LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Komentari
Dioptrija profesora Envera Kazaza
Srijeda, 26 Rujan 2018 09:34

 

KazazIzetbegovićev politički kazamat

 

Prof. Dr.sc. Enver Kazaz, Sarajevo

Stranka demokratske akcije pod liderstvom Bakira Izetbegovića iscrpila je sve razloge svoga postojanja. Od narodnog pokreta, kako ju je na početku profilirao Alija Izetbegović, ona se danas svela na liderokratsku političku organizaciju čija je svrha da ispuni interes tajkuna koji su prisvojili društveno bogatstvo i narod pretvorili u taoca svoje bezočne prvobitne akumulacije kapitala.  

Politički geto 

Tako je uistinu ta stranka postala organizacija nekolicine familija koje su oživjele neobegovsku fantazmu i Bošnjake vratili u predmoderno doba, u osobeni postmoderni feudalizam. To je uslovilo unutrašnju dezintegraciju bošnjačke nacije, pa je ona iz modernističke faze konstrukcije svog identiteta, gdje je na kozmopolitskim osnovama gradila prostor društvene slobode, vraćena u predmodernu u kojoj niže klase i društvene grupe, radnici, prekarijat i nezaposleni prije svega, dolaze u stanje ekonomskog i egzistencijalnog ropstva.  

Baš zbog toga je SDA, umjesto emancipacije Bošnjaka i njihovog pretvaranja u međunarodni politički subjekt, tu naciju odvela u politički geto i nametnula joj autokolonizirajuće forme identiteta obilježene osmanonostalgijom i turkofilijom.

A to znači da je na svim planovima, prije svega ekonomskom, političkom, kulturnom i vjerskom, SDA destruirala Bošnjake. Na prvom od nabrojanih, ona je bošnjački društveni prostor razorila pljačkaškom privatizacijom, dovodeći čak oko sedamdeset procenata stanovništava u poziciju da živi na granici siromaštva ili ispod nje. Istodobno s tim pljačkaška privatizacija uslovila je deindustrijalizaciju ekonomije, a SDA je razorila svjetski priznate koncerne kakvi su bili „Energoinvest“, „Pretis“, „Unis“, „Hidrogradnja“, „Šipad“, UPI itd.  

Na političkom planu ta je stranka nepotizmom, korupcijom i kriminalom onemogućila razvoj institucionalne demokratije, pa su državne institucije u konačnici postale privatno vlasništvo moćnika iz SDA, onih nekoliko familija koje su privatizirale državu i podredile sve institucije sistema vlastitom interesu. Istodobno s tim, umjesto emancipatorske nacionalne ideologije zasnovane na idejama liberalizma, SDA je religiju pretvorila u ideologiju i ideologizirala religijske institucije. Posljedica je posvemašnji gubitak sekularizma u državnim institucijama i klerikalizacija društva.

 
Dioptrija Amira Telibećirovića
Utorak, 25 Rujan 2018 08:03

 

AmirNije sve onakvo kakvim se predstavlja - Koliko je Izrael antisemitska država?

Amir Telibećirović, Sarajevo

Nedavno zvanično proglašenje Izraela ekskluzivno jevrejskom državom jeste diskriminatorno, ali nije ništa novo jer takva politika traje već decenijama. Kako se moglo očekivati, mnogi protivnici takve odluke izraelskih vlasti širom svijeta unaprijed su proglašeni “antisemitima”. Značenje ovog pojma i dalje zbunjuje nove naraštaje budući da ga se prilično zloupotrebljava. U nekoliko primjera pojašnjavamo zašto se i sam Izrael može smatrati antisemitskom državom u nemaloj mjeri, koliko god to neupućenima moglo djelovati kontradiktorno na prvi pogled. Primjeri su temeljeni na izjavama i istraživanjima pojedinih uglednih Izraelaca i Jevreja koji ne žive u Izraelu.

