LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Riječ Safete Obhođaš o....
Subota, 13 Prosinac 2014 21:49

 dzamija-klanjanjeSve dobri muslimani

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Mudrost literarnog magija, Luisa Borhesa, koja nas uči da je za religiju lahko umrijeti ali za nju zaista teško živjeti, nije se doticala mog oca. On nije želio umrijeti ni za kakve ideale ali još manje živjeti u pobožnosti. Kao mladić je shvatio da on svoj život ne može podrediti religiji. Rođen je kao musliman, vjerovao je u Boga, ali nikako nije mogao ispunjavati dužnosti koje mu je propisivao islam. Ali je bio spreman odgovarati za svoje grijehove i prezirao je svako licemjerstvo.

Predstavimo sebi, neko je ovdje u Njemačkoj pozvao mog oca na slavlje kod nekih sugrađana porijeklom iz Turske. Babo bi odmah započeo nasmijavati slavljenike svojim šalama. „Sinak, nemoj mi bogati sipati tu lozovaču iz te discount-kese. Što kriješ tu flašu, meni je to ispod časti. Ti misliš, dragi Allah ne vidi šta ti radiš. Ili one što su se napili u onom ćošku. Evo moje čaše na stolu, možeš sipati da svi vide. Allahovu kaznu ću prihvatiti i podnijeti.“

Imala sam i jednu vrlo pobožnu tetku. Ona je klanjala svih pet vakat namaza, pri svakom koraku prizivala Svevišnjeg. Svakog Kurban-Bajrama je mislila na svog rahmetli supruga Mustafu. U njegovo ime je za kurban namjenjivala jedinog velikog ovna. Đavo ipak ne da mira, ona je bila vrlo škrta žena i čak ni prilikom tog svetog čina nije mogla odoljeti iskušenju. Tetka je siromašnima dijelila samo jednu četvrtinu kurbana, a ostalo je dospijevalo u njen lonac ili zamrzivač. Znate i sami da je trebalo biti obrnuto.

Sjećam se i našeg komšije, zvao se Avdić i uzgajao je ovnove za Kurban-bajram. Ali on je bio jedan lukavac ili mađioničar, njemu je uspijevalo najslabije životinje prodati po skupoj cijeni. Poslije se hvalio time i ismijavao sljepilo svojih kupaca.

 
Turci i turkuše
Utorak, 26 Kolovoz 2014 19:45

Alija Nametak

U nas uz džamiju je dozidana, ima petnaestak godina, jedna sobica gdje se ljudi sakupe za najhladnijeg vremena da pričekaju jaciju, a za dugih zimskih noći i uz ramazan posijeli se tu do neko doba noći. Po kamenim pločama je udaren drven pod i uza zidove načinjene sećije s jastucima. Bude tu kadgod i vâza, a najviše priča iz svagdašnjeg života. Otkako se ta sobica načinila, pomrlo je dosta džemata, a proljetos umrije i Arifaga. Dobar i čestit starac bijaše. Kao mlad momak borio se protiv eškije oko Nevesinja i po Popovu polju na dvije-tri godine pred okupaciju. Nije bio govordžija, ali je ponekad ispričao pokoju stvarčicu iz turskoga vakta. Jedno vrijeme je bio trgovac, ali svakako jedan od posljednjih koji su se služili rabošem. Bilježio je neke uspravne i kose crte olovkom (okvasivši je najprije vrhom jezika) po papiru, nekad je pisao neke kružiće i vodoravne crte, pa se jednog dana toliko zapetlja u njima, da morade baciti “terezije preko vrâta”. Životario je. Bila je to jedna od onih bijednih egzistencija, za koje se često pitaš od čega može taj jadnik živjeti, a ne sjetiš se da i njega upitaš, bi li mu šta trebalo da malo bolje proživi.

 
Ramazanska priča
Subota, 26 Srpanj 2014 15:06

Zašto su turski sultani gubili ratove?

