LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Alijine iskrice - ovo je 3333-ći prilog na OKU
Subota, 13 Listopad 2018 09:57

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (56)

O ahmedijama u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

A sad nešto o nošenju ahmedija.

Mifka (ime predratnog pravoslavnog mitropolita sarajevskog, a Alija Nametak je ovo ime upotrebljavao kao pseudonim za tadašnjeg reis-ul- ulemu Sulejmana Kemuru) je prije četiri godine donio uredbu kojom se zabranjuje nošenje ahmedije osim glavnim imamima – prvom imamu Begove džamije u Sarajevu, Abdulkadir-efendiji u Travniku, bivšim članovima Ulema-medžlisa i bivšim muftijama.

Tako se događalo da na dženazama u Sarajevu nije nitko nosio ahmediju.

Prije nekoliko mjeseci nekom je valjda iz Vakufskog povjerenstva palo na pamet da je to nezgodno, jer bi posmatrač sa strane mogao pomisliti da u Sarajevu nema nikakva hodže. Zato je donešena nekakva odluka da svi imami koji klanjaju dženaze moraju imati ahmedije na glavi kad i dok uče na kaburu. Zato se sada događa kad imaju dvije-tri dženaze da odjednom po 10-15 bezveznjaka nose ahmedije, pa bi onaj tko ne poznaje prilike u Sarajevu pomislio kako je Sarajevo puno hodža.

Tako i Hadži-Osman efendija, zvani Žandar, zamota bijelu ahmediju, Trnka i još neki.

Allahu, spasi ovaj svijet od nevaljala vjerskog nametnutog vodstva.

(17.1.1968)

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:40

 

Hamid DizdarAlijine sarajevske minijature (55)

O Hamidu Dizdaru u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(na slici je Hamid Dizdar)

17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik, a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula navečer u njega doma. Bolovao je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak.

Poznavao sam se s njim blizu pedeset godine. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jakše Milovića u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u “Jugoslovenskoj pošti”. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, uređivao je i književnu rubriku. Ne znem odakle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bučuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako rekući bez ikakvih žrtava.

Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koju sam napisao i štampao u “Novom beharu”. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog čega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanović, mene Avdo Salihbegović, i tako je ispao remi. Ustvari “Jugoslovenska pošta”, velikosrpski list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske problem, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, a ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da “Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu”. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali.

Kad sam g.1929. htio izdati kalendar “Musa Ćezim Ćatić” za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da li je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obećao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je kalendar zaplijenjen.

Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji “Hrvatske revije” u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika “Hrvatske revije”, izašao je taj članak, a onda je “Hrvatski dnevnik” u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom “Hamid Dizdar – Hrvat”. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.

Ahmed Muratbegović ga je uzeo za šaptača u sarajevsko kazalište i suradnika u “Hrvatskoj pozornici”, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šaptač, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grđićem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četničke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne večeri pretukli neki ljudi (ustaše ili komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući na Luci, a kasnije mi je kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima.

U zatvoru u Zenici 1945. kazivao mi je tipograf Marko Slijepčević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu “100” (Borota) četkovni otisak svakog broja “Osvita”.

Kad sam izašao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao.

Saznao sam da je i on iskusio zatvor. Kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti.

Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisujući članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim kući. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andrića napisao članak “Naš prvi Nobelovac”, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj članak je otišao u inozemstvo, časopisu “Bosanski pogledi”, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andrićeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ćupriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Klever. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo “privilegija” Turaka, primitivaca, nego da su i “kulturni” Francuzi tgo isto radili, pa da su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva.

Kad je ovaj članak bio objavljen u “Bosanskim pogledima” zvat sam na odgovornost, pa mi je rečeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u “Sarajevskom listu”, gdje je izašao onaj opis ubojstva generala Klebera. U “Bosanskim pogledima” nije štampano moje ime, nego pseudonim M.H.Stupac.

Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istinak.

Obilazio sam ga često i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naročito zato jer je moga biti i bolji kao čovjek. Bio je on od tijesta od kojeg se može stvoriti i najbolja pogača. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom pila krv, a uzroka za ljubomoru je i bilo.

Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljedna iskra njegove svijesti bila monoteistička i islamska.

Da ga Bog afv i magfiret učini!

………

Prekjučer saznah da je Hamid bio “ukraden” iz ateističke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) učen mu i tehvid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme.

Allah rahmet ejle.

