LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice
Nedjelja, 01 Travanj 2018 12:11

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (47)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan u groblju na Oglavku dr. Šaćir Sikirić. Bio je veliki učenjak, specijalist za arapski, perzijski i turski jezik, a govorio je odlično i madžarski i njemački. Umro je od leukemije u 73. godini. Bila mu je impozantna dženaza. Klanjana je iza džumenamaza u Begovoj džamiji, odakle su jedan autobus i vjerojatno oko stotinu automobile preveli poštovaoce do Šćitova, odnosno pod Oglavak, a tu im se pridružili seljaci iz okoline i neki građani iz Fojnice, Visokog i Zenice. Bila je to dženaza koja je imponirala i mnoštvom svijeta i ambijentom jesenjeg groblja, mirnog, udaljenog od sela i prometa, s još zelenim hrastovima i bukvama, a pomalo je bilo i opalog lišća koje je šuštalo pod nogama.

Na sofama Begove džamije držao je govor dekan Filozofskog fakulteta Svetozar Marković, a nad otvorenim grobom Nedim Filipović, Esad Pašalić i Vanja Seterle.

Bio je nastavnik arapskog jezika i mnogih drugih predmeta u Šeriatskoj gimnaziji, Okružnoj medresi, Šeriatskoj sudačkoj školi, Višoj islamskoj Šeriatsko-teološkoj školi i na Filozofskom fakultetu, sve u Sarajevu. Naučno nije dao koliko je mogao, barem u ranijim godinama, jer je mnogo honorarno predavao (u Gazi Husrevbegovoj medresi).

Druga strana medalje je žalosna. U porodičnom životu nije imao nimalo sreće. Tri kćeri je imao i sve tri su mu obraz zapalile. To je teško podnosio i bio prekinuo svaki odnos s njima. Nije htio ni čuti za njih i smatrao ih je – kako šeriat uči – prijestupnicama. Upravo sam osjećaoda ga je stid proći kroz čaršiju (iako je čaršija puna svakojakih grijeha) i susresti poznanike. U posljednje vrijeme je bio voštano žut i smežurana lica, ali brz na nogama. Strčao bi niz Sagrdžije i uskočio u tramvaj, kad bi išao na fakultet. U Gazijinoj biblioteci je bio, što se rekne, i varen i pečen i proučavao je orijentalistička djela, ali uvijek nekako u zakutku, da mi se činilo da ga pritišću pogledi ljudi.

Bio jhe profesor mome sinu Fahimu i nekoliko puta ga je pohvalio: “Dobro ti je ono dijete. Valjat će ti oni dijete.” (Da Bog da da se ne bude prevario!)

Posljednji put smo razgovarali povodom prošlogodišnjeg hadža. Rekoh mu da se čuje da ima oko 700 hadžija iz Jugoslavije ove godine, a on dočeka: “Kad jedan narod počne propadati, onda propadne sa svake strane!”

Rahmetullahi alejhi!

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 15 Ožujak 2018 14:28

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (46)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer pročitah u Oslobođenju osmrtnicu Ibrahima efendije Kozlića iz Maglaja.

Iako nisam uglavnom spominjao ljude iz provincije, što je pogreška ovog moga piskaranja, osjetih potrebu da njega spomenem.

Bio je kod nas u Mostaru komšija Mirko Šapina, s bratom Rafom i materom Anicom koju smo zvali “baba Šapinka”. Kad je Mirko umro, negdje na početku Prvog svjetskog rata, a bio je kancelist Okružnog suda, dođe u naš komšiluk Maglajac Ibrahim efendija Kozlić na njegovo mjesto u sudu. Bio je dobar komšija, često se slazio s našom kućom (barem žene i djeca), a dobro je čuvao i džemat. Nama je bilo neobično, jer bi, čim bi preokujisalo na jaciju, on bi odmah zanijetio prve jacijske sunnete, pa bismo i mi bili prisiljeni klanjati, a nekako se nisu ti sunneti u Mostaru klanjali. Jednom mu netko od džematlija reče da se u nas u Mostaru ne klanjaju prvi jacijski sunneti.

Ja sam išao u ruždiju, a mislim da su uglavnom i sva muslimanska djeca polazila ruždiju. Mali procenat ih je pohađao mješovitu osnovnu školu. Ibrahim efendija koji je imao dosta djece i čini mi se da su sva bila muška, dade svoje odraslije sinove u madžarsku školu. To je bilo vjerojatno zbog toga što su djeca u madžarskoj školi dobivala ne samo besplatan doručak, nego i sav školski pribor. Zbog toga su njegovu djecu izbjegavala djeca iz komšiluka i zvala ih “kirmeki” (a to valjda što su oni učili “kirem” naglas radi izgovora).

