Konjuh planinom…

Konjuh planinom,vjetar šumi, bruji.
Lišče pjeva žalovite pjesme.
Javori i jele, borovi i breze
Svijaju se jedno do drugoga.

Noč je crno svu zemlju zavila.
Konjuh stenje, ruši se kamenje.
Mrtvoga drugara, husinjskog rudara
Sahranjuje četa proletera.

Kiše jesenje po grobu su lile.
Bure snježne kosti mu raznjele.
Iz krvi rumene husinjskog rudara,
Crvena je šuma izlistala.

Konjuh planinom vjetar šumi, bruji.
Lišče pjeva žalovite pjesme.
A na vrh planine zastava se vije,
Crvena od krvi proletera.

Ova tužna pjesma je posvećena pogibiji mladog proletera i husinskog rudara Peje Markovića koji je smrtno pogođen u borbi s četnicima 1941 godine. Umirućeg su Peju na nosilima nosili suborci, mnogi od njih plačući. U koloni se potrefio pjesnik Miloš Popović - Đurin kojem je ova tragična scena bila inspiracija za nekada antologijske, a sad skoro zaboravljene stihove za koje je muziku komponovao naš Sarajlija, Oskar Danon, tada, u partizanima zvani Jovo Cigo.

Ima ona poslovica “Sjetiće se drumovi Turaka, al Turaka više biti neće”, a na koju se možda može nadovezati ova “Sjetiće se hajvan partizana, al parizana više nikad biti neće", ali će zato biti sve više i više nezaposlenih, gladnih i pokornih hajvana u novokomponovanoj demokratiji, hajvana kojim se šatro-poštuju njihova ljudska prava, a za vrijeme komunista ili partizana, ko biva, nisu se poštivala”. (N.F.)