LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alija Nametak
Složenice
Utorak, 06 Kolovoz 2013 10:31

KAKO NAROD TVORI SLOŽENICE (izvučeno iz "naftalina")

Alija Nametak

,,Hrvatski narod'', godina IV., broj 397, 10 travnja 1942., str. 12.

Svako vrijeme ima svoje izume, a svaki izum dobije ime od izumioca ili, često puta, od drugih ljudi, koji ga imenuju kako im bude zgodnije. Nekad dolična riječ postane međunarodna i takva ostane bez promjene, a nekada je drugi narodi prevode, da bi im bila puku shvatljivija. Rijetko takvi prijevodi uspiju, jer oni koji nove pojmove prevode ne prisluškuju bilo narodnoga govora, pa tvore neologizme, koji samo nagrđuju jezik.Takav je slučaj u novije vrijeme s prevođenjem mnogih složenica iz drugih jezika na hrvatski. Tuđi jezici ih podnose, jer im je građa takva, dok pučki govor hrvatski slabo upotrebljava složenice, a kad ih tvori, ima posebna pravila.

Od djetinjstva sam bio bez prekida u narodu, najviše po jugoistočnim našim selima i prisluškivao nepatvoreni hrvatski narodni govor ponajviše od seljaka, koji nisu pohađali škole i koji ne čitaju novine, pa sam uvjeren, da im nije prionulo ništa u govoru, što ne bi oni od davnina govorili. I kod ovih ljudi ima po koja složenica, ali ne sjećam se, da sam ikad čuo od njih složenicu sastavljenu od dvije imenice.

 
Ramazanska priča
Petak, 12 Srpanj 2013 15:41

MUSTAFA SARAJLIĆ

Alija Nametak

Iza Šeh - Jujina vakta bilo je u Mostaru uleme, ali nikada više onakva álima i záta kakav je bio on. Bilo je nekad i dobrih alima, ali je s ilumom kao i s vatrom u haste: sad skoči, čini ti se izgorjet će insan, sad spane i hasta dođe do sebe. Tako je i u našem gradu bilo iza Šeh - Juje sve na tanje, ali kad dođe za muftiju počiteljski kadija, Mustafa - efendija Sarajlić, rodom iz Stoca, opet oživje nauka. Iako se rekne »Ulemi je hased mahsus,« ipak je onda bilo u Mostaru uleme koja je uviđala da ima i boljih kandidata za muftiju nego što ih je bilo u Mostaru, pa su pozvali sa strane alima. Nije to bila ni velika udaljenost, do Stoca nema ni dan hoda, da bi se moglo reći da je muftija stranac. Nekad su opet u Mostaru bivala i po dvojica muftija: jedan za grad na desnoj obali Neretve, a drugi za lijevu obalu, samo se ovaj drugi zvao blagajski muftija.

Bio je to učenjak, muderis, pobožan, ako se može reći, i preko mjere. Malokad se na važan položaj postavi mlad čovjek. Kadija Dubin bi rekao: »U nas dođe na veliko mjesto čovjek, kad mu se hajs osiječe.« I Sarajlić bio prilično u godinama kad je postao muftija. Ljetovao je u Gnojnicama, udaljenim dobar sahat pješačkog hoda od Mostara. Išao bi rano u Mostar da održi ders u medresi i putem učio mrtvima »Jasine« i »Fatihe«, sjećajući se zahvalno svakoga tko mu je u životu bio prirastao srcu, a kad bi došao do Šeh – Jujina turbeta, zaustavio bi se i podigao ruke do visine prsa, s dlanovima okrenutim nebu, da bi proučio Fatihu za dušu onoga koji je svojim ilumom proslavio Mostar, kao što ga je proslavio i sultan Sulejman podigavši mu kamenu ćupriju preko Neretve.

 
OTMJENI PROSJAK
Utorak, 21 Svibanj 2013 20:25

Alija Nametak

Sjedio sam na terasi kafane »Central«. Ljetna je sparina i rijetki prolaznici su se tiskali uza zidove, da ne pane na njih žarka sunčana zraka. Oni su zakopčani, kako se i pristoji ljudima koji se služe ulicama gradskog središta, imaju tvrde ovratnike i zategnute kravate, a cipele su im uske i duge kao ptičiji kljunovi. Bivalo ih je i s bijelim rukavicama, a one su pekle kao cipele upaljenih žuljeva, ali šta da građanin ne podnese da bi bio elegantniji, da bi na se svratio pažnju, osobito ako je još seljak porijeklom, prva generacija nove građanske porodice koja nipošto ne bi obukla opanke ni hlače od domaćeg sukna.

Asfalt, koji su neumorno prali, začas se sušio, samo s jednog kraja, u sjeni hotela »Centrala«, laštio se kao površina rijeke, u kojoj se oglédajû obalske pećine ili drveće. I tako sam se zanio u misli, kako bi to sada bilo lijepo sjedjeti kraj Jasenice, duboke dva ljudska boja i široke za dobar troskok, na mekanoj travi, nad koju su se nagnule grane smokava petrovača, kojima se kroz cvat pomalja ukočena kap meda. Pa izuven spusti noge u vodu, koja se mlako vuče kao i lijeni svalovi kroz nju, a samo joj ponekad dašak vjetra uzbiba površinu nježno i treperavo kao kad se hvata kajmak na sutlijašu.