(Sarajevo, 29.7.1967.)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 26 Srpanj 2018 09:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (54)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Dvanaestog ovog mjeseca umro je Muhjudin-beg (Bego) Fadilpašić, a sutradan je ukopan. Umro je od tuberkuloze, a imao je sedamdeset godina. Poznavao sam se s njim. Bio je potomak, kako se rekne, ugledne porodice Fadilpašića, a u naše je vrijeme bio rijedak čovjek i po tome što nikad u životu nije radio ili, ako je šta radio, naopako je obrvršilo. Cijelog života je živio po starim begovskim navikama: akšamluk, lov i gonanje žena, i to tuđih, jer se nije nikad ženio. Otkako ga znam, nije bio nimalo naprasit – čak je bio i vrlo ugodan u društvu. Nekad je pokušao raditi s nekim Talijanima, ali su ga “izradili”, pa je mati morala plaćati kamate na kamate Mustro-banci i Židovskoj melahi, dok ga je odužila, tako da bi bilo bolje da nije ni započinjao raditi.

Mislim da u životu nije nikom škodio – osim sebi. Pričao mi je jednom rahmetli Safvet-beg o njihovu stareniku Fadilpaši, sarajevskom nekibul-ešrafu. Bio je čovjek bez skrupula, koji je “izvrnuo” neku staru ženu, da mu je tobože prodala za 500 groša ogroman posjed u Sarajevskom polju. Kad je ona postala svjesna da je pred kadijom potvrdila njegove navode da mu je prodala taj posjed i pare primila, a te pare nisu značile ni stoti dio vrijednosti tog posjeda, i nije ništa mogla učiniti da posjed povrati, vazda je sjedila uz pendžer i uz tespih učila, ali ne Subbanallah i slično, nego: “Neka te Fazlo, nikad ti ne imao hajra ni od ovog moga ni od svoga, ni ti, ni evlad ti, ni nakon evlada evlad!”

Bašagići nisu podnoslili Fadilpašiće, pa kad se radilo o postavljanju prvog reis-ul-uleme 1882. godine, ondašnji ešraf (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Ibrahim-beg Bašagić i neki drugi, čijih se imena sad ne sjećam), njih desetak, dobili su od Vlade zadatak da predlože kandidata za reis-ul-ulemu.

Mustafa-Nuri beg Fadilpašić bio je učen čovjek, a otac mu je, još do je bio u bešici, kupio u Stambolu mullaluk. Mustafa-Hilmi efendija Omerović, pak, bio je tada muftija u Sarajevu i vrlo učen čovjek. Na sijelu jednog od sazivača – čini se Kapetanovića – bio je dogovor koga da predlože pa su “birači” dobili jednake papiriće da na njih napišu ime kandidata. Bilo je, izgleda, više glasova za Mustafu-Nuri-bega Fadilpašića, pa su oni koji su prebrojavali glasove brisali “Nuri” i ispisivali “Hilmi” na nekoliko listića, i tako je izabran za kandidata Omerović-Omić.

Ovako sam zapamtio, a nisam nikad kasnije pitao Fehim-efendiju je li njemu šta o tome poznato.

Mevle rahmet ejleje!

(15.7.1967.)

 
Alijine iskrice
Nedjelja, 08 Srpanj 2018 20:02

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (53)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je umro Abas Mahić, rodom iz Ljubuškog, u 70. godini života. Bio je po zanatu brijač.

Upoznao sam se s njim 1939. kad sam došao u Sarajevo. Bio je odbornik mjesnog odbora Narodne uzdanice, a inače dobar i hrabar čovjek. Kad sam studirao u Zagrebu, hranio sam se sa još nekim studentima muslimanima u jednoj aščinici u Tkalčićevoj ulici. Bio je tu, među studentima, Asim Nuhić. Jednog dana došao je na ručak i sjeo među nas Kasim-aga Lipa iz Sarajeva. Nuhić je imao u Abadžiluku i dućan, u kojemu je njegov brat Brkanija prodavao robu. Čulo se da se Kasim-agina kći udala za Mahića, pa je Kasim-aga, kao stari sarajevski barutovac, bio ljut. Nuhić mu je htio čestitati, ali se nije usuđivao, jer nije bio siguran je li Kasim-aga kail zetu. Kasim-aga je tako bio zbunjen i teško mu je padalo što mu je zet Hercegovac kao, otprilike, sada kad se nekom muslimanu koji iole drži do islama, uda kći za inovjerca. Kasnije je Kasim-aga dočekao da ga je upravo ovaj zet najbolje pazio, pa je, mislim i umro u zetovoj kući i uglavnom na njegovoj brizi.

