LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Govor Bogića Bogičevića
Utorak, 12 Ožujak 2019 09:43

 

Bogic BogicevicNe može uvijek biti hladno

Redakcijski prilog časopisa “STAV”, Sarajevo

Prvi mart se obilježava kao Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine od 1992. godine. Naime, 29. februara i 1. marta 1992. godine u Bosni i Hercegovini je održan referendum o nezavisnosti bivše SFR Jugoslavije. Većina Bosanaca i Hercegovaca izjasnila se tada pozitivno – glasali su za demokratsku i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih naroda i građana. Povodom Dana nezavisnosti BiH, predavanje na Sarajevskom univerzitetu održao je Bogić Bogićević, bivši član Predsjedništva SFRJ i jedna od najvažnijih ličnosti u novijoj historiji naše zemlje. Stav integralno prenosi Bogićevićevo predavanje.

Obilježavamo 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jedan od najznačajnijih datuma u našoj historiji. Dan kada se više od dvije trećine građana BiH izjasnilo za demokratsku i neovisnu BiH. Na referendumu je glasalo 2.073,568 glasača, izlaznost je bila 64 posto, za nezavisnost je glasalo 97 posto onih koji su izašli na referendum, uz sve konstrukcije koje su mu prethodile. Referendum je organizovan na prijedlog međunarodne zajednice i bio je uslov za međunarodno priznanje države BiH. I poslije toliko godina, ovaj datum se obilježava samo u jednom dijelu BiH, u Federaciji BiH. Šta se sve događalo od prvih višestranačkih izbora do 1. marta 1992. godine i od tog 1. marta do danas?

Bilo je to vrijeme pada komunizma, ujedinjenja Njemačke, raspada Jugoslavije i Čehoslovačke. Snagom oružja, trijumfovale su nacionalne mržnje i zahtjevi za definitivnom podjelom BiH, za uništenjem njenog multietničkog bića. Rušilo se sve ono što je vjekovima slagano u mozaik zajedničkog života. Prvi izbori održani su 1990. godine. Ubjedljivu pobjedu odnijele su tri nacionalne stranke, SDA, SDS i HDZ. Kampanju su vodili sa ciljem skidanja komunista sa vlasti, tvrdeći da će se narodi lako dogovoriti. Nakon konstituisanja vlasti, nije bilo lakih dogovora.

Dvanaestog marta 1991. godine Predsjedništvo SFRJ trebalo je da usvoji odluku o vanrednom stanju u Jugoslaviji. Ustvari, bio bi to vojni puč, bila bi to odluka o produžetku rata u Jugoslaviji. Istog dana trebalo je da vojska preuzme vlast i u skladu sa naredbom Vrhovne komande pokrene svu vojnu mašineriju, 200 hiljada vojnika i oficira, bez rezervnog sastava, 550 borbenih aviona i helikoptera, hiljade tenkova, topova… Odluka bi bila legalna, u skladu sa Ustavom, ali bi bila u službi Slobodana Miloševića. Dvadeset i šestog marta 1991. godine u Karađorđevu je održan sastanak hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i srbijanskog predsjednika Miloševića, a drugi sastanak održan je u Tikvešu kod Osijeka. Iako nisu ostavili materijalne dokaze, prema svjedočenju njihovih saradnika, u dugim šetnjama tokom sastanaka dogovarali su podjelu BiH. Tuđman je tražio obnavljanje granica hrvatske banovine, a uz to mu je Milošević ponudio Bihać, Veliku Kladušu i Cazin, rekavši da to njemu ne treba jer je to “turska Hrvatska”.

Tuđman je rekao da je BiH povijesni apsurd iako bi, kao historičar, morao znati da je BiH starija od svih njenih naroda. U 14. vijeku nije bilo Bošnjaka, Srba i Hrvata, ali je postojala Bosna. Tuđman je kazao kako bi Milošević sa srpskom republikom riješio 90 posto srpskog nacionalnog pitanja, a da bi on sa Herceg-Bosnom riješio hrvatsko nacionalno pitanje. Granice bi bile uspostavljene u skladu sa sporazumom Cvetković-Maček iz 1939. godine. Formirani su timovi za crtanje karata podijeljene BiH, na čijem su čelu bili, sa hrvatske strane, Dušan Bilandžić, a sa srpske strane Smilja Avramov. Timovi su imali tri runde razgovora u Beogradu i Zagrebu, ali se nisu uspjeli dogovoriti. Tuđman i Milošević nikada nisu jedan protiv drugog loše govorili. I kada je bombardovan Vukovar, kada je bombardovan Dubrovnik i kada su vođene vojne operacije “Oluja” i “Bljesak”, bili su u stalnom telefonskom kontaktu. Tokom rata sreli su se 48 puta, uglavnom na međunarodnim konferencijama, a Tuđmanov šef kabineta često je odlazio u Beograd kod Miloševića. Tamo je bio čak i nekoliko dana poslije vojne operacije “Oluja”.

