LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 18 Veljača 2019 12:12

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (65)

O ing. Sulejmanu Kudoviću

U nedelju je umro, a u ponedeljak 25. augusta zakopan ing. Sulejman Kudović, u 75-oj godini života.

Kad sam došao na studije u Zagreb, zatekao sam ga da studira šumarstvo, a stanovali smo jedno vrijeme u istom paviljonu đačkog doma. Bio je veseljak, duhovit, društven. Školovala su ga braća Hadžišabanovići. Valjda je na studije kasno došao zbog rata. Bio je i veliki kartaš. Pričao bi mi kako je ponekad u Kazališnoj kavani, nakon što bi se kavana zatvorila za redovne goste, igrao s nekim ljudima hazardne igre (spominjao je slikara Krizmana), da je ponekad čitav kufer para donosio kući.

Studirao je nešto oko deset godina. Jednom, a tada je već imao osamnaest semestara, za ručkom u Šestinoj aščinici na Ribnjaku priča Asim Nuhić kako je to jutro polagao neki ispit i pao, i kako još treba da položi dva ispita, a i da ponovi ispit koji toga jutra nije položio, pa ako iz kojeg ispita padne, izgubit će semester.

Na to će mu Suljo: “Ništa se ti ne brini Asime. Što se tiče semestara, ja ću ti dati koliko hoćeš!”

Poslije studija viđali smo se vrlo rijetko. Jednom sam ga vidio u Tuzli, gdje je bio oženjen od kadije Mehmedbašića. U poslednje vrijeme je živio u Sarajevu, a susretali smo se vrlo rijetko. Alu uvijek je bilo ugodno sresti se s njim.

Rahmetullahi alejhu!

(30.8.1969)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 11 Veljača 2019 11:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (64)

O Habibe-hanumi Spaho

Habibe-hanuma Spaho, ženina i po ženi i moja amidžinca, je ostala kao udovica iza rahmetli dra Mehmeda Spahe. Bolovala je nešto preko pola godine od raka na plućima i umrla je 10. jula. Bili smo u Carigradu pa nismo prisustvovali dženazi, koja je, kažu, bila impozantna.

Bila je skromna žena, nevjerojatno odana mužu za njegova života i njegovoj uspomeni po smrti mu. Kad je amidža umro, često sam joj svraćao, osobito prvih mjeseci. Sjećam se da jednom rekla preda mnom, a još je tu netko bio – čini mi se Seid Husedžinović – da bi najvoljela da su i nju s Mehmed-efendijom, kako je ona uvijek muža pred drugim pominjala, zakopali u mezar, kao što je običaj u Hindusa da spale i ženu s muževim lešom.

Iako je ostala udovica s četrdeset godina i troje djece, nikad nije ni pomišljala o ponovnoj udaji.

Bila je široke ruke – bogataši su obično škrti – i obilato je pomagala potrebne.

Kad joj je bila za vrijeme NDH oduzeta penzija, jednom joj je Hasan Omanović, svak joj, doveo Aliju Šuljka i poče ga pred njom nagovarati da joj se dadne penzija, makar ad personam, ako ne može redovnim putem (jer je NDH oduzela penzije svim bivšim jugoslavenskim ministrima). Ona je to najenergičnije odbila: “Ako može redovna penzija, dobro jest, a ne želim nikakve posebne penzije.”

Kako sam ja stanovao u jednom stanu u njihovoj kući u Hrvatinu broj 10, a po zakonu se kirije nisu mogle podizati, ja sam jednom pokušao da podignem kiriju, jer 400 kuna, kolika je bila kirija, nije više bio nikakav novac, no ona nije htjela primiti više od 400 kuna. “Toliko je po zakonu i ja neću više.”

Kad sam zatvoren 1945, ona je odmah u svoje i svoje djece ime rekla Salihi da ne treba misliti da plaća najamninu za stan dok god sam u zatvoru. Tako je to i trajalo do konca 1946, kada su Salihu i djecu mi vlasti (dr. Zehra Muidović, prvoklasni otrov) izbacile iz stana i odredili im nužni smještaj navrh Mahmutovca pod Trebevićem.