Primjer prvi

“Kada bi neko prije stotinjak godina rekao da su Jevreji rasa, bio bi smatran antisemitom. Međutim, danas je neko ‘antisemit’ ako kaže da Jevreji nisu rasa, nego samo pripadnici jedne religije.” Ovu izjavu potpisuje izraelski pisac i historičar Shlomo Zand. On je kao profesor na Univerzitetu u Tel Avivu objavio knjigu “Kada i kako je izmišljena jevrejska nacija”. Knjiga je prevedena na dvadesetak jezika, pored ostalog i na hrvatski. Profesor Zand jedan je od onih Izraelaca koji smatraju da su Jevreji kao nacija, odnosno narod, vještački ozvaničeni, jer je judaizam izvorno bio i ostao religija, a ne rasa niti nacija. U skladu s nedavnim dešavanjima u Izraelu oko službenog ozakonjenja te zemlje kao ekskluzivno hebrejske države, ponovo se aktualizira tumačenje toliko zloupotrebljavanog pojma antisemitizam.

Za prosječnog mlađeg stanovnika Bosne i Hercegovine ovaj pojam djeluje ponekad zbunjujuće, a slična je situacija i na Zapadu. Prijeteći ispadi, kao nedavni uvredljivi grafiti na sarajevskom zidu, spadaju u klasični antisemitizam tzv. stare škole, jer prvenstveno vrijeđaju Jevreje, ali ne nužno i Izraelce, naročito ne cioniste, iako to autori grafita možda i ne znaju. Profesor Zand kaže za sebe da je pripadnik semitskog naroda samo u onoj mjeri u kojoj mu je maternji jezik semitski, u ovom slučaju hebrejski jezik. U skladu s tim nam je rekao: “Ne postoji semitska rasa, već samo semitski jezik.” Svoje tvrdnje on temelji na višegodišnjim istraživanjima koje i predaje na fakultetu, osim što ih je iznio u svojoj knjizi. Na osnovu bezbroj dokumenata, svjedočanstava na hebrejskom, turskom, arapskom, ruskom, on želi dokazati da je većina osoba koje se danas nazivaju Jevrejima po rasnoj pripadnosti, pogotovo u Izraelu, izvorno potekla od naroda Hazara. Nije profesor Zand prvi koji ovo tvrdi, ali je prvi objavio detaljnu knjigu o tome, i to kao izraelski državljanin. Pošto su Hazari živjeli mahom na području centralne Azije, iako su imali i svojih migracija, nalaze se i u Rusiji. To je regija na kojoj su između islama, bizantijskog kršćanstva, budizma i politeizma, otprilike u srednjem vijeku, prihvatili judaizam preko odluka svojih kraljeva i plemenskih starješina. Još su zadržali neke vlastite narodne običaje koje su inkorporirali u svoje jevrejstvo. Tokom stoljeća su se raseljavali na sve kontinente i sva carstva, te su s miješali s drugim nacijama i plemenima. Tako su došli u Evropu, a mnogo kasnije iz Evrope u današnji Izrael. Pošto Hazari nisu semitski narod, a dodatno su se miješali s drugim nesemitskim narodima, Zand smjelo tvrdi da većina današnjih žitelja Izraela nema pravo sebe smatrati semitskim narodom, pa samim tim ni da određuju ko je antisemit. Zato je ponovio i potvrdio: “Jevrej možete biti samo po religiji, ne možete po genetici.” Ovo su mu neke kolege u Tel Avivu zamjerile. Svom poznaniku Harryju Ostreru, koji se bavi genetikom i koji kaže da je otkrio veoma jake markere svojih jevrejskih predaka, poručio je da bi Hitler bio zadovoljan s njim i s takvom pričom o jevrejskim markerima.

Za državu Izrael Shlomo Zand tvrdi kako nema šanse da ona bude istovremeno i jevrejska i demokratska. Kaže da je bilo hazarskih Jevreja, kao i onih starih, što zaista jesu bili izvorno semitski narod koji su s vremenom prešli na islam ili na kršćanstvo. Stoga, i među današnjim Palestincima te drugim Arapima postoje oni čiji su preci bili Hebreji. Po Zandovoj postavci, Arapi su više semitski narod nego današnji Izraelci i mnogi drugi Jevreji izvan Izraela. Brkanje državljanstva, ideologije, nacionalnosti i vjere nisu izraelska ekskluziva. Mnogi Slaveni na istoku su vidjeli slavensku pripadnost neodvojivu od pravoslavlja. Na Balkanu je najpoznatiji takav slučaj s definiranjem srpskog identiteta. U Poljskoj su nekad bili neodvojivi katolički i poljski identitet. “Davno nekad sreo sam jednog Bošnjaka koji mi je u razgovoru kazao da je musliman, a istovremeno je, kaže, bio i komunist. Iako zbunjen time, s vremenom sam shvatao kako se ta vrsta paradoksa primjećuje u mom bliskom okruženju”, rekao nam je profesor Zand.

