LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 28 Lipanj 2018 20:55

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (52)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U petak, 7. aprila, umro je Tahir efendija Delić, imam Lubine džamije i džamije na Ploči, muallim. Nekad je bio cipelar, pa podvornik u mektebu, a zatim i muallim, čini mi se u Dženetića mektebu na Bistriku. Ovo pišem samo da se zna tko je sve bivao muallim. Učeni su pravili šale na njegov račun, da se nije znao pravo ni potpisati arapaski, ali jednu stvar ističem, da je bio jedan od najvrijednijih koji su obavljali vjersku pouku čim je to bilo dozvoljeno raditi u džamijama. Dok su drugi učili mevlude, kupali mrtve i vršili ostale vjerske i običajne obrede, pri kojima se dobro zarađuje, on i dvojica Olovčića, Đulaga i Abdullah, jedini su vršili obuku u cijelom Sarajevu. Koliko je on mogao druge naučiti, ne znam, ali njegov rad cijenim jer je bio gotovo osamljen u Sarajevu. Drugi su ga potcjenjivali, a nisu ništa radili.

Umro je u 74. godini života, a dženaza mu je obavljena u subotu 8 aprila.

Allah rahmet ejlesin!

(11.IV.1967.)

Ažurirano: Četvrtak, 28 Lipanj 2018 20:58
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 22 Lipanj 2018 21:13

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (51)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Jučer je obavljena Mehagina dženaza. U Begovoj džamiji je bilo mnogo onih koji su klanjali dženazu, a u dvorištu još toliko bi-namaza. Čini mi se da poslije dženaze Hadži Mujage Mehremića nisam vidio brojniju dženazu. Pokušali su neki njegovi prijatelji da ga pomesu na rukama, ali zbog težine tabuta nije dugo nošen iznad ljudskih glava.

A sad da spomenem o počasnom mošenju mrtvaca u Sarajevu. (U Mostaru je bio adet da se svaki hodža, pa makar bio i samo muallim, nosi uzdignut iznad pratnje, na rukama.) Kako sam slušao, u novije vrijeme prvi je tako nošen Hadži Hasan efendija Spaho, na traženje Hadži Džemaludin efendije Čauševića, 1915, jer je Hadži Hasan efendija bio sahibi t'elif (pisac djela, odnosno štampao je djelo). Iza toga je na takav počasni način nošen Safvet-beg Bašagić, pa dr. Mehmed Spaho. Onda je negdje 1939. ili 1940. jedna grupa medreslija jedan dio puta kud je išla dženaza ponijela Repovca, ekonoma Gazi Husrevbegove medrese, od Gazijina Bezistana do džamije. Na satu poslije toga, izružio sam ih u VIII razredu da srozavaju tu počast, koja se daje učenjacima i velikim javnim radnicima, kad jednog običnog beamtera, koji inače nije imao nikakvih drugih zasluga (bio je čak oženjen Slovenkom katolkinjom), dižu na počasnu nošnju. Iza toga je mehrum Fehim efendija Spaho nošen na rukama, pa Hadži Mujaga Mehremić. Pokušali su i Hadži Ibrahim efendiju Fejića tako ponijeti iz Begove džamije, ali se svijet odupro, i spušten je na ramena, a da nije ni dva koraka ponesen na rukama. I Hamdija Kreševljaković je na moju inicijativu nošen na rukama i od kuće do džamije i od džamije do na groblje na Hendeku. Poslije toga je Abdulah efendija Fočak ponesen od kuće do na mejdan na Vratniku na rukama, ali, kako je bila teška poledica, spušten je na ramena kad je nošen od Vratnika do Baščaršije. Na Baščaršiji je, na moju inicijativu, opet dignut na ruke do džamije. Kako je poslije nošen, ne sjećam se.

Tražio sam 1944. da ponesu i Hadži Mehmed efendiju Handžića na rukama, ali se odustalo zbog opasnosti od bombardiranja, koje je onda svakodnevno prijetilo, a u nekoliko navrata su anglo-američki bombarderi bacali onda bombe i na Sarajevo i na Alipašin most.

Čini mi se da su i Muhamed efendija Dizdar i Muhamed efendija Tufo poneseni od kuće na rukama, ali nisam siguran, iako sam im bio na dženazi barem od kuće do džamije. Je li, za moga izbivanja iz Sarajeva, još tkogod nošen na rukama, ne znam. Burek je svakako tako trebao biti nošen.

Da, i Tajjib efendija Saračević je nošen jedno vrijeme na rukama. Nisam se mogao približiti dženazi, ali mi se činilo izdaljega da je uzdignud iznad nosača. To je zbog starosti i dobra srca, a nije zbog nikakvog iluma.

