LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice
Četvrtak, 19 Listopad 2017 19:23

 

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka (41)

Zapis o kćerki Zejnebi

Sinoć je nastupio Ramazan. U mojoj kući je preko svake mjere tužno, jer je to prvi put kako sam se vratio iz zatvora da nismo svi bili na okupu, da nam je izostala kći Zejneba. Bilo je Ramazana također tužnih, ali ne iz ove ruke. Godine 1945. do 1954. Ramazani su bili u mojoj kući bez mene, ali ja sam bio živ, pa makar i odsutan, i u belaju.

U nedelju 4. decembra u 9:30 sati umrla je u 34. godini života moja srednja kći Zejneba. Rođena je 28.IX 1933, a rano je počela raditi i izdržavati kuću, dok sam ja bio odsutan od kuće. U djetinjstvu je prebolovala šarlah, a kako je rano počela raditi (a kao učenicu su je tjerali na fiskulturu i u tzv. folklorne grupe), dobila je stenozu mitralis. Osjećala je tegobu u dihanju, ali kad bi išla u školsku polikliniku, doktor bi joj rekao da joj to ne smeta za fiskulturu. Dr. Ibro Brkić joj je predložio da ide na operaciju srčanih zalistaka, i ona se odlučila. Operaciju je izvršio u januaru dr. Papo u Beogradu. Uspješno se oporavila iza operacije, ali bez dovoljno “bolovanja” – a trebala je da je oslobođena od rada barem godinu dana – ona je morala nakon pet mjeseci na posao. Radila je tada u “Žitoprometu” u Bakarevića ulici. U nezdravim prostorijama tipa drvene barake, u promahi, dobila je u ljeto 1954. zaredom tri upale: pluća, porebrice i zglobova. Stanje srca se opet pogoršalo, gotovo kao i prije operacije. Ja sam tada još bio nezaposlen, i jadnica je morala raditi da izdržava cijelu porodicu od pet članova. Slijedeće godine se udala, a 1956. u julu rodila je kćerkicu Kanitu. Tada je bila teško bolesna, da joj se nismo nadali ozdravljenju, ali mladost i, čini mi se, velika volja za životom i ljubav za svoje dijete, uz to liječničke paske (dr.Brkić) učinili su da je, s Božijom pomoću, ozdravila. Poslije je često oboljevala od kojekakvih gripa, upala pluća, a i radi srca je išla opet jednom ili dva puta u bolnicu.

Nikad nije više imala pravog zdravlja, ali je vodila kuću i svu ljubav posvećivala maloj Kani. Mater ju je voljela mimo svu djecu, a i mi smo nju voljeli više nego druge, znajući kakvo joj je zdravstveno stanje, i strijepeći uvijek od onoga što se ne može jednom izbjeći. Bila je mila, dobra, inteligentna, govorljiva, a znala je naći put do srca svakome: i djetetu, i mlađem od sebe i starcima i staricama. U školi je slabo učila, jedan je razred u Ekonomskoj školi i ponavljala (jer je bila i zaposlena istovremeno), ali je mnogo čitala i živjela s osobama romana koje je pročitala. Veselila se svakom mom uspjehu, i onom najmanjem, kada sam počeo nešto objavljivati u stručnim časopisima. Ali je bila i suviše osjetljiva i lako se uvrijedila i od najmanje tuđe nepažnje, pa čak i nezlobne kakve aluzije. Čini mi se da joj je upravo to najviše trovalo srce. Razbolila se od upale pluća 18. novembra. Kako se nije mogla kod kuće liječiti, prenesena je u kliničku bolnicu. Tu se dobro oporavila, ali je 28. ponovo dobila upalu pluća. Nesreća je bila da su se liječnici razišli radi praznika, a ona je ostala na slaboj paski. Znojnu su je po kiši vukli na rentgen, a sala je bila sva rastvorena – i vrata i prozori – i tako je dobila posljednju upalu pluća.