Primjer drugi

Benjamin H. Friedman, nekadašnji cionista koji se odrekao te ideologije, imao je priliku neke društveno-političke stvari u Izraelu vidjeti iznutra. Kretao se među utjecajnim cionističkim krugovima, što mu je omogućilo da potvrdi prethodne tvrdnje profesora Zanda. Friedman je za nekoliko izraelskih i američkih informativnih portala izjavio da 92% ljudi koji se danas nazivaju Jevrejima imaju hazarsko porijeklo. Navodeći komparativni primjer, izjavio je: “Smiješno je današnje Jevreje nazivati narodom svete zemlje. Jednako bi tako bilo smiješno nazivati 54 miliona muslimanskih Kineza Arapima. Probajte zamisliti da u Kini, koja je oko 2.000 milja daleko od Arabije, više od pedeset miliona Kineza sebe nazove Arapima samo zato jer su istovremeno Kinezi i muslimani. Smatrali bi ih ludima kad bi tako nešto vjerovali.”

 
Urušava li se mit o Kosovu???? Ne vjerujem!
Subota, 22 Rujan 2018 13:46

 

Kosovski mitRaspakivanje kosovskog mita

Dr Adnan Prekić - istoričar

U uproštenom tumačenju, osnovna funkcija kosovskog mita je da kroz motive nesloge i izdajstva objasni uzroke poraza na Kosovu, i da u tom porazu, odnosno vrijednostima za koje su se kosovski ratnici poginuli, pronađe izvor novog nadahnuća, koji će biti inspiracija za novu snagu, osvetu i povratak teritorija izgubljenih u 14. vijeku. Iako je upotrebna vrijednost Kosovskog mita potrošena još 1918. godine, šezdesetih godina 20. vijeka dolazi do njegove rehabilitacije. Od kraja osmdesetih, on postaje ključni element državne politike Srbije koje tek sada, nakon tri decenije šalje prve poruke da bi ovaj mit konačno trebalo arhivirati.

Nepune tri decenije nakon pojavljivanja Slobodana Miloševića na Kosovu, i istorijskog govora na Gazimestanu, njegov naslijednik u fotelji prvog čovjeka Srbije, pokušao je da odigra na sličnu kartu. Aleksandar Vučić poručio je sa Kosova da Srbi dugo nisu htjeli da čuju istinu i da je on stigao da im bez okolišanja tu istinu saopšti u oči. Između dva govora na Kosovu, stalo je previše istorije: Raspad Jugoslavije, četiri rata, na hiljade mrtvih, protjeranih i raseljenih, sankcije i tranzicija koja je iznova potvrđivala kako se mogu pomjerati granice dna. Došlo je vrijeme za podvlačenje crte, i suočavanje sa rezultatima političkih i strateških odluka, u kojima je Kosovski mit imao važno mjesto. Zbog toga i ne čudi, zašto je Vučić na Kosovu poručio da treba odustati od Nebeske Srbije, i sudbinu vezati za realne ciljeve i budućnost srpskog naroda.

Kosovski mit, i sve ono što on predstavlja, bio je ugaoni kamen politike koju su srpske političke elite sprovodile protekle tri decenije. Pažljivo usmjeravana svijest o nepravdi prema srpskom narodu, stvaranje osjećaja žrtve i ugroženosti, uz konstantno podgrijavanje straha i neprijateljstva prema svim susjednim narodima, ostavila je ozbiljne posljedice. Zbog toga i najava o odustajanju od Carstva Nebeskog, čak i da je iskrena, neće biti jednostavna. Dodatni razloga za to je i činjenica da Srpska pravoslavna crkva, kao ključna institucija u oblikovanju ovog mita, ne pomišlja da se odrekne kosovskog naslijeđa, što su demonstrirali i bojkotom Vučićeve posjete i oštrim stavovima na svaku njegovu poruku o kompromisu sa Albancima.