(29.III.1967.)

Ažurirano: Petak, 22 Lipanj 2018 21:15
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 11:18

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (50)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Preksinoć je umro u bolnici, nakon operacije, Mehaga Šahinagić, najmlađi šura doktora mehmeda Spahe. Danas će mu biti dženaza.

Rahmetli Mehaga je bio, što se rekne “zlatni mladić”. Spaho ga je veoma volio i uveo ga u politički život. Bogat, kućeposjednik (predratnih 30.000 dinara kirije je naplaćivao – znao je reći “Kad se probudim, hiljadaraka mi je pod jastukom!”) završio je gimnaziju, a učio je diplomatiku i Pravni fakultet u Beogradu. Ne znam da li je završio diplomatsku školu, a pravo nije dobitirisao. Bio sam jednom kod doktora Spahe, negdje prve ili prvih godina kad sam se oženio. Izašli smo na bašču gdje su se Mehaga i Nezir (Škaljić?) spremali za ispit na beogradskom Pravnom fakultetu.

Tih dana bilo je u novinama da je Salih efendija Svrzo, sarajevski muftija, ili unaprijeđen ili imenovan za muftiju u III platnom razredu. Svrzo je imao formalno školovanje, ali je vjerojatno bio bez diploma, a živio je, iako je nosio hodžinski kijafet, kao posjednik-rentijer.

Doktor ih pozdravi kad smo izašli u bašču pa će im onako u šali: ”Šta učite? Šta će vam pravo? Eno Salih efendije Svrzo sa sokaka, pa u treći platni razred!”

Bila je to šala, ali je na Mehagu destruktivno djelovala, jer više nikad nijednog ispita nije polagao ni položio.

Oženio se Muberom Fadilpašić, nekadašnjom ljepoticom, s kojom je izrodio četvoro djece. Bilo mu je drago tuđe žensko i prije nego što se njom oženio, a ni poslije nije zanemarivao lov na tuđe žene. Pričao mi je jednom da je na povratku iz Pariza, kad se s bračnog putovanja vraćao sa ženom – u Zagrebu prevrnuo jednu ženu. (Nije se hvalio imenima svojih donžuanskih podviga.)

Bio je 1938. izabran za narodnog poslanika na listi JRZ. Mobiliziran je u domobranstvo, služio je u ekonomatu nekih jedinica, a 1944. je otišao u partizane. Kad je demobiliziran, pokušao je uspostaviti neku vezu sa starim političkim strankama. Imao je veze i s engleskim (ili američkim?) konzulom u Sarajevu. Osuđen je na osam godina zatvora, koji je u cijelosti izdržao. I u zatvoru je – kao i prije na slobodi – bio uvijek sa Srbima i nastojao je da muslimani vode prosrpsku politiku. Zbog ovoga je jedva ostao živ u zatvoru. Jedna grupa istaknutih Srba se okupljala na slobodnim šetnjama (on, Nikola Šotra, Šime Jurčić i neki seljaci kojima više ne znam ni imena), što je upalo u oči upravi koja ih je izolirala od drugih zatvorenika pa su se strašno napatili. Mehaga je jedno vrijeme bio živi kostur, s oboljelim bubrezima.

Doživio je tragediju u braku. Kad je izašao iz zatvora ustanovio je da ga je žena varala pa su se rastavili iako su imali veliku djecu. Čak mu se u vrijeme kad su se htjeli rastaviti, udala jedna kćerka za Muhameda Ridžanovića.

Na radnom mjestu je bio vrijedan kao da za se radi i pristupačan ljudima, galantan, slatkorječiv kao rijetko ko.

Iako sam mislio da mi nije drag, sad kad ga nema, vidim da sam ga volio. Mene je zvao “Al bajtar”, misleći da je bajtar isto što i bajraktar, ali kad sam mu kazao da nisam veterinar, nije se mogao okaniti starog naziva.

Da ga Allah dž.š. pomiluje i nagradi za dobra djela. Firdevsi ala dženetum.