Interesantno je da sam ja prvih dana svog zatvoreničkog života vrlo često sanjao i idmah bi sam sebi objasnio san kad bi se probudio, da ima neki prijatelj koji se brine o meni (Habiba znači prijateljica), a Allah je najbolji prijatelj.

Ako je netko od mlađih žena htio saznati nešto o normama starog društvenog poretka u muslimanskim kućama, pitao je nju da mu objasni. Jedna mlada žena je povodom njezine smrti rekla: “Umrla je prva hanuma Sarajeva.”

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(30.8.1969)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Veljača 2019 18:08

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (63)

O Mustafi efendiji Mujagiću, zvanom “Zmijski”

U utorak 18. marta, na muslimansku staru godinu, umro je izjutra Mustafa efendija Mujagić, zvani “Zmijski”, u 94. godini života, a zakopan je 1. muharema, u srijedu, u groblju na Barama. Rodom je bio iz Tešnja. Svršio je neke škole, a služo je u finansijskoj struci. Bio je poreznik u Duvnu, a poslije u Sarajevu u Finansijskom odjeljenju Zemaljske vlade. Odavno je u penziji. Bio je liječnik od ujeda zmije, i to je liječio nekom formulom i fildžanom obične vode, koju bi popio ujedeni. Liječio je čak i na veliki razmak. Na primjer, ako je netko bio u Jajcu, pa telefonirao njemu u Sarajevo, on bi na nekom sasvim zdravom čovjeku izvršio ovaj fizičko-terapeutski eksperiment, a onaj ujedeni bi bio izliječen.

Imao je mnoštvo pismenih zahvalnica, a i novine su o njemu pisale. Međutim, bio je čudak. Nikad se nije htio ženiti, a nije dao ni dvjema sestrama da se udaju. I one su pomrle u roku od poslednje dvije - tri godine. Jeo je samo jednom dnevno, o ručku, a uz ramazan samo je iftarivao. Tako je utalumio bio i sestre. I one su obje imale preko osamdeset godina. Bio je veliki škrtac. Da li je kad što potrošio u mladim danime, ne znam, ali kasnije je gotovo sav prihod stavljao u banku na knjižicu. Tako mu je propalo u Zemaljskoj banci mnoštvo novaca pri promjeni valute, jer mu je žao bilo izvaditi uloženi novac, a u međuvremenu se srozavala valuta.

Uza sve to je do gotovo pred smrt ulagao penziju na štednu knjižicu.

Ipak se dao nagovoriti pa je poklonio lijepu kuću u Sarajevu, u Hadžikajmakovoj ulici, Gazi-Husrevbegovu vakufu, vezavši je za funkciju imama Gazi-Husrevbegove džamije, tj. da mu ta kuća bude stan.

I gotovinu je u poslednje vrijeme poklonio za Gazi-Husrevbegovu medresu, a knjige za Gazi-Husrevbegovu biblioteku. Nije se samo mogao nagovoriti da se oženi da netko naslijedi panziju.

U mahalsku džamiju nije nikad, otkako ja tu dolazim, dolazio, jer mu je ostalo krivo na muezina što ga nije obavijestio o smrti nekog mahajlije, kako je prije bio adet da muezin zađe od kuće do kuće u mahali i obavijesti o smrti. Ne znam da je ikad dao makar jedan dinar za popravku džamije.

Kakve je samo krpe nosao u kući i bašči! Išao sam mu na žalost kad mu je umrla jedna sestra. Kakav je to smrad u kući bio od vlage i neprovjetravanja!

Na ulici se nosio dosta uredno, iako je nošnja bila iz vremena Austrije: pelerine, kožne gamašne, visoke cipele, pump-hozne, šareni prsluk, fes, a u poslednje vrijeme – kao da se bojao da će se nekom zamjeriti što nosi fes i da će mu taj odmah oduzeti penziju i nafaku – obukao bi i nekakvu kapu, kao francusku. Kad bi čovjek imao vremena i nadahnuća, mogao bi napisati jednog novog La avara ili Kir-Janju. U poslednje vrijeme, prije nego što je otišao u bolnicu, valjda je imao i staračkog proljeva, pa se bio okanio jela.

