LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Moja dioptrija o "kriku" Emira Hadžihafizbegovića
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 23:04

 

KrikEmir Hadžihafizbegović i njegova dijagnoza “bošnjačkog kolektivnog mazohizma” (1)

Nadan Filipović

Emir Hadžihafizbegović, umjetnik vrhunskog nivoa, intelektualac, političar od formata, Ždanov našeg doba i već podugo vjerni vojnik svoje SDA s visoka glasno poručuje bošnjačkom narodu da je “krajnjem vremenu za preuzimanju vlastite sudbine u svoje ruke.” O tom Emirovim “proglasi” svoje mišljenje je ponudio gospodina Mostarac (ime i prezime poznati su uredniku) s čijim se stavovima ne bih mogao složiti, kao što se ni on ne mora složiti sa mojom “dioptrijom”.

Po mom osobnom mišljenju koje uopće ne prejudicira jesam li u pravu ili ne, ovaj dio poruke bošnjačkom narodu, kao i mnogo šta drugo iz “obznane” Emira Hadžihafizbegovića, tuknu na klepatanja komunističkog tipa: “Drugarice i drugovi, krajnje je vrijeme da preuzmemo sudbinu u svoje ruke.”

Nadalje, mnogi navodi iz ovog, po mom mišljenju populističko - demagoškog “krika”, su jasan simptom nikad izliječene infekcije komunističkim virusom u slučaju tuzlanskog Titovog pionira, primjernog omladinca i partijski upotrebljivog poletarca koji se tada najservilnije klanjao svojim komunistima, o čemu mnogi u Tuzli dobro znaju, te su u taj vakat skrivao pod skutima svojih “pigmalione”, viđenijih partijskih komitetlije. Od tada, od “tuzlanske škole” nekadašnji poletarac je mijenjao partijske dresove kao čarape i dobro birao po zicer-sistemu “ima se računa među njih uvaliti – u njih je sehara, vlast i slast”.

Emir Hadžihafizbegović prodaje “šup'jake” svom narodu, u stilu: “Tvoja politička heterogenost i nacionalna atmosfera sada, već sasvim izvjesno, prijeti da te povede u kolektivni mazohizam.”

Gospodin Hadžihafizbegović postavlja sasvim pogrešnu dijagnozu Bošnjacima kao narodu (naciji). “Doktor za bošnjački narod”, ili, malkice odmetnuti agitprop – komesarčić, bi trebao znati da taj narod nije kriv za svoju političku heterogenost i nacionalnu atmosferu koja, kako Hadžihafizbegović piše, “već sasvim izvjesno, prijeti da ga povede u kolektivni mazohizam.” Naime, Hadžihafizbegović bi trebao znati da je mazohizam psihički poremećaj, a koletivni mazohisam je kolektivni psihički poremećaj. Mislim da je prije “ispucavanje” ove potencijalne dijagnoze trebao malo više pročitati o mazohismu i, napose, još i više, o kolektivnom mazohismu.

 
Dioptrija Vedrane Rudan
Srijeda, 28 Kolovoz 2019 07:15

 

Vedrana RVedrana Rudan: Kandidujem Noleta za predsednika Hrvatske, a vama, Srbi, evo Kolinda!

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati, jer je gotovo svi znaju. Hrvatska književnica, novinarka, blogerka... Ukratko - regionalna zvezda i neko ko u javnim istupima ne štedi ni sebe ni druge. Ovih dana je u Srbiji objavljena njena nova knjiga - autobiografija „Ples oko Sunca“, gde bez imalo kompromisa podvlači crtu ispod životnog puta, ali istovremeno piše i o životu svih nas u ovom delu Balkana. U ekskluzivnom intervjuu za Kurir, Vedrana Rudan govori o politici, regionu, Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu, ratu devedesetih i današnjem položaju Srba u Hrvatskoj, tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović i teniseru Novaku Đokoviću...

Pisanje autobiografije je dobra prilika za podvlačenje crte. Kakav je vaš životni bilans, jeste li zadovoljni?

- Nisam propustila nijednu priliku. Iza mene je fenomenalan život.

Stekao sam utisak da ste, kao i većina, skloni idealizovanju Jugoslavije. Pišete: „Bila je krasna zemlja, pokoj joj duši.“ Šta vam to nedostaje?

