LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Fatmirov upitnik
Petak, 15 Studeni 2019 05:22

 

CetnikČetničko postrojavanje u Sarajevu

Fatmir Alispahić

Četnička paravojska se postrojava i prijeti u Višegradu, a dejtonska tajna policija SIPA ne poduzima ništa. Kakav bi morao biti bošnjački odgovor? Evo ovakav: Duhovni lider u Bošnjaka reisu-l-ulema Husein Kavazović i najviši politički funkcioner Bakir Izetbegović morali bi organizirati i povesti demonstracije pred sjedište Sipe, da se u ime desetine hiljada okupljenih i zabrinutih ljudi prenese poruka da – ovako više ne ide. Ovo bi bila normalna reakcija normalnog naroda i njegovih normalnih predstavnika. Na žalost, ni reisu-l-ulema Kavazović ni najviši bošnjački funkcioner Izetbegović nisu ni jednom riječju osudili četničku kolaboraciju Sipe i drugih sigurnosnih službi dejtonske države, koje svojim nečinjenjem legitimiraju četnički terorizam u BiH. Računa se da su Kavazović i Izetbegović svakako protiv četnika, pa im šutnja dođe kao mudrost i rječitost. Odmah nam se nameće pitanje o razlici između šutnje jednih i drugih: zašto šuti SIPA, a zašto šuti reis?, zašto šuti Ministarstvo sigurnosti, a zašto šuti Bakir Izetbegović? Lakše je odgovoriti na pitanje o šutnji dejtonskih sigurnosnih struktura, nego li pronaći odgovor na veliku enigmu o besmislenoj šutnji bošnjačkih duhovnih i političkih lidera i organizacija koje predstavljaju.
Sudeći po odveć hroničnim šutnjama Kavazovića i Izetbegovića, mi bismo trebali razumjeti kako je normalno to što se četnici postrojavaju i prijete. Mogli bismo razumjeti i da u tome nema ništa problematično, da u jednoj državi, pored regularne vojske i policije, postoji i jedna paravojska koja baštini ideje genocida. Krivični zakon decidno precizira kazne zatvora za paravojno i terorističko djelovanje. Ali, nije reisu-l-ulemino da se bavi takvim pitanjima, koja izlaze iz džamijskog okvira! A zašto bi se i Bakir Izetbegović bavio pitanjem postrojavanja četnika, kad je u nadležnosti člana Predsjedništva BiH da se imenuju ambasadori, konzuli i drugi zgubidani? Nema sumnje da projektantima genocida nad Bošnjacima jako odgovaraju sve bošnjačke šutnje, jer mutavost u Bošnjaka – koja nam se tumači kao vrlina mudrosti – olakšava da se nedoklan vrat dokolje.
Nasuprot ovoj ironiji, valja reći da nema ničega normalnijeg od dizanja svenarodne pobune protiv dejtonskog državnog sponzorisanja četničkog terorizma, a da na čelu te pobune stoje baš, imenom i prezimenom, Husein Kavazović i Bakir Izetbegović! Oni su dužni, a evo i prozvani, da izvedu narod na ulicu – sa osnovnom porukom da smo spremni rušiti dejtonski poredak ako taj poredak konačno ne počne štititi jednako sve građane i jednako se boriti protiv svakog terorizma. Sve što je ispod ove nužnosti, nije normalno i neće rezultirati ičim drugim do li da dejtonska država postane četnička država, u kojoj će Bošnjaci biti progonjeni, ponižavani, maltretirani.
Taman koliko je strašna četnička prijetnja miru i stabilnosti – toliko je strašna, toliko je užasna, ova suluda i sramna šutnja bošnjačkih zvaničnika i bošnjačih institucija.

