LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Još jedna lijepa priča za subotu
Subota, 19 Kolovoz 2017 08:57

 

Kisa u SarajevuNovembarske kiše

Ivan Berisov, Portugal

Novembar mjesec. Sarajevo. Kiša iz dana u dan neprekidno lije. Nama ukućanima i svim žiteljima našeg grada je te kiše već bilo preko glave. U hiljadama domova grada postavljalo se jedno te isto pitanje  - Kada će jednom prestati?

Te dosadne novembarske kiše su, koliko znam, nestale iz našeg grada i novembri više nisu isti kao što su nekad bili. Ali eto, u mislima se ponekad vratim u prohujalo  doba mladosti i one dosadne kišovite dane sjećajući se  moje prekrasne bake, koja je svojim tihim prisustvom unosila  mir u naše duše. Nije se nikada žalila ni na što, nikada nije kukala, pa se čak nije žalila ni na svoju reumu, koja ju je mučila posebno s jeseni. 

Nije bilo lijeka, kao što ga nema ni sada. Koristio se Reumin, jedna tečnost crvenkaste boje i izuzetno jetkog mirisa, koja je olakšavala bolove što su navirali iz kostiju. U našoj kući, Reumin se trošio na litre, kako smo u šali govorili, a naročito u novembru.

Pošto je Reumin samo donekle ublažavao boli tražilo se neko dodatno rješenje. Da li je baka negdje pročitala ili joj je neko posavjetovao, jer se od nekog vremena pored Reumina počeo koristiti plod divljeg kestena, koji je trebalo držati u ruci, pa čak i za vrijeme spavanja.

Svaki put u oktobru odlazio sam u potragu za divljim kestenom i donosio joj po nekoliko krupnih sazrelih plodova, koje bi kamenom oborio sa drveta. Tada bi započinjao „tretman“.  Problem je naravno bio u tome što je kesten vremenom stario. Njegova u početku glatka, pomalo vlažna i sjajna kora bi se do  ljeta smežurala i tamnila i bilo je i njoj i meni jasno da je kesten izgubio svaku „ljekovitu“ moć i da više nije djelovao. Ustvari, ne znam ni sam koliko je bio efikasan, ali sudeći po tome kako ga je stalno držala u ruci prije bih povjerovao da jeste.

Od reume naravno nije umrla, već od trećeg infarkta, koji se desio pred zoru u decembru mjesecu. Te je noći pao veliki snijeg. Pošto nismo imali telefon trčao sam zametenim ulicama kroz čije prtine prije mene još nitko nije prošao, i iz hotela Stari grad nazvao Hitnu pomoć.  Čekali smo da dođe, ali se vrijeme oteglo. Na kraju se na našim vratima sav zadihan pojavio bolničar sa nosilima rekavši kako se kola zbog snijega nisu mogla popeti uz naš put.

Bolničar i ja smo je odnijeli, neprestano posrćući, sve do glavne ceste. Cijelo vrijeme sam se plašio, kako ćemo prevrnuti nosila i zajedno s njom pasti u snijeg. Ali, dok sam je nosio, nisam skidao očiju sa nje. Ležala je mirno, i gledala me je, ne progovarajući ni riječi, svojim prelijepim plavim očima iz kojih je i tog jutra zračila dobrota. Njeni bucmasti baršunasti obrazi su se od hladnoće lagano zarumenjeli. I u tom stanju, kada joj je život izmicao, bila je predivna.

 
Priča iz džamijskog harema
Petak, 18 Kolovoz 2017 20:31

 

SamedinKad ne ide – ne ide

Samedin Kadić, Sarajevo

Vozim se na akšam u Istiklal džamiju da preuzmem neku lovu. Rascvjetale se ruže po nebu nad Otokom, a ptice kruže kao neki rasplesani insekti oko razgranatih kranova. Stigao sam ranije pred džamiju (kad trebam uzeti pare, uvijek dođem ranije) I malo mazlumao po haremu, kad se pomoli mujezin džamije, student kojeg znam od ranije. Javim mu se rukom. Priđe mi i zapodjenusmo besjedu o ovogodišnjoj “hodžijadi”, kako se već u narodu zovu Rijasetovi sportski susreti. Tu se takmiče sva muftijstva, medžlisi, medrese i druge jedinice s područja naše Islamske zajednice. Mada je riječ o amaterskim susretima i mada je najvažnije da se ljudi druže, dosta se tu znoja prolije, izleti i poneki zub, dogode se blaži bandaci, upale mišića, povrede zglobova, aktiviraju se stare leđobolje, krene i pokoje nagurivanje. Efendije te sportske susrete krajnje ozbiljno shvataju, što se, doduše, ne bi zaključilo čistim pogledom na statistike.

