LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Osvrt “doktora” Milojka Pantića i orkestrirane reakcije srbijanskih pacijenata
Petak, 20 Srpanj 2018 10:00

 

Milojko thumb250_Otrov tabloidnog gliba

Milojko Pantić, Beograd

Često se čuje poluistina da se Srbija politički vratila u devedesete godine prošlog veka, jer na javnoj društvenoj sceni dominiraju nacionalisti i šovinisti i u vlasti i u opoziciji. Razlika je međutim ogromna. Milošević, Koštunica i njima slični bili su ideološki zatucani nacionalisti. Sadašnjim vlastodržačkim paranoidnim nacionalističkim piromanima, ideologija nije ni u primisli, ako uopšte znaju šta je to.

Za onoga ko želi da vidi, providno je i plitkoumno to što rade vladajući primitivni i nekompetentni politički čimbenici u Srbiji. Sve svoje nepodopštine, u mnogim slučajevima i otvorene pljačke društva i države, svoje neznanje i nekompetentnost u vođenju države prikrivaju lažima o navodnoj ugroženosti nacije i širenjem mržnje prema drugima i drugačijima ne samo u okruženju.

Preko svojih tabloidnih medija, oni već decenijama truju duše i razum građana Srbije stvarajući kod njih odijum čak i prema sportskoj ikoni Novaku Đokoviću. Taj višedecenijski nacionalistički otrov u medijima tako je jakog intenziteta i ima tako razorno dejstvo na ljudsku psihu, da mu je podlegao i možda najbolji roker Srbije svih vremena, ingeniozni Bora Đorđević – Čorba. Liči zaista na paranoju kad na društvenim mrežama uoči finala Svetskog prvenstva u Rusiji Čorba usklikne: „Mbape, brate, nabijaj Hrvate.“ Rekao bih štaviše da je nacionalistički otrov tabloidnog gliba pretvorio svest ljudi u životnu filozofiju afričkih zulu plemena koja kaže da je dobro kad mi ubijamo druge a zlo kad drugi ubijaju nas. Sve je to zapravo duh ratnih devedesetih, kada se pod parolom za spas ugroženog srpstva klalo, ubijalo i pljačkalo i kada je Milošević sa Tuđmanom dogovorio preseljenje Srba iz kninske Krajine na Kosovo. Upitajmo se zašto Drago Kovačević, gradonačelnik Knina iz vremena „Oluje“, ne samo da ne mrzi Hrvate nego i navija za njih? Zato što ga Borin usklik podseća na Arkana i njegovu paravojsku koja je klicala: „Dajte nam salate da koljemo Hrvate“. Baš bih voleo da mi moj dugogodišnji omiljeni roker objasni zbog čega toliko mrzi Hrvate? Jer ako kaže Jasenovac, ja ću reći Vukovar, ako kaže Jadovno, podsetiću ga na Zadar i Dubrovnik. Nikada mi neće biti jasno kako tako oštroumni ljudi kao Bora ne vide lažni patriotizam, nacionalističke podvale, prevare i zamene teza. I kako ne vide da su prave poruke mira, međusobnog uvažavanja i saradnje kad naš Nole nacionale ne vređajući nikoga napiše: „Ajmo vatreni!“ Ili kad najbolji fudbaler Svetskog prvenstva u Rusiji Luka Modrić pobedu Reala u Ligi šampiona posveti svim ljudima u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini koji, kako je rekao, prolaze kroz teška vremena.

Gde bi Srbiji bio kraj kad bi slušala svetske ljude od takvog znanja, morala, kvaliteta i integriteta, a ne populistički, nacionalistički, šovinistički polusvet i probisvete u vidu političara opšte prakse.

(Tekst je prenesen sa portal DANAS od 19-7.2018. Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link.)

Komentari “pacijenata”:

idi kopaj nesto ako ti je dosadno u penziji

19. jula 2018. u 15.24

Ovo je prava slika „gradjanske Srbije“, pateticno advokatisanje u ime hrvatskih klerofasista. Pantic spominje Modrica? Zasto je licemerno preskocio orgijanje Modrica sa ustasoidom Thompsonom u Zagrebu pre koji dan? Da li se tako salju poruke mira? Kako je to promaklo Panticu? Ili to mozda srpski tabloidi izmisljaju a Modric je pevao zagrljen sa Josipom Lisac? Koliko neko treba da je glupab i ogranicen i da izjednacava Vukovar i Jasenovac? Tesko Srbiji ako je Pantic olicenje gradjanskih vrednosti.