Potkraj rata ili odmah spočetka 1919. odseliše se u Maglaj. Čini mi se da je tamo bio, u vrijeme osnivanja političkih stranaka, izvan stranke koja je okupljala većinu muslimana. U kulturnom životu angažirao se u provinciji idejom “Gajreta” koji mu je svu djecu školovao.

Jednom sam ga vidio u Maglaju. Ne sjećam se tačno godine, ali je to moralo biti oko 1933. Bio sam s rahmetli Hamdijom Kreševljakovićem na maglajskoj gradini. Bit će da je Hamdija onda sakupljao materijale o kapetanijama u Bosni i Hercegovini. Kad smo silazili u čaršiju prođe mimo nas kao memen. Ja ga poznadoh i pozdravih ga (a znao je da smo nas dvojica u Maglaju, jer malo mjesto odah sazna za dolazak stranaca), a on samo odmahnu rukom. Valjda se bojao da bi mene, kao starog znanca, morao zovnuti kud na ručak ili večeru, a bojao se i zbog toga što sam ja bio glavni tajnik Narodne uzdanice.

Oni ljudi iz Maglaja s kojim sam dolazio u dodir nisu ga voljeli, a pogotovo njegove sinove.

Za vrijeme rata on je bio u ustaškom taboru ili je bio nekakav općinski časnik. Pričao mi je poslije rata nekakav logornik iz Maglaja kako su 10. aprila slavili 1945-te godišnjicu osnutka NDH. Sarajevo je bilo oslobođeno, Visoko, Zenica, a partizani su bili već nadomak Žepča. Sve se u Maglaju što se angažiralo u NDH spremalo za povlačenje, a on hoće da se održi proslava godišnjice.

“Mi protiv proslave”, pričaše mi taj logornik (ne znam kako se zvao, susreo sam se s njim u zatvoru u Zenici), “a on hoće, ter hoće, i bogami smo proslavili kao da je front udaljen hiljadu kilometara od Maglaja, a ne malo više od hiljadu metara.” “Na koncu”, pričaše mi dalje, da je rekao Ibrahim efendija: “Nek smo vala proslavili kako treba, pa makar odmah sutra glavu izgubio!” A zaista je, pričao je taj logornik, proslava bila kao mirnodopska. Puna sala, plesalo se, pjevalo, pilo i nazdravljalo.

I poslije rata sam jednom bio u Maglaju, ali ga nisam vidio, a oni s kojim sam se susretao nisu o njemu s poštovanjem govorili.

(10.2.1966.)    

 

 
Alijine iskrice
Utorak, 06 Ožujak 2018 09:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (45)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan Osman Selesković, star 78 godina.

Bio je dugo godina službenik Vakufske direkcije. Čini mi se da je radio do smrti. Kad bi petkom ujagmio da izađem klanjati džumu, susretao sam ga kako ide kući, gotovo uvijek na istom mjestu, od starog hamama do Akademije. Uvijek smo se lijepo pozdravili. Čini mi se da je jedan njegov sin bio moj đak u Srednjoj tehničkoj školi.

Po onome što naprijed rekoh, čini se da je mimoilazio džamije, iako je bio u vakufskoj službi. Čovjek se pomalo izvrgava sumničenju i nezgodama kad za radnog vremena izleti da klanja barem džumu u vaktu, a on u vrijeme džume ide kući (nije bio sam: na istom mjesti i u nekoliko koraka susretnem Junuza Kantardžića, Husu Behmena, Halila Pokrklića, a nisu sami koji bi mogli i kojima nitko i ništa ne smeta da klanjaju džumu, a oni kući). Među ožalošćenim ima jedan zet od Kefera, a unučadi Goran, Zoran i sl. – Hafezemnallahu. 

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 22 Veljača 2018 09:10

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (44)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Negdje oko 25. decembra umro je Husein efendija Mašić, pravnik, bivši narodni poslanik JMO za Ustavotvornu skupštinu u Beogradu.

Nekako je bio besplodan. Negdje prije dvadesetak godina šetao je svaku večer po korzu niz Obalu, s jednim mladićem odjevenim u kicošku bosansku nošnju. Čini se da je taj mladić bio bez ikakve inteligencije, i bez škole, samo je bio tjelesno lijepo građen. Zbog toga se i pričalo da je Husejn efendija lutija. A tko zna, svakom svašta prišivaju.

Allah rahmet ejle!

(Lutija na turskom – homoseksualac, peder, N.F.)

