LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 18 Prosinac 2018 12:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

Napomena: Bife “Torbica” je staro ime nekadašnjeg, poslijeratnog imena bifea “Korzo”, koje se nalazilo u sklopu Napretkove zgrade, tačno kod kina “Romanija”, a nekada kina “Imperijal”, Titova 54. U tom istom lokalu je prije rata bio poznati akšamlučarski bife vlasnika Rade Torbice u Aleksandrovoj ulici broj 54, a za vrijeme NDH u Ulici poglavnika Dr Ante Pavelića 54. Često sam tamo zalazio jer je i to bilo jedno od mjesta moje raje i nikad nismo znali kazati – vidjet ćemo se u bife “Korzu”, već bi uvijek reci - vidjet ćemo se kod Torbice. N.F.

Ažurirano: Utorak, 18 Prosinac 2018 12:27
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 18 Prosinac 2018 10:22

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (61)

O doktoru Asafu Šarcu u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

U subotu 7. decembra umro je dr. Asaf Šarac, bivši direktor Bolnice u Sarajevu, u 72. godini života. Dugo je bio neženja, pa se onda oženio doktoricom Razijom Biserović. Bio je sin rahmetli Hafiz Sulejman efendije Šarca, reis-ul-uleme.

Bio je dobar liječnik, a i čovjek, samo najgori po se. Pio je rakiju, i vaktile u “Torbice” bio stalni gost pred ručak. Kad su mi djeca bolovala od zaraznih bolesti – Suada od difterije, a Zejna od šarlaha – bile su na njegovu odjeljenju. Nije mojoj djeci poklanjao izuzetnu pažnju, što nije ni trebao, niti bih ja to od njega tražio. Kako sam bio u oba slučaja profesor na srednjoj Tehničkoj školi, koja je bila na Čekaluši, blizu bolnice, nakon nastave bih otišao do bolnice da se raspitam. Sjećam se, jednom smo se vozili autobusom od bolnice do Katedrale. Na pitanje, kako je Suada, reče mi: “Mi liječnici radimo koliko znamo i koliko je u našoj moći, a najbolje se osloniti na Boga: El-hamdu lillah.”

Hvala Bogu, ozdravila je, a i Zejna je izašla nakon heftu izliječena, ali je, čini mi se, iznijela oštećeno srce, na što nismo nikad obraćali dovoljno pažnje, jer se nije ni tužila, dok ne saznadoh da je operirala srce.

Bio je nacionalno opredijeljen kao Srbin, pa je i za vrijeme NDH napisao u nacionalu da je Srbin, čime je svakom imponirao. Iza rata je svakome smio reći što ga ide, pa i kad su mnogi pograbili položaje u Kliničkoj bolnici iz nekakvih tobožnjih zasluga, on ih je javno razobličavao i nije im dao vršljati koliko su htjeli i kako su htjeli.

Bolovao je od šećerne bolesti i dan ili dva ležao uzet. Dženaza mu je bila impozantna. Bilo je njoj mnogi i Srba pravoslavnih.

Rahimehullahu teala!

(28.12.1968.)

Ažurirano: Utorak, 18 Prosinac 2018 10:24
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 23 Studeni 2018 08:20

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (60)

O Hazimu Tuliću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

7. decembra umro je u Zvorniku Hazim Tulić, a jučer je ukopan uz veliko učešće građana na novom groblju u Sarajevu. Poznavao sam se s njim od 1928. kad je došao na studije u Zagreb. Stidirao je istu grupu sa mnom. Kasnije je službovao najviše u Gazi Husrevbegovoj medresi. Bio je jake tjelesne konstrukcije kao i otac mu, merhum Hadži Mustafa efendija.

Kad sam bio profesor u Podgorici obavještavao me je punac o događajima u Sarajevu, pa mi je jednom pisao začuđujuću novost. Hazim se oženio udovicom doktora Mehmed-bega Zečevića. Njoj je bilo preko pedeset godina, a njemu tek 25. Ona je bila veoma bogata, pa se zato i oženio njome.