 
Osvrt Vuka Draškovića
Nedjelja, 10 Ožujak 2019 10:39

 

Vuk DraskovicQuo vadis, Serbia

Vuk Drašković, Beograd

Još nije odlučen ishod bitke između Istoka i Zapada, dramatično započete devetomartovskim demonstracijama pre dvadeset i osam godina, najvećim i neponovljivim demonstracijama u istoriji Beograda i Srbije. Toga dana, a bila je subota i duvala je košava, predsednik Srbije Slobodan Milošević i komunistički generali tadašnje JNA, na goloruke demonstrante poslali su više od deset hiljada do zuba naoružanih policajaca, eskadrone službi bezbednosti, konjicu, dresirane pse, polubojne otrove i tenkove. Zahtev demonstranata, koji je istakao Srpski pokret obnove, da se oslobodi „TV-Bastilja“, fabrika mržnje i laži, koja je bila propagandni oslonac režima, protumačen je, i to sa pravom, kao pucanj u srce jednog poretka fanatika slepih za stvarnost toga vremena.

Pao je Berlinski zid, ujedinila se Nemačka, raspadao se Varšavski pakt, glasnost i perestrojka Mihaila Gorbačova kidale su boljševičku despotiju u Sovjetskom Savezu, a Jugoslavija se tresla u svojim temeljima. Da bi se sprečio raspad te velike države, iz Brisela su stizale ponude o njenom brzom učlanjenju u EU (tada Evropsku zajednicu), a iz Vašingtona je obećavano i hitno pristupanje Jugoslavije NATO alijansi, uz ogromnu novčanu podršku za korenite demokratske reforme u zemlji.

Srbija koja je sve to prihvatala i tražila odvezivanje od Istoka i komunističkog mrtvaca bila je Srbija Devetog marta. Upravo zbog toga je toj Srbiji Zapada režim pokazao sve svoje otrovne zube i polomio ih tog nezaboravnog dana u beogradskom okršaju između Davida i Golijata. Pala je „TV-Bastilja“, pao je ministar policije, ali većinska Srbija, hipnotisana propagandnim strahovima od antisrpskog Zapada, od dušmanskih namera Berlina i Vatikana, nije progledala, nije se osvestila i ustala. Istovremeno, mnogi u opoziciji pad „Bastilje“ proglasili su za pobedu i sebe slavili kao pobednike, a Srpski pokret obnove, sazivača i glavnu snagu devetomartovske bune, označavali kao stranku ekstremista.

Tajne službe komunističkog poretka uspešno su obavile svoje podzemne radove i kupile vreme grogiranom Slobodanu Miloševiću. Stranka komunističkih generala, koju tada vodi njegova supruga, podržava puč komunističkih generala u Moskvi protiv Mihaila Gorbačova. U rezidenciji predsednika Srbije proslavlja se uspeh pučista, sa nadom da će, veoma brzo, valjak Crvene armije krenuti ka Berlinu, da će skršiti sve prozapadne kontrarevolucije u zemljama Istočne Evrope, i da će taj valjak preći i preko Srbije i Jugoslavije.

Kontraudar Borisa Jeljcina i zabrana tamošnje komunističke partije, komunistički autisti u Beogradu nisu prihvatili i kao sopstveni kraj. Povukli su vojsku iz Slovenije, a ideologiju odbrane komunizma zamenili su, preko noći, odbranom srpskih teritorija u Jugoslaviji. Toj nesrećnoj državi više nije bilo spasa. Prvi put od 1918, od stvaranja Jugoslavije, hrvatski secesionizam i srpski etatizam imali su isti cilj.

