LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva dirljiva priča o rastanku sa prijateljom
Petak, 08 Studeni 2019 13:52

 

Šabanov oproštaj

Toni Skrbinac, Sarajlija na “PRIVREMENOM “ radu u Mariboru

Ma nema od toga dugo kako sam pisao o svom mariborskom prijatelju Šabanu Bečiću, bistrookom seoskom dječaku koji je na svoju ruku odlučio tražiti selameta u bijelome svijetu, pa se onako sitan, a odlučan zaputio ka dalekoj Sloveniji. Peripetija nije manjkalo, ali što je mala glavica smislila-to je i uradila. Tokom jednomjesečnog potucanja bio ovdje i ondje, sam i pomalo izgubljen u nepoznatom svijetu, ali je uspio u namjeri da se prijavi za nastavak školovanja u Srednju školu u Ljubljani, školikoja je obrazovala kadar za rad naželjeznici.

Na povratku, nakon tog neizvjesnog i uzbudljivog puta dogodilo se, tamo negdje oko Doboja, da kondukter u vozu odluči da izbaci malog Šabana, koji je bio bez vozne karte. Ali se u kupeu potreši neka nepoznata, dama, baš dama, koja je uzela u zaštitu malog Šabana, platila voznu kartu za njega i još mu dala nešto novca da može,bar bez tih materijalnih briga nastaviti putovanje ka svom rodnom selu. Nije bilo očekivanih batina od prijekog babe, ljubav i roditeljska brižnost bijahu jači od padagoških principa, šibe i kaiša, kojima su očevi u vrijeme Šabanove mladosti bili itekako skloni.

Pa se onda Šaban Bečić našao u internatu u Ljubljani, zatim prešao u Maribor i nakon što je završio školovanje počeo je odmah raditi na željeznici. Nekoliko godina kasnije,dogodilo se da jedne večeri sretne istu onu ženu-dobrotvorku na mariborskoj željezničkoj stanici u nevolji koja je bila teža nego li svojevremeno njegova. Nije ona njega nego je on nju prepoznao i nije se prestala čuditi njegovoj dobroti dok joj on na kraju nije rekao da to on njoj samo uzvraća dobro djelo kojim ga je zadužila.

Šaban, inače vjernik i čuvar tradicije u čijem se duhu odgojio podveo i taj događaj pod “ono što je gore unaprijed zapisano”;pa je tako moralo biti.

A bilo je na pretek takvih i drugačijih priča tokom mog druženja sa Šabanom napretek. Prvi put smo se sreli u vrijeme rata kada je Šaban vozio kamion sa humanitarnom pomoći u Tuzlu. Pa ga mi zamolili da i mojoj punici ponese nešto nužnih potrepština koje joj je kćerka,dakle, moja supruga spremila.Poslije nas je život sastavljao na raznim mjestima koja i nisu bitna za ovu priču.

No, otkako je Šabana, a ima tome jedno pet-šest godina, zdrmao jak moždani udar, naša druženja su učestala. Ma kakva sedmica, nekad nije ni dan prošao, a da mi telefon ne zazvoni:

“Šaban je, Toni. Jesi li ustao?”

Nekad jesam, a nekad nisam, mislim, ustao. Različite nam bile satnice, njemu ostalo u navici iz vremena dok je radio da porani, a meni se,opet, ima tome već dugo, noć pretvorila u dan. Hoću reći noću vazda nešto ili radim ili uz televiziju bdijem,a ujutro mi duša produžiti san. Zna to Šaban, ali nastavlja.

“Evo ja sam već i popio kahvu,pa kontam ufatit autobus prema tebi...«

“Ne žuri” kažem, a znam da i ne može. Hem mu se korak usporio, hem valja dočekati autobus i preći s jednog kraja Maribora na drugi.

“Dobro, polako ću ja, a ti se razbudi...”

I, evo mi Šabana zvoni.

“Ko je?” pitam preko interfona, a znam da je on.

“Šaban je” -kaže i ja stisnem ono dugme da se otvore vrata zgrade.

