LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice
Petak, 23 Studeni 2018 08:20

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (60)

O Hazimu Tuliću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

7. decembra umro je u Zvorniku Hazim Tulić, a jučer je ukopan uz veliko učešće građana na novom groblju u Sarajevu. Poznavao sam se s njim od 1928. kad je došao na studije u Zagreb. Stidirao je istu grupu sa mnom. Kasnije je službovao najviše u Gazi Husrevbegovoj medresi. Bio je jake tjelesne konstrukcije kao i otac mu, merhum Hadži Mustafa efendija.

Kad sam bio profesor u Podgorici obavještavao me je punac o događajima u Sarajevu, pa mi je jednom pisao začuđujuću novost. Hazim se oženio udovicom doktora Mehmed-bega Zečevića. Njoj je bilo preko pedeset godina, a njemu tek 25. Ona je bila veoma bogata, pa se zato i oženio njome.

Čitavo vrijeme rata bio je profesor medrese, a za vrijeme rata je nešto malo služio kao rezervni domobranski oficir. Dva brata su mu bila ustaše: Halid i Ćazim. Halid je dobio neku jevrejsku radnju, a Ćazim je postigao jedan od najviših činova u hijerarhiji. Bio je stožernik u Zvorniku i Bihaću. Halid je bio i zatvoren zbog suradnje s ilegalnim sarajevskim odborom, pa je iz Ustaške Nadzorne Službe (UNS) pušten nakon mjesec dana zatvora zauzimanjem brata mu Ćazima.

Ja sam pomalo prelazio granicu s ljudima za koje sam držao da ne idu baš pravim putem. Kad sam čuo da se Hazim oženio, čestitao sam mu sa željom “da i čovjek postane”.

Jednom sam ga uz ramazan u džamiji malo iritirao. Sjedio je u Carevoj džamiji s francuskom kapicom na glavi. U ono vrijeme su beretke nosily samo oni koji nisu smjeli šešir nositi, a fes nisu htjeli nositi jer su predpostavljali da će u bliskoj budućnosti biti neuputno nositi ga. Kako je sjedio u tetimmi, kraj izlaza, a ja pošao iz džamije prije nego je izučena mukabela, oborio sam mu beretku s glave. On se žestoko rasrdio, a ja sam ga nekoliko dana iza toga susreo u tramvaju i zaiskao od njega halala. Bilo mu je drago i poslije smo bili, kao i prije, dobri ahbabi.

Kad sam iza rata došao kući, 1954, tražio sam u Tehničkoj školi, u kojoj je tada radio Hazim, dokumentaciju za radni staž. Dirnula me je njegova pažnja kad mi je dao hiljadu dinara – kao pomoć nezaposlenom čovjeku – iz svog džepa. Ne znam koji je od nas dvojice bio zbunjeniji.

U to vrijeme je on već “živio” s jednom udovicom balerinom koja je imala dvoje već prilično odrasle djece. On se, za žive žene, zabavljao s drugima i dočekao da ona umre. Iza toga se oženio tom balerinom (kršćankom), što su mu muslimani veoma zamjerili. Pričao bi: “Prije bi izlijetali iz magaza kad bih prolazio kroz Sarače, da me pozdrave, a sad, kad me vide, obore glave preda se i udaraju čekićem po đonovima od papuča – ne vide me tobože.”

Ova žena mu je rodila sina kojemu je dao ima Halid. Lijepo ga je odgajao, a pričao bi mi, da mu je i žena odgovarala, da mu je ugađala nefsu, uz ramazan mu ustajala na sehur i pripremala ručak. Dugo vremena vezan uz staru ženu čini se da je oživio uz ovu sadašnju.

Teško mu je bilo u Tehničkoj školi jer je morao i uz ramazan zapaliti cigaretu i na odmoru i kahvu popiti, ali on je mislio – a tako je u intimnom krugu i govorio – da se time nije omršavao, da nije kvario post.