Čitavo vrijeme rata bio je profesor medrese, a za vrijeme rata je nešto malo služio kao rezervni domobranski oficir. Dva brata su mu bila ustaše: Halid i Ćazim. Halid je dobio neku jevrejsku radnju, a Ćazim je postigao jedan od najviših činova u hijerarhiji. Bio je stožernik u Zvorniku i Bihaću. Halid je bio i zatvoren zbog suradnje s ilegalnim sarajevskim odborom, pa je iz Ustaške Nadzorne Službe (UNS) pušten nakon mjesec dana zatvora zauzimanjem brata mu Ćazima.

Ja sam pomalo prelazio granicu s ljudima za koje sam držao da ne idu baš pravim putem. Kad sam čuo da se Hazim oženio, čestitao sam mu sa željom “da i čovjek postane”.

Jednom sam ga uz ramazan u džamiji malo iritirao. Sjedio je u Carevoj džamiji s francuskom kapicom na glavi. U ono vrijeme su beretke nosily samo oni koji nisu smjeli šešir nositi, a fes nisu htjeli nositi jer su predpostavljali da će u bliskoj budućnosti biti neuputno nositi ga. Kako je sjedio u tetimmi, kraj izlaza, a ja pošao iz džamije prije nego je izučena mukabela, oborio sam mu beretku s glave. On se žestoko rasrdio, a ja sam ga nekoliko dana iza toga susreo u tramvaju i zaiskao od njega halala. Bilo mu je drago i poslije smo bili, kao i prije, dobri ahbabi.

Kad sam iza rata došao kući, 1954, tražio sam u Tehničkoj školi, u kojoj je tada radio Hazim, dokumentaciju za radni staž. Dirnula me je njegova pažnja kad mi je dao hiljadu dinara – kao pomoć nezaposlenom čovjeku – iz svog džepa. Ne znam koji je od nas dvojice bio zbunjeniji.

U to vrijeme je on već “živio” s jednom udovicom balerinom koja je imala dvoje već prilično odrasle djece. On se, za žive žene, zabavljao s drugima i dočekao da ona umre. Iza toga se oženio tom balerinom (kršćankom), što su mu muslimani veoma zamjerili. Pričao bi: “Prije bi izlijetali iz magaza kad bih prolazio kroz Sarače, da me pozdrave, a sad, kad me vide, obore glave preda se i udaraju čekićem po đonovima od papuča – ne vide me tobože.”

Ova žena mu je rodila sina kojemu je dao ima Halid. Lijepo ga je odgajao, a pričao bi mi, da mu je i žena odgovarala, da mu je ugađala nefsu, uz ramazan mu ustajala na sehur i pripremala ručak. Dugo vremena vezan uz staru ženu čini se da je oživio uz ovu sadašnju.

Teško mu je bilo u Tehničkoj školi jer je morao i uz ramazan zapaliti cigaretu i na odmoru i kahvu popiti, ali on je mislio – a tako je u intimnom krugu i govorio – da se time nije omršavao, da nije kvario post.

Kad je u redakciji Glasnika IVZ nastao nered (korekture su se slale čak u Mostar), pitao me je Hukić, koga bih ja preporučio. Ja sam, nakon što sam dobio od njega pristanak, preporučio Hazima. Po pristanku “prvosveštenika” primljen je za urednika, a malo iza toga i za profesora Gazi Husrevbegove medrese, pa za vršioca dužnosti direktora i napokon za direktora Medrese. Međutim, Glasnik gotovo da i nije postao bolji, jer je opet bilo i stvarnih pogrešaka, a i tehničkih, koje on nije ni opažao. Bojim se da mu je glavno bilo postići veliki prosjek ličnog dohotka pred penziju, a sporedno neurednost lista.

