LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Rizina priča za vikend
Subota, 14 Travanj 2018 09:34

 

NanaTeta

Prof. mr.sci. Rizi Popara, Bihać

Ljudski se život polako topi u nepovrat i nestaje poput sante leda na nekoj planini, kad je saplaiše julsko sunce. Život polako posustaje, blijedi i čili kao plod neke opale voćke, sve dok se jednog časa ne pretvori u uspomenu. Samo se ljudski život na kraju, ipak, pretvora u kakvo-takvo sjećanja  i priču. Priče i jesu smisao postojanja, kroz njih i sa njima se živi. U pričama ostajemo, onoliko koliko su nečija sjećanja kadra da nas iz zaborava vrate i za trenutak učine ponovo živim.

Imao sam tri tetke. Dvije su bile babove sestre, a jedna majčina. Sve sam ih volio na svoj način, ali sam samo jednu zvao teta. Nije to slučajno, još kao mali znao sam da je ona posebna i da je treba izdvojiti na neki način, maker, drugačijim imenom. Ništa nijesam smišljao, ime se samo po sebi nametnulo, valjda je otprije bilo zapretano u nekoj arhivi moje duše. To stanje nije bilo samo u meni, sva moja braća i sestre, kao i amidžina djeca, su je zvali teta umjesto tetka. Ostale dvije su mi bile tetke, a ona teta. Tetke su nešto uobičajeno, tetka ko tetka, imaju ih i drugi, ne samo ja. Ali teta! Teta  je meni bila poseban rod, mnogo drugačiji i bliži od tetke, nešto kao majka. Moja majka ju je zvala hanuma, pa sam se u početku čudio,što je i ona ne zove kao mi. Ali sam kasnije shvatio da ona njoj nije teta nego zaova. I bila je prava hanuma ili hanuma nad hanumama. Bila je najstarije djedovo dijete, pa je prema jednoj sestri i dva brata imala majčinski odnos. Živjela je u istom selu, samo na suprotnoj strani od naše kuće. Razdvajala nas je velika dubodolina koju je napravila seoska rijeka tokom svoje duge istorije i mukotrpnog podrivanja svojih obala. Nešto se rijeka bila zainatila, htjela je nekoga da rastavi, nekoga ko nije znao da živi sa nekim drugim zajedno. Rijeka je nadolazila s jeseni i proljeća zbog obilnih kiša i topljenja snijega na obližnjim brdima i još više produbljavala tu vododerinu. Ponekad bih sanjao kako je voda, toliko, nadošla da moja teta ne može da dođe, niti ja da odem i da je zagrlim. To se uvijek dešavalo, kada bi se nje i njenog zagrljaja puno poželio. Poslije takvih snova osjećao sam malaksalost i strah, teško bih dolazio sebi i u polusnu čekao svanuće, da bacim pogled prema njenoj kući, maker, da je vidim. Tetu smo mogli da vidimo od naše kuće svakog dana, kako obilazi svoju unučad dok čuvaju stoku ili se igraju na obližnjem livatku. Hodala je nekako posebno i ujednačeno, pa je izgledalo kao da neko nosi bajrak tim livadama, a da se bajraktar ne vidi. Bijela šamija na glavi, crvene dimije na njoj i uvijek nešto u rukama, pored hodanja bili su znaci raspoznavanja. Često bi u proljeće i u ljeto obilazila njive i livade, da spriječi poharu hajvana. Sve te njihove njive i livade bile su razgrađene i otvorene za gladnu stoku. Kada bi zatekla nečiju stoku u zijanu, kako tamani klasove ječma i pšenice, polako bi je istjerivala bez ljutnje i kazne. Izgledalo je kao da moli i preklinje stoku da ne pravi više štetu.