Kad je u redakciji Glasnika IVZ nastao nered (korekture su se slale čak u Mostar), pitao me je Hukić, koga bih ja preporučio. Ja sam, nakon što sam dobio od njega pristanak, preporučio Hazima. Po pristanku “prvosveštenika” primljen je za urednika, a malo iza toga i za profesora Gazi Husrevbegove medrese, pa za vršioca dužnosti direktora i napokon za direktora Medrese. Međutim, Glasnik gotovo da i nije postao bolji, jer je opet bilo i stvarnih pogrešaka, a i tehničkih, koje on nije ni opažao. Bojim se da mu je glavno bilo postići veliki prosjek ličnog dohotka pred penziju, a sporedno neurednost lista.

Poznavao je dosta jezika, pa je i prevodio s njih, a u Glasniku su mu izlazili članci s potpisom i pseudonimima Ebu Halid i Ibn Mustafa. Mislio je da je originalni književnik – beletrist, ali tu je pisao sa zakašnjenjem od šezdeset ili sedamdeset godina. Sve je to bila uglavnom didaktika, bez ikakva zanosa.

Na me se jedno vrijeme ljutio što sam u Otvorenom pismu spomenuo slučaj da nije moj prikaz Dobračina kataloga mogao izići u Glasniku, iako je urednik bio voljan donijeti ga. (U stvari, nije on imao nikakve slobode u odabiranju materijala. Bio je pokoran sluga hrđava gospodara.) To mi je zamjerao, ali je ipak donio dvije-tri stvarčice i kasnije, iako je znao da su moje, samo je rekao neka mu ih netko donese, odnosno potpiše.

Ove godine je otišao i na hadž.

Kad sam mu prije polka godine donio za biblioteku Gazi Husrevbegove medrese moj separate Rukopisni tursko-hs. riječnici bilo mu je veoma drago, a molio me da i njemu dadem jedan primjerak. Rekao sam mu da ih nemam mnogo i preporučio da kupi Građu br 29., u kojoj je taj rad i štampan. Međutim, on to nije uradio.

Otprilike prije deset dana susreo sam ga kod Slatkog ćošeta i rekao mu da ću mu dati jedan primjerak. Bio je oduševljen. Međutim, kao da se bojao da ga tkogod vidi sa mnom, brzo smo se rastali.

Prije njegova poslednjeg puta u Zvornik, na jedan ili dva dana, vidio sam ga na Baščaršiji i rekao mu mu nosim separate u tašni. Tako smo došli do njegove kuće. Htio mi je knjigu platiti i davao mi je dvije hiljadarke, a ja nisam htio od njega primiti. Rekao sam kako ne mogu nikad zaboraviti kako mi je dao onu hiljadarku u Tehničkoj školi, a koja je vrijedila više nego sadašnjih deset. On mi reče: “A mene je bilo stid što ti nisam mogao više dati.” Rekao mi je da ide sestri u Zvornik na zijaret. Rekao mi je da jedva čeka penziju, da bi se onda bavio samo našom aljamidao – književnošću. Pitao me je kako mi se sviđa njegova pripovijest Trostruki hadžija, a ja sm mu rekao da bi trebao već jednom zahvatiti suvremene problem. Rekao mi je: “Antika je to bio čovjek”. (Vjerojatno je to bila stvarna osoba koju je obradio.) Oprostili smo se pred njegovim vratima, a sutradan je izdahnuo u Zvorniku iza teravih – namaza i predavanja o Bedru, koje je održao u džamiji.

Kad sam u nedelju čuo da je umro, iznenadio sam se i jedva došao k sebi. Nisam ni mislio da mi je bio ovako drag, iako je mogao biti i bolji čovjek.

Rahimehullahu teala!

(10.12.1968.)

 
Alijine iskrice
Srijeda, 14 Studeni 2018 20:25

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (59)

O cjeparu Halimu Dedoviću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

Jučer je nesretnim slučajem poginuo Halim Dedović, rodom iz Jabuke kod Goražda. Bio je neženja, a ostala je iza njega mati, kako kažu, đuturum od oko sto godina. Pretrao ga auto na Carevoj ćupriji.

