LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Ljudi moji - je li ovo moguće??? Koja bahata drskost četničkih razbojnika!
Četvrtak, 13 Prosinac 2018 12:18

 

DubrovnikTrebinjci optužili Dubrovčane za ratne strahote i obilježili 27 godina od “agresije na njihovu opštinu”; U Gradu se digli na noge zbog ove opasne povijesne krivotvorine i traže ispriku

Bruno Lucić

Sami smo svjedoci ratnih događanja u Dubrovniku i okolici.

Njihova cijela povijest je iskrivljena, pa tako i ovo – okrenuli su u Trebinju pilu naopako – prikazuju se kao žrtve. Svi znamo gdje su ti njihovi topovi bili okrenuti, svi znamo gdje su im poginuli ljudi na Brgatu, gdje su im ljudi poginuli na Osojniku, na ulazu u Čepikuće, na Debelom brijegu, tako da ne bih komentirao ništa više od toga - daleko im kuća od naše - osvrnuo se predsjednik dubrovačke Udruge Hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata Ivo Lučić na reakcije službene trebinjske vlasti koja je nedavno obilježila "27 godina od hrvatske agresije na opštinu Trebinje".

Na takvu skandaloznu interpretaciju povijesti upozorio je Drago Marković iz Ureda za odnose s javnošću HSP-a, zgrožen što je vlast Trebinja obilježila nepostojeći "jubilej":

- Radi se o izvrtanju povijesnih činjenica, dosad neviđenih. Spominje se u vijestima o tome događaju kako su službene vlasti Trebinja to obilježile, odale počast poginulima i najavile održavanje “historijskog časa” za svu školsku djecu na području općine Trebinje. Dakle, sinkronizirano će raditi na daljnjem prenošenju laži i neistina na mlađe generacije, trovati njihov um i pripremati za neki novi juriš na hrvatski Dubrovnik -negoduju pravaši.

- Umjesto da se ispričaju svakom Dubrovčaninu i svakom kamenu koji su razbili i uništili, ispričaju za sve poginule, ranjene, protjerane, uništene objekte svjetskog značenja, oni pričaju o “agresiji na Trebinje”!

Pa jesu li oni normalni? Ono što HSP zabrinjava je prešućivanje ovakvih ordinarnih laži, krivotvorina, podvala i smicalica koje ovi sljedbenici kamiondžije Vučurevića uporno gebelsovski ponavljaju. Na svaku ovakvu budalaštinu, koja nama nekada na prvi pogled izgleda smiješno i žalosno jer mi znamo što je bilo, mora se reagirati – ističu u HSP-u i smatraju kako će se bez suvisle i odlučne reakcije dubrovačkih vlasti, kao i vlasti Dubrovačko-neretvanske županije i one na nacionalnoj razini ovaj igrokaz u Trebinju nastaviti, a sljedbenici kamiondžije Vučureviće će to prihvatiti kao istinu.

Gradonačelnik Dubrovnika Mato Franković odlučan je u traženju isprike za dubrovačka stradanja od Trebinja, što je ponovio u više javnih istupa:

- Naš Grad u Domovinskom ratu pretrpio je ogromnu štetu i strahote koje su došle upravo od Trebinja. Za to se još nitko nije ispričao, ni građanima ni obiteljima žrtava palih branitelja, a ni dubrovačkim braniteljima – odrješit je bio Franković.

(Zahvaljujem se prijatelju iz Crne Gore koji mi je poslao link za ovaj tekst koji prenosim iz Slobodne Dalmacije.)

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Ponedjeljak, 10 Prosinac 2018 10:01

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (2)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Etničko čišćenje i genocid – odavno planirane metode nacionalističkih ideologija

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije - mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna, a uništili su je etnički separatisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi.

Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista.

Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.  Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.

Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremnima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 
Osvrt Velibora Petkovića
Subota, 08 Prosinac 2018 15:22

 

Mozak Rubikova kockaMentol k'o bombona

Velibor Petković, Beograd

Nedavno sam doživeo neku vrstu negativnog prosvetljenja: shvatio sam da sam beznadežno glup. Povod za ovaj duboki uvid bila je serija događaja iz kojih sam izlazio kao poražen i ponižen, ukratko kao gubitnik. Baš kao u onom apsurdnom vicu u kome žena, razočarana u svog životnog saputnika, odluči da mu tresne istinu u lice: “Budalo jedna! Ti si tolika budala da bi i na svetskom prvenstvu budala zauzeo drugo mesto!“ On se, jadnik, pokunji i zamisli, a onda usudi da pita: “Zašto drugo?“

Žena ga prezrivo pogleda i lakonski mu zakuca nokaut: “Zato što si budala!“

Upravo tako se i ja osećam, kao učesnik takmičenja seoskih luda Evroazije koji se vraća kući bez medalje. Idiotski bleskast kao junak filma „Ljubav i smrt“ Vudija Alena koji se ne snalazi u vremenima Napoleonove najezde na Rusiju, ni u ljubavi ni u ratu. Moja glupost nikome nije zanimljiva, pa ni meni samom. Što bi rekao jedan od braće Marks (a nije Karl):
“Nikada ne bih pristao da budem član kluba koji prima takve kao što sam ja!“

Samosvest od koje klecaju kolena i čoveku dođe da zaplače, ali takav patos je nedostojan nas koji živimo u kućama sa zemljanim podom. Sirotinja nema prava na patetiku, to je privilegija viših klasa. I Veliki Getsbi morao je da se materijalno uzdigne pre nego što je njegova ljubavna patnja zaslužila da se literarno obradi. A kasnije filmski razrađuje, dograđuje i razgrađuje. Ako si samo skot, a nisi Ficdžerald, onda je bolje da ćutiš. Da mučiš ili eventualno mučeš.

U čemu je srž, tačnije – koštica problema? U spoznaji da sam više od pola veka bio ubeđen da sam natprosečno inteligentan i da nisam iskoristio ni polovinu svojih potencijala. Društvene prilike i sopstvena inertnost učinile su da svet ne sazna kakav sam ja genije. Iz Kenije. Nije to bila dobrovoljna odluka, poput one koju je doneo čudotvorac iz jedne priče ruskog avangardnog pisca Danila Harmsa. On je shvatio da bi činjenje čuda bilo izdaja najdubljeg čudotvorstva i zato je odlučio da živi skromno i neprimetno. Izbacuju ga jednog dana s posla, a on bi mogao samo da pucne prstima i reši taj problem, ali neće. To je suviše jeftin trik! Posle nekog vremena izbacuju ga i iz stana zbog neplaćene kirije, ali on ni tada ne reaguje, da ne bi privlačio pažnju. Žena ga napušta, deca beže od njega, a zatim i svi prijatelji, a čudotvorac ne čini baš ništa – sve zbog odluke da ne omalovaži svet čudotvorstva time što bi ih srozao na nivo mađioničarskih trikova.

Odlazi iz grada, luta po nedođiji i nalazi neku napuštenu kućicu na obodu šume. Tu se useljava i počinje da preživljava berući pečurke i razne bobice. Koliko je godina tako usamljen proživeo, više nikome nije ni bitno. Ni čovečanstvu ni njemu. Uglavnom, najveći čudotvorac svih vremena na ovoj planeti živeo je i umro među nama, a da nikada nije učinio ni jedno jedino, makar malecko čudo. Tako niko nikada nije ni saznao kakvog smo čudotvorca imali i izgubili.

Uljuljkan u laž da sam i ja takva nekakva vrsta čudotvorca, posle nekoliko životnih nokdauna uspeo sam da se otreznim „Ljudi, pa ja sam zapravo glup! Sve što sam postigao daleko prevazilazi i moju pamet i sve moje preostale sposobnosti!“ Trebalo bi da me je to obradovalo, ali nije. Osetio sam se poraženo, kao drugoligaški klub koji je jednom igrao u prvoj i na tome gradio svoje nerealne ambicije i lude snove o Ligi šampiona.