- Sigurna sam da „većina“ ne „idealizira“ Jugoslaviju, pa ni ja. Jugoslavija je u odnosu na ove „države“ koje su iz nje nastale bila Država. Imali smo pravo na školovanje, zdravlje, posao, krov nad glavom. Radnička djeca mogla su završiti fakultet, nisu oko sebe gledala bahate vršnjake koji nekažnjeno smiju svojim „mercedesima“ ubijati djecu na zebri samo zato jer im je otac ugledni kriminalac. Jugoslavijom nisu vladali gangsteri. Doduše, nije bilo „demokracije“.

Zašto mislite da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito trebalo da poubija više ljudi, protivnika?

- Koliko je Tito „poubijao“ ljudi, nikad nećemo saznati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ovi koji danas vladaju zemljama nastalim raspadom Jugoslavije Titova kopilad, logično je da mi pada na pamet da bi bilo bolje da ih se Stari riješio. I još samo ovo. Kad usporedimo Titove pobijene, koji se, navodno, broje u stotinama hiljada, sa brojem žrtava ovih današnjih titića, koji se, bez navodno, broje u milijunima, svatko normalan će reći da je drug Tito bio milosti pun. „Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori“, reče jednom moj dragi prijatelj i kum i genijalac, pokojni Predrag Lucić

Niste bili u Kući cveća, gde je Tito sahranjen.

- Nisam bila u Kući cvijeća. Ja sam na Tita bacala cvijeće dok je bio živ. Živjela sam u Mošćeničkoj Dragi, Titova kolona je kroz nju prolazila na putu prema Brijunima. Političare treba gađati dok su živi. Ne palim se na mrtvace.

I sami priznajete da imate dane kad biste mogli da pobijete neke a da ne trepnete.

- Naravno. Vi ne biste ubili silovatelja svoje kćeri? Čekali biste da ga pravomoćno osudi neki srpski sud? Ne vjerujem vam. Bez da trepnem ubila bih ratne zločince, ratne i mirnodopske profitere, licemjerne političare opsjednute moći i lovom, popove djecojepce, sve silovatelje i obiteljske nasilnike, gadove koji su pokrali Hrvatsku i život moje djece i unuke pretvorili u pakao. Nažalost, malo je ljudi koji misle poput mene. Da nas ima više, ovi bi prostori drugačije izgledali.

 
Dioptrija fra Drage Bojića
Ponedjeljak, 26 Kolovoz 2019 11:27

 

Fra Drago BojicBošnjačka elita veliča srednjovjekovnu bosansku državu, i istovremeno gaji, kult Mehmeda Osvajača koji je samostalnost te države ukinuo

Fra Drago Bojić

Intenzitet sklonosti prema nerealnim historijama, uvijek je obrnuto proporcionalan intenzitetu mržnje prema onima koji se ne uklapaju u takve matrice i narative. Falsificirane povijesti i krivotvorene prošlosti nose u sebi klicu budućih konflikata. Odustajanje od ideoloških i političkih „ratova protiv realnosti“, znači odustajanje od „konflikata i ratova u realnosti“.

Novija srpska historija, piše srbijanski književnik i esejist Svetislav Basara u maloj ali sjajnoj studiji Atlas pseudomitologije, nije ništa drugo do stogodišnji rat protiv realnosti, koji je u pogledu fanatizma u mnogome nalik vjerskom. Taj „rat protiv realnosti“, želja da se mijenja, prekraja i prilagođava prošlost, da se u sadašnjosti realiziraju nedogođene i mitomanske prošlosti, koštao je i srpski narod, ali i druge narode koji su se spletom povijesnih okolnosti našli na putu nerealnim aspiracijama velikosrpske politike.

Rat protiv realnosti nije obilježje samo srpske historije i srpske nacionalne ideologije, već je dominantna oznaka svih balkanskih povijesti, ideologija i politika. Da je to slučaj i s hrvatskom i bošnjačkom poviješću i njihovim sadašnjim ideologijama, potvrđuju i najnoviji javni istupi hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, ali i igmanska hutba prvog čovjeka Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, reisa Huseina ef. Kavazovića. Namjera ovog teksta nije u tome da se izjednače dvoje aktera o kojima pišemo ni navodne strane koje predstavljaju, ali jest da se ukaže na sličnu matricu mišljenja i (ne)razumijevanja prošlosti.

Po količini arogancije i nesuvislih javnih istupa, hrvatska predsjednica spada u najuži krug balkanskih političara koji sustavno promoviraju politički destruktivizam.

