LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 08:43

 

Salih BaljicAlijine sarajevske minijature (57)

O Salihu Baljiću u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(Na slici je rahmetli Salih Baljić)

U četvrtak 4. aprila umro je u Ljubljani moj profesor iz I i II godine gimnazije, Salih Baljić. Dobio sam navečer brzojav od njegove kćeri, a kako je sahrana bila zakazana u subotu, 6. aprila, otišao sam petog aprila navečer i prisustvovao dženazi. Ogasulio ga je zagrebački imam Hifzi efendija.

Sprovod je bio miješan. Bio je izložen u mrtvačnici, a po njemu i kraj njega vijenci i trake. Jedna je bila hrvatska. Kako su tužno izgledali njegovi brkovi opušteni kraj usana. Njegovi nekad crni brkovi, znak muškosti i ljepote, jasno su visili, sijedi. Nekad je on bio arbiter elegantiarum. Kao student Zagrebačkog sveučilišta bio je jedne školske godine i predsjednik Društva akademičara hrvatskog Sveučilišta. Kad se 1915. otvorila gimnazija u Bihaću, bio je prve školske godine suplent, a onda je premješten u Mostar. Meni je bio profesor 1917/1918. i 1918/1919. i predavao mi prirodopis.

Osnutkom Jugoslavenske muslimanske organizacije stupio je u politiku i bio izabran za narodnog poslanika u Ustavotvrnu skupštinu Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Kasnije je bio biran na svim izborima do 1927. odnosno do raspuštanja skupštine, 6. januara 1929.

Potom je imenovan za profesora II gimnazije u Sarajevu. Početkom 1930-te, kad je Husein Đogo premješten iz Sarajeva u Blace u Srbiju (Moravska banovina), na njegov prijedlog ja sam došao u Sarajevo za urednika Novog Behara koji je dotad uređivao Đogo. Međutim, kad je kralj Aleksandar oktroisao novi ustav Kraljevine Jugoslavije i kad su raspisani izbori (a bila je jedina lista kojoj je na čelu bio Pera Živković) on, iako dotad poslanik JMO i prisni suradnik dr Mehmeda Spahe, prekrši odluku da se apstinira od izbora i kandidira se u srezovima Prozor – Konjic i, naravno, bude izabran. Tada je Spaho prekinuo s njim i nije ga više nikad htio primiti u svoje društvo. Na općinskim izborima 1928. izabran je za načelnika grada Mostara i kratko vrijeme, do proglašenja diktature, kad ga je zamijenio Ibrahim efendija Fejić, vršio je tu funkciju.

Do 1941. je životario kao profesor, a onda, na svoju nesreću, da zadovolji svoju ambiciju, ostavi profesorsku službu i bude imenovan konzulom NDH u Ljubljani koja je bila pod talijanskom okupacijom. Godine 1945. se povukao u Italiju, a kad je (valjda 1947) pokušao u Genovi ukrcati se na lađu i pobjeći u Argentinu, prepoznat je i prebačen u Jugoslaviju. Osuđen je na smrt, pa na dvadeset godina, od čega je oko polovice vremena proveo u zatvoru, najvećim dijelom u Sremskoj Mitrovici. Imao je neki poseban status: dobivao je neku manju količinu rakije mjesečno, a čini mi se da mi je pričao da je instruirao djecu upravnika zatvora Milenića, u njegovu stanu, preko puta glavnog ulaza u zatvor.

Iz zatvora je pušten poslije mene, pa sam ga jednom obišao u bolnici u Zagrebu. Inače je živio kod svoje kćeri Zlate u Ljubljani. Teško mu je padalo što nema nikakve penzije, a neko mu je iz emigracije slao džephašluk mjesečno. Čini mi se da je to bila kći Petra Ančića kojega je Baljić postavio glavnim blagajnikom mostarske općine kad je bio izabran za načelnika.

Ažurirano: Ponedjeljak, 22 Listopad 2018 20:57
 
Alijine iskrice - ovo je 3333-ći prilog na OKU PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 13 Listopad 2018 09:57

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (56)

O ahmedijama u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

A sad nešto o nošenju ahmedija.

Mifka (ime predratnog pravoslavnog mitropolita sarajevskog, a Alija Nametak je ovo ime upotrebljavao kao pseudonim za tadašnjeg reis-ul- ulemu Sulejmana Kemuru) je prije četiri godine donio uredbu kojom se zabranjuje nošenje ahmedije osim glavnim imamima – prvom imamu Begove džamije u Sarajevu, Abdulkadir-efendiji u Travniku, bivšim članovima Ulema-medžlisa i bivšim muftijama.

Tako se događalo da na dženazama u Sarajevu nije nitko nosio ahmediju.