- Hajvan lile ne zna, glad ga naćera da nešto pojede, grehota ga je mlatit’. Čobane nije grdila nego bi im, unaprijed, spremila ponešto da ih počasti. Razumjela je tu dječurliju koju povuče igra, a ona se zanesu i ispuste stoku iz vida. Nosila bi gurabija, ponekad sahan mantija ili po pola somuna i sira u njemu. Kad nije bilo ovih namirnica nosila bi im: oraha, krušaka, šljiva bjelošljiva ili jabuka. Čobani bi se čudili takvom neuobičajenom peškešu, jer su bili svikli na drugačije adete onih kojima su pravili štetu. Drugi su ih, zbog pohare, grdili, a stoku prebijali. Bilo je i onih koji su se žalili pudarima tražeći da naplate štetu. Bilo je i slučajeva da seoske siledžije, nanesu teške povrede čobanima, naročito nezaštićenim, da su neki od njih ostajali trajni invalidi. Znali su to čobani pa ih je ovaj tetin adet još više čudio. Bili su svjesni koliko štete nanose tetinom imanju, skoro, svakodnevno, ali svjesni i dobrote ove divne žene, pa bi sjutradan mnogo bolje pazili na stoku. Ona ih je od zijana liječila dobrotom.

 
Zanimljiva priča o orlovima
Utorak, 10 Travanj 2018 15:10

 

Par orlovaOrlova lekcija: Znate li kako ženka orla bira oca za svoje potomstvo?

Ženka orla oca za svoje potomstvo bira na vrlo zanimljiv način. S drveta odlomi grančicu, uzme je u kljun, podigne se na veliku visinu i počinje kružiti s grančicom u kljunu. Ženka baca ovu granu opet dolje, mužjak ga ponovno uhvatiti i donosi joj, a ona opet baca … To se ponavlja mnogo puta. Ako orao ulovi svaki put granu, ženka bira izbor.

Kad se oko ženke okupe orlovi ona baci tu granu i gleda. Orao pokupi tu granu u zraku prije nego padne na zemlju, zatim je nježno predaje ženki iz kljuna u kljun. Orlica uzima granu i ponovno je baca, mužjak je ponovo uhvati i donosi do nje, a ona je opet baca Isto će ponovit će više puta dok se uvjeri da je on onaj pravi. Orla koji uvijek uhvati grančicu odabire za parenje i oni se spajaju. Zašto je bacala grančicu kasnije će postati jasno.

Zatim odlaze na visoku liticu, prave tvrdo gnijezdo od jakog pruća. Zatim kljunom iz vlastitog tijela trgaju perje i paperje i gnijezdo učine mekim i toplim. U takvom mekom i toplom gnijezdu orlica polaže jaja, zatim se iz njih izlegu orlići.

Kad se orlići izlegu (a oni dolaze na svijet goli i nemoćni), roditelji ih pokrivaju svojim tijelima sve dok ne ojačaju. Krilima ih zaklanjaju od kiše i jakog sunca, donose im vodu i hranu. Orlići rastu, počinje da im raste perje, krila i rep.

Kad orlići ojačaju mužjak i ženka, otac i majka, pripreme im prvo iskušenje

Tata orao sjeda na kraj gnijezda i počinje udarati krilima po njemu: maše, udara i trese po gnijezdo. Zbog čega? Kako bi izbacio sve perje i paperje, tako da ostane samo kruto gnijezdo od pruća, kojeg su na samom početku savili i napravili. Orlići sjede u tom rastresenom gnijezdu, neudobno im je, teško i ne shvaćaju što se događa: mama i tata su bili tako nježni i brižni, čemu sad ova promjena!?

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 07 Travanj 2018 13:42

 

LiguranjeSan zimske noći

Toni Skrbinac, raja s Bistrika, privremeno živi u Mariboru

“Hooooop, hooop…dole!!!”, viče mala armija sankaša što se spušta niz Bistrik, bijel, bjelcat kakav je znao da bude samo u mojoj ranoj mladosti. Kao neki konjički odred koji upravo kreće u napad, pa tu mješavinu straha, adrenalina i sreće izražava kricima i obaveznim riječima “Hoooooop,hoop… dole!!!”. Upozoravamo rijetke prolaznike da nailazi naša mala vojska.

Okupljali smo se kod Ćazimovog granapa i dogovarali ko će s kim na veće sanke. Vascijelo popodne trajala je cika i graja, a sad otkako je pala noć ostala samo starija raja i pokoji mlađi “švercer” koji se svjesno izlaže batinama kod kuće jer “šta ima dijete noću da radi na uliici”. Među tim mlađim sam i ja…sa velikom rajom.