 
Pas na lancu hrani gazdu!!!!
Četvrtak, 07 Ožujak 2019 21:03

 

Alison WeirTrilijarde dolara za Izrael

Amir Telibećirović, Sarajevo

Bivši predsjednik SAD-a Barack Obama, potpisao je memorandum kojim se obezbjeđuje da Izrael unaprijed ima ugovorne isporuke, tako što bi od 2019. Godine, pa nadalje, primao 10,41 miliona dolara dnevno. Izračunom je pokazano da Izrael prima veće novčane iznose od SAD-a nego cijela Afrika. Inače, cionistička država dobija kompletan iznos na početku godine umjesto po kvartalima kao u drugim zemljama. Materijala na ovu tematiku ima dovoljno za pogolemu knjigu, pa je američka autorica Alison Weir, inače otvorena kritičarka američke potpore Izraelu, objavila svoju publikaciju o tome.

Ogromnim - (blago rečeno) novčanim iznosima koje Izrael prima iz budžeta SAD-a ne bavi se baš puno istražitelja i novinara. Alison Weir je američka spisateljica i novinarka iz San Diega koja se prilično detaljno posvetila istraživanju količine finansija koje država Izrael prima iz SAD-a. Ona je izvršna direktorica organizacije pod nazivom "If Americans Knew" ili "Kada bi Amerikanci Znali." Nakon njene prve posjete pojasu Gaze i okupirane Zapadne Obale u Palestini, 2001. godine, Alison se vratila u SAD gdje je počela da otvoreno piše o tome kako su mnogi Amerikanci nesvjesni taoci države Izrael i cionističke ideologije. Veliki broj Amerikanaca zna za američku potporu Izraelu, ali mnogi ne znaju konkretne detalje u vezi sa naoružanjem i pogotovo u vezi sa gigantskom finansijskom podrškom. Alison je stoga objavila knjigu naslova "Against Our Better Judgement: How the U.S. was used to create Israel," u kojoj objašnjava kako su Sjedinjene Američke Države iskorištene za stvaranje Izraela. Knjiga je izazvala dovoljno interesa pa je Alison Weir poslije objave knjige pozivana da gostuje i drži predavanja na pojedinim američkim univerzitetima, o istoj temi. Time je omogućila sebi dodatne finansije i podršku sličnomišljenika da osnuje spomenutu organizaciju. Za organizaciju Weirova kaže da nemaju partijsku podlogu, niti oni sami podržavaju neku političku stranku. Samo žele da se zaustavi stradanje palestinskih civila, naročito djece, i da se smanji finansijska te oružana pomoć Izraelu, ukoliko već ne može da se ukine, potencirajući i dalje činjenicu da se tako veliki novčani iznosi mogu iskoristiti humanije i praktičnije.

Šest od deset Amerikanaca kao uspjeh

Okupivši oko sebe i druge aktiviste sa istom idejom, među kojima ima i Jevreja što nisu naklonjeni Izraelu niti cionizmu, ova organizacija pravi letke, postere, majice, brošure sa objašnjenjima šta se događa u Izraelu i Palestini, te koliko su prosječni Amerikanci iskorišteni za takve stvari. Pored ostalog, preko ove organizacije se mogu nabaviti unikatni umjetnički radovi palestinske djece. Otvoreni su za javno predavanje bilo gdje u svijetu, ne samo u SAD-u, ko god pokaže interes i ko ih pozove. Zato je Alison već ostvarila kontakte za svoja predavanja i na drugim kontinentima. Pored detaljnih predstavljanja novčanih sredstava koja se iz Amerike šalju u Izrael, Alison je došla i do statističkih podataka o broju ubijenih Palestinaca u odnosu na Izraelce, te o broju prognanih u odnosu na doseljene Izraelce, kao i o uništenoj infrastrukturi, otkrivši da je ogromna disproporcija u pitanju, veća od one koja se povremeno spomene u glavnim medijskim centrima. Koriste se različiti izvori podataka. Među ostalima to su, B'Tselem - Izraelski Centar za Ljudska Prava na Okupiranim Teritorijama, zatim IMEMC news - Međunarodni Medijski Centar za Srednji Istok i organizacija 'Remember This Children' koja se bavi uglavnom stradanjem djece na Bliskom Istoku, posebno u Palestini. Također, otvoreni su za podatke pojedinaca na samom terenu, neovisno od toga odakle su. Neki izvori podataka su ostali neotkriveni. Javna prezentacija ovih podataka je već pokazala rezultate na terenu, jer prema statistikama, navodno 6 od 10 Amerikanaca sada već smatra da SAD pretjerano puno finansija daje Izraelu, pored ostalog i zato što se taj novac koristi za ubijanje civila i za otimačinu i progone. Dobar dio tih sredstava se izdvaja od američkih poreznih obveznika.