Počeo sam da preispitujem ceo svoj život i ne samo što mi je bilo dosadno, nego nije dalo ni bogzna kakve rezultate: ličnost se formira u ranoj mladosti, a kada su počeli ratovi u kojima se raspala Jugoslavija bio sam uveliko sazreo, barem po izvodu iz matične knjige rođenih. Bombardovanje Srbije i Niša dočekao sam kao glavonja porodice, muž i otac, tako da sve ove mirnodopske političko-ekonomske i kulturno-sportske krize ne bi trebalo da me dotiču. A ipak nije tako, potresaju me kao da sam duševno trusno područje.

Spoznaja sopstvene gluposti učinila me je mudrijim: odlučio sam da pitam one koji su stvarno mladi, rođeni uniformisanih i ratnih devedesetih godina, kako oni vide naše kolektivno mentalno zdravlje i šta prognoziraju. Za nas starije, stvar je pankerski prosta – „NO FUTURE“ ili što reče glumac Zijah Sokolović u jednom intervjuu, na pitanje kako vidi svoju budućnost: „Na groblju, naravno!“

Iskoristio sam privilegiju što volonterski držim vežbe studentima četvrte godine novinarstva na Filozofskom fakultetu u Nišu i pitao ih za junačko mentalno zdravlje nacije. Evo nekih odgovora koje sam dobio, prednost imaju dame, najpre koleginica Tatjana Đukić: „Generalizacija, iako nezahvalna, neizbežna je kada se govori o kolektivitetu kao što je nacija, njenim karakteristikama i ustaljenim oblicima ponašanja. Nacija je ekskluzivna kategorija, odnosno, pripadanjem jednoj isključujete se iz pripadanja bilo kojoj drugoj, što automatski stvara određenu dozu, nekada čak i zdravog, animoziteta prema pripadnicima drugih nacionalnosti.

Jačanje kolektivnog identiteta izraženo je u periodima društvenih kriza, pa je tako sasvim razumljivo zašto je Srbija plodno tle za rast i bogati razvoj pojava kao što su etnocentrizam (precenjivanje i idealizovanje pripadnika sopstvenog naciona), šovinizam i nacionalizam. Pojave, čiji ekstremni slučajevi koje neretko srećemo, predstavljaju suštinsku pretnju demokratiji, toleranciji, slobodi i zdravoj svesti.

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Petak, 07 Prosinac 2018 08:49

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (2)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Etničko čišćenje i genocid – odavno planirane metode nacionalističkih ideologija

Uzorci tih brojnih ratova, etničkih čišćenja i genocida na Balkanu nisu bili, kako su neki zapadni mediji spekulirali devedesetih, spontani izljevi divlje etničke i vjerske mržnje usađene u mentalitete naroda evropske periferije - mržnje koju je mogla samo najtvrđa komunistička diktatura obuzdavati. Radi se naime o etničkom čišćenju, genocidu i represiji nad manjinama kao odavno zamišljenim, planiranim i uvježbanim metodama etnocentričnih i klerikalno-sektaških nacionalističkih ideologija i njihovih državnih projekata. Jedine nenasilne alternative etničkom čišćenju bile su im asimilacije i vjerske konverzije ili razmjene teritorija i stanovništva između susjednih država koje se tako zatvaraju svaka u svojevrsnu naciju-sektu. Prepreke ostvarenju ovakvih projekata bile su panslavenske integracijske ideologije ali i karakteristike prostora na kojem je bila vjekovima formirana pluralistička struktura mješovitih zajednica. Jedna od tih integracijskih ideologija iznjedrila je Jugoslaviju.