Hiperkomunikativna, na jeziku laka i brza, neupućena i k tome još i nepoučljiva predsjednica izgovorila je posljednjih godina toliko nesuvislosti da čak i hrvatska i balkanska javnost, poznate po sklonosti prema svemu što nije racionalno, razborito i istinito, nisu u stanju da to provare. U nedavnom tzv. „ekskluzivnom intervju“ opskurnom nacionalističkom i proustaškom Hrvatskom tjedniku, politički neodgovorna predsjednica Grabar-Kitarović je po količini izgovorenih neistina nadmašila samu sebe. Pritom je, najavljujući svoju kandidaturu za drugi predsjednički mandat, samouvjereno izrekla i to „da je u svome prvom mandatu izvukla Hrvatsku iz tzv. regiona, a u drugom je želi vratiti na put ponosa i dostojanstva koji je devedesetih zacrtao dr. Tuđman.“

 
Zaklela se zemlja raju....
Srijeda, 21 Kolovoz 2019 19:09

 

Izet NanicKako je poginuo Izet Nanić?

Za Izeta Nanića, legendarni komandant bužimske 505. brigade, kojem je posthumno dodijeljen čin generala; godinama se u ovom dijelu BiH među narodom i Nanićevim suradnicima može čuti da komandanta nisu ubili Srbi i da je njegovo ubistvo bilo dio političkih obračuna. Nanić je Mirsada Veladžića i njegove rođake javno nazivao dezerterima. Ubijen je na kraju rata kad je oslobodio cijelu Krajinu! Prema zvaničnoj verziji, Nanić je ubijen u četničkoj zasjedi na Grmeču. Kako je jedini preživjeli iz Nanićeve grupe Alija Osmanović nakon rata profitirao zahvaljujući Veladžiću SDA-ovci su tokom rata rahmetli Nanića nazivali komunjarom a poslije rata njegovo ubistvo koristili u predizbornoj kampanju u kpjoj su tvrdili da je rahmetli Izet Nanić poginuo u četničkoj zasjedi kada su njegove jedinice razbile četničke linije na Grmeču. Bilo je puno malih grupa četnika koje su pružale otpor. Ovo je bio odgovor predsjednika JOB-a USK Osmana Omanovića Hege iz Velike Kladuše u jednom od prošlih brojeva Slobodne Bosne, na tvrdnje Huseina Sabljakovića Brace da je legendarni komandant 505. bužimske brigade Izet Nanić ubijen kao jedna od žrtava obračuna unutar ratnog vodstva Stranke demokratske akcije, kada je Mirsad Veladžić i obiteljski klan oko Hasana Čengića u Krajini navodno htio da preuzme vlast od tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Irfana Ljubijankića. Međutim, i prilikom nedavne posjete novinara SB Huseinu Sabljakoviću u zeničkom zatvoru (koji, uzgred, ne izgleda kao psihijatrijski slučaj, kako to tvrde Osman Omanović i Mirsad Veladžić, op.a.), Sabljaković je ponovio svoje tvrdnje nudeći se kao svjedok u rasvjetljavanju i još nekih problematičnih događaja za vrijeme rata u Krajini: “Meni je nakon rata doktor Dževad Džanić ispričao da je on trebao putovati sa Ljubijankićem, ali da ga je nazvao Mirsad Veladžić i rekao da on neće ići. Kada ga je doktor upitao zašto, on je samo rekao; nećeš i fertig. Sa Mirsadom Veladžićem sam se prvi put sreo u Todorovu. I pri prvom rukovanju on nas je sve gledao s neke visine. Narod i vojska ga jednostavno nisu voljeli jer je bio diktator. Shvataš, ako nije bilo po njegovom ili ako mu se neko suprotstavio, onda te ljudi počnu izbjegavati, nadziru te njegovi ljudi i ograničavaju ti slobodu kretanja. Oko njega je bio manji broj ljudi iz Kladuše, njegov rođak Edhem Veladžić, Hasan Ćerimović Talin i Osman Alibabić, bivši radnici AID-a. Kada se rahmetli Irfan Ljubijankić prije odlaska u Hrvatsku sastao sa rahmetli Izetom Nanićem, meni je došao Hašim Sulejmanagić zvani Hasko Suljagin i rekao mi da će možda i meni biti lakše, jer izgleda da će Veladžić pasti. Rekao mi je da Ljubijankić nosi dokumentaciju za Sarajevo Aliji Izetbegoviću koja pokazuje da je Veladžić radio mnogo toga što nije smio. Sulejmanović je sigurno bio upućen u stvari jer je bio blizak Veladžiću. Za razliku od Veladžića, rahmetli Ljubijankić je uživao veliki ugled među borcima i narodom, i govorilo se da će nakon rata Ljubijankić sigurno biti jedan od prvih ljudi države. Poslije sastanka sa Nanićem, Ljubijankić je poletio helikopterom koji je ubrzo oboren. S njim je nestala i dokumentacija o Veladžiću” - izjavio je za naš list Husein Sabljaković.

