LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 11:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (50)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Preksinoć je umro u bolnici, nakon operacije, Mehaga Šahinagić, najmlađi šura doktora mehmeda Spahe. Danas će mu biti dženaza.

Rahmetli Mehaga je bio, što se rekne “zlatni mladić”. Spaho ga je veoma volio i uveo ga u politički život. Bogat, kućeposjednik (predratnih 30.000 dinara kirije je naplaćivao – znao je reći “Kad se probudim, hiljadaraka mi je pod jastukom!”) završio je gimnaziju, a učio je diplomatiku i Pravni fakultet u Beogradu. Ne znam da li je završio diplomatsku školu, a pravo nije dobitirisao. Bio sam jednom kod doktora Spahe, negdje prve ili prvih godina kad sam se oženio. Izašli smo na bašču gdje su se Mehaga i Nezir (Škaljić?) spremali za ispit na beogradskom Pravnom fakultetu.

Tih dana bilo je u novinama da je Salih efendija Svrzo, sarajevski muftija, ili unaprijeđen ili imenovan za muftiju u III platnom razredu. Svrzo je imao formalno školovanje, ali je vjerojatno bio bez diploma, a živio je, iako je nosio hodžinski kijafet, kao posjednik-rentijer.

Doktor ih pozdravi kad smo izašli u bašču pa će im onako u šali: ”Šta učite? Šta će vam pravo? Eno Salih efendije Svrzo sa sokaka, pa u treći platni razred!”

Bila je to šala, ali je na Mehagu destruktivno djelovala, jer više nikad nijednog ispita nije polagao ni položio.

Oženio se Muberom Fadilpašić, nekadašnjom ljepoticom, s kojom je izrodio četvoro djece. Bilo mu je drago tuđe žensko i prije nego što se njom oženio, a ni poslije nije zanemarivao lov na tuđe žene. Pričao mi je jednom da je na povratku iz Pariza, kad se s bračnog putovanja vraćao sa ženom – u Zagrebu prevrnuo jednu ženu. (Nije se hvalio imenima svojih donžuanskih podviga.)

Bio je 1938. izabran za narodnog poslanika na listi JRZ. Mobiliziran je u domobranstvo, služio je u ekonomatu nekih jedinica, a 1944. je otišao u partizane. Kad je demobiliziran, pokušao je uspostaviti neku vezu sa starim političkim strankama. Imao je veze i s engleskim (ili američkim?) konzulom u Sarajevu. Osuđen je na osam godina zatvora, koji je u cijelosti izdržao. I u zatvoru je – kao i prije na slobodi – bio uvijek sa Srbima i nastojao je da muslimani vode prosrpsku politiku. Zbog ovoga je jedva ostao živ u zatvoru. Jedna grupa istaknutih Srba se okupljala na slobodnim šetnjama (on, Nikola Šotra, Šime Jurčić i neki seljaci kojima više ne znam ni imena), što je upalo u oči upravi koja ih je izolirala od drugih zatvorenika pa su se strašno napatili. Mehaga je jedno vrijeme bio živi kostur, s oboljelim bubrezima.

Doživio je tragediju u braku. Kad je izašao iz zatvora ustanovio je da ga je žena varala pa su se rastavili iako su imali veliku djecu. Čak mu se u vrijeme kad su se htjeli rastaviti, udala jedna kćerka za Muhameda Ridžanovića.

Na radnom mjestu je bio vrijedan kao da za se radi i pristupačan ljudima, galantan, slatkorječiv kao rijetko ko.

Iako sam mislio da mi nije drag, sad kad ga nema, vidim da sam ga volio. Mene je zvao “Al bajtar”, misleći da je bajtar isto što i bajraktar, ali kad sam mu kazao da nisam veterinar, nije se mogao okaniti starog naziva.

Da ga Allah dž.š. pomiluje i nagradi za dobra djela. Firdevsi ala dženetum.

