LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
Pogled u retrovizor Tonija Skrbinca
Subota, 30 Studeni 2019 13:27

 

Mahalaši, seljaci i haustorčad Toni

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Kad god se nađem sa prijateljima ili samo, poznanicima iz moje mahale, iz mog djetinjstva i mladosti, vadimo iz “albuma naših uspomena i sjećanja” slike zajedničke prošlosti. U tim momentima pretovarenim nostalgijom i žalom za brzo protutnjalom mladošću mi smo kao nekakvi šminkeri i kostimografi koji stoje pred sada većprezrelom nekadašnjom ljepoticom koju nastojimo učiniti što ljepšom i što mlađom. Svaki od nas “šminkera” ima svoj karmin, puder i bočice parfema,a svako iz svog “ormara” uspomena iznosi svoje haljinu koja upamćene mahalske likove čine još ljepšim i elegantnijim. U tim trenucima vraćanja vremena u “riverc” zaboravljene su sve daven komšijske svađe, sve đangrizave nane, svi muhanati i uvijek ljutiti očevi i djedovi koji su nam branili da se igramo pod njihovim prozorima jer se uvijek nek tek sad vratio s posla i legao da odspava, a mi “tude u nevakat galamimo i ne damo komšiluku mira.

“Ha'de, m'rš ispred moje u mene mi kuće...Hajte dole Tosunima u bašču pa tamo galamite...” k'o da i sad čujem dubok i zbog ljutnje oštar glas Hasibagin, koji i baš i nije imao razumijevanja za djecu, možda i stoga što se nikad nije ženio, ni stekao vlastito dijete. Kako je zalazio u godine postajao je, čini mi se, nekako sve mrzovoljniji i đangrizaviji.

Zaboravljeni su i naši konflikti, ružne riječi,psovke i tuče do kojih je rijetko, ali znalo doći. Ustvari,mislim da nisu zaboravljeni, nego su s vremenom potisnuti jer...mahala naše mladosti pretvorena je u bajku, ali iskreno i ima dosta toga što je bilo zaista bajkovito.

U tim padinskim potočićima živjela su nekadašnja djetinjstva i mi smo se na našem Bistriku, Hridu, Tereziji, Pajama snalazili i uživali na sličan način kao i naši vršnjaci na Vratniku, Širokači, Soukbunaru...imali svoja igrališta, svoje sličice, albume, salvete, igrice uz koje smo odrastali.

Ako su u tim šezdesetim godinama, kada se inače intenzivirala proletarizacija, pa su sela masovno napuštana (kasnije ćemo godinama i decenijama kukati nad sudbinom napuštenih sela) ako su se, dakle, događali konflikti, nerijetko su bili izazvani »nesporazumima« koji su nastajali izmedđu različitih kulturnih matrica: mahalske i ruralne.

“Vala ne mogu s onim seljacima.”

“Ma šta seljak zna?”

“Ne moreš ti seljaka prom'jeniti, seljak ostaje seljak...«

Domicilno stanovništvo, dakle stanovnici mahale sa dubokim i dalekim korijenima, gajili su stanovitu skepsu, da ne kažem prezir, prema novim komšijama za koje su pogrdno govorili da su »šljegli« iz nekih seoskih zabiti. Ali ne uvijek i zauvijek, nego samo u periodu uzajamnog navikavanja jednih na druge.

Sa nama,mladim domaćinima i “vlasnicima” mahale nije bilo ništa drugačije u početku.

“Ti si ba jedan običan seljak”, znao je sijevnuti šamar nekom od naših drugova koji su tek stigli iz okoline Kalinovika, iz Istočne Bosne ili čak iz Pljevalja kao familija jednog komšije Rahme i njegove grlate, a drage i simpatične žene koja nije imala drugog imena, osim Rahmaginica.

“Pa šta hoćeš, i Tito je seljak, zar nije?”uslijedio bi odgovor bistre seljačke glavice.

I u tom trenutku se automatski gubila superiornost “mahalaša” nad seljakom. Jer, Tito je bio Tito, blizak svakome kao što je bio najbliži rod,ta zar se nismo zaklinjali sa “Tita mi!” s istim žarom i predanosti istini kao kada smo se kleli majkom,ocem,bratom?

