LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Siječanj 2018 10:07

 

ToniMariborski "subotari"

Toni Skrbinac, kronični Sarajlija sa Bistrika, sada “privremeno” u Mariboru, a malo-malo "dole"

Pomenuo sam Slobu, koji se zvao Slobodan Mirjanić i živio u Sarajevu na Staroj stanici. Iz Sarajeva se nismo znali, a skoro da se nismo ni mogli upoznati, mada smo po mnogo čemnu bili slični. Dijelila nas generacijska, ali i geografska daljina. No, kad bih se prisjećao mangupa i mangupluka koji su obilježili moju mladost Slobo bi rekao: “Hej, pa ti k'o da govoriš o meni. I ja sam sve to prošao, poznavao sam i Ebejćija i Pašu i Čondru…duša mi bilo remija šutati i jedno vrijeme sam pravo uzimao papke, a i žensko mi bilo slatko…”

A evo, pošto sam ovu priču odlučio posvetiti Slobi, najprije da ga malo opišem. Nije čudno da je bio dobar, bolje rečeno jako dobar košarkaš, jer je osim talenta i ljubavi prema tom sportu imao i dvometrašku visinu. Fizionomija, malo na švabsku vuče, plave oči, svijetla kovrčava kosa, mio osmijeh iza kojeg su se bijelili zubi i sve u svemu komotno se može reći: Slobo je bio baš jedan lafčina muškarčina.

Da, rekao mi je i to da je stalno ekvilibrirao na opasnoj ivici između dozvoljenog i nedozvoljenog…

“Znala me je starija raja na svašta nagovoriti…A ja dijete, gled'o u njih k'o u idole i šta bi tražili - to bi i uradio.”

Išlo je mog Slobu sve - i karte i žene i piće, ali škole nije zanemarivao. Mnogi se čudom nisu mogli načuditi kad je pravo završio i dobio posao, postao hej, možeš misliti časti i odgovornosti, namlađi sudija za prekršaje u bivšoj Jugoslaviji. Poznavao je paragrafe i članove zakona, sve imao u malom prstu, ali i one koji su zakone kršili. Opisivao mi je susrete sa prekršajcima koji se nisu mogli čudom načuditi kad su vidjeli sudiju na radnom mjestu, a noć ranije zajedno teferićili u nekoj od tolikih sarajevskih kafana. A bilo je i onih koji ga nisu poznavali, pa kabadahije kakve jesu dolazili pred sudiju i najradije bi i s njim kakvu kavgu zapodjenuli. Bio jedan takav pa počeo i da prijeti a Slobo ga pozove u drugu praznu prostoriju i tamo ga lijepo – nokautira. Pa se onda vrate na suđenje, a kabadahija… sada k'o bubica, pažljivo sluša svaku sudijinu riječ, ma šta…svako slovo.

Poslije suda dobio ponudu iz Famosa u Hrasnici, važno je jako važno za drugi dio priče, i Slobo se našao na novom radnom mjestu, lakšem i bolje plaćenom. Kao što sam već napisao, vodio Slobo buran momački život…sve dok na moru nije upoznao mariborsku ljepoticu Mirjam.

Preselila u Sarajevo, dobili sina Sergeja, Mirjam se zaposlila u banci i stekli se svi uslovi za ugodan građanski život. S početkom rata Mirjam odlazi sa sinom u Maribor, a Slobo jednu godinu ostaje u Sarajevu. Splet slučajnih događaja omogući mu da s konvojem “Slovenaca” dođe svojima u Maribor. Kad je obilazio žene svojih kolega iz hrasnčkog “Famosa” kojim je mariborski “TAM” obezbijedio jedan samski (samački) Dom na Teznu, dođe neki dječak i reće da su jednu od kćerki “zatočili” u obližnjem kafiću i ne daju joj kući. Slobo odmah skočio, otišao među te lokalne kabadahije i najjačeg s pika nokautirao, pa poslije priča: “Ma ja sam ionako tankih živaca, a tek sam bio izašao iz Sarajeva…i kad sam ušao u kafanu pitam gdje je mala a taj jedan mi kaže ko si ti da se m'ješaš, briši odavde…ja ni pet ni šest odmah ga udarim pod bradu, on padne, pitam druge gdje je mala, onda mi oni pokažu gdje su je bili sakrili, u skladište…Odem, uzmem djevojku za ruku i izađem, a niko ni da pisne…”

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 13 Siječanj 2018 11:04

 

Deada i unuciStrah

Toni Skrbinac, kronični Sarajlija sa Bistrika, sada “privremeno” u Mariboru.