Većina nas ima saonice, koje su lake za nositi kao omanji ruksak, a idealne za voziti po tvrdoj, zaleđenoj stazi. Naprijed je halka, pozadi izvijeni dio koji zovemo samar, a između taman toliko prostora da se smjesti jedna dječija guza. Dva su velika majstora za pravljenje saonica bila na našoj strani, obojica s vrha Mahmutovca koji predstavlja posljednje naselje pred obroncima Trebevića. U tom trebevićkom carstvu drveća, Lingo i Šeha, tako smo zvali majstore, nalazili su zgodne komade stabala koje bi oni pripremali za izradu saonica. Lingo i Šeha, kao marke - “Mercedes” i “Ford”. Za gole, drvene saonice koje bi majstori napravili vlasnik bi, prema svojoj kupovnoj moći naručivao potkovu. Mogla je biti široka “lastra”, a mogla je biti i uža, zvana “kocka”. Prva je jeftinija i sporija, druga skuplja i puno brža. Ja sam imao Lingine saonice potkovane kockom, a Memo Trbić od kog sam ih kupio prekrio je dio gdje se sjedi mekim jastučićem tako da mi se guza nikako nije mogla nažuljati. Bio sam ponosan na svoje saonice i znao sam da dosta djece zavidno gleda kako s lakoćom »čempreziram« većinu sankaša. “Čemprez” je izraz kojim se označavalo prestizanje na strmim, snježnim ulicama

A jedne večeri nad tu simfoniju od smijeha i glasova počeše padati krupne pahulje, snježni balet spuštao se s neba na pozornicu kod Ćazimovog granapa, pozornicu osvijetljenu škiljavom lampom sa obližnjeg direka. Muškarci su se nešto tiho dogovarali, ženske se kikotale. Bilo nas je dosta te večeri, ali ja pamtim Zinku, tu sočnu djevojku oko koje su se stariji najradije okupljali. Bila je najljepša, najsrdačnija i najpristupačnija. Koliko puta sam već slušao muške razgovore koji su bili posvećeni Zinki. Koliko ih se samo hvalilo da su imali s njom ovo ili ono. Ispadalo je da je bila svačija,a mislim da nije bila ničija. Nego, onako slobodnije, razigranije biće koje dodir s muškom rukom nije plašio.

Zinka je imala rodle predviđene za dvoje, a kad su te večeri primili i mene -bilo nas je troje. Tijesno, ali… u tome i jeste ljepota za koju tražim riječi.

“Toni, hoš mi dati da se jednom spustim na tvojim saonicama?”

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 24 Ožujak 2018 10:38

 

velika kucaKuća i sreća

Toni Skrbinac, raja s Bistrika, privremeno živi u Mariboru

Kad sam se ono kao maloljetnik (januar 1973.g) zatekao na bečkom gradilištu u 12. Bezirku u beskrajno dugoj ulici koja je nosila naziv Laarbergstrasse, zapalo me da spavam u baraci gdje su bili sami Jugovići.

Glavati Nišlija odmah me posvojio nazivajući me “sine” i ponudio da zajedno u istoj šerpi kuhamo, uglavnom će on, jer je vičniji i iskusniji.Trojica preostalih bili su iz nekog od sela pod Zmijanjem, čini mi se baš iz Kočičevih Stričića. Pamtim najviše Branka, simpatičnog bucmastog čovjeka koji je muku mučio sa frizurom. Kosa ga zarana skoro napustila, ostalo mu nekoliko pramenova pa ih on svako malo iznova raspoređivao na ćelavoj glavi, a onda mrtav ozbiljan vadio iz džepa malo ogledalce pa ga vrtio na sve strane da vidi kakav je sa najnovijim stajlingom.

Petkom u podne bi završavali poslove, polir bi nam podijelio plate i onda su ona trojica na brzinu potrpali stvari u jednog žutog “tristaća” i pravac svojim kućama i porodicama u, čini mi se, Stričiće. Nišliji bilo daleko do Niša, a ne znam ni da li je imao porodicu, pa bi on otiđi u Beč u neku od naših kafana i tu se ubijao alkoholom sve do nedjelje popodne.


A kad bi se u nedjelju opet svi okupili oko peći u baraci, onda se svašta pričalo. Često, stvarno često, su moji bosanski zemljaci govorili o svojim kućama koje su teško zarađenim novcem ovdje u Austriji, podizali u svojim selima. Opisivali su radove, dokle su stigli sa zidanjem, na stonu mušemu podastirali planove “kol'ko soba” i “kak'ih” sve prostorija namjeravaju graditi, koliko će šta koštati i do kada će te svoje kuće završiti.