TT

19. jula 2018. u 15.35

Ne znam za tu izjavu Modrica nakon pobede Reala ali sam svojim ocima video i svojim usima slusao Modrica kako zagrljen sa Thompsonom peva hrvatske, sovinisticke pesme na doceku u Zagrebu. Kakvu je to poruku pevanjem tih pesama poslao Modric, taj „svetski covek od takvog znanja, morala, kvaliteta i integritea“? Uglavnom, Pantic ni kao sportski komentator nije bio nesto a narocito to nije kao politicki komentator sa ovom ljigavom demagogijom i zamenama teza ili kao glasnogovrnik „gradjanske elite“ ili sta je vec utripovao da je.

 
Dioptrija Nebojše Krstića
Četvrtak, 19 Srpanj 2018 09:32

 

Nebojsa KrstićNajmračniji trenutak srpske istorije

 

Nebojša Krstić, Beograd

I posle 27 godina, od početka ratnog pokliča na Balkanu, generacije mladih ljudi nisu u mogućnosti da se operu od strave, užasa, jada i čemera koji su harali ovim prostorima, poput četiri jahača apokalipse, u poslednjoj deceniji prošlog veka.

Zaista postaje ogavno što ne postoji neko u ovom unazađenom društvu da zaštiti klince od tog degenerisanog sistema vrednosti, koji, u stvari, nije potekao sa Zapada, već je na ovom području sklepan poput Frankenštajnove nakaze. A usput se traži da se krvlju brani nešto što odavno više nije ni sveto, ni časno, a ni važno, i da se tako jednim što bržim rikvercom, svi đuture, vratimo u sam pakao.

Oni će, i dalje, ubeđivati mlađe od sebe da je Ratko Mladić srpski heroj. Da je Karadžić samo branio srpska ognjišta. Da su Srbi, bože dragi, jedini hteli da očuvaju Jugoslaviju. I dalje će im se ispirati mozak da je Haški tribunal stvoren kako bi uništio Srbe. Kako svi koji su tamo završili nisu branili sebe, nego srpski narod. Da sve ono što dolazi spolja ima za cilj da iskvari omladinu. Sve će to izmišljati, preuveličavati i relativizovati, samo da ne bismo otkrili pravu istinu. I tako dobijete još milion notornih pseudoistina koje se ponove milijardu puta, a na kraju postanu stvarnost.

A da li uopšte neko od tih uštva zaista želi da omladina ima normalnu budućnost, ako će na svakom koraku biti omražena zbog toga što su njihovi saplemenici svojom bandoglavošću branili velikosrpsku imbecilnost?

Jesu li ta ljudska naličja uopšte svesna da ta ista deca gledaju njihove poteze i da će tako stvoriti još jednu kolonu upropašćenih naraštaja? Da će, na kraju krajeva, ponovo vaskrsnuti one beštije koje smo jedva sahranili. I da će te iste karakondžule proždirati mladež, a da će iz njih, kada im se mozak dobro ispere, izrastati novi monstrumi; te će se, usled svega toga, jedan deo njih, ipak, stideti svog porekla.

Koliko bi još vremena trebalo da procuri da bi ta „junačka“ Srbija mogla da shvati da je poređenje ratnih zločinaca, kriminalaca i ostalih protuva sa srpskim carevima, kraljevima i kneževima pljuvanje sopstvene istorije?

Koliko bi još decenija trebalo da prođe kako bi se shvatilo da bombardovanje SRJ nije reakcija na „časnu odbranu srpstva“, već posledica našeg siledžijstva i osionosti?

I kada ćemo prestati da ološ svrstavamo među svece? Jesmo li zaista ostali zaglavljeni u živom blatu? Da li će se, nažalost, ispostaviti da je istina ona Fukujamina izjava u Nedeljniku „da je Milošević bio kraj naše istorije“?

A onda dođe mali Perica, i počne da galami kako je naš narod trn u oku svima. I kako su se sve sile mraka i zla urotile protiv našeg nebeskog naroda; stoga, posle čitave te papazjanije, mladom čoveku ništa drugo ne preostaje: ili da se prikloni đavolštini, ili da zbriše odavde u nadi da će zaboraviti odakle je potekao.

Zato, posebna zahvalnost se duguje intelektualnoj eliti Srbije. Jer niko drugi nije tako zaslužan kao oni, koji su uspeli da mladom životu toliko suze vidike i da mu prenesu zaraznu paranoidnu sliku čitavog sveta, da se, pobogu, van granica nebeske Srbije nalaze isključivo neprijatelji. Umesto da im pošalju vetar u leđa, oni im zarivaju nož u rebra. Upravo je ta njihova „zaštita“, uveliko potonulih generacija, od „satanističkog Zapada i njegovih bludnih i razvratnih načela“, dovela ovo društvo na rub teške šizofrenije. Mada, u nekima od nas su probudili želju, i podupreli ambiciju u sagledavanju šire slike ove proklete avlije, shvativši da „crno ispod nokta“ u kojem se nalazimo, ipak, krije neku davno zakopanu savest. Tako da, postoji nada da ćemo je jednog dana ponovo otkopati.