Nedavno je na (čini mi se mostarskoj) na poluvremenu košarkaške utakmice (ne znam ko je s kim igrao, koji medžlisi, muftijstva...) rezultat glasio 0:0. Ne da niko nije tricu ubacio, već ni slobodno bacanje – a bili su postavljeni koševi. Kad ne ide – ne ide! Nije htjela lopta u koš, nije htjela i džaba. (“Kako će u koš”, sad bi rekao moj daidža, “kad je bacaju k’o kamena s ramena?”) A možda su igrali na rezultat, prvo odbraniti svoj koš, a ako koji daju, dobro i jeste. Tvrda utakmica. I dok pričamo o tih famoznih 0:0, prilazi nam neki šaner, u kratkom šorcu, elegantno obučen, ali za čaršiju, ne za džamiju. “Zdravo, ja sam E.”, obraća nam se učtivo i pruža ruke da se upoznamo. “Da niste čuli da je neko donio izgubljene ključeve u džamiju? Javili su mi s bazena da je neko pronašao ključeve od auta i ostavio ih u džamiji.”

“Jesu li na daljinsko otključavanje?”, upita ga mujezin.

“Da.”

“Je li imaju na vrhu ono nešto što svjetluca?”

“Da!”, uskliknu mladić.

“Samo provjeravam”, reče mujezin.

“Da, neki je čovjek ostavio danas ključeve u džamiji. Kod mene su”, obradova ga mujezin.

“Hvala Bogu!”, odahnu šaner i podiže demonstrativno pogled prema nebu. “Bio sam na bazenu i, kad sam se vraćao, nema ključeva. Vjerujte mi, cijeli sam ih dan tražio ovuda, nisam smio otići, da mi neko ne odvuče auto. To je onaj sivi džip, eno tamo.”

“Vidiš da i u džamiji ima neke nafake”, ubacim se i ja čisto da učestvujem u njegovoj radosti.

“Ima, ima”, potvrdi šaner, “kad su mi rekli da su ključevi u džamiji, žena mi je rekla da moram nešto klanjati. A vidite da sam u šorcu, sad stvarno ne mogu, ali prvom prilikom ću klanjati, to sam se zarekao.”

 
Priča za subotu
Petak, 11 Kolovoz 2017 20:17

 

Oci boje jantaraZeove oči

Ivan Berisov, Portugal

Unaprijed upozoravam čitaoce slabijih živaca da ne čitaju ovu moju priču, a onima koji će je pročitati jamčim, kako ništa nije izmišljeno.

U ranim prijepodnevnim satima mjeseca jula prilazio sam malom parku u blizini našeg stana. Za drvenim kvadratnim grubo otesanim stolom ispod prelijepe krošnje listopadnog drveta koje raste i u našoj zemlji, ali je malo poznato (košćela), sjedio je moj komšija po imenu Ze (skraćenica od Žoze) i još dok sam prilazio ugledao me je i vrebao svojim očima.

Pomislih u sebi: - Baš mi je on trebao! Htjedoh već otići na drugu stranu, ali sam se plašio da bih ga mogao uvrijediti što mu nisam prišao. I tako priđoh i sjedoh pored njega.

-Lijepo izgledate - obratih se komšiji, bivšem trgovačkom putniku, punačkom čovjeku mojih godina, širokog lica, prosijede uvelike prorijeđene kose, sa kratkom sijedom bradicom.

Prema poznatom scenariju unaprijed sam znao da neće ni obratiti pažnju na moju primjedbu i da će krenuti sa nekom svojom pričom, koja mu se u tom momentu vrtjela u glavi.