Halim je bio prije rata cjepar i godinama je u mene cijepao drva. Bio je pobožan i pošten, pa sam ga kao lik obradio u svojoj pripovjesti Cjepar. Ustvari, on nije imao gotovo ništa zajedničko s mojim Ibrišem osim čestitosti i poštenja. Sve drugo je u priči proizvod mašte, a jedna stvar je samo nehotično bila proročanska. U priči on umire na svojoj “kozi”, u vrijeme iftara, na Carevoj ćupriji u Sarajevu, a eto, tu ga je jučer zatekla smrt. Pregazio ga je automobil i, kako reče Hadži Hafiz Smail-efendija mozak mu se prosuo kao kiselo mlijeko na Carevoj ćupriji. Čudnovato zaista!

Kad sam se 1954. vratio u Sarajevo on već nije bio cjepar. Bio je noćni čuvar u “Bosna-folkloru” (umjetni zanati). S posla bi došao pravo u Begovu džamiju gdje bi džematile klanjao rani sabah. Podne i ikindiju je na godine klanjao u Baščaršijskoj džamiji, a akšam i jaciju u Hadžijskoj.

Bio je srednjeg rasta, ali snažan, malo povijen. Imao je crne opuštene brkove, a izdaleka je pozdravljao poznanike počinjući “temenna” od pasa. Bio je uvijek vedar i dobre volje, pošten do krajnjih granica. Nije trošio novac na besposlicu, pa ga je uvijek i imao i olahko posuđivao – kako sinoć saznadoh – ne čekajući da mu se vrati. Tako su mnogi ostali dužni.

Pričao mi je sinoć Hadži Mustafa Strik da je čuo od Halima kako ga je nekad u mladosti, u njegovu selu, napastovala neka azgin djevojka. On je bio čestit i nije htio harama, a ona se bila upalila pa, kako je preko mjere bila snažna, povalila ga poda se. Kako se u njega borila strast sa strahom Božijim i kako mu se aleti-mahuda ukrutila, cura ga je u histeriji uhvatila i prelomila mu ga tako da mu više nikad nije mogao ustati, pa se nije ni ženio. Tjelesna snaga je ostala, ali se rasplodna strast nije mogla oživiti, pa je snagu trošio, dok je bio mlad, na fizičke poslove, naviše na cijepanje drva, a pod starost je, kao što su evnusi čuvali harem, čuvao, kao noćni čuvar, izgrađevine umjetnih zanata.

Srećom, ovo o Halimu bila je dezinformacija. Tačno je da ga je auto odbacio, da je odnesen u bolnicu, ali nije poginuo.

Hvala Bogu!

(3.8.1968.) 

 
Alijine iskrice
Utorak, 30 Listopad 2018 10:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (58)

O Ahmedu Sefiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

13. maja umro je u Sarajevu Ahmed Sefić, penzioner, rodom iz Mostara (rođen 1894). Dugo je godina bio željeznički službenik, a jedno vrijeme rata i šef stanice u Sarajevu. Sjećam se da sam jednom došao vlakom odnekle oko devet navečer, kad je već nastao policijski sat, pa me on izveo u svoj stan da otspavam do ujutro. Bio je iskren i pošten čovjek, dobar musliman. Imao je pomalo i literarnih ambicija, pa je za vrijeme rata štampao neke sitnice u Novom Beharu i kalendaru Narodne uzdanice. Polemizirao je sa dr Dragutinom Kamberom koji je u nekom članku nazvao muslimane “suncokretom” i “celulozom”.

Meni je prije tri-četiri godine ispričao događaj iz života svoje matere, koji sam napisao, gotovo bez imalo dotjerivanja, pod naslovom Čoban duduk čaldi.

Bolovao je od hemoroida i srčane astme. Dok je mogao odlazio je u džamiju da klanja džematile. Otac mu je bio muderis u Doboju, Derventi i Mostaru.

Rahmetli Ahmed je darovao dobar dio porodične arhive na turskom jeziku Napretkovoj kulturno-historijskoj zbirci. U tim dokumentima vidio sam da se ova porodica pisala turskim hurufatom Sejfizade, od čega je nastalo Sefići, a u stvari je trebalo Sejfići.

Zakopan je 14. maja u novom sarajevskom groblju, a dženaza je bila u svakom smislu pristojna.

Rahmetulahi alejhi!

(16.5.1968.)  