EVOLUCIJA KOSOVSKOG MITA

Kako bi razumjeli dubinu, slojevitost i obim indoktrinacije, podsjetićemo se osnovnih elemenata i evolucije Kosovskog mita od 14. vijeka do danas. Prvi zapisi o Kosovskoj bitki pojavili su se u pravoslavnim manastirima, neposredno nakon sukoba 1389. godine. U tim tekstovima, osim nekoliko detalja o vojnom sukobu, fokus je stavljen na veličanje kneza Lazara i njegove žene Milice. Bilo je potrebno utemeljiti kult kneza Lazara, pripremiti teren za njegovo proglašenje za sveca, kako bi Milica i njeni nasljednici obezbjedili legitimitet i političku težinu nakon Kosovske bitke. U tim prvim zapisima iz pravoslavnih manastira, uloga kneza Lazara i njegove vojske oblikuje se po motivima nadahnutim hrišćanskim sadržajima. Vojnici koji su se sa Lazarom borili na Kosovu, dobijaju ulogu Hristovih vojnika koji se žrtvuju, odriču svetovnog života, prinose žrtvu i biraju Carstvo Nebesko. Sam motiv o Carstvu Nebeskom, ima korjene u hrišćanskoj tradiciji, a u konkretnom slučaju, preuzet je iz tada popularnog srednjovjekovnog viteškog romana Aleksandrida.

 
Dioptrija Gojka Berića
Četvrtak, 20 Rujan 2018 10:02

 

Gojko OslobodjenjeProjekat Bosne i Hercegovine za koji sam se zalagao, definitivno je propao

Gojko Berić, Sarajevo

 

Zašto pišete? Vjerovatno ne postoji pisac koji se nije našao u situaciji da odgovori na ovo po formi jednostavno, ali u biti vrlo složeno pitanje. Ne znam da li se toga neko sjetio, ali od njihovih odgovora mogla bi se sklopiti zanimljiva knjiga. Ljudi pišu iz različitih pobuda. Ne bih širio tu priču, za ovu kolumnu dovoljna su dva svježa primjera. U nedavno emitovanom razgovoru za TV N1 odgovarajući na pitanje zašto piše, pisac i novinar Andrej Nikolaidis je rekao: “Pišem za svoju dušu.” U intervjuu za Oslobođenje, početkom jula, Miljenko Jergović je na isto pitanje odgovorio: “Ne pišem da bih bio pisac, nego da ispričam neku priču. Pišem zato što pišem, zato što pišem, zato što pišem... Možda bih rekao da pišem zato što moram, samo kada to moranje ne bi u sebi podrazumijevalo nešto represivno i nasilno.” Ne spadam u to visoko spisateljsko društvo, ja sam samo jedan vremešni kolumnista koji je rekao sve što je imao reći, čak i mnogo više od toga, i koji se sprema da uskoro zatvori svoj dućan. Ali ako bi mi bilo postavljeno pitanje zašto pišem, nikako ne bih mogao reći da pišem za svoju dušu, jer to ne bi odgovaralo istini. Bliže mi je Jergovićevo pisanje “pod moranjem”, to je ta neka unutarnja prisila. Međutim, ako bih želio biti precizan, rekao bih sljedeće: Na pisanje me nagoni mali prgavi pravednik, koji je u meni i koji je uvijek prokleto budan! Bez tog malog prgavog pravednika u sebi ne bih mogao disati kako treba, iako mi stvara ozbiljne probleme.