Ukratko, SFRJ nije iznenada propala usred kaotičnog kolapsa komunizma zbog svojih sistemskih defekata i erupcije etničke i vjerske mržnje koju je komunistička diktatura tek uspavala. Nego je uništena kroz petnaestogodišnju krizu zaključenu ratovima i to ne zato što je bila komunistička i autoritarna nego jer je bila zajednička, multietnička i pluralna, a uništili su je etnički separatisti koji su svi imali autoritarne ambicije i priželjkivali neliberalne države. Zapadni Balkan devedesetih poharale su etno-sektaške nacionalističke kontrarevolucije. One su uništile cijelu jednu civilizaciju, a ne samo baštinu antifašizma i socijalističke modernizacije. Rastrgali su društveno tkivo multietničkih regija i gradova, rastavili etnički miješane obitelji, sravnili sa zemljom vjerske i druge simbole mrskih kultura, palili knjige i knjižnice i dizali u zrak spomenike antifašističkoj borbi i zajedničkoj državi. Nove su države pobjednici prikazali kao uskrsnuće srednjovjekovnih etničkih kraljevstava pa stoga tobože „prirodne“ nasuprot „vještačkoj“ Jugoslaviji. U zbilji su te postjugoslavenske etničke nacije bile hibridi i tvorevine recentne povijesti kao i uvijek kombinacijom međunarodnog menadžmenta zaostalih naroda  i domaćih nacionalističkih pokreta. Stoga su bile i jesu vještačke koliko i Jugoslavija, ako ne i vještačkije od nje. Takvih država i nacija nikad tu prije nije bilo niti postoji bilo kakav kontinuitet s bilo čime osim sa kvislinškim režimima iz Drugog svjetskog rata i protujugoslavenskom hladnoratovskom emigracijom. Na Balkanu se tako od devedesetih naizgled ponovila povijest Drugog svjetskog rata ali kako se povijest ne ponavlja, onda jedna igra analogija i kontrasta: Njemačka bez Trećeg Rajha ali s EU kojom dominira, gospodar je kvislinških državica i okupiranih teritorija na Balkanu gdje ovaj put nema domaćeg antifašističkog pokreta, ni partizana ni komunista. Glavna je antifašistička sila u Evropi danas upravo ta Njemačka (barem je to još bila u trenutku nastanka ovog teksta) kojoj imamo zahvaliti što razni neofašistički režimi u Istočnoj Evropi ne smiju voditi ratove, zavoditi teror i diktature, otvarati koncentracijske logore i provoditi teže kriminalne i genocidne aktivnosti ali never say never nadaju se oni.  Recentni se karakter i lažno pozivanje na dugu tradiciju postjugoslavenskih etničkih država najbolje očituje u njihovim novim državno-nacionalnim ideologijama u kojima se tek reda radi navodi davna povijest i izmišljaju kontinuiteti ali se naglasak u konstrukciji i implementaciji novih identiteta stavlja na modernu revidiranu i mitologiziranu povijest, posebno Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i Balkanskih ratova devedesetih.

Naslijeđe imperijalnih osvajanja, migracija i vjerskih konverzija na Balkanu proizvelo je mozaik regija, provincija, kultura i društvenih struktura koje je bilo nemoguće restrukturirati u etnkonfesionalno homogene nacionalne države bez ratova, genocida i etničkog čišćenja. Integracije u veću nacionalnu državu nametnule su se ne samo kao izbjegavanje tog najgoreg genocidnog scenarija, nego i kao imitacija povijesnog iskustva stvaranja nacija u Zapadnoj Evropi, te racionalno rješenje za očuvanje političke suverenosti, ekonomski razvoj, i izlazak iz zaostalosti tog najsiromašnijeg dijela Evrope.

Naravno, uvijek su ambicije pojedinih napose većih etničkih nacionalizama hranile fantazije o ujedinjenu cijelog tog prostora pod baš tim jednim samoproglašenim izabranim narodom, što bi opet vodilo u rat, etnička čišćenja i destrukciju. Nasuprot tim ekstremnima relativno kratkoročnog utjecaja, razni integracijski panslavizmi bili su kroz dvjesto godina nacionalizma na Balkanu trajniji i utjecajniji od  etničkih separatizama. Ovi potonji, kao ideologije unutarnjeg razdora i destrukcije i tako prirodni saveznici tuđinskih imperijalizama, dobili bi šansu u izuzetnim povijesnim turbulencijama kad nije bilo mnogo vremena za debate i razumna rješenja. Takav je primjer Drugi svjetski rat i nacifašistička okupacija koja je tako uposlila domaće snage na bratoubilačkom poslu umjesto da iscrpljuje resurse ambicioznih okupatora svijeta. Takav je sličan povijesni moment bio i kraj Hladnog rata i kolaps komunizma. Tada su zapadni pobjednici glorificirali religijske i etničke resurse kao antikomunističke snage što je legitimiralo balkanske tribalizme i klerikalizme prikazujući ih faktorima progresivnih promjena iako to oni nisu nikad bili niti to mogu biti, a kakvi su, ubrzo su pokazali u ratovima devedesetih.