Prije nekoliko mjeseci nekom je valjda iz Vakufskog povjerenstva palo na pamet da je to nezgodno, jer bi posmatrač sa strane mogao pomisliti da u Sarajevu nema nikakva hodže. Zato je donešena nekakva odluka da svi imami koji klanjaju dženaze moraju imati ahmedije na glavi kad i dok uče na kaburu. Zato se sada događa kad imaju dvije-tri dženaze da odjednom po 10-15 bezveznjaka nose ahmedije, pa bi onaj tko ne poznaje prilike u Sarajevu pomislio kako je Sarajevo puno hodža.

Tako i Hadži-Osman efendija, zvani Žandar, zamota bijelu ahmediju, Trnka i još neki.

Allahu, spasi ovaj svijet od nevaljala vjerskog nametnutog vodstva.

(17.1.1968)

Ažurirano: Subota, 13 Listopad 2018 10:36
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:40

 

Hamid DizdarAlijine sarajevske minijature (55)

O Hamidu Dizdaru u „Sarajevskom nekrologiju“ Alije Nametka

(na slici je Hamid Dizdar)

17. jula umro je u Sarajevu Hamid Dizdar, književnik, a sutra je pokopan. Posljednji put sam ga vidio 1. jula navečer u njega doma. Bolovao je oko pola godine od ciroze jetre, a čini se da je imao i rak.

Poznavao sam se s njim blizu pedeset godine. Bio je u mostarskoj gimnaziji neko vrijeme, ne sa mnom u razredu, nego, čini mi se, s Abdurahmanom, a kasnije je bio u internatu u Tuzli. Gimnaziju nije završio, a jedno vrijeme je bio u kancelariji Jakše Milovića u Stocu. U Sarajevo je došao, mislim, godine 1929. i zaposlio se u “Jugoslovenskoj pošti”. Radio je kao reporter, a kako je imao i književnih ambicija i sposobnosti, uređivao je i književnu rubriku. Ne znem odakle je dolazio do knjiga koje su dolazile u redakciju na prikaz, pa ih je prodavao antikvarijatu, odnosno antikvar Bučuk mu je davao u zamjenu antikvitete, a od Hamida dobivao nove knjige koje su se bolje prodavale. Hamid je tako stvorio jednu vrlo vrijednu biblioteku, tako rekući bez ikakvih žrtava.

Jedan jedini put sam u životu imao privatnog tužioca, a to je bio Hamid. Tužio me je za jedan članak o Gazi Husrevbegovoj biblioteci, koju sam napisao i štampao u “Novom beharu”. Materijalna je istina bila u mome članku, kojim sam opovrgao navode njegova članka, ali sam preletio i uvrijedio ga, zbog čega se i sad stidim. Obojica smo osuđeni na zajedničko snošenje sudskih troškova, a to je onda bilo otprilike 200 dinara. Njega je branio advokat Jokanović, mene Avdo Salihbegović, i tako je ispao remi. Ustvari “Jugoslovenska pošta”, velikosrpski list Metodija Kujića i Radmila Grđića, uvijek je pomalo zabadala u muslimanske problem, donosila ponekad zlonamjerne vijesti, a Hamid je tamo radio. Više list nego Hamida htio sam opatrnuti, a ispalo je da sam u članku napisao neukusnost, da “Dizdaru fali oko koje gleda i vidi istinu”. Brzo smo se iza toga pomirili, jer se nismo zapravo ni svađali.

Kad sam g.1929. htio izdati kalendar “Musa Ćezim Ćatić” za godinu 1930. pozvao sam i Hamida na suradnju i pitao ga da li je Hrvat, jer sam samo od Hrvata muslimana primao suradnju. On mi je odgovorio da je Hrvat i obećao mi suradnju, ali nije ništa poslao, i tako sam ja kalendar štampao bez njegova priloga, ali je kalendar zaplijenjen.

Nekad kasnije sam pisao o ovom kalendaru. Čini mi se da je to bilo 1940, a članak je stajao u redakciji “Hrvatske revije” u Zagrebu čitavih deset mjeseci, što se u ono vrijeme nije nikad dogodilo s mojim rukopisima. Tek kad je došao Ante Martinović za komesara u Maticu Hrvatsku i za urednika “Hrvatske revije”, izašao je taj članak, a onda je “Hrvatski dnevnik” u Osijeku donio članak (bilješku) pod naslovom “Hamid Dizdar – Hrvat”. Iza toga je došla NDH i Hamid mi jednom reče kako mu je dobro došao onaj moj članak.