Ali, dok god u njihovim kandžama, pod velom mračne prošlosti, budemo bili vođeni mitološkim bajkama; dok god budemo pričali „ali i oni su nama“; dok god nam Kosovo bude bilo „najskuplja srpska reč“; i dok god nam najmračniji trenutak srpske istorije, Srebrenica, bude bio samo „strašan zločin“, a ne genocid – to se nikada neće dogoditi.

(Ovaj tekst je prenesen sa sajta DANAS, od 10.7.2018. Zahvaljujem se jaranu iz Crne Gore koji mi je poslao link.)

 
Dijagnostički osvrt "doktorice" Snežane i reakcije "pacijenata"
Petak, 13 Srpanj 2018 09:50

 

Snezana CongradinGenocid se vratio kući

Snežana Čongradin, Beograd

Kolektivno negiranje, relativizacija ili opravdanje genocida kao pretežni odnos ovdašnjeg društva prema najtežem zločinu od Drugog svetskog rata na evropskom tlu, zapravo je utemeljeno na ideji koju u drugostepenom odnosu prema tom masakru izražavaju.

Reč je o nepristajanju na kolektivnu odgovornost za genocid nad srebreničkim muslimanima koje je zasnovano na kolektivnom pristajanju da slučaj bude baš takav. To je kontradiktornost u koju se zapada posledično – iz laži, prevara, nametanja službenih verzija događaja od strane grupe odgovornih pojedinaca, čije su zadnjice u velikom problemu, ukoliko se istina o njihovim ulogama, politikama, ideologijama otkrije i postane očigledna do mere koju jedino zaslužuje.

Narod koji izgleda kao da je identifikovan sa svojim zločincima, svojevoljno i oberučke, iznutra je duboko izmanipulisan i oštećen najpre samim genocidnim činom, pa sledstveno odmah potom njegovim opravdanjem, takoreći objašnjenjem o nužnosti preventivnog zločina zarad samoodbrane, nakon čega prevlast u odnosu zauzima relativizacija i sakrivanje razmera masakra.

I taj krug se u stvarnosti nesaznajnog i nesuočenog postgenocidnog društva neprestano okreće. Okreću ga, razume se, političke elite, čija karijera traje najmanje 23 godine, a sudeći prema rezultatima predanog rada na zataškavanju sopstvene odgovornosti, trajaće bar još toliko. Portparol Slobodana Miloševića imao je te 1995. godine, kada je država Srbija inspirisala, finansirala, pomagala srebrenički genocid – 31 godinu. Ivica Dačić danas ima 52 godine, i kao i tada, i sada je u punoj snazi. Zreo i iskusan političar, najčešće se opisuje u Srbiji, gde na izborima regularno osvaja dovoljan broj glasova da bude prilepak i lepak vlastima. Svim postgenocidnim vlastima, pa i onim koji su izveli navodnu revoluciju, petooktobarsku. Nikada lustriran, uvek mogući i realizovani partner. U privilegiji da ne mora da se opravdava, baš kao i genocid, zločin koji je inspirisao i u kojem je u najmanju ruku saučestvovao režim čiji je portparol bio, Dačić i danas ne odstupa od ratno zločinačke propagande, prilagođene uslovima u kojima više nije u prilici da svojstvenim huškanjem iza sebe ostavlja mrtve. Samo pokradene i unesrećene prošlošću koju im je na svoj način upriličio, dao doprinos i stavio pečat.

Njegov tadašnji ratno huškački drugar, četiri godine mlađi, Aleksandar Vučić, još predaniji, kada je reč o javnim nastupima inspirisanja sirotinje i nesrećnika na genocid, sprovođenje etničkih čišćenje i zločina, danas mu je nadređeni. Direktni naslednici dvojice najbolesnijih umova u novijoj istoriji, Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, dočekali su i ovu godinu, još jednu julsku nedelju obeležavanja godišnjice genocida nad srebreničkim muslimanima, na vlasti.

 
Srbin dva puta spasio Hrvatsku
Utorak, 10 Srpanj 2018 10:23

 

Daniel SubasicEto zašto je nacionalizam sranje

 

Ante Tomić, Split

(na slici: Danijel Subašić)