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 08:43

 

Salih BaljicAlijine sarajevske minijature (57)

O Salihu Baljiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(Na slici je rahmetli Salih Baljić)

U četvrtak 4. aprila umro je u Ljubljani moj profesor iz I i II godine gimnazije, Salih Baljić. Dobio sam navečer brzojav od njegove kćeri, a kako je sahrana bila zakazana u subotu, 6. aprila, otišao sam petog aprila navečer i prisustvovao dženazi. Ogasulio ga je zagrebački imam Hifzi efendija.

Sprovod je bio miješan. Bio je izložen u mrtvačnici, a po njemu i kraj njega vijenci i trake. Jedna je bila hrvatska. Kako su tužno izgledali njegovi brkovi opušteni kraj usana. Njegovi nekad crni brkovi, znak muškosti i ljepote, jasno su visili, sijedi. Nekad je on bio arbiter elegantiarum. Kao student Zagrebačkog sveučilišta bio je jedne školske godine i predsjednik Društva akademičara hrvatskog Sveučilišta. Kad se 1915. otvorila gimnazija u Bihaću, bio je prve školske godine suplent, a onda je premješten u Mostar. Meni je bio profesor 1917/1918. i 1918/1919. i predavao mi prirodopis.

Osnutkom Jugoslavenske muslimanske organizacije stupio je u politiku i bio izabran za narodnog poslanika u Ustavotvrnu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije je bio biran na svim izborima do 1927. odnosno do raspuštanja skupštine, 6. januara 1929.

Potom je imenovan za profesora II gimnazije u Sarajevu. Početkom 1930-te, kad je Husein Đogo premješten iz Sarajeva u Blace u Srbiju (Moravska banovina), na njegov prijedlog ja sam došao u Sarajevo za urednika Novog Behara koji je dotad uređivao Đogo. Međutim, kad je kralj Aleksandar oktroisao novi ustav Kraljevine Jugoslavije i kad su raspisani izbori (a bila je jedina lista kojoj je na čelu bio Pera Živković) on, iako dotad poslanik JMO i prisni suradnik dr Mehmeda Spahe, prekrši odluku da se apstinira od izbora i kandidira se u srezovima Prozor – Konjic i, naravno, bude izabran. Tada je Spaho prekinuo s njim i nije ga više nikad htio primiti u svoje društvo. Na općinskim izborima 1928. izabran je za načelnika grada Mostara i kratko vrijeme, do proglašenja diktature, kad ga je zamijenio Ibrahim efendija Fejić, vršio je tu funkciju.

Do 1941. je životario kao profesor, a onda, na svoju nesreću, da zadovolji svoju ambiciju, ostavi profesorsku službu i bude imenovan konzulom NDH u Ljubljani koja je bila pod talijanskom okupacijom. Godine 1945. se povukao u Italiju, a kad je (valjda 1947) pokušao u Genovi ukrcati se na lađu i pobjeći u Argentinu, prepoznat je i prebačen u Jugoslaviju. Osuđen je na smrt, pa na dvadeset godina, od čega je oko polovice vremena proveo u zatvoru, najvećim dijelom u Sremskoj Mitrovici. Imao je neki poseban status: dobivao je neku manju količinu rakije mjesečno, a čini mi se da mi je pričao da je instruirao djecu upravnika zatvora Milenića, u njegovu stanu, preko puta glavnog ulaza u zatvor.

Iz zatvora je pušten poslije mene, pa sam ga jednom obišao u bolnici u Zagrebu. Inače je živio kod svoje kćeri Zlate u Ljubljani. Teško mu je padalo što nema nikakve penzije, a neko mu je iz emigracije slao džephašluk mjesečno. Čini mi se da je to bila kći Petra Ančića kojega je Baljić postavio glavnim blagajnikom mostarske općine kad je bio izabran za načelnika.

 
Alijine iskrice - ovo je 3333-ći prilog na OKU
Subota, 13 Listopad 2018 09:57

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (56)

O ahmedijama u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

A sad nešto o nošenju ahmedija.

