LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Osvrt gospođe Vildane Selimbegović
Četvrtak, 14 Prosinac 2017 12:22

 

VildanaBeogradski trijumf Bakira I.

Vildana Selimbegović, Sarajevo

Bošnjački član Predsjedništva BiH i lider SDA osvojio je srca sarajevskih partija usred Beograda i dobio nepodijeljenu političku podršku i lijevih i desnih i centra. Skoro da je nastala utrka ko će prije čestitati Bakiru Izetbegoviću na državničkom ponašanju demonstriranom u susjednoj zemlji. Zato vrijedi podsjetiti šta je tačno uradio za ovako veliki pothvat: na konferenciji za medije, na kojoj su se obraćali srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i predsjedatelj Predsjedništva BiH Dragan Čović, uzeo je mikrofon da objasni cijelom svijetu kako će se vanjska politika Bosne i Hercegovine voditi u Sarajevu, a ne u Beogradu! I nacija je ustala na noge. Nek’ im je vala odbrusio! To što je Vučić skoro sažaljivo pokazao prisutnim novinarima na našu trojku - u kojoj se, zašto i to ne reći, najbolje držao Mladen Ivanić, srpski član Predsjedništva BiH - likujući što smo baš takvi kakvi smo se tu predstavili, dakle neusaglašeni i raštimani, nikom ništa. Sarajevo se pita, pusti Vučića. Bakir je poklopio i njega i Čovića, likuje domaća mahala, nezainteresovana za sve drugo rečeno u Beogradu, uključujući i neposredni povod za nastup Bakira I.

A povod je priznanje Kosova. Žurnal je u svojoj analizi pokazao da u istupima Vučića, Čovića i Izetbegovića i nije bilo neke veće razlike, no na kolege se sručilo drvlje i kamenje, ko biva - ne vole Bakira pa sad umanjuju njegove učinke. Eto mu ih, skupa sa svih onih 100.000 zelenih beretki što ga slave, no da vidimo šta ćemo s Kosovom. Kad će to Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, priznati Kosovo? Odgovor je posve jednostavan - onoga časa kada se postigne konsenzus u Predsjedništvu BiH. Kad će se postići konsenzus? Opet jasno: kad sva tri člana Predsjedništva BiH budu dala svoj glas. Sve i da je Bakir I. u Predsjedništvu BiH voljen kao u svojoj partiji, sve i da ima političkih, oratorskih i ostalih sposobnosti da ubijedi Čovića i Ivanića da Bosna i Hercegovina treba priznati Kosovo, to ne samo da se neće dogoditi do kraja njihova mandata nego neće dospjeti ni na dnevni red. A ako slučajno i dospije - bošnjački član Predsjedništva BiH će biti ubjedljivo preglasan. U Sarajevu.

Evo i zašto. Raif Dizdarević, koji o spoljnoj politici, usuđujem se ustvrditi, zna puno više nego svi dosadašnji članovi državnog Predsjedništva BiH zajedno, davno još, u vrijeme kada se tek spekuliralo mogućnošću da Kosovo ne bude Srbija, ovako je rekao: Kosovo će, vrlo vjerovatno, dobiti državna obilježja puno prije nego mi to očekujemo, no važnije od toga je kako se BiH treba postaviti; naime, zbog svog unutrašnjeg uređenja BiH je jedina zemlja koja Kosovo treba priznati nakon Srbije (parafraziram). Zašto onda BiH ne bi pratila Srbiju kada je Kosovo u pitanju i svojim i kosovskim državljanima da(va)la sve one olakšice koje danas postoje na relaciji Beograd - Priština? Zašto se Sarajevo, kao epicentar spoljne politike BiH, za to nije izborilo makar u ona tri navrata kada je Predsjedništvom BiH predsjedavao bošnjački član Izetbegović? I šta uostalom BiH dobija njegovim učestalim izjavama o priznanju Kosova? Osim nove krize i novih napetosti?