Ubi nas naknadna pamet. Možda smo u ratu? Možda nas samo noć dijeli od jutra u kome ćemo se probuditi pod terorom okupirane države? Tako su se budili Bošnjaci u Prijedoru, u Višegradu, u Brčkom. Ništa više ne bude isto. Tvoja kuća, tvoja avlija, a tvoj život pod njihovim nožem. Zar iko više u Bošnjaka ikada više smije povjerovati da nam se 1992. godina ne može ponoviti!? Zlikovci su danas u dejtonskim institucijama, u Vojski i Policiji Republike Srpske, na čelu Sipe je Goran Zubac koji je osuđen na godinu dana zatvora za pomaganje u terorističkim napadima na Sarajevo od 7. februara 2014., maske su pale!!! – i ko onda smije vjerovati da ti zlikovci nisu u stanju ponoviti 1992. godinu? Postoji tačna zakonska obaveza sankcioniranja paravojnog organiziranja, zastrašivanja povratnika, svega onoga što danas predstavlja Četnički ravnogorski pokret u BiH. Ali, pravosudne i sigurnosne instance ne poduzimaju ništa! To njihovo „ništa“, nije „ništa“, već je nešto veoma konkretno – to je dejtonsko četništvo. Zbog toga je svaki Bošnjak dužan i obavezan Sipu i druge sigurnosne i pravosudne instance u dejtonskoj državi – do daljenjeg! – doživljavati kao organe velikosrpske okupatorske vlasti, onako kako svaki Palestinac doživljava izraelske/cionističke pljačkaše i teroriste. Nemamo se mi šta više nadati da će Sipa pravedno sprovoditi antiterorističke zakone ove zemlje, kad je odveć jasno da je četništvo zakon Sipe, a time i svih drugih dejtonskih struktura koje svjesno i proračunato ignoriraju djelovanje genocidnog Četničkog pokreta. Ostaje jedino otvoreno pitanje – a šta ćemo mi sa tom spoznajom da živimo u okupiranoj zemlji, kojom danas vladaju djeca Slobodana Miloševića, Radovana Karadžića i Ratka Mladića. Koja je to kritična tačka bošnjačkog buđenja? Ili je smrt već nastupila, pa je svejedno ako neko ubije tijelo Bošnjaka u kojega je mrtav mozak.

Naknadna pamet

Možda više nemamo šanse ni za naknadnu pamet! Popis 2013 to je na najbolji način posvjedočio. Ni sam ne znam koliko tribina sam održao i koliko tekstova napisao dokazujući da je Popis 2013 dovršetak etničkog čišćenja i da odmah treba krenuti u rušenje rezultata Popisa, dokazujući da je realiziran s jasnim ciljem da se umanji broj Bošnjaka. I sada se na brojnih portalima može pronaći moja izjava da će „Popis ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću“, a u informaciji se kaže sljedeće:
– Na tribini u Domu kulture u Maoči (15.09.'13.) Fatmir Alispahić je govorio o zločinačkoj zavjeri dejtonske države protiv bošnjačkog naroda, koja je preko korumpiranih i ucijenjenih bošnjačkih političara nametnula genocidni Zakon o popisu, putem kojeg će nestati nekoliko stotina hiljada Bošnjaka, poglavito u iseljeništvu. Fatmir Alispahić smatra da je Popis 2013. nastavak genocida u Srebrenici, da će Popis 2013. ubiti više Bošnjaka nego svi ratovi u 20. stoljeću u kojima su ginuli Bošnjaci, te poručuje da je ova genocidna zavjera razlog više da se Bošnjaci maksimalno angažiraju u borbi za opstanak.

Prije koju heftu se u SDA pojavila ta “naknadna pamet”, pa su tek sad u najjačoj bošnjačkoj stranicu ugledali da je Popis “dovršetak etničkog čišćenja”. Agencije su 3. marta izvjestile sljedeće:– Do nas su došle glasine da postoje pokušaji falsificiranja rezultata popisa iz 2013. godine i da se može desiti da ne budu priznati popisani stanovnici, naročito povratnici u RS. Dakle, da se radi o desecima hiljada, pa i stotinama hiljada, popisanih pretežno Bošnjaka, ljudi koji su etničkim čišćenjem protjerani iz tog dijela BiH i ovo bi bio dovršetak etničkog čišćenja olovkom. SDA neće priznati takav popis stanovništva.Ovaj stav SDA, za koji je bolje da je došao ikad nego nikad, otvara pitanje šutnje Islamske zajednice, koja je bila na čelu Fondacije “Popis 2013”, ali nas podsjeća i na jedno otvoreno pismo koje smo dr. Selma Rizvić i ja, odmah po okončanju Popisa, početkom novembra 2013., uputili reisu-l-ulemi Kavazoviću. A u pismu se, između ostalog, kaže:“ Postoji mnogo dokaza da je Popis realizovan s ciljem umanjenja broja Bošnjaka i otpisivanja žrtava etničkog čišćenja u bošnjačkoj dijaspori, a o čemu su pisale čak i svjetske agencije i listovi. Bošnjački političari su ključni krivci za prihvatanje i realizaciju ovog genocidnog projekta. Postoji i mnogo dokaza o nečasnom djelovanju Fondacije „Popis 2013“, odakle nas u posljednje vrijeme obmanjuju lažima da je Popis „uspješan i dobar za Bošnjake“, da je Popis „nepotrebno ispolitiziran, jer se radi samo o statističkim i socio-ekonomskim kretanjima“, i sl. Ovo nije istina! Ako već sada znamo da će sa lica zemlje Bosne nestati stotine hiljada Bošnjaka, posebno u entitetu Republika Srpska, onda ovakve tvrdnje imaju za cilj da nam sakriju istinu i otupe reflekse za opstankom i traženjem pravde”