(4.1.1966)

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan Hadži Neziraga Željo, ugledan zanatlija, čaršinlija, pravi stari Sarajlija. Otac mu je bio od onih “esira” koje je Švabo pokupio u Sarajevu 1878. i poslao u Olomuc na polugodišnju robiju, zato što su se borili protiv okupacije.

Nisam mu bio vješt do prije godinu dana kad mu se mlađa kći Majda udala za Edina Spahu. Prije šest-sedam godina išao je na Ćabu.

Dženaza mu je bila impozantna i po broju ljudi koji su išli do na groblje na Hendeku i po broju grabadžija koji su učili na grobu. Kad zgodan čovjek umre, onda je velika jagma tko će ga opremiti, tko će mu klanjati dđenazu, tko će mu na mezaru učiti, tko se hatme dograbiti. Ašereta su učili: Sahačić, Silajdžić, Proho, Kapić i još petorica od Iblasa do Elif-lam-mima. Snijeg je bio pod nogama, hladno je bilo, ali oni nastavili učiti i, što rekne Proho, “stekli” su svi.

Sinoć je bila hatma kod kuće. Nisam išao, jer sam imao sijelo kod kuće, ali mi rekoše da je bilo sve što je znalo učiti, odnosno što se naviklo učiti. Jasin su učila šestorica hafiza, a došao je na hatmu čak s Bjelava Hafiz Ragib-efendija Cico. S teravije su dojurili Hafiz Sinanuddin efendija Sokolović, zvani “konjevodac” (uhvaćen je jednom na fotografiji kako drži za uzde konja na kojemu jaše Kemura), te Proho i drugi tko je gdje zaposlen kao imam. A, vjerojatno, ni porodica nije žalila potrošiti, jer je u Sarajevu nekakav nam (prestiž) što više potrošiti na dženazu.

Rahmetliji Allah rahmet ejle, “hodžama” da Bog dadne nafake s druge strane, a da ne gamižu i ne gramze samo za dženazama, a porodicama da se utješe!

(6.1.1966)

 
Alijine iskrice
Subota, 10 Veljača 2018 16:11

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (43)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Zapis o Mehagi Ahmetaševiću

U nedelju 28. februara umro je moj komšija i u Sarajevu i dok smo bili age na Kiseljaku, Mehaga Ahmetašević u 73. godini. Bio je pred rat jedan od najbogatijih Sarajlija muslimana, ako ne na jednu glavu i najbogatiji. Imao je kuća pod kiriju, dionice i odborništvo u Zemaljskoj banci, a iza rata je morao raditi kao obični činovničić u “Opremi”. U subotu 15. maja umro mi je komšija Avdaga Bakarević, šofer. Dobro smo se pazili, pa kako nije imao djece, njegova žena me je već unaprijed zamolila da se pobrinem o njegovoj dženazi. Bolovao je od raka na plućima. To mi je bilo prvi put da deveram sa hodžama i suhodžicama i isplaćujem im “usluge”. Rabije-hanuma, njegova žena, a prijateljica moje žene, zbrojila je i dala mi 115.000 dinara, a ne 110.000, kako je mislila da je dala.

Kad sam joj u srijedu 19. juna oko pola pet po podne davao obračun i vraćao pare dotrča Saliha kao bez duše, da pohitim Ejubagi Šabiću, jer mu je naglo pozlilo. Potrčao sam i zatekao ga mrtva. Iako nije prošlo više od pet minuta kako je njegova kći Kika došla da zove telefonom hitnu pomoć i kako me je Saliha zovnula, Ejubaga zdrav-čitav umrije u 64. godini. Bio je namaščija, pravi komšija koji je za svakog imao osmijeh na licu i lijepu riječ. I djeci bi se lijepo javio. Sastajali smo se i ponekad sijelili. Kad god je trebalo kakva građevinskog materijala, ako ga nigdje nije bilo, on bi ga priskrbio svoim komšijama.

Veoma mi je neobično bez njega, jer mu ostade prazno mjesto u džamiji.

Isti dan je umro i Alajbeg Kulenović, malo dalji komšija, ali mu ne odoh na dženazu, jer je u četvrtak umro Salih-aga Ahatović u Faletićima. Kad je 29. novembra 1943. godine bombardirano Sarajevo odselio sam 30. novembra u Faletiće, ali kako je naša kuća već bila zaposjednuta (muhadžiri iz rogatičkih sela), on me primi, pa smo bili kod njega jednu heftu, dok je panika prošla. Proučio sam mu na kaburu u Faletićima ašare i fatihu, teberruken. Ostavio je iza sebe četiri sina i tri kćeri i, što je danas rijedak slučaj, sve su nevjeste muslimanke, svi zetovi muslimani, a i unučad imaju muslimanska imena.