Kasnije sam se tih kuća napravljenih novcem kapitalističkih zemalja u socijalistčkoj Jugoslaviji nagledao gdje god da sam putovao. Ostala je ta strast za velikom kućom kao znakom moći do dana današnjeg, a neće biti drugačije ni u budućnosti, jer valja se potruditi da doživiš da drugi govore: “Jesil' vidio kol'ku je kuću napravio!?” A mnogi ljudi vole da im se drugi dive i nema šta nisu spremni učiniti da zasluže to divljenje. Drugo je, pak, pitanje, koliko takve nerijetko preglomazne kuće bivaju (is)korištene, a da ne govorimo o stilskim opredjeljenjima vlasnika koji su u našu Bosnu donijeli takoreći sve što svijet ima: i pagodu i zamak i vilu…Šarenilo na nekim dijelovima puta, evo, naprimjer kad idete od Doboja prema Žepču ili od Arizone prema Srebreniku… kao da ste na nekom dječjem vašaru gdje sve pršti od raznih boja, oblika i naziva pa vam se može učiniti da ste čas u Americi, čas u Turskoj, a čas u dalekom Japanu. Vašar taštine i neukusa.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 17 Ožujak 2018 08:33

 

stafetaŠto me je namučio taj njegov zanat

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Pa i neka me je namučilo. Što se ja petljam tamo gdje mi nije mjesto? Mogao sam ostati kući i biti pošteđen od napora i problema. Hoću ja da budem zaprška svakom varivu. E, Bog me nije nagradio zbog tog petljanja, nego me kaznio. A ništa ja nijesam bio više kriv, nego neki Fajo deljadžija, deljanje mu njegovo glavu zdeljalo i ko mu dade britvu. Dade ili kupi? Bio je takav smotanko, da mu daš da čuva pet ovaca, on bi šestu izgubio obavezno. Ako je ne bi imao, on bi je kupio samo da je izgubi. Zavlačio bi se u šiblje i tražio uvijek nekog đavola, nekakvo drvo bez čvora i kad ga nađe, moralo je da bude, obavezno, češljikovo. On bi i rođenog brata prodao za dobru češljikovinu i oštru britvu.

Kada bih ja sada uptao nekoga:  

-Da li se sjećaš Faja? Svako bi mi odgovorio: -Sjećam, kako da ne sjećam Faja.  

Mnogo je bitnije, od svega, to čime se on bavio i kako me je ta njegova umjetnost, umalo koštala glave. Dugo vremena je čuvao sitnu stoku seljanima za plaću, ovce ili jagnjad, nikako zajedno nego uvijek jedno pa drugo. Čuvao je odlučenu jagnjad i tjerao ih je daleko iza brda da ne bi čula blejanje ovaca, a ni ovce njihovo blejanje. Bio je majstor za te poslove, nekako je omamljivao jagnjad sa pomalo soli i ona su se navikavala na njega i zaboravljala majke. Radio je to  obrnuto i sa ovcama, ako mu dopadnu da ih čuva. Sjatile bi se ovce oko njega kao pilad oko kvočke. Kada gazde prodaju jagnjad u proljeće, on se lati ovaca i tek tada pomiješa sa čobanima. E, baš tada je imao vremena za deljanje. Čuvao je i ljeti i zimi. I ljeti i zimi je nosio istu odjeću, zimi da ga zaštiti od hladnoće, a ljeti od vrućina. Vunjene čarape nije skidao ni ljeti, možda jeste kada je išao na spavanje, neću da mu podvaljujem i griješim dušu, jer ga takvog nikada nijesam vidio. Ljeti bi ih malo zasukao tu do čukljeva, a iznad čukljeva noge su se bijeljele kao snijeg. Govorio je da to radi zbog zmija šarki, jer ih je bilo po šumama i kršima kuda je on tjerao ovce. Bundu je zimi navlačio, a ljeti je vukao za sobom i sijedao na nju, da ne ozebe. Na svoju odgovornost kažem bunda, to je više bila gomila zakrpa koja je izgubila svaki oblik i vezu sa odjećom od silne upotrebe i stalnog vucaranja po zemlji i žbunju. Svaku priliku, Fajo je koristio da nešto delja, a imao je dobru i oštru britvu, odnekud, kupljenu u Novom Pzaru. Nikome je nije davao ni da je pipne, govorio je kako se djeca mogu posjeći, a stariji mu je mogu istupiti. Pravio je mahaljke i vretena od klekova drveta, trube od mlade vrbovine, a trojke i frule od šljivovine. Niko nije znao šta od tolike i silne češljikovine gradi, ali se ispostavilo da savija teljige za volove i da mu to ide kao podmazano. Kupuju ljudi, lakše im tako nego da se zavlače po šumi i zamaraju sječom i savijanjem. Prodavao je jedan teljig za pet kokošijih jaja. Jaja bi skuhao i jeo dok bi čuvao. Kad bi mu dosadila, čašćavao bi čobane ponekim. Pričaju da je bio napravio i gajde i da je lijepo na njima svirao, ali ga babo izmlatio što je pokvario neku jareću kožu.. Ono što nikada neću zaboraviti i što sam dobro zabilježio i očima i ušima je njegovo zavlačenje i izvlačenje iz šikara sa po nekoliko odsječenih grana. Zadnjih godina se nije zanimao za prava stabla, nego je tragao za drvećem čudnovatog izgleda. Tako je pronašao jednu spiralnu grabovu žilu i sa njom proveo dobar dio ranog proljeća. Nikome se nije povjeravao šta to radi, krio je taj svoj uradak kao zmija noge. Počeo je da živi sa tim parčetom drveta, bježao je od čobana i eglene, kada bi prolazio pored ljudi sklanjao je to ispod gunja kao obećana djevojka biljege primljene od vjerenika. Kad bi pritjerao stoku naveče, tu žilu je zavlačio ispod strehe, a sutradan bi je izvlačio i nosio sa sobom da ga još molo uglanca. Bliskim prijateljima je nešto nagovještavao, ale niti dovoljno niti do kraja. Ostavljao ih je u nedoumici..