Ubitačna statistika

Evo nekih od značajnijih statističkih podataka do kojih je Alison Weir preko svoje organizacije "If Americans Knew" došla:

- Od oktobra 1973. godine, Washington je snabdijevao Izrael više nego bilo koju drugu državu pojedinačno. Od 1976. godine, izravna američka vojna i finansijska pomoć za Izrael postala je veća od bilo kakve donacije uručene bilo gdje od drugog svjetskog rata do danas. Samo u 2003. godini, Izrael je primio više od 140 milijardi dolara američke pomoći. Istovremeno, Izrael je industrijski dovoljno razvijen tako da nema potrebe taj novac previše ulagati u svoje industrijske pogone. Većina sredstava ode na vojsku i naoružanje pa onda na internacionalne izraelske lobije, od Hollywooda, reklamne kampanje do farmaceutike i lanca prehrane. Također, izraelske kompanije na ovaj način kupuju i američke tvrtke te koriste njihova dobra na američkom terenu. Dio sredstava se koristi i za kontinuiranu izgradnju nelegalnih stambenih blokova na zemljištu otetom od Palestinaca.

- Prethodni predsjednik SAD-a Barack Obama, potpisao je memorandum kojim se obezbjeđuje da Izrael unaprijed ima ugovorne isporuke, tako što bi od 2019. godine primao 10,41 miliona dolara dnevno. Ovo je potvrdio i specijalista za bliskoistočne poslove Jeremy M. Sharp, koji je radio i u američkom kongresu. On je u svojoj studiji na ovu temu napisao da su potraživanja Izraela od Amerike za 2019. godinu tri milijarde i tristo hiljada miliona dolara, a za svoje raketne sisteme Izrael traži još 500 miliona dolara godišnje.

- Izrael ima između sedam i osam miliona stanovnika, sa ličnim dohotkom po glavi stanovnika i sa životnim standardom sličnim Evropskoj Uniji. Stopa nezaposlenosti je oko 5.8% što je signifikantno manje nego u SAD-u gdje se kreće oko 7.3%. SAD su slale finansijsku pomoć i mnogim državama u Africi, Južnoj Americi i Aziji, ali daleko manju od novca za Izrael iako te države imaju dosta više stanovništva nego Izrael, i slabiju ekonomiju. Izračunom je pokazano da Izrael prima veće novčane iznose od SAD-a nego cijela Afrika. Inače, Izrael dobija kompletan iznos na početku godine umjesto po kvartalima kao u drugim zemljama.

- SAD daju Egiptu i Jordanu 1.6 miljardi dolara godišnje u zamjenu za njihove mirovne sporazume sa Izraelom. Moguće je da to uključuje i saradnju sa Izraelom uzevši u obzir da su egipatska policija, a povremeno i vojska, bile uključene u pronalaženju i zatvaranju (uništavanju) podzemnih tunela za opskrbu opkoljenih Palestinaca i za Hamas, a koji su prokopavani od Gaze do Egipta.

 
Predrag Finci o najvećem Bosancu
Utorak, 05 Ožujak 2019 09:13

 

BosaBoša

Predrag Finci

Ne znam je li moj razred bio namjerno „sportski“, je li to bila neka posebna selekcija, ali znam da su Iva, Davor (kasnije Pjevač), Aljoša, Mirjana, Savka, Safija, Vlado... bili pionirske sportske „zvijezde“. Ja među njima vjerojatno zato što sam dobro igrao šah. I Bogdan je bio jedan od njih, odličan rukometaš, a i košarkaš. Išli smo u isti razred, u istoj ulici stanovali. Posjećivali jedan drugog, ja mu se i roditelja, skromnih, gostoljubivih ljudi, sjećam. Ni on, ni ja nismo bili, po kriterijima nacionalista, „pravi Bosanci”. Premda u jednom intervjuu u sarajevskom Svijetu ja 1969. izjavih da sam Bosanac. Nekima se to nije svidjelo, jedan me „komitetlija” ukorio, jedino me Mak Dizdar diskretno, preko sina Envera, pohvalio. Bogdan to nije rekao, ali je Bosnu načinio šampionom i tako on sam postao najveći Bosanac za kojeg ja znam.