Dinarski muškarci, oni su nas zapravo upropastili, sva je naša nesreća u njima, u emocionalno zakočenim ćaćama s nesmiljenim osjećajem za dolično i nedolično, uvijek opreznim šta će narod kazati, u trajnom strahu da im se tkogod u birtiji ili na balotama ne bi smijao. Dogodi se s vremena na vrijeme takvom nekakvom luđaku sin homoseksualac ili mu se kći zaljubi u Srbina, pa on toga sina ili kćer koji ga, kako on shvaća, ne poštuju, izbaci iz kuće i zauvijek, što se kaže, prekriži. I premda kasnije obično sve dobro ispadne, onaj sin homoseksualac postane cijenjen liječnik ili glazbenik, a i zet Srbin je vrijedan i odgovoran, odan suprug i nježan otac troje krasne djece, stari svejedno ne progovara s njima. Životinja šuti i trpi svoj strašni teret. Jedna golema tvrda gruda od gnjeva, prkosa, tuge i drhtave, očajne ljubavi leži mu na prsima kao golemi teški kamen, godinama mu drobi rebra i na koncu ga cijelog zgnječi. Umre čovjek od gluposti, sam samcat, bez ikoga svoga, tek zato jer se bojao tuđe zlobe i poruge.

Jedna je takva sudbina otprije jedanaest godina i u novine dospjela. Policija je došla ispitati jednoga Antu, inače uzornog domaćina, dobrog, susretljivog, omiljenog u svome rodnom Islamu Latinskom kod Zadra, jer je prijetio da će zaklati kćer koja se zagledala u jednoga što mu je otac Jovo. I nikakvim se riječima Ante nije dao umiriti. Spremao se podići nož na svoju Antoniju jednako kao što ga je Abraham podigao na sina Izaka. Jedino što je Abrahama zaustavio glas s neba, a Antu istražni sudac koji ga je smjestio u pritvor dok se ne ispitaju svjedoci. Nadamo se ipak da se nesretnik u međuvremenu urazumio, da ga je bijes pustio. Ako ne prije, a onda barem da je u nedjelju navečer, u seoskoj gostionici, dok je gomila oko njega neobuzdano slavila golmana Danijela Subašića, koji je obranom tri jedanaesterca Hrvatsku doveo među osam najboljih na Svjetskom nogometnom prvenstvu, svim onim pijancima i propalicama što su mu se nekad smijali i iza leđa ga kojekavim imenima nazivali, ponosno doviknuo: “To je moj zet! Gledajte, budale! To je moj zet!”

U finalu... dobro, osmini finala, jedna je mučna priča dobila sretni, gotovo bajkoviti obrat. A ne treba vam, vjerujem, dulje opisivati kako je mučno bilo nekome poput Danijela Subašića u Zadru koncem prošlog stoljeća. Bio je još mali, u svibnju devedeset prve narastao je možda samo da kroz prozor svoje sobe gleda kako raspomamljena rulja dolje na ulici razbija izloge i pljačka robu iz srpskih dućana. U rujnu je pošao u školu, u prvi razred, gdje je, osim velikih i malih pisanih slova i jednostavnih računskih operacija, naučio i da je kriv za granate koje padaju po gradu jer da su neprijatelji koji ih iz okolnih sela ispaljuju, na neki neshvatljiv, njemu do dana današnjeg ustvari nepoznat način, nekako njegovi. Noću su ga uspavljivale eksplozije bombi podmetnutih pod kuće nekih ljudi čiji se otac zvao, kao i njegov, Jovo, ili Milutin, ili Dušan, ili Uroš, ili Svetozar.

 
Dioptrija profesora Bazdana
Srijeda, 04 Srpanj 2018 19:39

 

Slavko BazdanZdravko Bazdan, profesor Sveučilišta u Dubrovniku u penziji i bivši potpredsednik Hrvatskog helsinškog odbora, za Danas: “Naši narodi su bolesni i moraju se lečiti.”

Razgovarala

Jer, naši narodi nisu Britanci, koji su na parlamentarnim izborima 1945. glasali protiv Čerčila, unatoč tome što su za vrijeme rata govorili da nebo slobodnog svijeta leži na njegovim ramenima. Smatrali su da on ne bi mogao odgovoriti potrebama mirnodopskog rasta i razvoja. Naši slavenski narodi iz bivše Jugoslavije nikad nisu imali optimalnu mentalnu dubinu. U svojoj psihičkoj esenciji, ostali su primitivni. I dalje žive u atavističkom vremenu naših davnih predaka, u kojemu je modus operandi bio i ostao animalan. Bez milosti, tolerancije i empatije. S nagonom mržnje, tim oružjem za masovno uništenje – ocenjuje u razgovoru za Danas Zdravko Bazdan, dugogodišnji profesor na Sveučilištu u Dubrovniku i jedan od najznačajnijih boraca za ljudska prava na našim prostorima.

Sagovornik Danasa se istakao u odbrani ljudskih i manjinskih prava u ratnim uslovima, spašavajući najpre Hrvate tokom okupacije Dubrovnika, a potom Srbe i Bošnjake na tom području. Kako je sam jednom rekao, u ovoj drugoj fazi borbe bio je manje uspešan, iako ga dobri poznavaoci, poput pisca Nenada Prokića, opisuju kao jednog od retkih koji u toj borbi nikada nije ustuknuo, odnosno da je broj građana srpske nacionalnosti koje je spasao tokom rata nepregledan. Bivši je potpredsednik Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava i voditelj Suradnog centra HHO-a za Dubrovačko-neretvansku županiju od 1993. do 2008.