Recimo to ovako. Učinak je sličan Izetbegovićevom obećanju iz januara ove godine kada je mahao dokazima koji će u Haagu presuditi da se pokrene revizija procesa BiH protiv Srbije. Sjećamo se kako je to završilo, iz Haaga je stiglo pismo predsjednika Međunarodnog suda pravde, bolje rečeno šamar svim žrtvama u kome je jasno stajalo da je kompletan bošnjački aparat zagrijan za reviziju šest mjeseci ranije znao da BiH nema ni agenta. Na stranu što je tad Bakir I. zaboravio i Predsjedništvo BiH i ustroj zemlje i načine odlučivanja i čuveni konsenzus, nije se sjetio čak ni riječi vlastitog oca koji je imao hrabrosti kazati kako “Svi treba da se upitamo šta smo učinili da ova zemlja bude jača, bolja i po mjeri svih njenih građana”. No, dokaze koje je Izetbegović mlađi obećao podastrijeti čim prođu hašku kapiju, još nismo vidjeli, ispostavilo se da je to jedna u nizu njegovih populističkih akcija namijenjenih Bošnjacima. Njegovom populizmu valja odati priznanje: u samoj BiH svaki je njegov pothvat ove vrste donio novi talas nepovjerenja i bio novi šamar koaliciji na državnom nivou. Zato danas u Savezu za promjene, SDS-u, PDP-u i(li) DNS-u sumnjaju kako Izetbegoviću kao partner mnogo više odgovara Milorad Dodik nego ministri poput Mirka Šarovića ili Dragana Mektića koji nastoje raditi za sve ljude u BiH. I nije isključeno da će upravo zahvaljujući ovom najnovijem patriotskom činu Bakira I. Bosna i Hercegovina ostati bez Vijeća ministara.

Treba li sad podsjećati na relaciju SDA - HDZBiH? Na izmjene Izbornog zakona za koje je Dragan Čović mjesecima tvrdio da ih je dogovorio upravo sa Bakirom I. pa se onda ovaj predomislio? Izborni zakon se mora mijenjati, tu niko nema dileme, no ostaje pitanje da li je lakše postići dogovor ako SDA igdje ima saveznike? U ovom ih času evidentno nigdje nema, ni u Federaciji ni na državnom nivou. Zato i nije već dugo pitanje zašto to radi Bakir I. Njegova SDA se dovoljno upetljala u svoje probleme da izlaz traži tamo gdje se najbolje osjeća. U stvaranju i kreiranju sukoba u kojima će se predstaviti kao veliki spasitelj Bošnjaka. Da ne kažem u politici koju vodi već više od dva desetljeća i čije rezultate svi živimo i koji su jednako poražavajući iz mandata u mandat.

Osim kada je o populizmu riječ. Mjera populizma je prisutnost na Facebooku i otuda zapravo i stalni izljevi mržnje SDA-ovih apartčika prema svima koji ne misle kao oni. Koleginice Sanela Prašović Gadžo i Arijana Saračević Helać sve o tome znaju, ispljuvao ih je jedan od satelita Bakira I. i onda svoj status obrisao, baš onako kako SDA vodi državu. Pljuni pa izbriši. I opet tako. Zato je trgovac bolesnim junicama po Srebrenici i požurio da podrži svog jarana po mržnji prema ženama. Nije šala biti federalni ministar, valja to i opravdati. Možda i on postane ambasador, pa da rahat privatno slavi mržnju. I da bude potpuno dominantan u medijima, što bi rekao pominjani ministar. U onoj mjeri u kojoj Bakir I. trenutno dominira.

Za izbore spreman!

(Preneseno iz dnevnog lista Oslobođenje od 11.12.2017, svakako uz dopuštenje glavnog urednika)

 
Dioptrija gospodina Branislava Mikulića
Srijeda, 13 Prosinac 2017 08:18

 

Branislav Mikulic“Spustite zavjesu!”

Branislav Mikulić, Amsterdam

Zavjesa nad Tribunalom se spustila 29. novembra 2017. Glavni sudac je tako naredio pošto je, izrekavši presudu, spazio da se general Slobodan Praljak stropoštao. Tako je bilo odlučeno već mnogo ranije. Haški sud za Jugoslaviju je prestao s radom jer je obavio sve formalne zadatke pred njega postavljene. Svi postupci su završeni. Potvrđeni.

SUD U HAGU JE OBAVIO SVOJ POSAO … ali na način da je podgrijavao animozitete čitavih ovih godina poratnih. Obavio je posao, ALI ZLE STRASTI SMIRIO NIJE. Tako ja vidim.

Mislim da je velika greška što su se ti sudski procesi razvukli na tolike godine, na čitave dvije decenije pa i više. Krivica je to suda u Hagu. Trebao je sve vođe, one koje su južnoslavenske narode uvukle u rat, osuditi već dvije godine nakon rata. SVE VOĐE – i to jednostavno jer su odgovorni za izbijanje rata ili za to da nisu spriječili rat. A onda i generale svih armija koji su prešutjeli, nisu spriječili ili nisu osudili zločine što su ih učinili pojedinci i jedinice pod njihovom komandom. Dakle osuditi 200 najodgovornijih, arhitekata i kolovodđa rata i omogućiti nam da se okrenemo budućnosti, saradnji, pomirenju, ako je ikako moguće, a moguće je, uvijek je moguće ako postoji dobra volja i ako je ona poticana s vrha, prije svega od strane političke, kulturne, intelektualne i naučne elite.

