LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home
Alija Nametak


Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Lipanj 2019 08:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (71)

O dr.ing. Fahrudin-begu Hrasnici

U srijedu 13. januara umro je dr.ing. Fahrudin – beg Hrasnica, a u petak 15. pokopan je u Barama.

S rahmetli Fahrudinbegom sam se poznavao od 1925. kada smo došli u Zagreb na studije. On se upisao na Umjetničku akademiju, odsjek za slikarstvo, ali je samo jednu godinu studirao i onda se upisao na Poljoprivredni fakultet. Valjda je uvidio da kao slikar ne bi mogao dati kao poljoprivredni stručnjak, pa je na vrijeme promijenio struku.

Bio je izvrsno situiran. Svakog prvog u mjesecu mu je isplaćivano na šalteru Prve hrvatske štedionice u Zagrebu po 3.000 dinara, ali niti se odao besposlenu životu ni prevelikom uživanju (kao naprimjer Sejo Čurčić i Muhamed Rašidagić). Solidno je završio studije, zaposlio se u svojoj struci i napravio sjajnu karijeru – postao je redovan professor Poljoprivrednog fakulteta, a specijalnost mu je bila konjogojstvo.

Razvio se u velikog učenjaka, a nikad nije bio ohol ni na svoje begovsko porijeklo ni na svoj društveni položaj.

Viđao sam ga često na hatma-dovama zajedničkih prijatelja i rođaka, dolazio je na dženaze, a nije bio od onih koji stoje pred džamijom dok se klanja dženaza, nego je ulazio serbez u džamiju, klanjao i ikindiju i dženazu, javno bi podigao ruke kad se dova čini na kaburu; uopće se nije stidio svoje vjere – kao što mnogi danas rade.

Njegova smrt me jako potresla jer je umro zdrav – čitav, od izljeva krvi u mozak, na radu, u dva sata iza pomoći, ustavši iza stola gdje je naučno radio i pisao. Do četiri sata je prevezen u bolnicu, ali je umro.

Dženaza mu je bila impozantna. Iako je bilo zimsko doba, dubok snijeg, velika studen, ne pamtim kad je više svijeta bilo na kojoj dženazi u Barama. Bilo je dosta bi-namaza, ali i veliki broj vjernika.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(19.1.1971)

Ažurirano: Petak, 21 Lipanj 2019 08:10
 
Alijne iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 11 Lipanj 2019 19:26

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (70)

O brijaču i pedikeru Ahmedu Geci

27. jula je umro Ahmed Geca, brijač i pediker, a sutra je pokopan.

Otkako sam došao u Sarajevo, do njegove smrti, brijao sam se kod njega, osim u vrijeme kad sam, mimo svoje volje, morao drugdje boraviti, a rezao mi je i kurije oči. Rezanje nije nikad naplaćivao. Bio sam mu u posljednje vrijeme najstarija mušterija – od februara 1930. Bio je veliki majstor u brijanju i šišanju, a virtouz u rezanju žuljeva.

I kao čovjek je bio uredan i dobar. Pokasno se oženio, kad je već prešao četrdesetu godinu. Bio jepasionirani planinar, a, azab olamsun, i akšamlučar, osim uz ramazan.

Iz zahvalnosti za druženje i prijateljsko susretanje pručio sam mu na mezaru. Kad sam došao iz zatvora odmah me je pozvao da se brijem kod njega, besplatno, za sve vrijeme dok se ne zaposlim. Prihvatio sam, ali sam mu ipak platio prije redovnog zaposlenja, kad bih došao do kakvog horarčića. Bio sam mu u posljednje vrijeme abonent, a računao mi je posebnu tarifu za brijanje i šišanje.

Dugo je godina bolovao od astme i čira na želucu. Kad mu se sin oženio protiv njegove volje, jednom subotarkom, dobio je perforaciju čira, od čega je i umro u 73. godini života.

Dženaza mu je bila dobro posjećena.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

(16.9.1970)

Ažurirano: Utorak, 11 Lipanj 2019 19:27
 
Alijne iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 26 Svibanj 2019 13:27

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (69)

O punici Esma – hanumi

U subotu 25. jula umrla mi je punica, Esma – hanuma Spaho, rođena Krzović. Iako u svojim tefterima nisam pisao o ženama, ili rijetko koju spomenuo, nju moram spomenuti ne zato što mi je bila punica, nego što je bila vanredna žena. Nikad nisam vidio onakvu ljubav i poštivanje muža kao kod nje. Čini mi se da je ostala ista dok ih smrt nije rastavila. I mene je poštovala, a sigurno i voljela, i nikad se nije dogodilo, kad sam ušao u sobu gdje ona sjedila da nije skočila na noge ispred mene, što me je u poslednje vrijeme i žalostilo znajući da joj je mučno ustajati, a nisam to nikad ni želio ni očekivao, osobito s obzirom na godine. Čak i kad je bila na smrtnoj postelji, pokušavala se uspraviti kad bih ušao u njen halvat.