 
Ramazanska priča: Pravda za sve
Petak, 19 Kolovoz 2011 17:42

Alija Nametak

Proljetno jutro bilo i Muhsinzade Abdulah-paša sjedio na ćošku kraj prozora, u vezirskom dvoru u Travniku, i napajao oči milinom krajolika: blagim brežuljcima, obraslim grmljem i voćkama u beharu, kroz koje se promaljali oštri drveni krovovi siromašnih kućica i bogataških dvorova, nad čijim je stanovnicima predata njemu vlast, koju on sa mnogo dobre volje, slušajući glas srca i razuma, provodi evo već sedam godina. I gleda još strmine Vlašića, koje će se uskoro ozelenjeti i po njima se razići stada i pastiri. I sluša rijeku kako burno teče, studena i mutna od snijega koji je počeo u prisojama kopnjeti, i gleda kako okreće vitlove mlinova koji ne prestaju kloparati, jer se neprestano sipa iz koša žito, a brašno grne u hambar. I sluša kako vrijedne zanatlije već ranim jutrom dižu ćepenke, otvaraju dućane, namještaju izrađenu robu i sjedaju da novu izrađuju.

Sluša on kako čekić kucka, sluša ranu vrevu u čaršiji, i drago mu silno i neobično, jer je sve bilo drukčije kad je on godine 1720. godine došao u ovaj daleki kraj, iz divnih palača s Bospora, odakle je za nekakav silni grijeh kažnjen bosanskim vezirstvom, a gdje se on, eto, snašao i zavolio ovaj narod, u kojemu se on doduše i rodio, ali čiji je jezik zaboravio s duga izbivanja iz zemlje, da ga je počeo nanovo učiti kad je nakon više od četrdeset godina došao u ovu zemlju. Tuđim je jezikom govorio, tuđinski mislio, te mu je i sada trebao tumač ako je htio da mu bude sve potpuno jasno. U ovoj je zemlji napravio red nakon cijelog niza vezira koji su se godišnje ovamo slali i koje je ovaj kraj gonio, jer se nisu mogli sprijateljiti ni s ljudima ni s krajem.

 
Ramazanska priča
Ponedjeljak, 01 Kolovoz 2011 22:07

Alija Nametak

Neku večer kaže Mušan Glavanović u punoj kahvi naroda: »Fâli se mati sa mnom: nisam je ima hefta dana turnuo niz basamake!« Eto kakav je zeman nastao. Pa onda hadži Memiš-aga Avdić nema šta reći svome Osmanu, koji je sasvim drugačijega kova i od Glavanovića, a i od njega, svoga oca. Osman je bio jedinac među sedam sestara, pa se nekad i u pjesmi pjevao: »Osman jedan a sestara sedam.« Ali ipak ga otac nije tetošio kao što ima sada otaca, kojima su djeca kao da su im »na zjenice ispala«. Koliko je umio, odgajao ga, mimo svu djecu školovao ga, i sad je Osman poreznik, sâm u kući, jer su se sestre poudale. I on se oženio, ima curicu Ranku, a njegova žena, Almasa-hanuma, lijepo je pazila hadži-Memišagu.

 
Cjepar
Petak, 06 Svibanj 2011 23:48

Alija Nametak

Stari Ibriš nije prosio, a bio je već prosjak. Kao da još može pilati i cijepati bukove i grabove cjeplje, nosio jes vakodnevno u lijevoj ruci pilu, a na desnom ramenu preko sjekire »kozu«, ali je već nekoliko godina kako nema snage da prestruže gotovo ni slabovinu, a kamo li jedro drvo. Ali je on imao ponosa i nije htio pružiti ruku i iskati sadaku, nego bi čučnuo kraj Careve ćuprije, naslonio se na »kozu« i strpljivo čekao zimsko sunce da mu otkravi zamrzle žile. Čekao bi on i koga da ga pozove da mu iscijepa kola bukovine, ali kad bi se i pogodio s kupcem i pokušao da se nasadi na utrnule noge, svaki kupac drva ostavljao ga je i odmah tražio drugoga, jer nitko nije imao povjerenja u njegove mršave ruke, škljocave noge i koščatu glavu, na kojoj je bila zategnuta žućkasta koža s prorijetkom sijedom bradom.

Poznavao sam ga još dok mu nije bila iščezla svaka snaga. Kupio sam kola bukovine i obazirao se za kakvim bilo cjeparom, ali ga nije bilo kao za inad. Dok je seljak istovarao kola, on se polahko spuštao niz strmu ulicu sa alatom na ramenu. Popričekao je dok je seljak ubacio i posljednju cjeplju u dvorište.

 
Alija Nametak - DOBRI
Nedjelja, 20 Ožujak 2011 06:55

»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.

Kad nekoliko dana pred okupaciju Bosne i Hercegovine usplamtjela svjetina pogubi muftiju Karabega, što ne dade svoj pristanak da se odupre ulasku Austrije, ode Alijaga iz Mostara u selo Uzariće, gdje ostade punih četrdeset godina. Tek kad se Švabi u leđa pogledalo, sađe on jednog dana u Mostar, ali ne nađe više ni jednog vršnjaka, a i onih koji su bili po tridesetak ili četrdeset gadina mlađi od njega, bilo je malo. Grad se izmijenio, ljudi se izmijenili, običaji postali drukčiji, i njemu bilo upravo žao što je remetio svoj ustaljeni seoski život. I njegovu kulu na Uzarićima zapljuskivao je val novog vremena, ali on je za čitavih četrdeset godina držao u svijesti Mostar s niskim kućama kamenih krovova, pun hodža i hadžija, pun ahmedija, čakšira, džuba, silaha i malih pušaka za silahima. Nije zatekao ni onog susretanja i poštovanja starijih, kakvo je bilo u njegovo vrijeme. Zato je najvolio sijeliti sa starijim ženama, koje su i u Švabino vrijeme živjele povučeno, čuvajuci kućnjega praga, i nastavile porodični život onako kako su ga naslijedile od svojih matera iz sultanovih vremena.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 9 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search