Naravno, trebalo je bez pompe suditi i svim pojedincima koji su okrvavili ruke, svima, na svim stranama. Strogo i po istim aršinima. Sve je to trebalo obaviti za 3-4 godine, recimo do 2000 godine, a ne ovako, razvuči kroz dvije decenije, čitave 22 godine. Rane su se sa svakim suđenjem nanovo otvarale, žrtvama se manipulisalo i trgovalo, mržnja se podgrijavala, polarizacija opet produbljavala, rađala se želja za “novom pravdom”, pa i za osvetom ... Toga smo svjedoci i danas. Nažalost.

Dovoljno sam star i pamtim: dvadeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata malo ko da je još mrzio Nijemce (“Švabe” - kako smo ih u partizanskim filmovima zvali) koji su skrivili 1.700.000 žrtava tokom okupacije naših prostora, većina kojih su bili nedužni civili. Nakon dvije decenije smo izašli iz kandži mržnje i želje za osvetom. Strasti su se smirile. Niko Nijemce nije smatrao neprijateljima, barem niko u mojoj sredini. Nasuprot, naši građani su u to doba (već od 1965-te) masovno išli na “privremeni” rad u Njemačku, njemački turisti su preplavili Jadran. A kod nas DAN DANAS kao da je rat... kao da je 1941 ili 1991. Mnogi su još u svojim busijama i jedni na druge reže. Mržnja ključa. Malo, suviše malo smo naučili od sopstvene prošlosti, a niti od tuđe. Ima divan primjer iz Ruande, iz Afrike.

NAJSTRAŠNIJI ZLOČIN MODERNOG DOBA JE UČINJEN U RUANDI !!!. Više od 800.000 nenaoružanih ljudi – među njima nebrojeno mnogo djece, žena, staraca - je mačetama pobijeno i masakrirano u roku od samo 100 dana sredinom 1994. Pripadnici Hutu naroda su izvršili genocid nad Tutsima. Genocid koji je brojem ravan stotini Srebrenica - najstravičniji od Drugog svjetskog rata. I nakon takvog zločina (ni Hitler u “naponu zločinačke snage” nije uspio pobiti toliko ljudi u tako kratkom roku), dva naroda u Ruandi su našli put pomirenja. U tri godine su lokalni sudovi (mahom seoski sudovi sastavljeni od uglednih domaćih ljudi) suočili ubice i preživjele žrtve ili/i rodbinu žrtava i bez puno formalnih procedura otkrivali istinu o zločinima. Pa su onda od ubica tražili POKAJANJE, a žrtave pitali za OPROST. Dva miliona ljudi se pojavilo pred sudom, pred licem pravde, pred licem žrtava. Samo najkrvoločnije vođe su završile po zatvorima. Sve je obavljeno za manje od tri godine!!! Ruanda i njena dva nekoć suprotstavljena naroda su krenuli put pomirenja i prosperiteta. Krenuli su graditi novo, bolje društvo okrenuto dobru za sve. Danas, dvadeset godina nakon rata Ruanda je jedna od najperspektivnijih afričkih ekonomija, stabilna zemlja u kojoj vlada mir i sigurnost, u koju turisti rado idu, u kojoj bujaju investicije stranih ulagača.

Neka nam ovo bude za pouku, makar naknadno, nakon što smo tolike godine protračili, umjesto da radimo na pomirenju.To je trebao biti najvažniji projekat, ne samo Suda već sviju i svakog ponaosob. Sada kada je zavjesa nad Sudom pala, podignimo zavjesu pred svojim očima. Pokušajmo vidjeti svjetlo pa krenuti putem gdje mržnje neće biti, gdje ćemo dijalog o svemu htjeti voditi, dobro pojedinca za svjetionik si imati, i dobrobit čovjeka, građanina, kao vrhunsku mjeru za sve uzimati. Dobru naše djece se posvetiti.

 
Otvoreno pismo gospodina Maje Dizdara
Ponedjeljak, 11 Prosinac 2017 22:23

 

Otvoreno pismo Maje Dizdara, sina pisca Maka Dizdara, u povodu promocije Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača

Majo DizdarBH. AKADEMSKOJ ZAJEDNICI I JAVNOSTI

HRVATSKOM LEKSIKOGRAFSKOM ZAVODU „Miroslav Krleža“

HRVATSKOJ AKADEMIJI ZNANOSTI I UMJETNOSTI

HRVATSKOJ AKADEMSKOJ ZAJEDNICI

DRUŠTVU HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA“

HRVATSKIM INSTITUCIJAMA KULTURE

HRVATSKIM PISCIMA I HRVATSKOJ JAVNOSTI

Nezakonita promocija knjige Maka Dizdara u Hratskom leksikografskom zavodu u ponedjeljak, 11. Decembra

Šta će učiniti članovi hrvatske akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela? Hrvatska kao članica Europske unije ne smije kršiti autorska prava, pa izuzetak ne smije biti ni promocija Makovog „Kamenog spavača“ 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu.