(28.3.1967)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 24 Svibanj 2018 20:29

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (49)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U subotu 5. novembra umro je dr. Sabrija Karamehmedović u 65. godini života. Bio je čovjek koji je obećavao kao student medicine da će se razviti u učenjaka, ali ga je valjda sklonost za novcem uputila u liječnike opće prakse, pa je počeo služiti najprije po provinciji (Foča, Goražde, Čajnile), a od 1942. je ordinirao u Sarajevu. Mnogo je zarađivao, a rat mu je sve odnio, ali je iza rata opet zarađivao. Bio je ugovorni liječnik u mnogim ustanovama i poduzećima, a stručno neznanje je dokazao u nikakvoj dijagnozi kod moje kćerke Zejnebe, pa joj se srce vratilo na predoperacijsko stanje. I ja sam stjecajem okolnosti nekoliko puta bio kod njega u ordinaciji. Nije me pregledao, nego me pitao šta da mi prepiše. Posljednjih nekoliko godina bio je uvijek “pod gasom” i duša mu je bilo piti na tuđi račun i pušiti iz tuđe kutije. Nije mu klanjanja dženaza ispred Begove džamije.

Allah rahmet ejle!

(8.11.1966)

 
Alijine iskrice
Petak, 27 Travanj 2018 14:04

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (48)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Sudbina je htjela da odmah po Šaćir efendijinoj dženazi saznam i za smrt Hasana Hadžiosmanovića iz Mostara, koji je u Sarajevo doselio prije četrdesetak godina. Umro je u subotu, a jučer, u nedelju, zakopan je na novom groblju u Barama. Bila je to skromna dženaza s pedesetak prijatelja i poznanika. Dženazu-namaz pred Begovom džamijom je klanjalo i preko stotinu ljudi, jer su bile još dvije dženaze. Bilo mu je 66 godina kad je umro.

S Hasanom sam se poznavao više od 45 godina, još iz vremena kad je bio zaposlen u knjižari Bekira Kalajdžića u Mostaru. Po dolasku u Sarajevo ponekad bih ga pohodio kod kuće, a njegova žena Esma mi je kodošila. Bio je činovnik u osiguravajućem društvu „Dunav“, a poslije u Napretkovoj zadruzi.

Uvijek je bio šega, pa bi rekao trgovcima i najnekuretnije robe: „Lahko je vama. Vi prodajete robu pa kakva je takva je, a ja prodajem havu.“ Odavno je bio bolestan. Godine 1938. je bio na Kiseljaku i imao je neke živčane smetnje: stalno je pomicao vilicom i kao da je namigivao očima.

Politički je pripadao grupi Hakije Hadžića, pa je 1941. bio u ustaškoj civilnoj uniformi kao logornik Sarajeva. Pokrenuo je list „Osvit“ i bio mu vlasnik i nominalni urednik. Bilo mi je nj krivo što je u februaru 1942. izašao u Osvitu jedan anoniman, prilično neodmjeren članak o rahmetli Fehim efendiji Spahi povodom njegove smrti. Zbog toga nisam htio ni surađivati u Osvitu, iako me je često nagovarao. Kad je od mene jednom tražio kakav bilo prilog za list, ja sam upravo bio napisao anegdotu „Behar po jesen“, obećao sam mu je dati, ali ne za honorar u novcu već za pet kilograma brašna. Bila je u ono vrijeme neopisiva glad u Sarajevu, pa smo i moja djeca i ja bili sretni kad se našao na sofri komad zobova hljeba. I zaista mi je dao pet kilograma brašna.

Bio je suđen i odležao je oko osam godina u zatvoru u Zenici, gdje sam i ja bio. Radio je u Ekipi za obrazovanje i zabavu, pa je nastupao i kao predavač i kao glumac. U nekim ulogama je bio više nego amater. Nastojao je svakom zatvoreniku olakšati izdržavanje kazne. Po izlasku na slobodu su ga mnogi osuđivali, a najviše takvi koji su po ljudskim kvalitetima bili ispod njegovih.