-Nedavno je na jednom skupu istoričara regiona u Beogradu konstatovano da se službena verzija iskrivljenih činjenica iz ratova devedesetih, ustanovljena na samom početku sukoba, u gotovo neizmenjenoj formi proteže i dan danas. Da li je nakon toliko vremena moguće pretpostaviti i nadati se nekakvom velikom obrtu – od skrivanja odgovornosti i relativizacije ka istinitim stanovištima?

-Ne vjerujem i ne nadam se nekakvom velikom iskoraku u pravcu racionalnog pristupa fenomenima koje navodite. Prije ulaska Hrvatske u EU, nadao sam se da će njezine ustanove, skupa s ustanovama Vijeća Evrope, koje su temeljene na promicanju i zaštiti ljudskih prava, preokrenuti trend, da će doći do velikog obrata, koji spominjete. Ništa od toga se nije dogodilo. Danas je u Hrvatskoj, po pitanju ljudskih prava, stanje lošije nego što je bilo prije pet godina, kada smo bili u pretpristupnoj fazi.

 
Britki osvrt gospodina Ivana Violića
Utorak, 26 Lipanj 2018 21:35

 

MussoliniViše uopće nije upitno - Zapad živi u novoj vladavini esencijalnog fašizma

Ivan Violić, Zagreb

Bauk fašizma više ne prijeti Zapadu. Bauk fašizma preuzeo je dobar dio onoga što smo smatrali barem hologramskim idealom demokracije, slobode i ljudskih prava, a što se zajednički zove Zapad. Američki predsjednik Dinald Trump glavni je protagonist novog vladajućeg fašizma na Zapadu, prvog autentičnog od njemačkog i talijanskog prije osamdesetak godina (s tim da se Trumpov fašizam, očigledno, razlikuje po sadržaju i metodama vladanja, ali ne i po nekim manifestacijama i pojedinim ideologemima).

Svaki se racionalni medijski istup treba bojati preteških riječi, i treba pokušati pronaći argumente, pa makar i posve formalne, u korist druge, optužene strane. Međutim, u posve iznimnim uvjetima vrijede jedino psovke teške, baš mračno teške riječi, jer su sve drukčije riječi nedostatne. Fotografije hispanoameričke djece u Trumpovim kavezima baš su taj slučaj, jedan od onih bez presedana u suvremenoj povijesti Zapada.

Trumpov zločin zaslužuje dugu zatvorsku kaznu

Činjenica da je Donald Trump odvojio tisuće djece od njihovih roditelja najskandalozniji je podatak o organiziranom američkom državnom nasilju još od vremena progona Indijanaca iz druge polovice devetnaestog stoljeća. U današnjem društveno vrijednosnom kontekstu, koji je bitno drukčiji nego prije 150 godina, svatko tko naređuje da se djeca masovno odvajaju od roditelja, i tko tu djecu smješta u kaveze, nije ništa drugo nego autentični fašist.

Donald Trump nikad se neće oprati od etikete prvog zaista moćnog državnog čelnika Zapada, koji se ponaša kao najbrutalniji, trećerajhovski i mussolinijevski fašist. Trumpov zločin prema djeci, najgori od svih njegovih dosadašnjih podvala, laži i prevara, sasvim sigurno zaslužuje i formalnu, dugogodišnju zatvorsku kaznu, a ne samo javni prezir i, nadamo se, najteži mogući poraz na idućim izborima.

Trumpov i Salvijnijev potez suština su fašizma

No, Donald Trump i njegova neobično glupa supruga (pridjev glupa morali smo, nažalost, koristiti zbog poruke na jakni koju je obukla, kada je išla posjetiti zatočenu imigrantsku djecu), samo su najekstremniji, ali nipošto jedini primjeri novog zapadnog vladajućeg fašizma. Drugi je takav primjer talijanski ministar policije Matteo Salvini, ne samo zbog bešćutne politike prema migrantima, nego, puno više, zbog prijedloga da se izvrši posebni popis Roma u Italiji, i da se deportiraju oni koji, eto, po nekim kriterijima ne bi smjeli boraviti u Italiji.

Vrijednosno govoreći, i Trumpova izvršna uredba o imigrantima i njihovoj djeci, i Salvinijev napad na Rome, esencijalni su fašizam: riječ je o akciji u ime većine da se fizički eliminira manjina, koju se smatra opasnom ili nepoželjnom. Akcija većine da eliminira manjinu, pod bilo kakvim izgovorima, sama je suština fašizma: zato su Nijemci, uostalom, bili eliminirali Židove. Trump i Salvini nisu, nažalost, nikakvi iznenađujući ekscesi.