Poznavao je dosta jezika, pa je i prevodio s njih, a u Glasniku su mu izlazili članci s potpisom i pseudonimima Ebu Halid i Ibn Mustafa. Mislio je da je originalni književnik – beletrist, ali tu je pisao sa zakašnjenjem od šezdeset ili sedamdeset godina. Sve je to bila uglavnom didaktika, bez ikakva zanosa.

Na me se jedno vrijeme ljutio što sam u Otvorenom pismu spomenuo slučaj da nije moj prikaz Dobračina kataloga mogao izići u Glasniku, iako je urednik bio voljan donijeti ga. (U stvari, nije on imao nikakve slobode u odabiranju materijala. Bio je pokoran sluga hrđava gospodara.) To mi je zamjerao, ali je ipak donio dvije-tri stvarčice i kasnije, iako je znao da su moje, samo je rekao neka mu ih netko donese, odnosno potpiše.

Ove godine je otišao i na hadž.

Kad sam mu prije polka godine donio za biblioteku Gazi Husrevbegove medrese moj separate Rukopisni tursko-hs. riječnici bilo mu je veoma drago, a molio me da i njemu dadem jedan primjerak. Rekao sam mu da ih nemam mnogo i preporučio da kupi Građu br 29., u kojoj je taj rad i štampan. Međutim, on to nije uradio.

Otprilike prije deset dana susreo sam ga kod Slatkog ćošeta i rekao mu da ću mu dati jedan primjerak. Bio je oduševljen. Međutim, kao da se bojao da ga tkogod vidi sa mnom, brzo smo se rastali.

Prije njegova poslednjeg puta u Zvornik, na jedan ili dva dana, vidio sam ga na Baščaršiji i rekao mu mu nosim separate u tašni. Tako smo došli do njegove kuće. Htio mi je knjigu platiti i davao mi je dvije hiljadarke, a ja nisam htio od njega primiti. Rekao sam kako ne mogu nikad zaboraviti kako mi je dao onu hiljadarku u Tehničkoj školi, a koja je vrijedila više nego sadašnjih deset. On mi reče: “A mene je bilo stid što ti nisam mogao više dati.” Rekao mi je da ide sestri u Zvornik na zijaret. Rekao mi je da jedva čeka penziju, da bi se onda bavio samo našom aljamidao – književnošću. Pitao me je kako mi se sviđa njegova pripovijest Trostruki hadžija, a ja sm mu rekao da bi trebao već jednom zahvatiti suvremene problem. Rekao mi je: “Antika je to bio čovjek”. (Vjerojatno je to bila stvarna osoba koju je obradio.) Oprostili smo se pred njegovim vratima, a sutradan je izdahnuo u Zvorniku iza teravih – namaza i predavanja o Bedru, koje je održao u džamiji.

Kad sam u nedelju čuo da je umro, iznenadio sam se i jedva došao k sebi. Nisam ni mislio da mi je bio ovako drag, iako je mogao biti i bolji čovjek.

Rahimehullahu teala!

(10.12.1968.)

Ažurirano: Petak, 23 Studeni 2018 20:30
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 14 Studeni 2018 20:25

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (59)

O cjeparu Halimu Dedoviću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

Jučer je nesretnim slučajem poginuo Halim Dedović, rodom iz Jabuke kod Goražda. Bio je neženja, a ostala je iza njega mati, kako kažu, đuturum od oko sto godina. Pretrao ga auto na Carevoj ćupriji.

Halim je bio prije rata cjepar i godinama je u mene cijepao drva. Bio je pobožan i pošten, pa sam ga kao lik obradio u svojoj pripovjesti Cjepar. Ustvari, on nije imao gotovo ništa zajedničko s mojim Ibrišem osim čestitosti i poštenja. Sve drugo je u priči proizvod mašte, a jedna stvar je samo nehotično bila proročanska. U priči on umire na svojoj “kozi”, u vrijeme iftara, na Carevoj ćupriji u Sarajevu, a eto, tu ga je jučer zatekla smrt. Pregazio ga je automobil i, kako reče Hadži Hafiz Smail-efendija mozak mu se prosuo kao kiselo mlijeko na Carevoj ćupriji. Čudnovato zaista!