A kako odjekne glas Šabanov, tako ovo moje psetance, Bela joj je ime, počne lajeti, trčkarati vamo i tamo i vrtiti repićem. Ne prestaje sve dok se on na ne pojavi navratima. Pa onda počne da mu se zapetlja među noge, a on se sporo saginje da je pomilki i sve joj govori:

“Jaaaa... Bela, jaaa... Šaban je... tvoj ŠAban, Bela!”

Bela dobije svoju porciju nježnosti i umiri se, aŠaban se polako spusti na stolicu, izvadi cigare i...razgovor može da počne.

Šaban se nikad nije žalio. Osim što bi ponekad rekao: “Ma, ove moje noge me izdaju, sve teže hodam, moj Toni.”

Otkako je dobio unuka Jakuba nije prestajao da priča o tom malom biću koje je dedu iskreno zavoljelo.

»Džaba svi...sve na jednu stranu, ali dedo je dedo, a on kad me vidi hoće samo meni. Nikom drugom kad sam ja tu. Ni nani Safiji.”

Kad bi htjeli tegobe da odagnamo, onda smo obično putovali stazama prošlosti i mladosti. Koja je,logično, i Šabanu i meni raznih darova donijela. U posljednje vrijeme Šaban je igrao loto. Vadeći iz novčanika uplaćeni listić,razvukao bi usne u širok osmijeh, podigao bi značajnoo lijevu ruku i mašući njom rekao: »Eeee, moj Toni, care, akobogda pa se oparimo...odmah idemo za Sarajevo. Pa ćemo tamo kad dođemo, koga god sretneš, a poznate se, samo ga zovnuti i tutnuti mu u ruku guticu para.”Pa šta, pa kako, pa odakle?« pitaće on, a ti ćeš mu reći: »To sam ti dao da me danas pomeneš.«

Uživio se Šaban u tu scenu, smješka se kao da smo već u Sarajevu.

Prošle sedmice vidjeli smo se u četvrtak. U petak je naumio u svoje selo, negdje je to oko Tuzle,a ja ga sto puta ga pitao koje to selo, a nikako da zapamtim, kako se to selo zove. Tamo je Šaban lijepu kuću sagradio i tamo mu je duša i ranije bila, ali sada kako se počelo u godine zalaziti sve češće i sve radije.

U ponedjeljak se upitah zapitaopitao: “ Jutro je, ma,gdje li mi je to moj Šaban, što se ne javlja?«

Oko podne zazvoni telefon, a na ekranu piđe: “Šaban.”

»Pa gdje si ti moj Šabo?« viknuo sam da ga iznenadim, ali sam u sekundi zamuknuo kad sam čuo plačni glas njegove supruge Safije.

“Tooooni, nema mi više našeg Šabana...”

Uveče sam bio u njihovom stanu, na žalosti. Safija mi reće, bili su u selu, vraćali se u nedjelju i da izbjegnu gužvu krenuli prema Varaždinu. Negdje oko granice, Šabanu bi slabo, sve slabiji, teško uzdiše, sve okreće glavu...Safija se izbezumila, polivala ga vodom...ništa. Brzo do obližnjeg doma zdravlja, pokušali s reanimacijom...došla hitna...nastavili sa borbom za Šabanov život u zagrebačkoj bolnici na Rebru...ali nakon pola sata izašao jedan doktor i ..izjavio joj saučešće.

U srijedu je bila dženaza na mariborskom groblju Dobrava. Dženazu su mu klanjali mlađahni Zinaid ehendija i Ibrahim efendija kojeg je Šaban izuzetno poštovao i volio. Dedo mi je kasnije rekao da ne pamti da je nekom od naših ljudi u Mariboru toliko svijeta došlo na posljednji ispraćaj.

A Ana Malenica, jedna tanana prefina duša koja se bavi astrologijom i koja je Šabana nedavno upoznala u mom stanu kaza: “Šabana je njegova čežnja odvela u Bosnu da se s njom tako oprosti."

I ja gledam nekako tako na sve to. Šta još da kažem? Znam da mi fali moj prijatelj Šaban i znam da će mi mnogo puta, posebno prijepodne, biti baš pusto bez njega.