Čovjek svašta doživi baveći se ovim poslom. Trebala bi mi cijela jedna knjiga da opišem šta mi se sve dešavalo od predvečerja proteklog rata do današnjih dana. Sve u svemu, bilo je uzbudljivo. Stekao sam veliki broj poštovalaca, od Sarajeva do norveških glečera i od Amerike do Australije, svugdje gdje žive Bosanci i Hercegovci koji su okrenuli leđa nacionalizmu i šovinizmu, ali ne i Bosni i Hercegovini. A stekao sam i brojne protivnike, dobermane koji kidišu iz svojih nacionalističkih torova. Kao autoru, imponuje mi što su i jedni i drugi postali ovisnici o mojim tekstovima, iako ih doživljavaju sa potpuno oprečnim emocijama. Za prve sam “pravi Bosanac”, a za druge lik dostojan svakog prezira; prvi kažu da ih svojim kolumnama oduševljavam, a drugi bi bili sretni da se nisam ni rodio. Na mene su se znali naljutiti i neki moji dobri poznanici, s kojima se viđam gotovo svakodnevno. Jedni zato što pišem “protiv” Srba i Srpske pravoslavne crkve, a drugi što “napadam” Hrvate i Katoličku crkvu. Islamska zajednica je ljutito reagovala na moju kolumnu “Gluha Bukovica” (slučaj imama pedofila), dok sam u Nezavisnim novinama, iz pera srpskog člana Visokog sudskog i tužilačkog vijeća o sebi mogao pročitati i ovo: “Berić dobro zna šta sarajevska sociopatska škola od njega očekuje.” Svojevremeno se u Dnevnom avazu moje malenkosti dotakla i jedna pripadnica ovdašnje akademske zajednice, kolumnistica “u pokušaju”, napisavši: “Berić se kao preostali ‘dežurni Srbin’ trudi da gotovo svaki svoj tekst napiše protiv zlokobne srpske politike, e da bi se što više svidio vlasnicima i urednici Oslobođenja.” Bilo je i bizarnih situacija, poput one kad me je samozvana teroristička organizacija “Gavrilo Princip” osudila, zajedno sa još nekolicinom sarajevskih Srba, na smrt (Oslobođenje, 30. januar 2002). Osuđeni smo u odsustvu, da li vješanjem ili na neki drugi način, ne znam. Neki slabo obaviješteni Srbin obrecnuo se na mene pismom u kojem je stajalo: “Iz samog tvog imena i prezimena se vidi da ti je otac ustaša, a majka ustaškinja!”, dok me jedan drugi Srbin pita: “A, gdje si ti, Gojko, završio mejtef?”

 
Slovo Safet-efendije Pozdera
Ponedjeljak, 17 Rujan 2018 21:58

 

Safet Pozder imam iz ProzoraO fenomenu psovanja - prljavština u nama izlazi na jezik

Safet-efendija Pozder, Prozor

Ne tvrdim da ne postoji, ali do sada nisam naišao na ozbiljniju analizu fenomena psovanja na našem podneblju. Tu pojavu mi je nekako najjednostavnije označiti upravo fenomenom jer, s obzirom na lična promišljanja, ali i učestalost ovakve prakse, ne mogu naći podesniju riječ. U nas se, jednostavno, psuje. Psuju i stari i mladi, i ruralni i urbani, i obrazovani i neobrazovani, i ‘vaki i ‘naki. Psuje se na svakom koraku, do te mjere da je psovka mnogima postala uzrečica na koju se sve manje obaziremo.

Asortiman psovki tako je osebujan i raznolik da to ponekad zdrav razum ne umije objasniti niti zdrav stomak može svariti. Čak se ustalila i anegdota kako našim ljudima, raseljenim po cijelom svijetu, nije toliko teško savladati svakojake jezike i uklopiti se u tamošnje sisteme. Sve to oni nekako prelome, ali nam teško pada što se na tim stranjskim jezicima često ne može onako svojski i s dna duše lanut’ kad za to dođe potreba i prilika.

Evidentno je kako i školska djeca, još u najnižim uzrastima, nerijetko psuju, a – svjedočio sam tome u nekoliko navrata – ponekad u tome uživaju ipunu roditeljsku podršku. Slušao sam oca koji ponosito komentira: “Jeste li čuli kako babin sin zna lanut’!?”

Naravno, ni u javnom diskursu ne manjka ovakvog trenda, pa mnogi filmovi, serije i televizijski projekti za svoj uspjeh mogu “zahvaliti” psovci i nizu drugih pogrdnih sadržaja kojima obiluju.

E, sad, otkud u jednom narodu koji nije bio poznat po psovci i priprostom ponašanju ovakav fenomen? Ne znam, ali imam određene teorije koje mogu, a i ne moraju značiti nešto. No, prije toga ću, pomalo sjetno i zaneseno, odlutati u prošlost koja i nije tako davna, a tiče se nas i našeg podneblja.