Evo nas godinu i po poslije. Islamska zajednica i dalje šuti i šutnjom brani besmislenu izjavu da je “Popis uspješan i dobar za Bošnjake”. SDA kaže da su do njih “došle glasine”, a što je formulacija u slavu vlastite gluposti, jer se ne može smatrati “glasinom” ono što pametan čovjek može vidjeti golim okom. Koliko bi za naš narod bilo bolje da su Islamska zajednica i SDA vidjele, ali i mnogi drugi, vidjeli i prije Popisa i odmah poslije Popisa – da je Popis zločinačka prevara s ciljem da iz registra živih nestane nekoliko stotina hiljada Bošnjaka?! Ubi nas ta naknadna pamet – da nož ugledamo tek kad nam prereže vrat.

Vratimo se sad postrojavanju četnika i njihovom javnom zavjetu da će vratiti oduzete teritorije.

Diktatura mira

Idemo logičkim redom. Četnici Republiku Srpsku smatraju svojom “otadžbinom”, iako to genocidno strašilo nije postojalo do 1992. godine, tako da se ni jedan otac, u toj tzv. otadžbini, nije mogao roditi pa da bi nekom četniku danas bio otac, a da bi se ta genociduša zvala ičijom otadžbinom. Srbija, recimo, može biti otadžbina Srbijanaca, Bosna i Hercegovina može biti domovina njenog naroda, ali ta Republika Srpska ne može biti išta osim ogledalo masovnih grobnica. …Republika Srpska je otadžbina genocida. Ipak, četnička teroristička paravojska najavljuje oslobađanje teritorija, a mi se pitamo – kojih? Spremni smo halaliti pola Bosne, da zadovoljimo svoje kukavičko uvjerenje kako bi četnici trebali biti nahranjeni postojanjem Republike Srpske. Ali, te zvijeri ne može ništa nahraniti! Živ četnik je poput bijesnog kera. Sa četnicima nema mira i razumijevanja. Četnici samo razumiju kad ih nema, a dokle god ih ima, oni ne vide ništa osim zvjerinje potrebe da ubijaju i maltretiraju Bošnjake. Njima je ubijanje Bošnjaka nacionalna vrlina i vrhunsko duhovno ispunjenje. Stoga Bošnjaci trebaju razumjeti da je borba za uništenje četnika, suštinski, borba za vlastito postojanje, u miru i toleranciji s drugima. Strašno je da Bošnjaci mogu ovako mirno posmatrati dok četnici najavljuju “vraćanje oduzetih teritorija”, bezbeli ovih gdje Bošnjaci žive, bezbeli kao 1992. godine, kada su svojom “otadžbinom” proglašavali sve one gradove čije su utrobe potom napunjene tijelima ubijenih Bošnjaka. Ako je već dejtonska država četnička država, ako na ovu prijetnju ustavnom poretku i miru šute dejtonske institucije, šta je sa desetinama bošnjačkih adresa, stranaka, udruženja, društava, odakle bi morao krenuti otpor prema ovoj ratnoj prijetnji?!
Bošnjaci su danas goloruki. Šanse da se odbranimo manje su nego 1992. godine. Tada smo imali momke koji su odslužili JNA pa su makar znali šta je puška. Danas smo vojno nepismeni. Razoružani. Pod udarom islamofobične propagande koja od naše žrtve pravi tzv. islamske teroriste. A ponajviše nam fali ono što smo imali 1992. godine: svijest da prepoznamo opasnost i želju da branimo svoju zemlju. Osnovni elementi veličanstvene odbrane BiH rastočeni su kroz dejtonsku prevaru: ostali smo bez oružja i bez znanja. S druge strane, četništvo je nahranjeno postojanjem Republike Srpske, ojačalo je kroz paravojne oblike organiziranja i obučavanja srpske omladine, što kroz četničke kampove za obuku, što kroz mnoštvo tzv. lovačkih društava koji čine paravojnu mrežu u Republici Srpskoj. Za razliku od nas koji nismo spremni da branimo ni ovo što nam je ostalo, oni su spremni za rat, željni rata i žedni bošnjačke krvi.
Ako se Bošnjaci podhitno ne probude, ako masovno, odlučno i agresivno ne budu na ulicama tražili poštivanje zakona, ukidanje Četničkog ravnogorskog pokreta i hapšenje četničkih terorista, ako se silom ne izbore za diktaturu mira– zlo će se dogoditi. Sljedeće postrojavanje četnika dogodit će se u Sarajevu.