Svaki dan ga je obilazio i radio mu Sulejman Mulabdić, a hranu mu je donosila Biser-hanuma Šahović. Prenesen je bio u Vojnu bolnicu, gdje se opet uljudio, pa je na jednu heftu poslan kući da umre.

Na oglasnoj cedulji o njegovoj smrti nije bilo ožalošćenih.

Tajnu o liječenju zmijskog ujeda i liječenju žive rane nije htio nikom otkriti. Nagovarali su ga ljudi da rekne kome mlađem, ali je on to odbijao, jer mladež suje. A stvarno su dječujrlija iz komšiluka bila velika paščad. Preskakali su preko zida i krali zeleno voće, iako je on, što jes jest, voće dijelio. Svake bi jeseni zašao od kuće do kuće i dijelio po nekoliko tunja.

Kakav umre onakav ne ostaje, a bez pogreške je samo Allah.

Rahmetullahi alejhi!

(22.3.1969)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Veljača 2019 15:47

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (63)

O Mustafi efendiji Mujagiću, zvanom “Zmijski”

U utorak 18. marta, na muslimansku staru godinu, umro je izjutra Mustafa efendija Mujagić, zvani “Zmijski”, u 94. godini života, a zakopan je 1. muharema, u srijedu, u groblju na Barama. Rodom je bio iz Tešnja. Svršio je neke škole, a služo je u finansijskoj struci. Bio je poreznik u Duvnu, a poslije u Sarajevu u Finansijskom odjeljenju Zemaljske vlade. Odavno je u penziji. Bio je liječnik od ujeda zmije, i to je liječio nekom formulom i fildžanom obične vode, koju bi popio ujedeni. Liječio je čak i na veliki razmak. Na primjer, ako je netko bio u Jajcu, pa telefonirao njemu u Sarajevo, on bi na nekom sasvim zdravom čovjeku izvršio ovaj fizičko-terapeutski eksperiment, a onaj ujedeni bi bio izliječen.

Imao je mnoštvo pismenih zahvalnica, a i novine su o njemu pisale. Međutim, bio je čudak. Nikad se nije htio ženiti, a nije dao ni dvjema sestrama da se udaju. I one su pomrle u roku od poslednje dvije - tri godine. Jeo je samo jednom dnevno, o ručku, a uz ramazan samo je iftarivao. Tako je utalumio bio i sestre. I one su obje imale preko osamdeset godina. Bio je veliki škrtac. Da li je kad što potrošio u mladim danime, ne znam, ali kasnije je gotovo sav prihod stavljao u banku na knjižicu. Tako mu je propalo u Zemaljskoj banci mnoštvo novaca pri promjeni valute, jer mu je žao bilo izvaditi uloženi novac, a u međuvremenu se srozavala valuta.

Uza sve to je do gotovo pred smrt ulagao penziju na štednu knjižicu.

Ipak se dao nagovoriti pa je poklonio lijepu kuću u Sarajevu, u Hadžikajmakovoj ulici, Gazi-Husrevbegovu vakufu, vezavši je za funkciju imama Gazi-Husrevbegove džamije, tj. da mu ta kuća bude stan.

I gotovinu je u poslednje vrijeme poklonio za Gazi-Husrevbegovu medresu, a knjige za Gazi-Husrevbegovu biblioteku. Nije se samo mogao nagovoriti da se oženi da netko naslijedi panziju.

U mahalsku džamiju nije nikad, otkako ja tu dolazim, dolazio, jer mu je ostalo krivo na muezina što ga nije obavijestio o smrti nekog mahajlije, kako je prije bio adet da muezin zađe od kuće do kuće u mahali i obavijesti o smrti. Ne znam da je ikad dao makar jedan dinar za popravku džamije.

Kakve je samo krpe nosao u kući i bašči! Išao sam mu na žalost kad mu je umrla jedna sestra. Kakav je to smrad u kući bio od vlage i neprovjetravanja!

Na ulici se nosio dosta uredno, iako je nošnja bila iz vremena Austrije: pelerine, kožne gamašne, visoke cipele, pump-hozne, šareni prsluk, fes, a u poslednje vrijeme – kao da se bojao da će se nekom zamjeriti što nosi fes i da će mu taj odmah oduzeti penziju i nafaku – obukao bi i nekakvu kapu, kao francusku. Kad bi čovjek imao vremena i nadahnuća, mogao bi napisati jednog novog La avara ili Kir-Janju. U poslednje vrijeme, prije nego što je otišao u bolnicu, valjda je imao i staračkog proljeva, pa se bio okanio jela.