 
Mešina priča za nedelju
Subota, 31 Kolovoz 2019 20:51

 

Jadna kucaNesretnik

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Od čuvanja tuđih ovaca, sakupljanja voća, povrća i drugih usjeva, a onda prodavanog u seoskoj zadrugi Mimo nije vidio ni žute banke. Sve što bi zaradio unosio je u malu trošnu kućicu šeperušu, a onda bi se gubilo i nestajalo zauvijek u nekom tajnom zašivenom džepu čije je mjesto znao samo njegov babo Salih i ljubomorno sakrivao od svih, pa i od sebe samog.

Salih je radio kao ložač u krečani na periferiji grada. Posao mu je bio, da velikom lopatom ubacuje piljevinu u peć kako bi se zagrijevao kamen krečnjak do temperature na kojoj se pretvarao u „živi kreč“. Plaća nikakva, a šta bez dinara u džepu? Jedne prilike kada je ostao bez para pokupio je „suvišno“ bakarno suđe i prodao ga na otpadu. Da je malo zarađivao moglo se vidjeti na njemu samom i odjeći koju je non – stop nosio.

Odjeća je bila rašivenih šavova, gumene čizme od jeseni do proljeća, a onda gumeni opanci između, francuska kappa lojava od dugog nošenja, nije se usuđuviao da je bar jednom opere, da se nebi u više dijelova poderala. Svakom je bilo jasno da se veoma vehdo hranio, jer kada bi jači vjetar puhnuo odnio bi ga k'o slamku iz razvezanog snopa.

U njegovom selu Salihovo ime je ušlo u sjećanje nekoliko generacija, ne znam, možda i dan-danas ima poneka brižna majka koja kaže, kao što su nama naše majke govorile, kada bi se nemarno i šlampavo obukli, hodali prljavi, poderanih pantalona, košulja: „Kakav to hodaš, eto te k'o Salih.“ Ili: „Izuj tu obuću, skini tu prljavu kapu, eto te isti k'o Salih.“

Salih je bio udovac, žena mu je umrla nakon što je rodila Mimu. On je sa sinom Mimom živio u maloj nenamještenoj kućici šeperuši. Duvari su joj bili oblijepljeni zemljom, ali isprani od kiša pa se mogao vidjeti ispleteni šeper. Duvari su bili kako iznutra, tako i izvana, neokrečeni, a šindra na krovu godinama nemjenjana. Kad bi ga neko upitao zašto kućica tako izgleda, a eto u krečani radiš zašto ne doneseš bar grumen kreča i ne okrečiš tu kućicu bar iznutra, Salih bi se osmjehivao, dizao kažiprst u zrak i odgovarao: „Ma, izbjegavam troškove, a kad je kišno vrijeme i prokišnjava podbacujemo tendžere i leđene. Što se može uraditi poslije mene, nek' se radi, nije brate potrebno i za mog života. Nije potrebno... Ni meni moj rahmetli babo ne ostavi ništa novo, pa kome da ja nešto popravljam i ostavljam...”

Možda je i zbog toga Mimo bio nesretan, i pretežno sam pa se uvlačio u sebe i u ovu malu kućicu, baš kao pužić. Nije se skoro nikako pojavljivao na prelima, igrankama, svadbama, a to nije moglo biti bez njegovih vršnjaka. Stidio se kako se babo i on loše oblače i hrane. To što su oblačili bilo je i radno i paradno, što se ono kaže, a jelo se ono što se imalo. Više se neimali nego imali, više gladni nego siti.

Jedne prilike Mimu je dobro zabolio zub, a da ne ide u svojim poderanim prnjama i gumenim opancima kod doktora u grad, Salih je otišao kod komšije Imšira da mu pozajmi noviju i čistu košulju, pantalone, kaput i cipele. To je bila prilika da Mimo bude lijepo obučen i prvi puta ode u grad. Do grada je išao bos, a pred ulaz u grad je obuo cipele u kojima je teško hodao, a kada je izlazio iz grada ponovo je izuo cipele i bos pješačio sve do sela.

