio okvašenom prašinom. Tiho i vruće.

Onda nešto snažno i otegnuto dreknu. Čudno! Čekali smo da ponovo počne. I čusmo: tuuu- uu! tu-u-u! dva puta.

– Baš k'o truba u Ante Micinog, – otkrio je Bajro.

– Nije, vala, veg' k'o kad Mešan pjeva. Eno...

– Tu-uu-uu! tuu-uu!

Zabavljalo nas je, a bilo je sve bliže. Kao iza našeg avlijskog zida. Sjedeći u prašini okretali smo glave prema zvuku.

Zašto je mati tako uporno udarala na prozor.

...Fikret je imao zelene, kratke, otrcane hlačice...

A odjednom pred nama je ogromno crno tijelo aždahe.

Ili nemani. Sunce je blještalo iz staklenih očiju koje su išle na nas. Sasvim blizu... bliže.

Očajno brzo! Tuu!

– Tonobil! – prestrašeno je skočio Bajro.

Ne znam da li se iza prozora začuo silan i beznadan urlik. Ni šta je bilo sa kulom od kamenja. Jesu li Fikret i Bajro, bili sa mnom ili nisu? Tek kad se pribih uza zid i kad ga osjetih pod noktima, zgrčene ruke, sjetih se...

Sve je to bilo brzo kao tren. Okrenuo sam se. Vidjeh još samo kako malaksalo ručica mahnu ispod točka. Kao da je u ušima odjekivao rezak slomljen krik.

Guši u grlu. čije je to srce onako lupalo.

Auto je pregazio Fikreta i zaustavio se. U prašini sam nazirao zelene... nešto zeleno.

Ljudi i djeca. Žagor. Užas.

Iskrivljenih poluotvorenih usta bez vale i zara izjurila je mati i stala pognutih ruku nad zgnječeno tijelo koje se prestalo trzati. Ja ne znam... gledao sam samo nju, nisam se micao i htio sam, očajno sam htio da pobjegnem od tog strahovitog trenutka i duboko, duboko začinjala se luda misao: možda sve ovo i nije ovako... nije istina…

A majka je imala široko razrogačene oči. Okamenjen pogled bio je visoko nad krvavom prašnjavom zemljom i sve oko mene, i ja, svi smo se utopili u taj bolan pogled. Ja se ne sjećam dali je, najzad bilo sunca i prašine i auta i ljudi, ali znam da je bila, i u meni još uvijek kao teret da počiva beskrajno rječita ukočenost majčinih očiju.

Zatim je došao otac. Stajao je zaprepašten, malo ćutao, onda vidjevši majku nepokrivenu, namrgodio se:

– Zar ne vidiš da te vas dunjaluk gleda. Šta si izlazila brez vale. Unilazi.

***

Sjećam se: polazio sam "na škole". Mati je grcala ispraćajući me:

– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade, satraće te štogod, ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, vego hajde 'nako, 'nako...

Dalje nije znala. Ili nije mogla?

 

Zijo (Zijah) Dizdarević se rodio se 18. februara 1916. godine u prelijepoj Vitini od oca Šefkije i majke Selime iz fojničke porodice Salihagić . Po rođenju sina Rešada 1919. godine Šefkija je , kao sudski službenik , premješten u Fojnicu gdje su rođeni Nijaz ( 1920 ) , Nusret (1922 ) , Hasan ( 1924 ) , Raif ( 1926 ) ,Faik ( 1929 ) i tri kćeri .

Osnovnu školu završio je 1926. godine u Fojnici , Nižu šerijatsku gimnaziju 1930. i Učiteljsku školu 1936. godine u Sarajevu . Tokom 1934. godine obolio je od
tuberkuloze pluća, sa povremenim pogoršanjima , ali ga to nije spriječilo da
nastavi školovanje . U Sarajevu nije mogao dobiti učiteljsko mjesto niti koje drugo zaposlenje zbog antirežimske političke aktivnosti . Iako nježan i bolestan , Zijo nije klonuo duhom , zarađujući nasušni hljeb i kao fizički radnik. Prvi objavljeni književni radovi “Halucinacije” i “Zapisi bolesnog čovjeka” iz 1935. godine nagovijestili su veoma darovitog pisca .

Još kao učenik Učiteljske škole Zijah se posvetio javnom radu . Od sredine januara do marta 1937. godine bio je skoro stalno pod nadzorom policije , kao istaknuti učesnik u štrajkovima u Srednjoj tehničkoj školi i Gazi-Husrev-begovoj medresi . U policijskim dosijeima ostalo je zabilježeno da se među istaknutim buntovnicima nalazio Dizdarević Zijah , sin Šefkije , rođen 1916. godine u Vitini , srez Ljubuški , sa boravištem u Fojnici , svršeni učitelj.

U septembru 1937. godine upisao se na pedagogiju i psihologiju na Filozofskom
fakultetu u Beogradu. Iako krhkog zdravlja, za vrijeme studiranja se izdržavao od
pisanja , davanja privatnih časova i sviranja na studentskim zabavama, u kafanama i noćnim lokalima. Izrazito nadaren za muziku, Zijo je jedno vrijeme bio prvi violinista u beogradskim pozorištima , a u znao je , onako , ”za dušu” , među drugovima , zasvirati i na gitari . Iz tog perioda su i dva Zijina portreta od Ismeta Mujezinovića .