Nije svu djecu jednako voljela. Čini mi se da je više voljela hairsuze nego hairlije, a možda najmanje Salihu (supruga Alije Nametka, N.F.) koja joj je u posljednjih dvadeset i pet godina bila najbliža i najveći pomagač.

Ulazak partizana u Sarajevo dočekao sam u njenoj kući. Saliha s djecom je bila u Hrvatinu. Mislio sam da se malo dulje zadržim u Očaktanumu, dok se izbistri situacija, a kad je od nekog saznala da sam tražen i da ću biti uhapšen, dala mi je posredno na znanje da treba da idem u Hrvatin, da ne bi nastradali njezini sinovi koji su bili u partizanima ili suradnici. Ja sam joj to davno halalio i nikad nisam spomenuo, ali bih volio da sam i zaboravio, kao što je to i ona zaboravila odmah kad je poručila.

Živjela je 86 godina, a posljednjih tri-četiri godine je bila pomatušila. Nove događaje je smjesta zaboravljala, a stare je vanredno pamtila. Od nje sam čuo i naslušao se starog sarajevskog govora, pa sam došao do uvjerenja da se u Sarajevu nekad govorilo čakavski, od čega je u novije vrijeme ostalo samo ponešto.

Kako je dženaza bila u nedelju popodne i kako je bilo mnogo svijeta na godišnjim odmorima, ipak je dženaza bila dosta impozantna.

Rahmetullahi alejha rahmeten vasiaten!

Klanjao sam joj dženazu prvi put kao imam.

(16.9.1970)

Ažurirano: Nedjelja, 26 Svibanj 2019 13:32
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:06

 

Nametak AlijaAlijine sarajevske minijature (68)

O profesoru Salki Nazečiću

Dok sam bio na hadžu umro je u Sarajevu dr. Salko Nazečić, redovni profesor Univerziteta i član Akademije nauka BiH. Bili smo drugovi od prvog razreda mekteba do šestog razreda gimnazije i često, godinama, sjedjeli u jednoj klupi. Bio je vrlo inteligentan i kao srednjoškolac obećavao. Sedmi i osmi razred kontrahirao (završio dva razreda u jednoj školskoj godini) je u Velesu gdje je bio tajnik Muftijstva, a onda se upisao na Filozofski fakultet u Beogradu, 1924. godine, godinu dana prije mene. Preko ferija smo se družili, a kad nas je služba razdvojila, susreti su bivali rjeđi. Znam da sam jednom, mislim 1938. o uskršnjim ferijama bio kod njega u Dubrovniku, gdje je bio gimnazijski profesor, na ručku. Slijedeći susret je bio 1941, u ljeto, kad sam ja bio zamjenik direktora Učiteljske škole u Sarajevu. Došao mi je u direkciju i otvoreno rekao da mu je dotužilo više služiti u “šokačkom” Dubrovniku i da bi volio živjeti u Sarajevu. Kako je znao da sam dobar poznanik sa Mijom Vučakom, koji je onda bio povjerenik za prosvjetu u tzv. Poglavnikovom povjereništvu, zamolio me da interveniram kod njega da bi ga postavio negdje u Sarajevu, prvenstveno u Zemaljski muzej, gdje se osnovala neka katedra za povijest književnosti. Zdogovorili smo se da odemo popodne u četiri sata kod Vučaka, a da on prethodno dođe u Učiteljsku školu. Išli smo zajedno i Hamdiji Kreševljakoviću da bi on razgovarao sa Jozom Petrovićem da ga namjesti u Zemaljskom muzeju. Međutim, on nije došao popodne u Učiteljsku školu, a ja ga više nikad nisam vidio do kakva slučajna susreta u Sarajevu, po mom povratku iz Zenice.