Ahmed Muratbegović ga je uzeo za šaptača u sarajevsko kazalište i suradnika u “Hrvatskoj pozornici”, ali se povezao u Kazalištu s komunistima, pa je bio zatvaran, ali ga je turski merhamet izvadio iz zatvora. Kad je Kazalište gostovalo u Mostaru i Hamid išao u Mostar kao šaptač, nije mogao odoljeti da se ne vidi sa svojim bivšim šefom Radmilom Grđićem, koji je u to vrijeme u okviru jedne četničke jedinice bio u Mostaru, gdje su ga jedne večeri pretukli neki ljudi (ustaše ili komunisti, tko bi to sad znao!). Hamid ga je posjetio u nekoj kući na Luci, a kasnije mi je kazivao kako ga je Radmilo lijepo primio, ali je krvavo prijetio svim Hrvatima i muslimanima, a posebno muslimanima Hrvatima.

U zatvoru u Zenici 1945. kazivao mi je tipograf Marko Slijepčević kako je Hamid donosio njemu za četničku komandu “100” (Borota) četkovni otisak svakog broja “Osvita”.

Kad sam izašao iz zatvora i bio bez sredstava, prodavao sam Arhivu grada Sarajeva, kojemu je Hamid bio direktor, nešto ostataka od svoje bivše biblioteke i korespondencije. Plaćao mi je dosta dobro, ali sam bio uvjeren da je bolje stvari sebi otkupljivao.

Saznao sam da je i on iskusio zatvor. Kazivao mi je da ga je neka žena otkucala kao pristalicu Informbiroa, a da on to ustvari nije bio i da je bio na Golom otoku. O tome nije htio govoriti.

Kad sam radio honorarno za Leksikografski zavod u Zagrebu, ispisujući članke i beletristiku iz sarajevskih listova iz austrijske okupacije, davao mi je listove da ih nosim kući. Dogodilo se da sam povodom izbora Ive Andrića napisao članak “Naš prvi Nobelovac”, koji sam predao redakciji Glasnika VIS-a u SFRJ, koji ga nije donio. Taj članak je otišao u inozemstvo, časopisu “Bosanski pogledi”, koji ga je objavio. U njemu je bila jedna uporedba iz Andrićeva opisa nabijanja na kolac na višegradskoj ćupriji onog seljaka koji je rušio skele, sa sličnim opisom nabijanja na kolac jednog arapskog felaha koga je ubio Napoleonov opunomoćeni general za Egipat, Klever. Htio sam da dokažem da nabijanje na kolac nije samo “privilegija” Turaka, primitivaca, nego da su i “kulturni” Francuzi tgo isto radili, pa da su i romanijski četnici nabili na kolac Mustafu Dovadžiju, partizanskog kurira iz Sarajeva.

Kad je ovaj članak bio objavljen u “Bosanskim pogledima” zvat sam na odgovornost, pa mi je rečeno da im je Hamid rekao da sam ja autor članka, jer sam ga upozorio na članak u “Sarajevskom listu”, gdje je izašao onaj opis ubojstva generala Klebera. U “Bosanskim pogledima” nije štampano moje ime, nego pseudonim M.H.Stupac.

Jednu godinu iza toga Hamid se gotovo skrivao od mene, ali kako smo u blizini stanovali i bilo je prilike da se susretnemo na izlasku s posla, kad bi me vidio, uvijek mu je plamen udario u obraz, ali ja sam preko toga prešao i oprostio mu, iako mu nisam nikad rekao da sam zbog toga bio pozvan na istinak.

Obilazio sam ga često i u bolnici i kod kuće i žao mi ga je bilo, naročito zato jer je moga biti i bolji kao čovjek. Bio je on od tijesta od kojeg se može stvoriti i najbolja pogača. Izgleda da mu je žena bila veliki akrep i da mu je svojom ljubomorom pila krv, a uzroka za ljubomoru je i bilo.

Pokopan je bez vjerskih obreda. A tko zna, možda je ipak posljedna iskra njegove svijesti bila monoteistička i islamska.

Da ga Bog afv i magfiret učini!

………

Prekjučer saznah da je Hamid bio “ukraden” iz ateističke kapele na centralnom groblju, da je okupan u muslimanskoj kapeli i tajno mu klanjana dženaza, a negdje (valjda u džamiji na Brdu) učen mu i tehvid. Reče mi Avdaga Skaka da mu je sunetio djecu, kad je bilo najstrožije vrijeme.

Allah rahmet ejle.

(Sarajevo, 29.7.1967.)