I on zaista krenu:

-Upravo sam se sjetio kako plovim u prenatrpanoj lađi. Sunce je nemilosrdno pržilo. Goli do pasa polijevajući se neprekidno vodom spašavali smo se od vrućine. Bili smo svi mladi i zdravi. Otpremali su nas u Angolu, gdje sam se zajedno sa drugima trebao uključiti u borbu protiv pobunjenika. Kada smo se već bili primakli obalama Angole, priđe mi jedan od članova posade, kojega sam od ranije poznavao i reče mi: „Zamisli Ze, ne idemo u Angolu! Kapetanu su upravo naredili da skrene brod za Gvineju Bisau, u kojoj je jučer buknuo rat“. Iskreno rečeno meni je bilo svejedno. Rat ko rat, pa bilo gdje on bio. Međutim, jako sam se prevario, jer je to bio za nas najteži kolonijalni rat, od svih koje smo vodili i mnogo nas je izginulo, mnogo je bilo povrijeđenih, mnogo oboljelo i mnogo je ostalo umno poremećeno. Proveo sam dvije godine u toj močvarnoj zemlji, sa užasnom klimom, u kojoj bijeli čovjek jedva može da opstane.

Pa nastavi:

-Srećom preživio sam rat i zaposlio kao trgovački putnik. Dobro sam zarađivao i stekao dobru penziju. Zdravlje me je služilo sve dok se nisam penzionisao, ali kako su godine prolazile postajao sam sve gori.

Znao sam kako će nakon tog uvoda po ne znam koji put podnijeti mi izvještaj o svom trenutnom psihičkom stanju, koje je u jednom periodu bilo veoma zabrinjavajuće. Liječnici su mu davali prejake doze brojnih lijekova za smirenje živaca, koji su, prema mojoj ocjeni, na njega veoma loše djelovali. Pod utjecajem tih lijekova jako se udebljao i počeo je hodati kao robot jedva mičući nogama. Videći kako čovjek propada, jednom prilikom sam mu posavjetovao, kako bi možda bilo dobro zatražiti mišljenje drugih liječnika. Izgleda da je tako i učinio.    

Započe sa izvještajem:

 
Istinita priča garnirana jezom
Subota, 05 Kolovoz 2017 10:33

 

LimbusNestvarna priča

Ivan Berisov, Portugal

Jedno ljetno popodne pijuckajući kafu sjedio sam ženom, sestrom i zetom u ugodnom razgovoru. Tek sam bio ispričao priču o jednom čudnom čovjeku iz mog komšiluka i o tome kako sam po prvi put pogledao u njegove oči. Rekoh im kako u njima ugledah žućkastu šarenicu oivičenu svjetlo plavom kružnicom (limbus). Kako bi pojačao priču i što više isprepadao prisutne dodah, kako sam tog trenutka gledao u oči đavola.

– Odakle znaš? – prva se trznu sestra, poslije šoka koji sam joj priredio. Gledala me je zapanjeno svojim prelijepim zelenim očima, a njena plava kosa bez ijedne sijede se jedva primjetno pridigla na glavi. Što je u tom trenutku pomislila, naravno, samo ona zna, ali se može pretpostaviti kako je pomislila da sam u tom trenutku skrenuo pameću.

– Pročitah o tome u jednom članku, gdje je bio dat opis đavoljih očiju. - odgovorih joj, ne obraćajući pažnju na njen prestrašeni izraz lica, te joj navedoh primjer jedne svima poznate zlokobne istorijske ličnosti, koja je, prema navodima, imala upravo takve oči.

Zet, koji je ćuteći, spustivši glavu, naizgled nezainteresirano slušao ono što sam tek bio ispričao duboko se zamisli, a onda me ozbiljno pogleda i na moju priču nastavi svoju, koju u ovom tekstu imam namjeru da prepričam. Već sam se više puta uvjerio da je moj dragi zet izvanredan usmeni pripovjedač. To mogu da kažem na osnovu niza njegovih izuzetno zanimljivih priča, jedinstvenih po svom sadržaju i prava je šteta što ni jednu od njih ne dozvoljava objaviti, plašeći se, kako mi je već jednom rekao, da se netko ne prepozna u njoj.

Ali, za ovu njegovu priču, dao mi je dozvolu da je objavim. Priča će se, kao što ćemo uskoro vidjeti, učiniti nestvarnom, kao da je izašla iz serije Edgara Alana Poa, ali bez obzira na to, poznajući autora i njegovu izrazitu racionalnost, mogu slobodno zajamčiti čitaocima kako je potpuno istinita i kako u njoj nema ni trunke izmišljenog.

Na samom početku priče nekoliko je puta zastao raspitujući se da li sam je već od njega čuo. Uvjeravao sam ga da nisam, i tako je on krenuo i ispričao je do kraja.