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portala. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(nastavlja se)

 

 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza
Utorak, 04 Prosinac 2018 09:23

 

Vjekoslav PericaO smrti SFRJ – dioptrija Prof.Dr Vjekoslava Perice

SFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (1)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kao rezultat balkanskih ratova krajem dvadesetog vijeka, uništena je jedna veća evropska država za života popularna i na Istoku i na Zapadu i na njenim ruševinama sklepano sedam manjih država. Od njih Evropu trajno boli glava a podanici tih država masovno ih napuštaju dok preostali izumiru. Sve to tim tvorevinama etničkih čišćenja devedesetih ne smeta da se proglase kompletnim nacijama svaka s posebnim jezikom, državnom religijom i etnički homogeniziranom populacijom, glomaznim vojskama, graničnim prijelazima i carinarnicama na nekad zajedničkom prostoru na koji su se ljudi takvim vjekovima naviknuli. Ove su operacije koštale oko 150.000 ljudskih života, ne računajući još daleko veći broj tjelesnih i duševnih invalida i njihovih obitelji unesrećenih za cijeli život. Uz to je nekoliko milijuna ljudi istjerano iz svojih domova i prisilno raseljeno prema nacrtima nacionalističkih elita s ciljem razbijanja mješovitih multietničkih zajednica i homogenizacije novih država (Iz uvoda južnokorejskom izdanju knjige Vjekoslava Perice „Balkanski idoli: religija i nacionalizam u jugoslavenskim državama“ koja izlazi u Seulu početkom 2019. u prijevodu Dr. Keunjae Chunga)

Ovih dana, povodom stote godišnjice osnutka zajedničke države južnih Slavena, povjesničari, nostalgičari i istjerivači balkanskih duhova promišljaju povijesna iskustva, lekcije i upotrebe ove povijesti u današnjim regionalnim previranjima. Jugoslavenska je nacionalna država povezala nekoliko evropskih etničkih grupa srodnih po slavenskom porijeklu, jeziku i zajedničkom iskustvu objekata imperijalne hegemonije, ali podijeljenih trima velikim svjetskim religijama i etnocentričnim nacionalnim ideologijama. Jugoslavenski je državno-nacionalni projekt trajao sedam desetljeća pod raznim režimima i u osjetljivoj ravnoteži prekidanoj ratovima. Samo u dvadesetom vijeku bilo je na tom prostoru barem šest većih ratova i tri ciklusa etničkih čišćenja i genocida. U perspektivi moderne svjetske i globalne povijesti, jugoistočna periferija Evrope može se metodološki posve opravdano zanemariti i tako dati više prostora drugim, a ne samo zapadnim regijama i narodima, jer na Balkanu od starogrčkih filozofa i atenske demokracije naovamo ništa svjetski značajno nije postignuto. Osim možda lekcije o zajedničkoj državi južnih Slavena koju bi svaki ambiciozniji kurikulum svjetske povijesti ipak trebao obraditi. Radi se naime o tome kako su se ti mali narodi sa najzaostalije evropske periferije uspjeli nekim čudom trenutačno ujediniti, modernizirati i izvući se iz inferiornosti pred civiliziranim svijetom a potom, opet sve uglavnom zajedničkim snagama, tragično sebe upropastiti.

Kamo sreće da su time pouke s balkanskih prostora iscrpljene, jer nove su lekcije u pripremi. Restrukturiranje država i nacija na zapadnom Balkanu uvijek se barem u zadnjih dvjesto godina događalo u širem kontekstu turbulentnih promjena svjetskih poredaka. Kako ovaj sadašnji svijet nije više isti onaj s kraja Hladnog rata koji je uz domaće faktore skrojio sadašnje post-jugoslavenske aranžmane, niti više postoji ona fantomska „međunarodna zajednica“ o kojoj su Balkanom kružili gorki vicevi za ratova devedesetih, novi svjetski poredak koji se nazire a možda i novi svjetski rat, mogao bi dati priliku Balkanu za nove ratove i nove još bezveznije države od ovih današnjih.