*********************************************************************  

U sklopu proslave stogodišnjice rođenja pisca Maka Dizdara, Fondacija koja nosi njegovo ime (Fondacija „Mak Dizdar“) tokom najvećeg dijela tekuće, 2017. godine, širom Bosne i Hercegovine i u nekoliko gradova Regije promovira vlastito izdanje „Kamenog spavača“, kojemu je u naslov stavila naznaku „autentično i definitivno“.

Kao sin i nosilac 1/3 autorskih prava na ime, lik i djelo Maka Dizdara, osjetio sam se pozvanim da javnost obavijestim o činjenici da Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila pristanak svih nasljednika autorskih prava na štampanje „Kamenog spavača“, te da je štampanjem i promoviranjem tog djela prekršen Zakon o autorskim i srodnim pravima BiH. Usprkos mojoj opomeni i sudskom postupku iniciranim s tim u vezi, knjiga se promovira, pri čemu su se i izdavač i promotori i organizatori promocija, oglušli o ovu činjenicu.

Ja, doduše, nisam pojedinačno upozoravao sve organizatore promocija, a ne bih ni sada, u povodu zagrebačke promocije takozvanog „Autentičnog i definitivnog Kamenog spavača“ u HLZ „Miroslav Krleža“, da ovaj događaj nema predhistoriju, iz koje očekujem da će organizatori i učesnici najavljene zagrebačke promocije izvuči odgovarajuću, prije svega moralnu pouku.

Stoga, upozoravam: Hrvatski leksikografski zavod „Miroslav Krleža“, kao organizatora ili pak ustupitelja prostora za promociju „Slovo o autentičnom i definitivnom izdanju Kamenog spavača“, promotora akademika Tonka Marojevića iz Instituta za povijest i umjetnost, HAZU, promotora prof. dr. sc. Zvonka Kovača sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, promotora doc. dr. sc. Tomislava Brleka sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. sc. Amira Kapetanovića iz Instututa za jezik i jezikoslovlje, moderatoricu dr. sc. Dubravku Bogutovac sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, prof. dr. Sanjina Kodrića sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu, kao i glumce Gorana Matovića, Antoniju Stanišić i Irenu Šekez Sestrić... da će, učestvujući u najavljenoj promociji učestvovati u nezakonitoj promociji jednog književnog djela, budući da izdavač Fondacija „Mak Dizdar“ nije priskrbila dozvolu svih nosilaca autorskih prava za štampu, promoviranje i distribuiranje ovoga djela.

Zagrebačkim i hrvatskim intelektualcima, profesorima i kulturnim djelatnicima iz drugih oblasti, skrećem pažnju da je Društvo hrvatskih književnika februara 2017. (tada na čelu sa piscem Božidarom Petračem, uz priređivača prof. dr. Vinka Brešića, te urednika Ivice Matičevića) ponudilo nasljednicima Maka Dizdara ugovor za štampu Izabranih stihova Maka Dizdara. Bilo je planirano da knjiga bude štampana već u martu 2017., čime bi zagrebački pisci bili prvi koji bi svome kolegi odali počast njegovom novom knjigom i tako mu posthumno čestitali 100-ti rođendan.

Ova knjiga, međutim, nije nikada ugledala svjetlo dana. To je u ime nasljednika preminulog Makovog sina Envera (koji imaju 1/3 nasljednih prava) spriječio njegov sin Gorčin, predsjednik Fondacije „Mak Dizdar“, s obrazloženjem da: „... nažalost Vam neću moći dati dopuštenje za to. Naime, sa bosanskohercegovačkom izdavačkom kućom "Vrijeme" potpisali smo ugovor o izdavanju Sabranih djela (planirano oko 9. mjeseca ove godine) i obavezali se da u iduće dvije godine drugim izdavačima nećemo davati pravo na izdavanje Dizdarevog djela. Ukoliko ste zainteresirani, mogli bismo nekada na jesen organizirati promociju Sabranih djela u Zagrebu u saradnji sa Vama.“