 
Stav Dine Mustafića
Srijeda, 02 Listopad 2019 10:21

 

Četvrto pismo iz Sarajeva

Dino Mustafić, Sarajevo

Jedan od gradskih mitova koji se generacijski preuzima kod Sarajlija jeste kako raja ne voli napuhane vrijednosti i ne respektuje zvijezde. Nažalost, mnogi uistinu vrijedni i značajni ljudi Sarajeva više nisu na ovome svijetu, a iza njih je ostalo gorko pitanje kako im se taj grad odužio za sve što su nam darovali. S druge strane, oni živi, dobro je da ih i dalje ima respektabilan broj, imaju dovoljno pameti, mjere, ukusa i gradskog odgoja, da sami sebe ne smatraju veličinama niti zvijezdama.

Hroničar Sarajeva Valerijan Žujo tvrdi kako je paradoksalno, da niti u jednom razdoblju, Sarajlije nisu bile dorasle svom gradu. Objašnjava to time što je svaka generacija stanovnika ovog neuporedivog grada “zarobljena u vlastitu vremensku kapsulu i na svijet gleda kroz prozorčić ili kakav uzak procijep. A, Sarajevo je ukupnost svih zbivanja, mirisa i okusa ono je zbir i onoga što jest i onoga što je bilo”, poentira pjesnik Žujo – kako Sarajevo nema mana, ali Sarajlije imaju nedostataka.

Kako god, svi problemi nestanu prilikom velikih događaja poput SFF-a, kada sve izgleda čarobno i lepršavo, dizajnirano i metropolski. Sarajevo je i poznato po svom gostoljubljivom i otvorenom karakteru koji impresionira svakog gosta, pa se zaljubi u grad na prvi pogled prepoznavši na izvjestan način Evropu u malom, u minijaturi, gdje su koncentrisane evropske vrijednosti kosmopolitizma. Sarajevska bajka traje sedam dana, što je prava šteta, jer da je pameti tako bi bilo svaki dan i mimo festivalskog kalendara. Ove godine se organizirao i kulturni bonus pa je uz podršku Grada, Opštine i Kantona upriličen i spektakularni koncert Gorana Bregovića “Tri pisma iz Sarajeva” koji se radi vremenskih prilika preselio sa impozantne Bijele Tabije u Skenderiju. I tu bih se želio vratiti na početak teksta o vrijednim sugrađanima koje za života ne cijenimo dovoljno, jer među njima je sigurno i umjetnik, pravi pjesnik “okamenjene muzike” u arhitekturi Zlatko Ugljen, koji je izradio veličanstvenu maketu rekonstrukcije Bijele Tabije, ovog iznimno dragocjenog kulturnog objekta sa kojeg se vidi “cijelo Sarajevo”, kako je to lucidno primjetio i Bregović u izjavi povodom koncerta. Godinama taj arhitektonski projekat kupi prašinu u ladicama političkih birokrata baš kao i izvrstan nacrt rekonstrukcije Bosanskog kulturnog centra kojeg je izradio nedavno preminuli akademik, arhitekta Ivan Štraus. A šta bi pogled sa Tabije na “cijelo Sarajevo” mogao još otkriti?