Kako su fašističke tendencije prešle u mainstream

Fašizam na Zapadu počeo je jačati prije desetak godina, uslijed Velike ekonomske krize, jer je pravilo da se u kriznim situacijama većina okuplja oko vrijednosti tla i krvi, i da se okreće protiv manjina, budući da smatra kako su manjine krive za državne probleme. Drugi razlog ekspanzije zapadnog fašizma jest dugogodišnja dominacija političke korektnosti, čija su pravila postala nesnošljiva za dobar dio pripadnika bijele većine, kako u Americi, tako i u Europi.

Dio europskih bijelaca (kao i dobar dio arapskih muslimana) ne vjeruje i ne želi tolerirati načelo vrijednosnih i političkih i religioznih jednakosti. Koncept otvorenog, ravnopravnog i tolerantnog društva odveć je napredan za stvarnost većeg dijela svijeta. I treće, migrantska kriza stvorila je kod jako puno ljudi osjećaj fizičke i identitetske ugroženosti. Neovisno od činjenice da je taj osjećaj potpuno besmislen,jer par milijuna migranata ne može promijeniti identitet šestomilijunske Europe, on jest realan.

Zbog svih tih faktora, fašističke tendencije u zapadnoj politici, koje su do prije desetak ili manje godina zauzimale rubne pozicije, sada su prešle u čisti i neumoljivi mainstream. Pa su tako Amerikanci uz rusku pomoć, izabrali fašističkog predsjednika, dok su Talijani izabrali polufašističku vladu. Njemačka i Francuska zasad su se, srećom, uspjele obraniti.

Zapadni fašizam uživa podršku zapadnih građana

Ovakvo stanje stvari postavlja nekoliko teških, povijesno važnih pitanja. Prvo, na globalnoj razini, više ne postoji nitko, tko bi se suprotstavio ruskom i kineskom totalitarizmu, jer je Trumpova Amerika, neovisno od slobode govora i postojanja niza demokratskih institucija, zapravo postala totalitaristička država, koja je izgubila bilo kakav etičko politički legitimitet. Drugo, zapadni fašizam, koji se dosad manifestirao uglavnom kroz prijeteću retoriku, sada postaje brutalna fizička sila, koja, naravno, pogađa one najmanje zaštićene: meksičku djecu u Americi i Rome u Italiji.

Zapad je, prvi put poslije Drugog svjetskog rata izložen sustavnom ideološkom fizičkom državnom nasilju. Zaista je teško čak i pokušati pronaći odgovore na zapadni fašizam, naprosto zato što zapadni fašizam uživa veliku podršku zapadnih građana, baš kao što su i Hitler i Mussolini uživali masovnu potporu ondašnjih Nijemaca i Talijana. Možemo se samo nadati da Amerikanci ipak nisu toliko neosjetljivi, da bi ponovo glasovali za čovjeka koji je djecu zatvorio u kaveze, te da će se najmračnije razdoblje Zapada poslije Drugog svjetskog rata, početi rušiti nakon idućih američkih izbora.

(Ovaj britki autorski osvrt Ivana Violića prenesen je sa sajta telegram.hr Zahvaljujem se jaranu Ibrahimu iz Crne Gore koji mi je skrenuo pažnju na ovaj uradak i poslao link.)

 
Britki osvrt gospodina Ivana Violića
Utorak, 26 Lipanj 2018 21:09

 

TrumpViše uopće nije upitno - Zapad živi u novoj vladavini esencijalnog fašizma

Ivan Violić, Zagreb

Bauk fašizma više ne prijeti Zapadu. Bauk fašizma preuzeo je dobar dio onoga što smo smatrali barem hologramskim idealom demokracije, slobode i ljudskih prava, a što se zajednički zove Zapad. Američki predsjednik Donald Trump glavni je protagonist novog vladajućeg fašizma na Zapadu, prvog autentičnog od njemačkog i talijanskog prije osamdesetak godina (s tim da se Trumpov fašizam, očigledno, razlikuje po sadržaju i metodama vladanja, ali ne i po nekim manifestacijama i pojedinim ideologemima).

Svaki se racionalni medijski istup treba bojati preteških riječi, i treba pokušati pronaći argumente, pa makar i posve formalne, u korist druge, optužene strane. Međutim, u posve iznimnim uvjetima vrijede jedino psovke teške, baš mračno teške riječi, jer su sve drukčije riječi nedostatne. Fotografije hispanoameričke djece u Trumpovim kavezima baš su taj slučaj, jedan od onih bez presedana u suvremenoj povijesti Zapada.