-Vidjećete šta ja pravim, kad' ga napravim.

Negdje početkom aprila šezdeset i neke, zamijenio ga je stari dedo u čuvanju  ovaca. Na pitanje što on čuva i kud mu je Fajo, odgovorio je, da je sišao u varoš da kupi „malo pantola“.. Fajo ga je prevario i ponio to njegovo remek djelo u čaršiju, zavijeno u papir. Pričali su neki, koji su stalno njuškali po opšini, da su ga, na opšte iznenađenje, baš tog dana vidjeli kako izlazi iz kancelarije predsjednika omladine. Poslije tog boravka u varoši, više ništa nije bilo kao ranije, dobio je neku snagu i ponos, počeo je da prkosi svemu i svačemu, pa su mnogi očekivali da će ostaviti prut i otići na neku službu. Samo što niko nije mogao da procijeni u čemu su mu bile zasluge.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Nedjelja, 11 Ožujak 2018 11:22

 

ukopZaimova djeca (2)

Prof. mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Prvo proljeće poslije tragičnog događaja, napraviše viseći most preko Lima, da služi narodu sa obje strane i da se više ne događaju slične stvari. Mirza ga iskoristi i preko njega pređe i ode kod tetke da noći. Od tetke je otišao na primorje da radi i zaradi nešto novca kako bi lakše proveo sljedeću zimu. Mnogi su mu zamjerali što ostavi Zumku da se bori sa ljetinom, sama. Međutim, sve mu je bilo oprošteno i zaboravljeno kada se vrati punog novčanika. Zumki oko ljetine pomogoše daidžići sa planine. Ne samo što je napunio novčanik, nego je napunio i dušu novim saznanjima. Sestri pokupovao peškeše, da se Zumka danima hvalila drugaricama, pokazujući im šta joj je brat kupio i donio. Zadovoljan zaradom sakupljao je jesenje plodove jabuka, krušaka, šljiva i oraha i sve raspoređivao kao najiskusniji starac, da mu se nađe preko dugačke i hladne zime.