Kako se godinama devastira grad, trajno se mijenjanju duhovno i fizički naše ulice i trgovi monstruoznim i sklepanim zgradama, shopping centrima, bez urbanističkog reda i smisla, bez vizije i koncepta. Političke moćnike nije briga što misli struka, važan je novi projekat poput novog betona u Hastahana parku iniciranog od načelnika opštine Centar. To je još jedna priča o bahatosti vlasti koja se po ko zna koji put treba ugraditi i namiriti svoje potomstvo. Godinama se nije ugradila niti jedna cigla za novo pozorište ili galeriju, a kulturni objekti su pretvoreni u pivnice.

Možda gradonačelnik Skaka i nema svijesti koliko njegova ponuda sa milionima maraka o naručenom projektu za budući film o opsadi Sarajeva zvuči osobnom neukošću, ali takve bizarne i trivijalne izjave ilustruju kako se kultura i umjetnost doživljava isključivo konzumeristički kao narudžba ćevapa “deset u pola”. Godinama traje proces dekultiviranja grada pa se i uđiđana, dotjerana Vijećnica, iznajmljuje najviše za vjenčanja i pretvara u sterilni, komercijalni objekt za poslovne evente. Sve je to na fonu kulture kao kreativne industrije, neoliberalni termin kojim se šicaju političari jer tako zvuče cool i pametno. Za takav model koji se zasniva na monetizaciji kulturne produkcije i čini dostupnim kulturne sadržaje samo bogatim slojevima društva koji imaju nešto skupo za obući kada prošetaju bosanskim ćilimom jako su se založili i čelnici Kantona Sarajevo na upriličenoj press konferenciji. Nije na takav medijski odjek naišla vrlo depresivna i tačna izjava rediteljice Ines Tanović čijim je filmom i otvoren 25 SFF u kojem kaže: “Zemlja smo s najboljim filmovima, a najmanjim budžetima za njih”.

Buđenje iz festivalskog zanosa o širini i toleranciji grada za sve došlo je od novoformirane partije Narod i pravda koje poziva organizatore prve Povorke ponosa pod sloganom “Ima izaći” da odustanu od protestne šetnje za prava LGBT populacije. Umjesto emancipatorske i bezuslovne podrške što je jedini ispravni moralni i politički stav stranke kantonalne vlasti koja se retorički zalaže za reforme, stranačko saopštenje je sramotna diskriminacija LGBT građana, nastavak politike nasilja prema manjinskim i ustavom zagarantovanim ljudskim pravima.

Predstavljanje stranačkih interesa kroz populističku retoriku kao da je riječ o nacionalnom interesu, tako što ćete se zalagati za zabrane koje se odnose na privatni život pojedinaca, nametanje „ispravnog“ morala, negiranje multikulturalizma i povratak tradicionalnim vrijednostima jeste neokonzervativni duh koji je zagospodario Sarajevom i kojeg nijedan festivalski make up ne može sakriti. Riječ je o neokonzervativizmu koji prema potrebi, odnosno u cilju ostvarivanja nečijih političkih interesa, iz raznih ideologija uzima i mijenja kako mu je nešto u nekom trenutku potrebno. U jednom trenutku im odgovara religija, u drugom lokalni patriotizam, u trećem socijalna osjetljivost i tako u krug, sve konfuzno i stoga pogodno za manipulaciju masama. Konzervativizam uvijek pokušava negirati jedan dio historije i to onaj savremeniji, koristi savremenu tehnologiju i nove medije, mimikrično se maskira u novo odijelo, a istovremeno društvo želi vratiti koji vijek unatrag.

S toga i ne čudi što se i Bregović u ekumensko-muzičkom konceptu inspirisao “mitskom” pričom koju je čuo od reporterke CNN-a kako u Jerusalemu svaki dan dolazi stari Jevrej ispred Zida plača da se moli. Kada  ga je upitala šta govori Bogu, odgovorio je da govori kako ratovi između jevreja, kršćana i muslimana trebaju prestati i da naša djeca trebaju živjeti u miru. Ona ga je pitala “I?”, a on je odgovorio da ima osjećaj kao da govori zidu”.