Bila je vrlo velika dženaza, danas, i u Begovoj džamiji i na groblju u Barama.

Allah rahmet ejle!

(23.VI.1967.)

 
Alijine iskrice
Četvrtak, 28 Lipanj 2018 20:55

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (52)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U petak, 7. aprila, umro je Tahir efendija Delić, imam Lubine džamije i džamije na Ploči, muallim. Nekad je bio cipelar, pa podvornik u mektebu, a zatim i muallim, čini mi se u Dženetića mektebu na Bistriku. Ovo pišem samo da se zna tko je sve bivao muallim. Učeni su pravili šale na njegov račun, da se nije znao pravo ni potpisati arapaski, ali jednu stvar ističem, da je bio jedan od najvrijednijih koji su obavljali vjersku pouku čim je to bilo dozvoljeno raditi u džamijama. Dok su drugi učili mevlude, kupali mrtve i vršili ostale vjerske i običajne obrede, pri kojima se dobro zarađuje, on i dvojica Olovčića, Đulaga i Abdullah, jedini su vršili obuku u cijelom Sarajevu. Koliko je on mogao druge naučiti, ne znam, ali njegov rad cijenim jer je bio gotovo osamljen u Sarajevu. Drugi su ga potcjenjivali, a nisu ništa radili.

Umro je u 74. godini života, a dženaza mu je obavljena u subotu 8 aprila.

Allah rahmet ejlesin!

(11.IV.1967.)

 
Alijine iskrice
Petak, 22 Lipanj 2018 21:13

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (51)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je obavljena Mehagina dženaza. U Begovoj džamiji je bilo mnogo onih koji su klanjali dženazu, a u dvorištu još toliko bi-namaza. Čini mi se da poslije dženaze Hadži Mujage Mehremića nisam vidio brojniju dženazu. Pokušali su neki njegovi prijatelji da ga pomesu na rukama, ali zbog težine tabuta nije dugo nošen iznad ljudskih glava.

A sad da spomenem o počasnom mošenju mrtvaca u Sarajevu. (U Mostaru je bio adet da se svaki hodža, pa makar bio i samo muallim, nosi uzdignut iznad pratnje, na rukama.) Kako sam slušao, u novije vrijeme prvi je tako nošen Hadži Hasan efendija Spaho, na traženje Hadži Džemaludin efendije Čauševića, 1915, jer je Hadži Hasan efendija bio sahibi t'elif (pisac djela, odnosno štampao je djelo). Iza toga je na takav počasni način nošen Safvet-beg Bašagić, pa dr. Mehmed Spaho. Onda je negdje 1939. ili 1940. jedna grupa medreslija jedan dio puta kud je išla dženaza ponijela Repovca, ekonoma Gazi Husrevbegove medrese, od Gazijina Bezistana do džamije. Na satu poslije toga, izružio sam ih u VIII razredu da srozavaju tu počast, koja se daje učenjacima i velikim javnim radnicima, kad jednog običnog beamtera, koji inače nije imao nikakvih drugih zasluga (bio je čak oženjen Slovenkom katolkinjom), dižu na počasnu nošnju. Iza toga je mehrum Fehim efendija Spaho nošen na rukama, pa Hadži Mujaga Mehremić. Pokušali su i Hadži Ibrahim efendiju Fejića tako ponijeti iz Begove džamije, ali se svijet odupro, i spušten je na ramena, a da nije ni dva koraka ponesen na rukama. I Hamdija Kreševljaković je na moju inicijativu nošen na rukama i od kuće do džamije i od džamije do na groblje na Hendeku. Poslije toga je Abdulah efendija Fočak ponesen od kuće do na mejdan na Vratniku na rukama, ali, kako je bila teška poledica, spušten je na ramena kad je nošen od Vratnika do Baščaršije. Na Baščaršiji je, na moju inicijativu, opet dignut na ruke do džamije. Kako je poslije nošen, ne sjećam se.

Tražio sam 1944. da ponesu i Hadži Mehmed efendiju Handžića na rukama, ali se odustalo zbog opasnosti od bombardiranja, koje je onda svakodnevno prijetilo, a u nekoliko navrata su anglo-američki bombarderi bacali onda bombe i na Sarajevo i na Alipašin most.