Legenda protiv hulja

Istražujući ratni background zasigurno najborbenije brigade Petog korpusa od koje su strahovali kako četnici Prvog i Drugog krajiškog korpusa Vojske RS, tako i elitne jedinice Narodne odbrane Abdićeve AP Zapadna Bosna, bivši Nanićevi najodaniji borci svjedočili su za Slobodnu Bosnu, kako mnoge stvari u Bužimu tokom rata nisu bile dobre. Bužimska brigada je imala preko četiri i po hiljade boraca.

Devedeset i devet posto boraca bili su stanovnici Bužima, uključujući i njihove žene koje su čuvale ukopane položaje. Naime, njihovi muževi su išli isključivo u izviđanje i proboje, koje je predvodio osobno komandant Izet Nanić. Svi vojno sposobni članovi Nanićeve obitelji nosili su pušku. Za samo nekoliko mjeseci, Nanić je izrastao u narodnu legendu. Bivši poručnik JNA bio je isključivo vojnik i nije znao igrati političke igre zbog kojih je, prema mišljenju njegovih preživjelih suboraca, vjerovatno i izgubio glavu.

 
Sarajevske zvijezde potamnjelog sjaja
Utorak, 20 Kolovoz 2019 09:36

 

ZvijezdeSARAJEVO I NJEGOVE ZVIJEZDE: BREGA, ČOLA, DŽINOVIĆ, NELE, ĐURO

Mersiha Drinjaković, Sarajevo

Ako se složimo da su u Sarajevu, ali i u BiH danas neupitne muzičke zvijezde Dino Merlin i Halid Bešlić, svako na svom žanrovskom polju, možda bi dobro bilo analizirati ostatak zvjezdanog establišmenta koji je potekao iz bh. prijestolnice (ali danas ne živi ovdje) i odnos medija prema njima.

Dino i Halid žive u Sarajevu, pa su u medijima stalno ili povremeno, u zavisnosti od toga šta sami žele ponuditi kao informaciju, odnosno, šta konzumenti njihovog sadržaja žele čuti od njih. A šta je sa Goranom Bregovićem, Zdravkom Čolićem, Harisom Džinovićem, Neletom Karajlićem, Brankom Đurićem Đurom…? Odnos prema rodnom gradu (posebno u vremenu opsade) i proteklom ratu uveliko je protekle dvije decenije diktirao medijski odnos prema pobrojanim zvijezdama.

U slučaju Gorana Bregovića u tekstu za Analiziraj.ba pod naslovom  DUGA I USPJEŠNA KARIJERA GORANA BREGOVIĆA: Je l’ Sarajevo gdje je nekad bilo ovim se, dijelom, bavio i kolega Dragan Golubović: „U intervjuima tokom rata, a i poslije, uglavnom bi zauzimao neutralan stav u smislu da to nije njegov rat. ‘Ja sam imao tu komotnu poziciju da mislim sa distance jer sam bio u Parizu; da sam bio u Sarajevu i da su pucali po meni, vjerovatno bih imao neku drugu poziciju’, rekao je Bregović u emisiji Nedjeljom u dva.“

U Bregovićevom intervjuu sarajevskim Danima Senad Pećanin se dotakao i ove činjenice.

DANI: Mogao si napraviti makar jedan javni gest podrške Sarajevu tokom tri i po godine njegove opsade.

BREGOVIĆ: Pa, šta sam ja mogao uraditi?

DANI: Pa, mogao si uraditi, recimo, ono što si uradio za Beograd već drugog dana nakon početka njegovog bombardovanja – napravio si veliki koncert u Solunu.

BREGOVIĆ: (šutnja) Ali, nije to bio koncert za Beograd u Solunu.

DANI: Nego za koga?!

BREGOVIĆ: To je bilo, deklarativno, za sve žrtve rata na Balkanu.

DANI: Pa, što to ne napravi tokom tri i po godine rata u Sarajevu?