 
Sjetna priča o jaranu Fikri
Četvrtak, 29 Kolovoz 2019 07:45

 

Plavi tespihTajna plavog tespiha

Safet efendija Pozder, Prozor

Starija garda džematlija pamti kako je, još prije rata, u nekoj od čaršijskih kafana sjedilo i eglenisalo veselo društvo. Pričali su o tome ko bi mogao sljedeći umrijeti. Fikro, tada znatno mlađi i vitalniji, uzima papir i piše spisak “kandidata za onaj svijet”. Kafana se smije. Međutim, kako je napisao, tako je i bilo. Baš tim redom, kroz koju godinu iz čaršije otišlo je dosta ljudi. Od tada se s njim u te teme nije zalazilo.

Kad god čitam kazivanje o čuvenom čovjeku po imenu Uvejs iz Jemena, koga časni Pejgamber nikada nije vidio, ali ga je izuzetno cijenio i volio, zastanem kod opisa ovog velikana, i to kod riječi “nepoznat na Zemlji, poznat na nebesima”. I, zaista, koliko li je samo ljudi koji su tu, možda do naših vrata, u našoj ulici ili čaršiji. Susrećemo ih svakodnevno, ali bez pretjeranog zapažanja. Rekao bih, primijetimo ih tek kad odu. Žive tiho i nenametljivo, i otprilike tako i odu, kao da ih neko rukom odnese.

Takvi nam znaju itekako značiti, a posebno faliti kad ih ruka sudbine odnese sa sobom.

Godinama sam se intenzivno družio i vrlo ugodno vrijeme provodio s čovjekom koji se zvao Fikret. Uslijed zdravstvenih problema koje je kao dijete imao, ostao je trajno uskraćen za određene uobičajene karakteristike, tipične za zrelog muškarca. To se, možda, ponajbolje manifestiralo kroz njegov neobičan, brz i nerazgovijetan govor, kao i način kretanja, gegav i na momente teturav. Ne, nije bio lud, premda su ga mnogi doživljavali i tako. Zapravo, određenim bi postupcima i sam ponekad znao skrenuti tuđe misli u tom smjeru, ali je definitivno bio zdrave pameti i dobre duše.

Druženja smo uglavnom otpočimali u džamiji. Bio je redovan na vaktovima, a nerijetko bi prvi stizao u džamiju i nestrpljivo iščekivao ostale. Često bih ga zaticao kako u džamijskom dvorištu mete opalo lišće ili čisti snijeg. Jedva bi čekao da crkne neka od silnih džamijskih sijalica pa da se on baci na posao. Budući da je džamijska prostirka jednoobrazna, s linijama koje su jasno označavale safove, insistirao je da tespihe ostavljamo striktno na liniju, tako da je sve moralo izgledati “pod konac”. Ako ga se htjelo naljutiti, a mnogi su uživali u tome – kasnije ću shvatiti da je i on na taj način uživao, osjećajući se važnim – bilo je dovoljno samo bahato baciti tespih ili ga jednostavno ostaviti mimo predviđene linije, i eto ti galame s njegove strane. Dugačkim bi kažiprstom ljutito davao do znanja gdje je čemu mjesto i prijetio da se “greška” ne smije ponoviti. Naravno, ponavljali su se i greška i kažiprst.

“Šta nam ima u džamiji?”, pitanje je koje neću nikada zaboraviti, kao ni situaciju u kojoj je izrečeno. Naime, zbog problema sa srcem, od čega će kasnije i umrijeti, jedne prilike smješten je u mostarsku bolnicu. Boravak duže vrijeme u zatvorenoj prostoriji, posebno u bolnici, za njega je bio neizdrživ. No, kako je stanje bilo ozbiljno i kako mu je urađen i određeni operativni zahvat, druge solucije nije bilo. Zbog svojih obaveza, nisam ga odmah mogao posjetiti pa sam otišao tek treći ili četvrti dan. Dočekao me upravo pitanjem o džamiji, a onda je pohrlio da mi ispriča sve što mu se izdešavalo tih dana. Dežurni doktor sve je motrio pa me pozvao u svoj ured i pitao šta sam ja Fikretu. Na konstataciju da sam mu tek poznanik, doktor je bio začuđen, rekavši kako pacijent već tri dana nije riječ progovorio. Pitao me o njegovom ponašanju, da li je agresivan, je li ikada pokazivao kakve suicidalne sklonosti i sl. Čudio sam se pitanjima pa mi doktor pojasni kako je pacijent nemiran, stalno pokazuje kako će sebi rasporiti stomak i skočiti kroz prozor. Naravno, razlog njegovog nemira bio je u vezanosti za krevet, a stomak i prozor su značili da se od hrane nikako ne može najesti i da mu je u sobi prevruće.

