LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Ramazanska priča: Pravda za sve
Petak, 19 Kolovoz 2011 17:42

Alija Nametak

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-paša sjedio na ćošku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oči milinom krajolika: blagim brežuljcima, obraslim grmljem i voćkama u beharu, kroz koje se promaljali oštri drveni krovovi siromašnih kućica i bogataških dvorova, nad čijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slušajući glas srca i razuma, provodi evo već sedam godina. I gleda još strmine Vlašića, koje će se uskoro ozelenjeti i po njima se razići stada i pastiri. I sluša rijeku kako burno teče, studena i mutna od snijega koji je počeo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okreće vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz koša žito, a brašno grne u hambar. I sluša kako vrijedne zanatlije već ranim jutrom dižu ćepenke, otvaraju dućane, namještaju izrađenu robu i sjedaju da novu izrađuju.

Sluša on kako čekić kucka, sluša ranu vrevu u čaršiji, i drago mu silno i neobično, jer je sve bilo drukčije kad je on godine 1720. godine došao u ovaj daleki kraj, iz divnih palača s Bospora, odakle je za nekakav silni grijeh kažnjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snašao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduše i rodio, ali čiji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je počeo nanovo učiti kad je nakon više od četrdeset godina došao u ovu zemlju. Tuđim je jezikom govorio, tuđinski mislio, te mu je i sada trebao tumač ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godišnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.

 
Ramazanska priča
Ponedjeljak, 01 Kolovoz 2011 22:07

Alija Nametak

Neku večer kaže Mušan Glavanović u punoj kahvi naroda: »Fâli se mati sa mnom: nisam je ima hefta dana turnuo niz basamake!« Eto kakav je zeman nastao. Pa onda hadži Memiš-aga Avdić nema šta reći svome Osmanu, koji je sasvim drugačijega kova i od Glavanovića, a i od njega, svoga oca. Osman je bio jedinac među sedam sestara, pa se nekad i u pjesmi pjevao: »Osman jedan a sestara sedam.« Ali ipak ga otac nije tetošio kao što ima sada otaca, kojima su djeca kao da su im »na zjenice ispala«. Koliko je umio, odgajao ga, mimo svu djecu školovao ga, i sad je Osman poreznik, sâm u kući, jer su se sestre poudale. I on se oženio, ima curicu Ranku, a njegova žena, Almasa-hanuma, lijepo je pazila hadži-Memišagu.

 
Cjepar
Petak, 06 Svibanj 2011 23:48

Alija Nametak

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio jes vakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire »kozu«, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamo li jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na »kozu« i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom.

Poznavao sam ga još dok mu nije bila iščezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko spuštao niz strmu ulicu sa alatom na ramenu. Popričekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorište.

 
Alija Nametak - DOBRI
Nedjelja, 20 Ožujak 2011 06:55

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajuci kućnjega praga, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

 
Alija Nametak - ZA OBRAZ
Srijeda, 23 Veljača 2011 19:06

Kratki uvod u pripovjetku „Za obraz“

Poštovani posjetitelji OKA,

Ovo je priča zbog koje je rahmetli Alija Nametak krajem travnja 1945.godine osuđen na petnaest godina teške robije, od koje je odležao punih devet. U obrazloženju presude partizanskog prijekog suda stajalo je “kriv je što je svojim pripovjetkama izazivao bratoubilačku mržnju…” Evo, pročitajte tu priču “tešku” petnaest godina teške robije. Da su naši partizanski osloboditelji bili u pravu u slučaju Alije Nametka, pitam se koliko godina ili smrtnih kazni je trebao dobiti muslimanofob, bosnofob i islamofob Ivo Andrić, koji je, k’o biva, svojim nedjelima širio ljubav među narodima i narodnostima bivše Jugoslavije. Međutim, bilo je po principu Aliju na robiju, a Ivu u obaveznu lektiru.