I krenu: Bilo je to početkom 80-tih godina prošlog vijeka, kada sam zajedno sa kolegama-inženjerima iz moje firme bio upućen na stručni seminar u Rovinju. Nije mi se išlo i čak sam pomišljao da ne odem. Kolege su već bile otišle, a ja sam se sve do nedjelje predomišljao. Da nije bilo supruge ne bih ni otišao, ali me ona nagovori. I tako, dakle, tek u nedjelju odlučih da krenem. Kupih avionsku kartu za Zagreb, u koji stigoh u večernjim satima. Dan je već bio pri kraju. Izađoh iz aviona i krećući se po aerodromskoj zgradi u pravcu izlaza, zastanem za tren, jer ugledah jedan omanji JAT-ov avion, koji je rulao po pisti.

-Kud ide onaj avion? – izleti mi spontano iz usta.

Jedan od dvojice aerodromskih službenika, koji su stajali u blizini odgovori mi da avion samo što nije poletio za Pulu.

-Uh, koja šteta, u Sarajevu mi nije nitko rekao za tu vezu – prozborih.

-Hoćete li da poletite s njim?, - upitaše me.

-Kako da ne, samo zar je to sada moguće?

 
Skloni se da prođem, ubit ću te opet
Četvrtak, 27 Srpanj 2017 14:53

 

MuratNisam te se bojao živog, a kamoli mrtvog

Samedin Kadić, Sarajevo

Murat Dž. iz okoline Gradačca bijaše, po usaglašenoj ocjeni šireg kraja, junak, u arhaičnom smislu: popiti, zajahati u trku konja, opaliti iz prangije i krenuti na prangiju, zapodjenuti u kafani i na teferiču tuču, podići pred džamijom bajrak, pobiti se jedan na jedan, jedan na dva, jedan na tri i tako eksponencijalno dokle ima smisla, dokle ne bi neko rekao: “Odvadi malo!”

Ašikovao je s mnogima, pa tako i s izvjesnom Hankom, ali ništa pretjerano, bijaše, kažemo, i drugih djevojaka na Muratovom radaru. Hanki, koja je rasla u pobožnom ružičnjaku, braniše da se i gleducka s Muratom, tim bumbarem, i ubrzo isposlovaše da je udaju za jednog postarijeg, ali čestitog Veliju iz Brčkog, dobrostojećeg majstora u trenutno neperspektivnom zanatu: abadžiju. Dođoše veseli svatovi u ružičnjak Hankinog oca, i automatski, kao kakav leptir, odleprša haber do Murata da se Hanka udaje, što mu i nije bilo toliko krivo, da se udaje samo zato da se ne bi udala za njega, što, međutim, upali u njemu junački ponos, te skoči na konja i krenu zaobilaznim putem prema izlazu iz sela.

Svatovi bijahu otandarali iz sela i, kad izađoše na jednu zaravan, pred njih izjaha srditi Murat na bijesnom đogatu i viknu kako junaku i priliči: “O, Boga vam, hrđavi svatovi, kud ste pošli s tom mojom mladom?” Krenu sam na njih sve, dohvati se djevojke, uhvati je za bijelu ruku, pa je baci za se na đogina i uteče, kao u vesternima, kao u pjesmama, vesela mu majka!

Ote im Hanku ispred nosa i tako je spasi mlitavih ubadanja u tvrdo sukno pod abadžijskim fenjerom; niko se nije ni za nož, ni za kuburu uhvatio, a kamoli da je pomislio svoja prsa postaviti, čak ni mladoženja koji podiže ruke uvis I iskašlja: “Bit će sreće drugi put.” Odvede je u svoju kuću, gdje ga čekaše ostarjela majka da joj Hanka hizmet čini. Hoćemo reći: oženi je. Mladoženja i nesuđeni djeverovi oborenih noseva odjahaše prema Savi, a Hankini se pomiriše sa sudbinom: udala se, nema joj sad nazad.

Takav junak bijaše Murat! Siđi bi petkom na džumu u čaršiju, a poslije se zarakijaj, kako je to već kod nas u tim vremenima išlo. Ali nikad, nikad, pričala je kasnije Hanka, Hanka koja je iz kuće ponijela svoj bešvakat, nikad ne bi unišao u kuću pijan, toliko bi mu pameti, ma koliko se naljoskao, u glavi ostalo: peksinluk se ne unosi ondje gdje se na sedždu pada! Nego, kada se vrati noću iz kafane, pijan kao guzica, uvijek se svali negdje pred kućom: pod jabukom, na verandi ili na sijenu u štali. I tako je to išlo godinama.