Alija Nametak

Na ruševinama Lipnika logorovala je vojska. Opet su desetine sjedjele oko vatara, opet su se pripadnici raznih narodnosti međusobno okupljali i razgovarali, sasvim sigurno da ih drugi neće razumjeti. Sad je bilo dosta Nevesinjaca, Gačana, Fatničana, Kuljana i Borčana koji su žustro govorili o situaciji. Jedan Nevesinjac, Ibrahim-beg Bašagić je baš ovih dana došao iz Stambola, gdje je zasijedao parlament, i pričao kako se u Stambolu svake večeri sastaju gospoda, paše i veziri, kako se igraju tâvlé, a i ne znaju šta se ovamo radi, u kakvoj smo kaši. Pa jednu večer došao sin Ali-paše Rizvanbegovića, Arif Hikmet-beg, koji tamo živi više od dvadeset godina i koji je turski pjesnik. Došao, veli, u tu kiraethanu, kafanu, šta li je, gdje se sastaju ti veziri i ostali prvaci, pa ih stao moliti i kumiti sve jednog po jednog, da se osvrnu na nas, da pošalju što više vojske i municije u Hercegovinu, da se ne dozvoli da nam Crnogorci otmu Nikšić, ali oni i ne slušaju, nego igraju tavle. Pucaju “zarovi”, pucaju “pule” po tavli, a nitko ništa Arif-begu ne odgovara. Ni crne ni bijele. Onaj glavni vezir, valjda što je nad svom vojskom, sav se zajapurio jer ga neki drugi vezir nadigrava stalno, pa i ne sluša šta mu Arif Hikmet-beg govori i kako ga moli i preklinje za pomoć Nikšiću.

A kad Arif Hikmet-begu već dojadi - a veziri sjede li sjede na šiltama po podu, tavle među njima, pa igraju – on primače stražnicu vezirovu uhu pa, s oproštenjem, odadre koliko je ikad mogao. Vezir se istom okrenu i vidje Arif Hikmet-bega, a on je, po svoj prilici, na velikoj cijeni kod učenih ljudi u Stambolu, pa pun srdžbe i bijesa povika: “Šta to, kako to, kakav je to način, takav neodgoj prema meni, veziru?”, a Arif Hikmet beg će njemu: “Eto, to je jedini način da čuješ, kad si ogluhnuo za ljudski govor. Dobro zapamti, ako u najkraćem vremenu ne pošalješ pomoć Nikšiću, on će pasti u crnogorske ruke, a ako Nikšić pane, neka znaš pala je ukratko i ubrzo sva Bosna i Hercegovina, pa i sav Balkan.”

 
Ramazanska priča
Petak, 25 Srpanj 2014 18:46

Musafirhana

Alija Nametak

U Uzeir-efendije je od starine bila kuća musafirska. To je pokazivao i znak na krovu u obliku male drvene munarice, s visokimm drvenim stubom na vrhu, na kojemu su bila izrezbarena tri izbočenja kao jabuke. Tko je znao čitati bosanske krovove znao je i izdaleka tko u njima živi. Ako je na lastavici, na sljemenoj gredi, prikovan drveni križ, kuća je kršćanska ili hrišćanska, ako je prikovano temre, onda je muslimanska, a ako je munarica, onda je hānèdânskâ, musafirska. Ne znači ako je na lastavici prikovan križ, da ne bi bio primljen i pogošćen možda i bolje nego u muslimanskoj, jer su od starina svi Bošnjaci rado dočekivali goste. Je li kuća oblijepljena krečom a oko kuće zasađeno cvijeće, opet je muslimanska, a ako je samo zabijeljeno oko prozora i među prozorima obijeljeni križevi, opet je kršćanska. Ako je kaldrma oprana i istrvena avlijska vrata, neka znaš da se u njoj uzima abdest i da se staje na Božiji divan, a ako je u jednom kraju avlije kotac iz koga se javlja gudin, onda je bezbeli njihova, ali se i oni po svome zakonu, mole Stvoritelju. A njihovih je kuća bilo čišćih nego naših, kao na priliku u Varešu.

 
Još jedna ramazanska priča
Srijeda, 23 Srpanj 2014 21:24

 