 
Miljenko Jergović o Bosancu
Srijeda, 28 Studeni 2018 20:31

 

MJMože li čovjek biti Bosanac?

Miljenko Jergović, Zagreb

“Volim Izrael, ali ne samo jevrejski”, napisao je Aleksandar Genis u jednoj gotovo usputnoj rečenici knjige “Povratna adresa”, podnaslovljene kao “Autoportret”. Ruski emigrant u Americi, po ocu cijeli jedan Jevrejin, po materi Rus, zavičajem i domovinom Ukrajinac i Latvijac, građanin Rige i Njujoršanin, izrekao je valjda i najsubverzivniju, da ne kažemo najopasniju stvar koju je mogao izreći. Takva ljubavna, patriotska izjava Izraelu kod većine će zainteresiranih zazvučati upravo suprotno, kao cinični iskaz potpunog, najradikalnijeg antipatriotizma. Istovremeno, upravo je u takvoj tvrdnji ne samo razlog Genisove ljubavi prema Izraelu, nego i zemaljski smisao i mogući spas države Izrael.

Ali zašto bi Genis uopće volio Izrael, ako već živi u Americi, i zašto iz Sovjetskog Saveza nije emigrirao u Izrael, kada ga već toliko voli?

Ovo pitanje često se Jevrejima postavlja, isto kao što često Jevreji koji nisu cionisti niti su državotvorno raspoloženi u jevrejskom smislu riječi, pa čak nisu ni bitno određeni svojim jevrejskim podrijetlom, ističu svoj pozitivni emocionalni odnos prema Izraelu. U onoj najintimnijoj, osobnoj i obiteljskoj povijesti svakoga čovjeka jevrejskih korijena, čiji su se preci rađali u Europi, istočnoj ili zapadnoj, u Njemačkoj ili u Bosni, u Grčkoj ili u Francuskoj, razlozi su koji svjedoče u korist Izraela, čak i ako se nikad nogom ne stane na izraelsko tlo. Ti razlozi su u Holokaustu, u pogromima, u komšijskim denuncijacijama, u psovkama i sumnjičenjima, u ružnim pogledima, u višestoljetnoj i milenijskoj zloj jevrejskoj sudbini sa komšilukom. I u tome što se pred tom sudbinom nisu imali gdje skloniti. Izrael je ono mjesto gdje se svaki Jevrejin danas može skloniti, ali i ono mjesto na koje se može skloniti sva ta duga povijest susjedske nesnošljivosti. Na nesnošljivosti prema Jevrejima ovdje su stvarani ne samo vjerski, a zatim i nacionalni identiteti, nego i cijele civilizacije. Izrael je tome stvorio protutežu.

Problem te zemlje je, međutim, u tome što danas jedva da ima onih koji je vole na način Aleksandra Genisa. Pritom, taj način je jedini moguć, jer uz 75 posto Jevreja Izrael čini 21 posto Arapa, od kojih skoro osamnaest posto muslimana. To što je arapski, uz hebrejski, službeni jezik te zemlje nije samo administrativna – dakle lako izmjenjiva – činjenica, nego je u izraelski identitet saliven, pretočen, integriran, legiran i njegov arapski identitet. Istina, tamošnji vjersko-nacionalno-identitetski fanatici sve čine da tu okolnost ponište i da Izrael svedu na jevrejski Izrael. To, međutim, nije moguće, jer vodi uništenju upravo jevrejskog Izraela. Kada je ultradesničarska i u osnovi rasistička vlast u Izraelu ovih dana i mjeseci izglasala ustavni zakon kojim se arapski degradira u jezik s posebnim statusom, ergo jezik građana drugog reda, time je nanijela strašnu nepravdu svojim arapskim građanima, ali mnogo više i gore od toga, samom Izraelu, njegovoj cjelovitosti i njegovim identitetima. Da su neprijatelji Izraela smišljali način kako da dohakaju toj zemlji, ne bi mogli smisliti boljeg načina. Izrael ne može biti ono što Saudijska Arabija već dugo jest – zemlja zasnovana na potpunom vjerskom i rasnom isključivanju svakoga drugog i drukčijeg identiteta – naprosto zato što se u tom slučaju ukida razlog zbog kojeg je Izrael osnivan i ta zemlja prestaje biti domovina ne samo velikog dijela svojih građana – ne samo Arapa – nego on prestaje biti domovina svojih osnivača.