Obično bi neko drugi, nikad ja, rekao: “Haj'mo, dosta je bilo, evo noć već pada…”

I onda smo, zajapureni od igre i trčanja za loptom, još koju progovorili, uglavnom pobjednici bi zajebavali poražene i kud koji mili moji. Svako kući svojoj.

Eeee, tek tada kada je žar borbe minuo i adrenalin popustio stigle bi, kao oblaci, tmurne misli. Valjalo je kući gdje sam davno morao biti i gdje je slijedio belaj.

“Opet lopta, jebala te lopta. K'o da će ti lopta hljeb jednoga dana zarađivati…” – dočekivala bi me majka, a babo bi dodao: “Treba njega zavezati i ne dati mu nigdje da mrdne…”

Osim tog verbalnog “kažnjavanja” koje mi je puno lakše padalo, znalo se dogoditi da je babo čekao spreman sa šibom ili kaišom i onda sam skakutao oko stolice gdje je majka sjedila, a babo je vrebao i ciljao da me udari, kao kad muhi hočeš da dohakaš.

I ja sam ciljao, ali na majčino srce: “Neću više nikad,draga mamice.”

“Ja, ja, sad draga mamice, a nisi mislio na mamicu kad smo se brinuli i čekali te cijelo popodne.” - još je bijes vladao njenim srcem i još uvijek je imala snage da vikne: “Udri ga!”

A babo bi to jedva dočekao i nastavljao bi da me tuče.

Ali, majčino srce je majčino srce. U neko doba bi rekla: “Dosta je bilo, pusti ga.”

I suze su se onda mogle sušiti na mom licu. A novih nije bilo.

Babo je još neko vrijeme mahao šibom po zraku, slaveći batinu kao najbolje vaspitno sredstvo: “Njega treba k'o vola namlatit', pa ćeš vidjeti kakav će onda biti…i međeda batina nauči da igra.”

Eh, te batine. Bilo ih je još neko vrijeme i u osnovnoj školi. Sami smo morali ubrati šibe koje su se aktivirale pri nekim od većih grijeha ili greški koje učenik zna počiniti. Pri kraju osnovne praksa se svela na razinu incidenta, morao si ne znam koliko bezobrazan biti pa da izazoveš šamar ili povlačenje za uho ili…bio je jedan nastavnik koji je nas muške spretno znao uhvatiti za kratki dio solufa i onda nas neko vrijeme tako držati… uh, kako je to boljelo!

Batina, eto, odavno nema u mom životu

Osim u uspomenama u kojima nekako dijele prostor sa strahom. Onim strahom koji mi se javljao u ranoj mladosti, poslije zanosa i ushićenosti.

Kad se samo sjetim lakog koraka i krila euforije koja su me nosila put casina. I poraza, tog neminovnog ishoda svake igre u casinu. Sve i svakoga sam zaboravio u trenucima kada sam pod rukama imao žetone, vadio iz džepova i ono što sam kao planirao i ono što nisam i ulagao nadajući se sreći. O, srećo kockarska, najveća zabludo ovisnička!

Koliko sam posljednjih spinova sam dočekao i koliko puta sam, zabrinut i zgađen nad sobom, odlazio u nemirne i košmarne snove koji su tako često slijedili nakon kockarskih poraza. I tada se znala negdje iz dubine podsvijesti pojaviti slika babinog kaiša ili šibe…i gotovo da sam nostalgično priželjkivao tu kaznu koju sam itekako zaslužio. Ali, nije bilo ni babe ni šibe ni bilo kakve kazne, osim savjesti koja te umije itekako dobro namučiti.

Ali, ako je ta kocka ipak nešto ostavila u meni što se može nazvati dobitkom, onda je to nada, nestvarna i teško ostvariva, ali ipak nada.

Prolazile su i prošle godine, putovao sam svojim nesigurnim stazama, radio ovdje i ondje, ovo i ono i…nekako se uvijek saletila kakva nafaka.