Mirza je tek poslije povratka sa primorja shvatio da mu život protiče uz petrolejku, bez puta, škole, ambulante, prodavnice, kafane. Puno svijeta mu i ne vjeruje da tako nešto i postoji, nego on fantazira. Taj njegov narod kojem i on pripada, zna samo za miliciju, poljake, poreznike, sudove, hapšenja, prijetnje, progone, pretrese i ništa drugo. Ništa se lijepo tom narodu nije dešavalo. Ko nije mogao da izdrži takva poniženje, kupio se sa vatana i glavom bez obzira gubio se zasvagda. To saznanje nije čuvao samo za sebe, već ga podijeli na nekom zboru građana sa drugim da i oni znaju ono što on zna. Taj njegov govor ili jadanje shvaćeno je kao podrivanje domovine. Neko od onih koji ga je slušao, podvio je rep i za sitnu paru izdao svoga brata po soju, rodu i muci. Došlo je to do Kostinih ušiju, a on podranio da spasi domovinu. Rano je došao da mu „neprijatelj“ ne bi umakao i ugrozio taj njegov svijet. Umjesto kucanja, lupao je, umjesto dozivanja, urlao je kao bijesan pas, jer drugačije nije ni znao.

Čuvši lupnjavu i dreku Mirza se izvuče iz postelje. Na njemu plava pidžama, pa se stopila sa njegovim plavim očima, a visoki stas ga čini još ljepšim. Na nogama nema još ništa, niti je što obuo, niti  što nazuo. Takvog, pravo iz haljina, ščepaše  dželati i izvedoše vani.

-Samo da se obučem i obujem,...vidite li kako je studeno?

-Nema potrebe. Brzo ćemo mi to, a ti si i hrabar i otporan, jedna obična slana ti ne može ništa.

Krenuli su uz seoski sokak, slana se najprije topila pod Mirzinim toplim stopalima, ali kako je vrijeme prolazilo slana je osvajala to mlado tijelo koje se hladilo i lijepila mu se za tabane. Počeo je da drhti i mijenja boju, ali ovim katilima to nije ništa smetalo. Vodili su ga dalje i sve dalje prema obližnjoj šumi, jedan je išao iza, a drugi ispred. Mirza se uvijao, jer ga je vrijeđala skorjela zemlja koju mraz bijaše stegao kao da je kamen. Počeo je da stenje od bolova, a oni su mu se podsmijavali. U jednom trenutku Mirza više nije osjećao svoje noge, mraz je učinio svoje, lice mu preblijede kao krpa, bez ikakve kontrole umokrio je donji dio pidžame, a da nije ni osjetio. Primjetiše to i Kosta i onaj drugi, a Mirza osjeti tople kapi po nogama. Činilo mu se da je to zadnje što je bilo toplo u njemu, a evo sada i to postaje hladno i neprijatno. Kad se udaljiše dovoljno od kuće i kad ga uvedoše duboko u šumu, Kosta mu zapovijedi da zapjeva. Čuo je Kosta da on dobro pjeva. Za Mirzu vrijeme izgubi značenje i smisao, noge više i ne osjeća, kao da su tuđe, a do pjesme mu nije stalo ili mu je stalo koliko do ovih muka u  koje je uvučen ni kriv ni dužan. Pomisli da su ga doveli ovdje da ostavi život, baš tu gdje je nekada sa čobanima igrao gudže. Sinu mu misao, poput strijele, da ih pljune i tako ostavi traga na nihovo djelo, jer će ga oni i onako ubiti pa nek to urade poniženi. Ipak nađe snage i pameti da im odgovori.

-I suviše je dobra prilika, a i gozba da bi ti ovako slab pjevač pjevao one koje ti voliš i koje bi te zadovoljile.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 10 Ožujak 2018 10:23

 

Nabujali LimZaimova djeca (1)

Mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Svako je govorio tu u selu, da su Zaim i Esma savremeni kao da su u Parizu rođeni i rasli u njemu ili tu, blizu Pariza. Imaju kćerku Zumku, koja će nadmašiti svaku vilu i sina Mirzu koji će nadmašiti svakog princa, pa i one prinčeve iz bajki po ljepoti. Sjeli bi Zaim i Esma, navrh bašte, pa ih posmatrali kako se šepure kao paun i paunica, dok kidaju raznobojno cvijeće ili beru zelene jabuke i njima gađaju ptice. Ljubomorni seljaci bi pričali kako je lako hraniti  i oblačiti dvoje djece, a šta bi radili da ih imaju više, petoro ili šestoro ili desetoro kao što imaju Arif i Ibrahim. 

-Kad' hi čojek ima puno teško je hleba navaksat' - govorio bi siroti Ibrahim.

