LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Utorak, 17 Listopad 2017 22:23

 

NahorevskaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (3)

Nadan Filipović

I šta bi?

A šta bi i bilo! Doktor iz Breze javio kolegi ginekologu u Sarajevu da je test na trudnoću pozitivan, a to je ovaj još jednom potvrdio i ustanovio da Mejra nije virgo intacta ili ono po narodski – junferica. Gubitak nevinosti nije bio posljedica jednog odnosa, već više njih, jer ginekolog mogao vidjeti ni tragove himena.

Kad je Raza shvatila o čemu se radi počela je Mejru katilsku udarati posebno gađajući stomak, a sve vrišteći: “Kurvoooo, kurvoooo, hoš kopile da nam u kuću utatariš, haaaa? Neš živa odavlen izać, neš kuće višlje viđat. Baci se u Miljacku kurvo kurvanjska, ako imaš i zehre obraza…..

Doktor i sestra počeli razvađati i utom i doktor dobi štocem po nosu. Raza promašila Mejru ili je Mejra dobro eskivirala, da doktor popi dio degeneka.

Helem, kad su došli kući, degenek je nastavljen, a u “isljedničkom” dijelu su aktivno učestvovala trojica braće: Salem, Avdija i Halid.

Konačno je Mejra kroz suze istisnula: “Ma ono…kasmo bili na teferiču u Brezi…ono, ono… kasam se sa šnjim....Mehom vrtila na ringišpili osjetila sam nešto da mi dole ulazi …nešto golemo vručo…i Meho me rukama mrven gori podigni pa me spušćaj doli a ono doli mi se sve više ućeralo doli i mrven me zabolilo ispočetka a pošljem mi nešto vruče okvasi doli i osjetih da mi nešta šprca unutri. Ondak je on dok se ringišpila još vrćela metnijo mi maramicu doli i mrven me obriso. Ondak mi se pošljem tri hefte pošlo povraćat i naka mi muka bi….

-Saleme, Avdija, čakije namasatite, idemo klat katila što nam sestricu upropasti! – prodera se Halid.

No, ne bi čakije, već se spremiše u dva auta ša u Brezu. Tamo sve predadoše poznaniku advokatu koji se kod njih napirivao sirom, suhetinom i rakijom šljivom. Boga mi, dali su mu pogolemu gutu para da Mehu utuži zbog protivzakonitog, a nadasve nemoralnog i neprimjerenog seksualnog odnosa sa maloljetnicom s posebnim osvrtom na iskorištavanje dječije naivnosti.

Prvo bi sud u Brezi – Meho kriv. Dvije godine zatvora i nadoknada nematerijalne štete za upropaštenu budućnost maloljetnice.

Onda uslijedi viša sudska instance u Sarajevu – Meho opet kriv. Sudinca koja je sama imala dvije maloljetne kćerke, da je mogla osudila bi ga na smrtnu kaznu strijeljanjem, pa podupla. Četvrtica!

Uslijedilo je vještačenje u Zavodu za sudsku medicine u Zagrebu. Ono DNK, vještačenje očinstva i tako to. Sudski vještaci dokazaše da je šansa da je Meho otac Mejrine curice Hasne (već bogme prohodala) oko 0.0001%. Vrhovni su poništi presudu niže instance i vrati predmet na ponovno suđenje. Na tom suđenju Meho je oslobođen svake krivice, ali tužiteljstvo uloži žalbu. Tek nakon šest mjeseci bi donesena presuda da Meho nije kriv, a ustanovilo se da je Meho bio potvoren i da je mala Hasna začeta prilikom čuvanja krava u gustišu jednog golemg grma na kraju livade. Babo? Atif, stariji od Mejre šest godina, momčina pravi. Kad se sve zakuhalo Atifa pozvalo u JNA, ali kad je došao na prvo otsustvo i on dobi debela degeneka ne samo od svojih, već i od Mejrine braće. Boga mi “pristade” Atif da uzme Mejru i to se ozvaniči pred matičarem u Brezi, ali u prisustvu najbliže familije, bez čašice rakije da se nazdravi, bez i jedne svadbarske pjesme, bez harmonikaša, bez kola, bez ikakve svećane sofre. Nazor vjenčanje, samo da se ljaga zataška.