Shvativši da hrvatsko izdanje nije konkurencija izdavaču „Vrijeme“ (koji nikada nije dobio saglasnost svih nosilaca autorskih prava), G. Dizdar se dan kasnije predomislio, ali je bilo kasno. Uvrijeđeni vjerovatno njegovim ponašanjem prema jednoj ozbiljnoj umjetničkoj instituciji, predstavnici Društva hrvatskih književnika su odbili bilo kavu daljnju komunikaciju. Tako je jedan dječak, koji nikada nije upoznao svoga djeda, spriječio štampanje njegove knjige u jednoj državi. On će, međutim, ipak, kako je i obećao, ove jeseni doći u Zagreb da promovira „svoju“ Makovu knjigu, doduše ne Sabrana djela, ali da „autentično i definitivno...“

Knjiga Društva hrvatskih književnika se tako nije dogodila, ali se u Bana Jelačića 7 dogodila dirljiva svečanost pripremljena ranije za njenu promociju i za Makov 100-ti rođendan. O Maku i njegovom djelu nadahnuto su govorili Marko Grčić, Miroslav Mićanović, Mladen Machiedo i Ivica Matičević, a Makove je stihove kazivao Darko Milas. Toliko su mogli učiniti pisci piscu. Odali su mu počast i pokazali da imaju ponosa.

Sasvim je neizvjesno šta će pokazati hrvatski članovi akademske zajednice kad pročitaju da su obmanuti i „uvučeni“ u promociju nezakonito štampanog djela, kakva bi, napokon, bila i sama promocija. Kako god, treba podsjetiti da je Hrvatska sada Europska unija, te da zaštita autorskih prava, makar i problematična u zemljama poput BiH, ne smije i ne može biti upitna ni 11. prosinca 2017. godine u Hrvatskom leksikografskom zavodu „Miroslav Krleža“ u Zagrebu.

Tel: +387 62 22 50 60

e-mail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript "> Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript

 

U Sarajevu, 8. decembra 2017.                                          

 

Majo Dizdar

 
Begovićev prilog za apokrifnu biografiju Rusmira Mahmutćehajića
Nedjelja, 03 Prosinac 2017 13:48

 

Mursel-2Emotivno drogiranje - žitija Rusmira Mahmutćehajića, protopa i apostola bosanstva

Filip Mursel Begović, urednika STAV-a

U prostorima Općine Stari Grad Rusmir Mahmutćehajić najavio je na Dan državnosti BiH praktički svoju kandidaturu za Predsjedništvo BiH. Ovaj podatak nikoga ne treba zabrinjavati budući da ovog “bosanskog mudraca” ili “najmudrijeg među nama”, kako mu vole neki tepati, šta god rekao, naprosto 99,99% ljudi uopće ne razumije. Manjak komunikativnosti, koju bismo mogli nazvati i kvaziintelektualnim trabunjanjem, rezultat je njegovog pseudoznanstvenog teatralnog prenemaganja koje vazda odlikuje intelektualne pozere. No, razumjeli smo da je ponovo optužio Aliju Izetbegovića za pomaganje agresoru i za stvaranje “pseudomuslimanije” i “pseudobošnjaštva” devedesetih, a da je time izdana njegova lična spasonosna ideja “bosanstva”. Podsjeća nas to i na blasfemične izjave Fahrudina Radončića, naravno, ali sve je to više-manje poznato kroz dosadašnje Rusmirove stavove koje je predstavljao u oblandi duhovnjaka i perenijalnog filozofa. Mahmutćehajić je ustvari falsificirao autentičnu bosansku duhovnu tradiciju, koja se uozbiljavala u prošlosti i kroz djelovanje znamenitih tesavvufskih prvaka i pjesnika iz njegovog rodnog Stoca. Nasuprot čitavoj plejadi autentičnih predstavnika bošnjačke i bosanske duhovnosti iz prošlosti, on je uspostavio sebe, konstruirajući svoje “ja” kao počelo i načelo artificijelne bosanske škole perenijalne filozofije.

Uspio je ovaj laički “pop”, jer ne postoji islamski naziv kojim bismo opisali njegovo jastvo, reći i to da upravo neprijatelj želi orijentalizaciju naše kulture, a da je političko okretanje islamskim zemljama nešto kao emotivna droga, pa se treba isključivo okretati zapadnim zemljama i Rusiji. No, izgon orijentalnog iz Bošnjaka ustvari znači izbacivanja svega islamskog iz njih, i kao baštine i kao praktičnog islamskog obredoslovlja. Začuđuje da prononsirani zagovornik dijaloga Bosnu ne gleda kao moguće mjesto susreta Istoka I Zapada, Orijenta i Okcidenta. To da Bosna nije ekskluzivno ni zapadna ni istočna, nego oboje u isto vrijeme, znaju i osjećaju svi, pa i vodoinstalateri i zidari Bošnjaci, ali ne zna i ne osjeća Rusmir Mahmutćehajić, koji riječ Bošnjak nikada nije koristio u svom djelu.