Trumpov zločin zaslužuje dugu zatvorsku kaznu

Činjenica da je Donald Trump odvojio tisuće djece od njihovih roditelja najskandalozniji je podatak o organiziranom američkom državnom nasilju još od vremena progona Indijanaca iz druge polovice devetnaestog stoljeća. U današnjem društveno vrijednosnom kontekstu, koji je bitno drukčiji nego prije 150 godina, svatko tko naređuje da se djeca masovno odvajaju od roditelja, i tko tu djecu smješta u kaveze, nije ništa drugo nego autentični fašist.

Donald Trump nikad se neće oprati od etikete prvog zaista moćnog državnog čelnika Zapada, koji se ponaša kao najbrutalniji, trećerajhovski i mussolinijevski fašist. Trumpov zločin prema djeci, najgori od svih njegovih dosadašnjih podvala, laži i prevara, sasvim sigurno zaslužuje i formalnu, dugogodišnju zatvorsku kaznu, a ne samo javni prezir i, nadamo se, najteži mogući poraz na idućim izborima.

Trumpov i Salvijnijev potez suština su fašizma

No, Donald Trump i njegova neobično glupa supruga (pridjev glupa morali smo, nažalost, koristiti zbog poruke na jakni koju je obukla, kada je išla posjetiti zatočenu imigrantsku djecu), samo su najekstremniji, ali nipošto jedini primjeri novog zapadnog vladajućeg fašizma. Drugi je takav primjer talijanski ministar policije Matteo Salvini, ne samo zbog bešćutne politike prema migrantima, nego, puno više, zbog prijedloga da se izvrši posebni popis Roma u Italiji, i da se deportiraju oni koji, eto, po nekim kriterijima ne bi smjeli boraviti u Italiji.

Vrijednosno govoreći, i Trumpova izvršna uredba o imigrantima i njihovoj djeci, i Salvinijev napad na Rome, esencijalni su fašizam: riječ je o akciji u ime većine da se fizički eliminira manjina, koju se smatra opasnom ili nepoželjnom. Akcija većine da eliminira manjinu, pod bilo kakvim izgovorima, sama je suština fašizma: zato su Nijemci, uostalom, bili eliminirali Židove. Trump i Salvini nisu, nažalost, nikakvi iznenađujući ekscesi.

Kako su fašističke tendencije prešle u mainstream

Fašizam na Zapadu počeo je jačati prije desetak godina, uslijed Velike ekonomske krize, jer je pravilo da se u kriznim situacijama većina okuplja oko vrijednosti tla i krvi, i da se okreće protiv manjina, budući da smatra kako su manjine krive za državne probleme. Drugi razlog ekspanzije zapadnog fašizma jest dugogodišnja dominacija političke korektnosti, čija su pravila postala nesnošljiva za dobar dio pripadnika bijele većine, kako u Americi, tako i u Europi.

Dio europskih bijelaca (kao i dobar dio arapskih muslimana) ne vjeruje i ne želi tolerirati načelo vrijednosnih i političkih i religioznih jednakosti. Koncept otvorenog, ravnopravnog i tolerantnog društva odveć je napredan za stvarnost većeg dijela svijeta. I treće, migrantska kriza stvorila je kod jako puno ljudi osjećaj fizičke i identitetske ugroženosti. Neovisno od činjenice da je taj osjećaj potpuno besmislen,jer par milijuna migranata ne može promijeniti identitet šestomilijunske Europe, on jest realan.

Zbog svih tih faktora, fašističke tendencije u zapadnoj politici, koje su do prije desetak ili manje godina zauzimale rubne pozicije, sada su prešle u čisti i neumoljivi mainstream. Pa su tako Amerikanci uz rusku pomoć, izabrali fašističkog predsjednika, dok su Talijani izabrali polufašističku vladu. Njemačka i Francuska zasad su se, srećom, uspjele obraniti.

Zapadni fašizam uživa podršku zapadnih građana

Ovakvo stanje stvari postavlja nekoliko teških, povijesno važnih pitanja. Prvo, na globalnoj razini, više ne postoji nitko, tko bi se suprotstavio ruskom i kineskom totalitarizmu, jer je Trumpova Amerika, neovisno od slobode govora i postojanja niza demokratskih institucija, zapravo postala totalitaristička država, koja je izgubila bilo kakav etičko politički legitimitet. Drugo, zapadni fašizam, koji se dosad manifestirao uglavnom kroz prijeteću retoriku, sada postaje brutalna fizička sila, koja, naravno, pogađa one najmanje zaštićene: meksičku djecu u Americi i Rome u Italiji.