 
Lijepa priča Safet efendije Pozdera
Petak, 12 Siječanj 2018 09:14

 

VrbaHuseinova vrba - kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigurni

Safet efendija Pozder, Prozor

Smrt starog Huseina nije iznenadila nikog. Dugo se prevrtao na bolesničkoj postelji, a nerijetko bi se njegovo bolno ječanje, posebno noću, čulo do pola sela. “Rodio se!”, govorili su oni koji su željeli naglasiti kako razumiju kroz šta je Husein, a uz njega i njegova čeljad, prolazio skoro dvije godine. “Što je od Boga, slađe je od meda!”, bila je poštapalica onih koji su svoje riječi uvijek željeli zaodjenuti religioznim rečenicama. “Samo, Bože, po redu!”, govorili bi, pak, oni koji su smrt spominjali sa značajnom dozom straha i usplahirenosti.

Ni Huseinovoj porodici sve to nije teško palo. Istina, plakali su, ali, reklo bi se, više iz neke učtivosti ili običaja. Ipak, supruga se brzo utješila, a sinovi su već kroz nekoliko sati poduzimali sve kako bi njihov babo s ovog svijeta bio ispraćen na uobičajen način i kako bi dženazi prisustvovalo što više svijeta. Tako je jedan po susjednim selima užurbano lijepio osmrtnice, drugi je, uz stalne konsultacije s majkom, skoro neprestano telefonirao, dok je treći u nekoliko navrata bio kod mjesnog imama kako bi utanačio sve detalje u vezi sa sutrašnjom dženazom.

Dakle, cijelo se selo, na neki način, pripremalo da iz svog krila zauvijek pusti i crnoj zemlji preda još jednog od njih. Tako to obično i biva: jedni se rađaju, drugi žene i udaju, a treći umiru. Žalost je nekada veća, a nekad manja. O svakoj se žalosti na svoj način pripovijeda, izvlače se i najsitniji detalji, a, onda, kroz nekoliko sedmica, umrli gotovo da se i ne spominje, bilo da ga prekrije životna kolotečina ili njegovo mjesto ukrade drugi umrli.

Istini za volju, Husein i nije bio tako živopisna ličnost o kojoj bi se imalo bogzna šta kazivati. Rodio se pred kraj jednog rata, druga je dva pregrmio onako kako je bilo suđeno, a između njih je uglavnom bio vezan za selo i mučni zemljoradnički život. Radio je kratko na izgradnji puteva, a ruke su mu itekako osjetile težinu motorke kojom je jedne godine sjekao stabla po njemačkim šumama. Na kraju se skrasio u svom selu i na svojoj zemlji iz koje je ponikao i u koju je, eto, ponovo zasađen.

Ipak, o Huseinovoj dženazi pričalo se dugo, i to iz posve neobičnog i nejasnog razloga. Znajući da mu je smrt za vratom i da se svakog trena može rastati s ovim svijetom, sinove je zadužio neočekivanom obavezom: “Ukopat ćete me u Vrbik!” Na sve pokušaje da ga odvrate od takve nakane, ili da barem dobiju kakvo valjano objašnjenje, Husein je samo podizao slabašnu ruku i time supruzi i sinovima davao do znanja da je stvar riješena i da nikakvim raspravama i objašnjenjima nema mjesta. Nije im bilo druge nego da se pomire: zakopat će ga u Vrbik.

 
Nastavak prednovogodišnje priče o jednom dragom prijatelju
Nedjelja, 31 Prosinac 2017 09:54

 

ToniKad vrijeme stavi tačku

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Maroboru, ali srce i duša vuku, pa malo-malo eno ga “dole” u Rajvusa

Iz onoga što sam do sada napisao o svom drugu iz osnovne škole i prvog razreda gimnazije Enesu Ramiću proizilazi da je, mogu tvrditi sa sigurnošću, bio predodređen za moguće visoke položaje među ljudima i u društvu u kojem smo odrastali. Jer, ćime se god bavio, odmah je bivao među najboljim, a najbolje uglavnom biraju za predvodnike. Ili bi trebali da ih biraju.

Već uhvaćen u ralje bolesti (kasnije će mi naša gimnazijska drugarica, a potom doktorica, Blaženka, objasniti kako taj mladalački diabetes uništava organe i život). Enes je svejedno zadržao svoju dominantnu ulogu među ljudima. Po završenom zanatu, uslijedio je prvi terenski zadatak i kada se trebalo izabrati vođu grupe montera, šta mislite koga su izabrali? Naravno, Enesa koji mi je kasnije pričao kako je na posao nosio po dvije velike flaše pune vode. Ispio bi ih tokom smjene, toliko mu je tijelo zahtijevalo tečnost.

