LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Siječanj 2017 08:37

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (36)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o hafizu Muhamed efendiji Pandži

Hafiz Muhamed efendija Pandža je umro 18.11.1962. Bio je član Ulema medžlisa i šura reis-ul-uleme mehrum Džemaludina efendije Čauševića. Već kao gotov hodža došao je u Nuvab na nauke, a učio je i u Turskoj, u Carigradu. Kao bogat čovjek nije služio u državnoj ni u vakufskoj službi od tridesetih godina ovog stoljaća. Jedno vrijeme je izdavao list „Islamski svijet“ s Munirom Šahinovićem, a jedno vrijeme sam. Kada je u vakuf došla nova uprava u 1936. godini , uspostavljanjem Nijabeta, reče mi jednog dana rahmetli reis: „Reci Fehimu, neka mu nađe kakvu službu!“ Prenio sam ovu poruku puncu i mehrum Pandža je bio postavljen za vjeroučitelja u gimnaziji, a po Tevdžizidžihet nizamnami postavljen je i za vaiza u Begovoj džamiji. Godine 1938. bio je izabranu Ulema-medžlis, s potpunim brojem glasova birača izbornog tijela (devet) i povjeren mu je referat baš-vaiza.

Porodica Pandža je bila u tri generacije borbena. Djed mu je bio hodža i zbog svojih vazova bio je protjeran u tursko vrijeme u Travnik, gdje i umro. Ime mu je bilo Isamuddin. Stare Sarajlije bi pričale da je nakon njegova izgona iz Sarajeva tri dana bio mrak u gradu.

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Siječanj 2017 08:59
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 04 Studeni 2016 08:38

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (34)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Sličica o Halid-begu Hrasnici

Halid-beg Hrasnica bi znao reči: “Ne bojim se da neću imati jesti, nego se bojim da neću smjeti jesti”. Umro je u toku prošlog rata, a prije toga je dosta dugo bolovao od šećerne bolesti i nije smio mnoge stvari jesti.

Takođe bi znao reći: “Dok su djeca mala, nikad nije problem smjestiti ih u auto: nakljukaš ih kao šljivopitu, a kad odrastu, svako ima svoje mjesto.”

(zapisano 29.8.1962)

Ažurirano: Petak, 04 Studeni 2016 08:41
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 23 Srpanj 2016 19:43

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (29)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Dosta ga je sudbina osudila

Kad je u julu godine 1943. po ginuo veliki župan Dragan Hadrović u Banjoj Luci profesor Husejn Alić se slučajno našao u Zagrebu, ako se ne varam, s Edhem efendijom Mulabdićem, a poslom “Narodne uzdanice”. Jesu li bili kod Pavelića kakvim poslom Uzdaničinim, ili je Pavelić saznao za nj da je u Zagrebu, hele zbavio ga i rekao mu:

-Huso, ti češ biti veliki župan u Banjoj Luci!

-Namoj me, poglavniče, dirati iz Sarajeva. Meni je dobro u Sarajevu.

Na to će Pavelić: “Carska se ne poriče!”

(Par riječi o atentatu na velikog župana Dragana Hadrovića: Izvjesni Meša, kondukter kod prevoznika Nike Mihaljevića, predao je Hadroviću paket iz Okučana, uz poruku da mu ga šalje dr Ivo Protulipac, predsjednik Velikog križarskog bratstva. Međutim, to je bila tempirana bomba, ili, “paklena mašina”. Kad je Hadrović otvorio paket snažna detonacija je izvalila zid Sarafića kuće (na mjestu današnjeg parkinga kod "Elektrokrajine"), u kojoj je Hadrović stanovao. Za ubistvo velikog župana Dragana Hadrovića u julu 1943. godine osumnjičene su pristalice bivšeg stožernika i velikog župana Gutića koji nije mogao očima smisliti svog nasljednika Hadrovića.Međutim, sve je ostalo samo na sumnjama.)

Profesor Husejn Alić i Ante Pavelić su se poznavali sa studija, a sigurno su bili u opoziciji kao poslanici Ustavotvorne skupštine (ili Narodne skupštine) u Beogradu. Tako je Alić na svoju nesreću morao iz Sarajeva u Banja Luku. Ostavio je svoju lijepu kućicu u Sarajevu, napravljenu od poslaničkih dnevnica i hipotekarskog zajma, i odselio sa ženom i tri kćerke u Banja Luku.