(28.3.1967)

Ažurirano: Ponedjeljak, 04 Lipanj 2018 11:19
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 24 Svibanj 2018 20:29

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (49)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

U subotu 5. novembra umro je dr. Sabrija Karamehmedović u 65. godini života. Bio je čovjek koji je obećavao kao student medicine da će se razviti u učenjaka, ali ga je valjda sklonost za novcem uputila u liječnike opće prakse, pa je počeo služiti najprije po provinciji (Foča, Goražde, Čajnile), a od 1942. je ordinirao u Sarajevu. Mnogo je zarađivao, a rat mu je sve odnio, ali je iza rata opet zarađivao. Bio je ugovorni liječnik u mnogim ustanovama i poduzećima, a stručno neznanje je dokazao u nikakvoj dijagnozi kod moje kćerke Zejnebe, pa joj se srce vratilo na predoperacijsko stanje. I ja sam stjecajem okolnosti nekoliko puta bio kod njega u ordinaciji. Nije me pregledao, nego me pitao šta da mi prepiše. Posljednjih nekoliko godina bio je uvijek “pod gasom” i duša mu je bilo piti na tuđi račun i pušiti iz tuđe kutije. Nije mu klanjanja dženaza ispred Begove džamije.

Allah rahmet ejle!

(8.11.1966)

Ažurirano: Četvrtak, 24 Svibanj 2018 20:31
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 27 Travanj 2018 14:04

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (48)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“ Alije Nametka

Sudbina je htjela da odmah po Šaćir efendijinoj dženazi saznam i za smrt Hasana Hadžiosmanovića iz Mostara, koji je u Sarajevo doselio prije četrdesetak godina. Umro je u subotu, a jučer, u nedelju, zakopan je na novom groblju u Barama. Bila je to skromna dženaza s pedesetak prijatelja i poznanika. Dženazu-namaz pred Begovom džamijom je klanjalo i preko stotinu ljudi, jer su bile još dvije dženaze. Bilo mu je 66 godina kad je umro.

S Hasanom sam se poznavao više od 45 godina, još iz vremena kad je bio zaposlen u knjižari Bekira Kalajdžića u Mostaru. Po dolasku u Sarajevo ponekad bih ga pohodio kod kuće, a njegova žena Esma mi je kodošila. Bio je činovnik u osiguravajućem društvu „Dunav“, a poslije u Napretkovoj zadruzi.

Uvijek je bio šega, pa bi rekao trgovcima i najnekuretnije robe: „Lahko je vama. Vi prodajete robu pa kakva je takva je, a ja prodajem havu.“ Odavno je bio bolestan. Godine 1938. je bio na Kiseljaku i imao je neke živčane smetnje: stalno je pomicao vilicom i kao da je namigivao očima.

Politički je pripadao grupi Hakije Hadžića, pa je 1941. bio u ustaškoj civilnoj uniformi kao logornik Sarajeva. Pokrenuo je list „Osvit“ i bio mu vlasnik i nominalni urednik. Bilo mi je nj krivo što je u februaru 1942. izašao u Osvitu jedan anoniman, prilično neodmjeren članak o rahmetli Fehim efendiji Spahi povodom njegove smrti. Zbog toga nisam htio ni surađivati u Osvitu, iako me je često nagovarao. Kad je od mene jednom tražio kakav bilo prilog za list, ja sam upravo bio napisao anegdotu „Behar po jesen“, obećao sam mu je dati, ali ne za honorar u novcu već za pet kilograma brašna. Bila je u ono vrijeme neopisiva glad u Sarajevu, pa smo i moja djeca i ja bili sretni kad se našao na sofri komad zobova hljeba. I zaista mi je dao pet kilograma brašna.

Bio je suđen i odležao je oko osam godina u zatvoru u Zenici, gdje sam i ja bio. Radio je u Ekipi za obrazovanje i zabavu, pa je nastupao i kao predavač i kao glumac. U nekim ulogama je bio više nego amater. Nastojao je svakom zatvoreniku olakšati izdržavanje kazne. Po izlasku na slobodu su ga mnogi osuđivali, a najviše takvi koji su po ljudskim kvalitetima bili ispod njegovih.

Bolovao je od bubrega, ali je bio saburli. Rijetko smo se viđali. Ponekad bi prošla i godina-dvije da se ne bismo vidjeli. Pohodio sam ga na jedno dva mjeseca pred smrt u bolnici. Učinio mi se i kao Hadži Ali-efendija Aganović, kad je posljednji put došao u bolnicu. Šapatom mi je govorio kako je sretan što se sve na dobro okrenulo. Mislio sam da aludira na pad Rankovića, a on mi je onda pričao kako mu je njegova jedinica Lamija rekla da je raskrstila s nekakvim inovjercem, docentom na Filozofskom fakultetu, i kako je čitav fakultet bio naskočio da se ona uda za nj.

Neka ga Allah dželle šanuhu afg i magifiret učini!

(25.9.1966)

Ažurirano: Petak, 27 Travanj 2018 14:05
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 6 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search