BREGOVIĆ: Kakvu sam priliku imao?

DANI: Istu kakvu i svi ostali muzičari. Svi su bosanski muzičari pravili koncerte, nešto govorili, osim tebe.

BREGOVIĆ: To znači da ja u tom trenutku stajem na stranu Alije Izetbegovića, što mi ne pada na pamet.

O ovom Pećaninovom intervjuu, koji je završio na naslovnici tadašnjih Dana s porukom „Nisam htio svirati za Alijino Sarajevo“ pričalo se mjesecima, pa i godinama. Ali je Brega ipak uspio, i uz pomoć medija, približiti se Sarajevu, prije osam godina dobio ličnu kartu s adresom prebivališta, stalno je prisutan ovdje, bilo lično bilo medijski. Danas već priprema novi pohod na rodni grad: spektakl u najavi pod imenom „Tri pisma iz Sarajeva“ za kraj augusta. Mediji mu ovdje izlaze ususret, recimo, Dnevni avaz voli pisati hvalospjeve o njemu – pa to nije propustio ni ovaj put u tekstu Neko sa strane našao bi mu mnogo mana, a ja bezuslovno volim Sarajevo: „Kada se ime Gorana Bregovića (68) nađe u knjizi 101 umjetnik kojeg morate čuti prije nego što umrete autora Ricarda Cavola, rame uz rame s Mozartom, Elvisom Presleyjem, Nirvanom, Frenkom Sinatrom, Beatlesima… pa kad se tome doda da je Brega počasni građanin Buenos Airesa, Atine, Praga, Tirane, pa da je počasni doktor Univerziteta u engleskom Sheffieldu, da su ga francuske vlasti odlikovale Ordenom viteza umjetnosti te da je bio u konkurenciji za nominaciju za prestižnu muzičku nagradu Grammy… samo dušmani mogu odmahivati glavom na notornu istinu – da je Brega jedan jedini muzičar s prostora bivše Jugoslavije koji je ostvario svjetsku karijeru.”

 
Krik Emira Hadžihafizbegovića
Ponedjeljak, 19 Kolovoz 2019 08:35

 

Emir HHBTekst Hadžihafizbegovića o Bošnjacima: Vi, Bošnjačka inteligencijo! Vas pozivam

Emir Hadžihafizbegović

“Bošnjačka ulema bije se za pare, Bošnjački ministri kradu, Bošnjački generali kriminalci u Krajini, Bošnjaci pomeli tri hiljade Srba u Sarajevu, Bošnjačke firme švercerske, Bošnjačka Armija klala po Grabovici, Bošnjaci u federalnom MUP-u nesposobni, djeca iz mješanih brakova nepoželjna u Bošnjačkoj vojsci, Bošnjaci majoriziraju Hrvate u Travniku i u Varešu, Bošnjački primitivizam napunio Skenderiju uživajući uz Jusufa Islama, Bošnjaci dižu ruke za Velibora Ostojića, Bošnjačka žena umotana poput utvare baulja Titovom. E, pa neka vam Bošnjaci, nek’ vam gaze zastavu kad ste ovako nakaradan narod…”

Ne foliramo kad volimo

Eto, tako o tebi pišu “vakumirani” bošnjački insanu. O tebi koji si protjerivan, klan, ponižavan, o tebi koji si na rukama nosio mrtvo dijete i koji si tražio da sa ubicom popiješ kahvu kako bi ga upitao za razloge pucanja u lubanju tvoje ćerke, o tebi kojeg su u Batkovićima razapinjali između dva džipa, o tebi koji si oslobađao Vlašić i bosom nogom Unu gazio, o tebi koji si Pejanovića pazio bolje od rođene matere, o tebi koji voliš ilahiju i kome su silovali majku, o tebi kojem djeda i nenu sahranjuju na groblju za “auslendere” sa pogledom na sidnejsku operu, o tebi koji ibadetiš i Bajrame dočekuješ u Oslu i Stockholmu, o tebi koji ne foliraš kad kažeš da voliš Jovu Divjaka, Dragana Vikića i Nenada Markovića, o tebi koji si se sa svojim dostojanstvom popeo na vrh civilizacijske piramide.

Ti, eto, imaš takve prvake kojih treba da se stidiš. I defetizam je tvoja određujuća kategorija i da se, kojim slučajem nisi odbranio i sačuvao domovinu, nikada nijedna ružna riječ s početka ovog teksta o tebi napisana bila nebi.