Dakle, veliki bosanski perenijalni “pop”, ili “drveni filozof ”, kako za njega kaže bivši mu jaran Ivan Lovrenović, spao je na to da postane općinski intelektualni mecena novoosnovanog Nezavisnog bloka na čelu s Ibrahimom Hadžibajrićem, koji će ga, sudeći prema Rusmirovom intervjuu, predložiti i za člana Predsjedništva BiH. Nejasno ostaje kako će se složiti oko “orijentalizacijske opasnosti” koja navodno visi nad BiH i hoće li s Radončićem predizborno uzvikivati da “neće tursku kaldrmu”. Pa kako će, zaboga, to progutati Hadžibajrić, koji zna vikende provoditi u Turskoj, nakon što je općinu Stari Grad pobratimio s desetak turskih općina? Hoće li Mahmutćehajić napokon progledati i u ime zdravlja bosanske djece Hadžibajrića raskrinkati kao turkofilnog emotivnog drogeraša? Kako će na to odgovoriti Hadžibajrić, koji je s Bursom realizirao obnavljanje stare osmanske kaldrme na Baščaršiji, zamijenivši je s novom turskom kaldrmom iz Burse? Uostalom, kako će to Mahmutćehajić uopće stići na Zapad jer se svojevremeno pisalo da mu nije odobrena viza za SAD? Ne brinite, snašao se ovaj bosanski “pop”, a finansije za njegov Forum “Bosna” nisu izostale.

 
Dioptrija Alekseja Kišjuhasa
Ponedjeljak, 27 Studeni 2017 08:10

 

Aleksej-1Stid je revolucija

Aleksej Kišjuhas, Beograd

Naime, u društvu ovog ministra i neizostavnog vladike, u Domu vojske su se nedavno okupili oficiri koji su komandovali vojskom za vreme rata na Kosovu i bombardovanja NATO.

Da dele ratne priče, prisećaju se, nostalgičare, paradiraju u uniformama, ruski se izljube u usta, pojedu i popiju, šta li već. Među njima, i u prvom redu, nalazio se i general Vladimir Lazarević koji je odgulio robiju, kao svojevremeno osuđen na 15 godina zatvora zbog ratnih zločina, odnosno zločina protiv čovečnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja i drugih nehumanih delovanja na Kosovu. Opravdano odsutan, sa robije u humanoj Finskoj, telegram je poslao i general Nebojša Pavković, a koji je osuđen na 22 godine zatvora za deportacije, prisilna premeštanja, ubistva, progone i druga nehumana dela nad kosovskim stanovništvom. Unaokolo se motao i Nikola Šainović, takođe sveže pristigao iz zatvora zbog planiranja, podsticanja i pomaganja sistematske kampanje terora i nasilja protiv civilnog stanovništva na Kosovu. Znači, zanimljivo jedno društvo i koloritni susret braće po oružju iz zajedničkog zločinačkog poduhvata. I sad, u istorijskom i mentalnom raskoraku sa činjenicama, po govorancijama se čulo i da Srbija ničim nije bila izazivala ratove u bivšoj Jugoslaviji. Naprosto, da je ni ratni zločin jela, ni zločin protiv čovečnosti mirisala, zbog čega ovakvi balovi aveta prošlosti treba da prerastu u jednu zgodnu tradiciju. Dakle, tim i takvim povodom, ministar Vulin je rekao sledeće: "Prošlo je vreme stida, ovo je vreme tihog ponosa. Tihog, ali ponosa. Mi smo ponosni na ove ljude", zloslutno dodavši, "oni su dokaz koliko se Srbija vratila sebi".

A da li je stvarno tako? Da li Srbija zaista ne treba da se stidi zbog (zlo)dela pojedinih pripadnika svoje vojske i paravojske? Na primer i recimo, da li ne treba da se posrami i postidi zbog činjenice da su jedinice specijalnih oružanih snaga Srbije, još u proleće 1998. godine, borbenim helikopterima, oklopnim vozilima i teškim granatiranjem u području Drenice ubile deset članova porodice Ahmeti? Ili čak 58 članova porodice Jašari, uključujući tu i 18 žena i desetoro dece? Da li zaista nema ništa sramno u pogubljenju 21 albanskog civila u šumi oko Suve Reke u septembru iste godine? Ili u sistematskoj likvidaciji istaknutih kosovskih Albanaca prvi dan po početku NATO bombardovanja kada su, između ostalog, ubijeni ugledni advokat i borac za ljudska prava Bajram Keljmendi sa dvojicom sinova, ugledni lekar Izet Hima i advokat Urim Redža iz Đakovice, te posve pomirljivi profesor Fehmi Agani? Da li to nije prikladno za osećanje posramljenosti i stida ove države i društva? Možda se ipak treba bar malkice postideti zbog pogubljenja preko 60 albanskih civila u Beloj Crkvi, ili 42 civila u selu Trnje, ili 48 civila u Suvoj Reci, odnosno zbog smaknuća oko 105 kosovskih Albanaca u opštini Orahovac? Sve to tokom kampanje pljačkanja i spaljivanja kuća meštana, u posve herojskom i nadasve slavnom martu 1999. godine? Nakon čega su, po urednim naređenjima hrabrih i požrtvovanih oficira, posmrtni ostaci ovih ljudi prebacivani u kamione-hladnjače, pa prevoženi u Batajnicu i tamo pokopavani, kako bi se prikrili tragovi zločina? Ej, masovne grobnice su u predgrađu Beograda! Šta osećati, ako ne stid?