Negdje u ljeto 1955. susreo sam se na Baščaršiji sa doktorom Krešom Georgijevićem i njegovom ženom, pa mi je Krešo pričao kako se jednom susreo u Beogradu sa Salkom koji je valjda polagao doktorat. Pitao ga je: “Šta vi radite u Sarajevu? Što više Nametka držite u zatvoru?” (Krešo je znao da je Salko politiki utjecajna ličnost). Salko mu je rekao: “Kad sam ja došao u Sarajevo da ga zamolim za premještaj, sjedio je s Kreševljakovićem i pio kahvu, a mene nije ni ponudio.”

Pa sve kad bi tako i bilo, ne bi to trebao biti razlog progonjenja jednog čovjeka – školskog druga.

Još goru stvar o njemu čuo sam odmah 1945. dok sam bio u zatvoru u Zenici. Moja sestra Šefika došla je iz Mostara u Sarajevo i pričala Salihi da je Nazečić govorio u Mostaru, čim je oslobođeno Sarajevo: “Valja mi pohititi u Sarajevo da skinem Nametku glavu.”

Iako je, kako sam čuo, bio veliki ters i strah i trepet kao pomoćnik ministra prosvjete u Sarajevu, i kao upravnik pozorišta i kao profesor na fakultetu, meni je bilo žao što se nismo pri susretu pozdravljali, što sam okretao glavu od njega. A šta drukčije i da radim kad je pomogao mom stradanju da se toliko odulji, jer da nije bilo njegova pritiska na odlučujuće faktore, vjerojatno ne bih bio suđen ili bih bio simbolino suđen, a on mi je odnio najljepše godine života i izvrgao me mnogim stradanjima i poniženjima, a porodicu i čestom gladovanju i svakovrsnim lišavanjima.

Često sam ga sanjao i u zatvoru i na slobodi i u snu žalio što nismo prijatelji kao u vrijeme mekteba, ruždiije i gimnazije, pa i kasnije.

Žao mi ga je i šteta da je umro, da nije nauci dao koliko je mogao dati. Ostalo je iza njega ipak dosta znanstvenih radova. Bio je i čvrst na katedri, kako sam čuo, i nije dao da se prčka po našim narodnim pjesmama i da se smatraju feudalnim reliktima, nego stvarnim narodnim tvorevinama. U posljednjim godinama je obarao mitove zbog čega se zamjerio mnogima (referat o Aleksi Šantiću povodom 100 – godišnjice rođenja, o Kraljeviću Marku kao turskom vazalu….).

(26.2.1970.)

Ažurirano: Ponedjeljak, 15 Travanj 2019 09:10
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:30

 

Abdullah BukvicaAlijine sarajevske minijature (67)

O doktoru Abdullah-begu Bukvici

Danas pročitah u Oslobođenju da je prekjučer, 6. oktobra, umro u Brčkom dr. Abdullah – beg Bukvica, u 90-toj godini života. Mislim da je bio po godinama najstariji akademski građanin-musliman iz Bosne. Gimnaziju je završio u Sarajevu, a Medicinski fakultet u Beču. Rodom je bio iz Rogatice. Otac mu je bio Ahmed-beg, dugogodišnji gradonačelnik Rogatice i odan austrijskoj vladi.

Pričao mi je jednom rahmetli Fehim efendija kako se nekad upraznilo mjesto gradonačelnika u Rogatici, a kotarski predstojnik napiše referat, u kojem predloži vladi u Sarajevu da se na taj položaj imenuje Ahmed-beg. Akt je pisan njemčakim jezikom. Opisivao je kandidata kao zgodna čovjeka za taj položaj. Htijući napisati da Ahmed-beg nije neki lumen ili “allame”, za što u njemačkom jeziku postoji izraz “Kirschenlicht”, pa je napisao “Moscherlicht” is nicht, aber….da se musliman ne bi uvrijedio.

Rahmetli Ahmed-beg je imao pet sinova i svi su završili visoke škole, ali, interesantno, ni od jednog nije ostalo muškog potomka. Abdullah – beg je stažirao u sarajevskoj bolnici do 1910, a onda se prijavio na raspisani natječaj brčanske općine za gradskog fizika, gdje je i izabran.

Djelovao je prosvjetiteljski u svom kraju, gdje je bio neobično poštovan i obljubljen. Iako je bio svjetovne inteligencije, on se nije uzdržavao popeti se i na ćurs i održati vaz u džamiji ili pred džamijom.

Bio je jedan od osnivača lokalnog muslimanskog kulturnog društva “Islahijet” u Brčkom, koje je u vremenu između dva svjetska rata pozitivno djelovalo u Brčkom. Bio je osobito ponosan na svoj rad.