Ali, djeca k'o djeca. Brzo su se zbližavala, ujedinila i obogatila zajednička dječija iskustva. Mi smo ih učili našim igrama »eberečke ebertute«, “Kulina bana vojska je...”, “između dvije vatre”...a oni, seoska djeca, vještija u prirodi, znali su majstorski napraviti luk i strijele koje su nam služili u igri “indijanaca i kauboja”, pa onda s znali napraviti sviralu od zovine stabljike, inače je njihovo poznavanje prirode, kako biljnog tako i životinjskog carstva, bilo bogatije iskustvom i stoga su bili u šumi uvijek spretniji i okretniji od nas “mahalaša”.

Sa odrastanjem i sazrijevanjem spuštali smo se kao, recimo, Bistrički potok, on je uticao u Miljacku pored tadašnjeg Principovog mosta, a mi smo se spuštali u grad i nalazili naša utočišta u čaršijskim kafanama, pa kasnije kafićima. Srce Čaršije sa većinom svojih kafana bilo je skoro pa rezervisano za vratničke, bistričke i hridske momke. Gradski dio tadašnje mladosti počeo je dolaziti na Čaršiju tek sa otvaranjem kafića. Ako je i bilo animoziteta, a jeste, prema seljacima koje smo zvali i papcima u vrijeme ranog djetinjstva, može se reći da je još oštrija razlika podvlačena između mahalaša i tzv. haustorčadi, djevojčica i dječaka koji su odrastali u gradskom miljeu, uglavnom u zgradama i u prosjeku nešto povoljnijem i bogatijem socijalnom položaju.

Haustorčad su zasigurno ranije prihvatili i slušali muziku Beatlesa, Stonsa i planetarnu buntovnost koja se ogledala u načinu odijevanja i njegovanja duge kose. Koliko su čupavci smetali, ili bolje rečeno iritirali mahalske mangupe ilustruju primjeri svojevrsnog nasilja: bilo je slučajeva da su te, kako su ih pogrdno zvali hipike, jednostavno presretali i nemilosrdno šišali, direct na ulici. Ja znam samo za jedan takav slučaj. Kako nikada nisam bio pristalica nasilja, bilo koga i nad bilo kime, ne mogu reći da sam sa simpatijama slušao priče o šišanju. S vremenom i sazrijevanjem, uz izuzetke, svi smo ipak postajali sarajevska raja. I takvim Sarajevom špartao sam dobar dio mladosti, s kraja na kraj vođen radoznalošću, ljubavnim osjećajima i sastancima koji su činili još čarobnijim Ilidžu, Vrelo Bosne, Maltu, Pofaliće,Alipašino Polje, Grbavicu..itd.Ko bi se sad sjetio i nabrojao sve kafane, kafiće, diskače i restorane u koje su me donosila krila mladosti.

Traume mladosti odavno su zakopane. Ali, ali...nije baš tako kod svih.

Ovdje u Mariboru sam prije dvadesetak godina upoznao jednog svog sugrađanina,tipičnog predstavnika »haustorčadi.« Imali smo šta jedan drugom reći, pričali jezikom zajedničkih uspomena i anegdota,a to u tuđem svijetu mnogo znači. No, s vremena, na vrijeme znao je reći: “Ma,šta hoćete vi mahalaši, vi ste ostali zarobljeni u turskom vremenu!”

No, kako je on svoje žaoke upućene na moju mahalsku adresu obično pakovao u okretanje na šegu kesice, smijali smo se na moj račun.

A družili smo se neko vrijeme baš često. Dok jednom nismo sjeli zajedno sa mojom kčerkom, tada je studirala u Ljubljani, pa on u jednom trenutku htio da joj objasni veliku razliku između mog Bistrika i njegove Grbavice.

-Znaš Mia tvoj tata i njegova raja znali su nas fatati i šišati i pljuvati zato što smo mi bili rokeri i hipiji..!

Gorko sam se nasmijao. I odnose zahladio. Prođe i po pola godine da se s haustorčetom i ne čujem. A činilo mi se da smo trebali biti prijatelji.