Odavno nisam tako halapljivo i slasno “progutao” neku knjigu kao što je to bilo minulih dana kada sam čitao dnevnike rahmetli hafiza Hadžimulića. Više od tri decenije bio sam njegov savremenik, a osam godina skoro pa komšija. Sve to vrijeme nije mi se dalo ni da se upoznamo. Kako god, što nije bilo, vjerovatno nije ni trebalo biti. Ipak, čitajući spomenuta djela koja su, zapravo, njegove lične zabilješke što ih je uredno i redovno vodio, upoznao sam ga. Ali, ne samo njega nego i tadašnje Sarajevo i dušu našeg naroda u tom vaktu. Spoznao sam koliko smo nekada cijenili i poštovali učene ljude, učitelje, profesore, hafize, muderrise i, općenito, ljude od nauke, makar i ne bili muslimani. Osjetio sam s koliko se pažnje i uvažavanja odnosilo prema starijima, prema komšijama, prijateljima, a posebno roditeljima i rodbini. Oduševio sam se činjenicom koliko se u taj vakat – riječ je o prvoj polovini prošlog stoljeća – čitalo i zanimalo, ne samo za islamistiku nego i za književnost, historiju, sociologiju... Lično, često sam bio u prilici i sam ustvrditi kako su danas imami kudikamo obrazovaniji i načitaniji negoli ranije. Ipak, vidjevši, recimo, hafizov opus i lepezu pročitanih djela – a on je sve to uredno zabilježio – nikada više to neću ustvrditi.

Posebno me se dojmilo ponašanje omladine, tadašnjih đaka i studenata, odnosno, zašto ne kazati tako, momaka pubertetlija. Čedno ponašanje, stid kakav možemo čitati u pričama poput one o Aliji Lepiru i lijepoj Almasi, ahlak pravih muslimanskih mladića, povjerenje, držanje do date riječi. Spominje hafiz i “bezobraznosti” u tadašnjim mladalačkim razgovorima, ali pri tome misli na bezazlene nestašluke i šale, a nikako priproste riječi ili, gluho bilo, psovke. Nipošto! Čak se od onih kojima bi se, iz ovog ili onog razloga, otela poneka ružna riječ, nalik našim današnjim psovkama, zaziralo kao što se zazire i glava okreće od najveće sramote i pogani ovog svijeta. O tome sam često slušao i od svojih starijih džematlija koji, umjesto bilo kakve riječi, uzdahom izražavaju svoje negodovanje na evidentno odsustvo stida kod današnje omladine. “Kad čovjek izgubi stid i obraz, od njeg’ se svačemu možeš nadati”, govorili bi mi.

 
Pandorina kutija
Utorak, 11 Rujan 2018 10:11

 

Pandorina kutijaDio Kosova pripast će Srbiji, dio Srbije Kosovu! Hoće li Vučić i Thaçi tako uništiti

mir: “Onda ide BiH, pa Makedonija, Crna Gora,

Vojvodina...!'”

 

Vlado Vurušić i Robert Bajruši

Jesu li jesenje kiše, koje nam s prvim smirajem ljeta stižu, ublažile miris baruta koji se ovo ljeto širio iz balkanskog bureta ili naš čekaju nova neugodna iznenađenja? Naime, cijelo ljeto srbijanski politički vrh (a i kosovski je sramežljivo suflirao) uz pomoć medijskih kerbera pumpao je priču o “razmjeni teritorija i stanovništva” između Srbije i Kosova, kao “konačno rješenje” kosovskog čvora.

Naime, do kraja ove godine Bruxelles je dao rok da se odnosi Srbije i Kosova moraju riješiti kako bi jedna maligna kriza koja prijeti novim sukobima na Balkanu konačno bila apsolvirana. Beogradu je to važno kako bi mogao spokojno odrađivati europski pregovarački proces, a Prištini da ga napokon pokrene. Srbijanski predsjednik za nedjelju 9. rujna najavljuje “epohalni” govor Srbima u vezi sa “sudbinom Kosova”, a kako se situacija mijenja iz dana u dan, teško je predvidjeti što će poručiti, osim da nađe dovoljno patetičnih opravdanja kojima će zamaskirati ono što samo treba konstatirati - “gubitak” Kosova.

Doduše, priča o razmjeni teritorija pomalo je neočekivano izbila u prvi plan. U njoj je Vučić vidio slamku spasa, da se pokaže da je uspio Srbiji zadržati makar dio Kosova. Vučić je isticao da je “nešto više od ništa”, odnosno “da Srbija nešto mora dobiti”. I Dačić kaže da više nije u igri “cijelo Kosovo”. Naime, još u travnju za Vučića je svatko tko je za podjelu ili stav da Kosovo nije srpsko bio najveći veleizdajnik i da je to “kršenje ustava” (u njemu stoji da je Kosovo sastavni dio Srbije), da bi početkom kolovoza izjavio: “Ja sam za razgraničenje”. A upravo u tom vremenskom interregnumu, kada je paradigma kosovskog izdajstva doživjela ultimativni salto mortale, pojavila se i benevolentna izjava ruskog ambasadora Čepurina da Moskva nema ništa protiv podjele Kosova.