 
Osvrt Bojana Budimca
Subota, 25 Studeni 2017 09:38

 

Bojan-slikaMorbidno obilježavanje stogodišnjice Balfourove deklaracije – slavljenje terora Izraela

Bojan Budimac, Istambul

Način obilježavanja stogodišnjice Balfourove deklaracije, dokumenta koji se smatra ključnim za stvaranje države Izrael, govori mnogo, ako ne i sve, o “kontroverzi” tog papira ili, još bolje, o posljedicama koje je proizveo. Dok je premijerka Velike Britanije Theresa May s ponosom slavila i priredila večeru za izraelskog kolegu Benjamina Netanyahua, vođa britanskih laburista Jeremy Corbyn insistirao je da je pravi trenutak za priznavanje Palestine. Dok su Palestinci u Zapadnoj obali i Gazi protestirali ili držali podrugljive komemoracije, palestinske vlasti zahtijevale su izvinjenje od britanskih.

Nepravda i nemoral prema Palestincima

Priznanje Palestine od Velike Britanije neće se dogoditi, bar ne u dogledno vreme, a izvinjenje se neće desiti nikad, i to odražava odnos moći glede palestinskog pitanja, ne samo u Britaniji nego i u cijelom svijetu.Ta moć obrnuto je proporcionalna količini pravičnosti i etike spram Palestinaca. Deklaracija koju je Arthur James Balfour, tadašnji ministar inostranih poslova Velike Britanije, potpisao 2. novembra 1917. godine, ima formu pisma lordu Walteru Rothschildu, lideru jevrejske zajednice u Britaniji. Pismom ga obavještava da “Vlada Njegovog visočanstva zauzima blagonaklon stav prema uspostavljanju nacionalnog doma za jevrejski narod u Palestini i učinit će sve što može da pomogne u postizanju ovog cilja, uz jasno određenje da ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, odnosno prava i politički status koji Jevreji imaju u bilo kojoj drugoj državi”. Ta rečenica od (u originalu) 67 riječi jeste vjerovatno jedna od najanaliziranijih rečenica moderne historije. Tomovi su ispisani o njoj i njenim posljedicama. Međutim, ono što je neporecivo, pa čak i iz površnog pogleda na ovu rečenicu, jeste da “Vlada Njegovog visočanstva” obećava zemlju koja joj ne pripada (u trenutku deklaracije nije ni pod njenom kontrolom) i na kojoj obitava “postojeća nejevrejska zajednica” za “nacionalni dom za jevrejski narod”.

Kome obećava?

To je jasno iz završne rečenice pisma: “Bio bih vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

Dakle, Cionističkoj federaciji.

Historijska činjenica jeste da je tada to bila manjina manjine. Kao što je historijska činjenica da je Cionistička federacija već bila obaviještena o odluci. Naime, 31. oktobra 1917. godine, kada je zapravo odluka donijeta u Britanskom ratnom kabinetu, Mark Sykes izašao ja sa zasjedanja da bi riječima: “Doktore Weizmann, rodio se dječak!” obavijestio dr. Chaima Weizmanna, tada cionističkog lidera, a kasnije prvog predsjednika države Izrael.

Također je historijska činjenica da se to obećanje kosilo s obećanjem Vlade Njegovog visočanstva dato Sharifu Husseinu od Meke, kojem su, u zamjenu za revolt protiv osmanske vlasti, bile obećane praktično sve arapske teritorije, uključujući Palestinu. No, Sharif Hussein tada je već bio prevaren dogovorom Sykes-Picot za koji nije znao.