Zašto ljudi ne vole Izrael na način Aleksandra Genisa? A tako ga ne vole ni Jevreji ni Arapi. Ne samo zato što im fanatici sugeriraju da je takva ljubav ravna izdaji, nego i zato što neke strašne životne okolnosti govore protiv takve ljubavi. Kako je živjeti u zemlji u kojoj dok sjedite u kafiću, u kinu, na klupi u parku, imate jasnu i neotklonjivu misao da biste u sljedećem trenutku mogli odletjeti u zrak? I to zato što će se neki vaš komšija opasati eksplozivom prije nego što dođe na kafu. Ta vrsta komšiluka rađa trajno zlo i nesnošljivost za kakvu više nije potrebna vjersko-nacionalistička propaganda. Ali istovremeno, bez ljubavi i razumijevanja tog komšijskog svijeta, bez istinskog prihvaćanja njegove kulture, jezika i identiteta, nema ni Izraela, ni onog zbog čega je Izrael i dalje važan važan svim Jevrejima ili golemoj većini njih.

Bosna je danas slična Izraelu. Naravno, samo u emocionalnom, metaforičkom, pojmovno-spoznajnom smislu. Ali od toga niti nema većeg ni važnijeg. U Bosni, srećom, ne postoji mogućnost da netko izglasa ustavni zakon koji će drugoga trajno učiniti građaninom drugoga reda. Iako bi svaka nacionalistička – što, na žalost u našem slučaju znači i svaka nacionalna – elita u Bosni i Hercegovini rado institucionalizirala drugorazrednost ona druga dva naroda. I nije da o tome nisu prilično javno govorili, u ratu i nakon rata, prekjučer, jučer i danas. Ali to, ipak, ne ide, jer međunarodna zajednica nikome u Bosni nije pružila mogućnost da institucionalizira drugorazrednost njemu nepoželjnih naroda i građana. Hvala joj barem na tome. U Bosni se građanima drugoga reda postaje na drukčiji, manje formalan, a više životan način. U Bosni se građaninom drugoga reda postaje tako što se živi u manjini. Ta je manjina prvenstveno nacionalna i vjerska, ali i ne samo nacionalna i vjerska. U Bosni je svatko svakom Arapin i Jevrejin, ali nikad istovremeno. Što od to dvoje, ovisi samo o tome tko je u kojem dijelu Bosne većina, a tko je manjina. Manjinci su na sve tri strane građani drugoga reda, Arapi u današnjem Izraelu.

 
O fašizmu
Srijeda, 21 Studeni 2018 07:51

 

 

BistaFašizam nije samo odsustvo pameti

Andrej Nikolaidis, Herceg Novi

Najprije smo se grohotom smijali. Nekakav ustaša je odlučio srušiti spomenik Radetu Končaru pa mu mermer pao na nogu. Kao što je to primijetio Viktor Ivančić u novoj epizodi Robija K, i partizanski spomenici su jači od ustaša. Kako stvari stoje, par partizanskih bista, recimo već pomenuti Rade, Ivo LolaSava Kovačević Tito u kamenu mogli bi, da hoće, ponoviti Bleiburg. Što bi, složićemo se, bilo bizarno. Između ostalog i zato što se iz Hrvatske danas na zapad, „križnim putem“, trbuhom za kruhom, ne bježi od partizana – nego od ustaša

Onda smo gledali parodiju na rušenje spomenika na dalmacijadanas.hr  i pozlilo nam je od smijeha.