Bregović na sreću nije bio pred egzistencijalnim zidom poput mnogih njegovih sugrađana ’90-ih kada su između ostalog padale granate po njihovim glavama i zato što je bilo potpuno prirodno u Sarajevu prijateljstvo između islamskog mistika i profesora kristologije na Katoličkoj teologiji. Svima je to normalno i danas kao što je bilo i nekada, jer duhom srođeni sa Sarajevom afirmiraju posebnosti i vrijednosti i svih drugih, i uzimaju ih za “svoje”. A to je uvijek u Bosni, kao i u Sarajevu bilo više od tri, jer kada se dijeli i množi sa tri nikada nikom nije dobro. U četvrtom pismu iz Sarajeva bila bi potpisana raja, i ne samo Bošnjaci, Srbi i Hrvati, već i Jevreji, Slovenci, Albanci, Madžari, Česi, Poljaci, Romi i mnogi drugi koji u gradu žive, jer je Sarajevo kuća u kojoj nikom ne smije biti tijesno. Tu stane jednom riječju sav “sarajevski svijet” kako ga Aleksandar  Hemon genijalno opisuje: “pametni i papci, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mlađahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, željovci i pitari, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni – sve u svemu, skoro četiristo hiljada gradskih atoma.”

Neki od tih atoma nisu preživjeli jer su se odlučili za pravu stranu historije kada su branili grad, pravo na slobodu različitosti i zbog toga se Sarajevo samo voli ili mrzi. O tome se ne priča pred Zidom, već pred ljudima koje valja pogledati u oči!

(Ovaj tekst gospodina Dine Mustafića prenesen je sa portal TAČNO, od 26.8.2019. Zahvaljujem se gospodinu Vlatku Slokaru koji mi je poslao link.)

 
Moja dioptrija o "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 23:04

 

KrikEmir Hadžihafizbegović i njegova dijagnoza “bošnjačkog kolektivnog mazohizma” (1)

Nadan Filipović

Emir Hadžihafizbegović, umjetnik vrhunskog nivoa, intelektualac, političar od formata, Ždanov našeg doba i već podugo vjerni vojnik svoje SDA s visoka glasno poručuje bošnjačkom narodu da je “krajnjem vremenu za preuzimanju vlastite sudbine u svoje ruke.” O tom Emirovim “proglasi” svoje mišljenje je ponudio gospodina Mostarac (ime i prezime poznati su uredniku) s čijim se stavovima ne bih mogao složiti, kao što se ni on ne mora složiti sa mojom “dioptrijom”.

Po mom osobnom mišljenju koje uopće ne prejudicira jesam li u pravu ili ne, ovaj dio poruke bošnjačkom narodu, kao i mnogo šta drugo iz “obznane” Emira Hadžihafizbegovića, tuknu na klepatanja komunističkog tipa: “Drugarice i drugovi, krajnje je vrijeme da preuzmemo sudbinu u svoje ruke.”

Nadalje, mnogi navodi iz ovog, po mom mišljenju populističko - demagoškog “krika”, su jasan simptom nikad izliječene infekcije komunističkim virusom u slučaju tuzlanskog Titovog pionira, primjernog omladinca i partijski upotrebljivog poletarca koji se tada najservilnije klanjao svojim komunistima, o čemu mnogi u Tuzli dobro znaju, te su u taj vakat skrivao pod skutima svojih “pigmalione”, viđenijih partijskih komitetlije. Od tada, od “tuzlanske škole” nekadašnji poletarac je mijenjao partijske dresove kao čarape i dobro birao po zicer-sistemu “ima se računa među njih uvaliti – u njih je sehara, vlast i slast”.

Emir Hadžihafizbegović prodaje “šup'jake” svom narodu, u stilu: “Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam.”

Gospodin Hadžihafizbegović postavlja sasvim pogrešnu dijagnozu Bošnjacima kao narodu (naciji). “Doktor za bošnjački narod”, ili, malkice odmetnuti agitprop – komesarčić, bi trebao znati da taj narod nije kriv za svoju političku heterogenost i nacionalnu atmosferu koja, kako Hadžihafizbegović piše, “već sasvim izvjesno, prijeti da ga povede u kolektivni mazohizam.” Naime, Hadžihafizbegović bi trebao znati da je mazohizam psihički poremećaj, a koletivni mazohisam je kolektivni psihički poremećaj. Mislim da je prije “ispucavanje” ove potencijalne dijagnoze trebao malo više pročitati o mazohismu i, napose, još i više, o kolektivnom mazohismu.

 
Dioptrija Vedrane Rudan
Srijeda, 28 Kolovoz 2019 07:15

 

Vedrana RVedrana Rudan: Kandidujem Noleta za predsednika Hrvatske, a vama, Srbi, evo Kolinda!