Nagađali bi dokoni ljudi, kako bi bilo da je ovako, a kako bi bilo da je onako, te kako će biti. Niko, međutim, nije znao kako će biti, to samo dragi Bog zna, a bitno je da je sada dobro i da ovo ovako potraje. Da se nešto mijenja i to brzo najbolje se može znati po djeci, a ona odrastoše, kao barska trska, preko noći. Zumka zauzela devetnaestu, a Mirza sedamnaestu, počeli sami da idu na vašare i svadbe. Gdje god odu, ta Zaimova djeca, uvijek privuku pažnju i svako ih prepoznaje po Esmi i Zaimu. A oni zauzmu mjesto među viđenijom omladinom, nema ih među dječurlijom koja ne zna šta će sa sobom.

Jedne pozne jeseni glavu izgubiše i Zaim i Esma i to vrlo čudno. Životi se tako mogu dobiti i izgubiti samo u strašnim pričama, ali se strašne priče ponekad mogu dogoditi i stvarno. To budu oni događaji koji se poslije prepričavaju godinama i svako ih oblači u svoje ruho. I

mala je Esma jednu jedinu sestru od svog roda i bila je udata u neko selo preko Lima, ispod čaršije. Te je jeseni ta Esmina sestra ženila sina, mada joj  vrijeme nije išlo naruku. Kiše su neprestano padale nekoliko dana, a Lim nadolazio. Valjao je drvlje i kamenje i bio mutan kao oranje, a na njemu je igrala neka naprava za prevoz naroda, koju su zvali lađa. Daleko je to bilo od lađe i lađarenja, ali šta je tu je, takvo ime joj je dato i to se tako mora zvati dok je na Limu i dok ima takvu namjenu. Esma i Zaim odlučiše otići na tu svadbu da im se Rahima ne bi naljutila. Djecu će povjeriti komšinici Aiši. To više nijesu djeca, ali mladost je mladost, nek' im se nađe neko stariji pri ruci za nedaj bože. Svadba je u petak, a Zaim i Esma podraniše u četvrtak, kako bi nešto kupili u čaršiji za darove. Do čaršije im je trebalo tri do četiri sahata dobrog hoda. Sve vrijeme ih je pratila kiša, a puhao je i jak vjetar. Zaim je škrgutao zubima i tako iskazivao svoje nezadovoljstvo, ali ništa više od toga da mu se Esma ne bi naljutila. A zaslužila je Rahima i više od toga, jer i ona bi doprejala za svaku sitnicu njima, ako bi nekoga i prst zabolio, eto ti nje. Zaim je bio ogrnut nekom kabanicom, a Esma zaštićena plavim šuškavcem. Dobro su se zaštitili od kiše, jedino su im noge bile izložene toj jesenjoj sloti.

U varoš stigoše dva sahata prije podne, taman da obiđu dućane i kupe šta su naumili. Dobro su se potrošili, nakupovaše van svake mjere i krenuše ka Rahiminoj kući. Trebalo im je sahat hoda da bi stigli, ali nijesu žurili, jer stići će rano, moći će se dobro odmoriti i prosušiti do spavanja. Malo su se plašili lađe, naročito, ako budu sami morali da upravljaju njome. Stigli su nekako u ono doba kada se dan sprema da se povuče i kad pakuje svoje drangulije da ne bi smetale nastupajućoj noći. Na obližnjoj livadi nekoliko dječaka je prkosilo kiši  igrajući fudbal i napasajući krupnu stoku. Dječaci su igrali punom snagom da što više ugrabe od nestajućeg dana i da igrom pobijede hladnoću. Zaim priđe lađi, povuče lanac kao da nešto provjerava, izuči neku dovu, to učini i Esma i potovariše stvari, a Zaim poče da se bori sa tom napravom. U početku je imao, i snage, i volje, i posao mu je išao kako valja, ali kad ga dohvati matica Lima, on osjeti strah kao nikada do tada. Lađa je poskakivala prateći mutne talase koji su se dizali i spuštali, igrajući se sa njom. Skakala bi još i više, ali joj lanac, kojim je bila vezana, nije dozvoljavao. Lanac je odolijevao nabujalom Limu i njegovoj snazi, podosta vremena.

-Drži se Esma i ne puštaj te stvari!!!

-Ho...ho...ću Zaime n'o šta ću, držim se ja!

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 47

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search