Seljaci ko seljaci, da izvinete, je.e se "njiha" za Mehu, važno je da su Mejru utatarili Atifu koji je pokuso vrelu čorbu koju je pristavio u grmu na kraju livade. Bude ne vadio!

A Meho?

Ko vuk samotnjak. Kika ga ostavila jer ju je osramotio kao neka perverzna kurvarčina koji se seksa sa curicama i to bilesi na ringišpilu. Bogme ga supruga i punica nisu dugo pripremale. Nedugo nakon prvog suđenja parkira Fiću pred kapijom i pođe da će otvoriti. Jok! Kapija ni makac! Vidi Meho žuti se mesing brave koje to jutro, kad je kretao, nije bilo. Zovi, deri se – ništa.

Na komšijskim prozorima su lelujale store iza kojih su se skrivale oči radoznalaca željnih tuđih muka.

Odjednom se kapija na trenutak otvori. Iz nje ispadoše dvije torbe od skaja i jedan osrednji kufer. Kapija se odmah zatvori i ću se ne samo zaključavanje, već i klik katanca sa unutarnje strane.

Tako se Meho našao na cesti, a otkad se oženio sve plaće i zaostatke je ulagao u renoviranje puničine kuće.

Kuće, šta će?

Otišao je kod starog rođaka Šefkije u vrh Nahorevske. Udovac Šefkija je živo sam. Sinovi su neđe u Njemačkoj, ima pet-šest godina da mu se ni telefonom javili nisu, a kamo li da su pismo napisali. Šefkija je “pemzijoner”, a penzija vehda, jedva režije da pokrije. I dobro Meho Šefkiji naleti – ko kec na desetku. Primio on Mehu, a Meho nije žalio para. Frižider pun svega – ispadaju koluti sudžuke. Sjednu uvečer pa seire sarajevska svjetla u daljini, a Meho kuca u saz i tužno popijeva:

Šta ću kući tako rano
ko me čeka tamo
žene nemam da me čeka
kraj dušeka mehka
Žena me je ostavila
sve zbog rujna vina
a ja pijem svake noći
baš za inat svima….

Na to će Šefkija: “Jok ba Meho, nije ona tebe ostavila zbog rujnog vina ili rakije, već zbog radi toga što si ti nako na seksuvalnom terenu….”

 
Priča za subotu
Subota, 07 Listopad 2017 10:11

 

BurekMaha

Ivan Berisov, Portugal

Sarajevo. Ratno proljeće 1993. Lijepo sunčano jutro. Tog dana sam bio bez radnih obaveza, pa sam kao i obično u tim prilikama krenuo iz stana prema sarajevskoj „kifli“ da za bonove kupim štrucu hljeba i Oslobođenje. Toplina proljetnog nježnog sunca uvlačila se poput melema u moju uznemirenu dušu i ispunjavala me neopravdanom nadom kako će se rat uskoro završiti i kako ću se ponovo sastati sa svojom porodicom – ženom i djecom, o kojima već dugo apsolutno ništa nisam znao. Detonacija nije bilo, čuli su se samo pojedinačni snajperski hitci.

Negdje na prilazu ugledah Faruka, mog starog prijatelja iz školskih klupa, s kojim su se moji odnosi do te mjere ohladili, da sam ga čak počeo i izbjegavati. Ali eto i pored toga, na raznim mjestima, u toku  rata već smo se nekoliko puta sreli. Od prije sam znao kako je sa svojom jedinicom kojom je komandovao prošao rat u Posavini. Kako sam kasnije čuo u slabo isplaniranim akcijama,  njegova je jedinica trpjela teške gubitke, ali njega samog, mada je uvijek jurišao u prvi redovima, metak nije ni okrznuo. Na kraju su od njegove jedinice ostali samo on i još jedan vojnik kojega je, sa pravom ili ne, svugdje predstavljao kao svog tjelohranitelja.  Zbog čega ga je ratna sudbina poštedila, prebirući po sličicama iz njegovog života, mislim da sam shvatio, ali je to za drugu priču, koju ću možda napisati, ali u koju će malo tko povjerovati. Nakon što se iz Posavine vratio u Sarajevo, vrtio se pri komandi Armije BiH, u kojoj, koliko znam, nije zauzimao nikakav važniji položaj. Bio im je vjerojatno potreban za vršenje nekih posebnih zadataka na terenima van Sarajeva i vjerojatno u Hrvatskoj.  