Pred Vučićem je velika dvojba - priznati gubitak Kosova, ali ne samo ostati na vlasti nego još k tome i predstaviti se kao povijesni spasilac srpstva. Onda su i neki u Bruxellesu dali nadu toj ideji, smatrajući da je ona izlaz iz začaranog kruga, ali i da “Srbija nešto mora dobiti” (na toj premisi u EU igra i Vučić). Kosovski političari nisu bili tako “odlučni”, iako je predsjednik Hashim Thaçi stidljivo spominjao “korekciju granice”, što je, kako nam je rekao urednik prištinskog dnevnika Koha Ditore, Agron Bajrami, bio samo “eufemizam za podjelu”.

Odlučno “Nein” Angele Merkel

No, odmah je bilo jasno - podjela Kosova je Pandorina kutija novih najava graničnih sukoba, ne samo na Balkanu. Išlo se po onoj - pišem Kosovo, pamtim Republiku Srpsku i Krim, kao kulminaciju ideje da se trampi “srpski” sjever Kosova za “albansku” Preševsku dolinu na jugu Srbije. Zabunu u sve to unosila je Bijela kuća kao glavni kosovski pokrovitelj, ne videći u tome veći problem, pa je i glavni Trumpov čovjek John Bolton rekao kako “ne isključuje određena teritorijalna prilagođavanja” ako se dvije strane tako dogovore.

No, javili su se i bivši visoki predstavnici u BiH Paddy Ashdown, Carl Bildt i Christian Schwarz-Schilling, koji su poslali otvoreno pismo u kojem se protive trgovini teritorijem između Srbije i Kosova. Istaknuli su da ne mogu zamisliti destruktivniju politiku po opstanak i sudbinu Balkana nego kada je riječ o crtanju novih granica između Kosova i Srbije. Uskoro je najjača europska političarka, njemačka kancelarka Angela Merkel odlučila presjeći sve te razmjenjivačke priče pa je rekla rezolutno: “Nein”. Srećom i hrvatski premijer Plenković joj se pridružio. Napokon, vladajući kosovski političari službeno su dali izjavu kojom odustaju od bilo kakvih rasprava na temu podjele, a i Vučić je u svom govoru u Boru konstatirao kako je rješenje daleko te da prema njegovoj prognozi “Beograd neće dobiti ništa”.

- Ako nam ne daju ništa, što da radimo. Ako smijem prognozirati - tako će i biti - rekao je Vučić koji je, kako se čini, srbijanskoj javnosti odlučio “poraz Kosova” davati u manjim, prihvatljivim, ali bolnim porcijama, kao u onoj priči o vlasniku koji je psu rezao rep pomalo, ali u svemu tome sebe predstaviti kao onoga koji je patio, ali zla antisrpska međunarodna i ina zajednica je učinila upravo ono što se od nje kao takve i očekivalo. Doduše, njegovi politički suradnici poput Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i Nebojše Stefanovića smatraju da bi podjela Kosova donijela stabilizaciju Balkana, no ne treba čuditi ako i oni nakon ove nove retorike, slijedeći Vučića, ne okrenu “ćurak” već po stoti put.

 
“Doktorica” Dubravka i “pacijenti”
Subota, 08 Rujan 2018 08:55

 

Dubravka Stojanović: Čekamo Ruse i radujemo se trećem svetskom ratu

 

Razgovor vodila Snežana Čongradin

Na vlasti u Srbiji, ali i svuda oko nas, imamo iste elite koje su rat i napravile, pa je u njihovom životnom interesu da se zaboravi odgovornost srpske strane i njihova sopstvena. Ali, opet, nije ni samo to. Mislim da jača taj narativ o Srbima kao žrtvi, koji je idealni energent svakog nacionalizma i svakog novog konflikta. Ta samoviktimizacija je najpogrešnije što možemo sebi da uradimo, jer je to kao da se živi zakopate, zakopate se u tu lažnu sliku i živite taj lažni život. Zato i ne možemo da se pomerimo, ocenjuje u razgovoru za Danas istoričarka Dubravka Stojanović. Sagovornicu našeg lista pitali smo kako komentariše ovogodišnji potpuno ignorantski odnos vrha države prema obeležavanju godišnjice od genocida u Srebrenici, dok se istovremeno najavljuje pompezno obeležavanje godišnjice „Oluje“.