 
Mešina priča
Subota, 24 Kolovoz 2019 09:40

 

MerajaJučer avlija, danas meraja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Moševačke mahala i njene avlije rasute uz puteve koji su povezivali Moševac i susjedna sela sa ostatkom svijeta, bile su ukrasi i špiglo (psiha) života u prošlim vremenima.

Mahale i avlije bile su ograđene tarabama i drvenim ogradama (koljem i vrljikama). U tim ogradama i u avlijama su tipične bosanske, muslimanske kuće, hambari, koševi, pojate, sušare, kolare, kokošinjci, zahodi, a kuće su pretežno bile pokrivene šindrom. Pa kada bi ih gledao sa neke visine, ličile su na pečurke.

Jednu takvu avliju najduže je imao naš komšija, majstor Salkan. Njegova avlija imala je najljepš kuću, a jako lijepe su bile štale i hambari. Sve je to napravio i održavao vrijedni majstor Salkan. Sam je napravio i postavio prelijepu ogradu od resanih i našiljenih taraba.

Nije pretjerivanje kad se kaže da je Salkan bio nadaleko poznati majstor. Tada su za takve majstore govorili dunđer – majstori, (univerzalni majstori). Radio je kao pčela, od jutra do mraka, kako sebi tako i drugima.

Salkan je često odlazio i u okolna sela da radi majstorske poslove. Ustajao je u ranu zoru da bi na svog sitnog konjića Zekana stavljao samar sa bisagama u kojima je bio njegov halat. Kući se vraćao kasno, ili nakon par dana. Bio je dobro plaćen, pa je u to vrijeme bio jedan od imućnijih ljudi u Moševcu.

Pored pravljenja svih vrsta objekata (zgrada) majstor Salkan je pravio i sve pribore i alatke, koje su se mogle napraviti od drveta. Što su mu oči vidjele ruke su mu napravile. Uz to, bio je radoznao i kreativan.

Posebna majstorija mu je bila praviti stupe i torkulje za lupanje i cijeđenje voća. Sjećam se dobro da je pravio i stupe za lupanje lana, a koje su bile korištene u Delića mahali.

Pravio je Salkan i volovska kola, sahone koje su mogli vući i konji i volovi, kao i jarmove, teljuge, vangire, ralice, brnače, civare, korita, kace, parijence, sinije, pole, načve, klupe, sećije, skemlije, prele, vile, rogulje, grablje, drške za lopate, trnokope, krampove, motike, sjekire, kose, grablje, za malu djecu bešike i dubke...

 
Bajramska čestitka i lijepa, prigodna bajramska priča Mehmeda Meše Delića
Nedjelja, 11 Kolovoz 2019 11:31

 

Kurban Mesa DelicBajramska čestitka

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun, najprije pravim muslimanima koji su nepokolebljivo čvrsti u islamu, a svakako i onim koji se smatraju muslimanima, ali počesto griješe i odstupaju od islamskih pravila. Doći će oni tobe!

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim našim poštenim imamima u Bosni i emigraciji koji su regularno završili teološko školovanje i studiranje, ali nikako onim koji su se dokopali kojekakvih lažnih diploma i koji se po džamiji šepure kao paunovi i pred džematlijama izigravaju da su k'o biva pravi imami.

Bajrambarećola – Bajram Šerif Mubarek Olsun svim muslimanima koji žive islam i za islam, ali ne i onim uvijek gladnim glavuzijama natovarenim snježno bijelim ahmedijama, simbolima islamske čistoće, a koji su od islama i visokih položaja unutar IZ u BiH napravili private “business-e” kao izvore golemog ličnog bogaćenja.