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati, jer je gotovo svi znaju. Hrvatska književnica, novinarka, blogerka... Ukratko - regionalna zvezda i neko ko u javnim istupima ne štedi ni sebe ni druge. Ovih dana je u Srbiji objavljena njena nova knjiga - autobiografija „Ples oko Sunca“, gde bez imalo kompromisa podvlači crtu ispod životnog puta, ali istovremeno piše i o životu svih nas u ovom delu Balkana. U ekskluzivnom intervjuu za Kurir, Vedrana Rudan govori o politici, regionu, Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu, ratu devedesetih i današnjem položaju Srba u Hrvatskoj, tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović i teniseru Novaku Đokoviću...

Pisanje autobiografije je dobra prilika za podvlačenje crte. Kakav je vaš životni bilans, jeste li zadovoljni?

- Nisam propustila nijednu priliku. Iza mene je fenomenalan život.

Stekao sam utisak da ste, kao i većina, skloni idealizovanju Jugoslavije. Pišete: „Bila je krasna zemlja, pokoj joj duši.“ Šta vam to nedostaje?

- Sigurna sam da „većina“ ne „idealizira“ Jugoslaviju, pa ni ja. Jugoslavija je u odnosu na ove „države“ koje su iz nje nastale bila Država. Imali smo pravo na školovanje, zdravlje, posao, krov nad glavom. Radnička djeca mogla su završiti fakultet, nisu oko sebe gledala bahate vršnjake koji nekažnjeno smiju svojim „mercedesima“ ubijati djecu na zebri samo zato jer im je otac ugledni kriminalac. Jugoslavijom nisu vladali gangsteri. Doduše, nije bilo „demokracije“.

Zašto mislite da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito trebalo da poubija više ljudi, protivnika?

- Koliko je Tito „poubijao“ ljudi, nikad nećemo saznati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ovi koji danas vladaju zemljama nastalim raspadom Jugoslavije Titova kopilad, logično je da mi pada na pamet da bi bilo bolje da ih se Stari riješio. I još samo ovo. Kad usporedimo Titove pobijene, koji se, navodno, broje u stotinama hiljada, sa brojem žrtava ovih današnjih titića, koji se, bez navodno, broje u milijunima, svatko normalan će reći da je drug Tito bio milosti pun. „Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori“, reče jednom moj dragi prijatelj i kum i genijalac, pokojni Predrag Lucić

Niste bili u Kući cveća, gde je Tito sahranjen.

- Nisam bila u Kući cvijeća. Ja sam na Tita bacala cvijeće dok je bio živ. Živjela sam u Mošćeničkoj Dragi, Titova kolona je kroz nju prolazila na putu prema Brijunima. Političare treba gađati dok su živi. Ne palim se na mrtvace.

I sami priznajete da imate dane kad biste mogli da pobijete neke a da ne trepnete.

- Naravno. Vi ne biste ubili silovatelja svoje kćeri? Čekali biste da ga pravomoćno osudi neki srpski sud? Ne vjerujem vam. Bez da trepnem ubila bih ratne zločince, ratne i mirnodopske profitere, licemjerne političare opsjednute moći i lovom, popove djecojepce, sve silovatelje i obiteljske nasilnike, gadove koji su pokrali Hrvatsku i život moje djece i unuke pretvorili u pakao. Nažalost, malo je ljudi koji misle poput mene. Da nas ima više, ovi bi prostori drugačije izgledali.

 
Dioptrija fra Drage Bojića
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:27

 

Fra Drago BojicBošnjačka elita veliča srednjovjekovnu bosansku državu, i istovremeno gaji, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo

Fra Drago Bojić

Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam.

Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

 
Zaklela se zemlja raju....
Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:09

 

Izet NanicKako je poginuo Izet Nanić?

Za Izeta Nanića, legendarni komandant bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima. Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanju u kpjoj su tvrdili da je rahmetli Izet Nanić poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića. Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: “Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig. Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator. Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a. Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio. Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države. Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću” - izjavio je za naš list Husein Sabljaković.

Legenda protiv hulja

Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.

Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić. Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.

 
Sarajevske zvijezde potamnjelog sjaja
Utorak, 20 Kolovoz 2019 09:36

 

ZvijezdeSARAJEVO I NJEGOVE ZVIJEZDE: BREGA, ČOLA, DŽINOVIĆ, NELE, ĐURO

Mersiha Drinjaković, Sarajevo

Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.

Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.

U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom  DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“

U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 88

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search