Vojno-politički kontekst Balfourove deklaracije jeste također vrlo jasan iako postoji i dan danas (cionistička) tendencija da učini te historijske činjenice “elastičnijim” ili zamagljenijim. Vrlo je dobro dokumentirano (ali uglavnom odsutno u današnjim analizama) da su tvorci deklaracije još 1916. godine flertovali s idejom o pridobijanju simpatija američkih Jevreja ne bi li uvukli u rat tada vrlo izolacionistički raspoložene SAD. Tada još nije bilo sigurno da će saveznici – Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska – uspjeti u svojim namjerama da iskasape Osmansku imperiju i odnesu pobjedu nad Njemačkom. Ulaskom SAD-a u rat, pobjeda je postala izvjesna. Pobjednici su iscrtali granice Bliskog istoka (uglavnom koristeći se linijarom) – regija koji krvari i dan danas. Britanija je preuzela mandat nad Palestinom i kroz toplo – hladnu politiku prema cionistima, ali zato konstantno hladnu prema Palestincima, utrla put ka osnivanju naseljeničke kolonije – države Izrael. Između ostalog, “zaboravljen” je dio rečenice iz deklaracije da “ništa ne smije ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini”. Naime, ono što je prethodilo deklaraciji o nezavisnosti Izraela bilo je etničko čišćenje te “nejevrejske zajednice”, prema kojoj Balfour nije osjećao ništa osim prezira pa je nije ni imenovao u svom papiru, a da svijet nije ni trepnuo zbog toga. Dvadeset godina kasnije, počela je najduža okupacija u modernoj historiji, koja još traje. Treba uložiti veliki napor da se ne vidi njena brutalnost.

Lomljenje otpora “običnih ljudi”

 
Osvrt Filipa Davida
Petak, 24 Studeni 2017 13:54

 

Filip David-1Srpski zločinački nacionalizam je još živ

Filip David, Beograd

Srpski zločinački nacionalizam je još živ i vitalan je, smatra Filip David, ugledni beogradski pisac jevrejskog porijekla, prijatelj književnih velikana poput Danila Kiša, Mirka Kovača, Branislava Pekića i drugih, osnivač Beogradskog kruga, koji se snažno suprotstavljao režimu Slobodana Miloševića, postavši, kako su to zabilježile kolege novinari, moralna vertikala savremenog srbijanskog društva, prenosi bh. informativni servis INS.

Miris baruta

Umjesto suočenja s prošlošću i distance od jednog od najvećih ratnih zločinaca u novijoj historiji, koji je jučer osuđen na doživotni zatvor, u centru Beograda se sinoć veličao Ratko Mladić kao heroj, pjevale su se pjesme i zahvaljivalo njegovoj majci “što ga je rodila”.

Umjesto mira i stabilnosti, koju smo očekivali kada Mladić i Karadžić jednom budu iza rešetaka, imamo nove tenzije i bezmalo miris baruta u zraku.

Filip David kaže da je suočavanja s prošlošću u Srbiji sve manje, te da to može da procijeni prateći ono što se tamo događa.

Oni koji su na vlasti ne žele, kako ističe David, da se objasne stvari, da razdvoji ono što je pozitivno, ono što je negativno i “da se obavi to suočavanje s prošlošću bez kojeg ne možemo naprijed, ni u EU i bili gdje drugo”.

“Sada su na vlasti (u Srbiji, op. red.) manje-više oni koji su devedesetih učestvovali u početku raspada Jugoslavije i pokrivanju zločina koji su se dešavali na tom prostoru, koji su Miloševićevi ljudi, koji su bili saradnici i Karadžića i Mladića… Kad se sve svede na to da uloga Haškog suda ne može biti nikakva ukoliko zemlje, države kojima se sudi za ratne zločine ne prihvataju presude. Mi smo svjedoci ovdje ne samo da se ne prihvataju presude, nego se sada govori da su te presude naopake, pogrešne itd”, kaže David.

U Srbiji su danas na javnoj sceni mnogi koji su osuđivani za ratne zločine.

“A oni koji su odslužili svoje i oslobođeni prije vremena zbog dobrog vladanja, oni se vraćaju i uključuju u politiku, političke partije, gledamo ih na TV, učestvuju na raznim skupovima, kao da se ništa nije dogodilo. To je problem vlasti, onih koji su na čelu, i koje apsolutno ne prihvataju da ima barem malo krivice, a ima je mnogo, za ono što se dogodilo. Jedna generacija mora proći da bi se možda počelo razmišljati… Takvo je stanje svijesti i ne vjerujem da će za života nas koji smo svjedoci, nešto suštinski promijeniti. Naprotiv, mislim da smo svjedoci sve dubljeg vraćanja u prošlost i pohvala onome što se pohvaliti ne može, nego je najveća sramota naša”, naglasio je David.

On se slaže s ocjenama da je živa i vitalna ideologija koja je iznjedrila Ratka Mladića i njemu slične zločince i da je to dramatično opasno.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 66

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search