Bolovao je od bubrega, ali je bio saburli. Rijetko smo se viđali. Ponekad bi prošla i godina-dvije da se ne bismo vidjeli. Pohodio sam ga na jedno dva mjeseca pred smrt u bolnici. Učinio mi se i kao Hadži Ali-efendija Aganović, kad je posljednji put došao u bolnicu. Šapatom mi je govorio kako je sretan što se sve na dobro okrenulo. Mislio sam da aludira na pad Rankovića, a on mi je onda pričao kako mu je njegova jedinica Lamija rekla da je raskrstila s nekakvim inovjercem, docentom na Filozofskom fakultetu, i kako je čitav fakultet bio naskočio da se ona uda za nj.

Neka ga Allah dželle šanuhu afg i magifiret učini!

(25.9.1966)

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 01 Travanj 2018 12:11

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (47)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan u groblju na Oglavku dr. Šaćir Sikirić. Bio je veliki učenjak, specijalist za arapski, perzijski i turski jezik, a govorio je odlično i madžarski i njemački. Umro je od leukemije u 73. godini. Bila mu je impozantna dženaza. Klanjana je iza džumenamaza u Begovoj džamiji, odakle su jedan autobus i vjerojatno oko stotinu automobile preveli poštovaoce do Šćitova, odnosno pod Oglavak, a tu im se pridružili seljaci iz okoline i neki građani iz Fojnice, Visokog i Zenice. Bila je to dženaza koja je imponirala i mnoštvom svijeta i ambijentom jesenjeg groblja, mirnog, udaljenog od sela i prometa, s još zelenim hrastovima i bukvama, a pomalo je bilo i opalog lišća koje je šuštalo pod nogama.

Na sofama Begove džamije držao je govor dekan Filozofskog fakulteta Svetozar Marković, a nad otvorenim grobom Nedim Filipović, Esad Pašalić i Vanja Seterle.

Bio je nastavnik arapskog jezika i mnogih drugih predmeta u Šeriatskoj gimnaziji, Okružnoj medresi, Šeriatskoj sudačkoj školi, Višoj islamskoj Šeriatsko-teološkoj školi i na Filozofskom fakultetu, sve u Sarajevu. Naučno nije dao koliko je mogao, barem u ranijim godinama, jer je mnogo honorarno predavao (u Gazi Husrevbegovoj medresi).

Druga strana medalje je žalosna. U porodičnom životu nije imao nimalo sreće. Tri kćeri je imao i sve tri su mu obraz zapalile. To je teško podnosio i bio prekinuo svaki odnos s njima. Nije htio ni čuti za njih i smatrao ih je – kako šeriat uči – prijestupnicama. Upravo sam osjećaoda ga je stid proći kroz čaršiju (iako je čaršija puna svakojakih grijeha) i susresti poznanike. U posljednje vrijeme je bio voštano žut i smežurana lica, ali brz na nogama. Strčao bi niz Sagrdžije i uskočio u tramvaj, kad bi išao na fakultet. U Gazijinoj biblioteci je bio, što se rekne, i varen i pečen i proučavao je orijentalistička djela, ali uvijek nekako u zakutku, da mi se činilo da ga pritišću pogledi ljudi.

Bio jhe profesor mome sinu Fahimu i nekoliko puta ga je pohvalio: “Dobro ti je ono dijete. Valjat će ti oni dijete.” (Da Bog da da se ne bude prevario!)

Posljednji put smo razgovarali povodom prošlogodišnjeg hadža. Rekoh mu da se čuje da ima oko 700 hadžija iz Jugoslavije ove godine, a on dočeka: “Kad jedan narod počne propadati, onda propadne sa svake strane!”

Rahmetullahi alejhi!

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 15 Ožujak 2018 14:28

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (46)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer pročitah u Oslobođenju osmrtnicu Ibrahima efendije Kozlića iz Maglaja.

Iako nisam uglavnom spominjao ljude iz provincije, što je pogreška ovog moga piskaranja, osjetih potrebu da njega spomenem.