Kada sam ga sreo, bio je obučen u kamuflažnu uniformu bez bilo kojih vojnih oznaka. Imao je i vojničku kapu koja mu je nemarno stršala na povelikoj glavi. Nisam ga mogao izbjeći jer me je prvi ugledao i oslovio po imenu. Zastadosmo. Iz iskustva sam znao kako će mi susret sa njim donijeti bar jednu neugodnost. Ali tog jutra, donio mi je dvije.  

Pitao me je jesam li mobilisan? Odgovorih mu da jesam i da ne bude nesporazuma maših se za unutrašnji džep kockaste jakne od koje se i dok sam spavao nisam rastajao i iz njega, kao da tražim spas, izvukoh rješenje u kojem je pisalo kako sam odlukom Armije BiH mobilisan (baš ovim riječima) na radnu obavezu. Sa primjetnim gađenjem, kriveći usta, Faruk pogleda u dokument sa okruglim plavim pečatom Armije BiH, koji mu očigledno nije ništa značio. Otpljunu i reče: - Takve, kao vi, ja bih…

Međutim, ne dovrši rečenicu, mada i nije trebao, jer sam unaprijed znao što bi mi rekao. Za njega sam bio običan nitkov uz hrpu drugih pridjeva, koji se mogu dodati. Rečenicu nije dovršio i nije mi sve ono što je naumio, bez okolišanja sasuo pravo u lice, jer mu je u tom trenutku prišao mladić iz vojne policije, očito njegov poznanik. Nakon što ga je pozdravio, ne obraćajući pažnju na mene reče mu: - Jesi li čuo? Jučer smo konačno uhvatili Mahira!

 
Preteško je pravom dokazati da je prav!!!
Srijeda, 04 Listopad 2017 19:43

 

DZ BrezaSazlija Meho - stalni stanovnik na psihijatriji (2)

Nadan Filipović

Prolazili su dani. Meho radi kao mrav. Dobar je majstor. Šta dobar?! Petica majstor. Radi u jednom državnom javnom preduzeću. Plata redovna. Cijelu “kufertu” daje ženi, al od čestih viškova pođahkad pomalo odvadi, pa bi se znaj sastati sa jaranima meraklijama, jal na Babića bašći, jal na kakvoj meraji oko Vrela Bosne ili, uz ljeto, najčešće kod Ahme u Hrasnici. Saz je uvijek bio spreman. Janjetina haman skinuta, valjaju se plećke i špinjetci na ovalima na kockastim stoljnacima, cakle se bokalići i štamplići, miriši salata od zrelog paradajza s lukom, a kucanje saza i pjesme pretvaraju u uho sve koji okolo seire i akšamluče. I dok se lahor sa Igmana naglo pretvara u ledeni povjetarac, ogrću se ili oblaće već pripremljeni džemperi. Meho kuca u saz i tiho popijeva:

Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Na hastalu gori svijeća
ti si draga moja sreća
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Gori, gori svijećo ti
aman, pa se nemoj gasiti
Što mi draga mladost uze
ubile te moje suze……

Dotle u selu blizu Breze, kod rođaka, odjednom golema frka. Nije prošlo ni dva mjeseca od teferiča i ringišpila, a Mejra poće povraćati i povraćati. Šta god pojede ili čak pomiriše – povrati. Prepale se Raza i Muhiba pa odlučile Mejru povesti doktoru u Brezu.

-Skidaj te dronjave dimije i obuci trenerku i obuj one bolje tene. Bjele. Kod doktora se iđe, nije šala.

-Neka mati! Rahatnija sam u dimijama.

-Jok, ba! Nijene više. Trenerka i bjele tene.

Mejra, šta će, poklopi se i udunu. Sjedoše u Wartburga i krenuše. Morali su zbog Mejre dva puta zaustavljati da bi povraćala.

-Garant žuč – veli Muhiba, a Raza će joj nervozno: “Dobro je ba doktorice Muhiba. Da ti nisi kaka vidovita Muhiba, ko ona vidovita Džemila u Sarajvu?