Prije na dan je bila dobro – posjetili smo je u bolnici, a oni koji su je posjetili 29, zatekli su je u teškom stanju. Ja sam, na nesreću, tih dana bio u Hercegovini. U četvrtak 1. decembra unišao sam joj u sobu i malo je podigao u krevetu. Sjedio sam i držao je uspravljenu, naslonivši je na se. Gladio sam je po lici i kosi, dok su mi suze kapale po odijelu, a ona mi je, teško dišući, šaptala: “Blago tebi moj babo!” Te i slijedeće noći je s njom noćila Saliha, probdjevši bez sna svu noć, a ona je samo govorila šapatom, sjećajući se svega i svačega, čak i sitnica i besposlica. Posljednju noć je probdjela s njom Suada. I njoj je govorila, nekad u velikim bolovima molila da je udavi, da je baci s balkona, da joj da viljušku da se ubode. Šaptala je: “E moja majko, nikad ti više nećeš vidjeti svoje Zejne!” Iza ponoći su joj dali injekciju morfija i više nije dolazila svijesti. Došao sam u 9 i 15 u bolnicu i kroz vrata je vidio na krevetu. Bila je još živa. U bolničarskoj sobi sam odsjedio još desetak minuta, kad su mi rekli da je izdahla. Unišao sam u sobu, da je još jednom vidim. Bio sam priseban i bez suza.

U ponedeljak je pokopana na novom gradskom groblju u Barama. Bila je velika dženaza. Nikad nisam vidio toliko uplakana svijeta na jednoj dženazi. Nije ni čudo! Tko ju je poznavao nije ni mogao otrpjeti da ne pusti suzu.

Dao sam objavu u Oslobođenje od 5. decembra, radi dženaze. U tekstu je bilo “preselila se u vječnost”, a psi su promijenili te riječi u “preminula”. Ni u tekstu koji platiš da se objavi ne daju da rekneš što misliš i što vjeruješ.

Spustio sam je u kabur s bartom Abdurahmanom i sinom Fehimom.

Neka je Allah pomiluje barem na drugom svijetu, kad se na ovom toliko namučila.

13.12.1966.

 

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 31 Kolovoz 2017 08:50

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (42)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o Avdagi Naniću

10. januara je umro Avdaga Nanić, preko osamdeset godina star, a 11. januara Muharemaga Užičanin. Za dva dana su nestala dvojice čaršinlija, čakširaša i feslija, što je veliki gubitak za turizam.

Avdaga je bio industrijalac drveta. Imao je s braćom Mehmedagom i Hadži-Salihom pilane u Sjemeću i Hadžićima. Dobro smo se poznavali još prije rata i ja bi se često svraćao bratu mu, Mehmedagi – više nego njemu – u “milać” im kod Careve džamije. Pričao mi je Mehmedaga kako su počeli na sitno raditi, pa kad ne bi ništa do podne pazarili, tog dana Avdaga ne bi htio ručati. Bio jedan od onih koji ne vole Hercegovce, a mene je, čini mi se, trpio. S nekoliko prijatelja bi, dok je mogao hodati, svaki dan išao na novu željezničku stanicu i sjedili bi na terasi za stolom, ne skidajući fesova s glava. U dvorištu su bili Akif-aga Spaho (umro u septembru 1961), Bekir Kalajdžić (on je jedini nosio francusku kapicu), Vejsil-aga Ploška i Mujaga Hadžisulejmanović.

Mehmedaga Užičanin mi je nedavno pričao kako je počeo raditi od 1906. godine i dobro sed sjećao prvog bosanskog štrajka, koji nije nikako razumio. “Kako je mogao svijet štrajkati, a čitava brda suhog mesa, sira, kajmaka i masla od vrha Kovača do Tabačke džamije. A hljeba koliko ti duša hoće.”

Bio je akšamlučar do valjda godinu-dvije prije smrti, a kažu da je pio i na heftu prije smrti. Pitao ga je doktor, kad je doživio moždani udar: je li pio i koliko je pio, a on je provaljao kroz zube: “Oka na momka.”

Posljednjih godina života se dosta brinuo za džamiju u Arapovoj mahali.