Bio je kod nas u Mostaru komšija Mirko Šapina, s bratom Rafom i materom Anicom koju smo zvali “baba Šapinka”. Kad je Mirko umro, negdje na početku Prvog svjetskog rata, a bio je kancelist Okružnog suda, dođe u naš komšiluk Maglajac Ibrahim efendija Kozlić na njegovo mjesto u sudu. Bio je dobar komšija, često se slazio s našom kućom (barem žene i djeca), a dobro je čuvao i džemat. Nama je bilo neobično, jer bi, čim bi preokujisalo na jaciju, on bi odmah zanijetio prve jacijske sunnete, pa bismo i mi bili prisiljeni klanjati, a nekako se nisu ti sunneti u Mostaru klanjali. Jednom mu netko od džematlija reče da se u nas u Mostaru ne klanjaju prvi jacijski sunneti.

Ja sam išao u ruždiju, a mislim da su uglavnom i sva muslimanska djeca polazila ruždiju. Mali procenat ih je pohađao mješovitu osnovnu školu. Ibrahim efendija koji je imao dosta djece i čini mi se da su sva bila muška, dade svoje odraslije sinove u madžarsku školu. To je bilo vjerojatno zbog toga što su djeca u madžarskoj školi dobivala ne samo besplatan doručak, nego i sav školski pribor. Zbog toga su njegovu djecu izbjegavala djeca iz komšiluka i zvala ih “kirmeki” (a to valjda što su oni učili “kirem” naglas radi izgovora).

Potkraj rata ili odmah spočetka 1919. odseliše se u Maglaj. Čini mi se da je tamo bio, u vrijeme osnivanja političkih stranaka, izvan stranke koja je okupljala većinu muslimana. U kulturnom životu angažirao se u provinciji idejom “Gajreta” koji mu je svu djecu školovao.

Jednom sam ga vidio u Maglaju. Ne sjećam se tačno godine, ali je to moralo biti oko 1933. Bio sam s rahmetli Hamdijom Kreševljakovićem na maglajskoj gradini. Bit će da je Hamdija onda sakupljao materijale o kapetanijama u Bosni i Hercegovini. Kad smo silazili u čaršiju prođe mimo nas kao memen. Ja ga poznadoh i pozdravih ga (a znao je da smo nas dvojica u Maglaju, jer malo mjesto odah sazna za dolazak stranaca), a on samo odmahnu rukom. Valjda se bojao da bi mene, kao starog znanca, morao zovnuti kud na ručak ili večeru, a bojao se i zbog toga što sam ja bio glavni tajnik Narodne uzdanice.

Oni ljudi iz Maglaja s kojim sam dolazio u dodir nisu ga voljeli, a pogotovo njegove sinove.

Za vrijeme rata on je bio u ustaškom taboru ili je bio nekakav općinski časnik. Pričao mi je poslije rata nekakav logornik iz Maglaja kako su 10. aprila slavili 1945-te godišnjicu osnutka NDH. Sarajevo je bilo oslobođeno, Visoko, Zenica, a partizani su bili već nadomak Žepča. Sve se u Maglaju što se angažiralo u NDH spremalo za povlačenje, a on hoće da se održi proslava godišnjice.

“Mi protiv proslave”, pričaše mi taj logornik (ne znam kako se zvao, susreo sam se s njim u zatvoru u Zenici), “a on hoće, ter hoće, i bogami smo proslavili kao da je front udaljen hiljadu kilometara od Maglaja, a ne malo više od hiljadu metara.” “Na koncu”, pričaše mi dalje, da je rekao Ibrahim efendija: “Nek smo vala proslavili kako treba, pa makar odmah sutra glavu izgubio!” A zaista je, pričao je taj logornik, proslava bila kao mirnodopska. Puna sala, plesalo se, pjevalo, pilo i nazdravljalo.

I poslije rata sam jednom bio u Maglaju, ali ga nisam vidio, a oni s kojim sam se susretao nisu o njemu s poštovanjem govorili.

(10.2.1966.)    

 

 
Alijine iskrice
Utorak, 06 Ožujak 2018 09:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (45)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan Osman Selesković, star 78 godina.