Parkiraše pred Dom zdravlja, pa u čekaonicu. Čekaj, čekaj, oteglo se ko ciganska godina, a Mejra, malo-malo, pa u WC da povrati. Muka joj, žali se da joj se manta, da je umorna.

Konačno ih prozvaše. Uđe Raza sa Mejrom u ordinaciju, a pođe za njima i Muhiba, a doktor joj odma odreza: “Ha neno, đe si se ti zaobadala? Imal vas još da bude brigada u ordinaciji? Što niste i deduku poveli? Hade sjedi anamo u čekaonicu da mogu curicu smirom pregledati. Dosta je da je mater uz nju, a ti bi bila ko nakav familijarni biber po pilavu. Izvinider neno, neg u čekaonicu pa čekaj da izađu.

Prvo izmjeri krvni tlak. Normalan. Naloži da curica legne na krevet i otkrije stomak i dio prsa, zna se dokle. Posluša slušalicama, pipao stomak, lijevo, desno, kuckao, pa veli: “De curo, siđi i sredi tu majicu. Usput da te pitam imaš li menstruaciju?”

-Štaaa, doktore? – Mejra će.

-Dobila je prija šes-sedam mjeseci i uredna je – veli Raza.

-Kada je imala zadnju menstruaciju? – rutinski će doktor.

-Kad si imala zadnji put? – Raza će.

-Prija 6-7 hefti.

-Uhuhuuuu – oglasi se doktor ko zloguka sova, pa nastavi: “Jesil ti curo draga imala kake odnose?”

-Kake ba odnose doktore?

A Raza povileni: “Doktore, doktore, bog te ne ubijo, pa dijet je to. Kaki ba odnosi. Šta je tebi, dođi sebi!”

-Dobroooo drugarice, evo ti ova čaša, pa vodi dijete u WC da se u nju pomokri i donesi mi odma tu čašu sa mokraćom.

-Hajmo Mejro na halu, valja ti pišat.

-Mati draga meni se ne piša, samo mi je muka. Jope mi se povraća!

-Hade, ne gicaj se. I povrati, al se i popišaj.

Šta će Mejra, satjerana u čoše, već se poguri i za materom ode u WC. Vratiše se za par minuta. Raza predade doktoru čašu sa mokraćom, on u nju uroni neku traku, sačeka malo, izvadi traku, opet sačeka, zraknu u nju i zavrti glavom.

-Mala, opet ja! Jesil imala odnose?

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 30 Rujan 2017 19:43

 

SjekiraZločin u mojoj zgradi

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Kada sam prije dvadesetak godina uselio, zgrada je ličila na starački dom. U stanu do našeg živio je čudan par. Smežurana, bezuba starica i njen zlobni muž. Bili su, uglavnom tihi, ali ponekad se čulo kako se on dere, grdi je i psuje, a ona vrišti. Rijetko sam vidio tog čovjeka i nikada ga nisam čuo da je nekoga pozdravio. Jedne večeri su se dva stara bića svađala duže i glasnije negoli inače i ujutro je na oglasnoj dasci u prizemlju osvanulo pismo. Nevještim rukopisom, jedva čitljivim riječima, dolje potpisana starica napisala je nešto kao izvinjenje stanarima zbog buke, navodeći olakšavajuću okolnost da je njen muž preživio tešku operaciju na mozgu.

Jednoga dana – nije ih više bilo. Susjeda Tatjana iz prizemlja mi je rekla da su smješteni u neki dom. Stan je potom bio prazan, a onda sam se jednog jutra sreo s čovjekom koji ga je otključavao. Pozdravio me je bog zna kako ljubazno. Kada sam se popodne vratio iz grada, na ulaznim vratima stajala je pločica sa prezimenom: Čerimagić. Nakon nekog vremena ponovo sam sreo susjeda, bio je naglašeno ljubazan, pružio mi ruku i predstavio se: “Jaz sem Simon”. Govorio je čistim i pravilnim slovenačkim jezikom.

Za ovih dvadesetak godina u našoj zgradi dogodila su se i tri smrtna slučaja. Nastavio sam sa nekim drugima susjedima da razmjenjujem dobro jutro, dobar dan i dobro veče, ali nikada nisam nikome ušao u stan. Osim jedne večeri kada me susjeda Tatjana panično pozvala da joj dođem pomoći da digne nepokretnu majku koja je pala s kreveta.