Nekakav Petar iz Pelagićeva, junak Muratovog formata, naiđe kroz jedno naše selo i vrijeđaše muslimanke, je li bio pijan ili nije, ne znamo, ali je pričao svašta. Požališe se mještani Muratu i ovaj prve prilike sačeka Petra, s kojim je povremeno čak znao popiti u kafani, u najvećem miru i poštovanju, i zamoli ga, upozori ga, zaprijeti mu da u muslimanskim selima ne vrijeđa muslimanske žene. Petar se uzjoguni, uvrijedi, riječ po riječ, uvreda na uvredu, zametnu se tuča. Jedan na jedan, šakama. Bili su se cijela dva sata, nisi znao ili grmi ili se zemlja trese od silnog fursata s obiju strana. I Murat ubi Petra na onom mostu, ubi ga šakama.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 23 Srpanj 2017 08:25

 

DelonGreška

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa “memli strane” – sjenovitog Bistrika – privremeno u Mariboru

(na slici je, svakako svi znate, AlainDelon, nekadašnja mega-zvijezda bijelih ekrana)

Kada smo u mojoj mladosti htjeli za nekog reći da ja izuzetno jak, obično bi upotrijebili dva poređenja: “jak k'o zemlja” ili “jak k'o beton”. Ako za beton i mogu naći neke poredbene sličnosti, za zemlju ne mogu, jer zemlja zna biti i meka i rastresita…

Ako smo pak tražili mjeru za pamet onda su nam pomagala dva lika, prvi neodređen, uopšten- hafiz, a drugi konkretan- Ajnštajn.

Primjer: “On zna sve k'o hafiz…”

Ili: “Pa nisam ba Ajnštajn, da to znam…”

A što se pak tiče ljepote, uglavnom smo koristili poređenje sa lutkom – “Ma l'jep k'o lutka” ili pak koristili, opet, konkretno biće - Alena Delona.

“On ti je l'jep, l'jep k'o…Alen Delon”.

Mislim da je vladao popriličan konsenzus i kod muška i kod ženska tih sedamdesetih i osamdesetih godina, da je Alen Delon najsličniji mitskom Apolonu. Mislim da su očevi i majke onih nekoliko Alena koje pamtim iz djetinjstva sinovima dali ime upravo po Delonu.

Sjećam se, jedan od najljepših mladića s vrha Bistrika bio je Rasim. Ne samo da je lijepo izgledao, nego se i kicoški oblačio. Ostalo mi u sjećanju kako silazi niz onaj piklić pored Ćazimovog granapa, mangupskim korakom, a Čuše ga proziva: “Aleneeee”.

Rasim se nehajno okreće, a Čuše nam govori: “Zar nije l'jep k'o Alen Delon?!!«

Nagledao sam se njegovih filmova, znao i saznavao što god sam mogao o njegovom burnom životu, Legiji stranaca, navodnim vezama sa podzemljem, ženama koje su bile dio njegove biografije…Dogodi mi se da u kinu Dubrovnik gledam film sa Delonom u glavnoj ulozi, on je imao oko četrdeset, ja oko dvadeset godina. Ne sjećam se kako se zvao film, ali bio je neobičan utoliko što je Alen igrao ulogu profesora francuske književnosti. I to neobičnog profesora kakvog sam u maštarijama zamišljao i želio da i ja jednoga dana budem baš kao on. Jedna od učenica zvala se Vanina Vanini, neobično lijepa i jaka ličnost kakav je bio i Alen. Film me se jako, jako dojmio. U Sarajevu je te godine bilo vrelo ljeto, pasje vrućine kao i ovog jula i jednoga dana u potrazi za osvježenjem odem na kupanje u bazen na Ilidži. Osim osvježenja koje sam toga dana tražio i našao, dogodilo mi se da sam na povratku u tramvaju broj tri zapazio jedno žensko biće. Ušla je na stanici na Čengić Vili i odmah zarobila moj pogled. Kakva ženska!!! Ista Vanina Vanini iz filma koji je još svjež stanovao u mojoj svijesti tako da nisam morao posebno kopati i tražiti ga tamo gdje smještamo snažne doživljaje nakon kraćeg ili dužeg vremena. Je li to moguće? Da mi sudbina pošalje Vaninu u zeleni tramvaj broj tri. Stupio sam u akciju čim su nam se pogledi sreli.

“Bože, kako si lijepa!!!” - otela mi se iskrena rečenica.