Prilikom jednog od kratkih susreta koji su potom obilježavali naše živote, a dogodilo se to neposredno nakon moje završene gimnazije i povratka iz Zagreba, Enes mi je rekao da se uskoro ženi. Njegova izabranica i ljubav zvala se Nerma. Nisam bio u svatovima, ne znam ni da li je bila uobičajena svadba, čuo sam samo da je uskoro na svijet došla i njihova jedinica i jednom…

Poslali me moji urednici iz “Oslobođenja” Senad Prašo i Hajdar Arifagić na sarajevske ulice da zajedno sa fotoreporterom, pokojnim Milovanom Pavlovićem, napravim neku anketu i nasred Titove sretnem Enesa, Nermu i njihovu malu,mali slatku curicu Mirelu. Milovan ih uslikao, ja uzeo izjave, sutradan su bili u “Oslobođenju”. Sretna porodica.

Listajući dalje album sa uspomenama na kojima je Enes Ramić nailazim na sliku kako se susrećemo kod “Daira” na Čaršiji, odlazimo na kafu, pušimo, pijuckamo i pričamo. Ja već uveliko studiram i pomalo radim, on uveliko radi i stalno po terenima biva. Ali, ne žali se: ni na bolest, ni na činjenicu da ga, mladog i željnog te male oaze sreće koju je svježe izgradio, stalno šalju diljem nekadašnje Juge. To je moj Enes, uvijek uspravan i uvijek jači od nedaća koje su ga snašle.

Bilo je ljeto potkraj sedamdesetih, mislim da se bližilo kraju jer je na našem kupalištu na Miljacki koje smo zvali Popovac voda pronosila prerano požutjelo i opalo lišće, djevojčica Mirela igrala se pored vode, uz nju je bila majka Nerma, a Enes je, okrenut na bok, ležao na peškiru.

Pušili smo i pričali, on nije odvajao oči od svoje djevojčice i svako malo, uprkos tome da je Nerma bila blizu izgovarao riječi upozorenja, prazne i nepotrebne riječi, ali roditeljske, brižne i natopljene ljubavlju:

“Nerma, pazi da ne ode dublje u vodu…”

“Mirelaaaa, Mirelaaaaa dosta je te vode, prehladićeš se…”

Kad sam majci rekao da se Enes oženio, bilo joj drago, a onda dodala:

"Mog'o bi i ti". Tek toliko da se ugledam na Enesa kojeg je ona, moram priznati više, a ja ponekad i manje, smatrala uzorom. Onakvim kakav treba da bude idealan dječak.

I onda, kako to već život uredi, rastadosmo se Enes i ja. On je ostao da živi na svojim Pajama, a mene život odnio drugim stazama. Samo jednom sam sreo mlađeg mu brata Zulfu i on mi rekao da mu se zdravlje poslabašalo i da je šećer “udario na bubrege.”

 
Tonijeva prednovogodišnja priča
Petak, 29 Prosinac 2017 09:08

 

ToniEnes i kuća Ramića

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Mariboru, ali duša vuče, pa je malo-malo “dole”, u Rajvusa

Znam dosta žena iz moje i okolnih mahala koje nikada niko nije zvao njihovim imenom, nego su bile: žena Omerova - Omeraginica, Alijina -Alijaginica, Ibrahimova - Ibrahimaginica. Kao da bi se moglo zaključiti da su one udajom gubile svoj identitet i naprosto postajale “vlasništvo” svojih muževa. Dalo bi se toj pretpostavci naći i dodati još poneki relevantan argument, ali to za ovu priču uopšte nije važno. Asocijacija je iskrsnula upravo zbog Ibrahimaginice, žene Ibrahimove, sitne domaćice koja je skoro svaki dan prtila cekere i svako malo zastajkujući i othukujući srdačno i glasno pozdravljala mimoiduće. Valjalo je od pijace pa preko cijelog Bistrika popeti se do Paja pa još dalje do njenog cilja - kuće Ramića koja je stajala blizu rezervoara što se nalazio tik do trebevićkog podnožja.

Ibrahimaginca je bila majka mog školskog druga Enesa Ramića. Pored njega imala je još tri sina, i dvije ili tri kčeri, nisam siguran. Pravo Ibrahimaginicino ime nikad nisam ni od kog čuo pa ga nisam mogao ni zapamtiti.