Mifka (ime predratnog pravoslavnog mitropolita sarajevskog, a Alija Nametak je ovo ime upotrebljavao kao pseudonim za tadašnjeg reis-ul- ulemu Sulejmana Kemuru) je prije četiri godine donio uredbu kojom se zabranjuje nošenje ahmedije osim glavnim imamima – prvom imamu Begove džamije u Sarajevu, Abdulkadir-efendiji u Travniku, bivšim članovima Ulema-medžlisa i bivšim muftijama.

Tako se događalo da na dženazama u Sarajevu nije nitko nosio ahmediju.

Prije nekoliko mjeseci nekom je valjda iz Vakufskog povjerenstva palo na pamet da je to nezgodno, jer bi posmatrač sa strane mogao pomisliti da u Sarajevu nema nikakva hodže. Zato je donešena nekakva odluka da svi imami koji klanjaju dženaze moraju imati ahmedije na glavi kad i dok uče na kaburu. Zato se sada događa kad imaju dvije-tri dženaze da odjednom po 10-15 bezveznjaka nose ahmedije, pa bi onaj tko ne poznaje prilike u Sarajevu pomislio kako je Sarajevo puno hodža.

Tako i Hadži-Osman efendija, zvani Žandar, zamota bijelu ahmediju, Trnka i još neki.

Allahu, spasi ovaj svijet od nevaljala vjerskog nametnutog vodstva.

(17.1.1968)

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:40

 

Hamid DizdarAlijine sarajevske minijature (55)

O Hamidu Dizdaru u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(na slici je Hamid Dizdar)

17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik, a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula navečer u njega doma. Bolovao je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak.

Poznavao sam se s njim blizu pedeset godine. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jakše Milovića u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u “Jugoslovenskoj pošti”. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, uređivao je i književnu rubriku. Ne znem odakle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bučuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako rekući bez ikakvih žrtava.

Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koju sam napisao i štampao u “Novom beharu”. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog čega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanović, mene Avdo Salihbegović, i tako je ispao remi. Ustvari “Jugoslovenska pošta”, velikosrpski list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske problem, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, a ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da “Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu”. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali.

Kad sam g.1929. htio izdati kalendar “Musa Ćezim Ćatić” za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da li je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obećao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je kalendar zaplijenjen.

Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji “Hrvatske revije” u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika “Hrvatske revije”, izašao je taj članak, a onda je “Hrvatski dnevnik” u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom “Hamid Dizdar – Hrvat”. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.

Ahmed Muratbegović ga je uzeo za šaptača u sarajevsko kazalište i suradnika u “Hrvatskoj pozornici”, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šaptač, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grđićem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četničke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne večeri pretukli neki ljudi (ustaše ili komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući na Luci, a kasnije mi je kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima.

U zatvoru u Zenici 1945. kazivao mi je tipograf Marko Slijepčević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu “100” (Borota) četkovni otisak svakog broja “Osvita”.

Kad sam izašao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao.

Saznao sam da je i on iskusio zatvor. Kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti.

Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisujući članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim kući. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andrića napisao članak “Naš prvi Nobelovac”, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj članak je otišao u inozemstvo, časopisu “Bosanski pogledi”, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andrićeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ćupriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Klever. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo “privilegija” Turaka, primitivaca, nego da su i “kulturni” Francuzi tgo isto radili, pa da su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva.

Kad je ovaj članak bio objavljen u “Bosanskim pogledima” zvat sam na odgovornost, pa mi je rečeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u “Sarajevskom listu”, gdje je izašao onaj opis ubojstva generala Klebera. U “Bosanskim pogledima” nije štampano moje ime, nego pseudonim M.H.Stupac.

Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istinak.

Obilazio sam ga često i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naročito zato jer je moga biti i bolji kao čovjek. Bio je on od tijesta od kojeg se može stvoriti i najbolja pogača. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom pila krv, a uzroka za ljubomoru je i bilo.

Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljedna iskra njegove svijesti bila monoteistička i islamska.

Da ga Bog afv i magfiret učini!

………

Prekjučer saznah da je Hamid bio “ukraden” iz ateističke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) učen mu i tehvid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme.

Allah rahmet ejle.