 
Tonijeva dirljiva priča o rastanku sa prijateljom
Petak, 08 Studeni 2019 13:52

 

Šabanov oproštaj

Toni Skrbinac, Sarajlija na “PRIVREMENOM “ radu u Mariboru

Ma nema od toga dugo kako sam pisao o svom mariborskom prijatelju Šabanu Bečiću, bistrookom seoskom dječaku koji je na svoju ruku odlučio tražiti selameta u bijelome svijetu, pa se onako sitan, a odlučan zaputio ka dalekoj Sloveniji. Peripetija nije manjkalo, ali što je mala glavica smislila-to je i uradila. Tokom jednomjesečnog potucanja bio ovdje i ondje, sam i pomalo izgubljen u nepoznatom svijetu, ali je uspio u namjeri da se prijavi za nastavak školovanja u Srednju školu u Ljubljani, školikoja je obrazovala kadar za rad naželjeznici.

Na povratku, nakon tog neizvjesnog i uzbudljivog puta dogodilo se, tamo negdje oko Doboja, da kondukter u vozu odluči da izbaci malog Šabana, koji je bio bez vozne karte. Ali se u kupeu potreši neka nepoznata, dama, baš dama, koja je uzela u zaštitu malog Šabana, platila voznu kartu za njega i još mu dala nešto novca da može,bar bez tih materijalnih briga nastaviti putovanje ka svom rodnom selu. Nije bilo očekivanih batina od prijekog babe, ljubav i roditeljska brižnost bijahu jači od padagoških principa, šibe i kaiša, kojima su očevi u vrijeme Šabanove mladosti bili itekako skloni.

Pa se onda Šaban Bečić našao u internatu u Ljubljani, zatim prešao u Maribor i nakon što je završio školovanje počeo je odmah raditi na željeznici. Nekoliko godina kasnije,dogodilo se da jedne večeri sretne istu onu ženu-dobrotvorku na mariborskoj željezničkoj stanici u nevolji koja je bila teža nego li svojevremeno njegova. Nije ona njega nego je on nju prepoznao i nije se prestala čuditi njegovoj dobroti dok joj on na kraju nije rekao da to on njoj samo uzvraća dobro djelo kojim ga je zadužila.

Šaban, inače vjernik i čuvar tradicije u čijem se duhu odgojio podveo i taj događaj pod “ono što je gore unaprijed zapisano”;pa je tako moralo biti.

A bilo je na pretek takvih i drugačijih priča tokom mog druženja sa Šabanom napretek. Prvi put smo se sreli u vrijeme rata kada je Šaban vozio kamion sa humanitarnom pomoći u Tuzlu. Pa ga mi zamolili da i mojoj punici ponese nešto nužnih potrepština koje joj je kćerka,dakle, moja supruga spremila.Poslije nas je život sastavljao na raznim mjestima koja i nisu bitna za ovu priču.

No, otkako je Šabana, a ima tome jedno pet-šest godina, zdrmao jak moždani udar, naša druženja su učestala. Ma kakva sedmica, nekad nije ni dan prošao, a da mi telefon ne zazvoni:

“Šaban je, Toni. Jesi li ustao?”

Nekad jesam, a nekad nisam, mislim, ustao. Različite nam bile satnice, njemu ostalo u navici iz vremena dok je radio da porani, a meni se,opet, ima tome već dugo, noć pretvorila u dan. Hoću reći noću vazda nešto ili radim ili uz televiziju bdijem,a ujutro mi duša produžiti san. Zna to Šaban, ali nastavlja.

“Evo ja sam već i popio kahvu,pa kontam ufatit autobus prema tebi...«

“Ne žuri” kažem, a znam da i ne može. Hem mu se korak usporio, hem valja dočekati autobus i preći s jednog kraja Maribora na drugi.

“Dobro, polako ću ja, a ti se razbudi...”

I, evo mi Šabana zvoni.

“Ko je?” pitam preko interfona, a znam da je on.

“Šaban je” -kaže i ja stisnem ono dugme da se otvore vrata zgrade.