Kuća Ramića stajala je prilično na osami, bila je ukrašena (prava rijetkost) ornamentima na vanjskim zidovima – djelo vještih ruku gazde Ibrahima, inače zidara koji je u vrijeme mog ranog djetinjstva bio već prilično star, šutljiv i oštar. S proljećem je odlazio na svoje terene gdje su ga čekale kuće koje je podizao, a zimi je sjedio na svom mjestu u dnevnoj sobi. Nasuprot njegove sećije bila je televizija, u ono doba jedan od znakova dobrostojećih familija, a imao je jednu dugu šibu koja je mogla dobaciti dalje od sredine sobe, pa kad bi se neko od njegovih našao pred televizijom zaboravljajući da babi ometa vidik, zamahnuo bi šibom i kratko komandovao: “S vidla!” (slobodniji prevod: bježi mi s vidika).

Ibrahimaga je bio neprikosnoveni autoritet kuće Ramića i njegova je uvijek bila zadnja kod svih odluka koje su se ticale, prije svega, djece i njihovih životnih puteva.

Enes Ramić bio je, dakle, moj školski pa mogu reći jedno vrijeme i najbolji drug. Znalo se dogoditi da zajedno učimo i ispunjavamo razne zadače koje nam je zadavao naš prvi učitelj Salem Bajramović.

Od svih drugova koje sam imao za života moje majke Zlate, Enes je bio za nju najvažniji.Toliko ga je zavoljela da nas je jednom obojicu zajedno vodila u Kino “Partizan” i tamo smo, gledajući neke filmove, dočekali Novu godinu. Enes i ja k'o dva brata,a između nas majka Zlata, sretna i presretna. Mislim da nam je te noći stigla 1967.godina, gledali smo tri filma, jedan za drugim, a u neko prikladno doba predstavnici kina dijelili su nagrade sretno izabranim gledaocima. Enes i ja nismo dobili ništa od kina, ali se majka Zlata pobrinula da nas obraduje i to na nama najdraži način- šušnula nam je obojici po jednu papirnu novčanicu.

Ne mogu reći da je mene Ibrahimaginca gledala istim očima kao Zlata Enesa, ali koliko me je samo puta pozvala na zajednički ručak: da skupa sa Zulfom, Safetom i Enesom kusam njena ukusna, a sirotinjska jela iz jedne velike, zajedničke čase.

 
Priča Samedina Kadića
Četvrtak, 28 Prosinac 2017 09:04

 

SamedinTvoje je, babo, da umreš

Samedin Kadić, Sarajevo

Dugo prije nego što će stvarno umrijeti – jedne strašne zemherije – Mušan je krenuo, taman kad je zbacio teret sa svojih poluiskrivljenih (moglo se tu još malo kriviti, ali i on je imao nekakvu dušu) na gipka leđa svojih sinova Šeće, Zeće i Beće (bilo je i vakat da sjašu s babinih leđa!) da kao neki razočarani propovjednik kmeči za sinijom: “Kako ćete, djeco moja, bez mene?! Umro bih ja i davno nego sve ne smijem iz straha za vas. Šta ćete mi vi, siročadi moja, kad me zatrpaju?! Aman, ne volim ni da mislim o tome.”

Hodao je po selu, besposlen kao horoz, I jadao se kako ne smije ni k’o insan da umre, jer, ako umre, ono mala će da propadne kao kuća kad joj izbiju potpornu gredu. Godine su prolazile, a greda nije popuštala, tek bi pomalo zaškripi kad bi neko prođi pored nje.

Otiđi bi na džumu i onda poslije zarobi efendiju tom svojom brigom: “Moj efendija, davno bih ja dig’o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik – koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao, dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega – hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale.”

A “maksumi”, Šećo, Zećo i Bećo, ili “poprdlići”, kako ih je Mušan odmilja zvao, samo su gledali, kako bi zaturili kakvu kavgu, nije važno s kime, kad i gdje. Evo dobrog primjera. Ljeti bi brda iznad bjelašničkih sela naseljavali hercegovački nomadi. Gore su imali svoje kolibe ili ljetne kuće koje su u septembru, kad bi oni poćeraj stoku u rodni kraj, ostajale na milost i nemilost lokalnim čobanima. Dogodine je svaki domaćin brojao štetu na kolibi, tragajući kroz usputne razgovore za počiniocima. Mnogi su, iz svakakvih razloga, upirali prstom u Zeću, srednjeg Mušanovog sina.

Jednom je Zeću jedan od tih domaćina prepoznao na suprotnom brdu, na daljini od oko jednog kilometra, te ga zvao po imenu: “Jesi li to ti, Zećo, dina ti?”