E, zato što si takav, Bošnjače, što nije bilo po nečijem, zato što te je tvorac “Islamske deklaracije” poveo u najslavniju epopeju nacionalne samobitnosti, zato što je prekrižio nečiju geopolitičku matricu po kojoj si, Bošnjače, kozmetička greška i strano tijelo, na transferzali Atina-Beč, zato što u svoju malu zemlju dovodiš Pavarottija, Milansku skalu, Kasparova i Bono Voxa i zato što si ustvari jedan dobar narod, a nečiji koncepti ne trpe dobre narode, ne trpe one koji tepsiju krompiruše podijele sa kompletnim haustorom i koji od svoje bijede, negdje na putu Tuzla-Teočak, pristave kahvu i iznesu hurmašice ekipi švedske televizije. Eto zato što si dobar, a ne pogan, zato što se ne uklapaš u nečiju sliku o Islamu i što ne mogu od tebe napraviti novi Alžir, moraš biti kažnjen. Ako ne u ratu, bićeš povaljen u miru.

U tu svrhu uradit će sljedeće:

Pod jedan: Priču o agresiji eufemizirati, odvlačeći je na kolosjek međunacionalnih sukoba.

Pod dva: Četverogodišnje orgijanje barbara po Bošnjačkoj koži amortizirati naručenim tekstovima o Kazanima i Grabovici.

Pod tri: Aktivirati Pejanovića, koji je najzad istjeran iz grma i čija skaradna poruka o tome kako će on lično krvavog vladiku Kačavendu vratiti u Tuzlu, a preko koje su Bošnjaci olahko prešli, samo potvrđuje tezu o srbima po zadatku, itd.

 
O akšamlijama i poguzijama
Srijeda, 14 Kolovoz 2019 08:44

 

AksamlukAkšamlije i poguzije

Hasan Fazlić, Sarajevo

Sjedeći “ala turko” na sećiji, uz omiljenu ćasu graha sa suhim mesom i bokalićem pića koje od milja zove, tepa mu, “kakara”, Alijaga iz Pasije mahale, gore na Kartalu, decidan je i jasan. Na osnovu ličnog iskustva, ali i stručnog ispitivanja pa i istraživanja, nepobitno je utvrdio da se autohtone Sarajlije dijele na akšamlije i poguzije. Na prvi pogled reklo bi se da između njih nema razlike, ali su one, po Alijagi, drastične. Akšamlije meze, dok poguzije jedu mezu. Tako je to gore na Vratniku, Kartalu i Bistriku, pa i čitavom Šeheru.

Vrijeme je da se krene, a Vratničani i Bistričani hodaju polahko, hite polahko, rade ako im se radi – polahko, misle polahko, eglen vode polahko, ustaju polahko, polahko jedu i piju, polahko liježu na mehke dušeke, i sve tako do akšamluka. Važno je da je insan zdrav i da se još koji puta proakšamluči. S akšamlukom se počinje nježno, kao sa ženom, jer je to događaj koji se cijeli dan s nestrpljenjem iščekuje. Kod memli Bistričana situacija je nešto kompliciranija. Bez sunčanog orijentira, oni napetih ušiju osluškuju kada će s vratničke strane da se začuje zveket sahana, demirli tepsija i bokalića. Kada je sve potamam, kreće se s akšamlučkom himnom: Ah, meraka u večeri rane. To je trenutak kada domaćice polažu ispit znanja i zvanja.

Akšamlije najviše vole jemeke koji se ne žvaču,već lete sami niz grlo. Pritisneš jezikom i ode. Ponekad se na meniju nađe i pita furdenjača, koju majstorski umije napraviti buregdžija s Bjelava. Za akšamluk‑sofrom sjedi probrano i provjereno društvo. Nema tu mjesta za one što, ne daj Bože, jedu mezu, trune, plaho vaze, ne umiju da se smiju, neće da tiho, pa makar kako znaju i umiju, puste glas i zapjevaju. Sve u svemu, u društvu akšamlija nema mjesta za one što trune u mezu. Kada prvi akšamlija ustane da protegne noge, znak je za kahvu sikterušu. Kod kuća će ih, po običaju, dočekati njima znana tugovanka: “Teško meni u Saraj’vu samoj, sama legnem i sama ustanem…”. Sutradan će se kod aščije Hadžibajrića na čorbu, pače od glavuše, tripice, onda opet do nove nafake, valja nešto i da se radi zbog akšamluka.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 88

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search