Ažurirano: Nedjelja, 09 Rujan 2018 16:42
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 26 Srpanj 2018 09:54

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (54)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Dvanaestog ovog mjeseca umro je Muhjudin-beg (Bego) Fadilpašić, a sutradan je ukopan. Umro je od tuberkuloze, a imao je sedamdeset godina. Poznavao sam se s njim. Bio je potomak, kako se rekne, ugledne porodice Fadilpašića, a u naše je vrijeme bio rijedak čovjek i po tome što nikad u životu nije radio ili, ako je šta radio, naopako je obrvršilo. Cijelog života je živio po starim begovskim navikama: akšamluk, lov i gonanje žena, i to tuđih, jer se nije nikad ženio. Otkako ga znam, nije bio nimalo naprasit – čak je bio i vrlo ugodan u društvu. Nekad je pokušao raditi s nekim Talijanima, ali su ga “izradili”, pa je mati morala plaćati kamate na kamate Mustro-banci i Židovskoj melahi, dok ga je odužila, tako da bi bilo bolje da nije ni započinjao raditi.

Mislim da u životu nije nikom škodio – osim sebi. Pričao mi je jednom rahmetli Safvet-beg o njihovu stareniku Fadilpaši, sarajevskom nekibul-ešrafu. Bio je čovjek bez skrupula, koji je “izvrnuo” neku staru ženu, da mu je tobože prodala za 500 groša ogroman posjed u Sarajevskom polju. Kad je ona postala svjesna da je pred kadijom potvrdila njegove navode da mu je prodala taj posjed i pare primila, a te pare nisu značile ni stoti dio vrijednosti tog posjeda, i nije ništa mogla učiniti da posjed povrati, vazda je sjedila uz pendžer i uz tespih učila, ali ne Subbanallah i slično, nego: “Neka te Fazlo, nikad ti ne imao hajra ni od ovog moga ni od svoga, ni ti, ni evlad ti, ni nakon evlada evlad!”

Bašagići nisu podnoslili Fadilpašiće, pa kad se radilo o postavljanju prvog reis-ul-uleme 1882. godine, ondašnji ešraf (Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Ibrahim-beg Bašagić i neki drugi, čijih se imena sad ne sjećam), njih desetak, dobili su od Vlade zadatak da predlože kandidata za reis-ul-ulemu.

Mustafa-Nuri beg Fadilpašić bio je učen čovjek, a otac mu je, još do je bio u bešici, kupio u Stambolu mullaluk. Mustafa-Hilmi efendija Omerović, pak, bio je tada muftija u Sarajevu i vrlo učen čovjek. Na sijelu jednog od sazivača – čini se Kapetanovića – bio je dogovor koga da predlože pa su “birači” dobili jednake papiriće da na njih napišu ime kandidata. Bilo je, izgleda, više glasova za Mustafu-Nuri-bega Fadilpašića, pa su oni koji su prebrojavali glasove brisali “Nuri” i ispisivali “Hilmi” na nekoliko listića, i tako je izabran za kandidata Omerović-Omić.

Ovako sam zapamtio, a nisam nikad kasnije pitao Fehim-efendiju je li njemu šta o tome poznato.

Mevle rahmet ejleje!

(15.7.1967.)

Ažurirano: Četvrtak, 26 Srpanj 2018 09:55
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 08 Srpanj 2018 20:02

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (53)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je umro Abas Mahić, rodom iz Ljubuškog, u 70. godini života. Bio je po zanatu brijač.

Upoznao sam se s njim 1939. kad sam došao u Sarajevo. Bio je odbornik mjesnog odbora Narodne uzdanice, a inače dobar i hrabar čovjek. Kad sam studirao u Zagrebu, hranio sam se sa još nekim studentima muslimanima u jednoj aščinici u Tkalčićevoj ulici. Bio je tu, među studentima, Asim Nuhić. Jednog dana došao je na ručak i sjeo među nas Kasim-aga Lipa iz Sarajeva. Nuhić je imao u Abadžiluku i dućan, u kojemu je njegov brat Brkanija prodavao robu. Čulo se da se Kasim-agina kći udala za Mahića, pa je Kasim-aga, kao stari sarajevski barutovac, bio ljut. Nuhić mu je htio čestitati, ali se nije usuđivao, jer nije bio siguran je li Kasim-aga kail zetu. Kasim-aga je tako bio zbunjen i teško mu je padalo što mu je zet Hercegovac kao, otprilike, sada kad se nekom muslimanu koji iole drži do islama, uda kći za inovjerca. Kasnije je Kasim-aga dočekao da ga je upravo ovaj zet najbolje pazio, pa je, mislim i umro u zetovoj kući i uglavnom na njegovoj brizi.

Bila je vrlo velika dženaza, danas, i u Begovoj džamiji i na groblju u Barama.

Allah rahmet ejle!

(23.VI.1967.)

Ažurirano: Nedjelja, 08 Srpanj 2018 20:04
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 5 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search