Onda smo vidjeli fotografiju rušitelja i čitali njegovu izjavu. Popilo se malo rakije i viskija. Nema ništa protiv Rade Končara ni njegove familije. Samo ne voli Srbe, komuniste i narodne heroje. Nema, dakle, ništa protiv Končara osim što mrzi ono što je Končar bio. To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči. Jer onaj ko se osjeća sigurnim u sebe i superiornim, nema potrebu da tamani one koje vidi kao inferiorne. Ono što ti je inferiorno te ne može ugroziti. Ako može, onda ti nije inferiorno. Fašisti su po defaultu inferiorni. Fašizam je ideologija agresije rođene iz inferiornosti. Ovaj opis fašizma, dakako, odgovara opisu Đavola. Boga nisam, ali Đavola sam vidio mnogo puta: eno ga gdje god masa na nekoga baca kamenje i zahtijeva linč.  Eno ga,dakle, na ulicama istočnonjemačkih gradova, sa kojih bi neonacisti da uklone muslimane, eno ga u Pakistanu, gdje rulja hoće smrt hrišćanke Assie Bibi.

Elem, vidjeli smo čovjeka i pročitali šta ima reći. Bilo je, nekako, tužno. Sve skupa je djelovalo tako beznadno glupo, pa si osjetio nelagodu, jer je smijati se tom čovjeku bilo kao smijati se reterdiranome.

A onda smo pročitali da rušitelj spomenika planira tužiti grad Split. Jer on se na spomenik Končaru (koji je bio Srbin, komunista i narodni heroj, a rušitelj sve to mrzi) samo naslonio. Grad je kriv jer spomenik nije bio bolje pričvršćen. Pa bi čovjek koji je srušio spomenik sada da na tome zaradi.

Što nas je, ako smo to kojim slučajem zaboravili, moralo podsjetiti: fašizam nije samo odsustvo pameti (jer zlo nije pametno, nego tek lukavo) već i odsustvo etike.

Jedna te ista stvar je „dobro“ kada je činimo „mi“, a „loše“ kada je čine „oni“.

Ne radi se o tome da mi ne pristajemo činiti ono zbog čega preziremo „njih“, nego o tome da to zbog čega „njih“ preziremo, učinimo prvi, da oni to ne bi učinili nama.

Ljubi istog kakav si ti, dakle samog sebe, kao sebe samog.

Drugome učini sve ono što ne želiš da drugi učini tebi.

Kada si u manjini, za sebe traži sva ona prava koja si drugima spreman ukinuti čim budeš u većini.

Kada si u manjini, pozivaj se na liberalne vrijednosti i demokratiju. Kada si u većini, koristi batinu.

Što nas dovodi do pitanja o svrishodnosti takozvanog dijaloga u cilju prevencije konflikta.

Razgovor o etičkim pitanjima sa paramecijumom ima više smisla nego takav razgovor sa neoustašama i neočetnicima.

Razgovor više nije moguć ne zato što ga ne-fašisti ne žele, nego zato što fašistima razgovor više nije potreban. Vrijeme koje im je bilo potrebno da se regrupišu i povrate vlast dobili su kroz trućanje o „demokratskoj pretvorbi“, „kulturi javnog dijaloga“ i sličnim šećernim vunicama za slaboumne i slabe.

Danas će rušitelj partizanskog spomenika dobiti odštetu od države. Sutra će koljač koji se posiječe po lijevoj ruci dok desnom reže mrzni grkljan dobiti invalidsku penziju.

P.S.

„... znam da je priroda zla, nezamislivo brutalna mašina koja nas neprekidno zasipa dokazima svoje brutalnosti, na koje mi ipak uspijevamo ostati slijepi, jer ne možemo podnijeti očito, da su duh i stvaralaštvo za prirodu bolest, da je takozvana inteligencija simptom te bolesti, da ono što je inteligentno, dakle oboljelo, nema šansu za opstanak, da biće uništeno, jer najotporniji organizmi su virusi, bakterije i insekti, ono što je bez uma praktično je neuništivo, dok inteligencija smanjuje izglede za opstanak, u krajnjem dovodi do zaključka o izlišnosti opstanka...“ stoji u mom romanu „Mađarska rečenica“.

Zato što je tomu tako, istorijski pobjednik je čovjek koji je rušeći spomenik Končaru sam sebe ranio, a potom radosno obznanio vlastitu glupost i bestidnost.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala Žurnal)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 85

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search