U periodu od 1937. do 1941. godine napisao je pregršt nezaboravnih
pripovjedaka i objavio ih u “Putokazu” (Bijeg Avdana Mujkića, Ramazanska
noć ) , “Pregledu” ( Umiranja-iz ciklusa “Jeseni” ) i “Politici” ( U
bosanskoj kafani, Mujo telal, Pitanja nad kasabom, Abidagina ograma,
Lukina odluka, Brko mi je prič'o, Mašo cjepar, Majka, Tifanova pobuna,
Blago u duvaru, Otmica, Bude to., Prvi nemiri, Bošnjakluk Joze Čavara,
Jesen u mojoj kasabi, Prosanjane jeseni, Jedan dan u mojoj kasabi, Naza
vezilja, Brkina priča o kugi, Studeni putevi Mešana Ćore, Svjedok MujoTica, Zimska slika).

Iz beogradskih studentskih dana veže ga čvrsto prijateljstvo sa piscem Brankom
Ćopićem. Kao jedan od potpisnika otvorenih pisama napredne beogradske studentske omladine, hapšen je i zatvaran u zloglasnoj Glavnjači .

Poslije bijega iz beogradskog zatvora u prvoj godini drugog svjetskog rata djelovao je kao ilegalac u Fojnici i Sarajevu. Dan prije odlaska u partizane, jedne
februarske noći 1942. godine u sarajevskoj gradskoj kafani prepoznao ga je neki
agent. Uhapšen je i u jednom transportu upućen u logor Jasenovac. S posljednjeg putovanja uspio je kriomice da se javi majci jednom dopisnicom iz Zenice. Bila je to posljednja pisana riječ pjesnikova .

Zijina majka i otac umrli su u maju 1943. godine u Fojnici , a dva brata , Hasan i
Nusret, poginuli su u partizanima . Nijazija , Rešad, Faik i Raif zauzimali su
poslije rata visoke i najviše političke i druge funkcije .

Zijo je živio svega 26 godina, više oskudno nego skromno, u grozničavom radu i
učenju, ne žaleći sebe, kao da je znao da će živjeti kratko. Napisao je samo
jednu do bola dirljivu zbirku priča “Prosanjane jeseni”. U autentičnosti likova
naših malih ljudi, izvornom bosanskom jeziku i poetskom iskazu u pričama o
bosanskoj kasabi ostao je do danas nenadmašen.

Svojim pričama Zijo je neprestano među nama.

Jedno od svojih najboljih djela “Bašta šljezove boje” Ćopić je posvetio Ziji uz
čuveno pismo: “Dragi moj Zija. Znam da pišem pismo koje ne može stići svom
adresantu, ali se tješim time da će ga pročitati bar onaj koji voli nas obojicu .
Kasna je noć i meni se ne spava. U ovo gluvo doba razgovara se samo sa duhovima i uspomenama, a ja, evo, razmišljam o zlatnoj paučini i srebrnoj magli tvojih priča , i o strašnom kraju koji te je zadesio u logoru Jasenovac. Neka
Zijo. Svak se brani svojim oružjem, a još nije iskovana sablja koja može sjeći naše mjesečine, nasmijane zore i tužne sutone".

Iz opusa Zije Dizdarevića:

 Pripovijetke. Sarajevo : Svjetlost , 1948 .

Prosanjane jeseni . Sarajevo : Džepna knjiga , 1959 .

Sabrana djela ( Urednik Rizo Ramić ) . Sarajevo : Svjetlost , 1968 .

Blago u duvaru. Sarajevo : Zadrugar , 1984 .

 
Ove lijepe i tople riječi o Ziji Dizdarevići napisao je Dr.Halid Sadiković

 

Komentari  

 
+2 #7 Jadranka 2016-12-08 12:05
Kakav talent ! Cesto mislilm o ovoj prici . Na tako jednostavan I pitak nacin opisan zivot , a tako pun dubine , tuge i nostalgije .Koja steta sto sto mu se zivot ugasio tako rano .
Citat
 
 
+3 #6 messaggio 2015-06-11 19:25
Hi to all, how is everything, I think every one is getting
more from this web page, and your views are good in support of new
viewers.
Citat
 
 
+3 #5 Selma 2014-10-16 09:15
Nadja, sestre se zovu Šaća, Muba i Djidja. Podjednako su uspešne u svojim profesijama kao i braća, ali se o njima manje piše.
Citat
 
 
-1 #4 Nađa 2014-09-02 21:04
Lijep tekst.
Samo imam jedno pitanje.. gdje god tražim imena sestara Zije Dizdarevića (i ostale braće) samo se spominje da je imao 3 sestre. Da li netko zna njihova imena.

Hvala
Citat
 
 
+7 #3 jadranka kordić 2013-04-25 22:14
Dok mi živjeli i postojali živjeće ova divna djela i Zija među nama!
Citat
 
 
+4 #2 Esad 2012-09-21 10:10
Rijedak visokoumjetničk i spoj proze i poezije u jednom. Probajte:
"Od zida do zida,
od vrata do peći,
od ručka do večere,
od jeseni do proljeća," itd.
A sad ga neki žiri-kenjci, služeći se njegovim imenom i djelom, ruše u njegovoj Fojnici na manifestaciji zvučnog imena. Pare, pare, pare...
Citat
 
 
+11 #1 Elda 2012-08-28 14:21
Predivan tekst. Moj maturski rad u 4. Gimnazije je bio o Ziji Dizdarevicu.
Veze nas rodno mjesto Vitina, mada ni ja vise nisam tamo.
Citat
 

Dodaj komentar


Sigurnosni kod
Osvježi

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search