A kako odjekne glas Šabanov, tako ovo moje psetance, Bela joj je ime, počne lajeti, trčkarati vamo i tamo i vrtiti repićem. Ne prestaje sve dok se on na ne pojavi navratima. Pa onda počne da mu se zapetlja među noge, a on se sporo saginje da je pomilki i sve joj govori:

“Jaaaa... Bela, jaaa... Šaban je... tvoj ŠAban, Bela!”

Bela dobije svoju porciju nježnosti i umiri se, aŠaban se polako spusti na stolicu, izvadi cigare i...razgovor može da počne.

Šaban se nikad nije žalio. Osim što bi ponekad rekao: “Ma, ove moje noge me izdaju, sve teže hodam, moj Toni.”

Otkako je dobio unuka Jakuba nije prestajao da priča o tom malom biću koje je dedu iskreno zavoljelo.

»Džaba svi...sve na jednu stranu, ali dedo je dedo, a on kad me vidi hoće samo meni. Nikom drugom kad sam ja tu. Ni nani Safiji.”

Kad bi htjeli tegobe da odagnamo, onda smo obično putovali stazama prošlosti i mladosti. Koja je,logično, i Šabanu i meni raznih darova donijela. U posljednje vrijeme Šaban je igrao loto. Vadeći iz novčanika uplaćeni listić,razvukao bi usne u širok osmijeh, podigao bi značajnoo lijevu ruku i mašući njom rekao: »Eeee, moj Toni, care, akobogda pa se oparimo...odmah idemo za Sarajevo. Pa ćemo tamo kad dođemo, koga god sretneš, a poznate se, samo ga zovnuti i tutnuti mu u ruku guticu para.”Pa šta, pa kako, pa odakle?« pitaće on, a ti ćeš mu reći: »To sam ti dao da me danas pomeneš.«

Uživio se Šaban u tu scenu, smješka se kao da smo već u Sarajevu.

Prošle sedmice vidjeli smo se u četvrtak. U petak je naumio u svoje selo, negdje je to oko Tuzle,a ja ga sto puta ga pitao koje to selo, a nikako da zapamtim, kako se to selo zove. Tamo je Šaban lijepu kuću sagradio i tamo mu je duša i ranije bila, ali sada kako se počelo u godine zalaziti sve češće i sve radije.

U ponedjeljak se upitah zapitaopitao: “ Jutro je, ma,gdje li mi je to moj Šaban, što se ne javlja?«

Oko podne zazvoni telefon, a na ekranu piđe: “Šaban.”

»Pa gdje si ti moj Šabo?« viknuo sam da ga iznenadim, ali sam u sekundi zamuknuo kad sam čuo plačni glas njegove supruge Safije.

“Tooooni, nema mi više našeg Šabana...”

Uveče sam bio u njihovom stanu, na žalosti. Safija mi reće, bili su u selu, vraćali se u nedjelju i da izbjegnu gužvu krenuli prema Varaždinu. Negdje oko granice, Šabanu bi slabo, sve slabiji, teško uzdiše, sve okreće glavu...Safija se izbezumila, polivala ga vodom...ništa. Brzo do obližnjeg doma zdravlja, pokušali s reanimacijom...došla hitna...nastavili sa borbom za Šabanov život u zagrebačkoj bolnici na Rebru...ali nakon pola sata izašao jedan doktor i ..izjavio joj saučešće.

U srijedu je bila dženaza na mariborskom groblju Dobrava. Dženazu su mu klanjali mlađahni Zinaid ehendija i Ibrahim efendija kojeg je Šaban izuzetno poštovao i volio. Dedo mi je kasnije rekao da ne pamti da je nekom od naših ljudi u Mariboru toliko svijeta došlo na posljednji ispraćaj.

A Ana Malenica, jedna tanana prefina duša koja se bavi astrologijom i koja je Šabana nedavno upoznala u mom stanu kaza: “Šabana je njegova čežnja odvela u Bosnu da se s njom tako oprosti."

I ja gledam nekako tako na sve to. Šta još da kažem? Znam da mi fali moj prijatelj Šaban i znam da će mi mnogo puta, posebno prijepodne, biti baš pusto bez njega.

 
Mešina priča za nedelju
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

 
Sjetna priča o jaranu Fikri
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 07:45

 

Plavi tespihTajna plavog tespiha

Safet efendija Pozder, Prozor

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo.