Tako je to oduvijek bilo, a sve mislim i ubuduće će biti: tu lijepu zemlju su upropaštavali političari, uništavali ratnici, a voljeli i proslavili sportaši i umjetnici. Nikada, kao te noći, kada je košarkaški tim Bosna postao ono što je zaslužio, nisam toliko bio Bosanac, do zore pjevao, sve živo čašćavao. A Boša i tada ostade beskrajno skroman, govorio da su se svi zalagali, isticao da je to timski rad, hvalio sve koji su mu pomogli, premda su svi trebali hvaliti njega.

-Sjetih se da je takav bio i u školi. Nikada se nije razmetao iako je odlično crtao (pa bi učiteljica pokazala njegov crtež, „Vidite Bošin brod, samo što ne zaplovi”), uvijek bi napisao zadaću, znao ono što ga pitaju, u svim se sportovima već tada isticao, a svojim se postignućima nije razmetao. Fizički je bio jači od većine nas, ali u našim „ratovima dugmadi” nikada nije direktno učestvovao. Samo bi se popeo na krovnu terasu u dvorištu, i nama, borcima, odozgo komandirao „Lijevo krilo naprijed, Šućina raja stoj”. Selektor! Jednom mi je, kada smo igrali rukomet na času fizičkog, a ja kao i uvijek nešto uradio kako ne treba, rekao: „Šta ti je danas”. Nikada u školi nisam bio tako ohrabren i ponosan na sebe sama, kao i ja znam igrati, samo danas griješim, rekao Boša.

A takav je bio u svakom susretu: ohrabrivao, na bolje poticao. Nedavno sam sjedio s jednim novinarom u Italiji, mislim da se zvao Giovani, spomenusmo Bošu, novinar ga nazva. Mnogo srdačnih riječi. Boša spomenu i neke moje tekstove, i Jergovićev tekst o meni, reče da je ponosan što je moj drug. Zamislite kako je kada vam netko, sto puta (s pravom) poznatiji od vas, kaže: glavni si, što radiš to vrijedi. Moj me školski evo opet pohvalio.

Nitko ne može biti tako galantan kao istinski pobjednik, kao veliki šampion. Kao moj drug Boša.

 

 
Toni Skrbinac o jezičkim pitanjima
Srijeda, 27 Veljača 2019 09:14

 

ToniJezička pitanja

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Motiva za konflikte na Balkanu nikada niti je manjkalo niti manjka. Kad se nisu prekopavale grobnice,prebrojavali mrtvi i krivica adresirala na komšije,druge i drugačije, a ustvari prilično iste, onda su se nalazile neke druge teme, naprimjer jezik. Svaka od nacija na prostoru nekadašnje zajedničke države ima neki istorijsku ranu koju su prouzrokovali pripadnici druge nacije. I kad dođe vrijeme, a svako malo dođe, aktivira se zajedničko sjećanje na okrvavljene ruke zločinaca koji su tu i tu počinili velike masakre. Dugovi predaka su dio istorije koja lako i često upravlja nasljednicima. I nikad kraja onome čemu je davno bio kraj.

Te osamdeset i neke kada sam kao novinar pratio utakmice bugojanske “Iskre” nađemo se jedne večeri u Nišu. Uprava domaćeg kluba s jedne i mi gosti iz Bosne, s druge strane. Ne treba naravno posebno naglašavati, ali Jugoslavija je još uvijek bila u komadu i mi smo “čuvali bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svog…”. Pa se sjelo sijeliti, napunili se stolovi pićem i hranom, pa krenula priča, milina mi slušati Nišlije kako govore svojim melodičnim srpskim dijalektom i ja u jednom trenutku iskreno očaran, kao kad čujem neku pjesmu, kažem gospodinu koji je sjedio preko puta mene:

“Kako lijepo glagoljate, milina vas je slušati.”

“Molim” - nabrao malo čelo gospodin preko puta.