Kad sam se 1954. vratio u Sarajevo on već nije bio cjepar. Bio je noćni čuvar u “Bosna-folkloru” (umjetni zanati). S posla bi došao pravo u Begovu džamiju gdje bi džematile klanjao rani sabah. Podne i ikindiju je na godine klanjao u Baščaršijskoj džamiji, a akšam i jaciju u Hadžijskoj.

Bio je srednjeg rasta, ali snažan, malo povijen. Imao je crne opuštene brkove, a izdaleka je pozdravljao poznanike počinjući “temenna” od pasa. Bio je uvijek vedar i dobre volje, pošten do krajnjih granica. Nije trošio novac na besposlicu, pa ga je uvijek i imao i olahko posuđivao – kako sinoć saznadoh – ne čekajući da mu se vrati. Tako su mnogi ostali dužni.

Pričao mi je sinoć Hadži Mustafa Strik da je čuo od Halima kako ga je nekad u mladosti, u njegovu selu, napastovala neka azgin djevojka. On je bio čestit i nije htio harama, a ona se bila upalila pa, kako je preko mjere bila snažna, povalila ga poda se. Kako se u njega borila strast sa strahom Božijim i kako mu se aleti-mahuda ukrutila, cura ga je u histeriji uhvatila i prelomila mu ga tako da mu više nikad nije mogao ustati, pa se nije ni ženio. Tjelesna snaga je ostala, ali se rasplodna strast nije mogla oživiti, pa je snagu trošio, dok je bio mlad, na fizičke poslove, naviše na cijepanje drva, a pod starost je, kao što su evnusi čuvali harem, čuvao, kao noćni čuvar, izgrađevine umjetnih zanata.

Srećom, ovo o Halimu bila je dezinformacija. Tačno je da ga je auto odbacio, da je odnesen u bolnicu, ali nije poginuo.

Hvala Bogu!

(3.8.1968.) 

Ažurirano: Srijeda, 14 Studeni 2018 20:28
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 30 Listopad 2018 10:30

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (58)

O Ahmedu Sefiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

13. maja umro je u Sarajevu Ahmed Sefić, penzioner, rodom iz Mostara (rođen 1894). Dugo je godina bio željeznički službenik, a jedno vrijeme rata i šef stanice u Sarajevu. Sjećam se da sam jednom došao vlakom odnekle oko devet navečer, kad je već nastao policijski sat, pa me on izveo u svoj stan da otspavam do ujutro. Bio je iskren i pošten čovjek, dobar musliman. Imao je pomalo i literarnih ambicija, pa je za vrijeme rata štampao neke sitnice u Novom Beharu i kalendaru Narodne uzdanice. Polemizirao je sa dr Dragutinom Kamberom koji je u nekom članku nazvao muslimane “suncokretom” i “celulozom”.

Meni je prije tri-četiri godine ispričao događaj iz života svoje matere, koji sam napisao, gotovo bez imalo dotjerivanja, pod naslovom Čoban duduk čaldi.

Bolovao je od hemoroida i srčane astme. Dok je mogao odlazio je u džamiju da klanja džematile. Otac mu je bio muderis u Doboju, Derventi i Mostaru.

Rahmetli Ahmed je darovao dobar dio porodične arhive na turskom jeziku Napretkovoj kulturno-historijskoj zbirci. U tim dokumentima vidio sam da se ova porodica pisala turskim hurufatom Sejfizade, od čega je nastalo Sefići, a u stvari je trebalo Sejfići.

Zakopan je 14. maja u novom sarajevskom groblju, a dženaza je bila u svakom smislu pristojna.

Rahmetulahi alejhi!

(16.5.1968.)  

Ažurirano: Utorak, 30 Listopad 2018 10:32
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search