Islam je savršen i uzvišen, ali mnogi muslimani uopće ne valjaju.

Bošnjačko oko

Kurban treba biti lijep

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog.

Mi smo ti uistinu, mnogo dobra dali.

Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.

Onaj koji tebe mrzi sigurno će on bez pomena ostati.

(Kur'an, sura Kevser).

Uz Moševačko polje gmizalo je stado ovaca koje je sličilo na stonogu. Na čelu stada bio je jedan stariji čoban koji je vodio natovarenog magarca. U tovaru su bile sve potrepštine za život čobana koji su mjesecima bili odsutni od svojih kuća i sela.

Poneka bi od ovaca pokušala preteći sporog magarca, a to je čobanu išlo na živce pa je puštao privezu na kojom ga je vodio, bolje reći, vukao sporog magarca, kako bi zaustavio neposlušne ovce, pogotovo onu koja je nosila zvono - zvonaru - kako su je čobani nazivali.

Na začelju stada je bio mlađi čoban, možda sin onog na pročelju koji je tjerao stado i pazio da se neka od ovaca ne odvoji i ostane u zelenom hendeku. Ako bi neka i pokušala napustiti stado i izdvojiti se, čoban bi zviždukom naredio ovčarskom psu da je vrati u stado. Čoban na začelju je u naramku nosio jedno malehno janješce prebačeno preko podlaktnice Ličilo je na mokru dronju prebačenu preka plota.

Kada sam vidio taj prizor to me plaho rastužilo i zamolih babu koji je sve to gledao da pita čobana zašto baš tako nosi to janje? Da li je bolesno pa ne može da prati svoju majku?

 
Mešina priča
Ponedjeljak, 29 Srpanj 2019 18:52

 

StazaStaza

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Život u tuđini, mansardna izbjeglička, mali “golubinjak” s jednim prozorom kroz koji se vidi komadić skoro uvijek natmurenog neba, samo ponekad sunčanog, uz panoramu mnogobrojnih ružnih, tamnih krovova poredanih do kraja pogleda.

Tako izgleda kutak spasa. Tu provodim dane, večeri, besane noći. Ah, tako je težak samački život, pa još pomisao, sve sam tamo izgubila!

Sada se nalazim daleko na sjeveru, skoro na kraju svijeta. Liježem u krevet bijeli, kao snijeg, pokraj malog prozora. Duša osjeća, tuđi je ovo svijet oko mene, tužno je moje srce, guši bol čežnje i sjećanja, previše me toga muči najednom.

Tu ležim, a kroz glavu mi prolaze razne misli. Pitam se, jesam li na kraju moje životne staze ili ima još nade da nadvladam ovu neizvjesnost.

U glavi se roje misli kao roj pčela. Nikako da u njih uvedem red, da ih se otarasim, da se smirim. Ni suze mi ne ostaju skrivene, one me odaju, muče, ali iza njih mi je ipak lakše.

Sjetim se moje Bosne, mog malog sela, žubora i mirisa Spreče, seoske dječurlije, djetinjstva...

Tamo sam provela mladost, a sudbina me otrgnu iz kandži neprijateljskih i dovede ovamo u Njemačku. Samu sebe tješim da je to dio mog životnog puta. Moja sudbina. Obuzima me jeza kada se sjetim divljanja „komšija“, kao divljih zvjeri, što napraviše čađ i pustoš u mom malom selu.

Kroz dim i maglu gledala sam svoje malo selo, u kome je prvo planula šamija na materinoj glavi, a potom očeva košulja na grudima zgnječenim, onda redom džamije, mezarje, kuće, štale, kapije...

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 27 Srpanj 2019 11:20

 

ToniSjećanje na Postire

Toni Skrbinac, bistrička raja (memli strana) privremeno u Mariboru, ali “magnet” vuče li vuče, pa malo-malo, eto ga u Saraj’vu među uspomenama

 

U jednoj od priča Guy de Maupassant nas upoznaje sa junakom koji ispovijeda svoj ljubavni život. Kasnije sam, nastojeći što više saznati o slavnom i tragičnom francuskom pripovjedaču kojeg su neki, sa razlogom, nazvali kraljem novele, došao do zaključka da je to zapravo piščevo iskustvo. Da, bio je sladostrasnik i pohotnik taj de Maupassant.