Ažurirano: Subota, 23 Srpanj 2016 19:46
 
Bajramska priča PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Srpanj 2016 11:58

 

Mladi lukNa vakat tobe

Nadan Filipović

(Neka "dužnika" pod lukom!)

Kako čovjek stari sve češće shvata da je najveći dio života proveo u zabludi vjerovanja da ima mnogo prijatelja.

Ovu priču o prijateljstvu i prijateljima mi je davno, davno, kad sam bio maksum, pričala moja rahmetli nena Hajrija. Tu priču nisam nikad zaboravio, a sve češće sam se znao sjetiti moje rahmetli majkice i njene priče kako sam se kroz život razočaravao u ljude kojim sam toliko dobra učinio, pomogao im da se dokopaju prestižnih profesorskih titula, magisterija i doktorata. Upravo se ti, uz par časnih izuzetaka, meni više ne javljaju, pogotovo otkad se stjecajem okolnosti i sudbe nađoh na najmanjem kontinentu. Kao da sam umro! Jedna doktorica, psihijatar po specijalnosti, reče mi i ja zapamtih: “Nadane, bolan ne bio, pa ti od kojih si kao doktor Frankeštajn napravio univerzitetske profesore, tebe ne vole od momenta svog uspinjanja na hijerarhiji, a ne vole te zato što ti najbolje znaš ko su oni bili i ostali pored svih pozlata!”

Hajdemo se, međutim, osvrnuti na tu neninu priču.

Helem, u nekoj bosanskoj varoši bijaše nakav bogat beg. Jako, jako bogat. U austrijski vakat. Imao je velike komplekse zemlje i mnogobrojne kmete. Živio je sa suprugom, begovicom, i Nurudinom, sinom jedincem. Naime, begovica je Nurudina rodila teškom mukom, a porođaj je bio tako krvav da su joj hećimi rekli da više ne može imati djece.

Jedinac je bio pažen, mažen, a uz sve to i razmažen. Kad se zamomčio, potpuno se oteo babinoj kontroli i uvijek se skrivao iza stalme materine zaštite, skuživši da je materino oko slijepo, a majčinska ljubav beskrajna k'o svemir.

Nurudinu je bilo jako dosadno u njihovoj golemoj kući na kraju varoši, pa je sve češće počeo odlaziti u čaršiju u kojoj je, kao reče, imao na desetine prijatelja. Počeo je zakašnjavati, a beg je u par navrata, po ponašanju i zadahu rakije iz sinovljevih usta počeo shvaćati da je Nurudin krenuo debelo krivim putem. Namjeravao je iz sina jedinca šejtana istjerati nemilosrdnom kandžijom, ali kad god bi je dohvati begovica bi skoči i zakamiči: “Nemoj, nemoj, tako ti rahmeta materina. Doće Nurudin tobe! Valja i njemu izderat' zelene opanke!”

I beg bi se smiri, ali nakratko.

Ažurirano: Četvrtak, 07 Srpanj 2016 11:12
 
Poezija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 14 Ožujak 2016 18:04

 

Novica TadićIzabrane pjesme pokojnog Novice Tadića

ZAGLUŠEN, IDEM ULICOM

Zaglušen, idem ulicom,
umoran se vraćam kući.

Nedavno sam izašao iz bolnice.
Opet sam prigrlio život.
Prigrlio pepeo i ništa.

Imao sam misao
da svega imam u izobilju,
da sam mlad i čio
i da se ne rađam od nesreće.

Ali, sada sam ovde
i ružne snove sanjam.
Sad sam zaglušen, sad se vraćam kući.

 

CRNA MISA

Skupili smo se, Sovuljage,
Navucimo kukuljice,
otvorimo misnu knjigu.
Na stolu nas čeka
nova curica-cuclica.
Izmerićemo je
krojačkim metrom;
pribošćemo je
svetlim pribadačama,
curicu-leptiricu.
Pa hajdemo,
spasimo je.
Priđi, priđi,
prvopričesniče.
Nek ti ne zadrhti
kljun;
nek ti ne lupne
krilo.
Brže, brže!
Um!
Rektum!

Ažurirano: Ponedjeljak, 14 Ožujak 2016 18:07
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search