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 06 Srpanj 2017 09:53

 

Nametak AlijaIz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka (41)

Zapis o Mehmedu Hadžikapetanoviću

Sutradan 4.2. također navečer i također tako iznenada umro je Mehmed Hadžikapetanović u 62. godini. On je imao uzbudljiv život, a šteta da ga nije opisao. Davno prije nego sam ja došao u Sarajevo, njegova oca su ubili Srbi seljaci iz Sarajevskog polja, njegovi kmetovi, koji su ga htjeli lišiti njegove zemlje koja nije bila kmetstvo. Odatle je djeci ostala mržnja na društveni poredak koji nije kaznio ubojice njihova oca, pa se on, za vrijeme NDH, našao na strani Nijemaca (a možda i ustaša). Iza rata je neko vrijeme bio u zatvoru i emigrirao valjda odmah u Austriju 1946, a potom bio na Bliskom Istoku, odakle se, na amnestiju, vratio prošle godine u Sarajevo. Kako je on ostavio ženu i djecu kad je emigrirao i žena se napatila do jadna jada, nije ga po povratku htjela primiti, pa je živio kod jedne sestre. Slučajno smo se prošlog ljeta našli u Mokronozima prigodom otvaranja novosagrađene džamije. Znao sam ga i inače iz viđenja, a kad sam ga tom prilikom susreo, učinilo mi se kao da je stalno bio u Sarajevu i da smo se minulih osamnaest godina češće susretali. Toliko je u licu bio nepromijenjen. Zaposlio se kao cicerone u Gazi Husrevbegovoh džamiji gdje je strancima objašnjavao na njemačkom, engleskom ili arapskom jeziku turskiu period u Sarajevu i značaj Gazi Husrevbega za Sarajevo.

I inače je bio debeo i nabijen, a uz Ramazan bezbeli udario po kadaifima i drugim đakonijama – a i iznenadna smrt Omerova ga potresla – i eto.

Allah rahmet ejle”

(6.2.1965.)

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 07 Svibanj 2017 16:21

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (39)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Zapis o Adilu Džipi

Jučer je iznenada umro moj komšija Adil Džipa, a danas, 13. marta je zakopan. Dok ga nisam poznavao, kažu, da je bio veliki pijanac, a imao je ženu i dosta djece. Žena mu Hola, kći je bivšeg ministra pravde u Turskoj carevini, za posljednjeg kalife, Ali-Ruždi efendije Kapića, starinom iz Počitelja. Kao ministar potpisao je ukaz kojim se Mustafa Kemal-paša Ataturk osuđuje na smrt, pa je morao bježati iz Turske. Došao je u Sarajevo i bio je profesor u Šeriatskoj sudačkoj školi. Međutim, bio je zaboravio hrvatski govoriti, pa i misliti – toliko se uživio u turski jezik – da je kao nastavnik bio vrlo slab. A bio je i kandidat za prvog reis-ul-ulemu.

Kći mu Hola, žena Adilova, bila je strpljiva žena, koja je pokrivala mahane muževe. A onda se prije sedam-osam godina naglo okanio alkohola, povukao se u kuću, a jedno vrijeme je bio čak i kao poludio. Onda su ga animirale komšije, da se malo otrese iz te povučenosti, pa je počeo dolaziti u džamiju. Bio je vrlo redovit posjetitelj naše mahalske džamije na jaciji, a i u drugim džamijama je klanjao često duge vaktove.

No raniji neumjeran život mu je ruinirao i srce i jetru, a imao je i šećernu bolest, pa je iza ručka jučer naglo umro. Kad sam došao nad nj bio je još topao, ali puls nije udarao.

I da tragedija bude još veća, njegova Hola, koja se nije nikad iz kuće odmicala, otišla je prije desetak dana s najstarijom kćerkom, nakon više od trideset godina, u Tursku gdje joj živi brat Rebi i jedna sestra.

Jedan džematlija manje, a hoće li itko ustupiti u prvi saf (i jedini) na njegovo mjesto?

Allah rahmet ejle.