Elem,taj neki iz priče vodi burni život pariškog bonvivana, leti sa žene na ženu baš kao pčelica s cvijeta na cvijet. Ali, u jednom tranutku kao spoznaje da je to samo čulno zadovoljavanje koje i nema nekog smisla. Jer, gdje je tu brak, gdje su djeca, gdje je uređeni građanski život kakav uveliko vode njegovi vršnjaci-savremenici? Pa odluči i bogami i nađe ženu koju, zakljućivši da je dovoljno voli i da ona to zaslužuje, isprosi.

Adieu slatki živote i avanture!

Od sada će biti samo ona, jedna i jedina. S takvim mislima je naš junak ušao prvu noć u bračnu sobu.

No, već sutra kada se zaputio i potom sjeo u baštu svoje omiljene kafane radoznalim očima koje gledaju mimoiduće Parižanke, tim očima koje bude u njemu, za jednu noć,potisnutog i uspavanog razvratnika, gleda,uživa i ovako pomisli: “O bože, koja su ljepota sve te žene! Vidi, ona ima prekrasnu glavu, ona grudi, ona noge...i toliko mi ih se sviđaju i najviše bih volio da imam stotinu ruku pa da ih sve odjednom grlim i milujem...”

Moglo je ovo i bez navodnika jer sam citirao po sjećanju

Tako, dakle, razmišlja de Maupassant-ov junak.

A evo zašto mi se učinio kao zgodan uvod?

Te sedamdeset i treće napunio sam osamnaest i dobio posao u malom bračkom mjestu Postire. Iz užarenog Zagreba, sa posla u Pivovari na kojem su me zapadale sve tri smjene i čas trak, čas smetljarska kolica, krenem jedne večeri “Marjan ekspresom” prema Splitu. Čeka me nepoznato mjesto, more, posao konobara, smještaj, hrana...

Sasvim je logično da sam vođen slatkom nadom i a stanovitom sigurnošću ušao u kupe u kojem su sjedile jedna časna sestra i gospođa u crnini sa malim djetetom, skoro bebom. Krenuo vlak i neobavezni laki razgovor tokom kojeg mi je plavuša u crnini namijenila, ili mi se samo učinilo, nekoliko značajnih pogleda i blagonaklonih osmijeha. Sasvim dovoljne iskre da u tijelu u kojem vriju mladalački sokovi dođe do malog, a onda sve žeščeg požara. Činilo mi se da znam nešto o žensku, iako je moje dotadašnje iskustvo bilo skoro pa siromašniro. Ma šta skoro, sigurno siromašno, jer šta su značile hvalisave priče starije raje koja su mi se već tada sa svojim erotskim fantazijama činila neuvjerljiva. I šta bi trebala da znači skoro pa ilegalna novena “Čik” koja se prva u nas bavila odnosima muško-žensko, na kraju krajeva i onih nekoliko curica prije Mirjane s kojom sam savladavao uzbudljivu erotsku abecedu. Malo je to, zaista malo da bih smio tvrditi da sam poznavao ženu. A ipak, koje li drskosti i slobode te večeri u kupeu vlaka koji je jurio od Zagreba prema Splitu. Kad su se svjetla pogasila, namjestili smo se svako kako je znao i umio. Ja sam se ispružio nasuprot plavuše u crnini tako da su nam noge bile jako, jako blizu. Prvi dio “posla” odradio je sam vlak. Kako nas je truckao tako sam ja, kao slučajno, svoju nogu prislonio uz njenu. I evo dodira, evo iskre. A požara...eeee, to se dogodilo kada je ona listom svoje noge počela nježno da uzvraća penjući se ka mom koljenu. O slasti, o strasti, ljubili smo se i milovali skriveni tamom, prigušenih uzdaha i otkud ti tako brzo lijepi Splite, oooo…noći zašto si tako brzo prošla?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search