Zapad je, prvi put poslije Drugog svjetskog rata izložen sustavnom ideološkom fizičkom državnom nasilju. Zaista je teško čak i pokušati pronaći odgovore na zapadni fašizam, naprosto zato što zapadni fašizam uživa veliku podršku zapadnih građana, baš kao što su i Hitler i Mussolini uživali masovnu potporu ondašnjih Nijemaca i Talijana. Možemo se samo nadati da Amerikanci ipak nisu toliko neosjetljivi, da bi ponovo glasovali za čovjeka koji je djecu zatvorio u kaveze, te da će se najmračnije razdoblje Zapada poslije Drugog svjetskog rata, početi rušiti nakon idućih američkih izbora.

(Ovaj autorski osvrt Ivana Violića prenesen je sa sajta telegram.hr Zahvaljujem se jaranu Ibrahimu iz Crne Gore koji mi je skrenuo pažnju na ovaj uradak i poslao link.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 73

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Dioptrija Nebojše Krstića
    Nema se sta dodati. Da je samo vise ovakvih razboritih ljudi. Više...
    21.07.18 02:17
    Autor - Zijo
  • Osvrt “doktora” Milojka Pantić...
    Necija kolumna ili YouTube interview, propovijed, predavanje I sl.- ja ih dozivljavam kao pojedinacn... Više...
    21.07.18 02:14
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Mislio sam da imate cijelu priču na jednom mjestu. Onda ništa, zahvaljujem se na ovome što imamo. Že... Više...
    17.07.18 03:24
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Gospon Zike, rado bih Vam izašao u susret, ali nisam u kondiciji. Naime, pišem ovaj tekst nastavak p... Više...
    16.07.18 19:42
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane dragi, uz svo dužno poštovanje, molim vas da mi pošaljete tu priču na mail, da je pročitam na... Više...
    16.07.18 17:22
    Autor - Zike
  • Dijagnostički osvrt doktorice...
    Srbi be svojim ženama, odmah do onog Neznanom junaku, trebali podići spomenik i nazvati ga Spomenik ... Više...
    14.07.18 05:44
    Autor - Nihad
  • Priča
    Lijepa prica, sentimentalna. Mirza, malo ise koncentracije kod citanja. Kontraadmiral je izgubio nog... Više...
    05.07.18 00:20
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nihade, ne bi bilo neobicno da se upravo to desi. Ljudska priroda je nepredvidljiva, nije jedan ugnj... Više...
    05.07.18 00:12
    Autor - Zijo
  • Priča
    Sande lepa prica. Salom Elijas-Lelo je bio moj teca. Rodjen u Mostaru, Bio je oficir JRM. Nije koris... Više...
    04.07.18 03:19
    Autor - Mirza
  • Tahebo čaj i rak
    Ima izreka: "Davljenik se i za slamku hvata". A, bolesna osoba eto i za čaj. Ako pratimo kako i šta ... Više...
    03.07.18 14:59
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Tahebo čaj i rak
    Moj muž imao dobrocudni tumor iza uha 3 godine je pio čaj Taheebo i svake godine kada je išao na mag... Više...
    03.07.18 00:37
    Autor - Kathy
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Evo kladim se Zijo da ce nakon treninga u Jasenovcu, završiti ko Luburićeva kopija. Više...
    30.06.18 16:15
    Autor - Nihad
  • Sjećanje na rijeku
    Nadanu se srdačno zahvaljujem da Bošnjačko oko (u)gleda moju rijeku Bosnu! Pozdrav i selam iz Witten... Više...
    30.06.18 15:44
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovani Meša, želio bih se još jednom zahvaliti na ovoj prelijepoj priči. Posjetitelji Bošnjačkog ... Više...
    22.06.18 21:17
    Autor - Nadan Filipovic
  • Kahva, kafa, kava
    Poštovana/i, javljam se ne da bi nekome zahatorio, već da bi se zahvalio da ste ovo objavili i usput... Više...
    22.06.18 17:31
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • RUŠID - roman u nastavcima
    samovoz :lol: :lol: :lol: sepIri, bravo kad je ijekavski u pitanju, a ne ekavska varijanta sepUri. S... Više...
    21.06.18 16:18
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Haman da će, al će se valjda nekako izvuči i to u zadnji čas. Nemoj se ba pekmezit! Više...
    14.06.18 09:24
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nisam čitao par nastavaka ali sam zapamtio Rušida. Jooj, baš mi ga je žao... Nadane ako će ubiti Ruš... Više...
    13.06.18 22:27
    Autor - Zike
  • Sjećanje na staru Tuzlu
    Citam ovaj tekst i vidim kako se povjest ponavlja. Ponasnje ustaske vlasti ocjenjujemo kao fasistick... Više...
    12.06.18 03:22
    Autor - Heli
  • Podsječanje
    Zar je ovaj još živ? Ja sam njega doživljavao kao Miloševićev kadar (iako se on sa njim kasnije razi... Više...
    09.06.18 17:59
    Autor - Nihad
home search