“Jesam vala, domaćine – bujrum, šta hoćeš?”

“Djeca vaša pričaju da si mi ti kolibu razvalio”, viče Humljak s brda na brdo.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 16 Prosinac 2017 13:33

 

ToniKad u Beču tražiš sreću

Toni Skrbinac, bistrička raja, “privremeno” u Maroboru, ali duša vuče, pa je malo-malo “dole” u Rajvusa

Završila opsada Sarajeva, prestao rat i muke, strašno vrijeme preselilo u uspomene koje pune ožiljaka i dan danas žive na duši svakoga ko se u tom paklu bio našao. Mlade generacije, oslobođene straha, gladi i raznih stiski krenule u osvajanje svog svijeta. Naš junak Edin Daši, zvani Edo na prekretnici:

“Malo mi je nedostajalo da prekinem sa školovanjem…U to vrijeme je nekoliko mojih prijatelja otišlo na studij vani. Jedan od njih bio je Nihad koji je studirao germanistiku i svako malo smo se čuli. Počeo me nagovarati da dođem i probam se upisati. Rekao da ima nekog prijatelja klarinetistu koji će se raspitati i…odlučim da krenem. Ali kako, kad valja vizu dobiti???”

Zanimalo me je kako je na sve to gledala Veselinka Ilić, Edinova profesorica i svakako najveći “krivac” da se našao na tom nesigurnom, a slatkom putu sa oznakom kako bi nam govori Arsenov stari, poznati hit “Sve bilo je muzika…”

“Veselinka, nažalost, nije više među živima. Kako sam rekao u ratu sam preselio i oko dvije godine stanovao kod nje, kako bih joj bio od pomoći, ali i kako bih spriječio da se neko drugi useli u njenu kuću. Ona je u međuvremenu počela postajati nekako kao moja druga majka, posebno u vrijeme njene bolesti tokom koje sam joj hizmetio. I nije s radošću primila moju odluku da idem vani na studij, naprotiv…Tu je onda došlo do tužnog rastanka…”

Sretna okolnost u vlastitim neprilikama gotovo uvijek su ljudi. Za Edina Dašija tog juna 1998.godine bili su od presudne važnosti Mustafa Mujagić i Valentin Inzko, tadašnji ambasador Republike Austrije u BiH.

“Mustafa je moja porodična veza i on je zamolio Inzka da nekako dobijem vizu. Inzko opet, koliko znam, posjeduje senzibilitet za mlade muzičare i tako ga valjda i nije previše trebalo nagovarati da mi se izda viza. U Beč sam došao u junu, kraj je školske godine, a onaj klarinetist mi je sredio sastanak sa Josefom Hopfenvieserom, operskim pjevačem. Josef je tražio da nešto otpjevam, dopalo mu se i rekao mi je da dođem u septembru, u vrijeme kada počinju prijemni…”

Uz malo peripetija, eto Edina u septembru u Bečki muzički konzervatorij. Pjevati zna koliko i kako zna, ali njemački mu nije baš najsigurniji. A onda pred devetoročlanom komisijom on je jedan od 170 kandidata, a biće primljeno njih sedamnaest. I evo dramske jednočinke u kojoj nastupaju, nevažna publika, ali zato prevažna devetoročlana komisija i , svakako, naš Edin Daši.

“Spremio sam za taj prijemni dvije arije, jednu iz Traviate i drugu koju pjeva Wolfram u Vagnerovoj operi Tanhauser. Izađem, pun sam treme, odozgo iz komisije čujem najprije jedan muški glas. Znam da me nešto pita, ali izgubljen sam i ne znam šta…Stojim i znojim se kad odjednom zvonki, ženski glas na našem jeziku: “Komisija pita šta ćete pjevati?”

Kažem i oni onda predlože da pjevam ariju Wolframa. Inače, prije samog izlaska pred komisiju svako od nas je zaokružio ime jednog od profesora kod kojeg bi želio studirati…Naravno, i ja sam. Nakon što su se kandidati izredali otišli smo svi u jedan bife i onda mi je pristupila ona žena čiji sam glas čuo. Predstavila se: Marija Sklad-Sauer. Odmah mi je rekla da joj se jako dopada moj glas, pitala me kojeg sam profesora zaokružio i skeptično zaključila: “On te vjerovatno neće uzeti, a ja bih te rado poučavala. Ali kako idem sljedeće godine u penziju, nemam više pravo uzimati nove studente…”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 46

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search