Svaki dan ga je obilazio i radio mu Sulejman Mulabdić, a hranu mu je donosila Biser-hanuma Šahović. Prenesen je bio u Vojnu bolnicu, gdje se opet uljudio, pa je na jednu heftu poslan kući da umre.

Na oglasnoj cedulji o njegovoj smrti nije bilo ožalošćenih.

Tajnu o liječenju zmijskog ujeda i liječenju žive rane nije htio nikom otkriti. Nagovarali su ga ljudi da rekne kome mlađem, ali je on to odbijao, jer mladež suje. A stvarno su dječujrlija iz komšiluka bila velika paščad. Preskakali su preko zida i krali zeleno voće, iako je on, što jes jest, voće dijelio. Svake bi jeseni zašao od kuće do kuće i dijelio po nekoliko tunja.

Kakav umre onakav ne ostaje, a bez pogreške je samo Allah.

Rahmetullahi alejhi!

(22.3.1969)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 21 Siječanj 2019 08:23

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (62)

O Hadži Ejub - agi Hurki u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu, 21 decembra, prvi dan Bajrama, umro je Hadži Ejub-aga Hurko. Nisam ga osobito poznavao, a na hadž je išao među prvim grupama koje su otvorile hadžsku hodnju iza Drugog svjetskog rata. Prodao je jednu njivu “za gradom” i otišao na hadž. Čini mi se da je bio maltar i da je bio u penziji kad je otišao na hadž. U posljednje vrijeme je poboljevao od tuberkuloze, kombinirane, čini mi se, sa šećerom, pa je jedna bolest zahtijevala dobru hranu, a druga strogu dijetu.

“Sastali se”, što bi rekao rahmetli dr. Vejsil Bičakćić, “ušćap i mijena.”

Lijepo se je nosio, a naročito je bio impozantan kad bi obukao narodnu nošnju, koju obično nije nikad bila kompletna, jer, ako nose takvi ljudi orijentalne čakšire, ono obuku zapadnjački kaput i svežu kravatu, a ako baš i gornji boj orijentalno zaodiju (svilena anterija i fermen), s fesom i hadžijskom ahmedijom, onda su im na nogama cipele a la franka.

Zbog te nošnje i lijepa izgleda vodao ga je Kemura sa sobom u svom autu i po provinciji na “otvore” džamija, a prizivao ga je navečere u “Evropu”, ako je tko došao sa strane, kome je trebalo pokazati kako preuzvišeni ima uza se široke narodne slojeve.

Allah rahmet ejle!

(28.12.1968.)

Napomena: Sulejman efendija Kemura je bio reisu-l-ulema od 1957 do 1975. Nije bio baš puno omiljen među bosanskim muslimanima. Nazivali su ga i “crveni reis” ili “preuzvišeni” zbog neskrivenog podilaženja i suradnje s vladajućim komunističkim diktaturama. Bili je i drugih “aferima”, ali nije red sve to iznositi (piše sve ako se temeljito pretraži) jer se govori o mrtvom čovjeku. N.F.

 
Alijine iskrice
Utorak, 18 Prosinac 2018 12:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

Napomena: Bife “Torbica” je staro ime nekadašnjeg, poslijeratnog imena bifea “Korzo”, koje se nalazilo u sklopu Napretkove zgrade, tačno kod kina “Romanija”, a nekada kina “Imperijal”, Titova 54. U tom istom lokalu je prije rata bio poznati akšamlučarski bife vlasnika Rade Torbice u Aleksandrovoj ulici broj 54, a za vrijeme NDH u Ulici poglavnika Dr Ante Pavelića 54. Često sam tamo zalazio jer je i to bilo jedno od mjesta moje raje i nikad nismo znali kazati – vidjet ćemo se u bife “Korzu”, već bi uvijek reci - vidjet ćemo se kod Torbice. N.F.

 
Alijine iskrice
Utorak, 18 Prosinac 2018 10:22

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 1 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search