Stoga me je prijatno iznenadio ljubazan i insistirajući poziv Simona do dođem kod njega na kafu. Stavio je odmah vodu za kafu, ali prije nego što je voda provrela, već smo nazdravili iz čaša u koje je, ne štedeći, nasuo viski. Onda mi je otvorio svoju knjigu života.

- Žene će me ubiti, moj prijatelju, zaključio je Simon prije negoli mi je opisao cijelu svoju dramu sa nekom Metom s kojom se razišao ostavivši joj kuću u ljubljanskom predgrađu Medvode vrijednu toliko i toliko para.

- Zato sam došao ovdje u Maribor i kupio ovaj stan, da mogu mirno u penziji uživati. I da ti kažem, želim naći jednu normalnu ženu s kojom ću na miru dočekati kraj života…

Simon je inače prilično očuvan čovjek. Sijeda kosa, blage crte lica, još uvijek snažno tijelo… Jedino nakon druge ili treće čašice počinje da mezi vlastite riječi, pola ih pojede prije negoli ih izgovori, tako da sam često morao reći: “Šta kažeš?”

I nakon kratkog vremena, imao sam prilično jasnu biografiju čovjeka u kojoj me je zbunjivalo jedino to što je, po sudskoj terminologiji, često mijenjao iskaz. Najprije je bio na ljubljanskoj autobuskoj prometnik, onda vozač, a nakon ne znam koje čašice mi kaže: “Znaš, mene u Ljubljani na autobuskoj znaju svi taksisti, ja sam bio direktor autobusnog saobračaja”.

Što se tiče kuće u Medvodama, i njena je cijena uskoro narasla. U početku je bila 150.000 eura, a onda: “Znaš, meni je glavno da sam se riješio te žene i ne zanima me, rekao sam, niti jedan euro. Ja sam kuću napravio, mogao sam je prodati za 300.000 eura, ali sam rekao, eto ti sve, ja odoh tražiti sebi mir i novi život”.

 
Preteško je pravom dokazati da je prav
Četvrtak, 28 Rujan 2017 20:53

 

RingispilSazlija Meho – stalni stanovnik na psihijatriji(1)

Nadan Filipović

Pred ovaj kleti rat je to bilo. Otišao Meho sa ženom i punicom Hibom kod rođaka u jedno selo u okolici Breze. Svakako, ponio saz od kojeg se rijetko odvajao. Lijepo ih rođaci dočekali, sjelilo se do kasno, pa legoše oko ponoći jer im je valjalo sutra uraniti. Teferič je u Brezi. Naime, Meho je najviše želio ugoditi punici koja ga je pazila i voljela, baš kao rođenog sina, a on je Hiba-hanumu plaho poštovao. Interesantno je da su oboje bili zagriženi navijači “Željezničara”. Znala je Hiba počesto reči: “Ja i u mene mi moj Meho bome pravo navijamo za Žeju. Kad Žejo zabije gola i kad to jave na radijonu on vas poskoči ko šejtan na kanafi i haman udari glavušom u šiše!”

I tako bi. Iđe se na teferič. Popi se kahva sabahuša, pa u auta, pravac Breza. U “stojadinu” Meho, punica i supruga, a u drugom, Wartburgu, rodica Muhiba, šćer joj Raza i curetak od 13 godina, Mejra, Razina kćerka. Muškinje ostalo za redovnim poslom, što oko kuće, što oko hajvana, što u njivi. Muhiba, koja je bila autoritet za sve u familiji dobro je znala da bi se muškarci, hem nalokali, hem bi pare bacilli na kićenje vašarskih pjevaljki. Pa im obećala da će ići slijedeći put kad bude vašar đegđe u okolini. Obećanje ludom radovanje!

A curetak Mejra sretna, presretna. Prvi joj je to teferič. Malkice se k'o đoja i nabakamila, a na njoj mini suknjica sa šljokicama. Ma, k'o mala Lijepa Brena!