Kad god čitam kazivanje o čuvenom čovjeku po imenu Uvejs iz Jemena, koga časni Pejgamber nikada nije vidio, ali ga je izuzetno cijenio i volio, zastanem kod opisa ovog velikana, i to kod riječi “nepoznat na Zemlji, poznat na nebesima”. I, zaista, koliko li je samo ljudi koji su tu, možda do naših vrata, u našoj ulici ili čaršiji. Susrećemo ih svakodnevno, ali bez pretjeranog zapažanja. Rekao bih, primijetimo ih tek kad odu. Žive tiho i nenametljivo, i otprilike tako i odu, kao da ih neko rukom odnese.

Takvi nam znaju itekako značiti, a posebno faliti kad ih ruka sudbine odnese sa sobom.

Godinama sam se intenzivno družio i vrlo ugodno vrijeme provodio s čovjekom koji se zvao Fikret. Uslijed zdravstvenih problema koje je kao dijete imao, ostao je trajno uskraćen za određene uobičajene karakteristike, tipične za zrelog muškarca. To se, možda, ponajbolje manifestiralo kroz njegov neobičan, brz i nerazgovijetan govor, kao i način kretanja, gegav i na momente teturav. Ne, nije bio lud, premda su ga mnogi doživljavali i tako. Zapravo, određenim bi postupcima i sam ponekad znao skrenuti tuđe misli u tom smjeru, ali je definitivno bio zdrave pameti i dobre duše.

Druženja smo uglavnom otpočimali u džamiji. Bio je redovan na vaktovima, a nerijetko bi prvi stizao u džamiju i nestrpljivo iščekivao ostale. Često bih ga zaticao kako u džamijskom dvorištu mete opalo lišće ili čisti snijeg. Jedva bi čekao da crkne neka od silnih džamijskih sijalica pa da se on baci na posao. Budući da je džamijska prostirka jednoobrazna, s linijama koje su jasno označavale safove, insistirao je da tespihe ostavljamo striktno na liniju, tako da je sve moralo izgledati “pod konac”. Ako ga se htjelo naljutiti, a mnogi su uživali u tome – kasnije ću shvatiti da je i on na taj način uživao, osjećajući se važnim – bilo je dovoljno samo bahato baciti tespih ili ga jednostavno ostaviti mimo predviđene linije, i eto ti galame s njegove strane. Dugačkim bi kažiprstom ljutito davao do znanja gdje je čemu mjesto i prijetio da se “greška” ne smije ponoviti. Naravno, ponavljali su se i greška i kažiprst.

“Šta nam ima u džamiji?”, pitanje je koje neću nikada zaboraviti, kao ni situaciju u kojoj je izrečeno. Naime, zbog problema sa srcem, od čega će kasnije i umrijeti, jedne prilike smješten je u mostarsku bolnicu. Boravak duže vrijeme u zatvorenoj prostoriji, posebno u bolnici, za njega je bio neizdrživ. No, kako je stanje bilo ozbiljno i kako mu je urađen i određeni operativni zahvat, druge solucije nije bilo. Zbog svojih obaveza, nisam ga odmah mogao posjetiti pa sam otišao tek treći ili četvrti dan. Dočekao me upravo pitanjem o džamiji, a onda je pohrlio da mi ispriča sve što mu se izdešavalo tih dana. Dežurni doktor sve je motrio pa me pozvao u svoj ured i pitao šta sam ja Fikretu. Na konstataciju da sam mu tek poznanik, doktor je bio začuđen, rekavši kako pacijent već tri dana nije riječ progovorio. Pitao me o njegovom ponašanju, da li je agresivan, je li ikada pokazivao kakve suicidalne sklonosti i sl. Čudio sam se pitanjima pa mi doktor pojasni kako je pacijent nemiran, stalno pokazuje kako će sebi rasporiti stomak i skočiti kroz prozor. Naravno, razlog njegovog nemira bio je u vezanosti za krevet, a stomak i prozor su značili da se od hrane nikako ne može najesti i da mu je u sobi prevruće.

 
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 57

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search