-U celini imam utisak da se nešto menja u načinu na koji se govori o devedesetim. Primećuje se da se sve više govori o NATO bombardovanju, da je taj deo rata nadvladao nad svim onim što se pre toga događalo. To ima samo delimične veze sa sve negativnijom slikom koja se pravi o Zapadu i samom NATO paktu, što je u jasnoj vezi sa jačanjem ruskog uticaja. Ali to je, čini mi se, mnogo više u vezi s jednim novim narativom o ratovima devedesetih. Tu sad počinje da dominira slika Srba kao nedužnih žrtava. U to se onda savršeno uklapa i obeležavanje „Oluje“, ali bez postavljanja pitanja kako je to Knin uopšte bio srpski i zašto su odatle, kao i iz cele Krajine, Hrvati bili prognani u prethodnim fazama rata? Mi se već preko 20 godina vrtimo u krug i tu ne bismo ništa da menjamo. Onda, logično, i nema pomaka. Ni u čemu.

-Rešavajući pitanje Kosova, predsednik Srbije govori o severu kao da je i faktički deo Srbije. Nedavno je rekao da se plaši da kosovski Albanci planiraju da zauzmu sever, da ga okupiraju, da sledi nova „oluja“. Kako tumačite takve tvrdnje?

-Od Miloševićevog proglašenja pobede nad NATO paktom do ovakvih izjava, na snazi je neverovatna fantazija, iako svi iz elementarnih iskustava znaju da, za početak, na Kosovo ne možete ni da odete. Ali političari na vlasti i nemaju neki problem da izgovaraju takve tlapnje kad društvo na to skoro uopšte ne reaguje. Dakle, mi imamo neki zavet ćutanja. Kao da je i dalje na snazi ono iz slovenačkog rata – oni se kao otcepljuju, a mi im kao ne damo. Pa mi 27 godina živimo u tom „kao“ stanju! To je naš najveći poraz.

-Govori se o tome da se traži kompromisno rešenje. Kakav kompromis se može pretpostaviti? Podela Kosova je isključena kao opcija, ili nazirete da je i takav ishod moguć, u smislu da sever dobije odlike Republike Srpske u BiH? Da li bi to što priželjkuju srpske vlasti zaista bilo u interesu građana Srbije?

-To je samo neki oblik ove zamrznutosti o kojoj svi govore. Pa, kao zamrznemo taj sever, pa čekamo ne znam šta… Ruse? Pa to je treći svetski rat, kome se mi, znači, radujemo kao onda kad je pogođena kineska ambasada, pa svi ozareno pričali da će opet zbog nas izbiti svetski rat. Šta na to uopšte reći? A u svemu tome nije zamrznuto Kosovo, nego sama Srbija. Kosovo ode svojim putem, dok naši stratezi i dalje bacaju kockice i povlače plastične figurice. A uz to, osim ljudi koji su ozbiljno odlepljeni od stvarnosti, potpuno sam sigurna da u sve to malo ko može da veruje. Pa šta je to onda? Nije čak ni samozavaravanje, jer je i elitama i masi jasno da od toga nema ništa. Neka potpuna jalovost, jer i ne znate šta biste inače… Pogledajte primer Makedonije i Grčke… Pa, da li je moguće da su oni četvrt veka pričali o dve-tri varijante imena? To zvuči kompletno ludo. Ali, sve je zbog toga stajalo. I onda odjednom imate dvojicu normalnih ljudi koji se dogovore. A izgubljeno je 25 godina. A to su naših 25 godina, vaših i mojih. To je neka zamađijanost – vi bacate godine, decenije, ljude, mozgove, stručnjake… sve zbog neke neodržive fiksacije? Drugim rečima, ne živite u sadašnjosti, nego u prošlosti koju treba osvetiti i u budućnosti u kojoj će se to, tobože, desiti. Tragično je kad jedno društvo sebe stavi u taj položaj.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 85

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search