(13.3.1964)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2017 08:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (36)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o hafizu Muhamed efendiji Pandži

Hafiz Muhamed efendija Pandža je umro 18.11.1962. Bio je član Ulema medžlisa i šura reis-ul-uleme mehrum Džemaludina efendije Čauševića. Već kao gotov hodža došao je u Nuvab na nauke, a učio je i u Turskoj, u Carigradu. Kao bogat čovjek nije služio u državnoj ni u vakufskoj službi od tridesetih godina ovog stoljaća. Jedno vrijeme je izdavao list „Islamski svijet“ s Munirom Šahinovićem, a jedno vrijeme sam. Kada je u vakuf došla nova uprava u 1936. godini , uspostavljanjem Nijabeta, reče mi jednog dana rahmetli reis: „Reci Fehimu, neka mu nađe kakvu službu!“ Prenio sam ovu poruku puncu i mehrum Pandža je bio postavljen za vjeroučitelja u gimnaziji, a po Tevdžizidžihet nizamnami postavljen je i za vaiza u Begovoj džamiji. Godine 1938. bio je izabranu Ulema-medžlis, s potpunim brojem glasova birača izbornog tijela (devet) i povjeren mu je referat baš-vaiza.

Porodica Pandža je bila u tri generacije borbena. Djed mu je bio hodža i zbog svojih vazova bio je protjeran u tursko vrijeme u Travnik, gdje i umro. Ime mu je bilo Isamuddin. Stare Sarajlije bi pričale da je nakon njegova izgona iz Sarajeva tri dana bio mrak u gradu.

 
Alijine iskrice
Petak, 04 Studeni 2016 08:38

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (34)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Sličica o Halid-begu Hrasnici

Halid-beg Hrasnica bi znao reči: “Ne bojim se da neću imati jesti, nego se bojim da neću smjeti jesti”. Umro je u toku prošlog rata, a prije toga je dosta dugo bolovao od šećerne bolesti i nije smio mnoge stvari jesti.

Takođe bi znao reći: “Dok su djeca mala, nikad nije problem smjestiti ih u auto: nakljukaš ih kao šljivopitu, a kad odrastu, svako ima svoje mjesto.”

(zapisano 29.8.1962)

 
Alijine iskrice
Subota, 23 Srpanj 2016 19:43

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (29)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Dosta ga je sudbina osudila

Kad je u julu godine 1943. po ginuo veliki župan Dragan Hadrović u Banjoj Luci profesor Husejn Alić se slučajno našao u Zagrebu, ako se ne varam, s Edhem efendijom Mulabdićem, a poslom “Narodne uzdanice”. Jesu li bili kod Pavelića kakvim poslom Uzdaničinim, ili je Pavelić saznao za nj da je u Zagrebu, hele zbavio ga i rekao mu:

-Huso, ti češ biti veliki župan u Banjoj Luci!

-Namoj me, poglavniče, dirati iz Sarajeva. Meni je dobro u Sarajevu.

Na to će Pavelić: “Carska se ne poriče!”

(Par riječi o atentatu na velikog župana Dragana Hadrovića: Izvjesni Meša, kondukter kod prevoznika Nike Mihaljevića, predao je Hadroviću paket iz Okučana, uz poruku da mu ga šalje dr Ivo Protulipac, predsjednik Velikog križarskog bratstva. Međutim, to je bila tempirana bomba, ili, “paklena mašina”. Kad je Hadrović otvorio paket snažna detonacija je izvalila zid Sarafića kuće (na mjestu današnjeg parkinga kod "Elektrokrajine"), u kojoj je Hadrović stanovao. Za ubistvo velikog župana Dragana Hadrovića u julu 1943. godine osumnjičene su pristalice bivšeg stožernika i velikog župana Gutića koji nije mogao očima smisliti svog nasljednika Hadrovića.Međutim, sve je ostalo samo na sumnjama.)

Profesor Husejn Alić i Ante Pavelić su se poznavali sa studija, a sigurno su bili u opoziciji kao poslanici Ustavotvorne skupštine (ili Narodne skupštine) u Beogradu. Tako je Alić na svoju nesreću morao iz Sarajeva u Banja Luku. Ostavio je svoju lijepu kućicu u Sarajevu, napravljenu od poslaničkih dnevnica i hipotekarskog zajma, i odselio sa ženom i tri kćerke u Banja Luku.

 
« Početak«1234»Kraj »

Stranica 1 od 4

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search