Došli! Jedva poarking našli. A na teferiču nema čega nema! Okreću se janjci na ražnju, na golemim roštiljima poskakuju čevapi, oko njih se moče somuni, miriše sve uokolo, muzike sviraju pod improviziranim šatorima, pjevaljke urliču i napadno m'ješaju obnaženim guzovima i tresu sifonima ispred već supjanih “danskih” pjanaca. A oni, kolutaju uspljenim očima iz šlajbeka i vade marke, neko petomarku, neko cenera, a poneko i cvanciku, pa napadno, ono - da svak' vidi kako se “hadžije” hadžijaju - guraju novčanice pjevaljkama, neko među goleme sise silikonke, a neko bogme i u one tanke tange. Svakako sprijeda. Zaguraju, pa onda se okrenu raji pod šatorom i s neskrivenim merakom sve namigujući njuše prste koji su par sekundi bili na centimeter od njihovih nikad dosanjanih vlažnih snova. Seoski testosteron se valja teferičem kao tsunami.

 
Tonijeva priča iz života
Ponedjeljak, 25 Rujan 2017 19:34

 

LotoSretni dobitnik

Toni Skrbinac, strogo prava sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

“Tonaaaa, idemo li danas na kavu”, pita me Jašar Arifi bar dva puta sedmično. Zove me, ko niko drugi, “Tona”. Obično odemo, u posljednje vrijeme uvijek na isto mjesto, u jednu od bašta koje okružuju novi Mercator u mariborskom naselju Tabor.

Kad sam bio takoreći dijete, a Gojko Berić već novinar i dopisnik iz Dubrovnika, napisao je priču o nekom sretnom dubrovačkom automehaničaru koji je u ono doba na lutriji dobio veliku lovu. Zanimljiv i poseban čovjek je bio taj sretnik. Kad je uzeo novac, otišao u svoju automehaničarsku radnju, objesio uredno plavi, radni kombinezon, na za to predviđenu kvaku, zaključao objekat i - nestao. Nakon, ne znam sad koliko već vremena, a prošla je najmanje godina, taj automehaničar vratio se, ali nekim drugim brodom, iz dalekog svijeta. Kao da se ništa nije dogodilo, otišao do radnje, otključao je, obukao svoj plavi kombinezon i evo, radnja opet radi. Radoznalom novinaru (po mom sjećanju) ispričao je kako je odlučio da te tadašnje milione spiska na jedno dugo, dugo putovanje. Rukovodio se maksimom: kako došlo, tako neka i ide. I dok nije sve potrošio, nije se vraćao u svoj Dubrovnik.

Kasnije sam mnogo puta čitao o raznim bjelosvjetskim sretnicima koji su preko lutrije, lota i raznih igara na sreću došli iznenada do - bogatstva. Većina ih se nije snašla i nakon nekog vremena uglavnom ostajali su gotovo švorc. Ali pustimo ostale, držimo se našeg Arifija.

Te, sedamdeset i neke, na putovanju iz svoje rodne Peći, koje imamo običaj nazivati “trbuhom za kruhom”, mladi Jašar Arifi našao se u Mariboru. Bilo je raznih poslova, ali njega zapali teži. Od građevine i polaganja asfalta do neke tvornice brusova. Kasnije će Arifi i sam krenuti sa privatlukom, osnovati firmu, sa promjenljivom poslovnom srećom. Dok je posao cvjetao, napravio je kuću u mariborskom naselju Tezno, u međuvremenu se oženio i dobio dva sina i kćerku. Ženu doveo iz svojih kosovskih krajeva. Jašar Arifi kojeg prijatelji zovu i Sema, meni liči na Šabana Bajramovića, samo mu je glava malo uža, a usne nisu toliko izraženo debele. Ostalo, nos, ten, frizura… pljunuti Šaban. Romska zajednica u Mariboru koju sačinjavaju uglavnom Romi iz Prištine, te Mitrovice i Peći jako ga cijeni. U to sam se uvjerio kada smo jednom putovali iz Maribora po mladu u Sarajevu, a Arifi bio vođa puta koji je imao pravo i mene pozvati na to putovanje, mada ja tu ne spadam.

Kada sam jednom načeo romsko pitanje, Arifi mi je rekao: - Tona, ali ja niti ne znam romski jezik, ja govorim samo albanski i srpski.