Ramazanska priča

Alija Nametak

Neku večer kaže Mušan Glavanović u punoj kahvi naroda: »Fâli se mati sa mnom: nisam je ima hefta dana turnuo niz basamake!« Eto kakav je zeman nastao. Pa onda hadži Memiš-aga Avdić nema šta reći svome Osmanu, koji je sasvim drugačijega kova i od Glavanovića, a i od njega, svoga oca. Osman je bio jedinac među sedam sestara, pa se nekad i u pjesmi pjevao: »Osman jedan a sestra sedam.« Ali ipak ga otac nije tetošio kao što ima sada otaca, kojima su djeca kao da su im »na zenice ispala«. Koliko je umio, odgajao ga, mimo svu djeeu školovao ga, i sad je Osman poreznik, sâm u kući, jer su se sestre poudale. I on se oženio, ima curicu Ranku, a njegova žena, Almas-hanuma, lijepo je pazila hadži-Memišagu. Kad je mogao, starac je izlazio u čaršiju, u kahvu, a kad je bilo bure ili kiše, ostajao je u kući, u halvatu, kraj peći, grijao se, ispijao crnu kahvu, pušio i pomalo se zabavljao s Rankom. Nije jednom prekorio sina što joj nadjenu to ime: - Ama, moj sine, nije to naše! To neka oni nadijevaju svojoj djeci, a mi imamo ljepših naših imena. - Kad ti nisi meni nadio nacionalno ime, barem nek je u moga djeteta.- Ja ti to ne znam, samo otkako je ovo naš toprak i otkako smo mi u dini-mubinu, mi smo se pod ovim imenima bili za vatan i čuvali rz i obraz, a kakvi će biti ovi Slobodani, Zorani i Lutorani, to ne znam. Da Bog dâ da budu i bolji, samo, po ovima dosad, čini mi se da neće valjati, a po jutru se dan poznaje.

 
Osvrt Miljenka Jergovića o Aliji Nametku
Utorak, 13 Svibanj 2014 12:17

 

Alija Nametak: Nekrologij

Osvrt Miljenka Jergovića

 

 

Hercegovačka korjenika, rođen i školovan u Mostaru, u Zagrebu prije rata završio Filozofski fakultet, od ustaša postavljen za ravnatelja Hrvatskoga državnog kazališta, kako se za vrijeme rata zvalo Narodno pozorište u Sarajevu. Uređivao je Novi Behar i Narodnu uzdanicu, surađivao s prominentnim novinama i kulturnim časopisima, kao jedna od istaknutijih književnih i javnih figura u NDH. Politički indiferentan, uglavnom nezainteresiran, ugodno se osjećao u zadanim konzervativnim i klerikalnim okvirima nacionalne kulture, objavljivao je knjige priča iz života otomanske Bosne, od kojih je najznačajnija ona naslova “Za obraz”, koje spadaju u visoki razred bosanske i bošnjačke prozne književnosti svog vremena, skupa s, recimo, Hasanom Kikićem, Zijom Dizdarevićem i Abdurezakom Hivzi Bjelevcem, ali u kojima kao da nije dosegnuo mjeru vlastitog talenta. Suspregnut i zatvoren, ulovljen u mrežu svoga kompliciranog i proturječnog identiteta, Alija Nametak kao pripovjedač nije uspio izraziti ono što je, u jednom ponešto drukčijem kontekstu, ostvario Meša Selimović u romanima “Derviš i smrt” i “Tvrđava”. Svijet kojemu je Nametak pripadao, u kojemu se rodio i koji ga je formirao nikada nije dobio svoj artikulirani prozni glas, tako da će o njemu i njegovoj tragici, i o nekima od tisuću lica njegove sudbine, najvažnije stranice napisati tek sjajni zagrebački pisac, historičar Zlatko Hasanbegović, naročito u knjizi “Muslimani u Zagrebu”.

 
Složenice
Utorak, 06 Kolovoz 2013 10:31

KAKO NAROD TVORI SLOŽENICE (izvučeno iz "naftalina")

Alija Nametak

,,Hrvatski narod'', godina IV., broj 397, 10 travnja 1942., str. 12.

Svako vrijeme ima svoje izume, a svaki izum dobije ime od izumioca ili, često puta, od drugih ljudi, koji ga imenuju kako im bude zgodnije. Nekad dolična riječ postane međunarodna i takva ostane bez promjene, a nekada je drugi narodi prevode, da bi im bila puku shvatljivija. Rijetko takvi prijevodi uspiju, jer oni koji nove pojmove prevode ne prisluškuju bilo narodnoga govora, pa tvore neologizme, koji samo nagrđuju jezik.Takav je slučaj u novije vrijeme s prevođenjem mnogih složenica iz drugih jezika na hrvatski. Tuđi jezici ih podnose, jer im je građa takva, dok pučki govor hrvatski slabo upotrebljava složenice, a kad ih tvori, ima posebna pravila.

Od djetinjstva sam bio bez prekida u narodu, najviše po jugoistočnim našim selima i prisluškivao nepatvoreni hrvatski narodni govor ponajviše od seljaka, koji nisu pohađali škole i koji ne čitaju novine, pa sam uvjeren, da im nije prionulo ništa u govoru, što ne bi oni od davnina govorili. I kod ovih ljudi ima po koja složenica, ali ne sjećam se, da sam ikad čuo od njih složenicu sastavljenu od dvije imenice.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search