(7.6.1965)

 
Alijine iskrice
Petak, 19 Siječanj 2018 14:05

 

Alijine sarajevske minijature (42)

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Mehagi Ahmetaševiću

U nedelju 28. februara umro je moj komšija i u Sarajevu i dok smo bili age na Kiseljaku, Mehaga Ahmetašević u 73. godini. Bio je pred rat jedan od najbogatijih Sarajlija muslimana, ako ne na jednu glavu i najbogatiji. Imao je kuća pod kiriju, dionice i odborništvo u Zemaljskoj banci, a iza rata je morao raditi kao obični činovničić u “Opremi”. Vjerovatno je imao i “horozova”, ali je takvo vrijeme došlo za posjednike kakav je on bio da je morao raditi, jer je bio suđen za odborništvo u Zemaljskoj banci, a osuđen je vjerovatno na gubitak imovine. Bio je od onih ljudi koji nisu valjda nikad ništa pročitali (možda je ipak pročitao statut Zemaljske banke), ali je bivao po odborima “Merhameta” i sličnih sarajevskih društava. Nekad pred rat je o njemu pisano u sarajevskim novinama kako je, kad mu je umro brat Mujaga, prigrabio sav mu imetak, jer je Mujaga imao samo jednu nezakonitu kćerku, o kojoj se za života “brinuo” – dovodio joj bulu ili joj inače davao nekakav odgoj i priznavao je za svoju. Ta nezakonita njegova bratična tužila ga je i proces se dugo vukao po sudu, a kako je završen, ne znam.

Mi smo nekoliko godina na Kiseljaku zajedno ljetovali u isto vrijeme, pa bismo ubijali vrijeme igranjem “domina” na karte. Meni je plaćao “školarinu”, jer se slabo razumio u igru. Isti majstor na Kiseljaku, Mušan Čilaš, pravio je i njemu kuću kad je moju završio. Ja sam mu platio 2.800 dinara ruku i sto put mi je rekao da nije nikad u životu dobio berićetnijih para, a koliko je dobio od Mehage (koji je napravio pravi dvorac), ne znam, samo mi je rekao da nikad nije dobio para od kojih mu se nije ništa unaprijedilo kao od Mehaginih.

Dženaza mu je klanjana u utorak 2.III ali nije bilo kakva svijeta na dženazi, a ni njegovi sinovi nisu mu dženazu klanjali.

(5.II 1965)

 
Alijine iskrice
Subota, 30 Prosinac 2017 11:53

 

Nametak AlijaZapis o Mehmedu Hadžikapetanoviću

Sutradan 4.II također navečer i također iznenada umro je Mehmed Hadžikapetanović u 62. godini. On je imao uzbudljiv život, a šteta je da ga nije opisao. Davno prije nego sam ja došao u Sarajevo, njegovog oca su ubili Srbi seljaci iz Sarajevskog polja, njegovi kmetovi, koji su ga htjeli lišiti njegove zemlje koja nije bila kmetstvo. Odatle je djeci ostala mržnja na društveni poredak koji nije kaznio ubojice njihova oca, pa se on, za vrijeme NDH, našao na strani Nijemaca (a možda i ustaša). Iza rata je neko vrijeme bio u zatvoru i emigrirao valjda odmah u Austriju 1946, a potom bio na Bliskom Istoku, odakle se, na amnestiju, vratio prošle godine u Sarajevo. Kako je on ostavio ženu i djecu kad je emigrirao i žena se napatila do jadna jada, nije ga po povratku htjela primiti, pa je živio kod jedne sestre. Slučajno smo se prošlog ljeta našli u Mokronozima prilikom otvaranja novosagrađene džamije. Znao sam ga i inače iz viđenja, a kad sam ga tom prilikom susreo, učinilo mi se kao da je stalno bio u Sarajevu i da smo se minulih osamnaest godina češće susretali. Toliko je u licu bio nepromijenjen. Zaposlio se kao cicerone u Gazi Husrevbegovoj džamiji, gdje je strancima objašnjavao na njemačkom, engleskom ili arapskom jeziku turski period u Sarajevu i značaj Gazi Husrevbega za Sarajevo. Držao im je čitava predavanja iz historije i islamologije.

I inače je bio debeo i nabijen, a uz ramazan bezbeli udario po kadaifu i drugim đakonijama - a i iznenadna smrt Omerova ga potresla – i eto.

Allah rahmet ejle!

(6.II 1965)

 
« Početak«12345»Kraj »

Stranica 1 od 5

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search