I stvarno sam slušao kako uvijek govori sa svojima albanski. Pokojni Skender, koji je neko vrijeme bio predsjednik romske zajednice u Mariboru, mi je jednom rekao: “Velika je razlika između nas, Roma iz Prištine i njih iz Mitrovice i Peći. Mi govorimo romski, a oni neće… Nikada ne govore romski.”

Neće ili ne znaju, to nije ni bitno za ovu priču.

Arifija sam upoznao potkraj devedesetih u sauni na Pristanu. Subotom smo gotovo redovno dolazili i onda u pauzama, tad se moglo, pušili zajedno u jednoj maloj prostoriji. Dobroćudni čovjek, čiju je glavu vrijeme počelo šarati bijelom bojom, uglavnom je pričao o rahatluku kojem smo bivali izloženi u sauni.

- Bogami, meni ovo stvarno paše… Iiiiiiiih! Ispustio je iz sebe tako često nešto kao uzvik zadovoljstva.

 
Još jedna lijepa priča za subotu
Subota, 16 Rujan 2017 08:49

 

svijeceSjećanje na Belmu

Ivan Berisov, Portugal

Kao što sam već pisao, živio sam dugo godina u jednom čudnom naselju ni mahalskom ni gradskom na periferiji Sarajeva. Kao na nekoj vrtešci komšije su se mijenjale, doseljavale i odseljavale, a ja sam ostajao sa nadom da ćemo i mi jednog dana odseliti iz ovog Babilona sa narodom svake vrste i skoro iz svih krajeva naše zemlje. Stanovali smo u kamenoj zgradi, sa tri stana, koja je bila iz austrijskog perioda, i koju su adaptirali poslije rata za stanovanje.

U jednom od tih stanova sa suprotne strane zgrade stanovao je komšija Vejsil sa svojom porodicom. Radio je kao poslovođa u građevinskoj firmi, koja je u našem naselju, kada su naše porodice tek bile doselile, imala svoje poslovne prostorije. Često sam ga viđao, najviše u smiraj dana, kada je noseći tešku torbu sa alatom, u obično blatnjavim crnim gumenim čizmama „borovkama“ gazio teškim korakom vraćajući se umoran sa nekog gradilišta. Sa glavom kao bundeva na kojoj je strčao šešir, podsjećao je na gorostasnog Ruku. Imao je plave sitne oči, plavu kosu i široki osmjeh, koji bi bljesnuo na njegovom licu samo kada se pozdravljao. Najčešće je imao izraz čovjeka koga ništa ne veseli i kojega razdiru unutrašnje muke kojih se ne može riješiti.  

Pričalo se kako su mu kao bivšem partizanu i članu partije, kada se firma poslije rata tek bila formirala, ponudili mjesto direktora, ali je on zbog svog skromnog obrazovanja ili iz nekog drugog, samo njemu znanog razloga, tu ponudu odbio. Bio je oženjen jednom veoma tihom oniskom ženom uvijek ozbiljnog lica i otmenog držanja. Govorilo se da je poticala iz jedne zeničke begovske porodice.

Imali su ćerku Belmu i sina Midu. Belma je bila mojih godina. U licu je bila sličnija ocu. U svakom slučaju imala je onaj očev široki, ali uvijek škrti osmjeh. Pošto je građom bila na majku, nije bila krupna pa je sasvim lijepo izgledala, a pogotovu u svojim djevojačkim godinama. Kao djevojčica sa svojim mlađim bratom Midom, kojega je obožavala i koji je bio pod njenim stalnom prismotrom, rado se igrala sa mnom i svom ostalom djecom iz naše ulice, ali ju je otac jednog dana odvojio od našeg dječjeg društva i zatvorio u kuću. Poslije se pričalo da ju je iz druženja povukao baš zbog mene.

Moje su se igre sa Belmom prema tome naglo prekinule, a druženje se pretvorilo u ništa, a u zrelijim godinama svelo se samo na pozdrave i razmjenu škrtih osmjeha. Rijetko sam je i viđao, osim ponekad kad bi u predvečerje sitnim korakom gordo prolazila pored mene, savršeno dotjerana sa blago osjenčanim očima, žureći kako sam pretpostavljao na sastanak momku. Vidjevši je tako, pitao sam se hoće li se desiti slučaj da ponovo porazgovaramo?

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 43

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search