Diskretno se nasmijala i nije odgovorila. Onda je blago zabacila glavu i prošla rukom kroz svoju dugu plavu kosu…Gledao sam i nisam mogao da vjerujem. Kao da je utekla sa filmskog platna iz kina “Dubrovnik”.

 
Sličica iz Srebrenice
Utorak, 27 Lipanj 2017 13:18

 

Elmin FehricO "Bella ciao" u Srebrenici

Elmin Fehrić, Zavidovići

„Govoriš mi o ideji, patriotizmu generacije. Da li je to skup interesa nekorisnih ljudi ili nešto vrijedno robije“, citirao sam Džonija tog popodneva jednoj Italijanki u Srebrenici poslije dobro obavljenog posla.

Kada sam upoznao grad, stekao šačicu poznanika i shvatio filozofiju prosječnog srebreničkog čovjeka, došlo je vrijeme za djelovanje. U međuvremenu stigoše Italijani, puni evropskog entuzijazma i želje da evropski mentalitet uklope u bosansku kasabu. Elem, pošto je Srebrenica jednaka drugim bh. gradovima po mentalitetu stanovnika, ljudi u njoj na strance gledaju čudno. Želju stranaca da saznaju stvari poput starosti neke građevine ne shvataju ozbiljno. Bosanski čovjek nije naučen cijeniti ono što je njegovo, niti uči o tome, pa turistički duh ne postoji. Najbolje prodajemo humor na svoj račun, a između sebe zbijamo šale o crncima ako se takav pojavi među turistima. Da nismo rasisti dokaz je neopisiva želja za fotografisanjem s tamnoputim turistima i oduševljenje nakon fotografisanja. Međutim, u toku mog boravka u Srebrenici takav se ipak takav nije pojavio. 

Dolazak Italijana značio je početak rada na ljetnom festivalu koji je većim dijelom bio namijenjen za mlade. Planirani su koncerti, košarkaški turnir, radionice gitare i pisanja, te kino na otvorenom. Ovim sadržajima organizatori festivala su nastojali obogatiti inače monotoni društveni život mladih Srebrenice. Da sve ovo bude uspješno bili su zaduženi volonteri iz Evrope i naše zemlje, među kojima sam bio i ja. Ono što nas je najviše fizički umorilo bilo je čišćenje i uređivanje parka u kojem je trebalo biti postavljeno kino.

Avgust je činio svoje. Temperatura je rasla, a nakon kasnog doručka, kada smo krenuli uređivati park, dostigla je vrhunac. Da je Bajaga tada smišljao pjesmu nazvao bi je „Smeće, smrad i vrelina“. Dugo zapušten park u kojem je nekada bio restoran, sastojao se iz tri dijela. Uz neku ludu sreću, bio sam zadužen za čišćenje dijela koji se nalazio u hladovini krošnji nekoliko stabala kestena. Ono što je još činilo taj dio bio je nesnosan smrad i visina koja je pružala jasan pogled na ostale dijelove nekadašnjeg restorana. Taj dio bio je visočiji od ostalih, što me natjeralo da se divim arhitektonskoj domišljatosti. Stvarao sam sliku u glavi kako je nekada konobar s istog mjesta lovačkim očima posmatrao stolove ne bi li ulovio neusluženog gosta, a potom izvadio ruku iz džepa kecelje u kojem se igrao sa sitnišem, te s tacnom u ruci odjurio uslužiti gosta. 

Moje lutanje u prošlost prekinule su riječi „Una mattina mi sono svegliato“. Te riječi su mi izavale pažnju, ali nisam odmah shvatio da se radi o pjesmi, a pri shvatanju pomoglo mi je svima dobro poznato „O bella ciao, bella ciao, ciao, ciao“. Prvo dva Italijana, a potom i cijela grupa srčano je zapjevala poznatu pjesmu anitfašističkog pokreta koja je učinila da zaboravimo na umor i vrućinu. Radili smo brže i efektnije. Tada sam otkrio vezivno tkivo koje povezuje jednu čitavu garnituru ljudi. Onu koja se teškoćama suprotstavlja pjesmom, a društveno dobro stavlja ispred vlastitog, kao što partizan iz pjesme „Bella ciao“ u borbi protiv zla nalazi topli dom i ne boji se smrti,  jer je siguran da umire za dobro. Ono što veže te ljude je univerzalni patriotizam ili patriotizam generacije koji prelazi granice jedne države i odnosi se na borbu za cjelokupno čovječanstvo.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 42

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search