Bio je dugo godina službenik Vakufske direkcije. Čini mi se da je radio do smrti. Kad bi petkom ujagmio da izađem klanjati džumu, susretao sam ga kako ide kući, gotovo uvijek na istom mjestu, od starog hamama do Akademije. Uvijek smo se lijepo pozdravili. Čini mi se da je jedan njegov sin bio moj đak u Srednjoj tehničkoj školi.

Po onome što naprijed rekoh, čini se da je mimoilazio džamije, iako je bio u vakufskoj službi. Čovjek se pomalo izvrgava sumničenju i nezgodama kad za radnog vremena izleti da klanja barem džumu u vaktu, a on u vrijeme džume ide kući (nije bio sam: na istom mjesti i u nekoliko koraka susretnem Junuza Kantardžića, Husu Behmena, Halila Pokrklića, a nisu sami koji bi mogli i kojima nitko i ništa ne smeta da klanjaju džumu, a oni kući). Među ožalošćenim ima jedan zet od Kefera, a unučadi Goran, Zoran i sl. – Hafezemnallahu. 

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 22 Veljača 2018 09:10

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (44)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Negdje oko 25. decembra umro je Husein efendija Mašić, pravnik, bivši narodni poslanik JMO za Ustavotvornu skupštinu u Beogradu.

Nekako je bio besplodan. Negdje prije dvadesetak godina šetao je svaku večer po korzu niz Obalu, s jednim mladićem odjevenim u kicošku bosansku nošnju. Čini se da je taj mladić bio bez ikakve inteligencije, i bez škole, samo je bio tjelesno lijepo građen. Zbog toga se i pričalo da je Husejn efendija lutija. A tko zna, svakom svašta prišivaju.

Allah rahmet ejle!

(Lutija na turskom – homoseksualac, peder, N.F.)

(4.1.1966)

Prekjučer je umro, a jučer je zakopan Hadži Neziraga Željo, ugledan zanatlija, čaršinlija, pravi stari Sarajlija. Otac mu je bio od onih “esira” koje je Švabo pokupio u Sarajevu 1878. i poslao u Olomuc na polugodišnju robiju, zato što su se borili protiv okupacije.

Nisam mu bio vješt do prije godinu dana kad mu se mlađa kći Majda udala za Edina Spahu. Prije šest-sedam godina išao je na Ćabu.

Dženaza mu je bila impozantna i po broju ljudi koji su išli do na groblje na Hendeku i po broju grabadžija koji su učili na grobu. Kad zgodan čovjek umre, onda je velika jagma tko će ga opremiti, tko će mu klanjati dđenazu, tko će mu na mezaru učiti, tko se hatme dograbiti. Ašereta su učili: Sahačić, Silajdžić, Proho, Kapić i još petorica od Iblasa do Elif-lam-mima. Snijeg je bio pod nogama, hladno je bilo, ali oni nastavili učiti i, što rekne Proho, “stekli” su svi.

Sinoć je bila hatma kod kuće. Nisam išao, jer sam imao sijelo kod kuće, ali mi rekoše da je bilo sve što je znalo učiti, odnosno što se naviklo učiti. Jasin su učila šestorica hafiza, a došao je na hatmu čak s Bjelava Hafiz Ragib-efendija Cico. S teravije su dojurili Hafiz Sinanuddin efendija Sokolović, zvani “konjevodac” (uhvaćen je jednom na fotografiji kako drži za uzde konja na kojemu jaše Kemura), te Proho i drugi tko je gdje zaposlen kao imam. A, vjerojatno, ni porodica nije žalila potrošiti, jer je u Sarajevu nekakav nam (prestiž) što više potrošiti na dženazu.

Rahmetliji Allah rahmet ejle, “hodžama” da Bog dadne nafake s druge strane, a da ne gamižu i ne gramze samo za dženazama, a porodicama da se utješe!

(6.1.1966)

 
« Početak«123456»Kraj »

Stranica 1 od 6

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search