Alija Nametak

ZA OBRAZ

U kafani Pred Imaretom ima uvijek besposlena svijeta, koji „bistri politiku“, a osobito popodne, kad se izađe iz Begove džamije i kad dječurlija protrču „izvikujući“ sutrašnje novine. Po sećijama okolo sjede postariji ljudi, piju čajeve i kahve, stavljajući kraj sebe posuđe, jer u ovoj kafani nema stolova, osim jednog kraj vrata, za onoga koji sjedi tu i čita novine, naglas, da bi svi čuli, a možda i razumjeli.

Za ovo društvo bi se zaista moglo reći, da je šareno, jer tu ima osim umirovljenih kadija i tramvajskih konduktera još i bivših posjednika, pokoji provincijski beg, koji je doselio u Sarajevo samo za to, da onaj njegov svijet iz njegova prijašnjeg boravišta ne gleda njegovo postepeno umiranje u neimaštini, neki pretrga, nosač, ulični pometač i slični, to jest svi različiti po zvanjima, a jednaki po željama da znaju šta ima novo, šta se događa u svijetu, da bi zaboravili jade, što se događaju kod kuće i u komšiluku. Tu je i burza, gdje se sazna, šta i gdje se može najjeftinije kupiti i da je još jeftinije ne kupiti, nego se samo raspitivati, pošto je šta, kao da čovjek ima ozbiljnu namjeru nešto nabaviti.

 
(T)ko je Bosni i Hercegovini bio Alija Nametak?
Ponedjeljak, 21 Veljača 2011 22:18

Nadan Filipović

Alija Nametak nije obični pisac i pripovjedač, već i originalni „zapisničar“ ljudi i događaja u Sarajevu i Bosni i Hercegovini. Mislim da je bio izuzetno duhovit Hercegovac, bolje rečeno Mostarac, vispren, brzog duha, a nadasve originalan u zamisli i izričaju. Rođen je u Mostaru 6.ožujka 1906. godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u rodnom Mostaru. Nakon toga se upisao na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu na kojem je diplomirao srpsko-hrvatski jezik i književnost, te francuski i ruski jezik. U Sarajevo je došao 1930. godine gdje je radio ne samo kao urednik „Novog Behara“, već je bio stalni saradnik tog lista. Radio je kao profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, Tehničkoj školi i Učiteljskoj školi. Jednu školsku godinu (1934/1935) je proveo kao profesor u Podgorici. Radio je i kao lektor i intendant Narodnog pozorišta u Sarajevu. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, u travnju 1945. godine, partizani, tačnije „partizanski osloboditelji“ su ga osudili na petnaest godina teške robije samo zato što se tokom rata uopšte nije petljao u politiku, niti je surađivao s režimom Nezavisne države Hrvatske, već zato što je i u ratnim okolnostima ostao aktivni djelatnik na polju književnosti i kulturnog života Sarajeva i Bosne i Hercegovine. U originalnom obrazloženju presude i dan danas stoji “kriv je što je svojim pripovjetkama izazivao bratoubilačku mržnju…” Na osnovu tog obrazloženja partizanskog prijekog suda proglašen je narodnim neprijateljem. Konkretno, radi se o pripovjetci „Za obraz“ iz istoimene zbirke priča, a koju ćemo prvu objaviti da svi vidimo šta je to u njoj pisao „narodni neprijatelj Alija Nametak“? Istina jeste da su sebe u toj priči prepoznali neki akteri događaja koji je u njoj opisan. I dok su pravi zločinci koji su okrvavili ruke u ratu šetali Sarajevom i Bosnom i Hercegovinom, Alija Nametak je zbog jedne objavljene priče i sujete nekih neljudi odležao punih devet godina tamnice u Zenici. S robije je, visoko uzdignuta čela izašao 6.svibnja 1954. godine. Po izlasku s robije radio je kao suradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, a kasnije je prešao na mjesto knjižničara ili bibliotekara u Muzičkoj akademiji u Sarajevu. Na tom radnom mjestu je dočekao mirovinu 1973. godine.

 
« Početak«123456789»Kraj »

Stranica 9 od 9

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search