Negdje krajem 1916. prebolio je pjegavi tifus pa je opd velike temperature ogluhnuo. Sprva je još nešto čuo i po usnama je mogao naslutiti šta mu se govori, a kasnije mu se moralo napisati ako ga se htjelo nešto upitati. On je onda glasno odgovarao, kao što to gluhi uvijek rade.

Pričao mi je rahmetli dr. Spaho, kako bi Bukvici rekli šta ima da govori u Narodnoj skupštini, osobito kad je JMO bila u opoziciji, pa bi vladina većina dizala nesnosnu buku kad bi se koji opozicioni poslanik digao da govori – jer Bukvicu nije mogla nikakva buka omesti u govoru.

Bukvica je bio narodni poslanik Jugoslavenske muslimanske organizacije do 1929, a bio je i član Vakufskog sabora za BiH od 1938, pa sve dok je Sabor postojao.

Mene je veoma volio i bajrame smo jedan drugom čestitali, a bivao sam i gost u njegovoj kući kad sam boravio u Brčkom. Sad otpada još jedna bajramska čestitka.

Na jednoj godišnjoj skupštini Narodne Uzdanice, kao delegate iz Brčkog, bio je izabran u kandidacioni odbor na samoj skupštini, sa još četvoricom članova odbora ovog lista. U kandidacijskom odboru bili su Mustafa Softić, dr. Šefkija Balić, Hamdija Kreševljaković i Abdullah-beg. Tko je bio peti, ne sjećam se. Softić i Balić bili su jaka opozicija da bih ja i dalje bio član Glavnog odbora, a Hamdija i Bukvica bili su za me. No Bukvica nije bio upućen u sarajevske prilike, pa nije znao šta je na stvari, zašto me neće Balić i Softić da predlože u Glavni odbor.

Pozadina je bila u tome što je glavni odbor meni davao honorar od 500 dinara, jer sam svako popodne radio u Uzdanici kao kancelarijska sila, što se čulo u Mostaru, pa su se naročito pobunili neki članovi mostarskog mjesnog odbora. Ja, ustvari, niti sam taj honorar tražio niti sam ičim reflektirao da mi se dadne, a kad su mi ga već odredili na nekoj sjednici, na kojoj nisam bio prisutan, primao sam ga deset mjeseci. Kao student prve godine bio sam stipendist Narodne uzdanice, a kad sam druge godine dobio državnu stipendiju (500 dinara), zahvalio sam se na Uzdaničinoj stipendiji i molio Glavni odbor da je mjesto meni daju Šefkiji Baliću. On je dobivao tu stipendiju do diplomiranja. Stipendija je bila 400 dinara mjesečno i redovno je isplaćivana, dok je “državna” zakašnjavala po tri-četiri mjeseca. Softić, zet Uzeir-age Hadžihasanovića, koji je bio protiv Fehim efendije, mog punca, bio je pod utjecajem svog punca, pa je zato bio protiv mene – kao da bi mi naškodilo što bih imao manje posla i više se posvetio svom književnom usavršavanju i uzdizanju.

Poslije toga Hamdija je govorio o tome kako se teško sporazumio s Bukvicom, mimo ostale članove kandidacionog odbora: “Niti sam ja mogao njemu šapnuti, niti on meni namignuti,”

Ipak sam predložen u Glavni odbor i jednodušno izabran.

Bukvica je pisao i popularne članke iz higijene u Novom Beharu, kalendarima narodne uzdanice, Glasniku IVZ i prije II svjetskog rata i poslije rata.

Bilo je nekada u njega i neke sitne malograđanštine. Proslavio je 50-tu godišnjicu braka sa svojom Avnije – hanumom i, kažu, da je bilo i glazbe, i mladinske nošnje, i pjevala se pjesma “Kahvu mi draga ispeci”. Hanuma mu je bila pravi anđeo čuvar. A kad je umrla prije pet-šest godina, i ja sam mu iskazao sućut. Zahvalio mi se, ali je malograđanski pisao, kako je dobio čini mi se 137 telegrama, a pisama još i više. Kad čovjek omatuši, onda u dokolici broji i ovakvu korespondenciju.

No ovo je sitnica. On je bio dobar čovjek, plemenit narodni učitelj i sirotinjska majka. Kako nije imao svoju djecu, uzeo je troje ratne siročadi i odgojio ih. Pazila su ga ta djeca, i njega i Avnije – hanumu, i nazivali ih babom i majkom.

Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiaten!

(8.10.1969)  

Ažurirano: Srijeda, 06 Ožujak 2019 09:35
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 13

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search