Ponovim glasnije: “Kažem da vas je lijepo slušati kako glagoljate.”

“Nemoj ti, bre, tu meni hrvatski” - uvrijeđeno i sasvim ozbiljno mi kaže gospodin preko puta. A dotjeran, školovan i kao član uprave Fudbalskog kluba “Radnički” stoposto je u Partiji. Ali, eto, smeta mu riječ “glagoljati” koju ne znam ni zašto sam upotrijebio, a ni dan danas ne znam ni da pripada baš hrvatskom jeziku.

Otkud i zašto obična i benigna riječ da povrijedi i naljuti čovjeka?

Sad kad nešto razmišljam o stanju svijesti dotičnog, mislim da je otpor prema komšijskom jeziku zapravo samo dokaz jednog dubokog nesporazuma i latentne mržnje koju je istorija tako spretno hranila i pokazaće se, desetak godina kasnije, uspješno othranila.

Manje me je začudila, ali isto tako preneražavajuće na mene djelovala jdna druga anegdota. Ima kod Gornjeg Vakufa neko selo, Pidriš se zove i ono je bilo značajno u to vrijeme, i dalje mislim na početke osamdesetih kad se ne samo čuvalo bratstvo i jedinstvo…nego i tekovine narodno-oslobodilačke borbe. Okupilo se svijeta, došli novinari, godišnjica je značajnog ratnog događaja (tačno ne znam, ali radi se o epopeji koja će se završiti na Neretvi sa čuvenim prelaskom Tita, partizana i ranjenika, a koje mjesto tu zauzima Pidriš, nisam siguran…), a mene moja radoznala novinarska noga odvede u jednu od obližnjih kuća. Pokucam na vrata, otvori mi jedan stariji čovjek, predstavim se, upitam mogu li ući, on me uvede, kuća puna, domaćin kaže da sam novinar, a jedan me pita:

“Novinaru….kako ti je ime?”

 
Dioptrija gospodina Fikreta Hafizovića
Utorak, 26 Veljača 2019 15:15

 

fikret-hafizovicNovi “izam” u bosansko-hercegovačkoj politici

Fikret Hafizović, Tešanj  

Analizirajući, sve, i kako se odvijalo u RS,  od kako je M. Dodik sa svojom vlastitom partijom; ”SNSD Milorad Dodik”,  preuzeo vlast, a  u okviru  politike koju zagovara i provodi sve se svodi  isključivo na lično-familijarno materijalno bogaćenje.

Osmislio je način na koji će upravljati Entitetom RS formirajući svoju privatnu stranku i briga ga nije za to kako će narod da živi. Došao je na vlast u, kao, demokratskom sistemu, a između njegovog načina ostvarivanja vlasti i neke kraljevine nema nikakve suštinske razlike. Kralj vlada državom, a Dodik vlada drugim entitetom. Izvanredan primjer ”demokratske” autokratije. Ne ubire direktne poreze, ali ih raspoređuje kako sam želi. Ne sudi, ali se sudi kako on kaže. Ne istražuje, ali se istražuje kako on to želi. Nije u policiji, ali se radi kako on zapovijeda. I tako redom.

Zar ima netko u RS, u javnim ustanovama ili da je izvršilac u vlastu, da smije nešto uraditi na nivou RS-e,  a da ne upita Dodika?  Nema, a niti može biti!

Ministre i sve ostale javne dužnosnike, koji su imenovani od vladajuće Dodikove stranke, koji se upuste da samostalno misle, otpušta bez ikakvih razloga osim komentara da se ne uklapaju u zagovorenu politiku. A ta politika je na principu; ”Biće onako kako, ja, Dodik-kralj kažem”.

I to mu ga dođe demokratija?

Formiraš sebi privatnu stranku, narod te bira, jer mu godi tvoja priča i postaješ apsolutni gospodar-kralj. Jadan je taj narod koji u današnje vrijeme živi u Dodikovoj demokratskoj ”kraljevini”. Čudim se da mu niko od opozicije u RS-u  ne spočitava ovakav način vlasti, a još više se čudim OSC-u koji dozvoljava ovakav oblik organizovanja privatnih partija u BiH, a u tzv.demokratskim uvjetima vladanja. Ovo tzv. je iz razloga što dodikovanje nije na principima demokratije.