(Sarajevo, 29.7.1967.)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 26 Srpanj 2018 09:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (54)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Dvanaestog ovog mjeseca umro je Muhjudin-beg (Bego) Fadilpašić, a sutradan je ukopan. Umro je od tuberkuloze, a imao je sedamdeset godina. Poznavao sam se s njim. Bio je potomak, kako se rekne, ugledne porodice Fadilpašića, a u naše je vrijeme bio rijedak čovjek i po tome što nikad u životu nije radio ili, ako je šta radio, naopako je obrvršilo. Cijelog života je živio po starim begovskim navikama: akšamluk, lov i gonanje žena, i to tuđih, jer se nije nikad ženio. Otkako ga znam, nije bio nimalo naprasit – čak je bio i vrlo ugodan u društvu. Nekad je pokušao raditi s nekim Talijanima, ali su ga “izradili”, pa je mati morala plaćati kamate na kamate Mustro-banci i Židovskoj melahi, dok ga je odužila, tako da bi bilo bolje da nije ni započinjao raditi.

Mislim da u životu nije nikom škodio – osim sebi. Pričao mi je jednom rahmetli Safvet-beg o njihovu stareniku Fadilpaši, sarajevskom nekibul-ešrafu. Bio je čovjek bez skrupula, koji je “izvrnuo” neku staru ženu, da mu je tobože prodala za 500 groša ogroman posjed u Sarajevskom polju. Kad je ona postala svjesna da je pred kadijom potvrdila njegove navode da mu je prodala taj posjed i pare primila, a te pare nisu značile ni stoti dio vrijednosti tog posjeda, i nije ništa mogla učiniti da posjed povrati, vazda je sjedila uz pendžer i uz tespih učila, ali ne Subbanallah i slično, nego: “Neka te Fazlo, nikad ti ne imao hajra ni od ovog moga ni od svoga, ni ti, ni evlad ti, ni nakon evlada evlad!”

Bašagići nisu podnoslili Fadilpašiće, pa kad se radilo o postavljanju prvog reis-ul-uleme 1882. godine, ondašnji ešraf (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Ibrahim-beg Bašagić i neki drugi, čijih se imena sad ne sjećam), njih desetak, dobili su od Vlade zadatak da predlože kandidata za reis-ul-ulemu.

Mustafa-Nuri beg Fadilpašić bio je učen čovjek, a otac mu je, još do je bio u bešici, kupio u Stambolu mullaluk. Mustafa-Hilmi efendija Omerović, pak, bio je tada muftija u Sarajevu i vrlo učen čovjek. Na sijelu jednog od sazivača – čini se Kapetanovića – bio je dogovor koga da predlože pa su “birači” dobili jednake papiriće da na njih napišu ime kandidata. Bilo je, izgleda, više glasova za Mustafu-Nuri-bega Fadilpašića, pa su oni koji su prebrojavali glasove brisali “Nuri” i ispisivali “Hilmi” na nekoliko listića, i tako je izabran za kandidata Omerović-Omić.

Ovako sam zapamtio, a nisam nikad kasnije pitao Fehim-efendiju je li njemu šta o tome poznato.

Mevle rahmet ejleje!

(15.7.1967.)

 
« Početak«1234567»Kraj »

Stranica 1 od 7

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • O marihuani i hašišu
    Hello. I have checked your bosnjackooko.com and i see you've got some duplicate content so probably ... Više...
    11.12.18 06:13
    Autor - TillyBig
  • Komentari kao simptomi, po svo...
    Sve ovo, I puno gore po drugim portalima, dolazi I dozira se sa politickog, vojnog I posebno crkveno... Više...
    03.12.18 22:21
    Autor - Zijo
  • Tonijeva priča za subotu
    Tuzna ali literarno lijepa prica. Suglasno tvom zivotnom dobu (koje je istovijetno i moje) u jednom ... Više...
    01.12.18 22:16
    Autor - Zijo
  • Miljenko Jergović o Bosancu
    Ima (H)rvata kojima hrvatska bura ne smeta ali im smeta mirisni bosanski lahor! Nažalost, ima bikova... Više...
    28.11.18 23:03
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Mešina priča za subotu
    Lijepa prica kao i uvijek. Više...
    24.11.18 23:42
    Autor - Heli
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
home search