Čini mi se da su i Muhamed efendija Dizdar i Muhamed efendija Tufo poneseni od kuće na rukama, ali nisam siguran, iako sam im bio na dženazi barem od kuće do džamije. Je li, za moga izbivanja iz Sarajeva, još tkogod nošen na rukama, ne znam. Burek je svakako tako trebao biti nošen.

Da, i Tajjib efendija Saračević je nošen jedno vrijeme na rukama. Nisam se mogao približiti dženazi, ali mi se činilo izdaljega da je uzdignud iznad nosača. To je zbog starosti i dobra srca, a nije zbog nikakvog iluma.

(29.III.1967.)

 
Alijine iskrice
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 11:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (50)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Preksinoć je umro u bolnici, nakon operacije, Mehaga Šahinagić, najmlađi šura doktora mehmeda Spahe. Danas će mu biti dženaza.

Rahmetli Mehaga je bio, što se rekne “zlatni mladić”. Spaho ga je veoma volio i uveo ga u politički život. Bogat, kućeposjednik (predratnih 30.000 dinara kirije je naplaćivao – znao je reći “Kad se probudim, hiljadaraka mi je pod jastukom!”) završio je gimnaziju, a učio je diplomatiku i Pravni fakultet u Beogradu. Ne znam da li je završio diplomatsku školu, a pravo nije dobitirisao. Bio sam jednom kod doktora Spahe, negdje prve ili prvih godina kad sam se oženio. Izašli smo na bašču gdje su se Mehaga i Nezir (Škaljić?) spremali za ispit na beogradskom Pravnom fakultetu.

Tih dana bilo je u novinama da je Salih efendija Svrzo, sarajevski muftija, ili unaprijeđen ili imenovan za muftiju u III platnom razredu. Svrzo je imao formalno školovanje, ali je vjerojatno bio bez diploma, a živio je, iako je nosio hodžinski kijafet, kao posjednik-rentijer.

Doktor ih pozdravi kad smo izašli u bašču pa će im onako u šali: ”Šta učite? Šta će vam pravo? Eno Salih efendije Svrzo sa sokaka, pa u treći platni razred!”

Bila je to šala, ali je na Mehagu destruktivno djelovala, jer više nikad nijednog ispita nije polagao ni položio.

Oženio se Muberom Fadilpašić, nekadašnjom ljepoticom, s kojom je izrodio četvoro djece. Bilo mu je drago tuđe žensko i prije nego što se njom oženio, a ni poslije nije zanemarivao lov na tuđe žene. Pričao mi je jednom da je na povratku iz Pariza, kad se s bračnog putovanja vraćao sa ženom – u Zagrebu prevrnuo jednu ženu. (Nije se hvalio imenima svojih donžuanskih podviga.)

Bio je 1938. izabran za narodnog poslanika na listi JRZ. Mobiliziran je u domobranstvo, služio je u ekonomatu nekih jedinica, a 1944. je otišao u partizane. Kad je demobiliziran, pokušao je uspostaviti neku vezu sa starim političkim strankama. Imao je veze i s engleskim (ili američkim?) konzulom u Sarajevu. Osuđen je na osam godina zatvora, koji je u cijelosti izdržao. I u zatvoru je – kao i prije na slobodi – bio uvijek sa Srbima i nastojao je da muslimani vode prosrpsku politiku. Zbog ovoga je jedva ostao živ u zatvoru. Jedna grupa istaknutih Srba se okupljala na slobodnim šetnjama (on, Nikola Šotra, Šime Jurčić i neki seljaci kojima više ne znam ni imena), što je upalo u oči upravi koja ih je izolirala od drugih zatvorenika pa su se strašno napatili. Mehaga je jedno vrijeme bio živi kostur, s oboljelim bubrezima.

Doživio je tragediju u braku. Kad je izašao iz zatvora ustanovio je da ga je žena varala pa su se rastavili iako su imali veliku djecu. Čak mu se u vrijeme kad su se htjeli rastaviti, udala jedna kćerka za Muhameda Ridžanovića.

Na radnom mjestu je bio vrijedan kao da za se radi i pristupačan ljudima, galantan, slatkorječiv kao rijetko ko.

Iako sam mislio da mi nije drag, sad kad ga nema, vidim da sam ga volio. Mene je zvao “Al bajtar”, misleći da je bajtar isto što i bajraktar, ali kad sam mu kazao da nisam veterinar, nije se mogao okaniti starog naziva.

Da ga Allah dž.š. pomiluje i nagradi za dobra djela. Firdevsi ala dženetum.

(28.3.1967)

 
« Početak«1234567»Kraj »

Stranica 1 od 7

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search