Bosnu i Hercegovinu negira, jer mu je to način-slogan kojim stimuliše one šovinistički nastrojene svoje sugrađane koji smatraju da je za njihovu egzistenciju BITNA ISKLJUČIVO REPUBLIKA SRPSKA, te na taj način i dalje obezbjeđuje glasačko tijelo za svoje kraljevanje. To, što danas potencira, a to je da je Bosna i Hercegovina nemoguća, da je nastala u Dejtonu iz dva entiteta, poredeći je sa višenarodnom Jugoslavijom koja se raspala iz razloga višenarodnosti te iz tog razloga, za njega, ni Bosna i Hercegovina nije moguća  je sa bilo kog aspekta nesuvislo, a posebno sa povijesnog.

 
Kao da Hitlerov duh hoda utihlom Banja Lukom
Utorak, 19 Veljača 2019 16:35

 

susnica sUbiti Srđana Šušnicu - Nastavlja se Dodikov progon protivnika režima

 

(Redakcijski prilog – vjerojatno je bez navođenja imena autora kojeg je lako kao pojedinca likvidirati, ali je ipak malo teže likvidirati sve ljude iz redakcije Tačno.net)

Nakon Davora Dragićevića, zbog ozbiljnih prijetnji smrću njemu i porodici, i Srđan Šušnica je morao nestati iz Banja Luke. Advokat Srđana Šušnice Senad Pećanin potvrdio je za naš portal da je Srđan Šušnica sa porodicom na sigurnom mjestu.

U Republici Srpskoj je u toku još jedan političko-ideološki progon nepodobnih. Na djelu je vulagrni, protivustavni i nedemokratski progon i diskriminacija na ideološko-svjetonazorskoj osnovi Srđana Šušnice, bosanskohercegovačkog kulturologa, diplomiranog pravnika i publiciste. Nakon što su učestale prijetnje smrću i najave da će završiti “kao David Dragićević,” protiv Šušnice je 19. oktobra 2018. godine njegov poslodavac, Glavna služba za reviziju RS, pokrenuo politički progon u vidu tragikomičnog “disciplinskog postupka” sa skaradnom optužbom da je, kako se navodi u rješenju „teže povredio radnu dužnost“ jer je „učestalo javno iznosio stavove kao što su: da je Republika Srpska “genocidna tvorevina”, da “vlasti u Republici Srpskoj i Srbiji zloupotrebljavaju Dejton za multipliciranje i ponavljanje nepravde te za učvršćivanje svih posljedica genocidnog homogeniziranje Srba na jednoj očišćenoj teritoriji“. Istog dana poslodavac je suspendovao Šušnicu do okončanja postupka i ostavio ga bez dovoljnih prihoda za život njega i njegove porodice.

U dobro poznatom maniru kojem pribjegava svaka diktatura, Dodikov kvazidržavni režim je, progovarajući kroz usta poslodavca Glavnog revizora Jove Radukića, počeo proganjati Šušnicu zbog toga što je on praktikovao demokratsku slobodu govora i pravo na javno iznošenje svjetonazorskih i ideoloških stavova koji su i dio njegovih kulturoloških i akademskih istraživanja i publicističkih radova. Poslodavac je u svom rješenju čak otvoreno priznao da je ovaj politički progon protiv Šušnice motivisan njegovim javno objavljenim radovima „od 26. jula 2015. do 25. aprila 2018.“ godine, kao i da su njegovi publicistički radovi „suprotni interesima i štete ugledu Glavne službe za reviziju“. Time je poslodavac direktno priznao da ovim tzv. „disciplinskim postupkom“ ustvari krši ustavom i zakonima Bosne i Hercegovine i međunarodnim poveljama zagarantovanu slobodu misli, govora i slobodu javnog djelovanja građana BiH.

Iako je zaključio da Šušnica svojim pisanjem radi „suprotno interesima“ i „šteti ugledu“ Službe za reviziju, poslodavac ničim nije dokazao da je nastala šteta po ugled poslodavca i kako se ta šteta manifestovala.

Zanimljivo je da se Šušnica ni u jednom od svojih samostalnih publicističkih radova i tekstova nije bavio niti spominjao Glavnu službu za reviziju, već se bavio temama o kojima svaki građanin i akademski radnik Bosne i Hercegovine ima i slobodu i pravo da promišlja, javno govori i piše. U svojim radovima Šušnica se najviše bavi katarzom i priznanjem političke i moralne (i metafizičke) odgovornosti institucija Srbije i RS, (pan)srpske politike, ali i Srba kao građana BiH, Hrvatske i Srbije, za genocid i etničko istrebljivanje nesrba u Hrvatskoj i BiH. Pri tome Šušnica koristi i prenosi sudski i sada već istorijski utvrđene činjenice, dokumente i sudove o ratovima ’90.-ih koje su utvrdili Haški tribunal, sudovi postjugoslovenskih zemalja i mnogobrojni eksperti i istoričari, koristeći se isključivo sudskom i istorijskom istinom i činjenicama.

Očito je da se radi o političkom progonu, o politizaciji Glavne službe za reviziju i njenom stavljanju u funkciju autokratskog proruskog režima Milorada Dodika, Dragana Lukača, Zorana Tegeltije i mrkonjičkog klana u manjem BH entitetu, koji želi zarobiti i razmontirati cijelu BiH. Indikativno je da je ovaj posljednji politički progon i pritisak na Srđana Šušnicu započeo dan nakon što je u bh. medijima objavljen njegov autorski tekst pod naslovom „Davida je ubila istorija RS“ i nakon što je naredba za ovaj progon Jovi Radukiću stigla „odozgo“ od Savjeta za zaštitu ustavnog poretka RS koji je pravi autor ovih skaradnih optužbi karakterističnih za orijentalne despotije a ne demokratske političke zajednice.

Napominjeno da ovo nije prvi ovakav pritisak na Šušnicu od strane poslodavca. Sličan disciplinski postupak zbog praktikovanja slobode govora, je bio iniciran i 2016. godine od strane tadašnjeg Glavnog revizora Duška Šnjegote, naravno instruiran „odozgo“, ali do kojeg nije došlo iz ko zna kojih razloga.

Ovo je samo posljednji u nizu pritisaka na Srđana Šušnice, koji su se, kao i prijetnje, pojačali nakon što su 2017. godine objavljeni detalji ubistva Srđanovog oca Miodraga Šušnice i nakon što je Šušnica 5. februara 2018. godine podnio Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Pantelije Damjanovića, Nenada Stevandića i još 11 osoba za ratni zločin ubistva njegovog oca Miodraga Šušnice, koji je ubijen 10. aprila 1992. godine od strane banjalučkog SOS-a i Crvenih beretki iz Knina po nalogu Nenada Stevandića i Pantelije Damjanovića. Ovo ubistvo nikada nije procesuirano od strane institucija RS, već je bilo zataškivano sve dok se Tužilaštvo BiH nije zainteresovalo i preuzelo predmet od Okružnog tužilaštva Banja Luka. Već 7. februara 2018. Šušnicu u svom autorskom tekstu targetira režimski lakej Predrag Ćeranić kao potencijalnu žrtvu likvidacije o kojoj izgleda zna samo Ćeranić, a koja bi navodno služila za obaranje Dodika sa vlasti. Šušnica je 3. marta dobio informacije da su prijetnje po njegov život ozbiljne, nakon čega je morao na duži period napustiti Banja Luku. Nakon oktobarskih izbora i povratka u Banja Luku, Šušnicu čeka ovaj novi progon i novi pritisci, a režimski lakeji poput Srđana Perišića najavljuju neke nove likvidacije kritičara režima u Ćeranićevom stilu. Šušnica je ove prijetnje i insinuacije, kao i Predraga Ćeranića, prijavio MUP-u RS, ali kako je u pitanju savjetnik ministra nije očekivao nikakvu reakciju. O kakvom se MUP-u i ministru radi javnost je imala priliku detaljno se upoznati nakon ubistva Davida Dragićevića.

Ovim i sličnim političkim progonima neistomišljenika, kritičara, aktivista, članova i suportera grupe „Pravda za Davida“, kao i nelegalnim upotrebama organizovane sile protiv svojih građana BiH, režim Milorada Dodika preuzima ne samo ciljeve svojih nalogodavaca iz Moskve, već i metode ruskog predsjednika Vladimira Putina u obračunu sa neistomišljenicima.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala Tačno.net, od 7.2.2019.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 88

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search