LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Sjećanja
Subota, 11 Kolovoz 2018 09:15

 

StaracSalkanova sjećanja i sjećanje na Salkana

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kao i obično, na pragu kolare zatekao sam njega, Salkana. Ovoga puta nije navlačio rukave na još od znoja mokre ruke, nego ih je ostavio zasukane da se suše na vjetru. Gledao sam njegove mršave, od posla iznurene ruke sa jako nabreklim venama koje su tako izgledale kao da će svakog časa prsnuti. Međutim, takve su bile i do sada, nabrekle, čvrste, kao da su nijetile da kroz sebe propuste što više krvi i time Salkanu donesu još koji dan života.

Sijeda, fino oblikovana brada bila mu je pažljivio podbrijana i, sa brižljivo potkresanim, također sijedim brkovima, jasno govorila o Salkanovoj urednosti.

Njegove stare, ispupčene jagodične kosti krile su u svojim šupljinama dva kristala, dva oka koja su vidjela mnogo stvari u njegovom životu. Mnogo toga. Salkan je bio kao i većina ljudi. Rado se sjećao onog najljepšeg. Po njegovom pogledu koji je bio usmjeren u daljinu i po suzi koja mu je ovlaš zamaglila oči, moglo se naslutiti da se ne prisjeća samo tih najljepših njemu trenutaka iz života, već i onih tužnih.

Salkan je duže vrijeme udovac. Hanuma mu je iznenada umrla, a nisu imali djece. Stotinu mu misli prolazilo jedna za drugom kroz glavu. Sjetio se prvih godina zajedničkog života kako je nestrpljivo očekivao kad će se osjetiti budućim roditeljom, pa prva sumnja, pa na koncu i razočarenja... Koliko je sve mehlema hanuma uzela, kod koliko je travara i gatara bila, koliko je bula i hodže obišla, koliko joj je zapisa zapisano, pa na kraju, koliko je hećima obišla... i na koncu, sve to bi uzalud. Sve mu je to i sada, kao kakav film, prošlo kroz glavu.

Iz dubine razmišljanja trgnu ga moj selam. Dok mi je odgovarao na selam, preko modrih, starih usana preletio je blag, topao osmjeh koga ću se dugo sjećati. Nisam mnogo znao o životu ovog najplemenitijeg čovjeka u našem selu. Mlad sam otišao.

Nakon selama obojica smo ćutali. Ubrzo je to dosadilo i njemu i meni. On je prvi progovorio:

-Jah sinko. U moje doba je sve bilo drugačije. Trebalo je puno raditi i pošteno živjeti, a trebalo je i svojoj duši za ragbet znati. Jah kako, sinko, neće se sto godina živjeti. Zato nemoj ništa rasipati, kako vrijeme, tako i sve drugo u životu, a nemoj ni titiziti – govorio je.

 
Priča za nedelju uvečer
Nedjelja, 29 Srpanj 2018 20:42

 

retrovizorŽivot u retrovizoru

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Ovo je moja priča koju će možda poneko na neki način osjetiti kao svoju. A možda i neće!

Počesto se sjetim onog davnog dana ispraćaja kad sam u svijet krenuo iz rodne kuće, iz zavičaja, u daljinu, u nepoznatu tuđinu. Kont'o sam – ma zaradiću štogod pa se vratit'.

Bio sam mlad pa kad krenuh na daleke pute, kao svakom mladom biću ostadoše neizbrisiva sjećanja na kuću, na zavičaj. Dok su kloparali točkovi vlaka pred očima su mi lebdjele njive, polja, šume, potoci, rijeke, brda, stada, povjetarac što šuška u lišću kukuruza, a u nozdrvama nezaboravni miris sjena, žetvi, vršidbi, zrelog voća, slike igranki, prela, prve ljubavi, zora dočekanih s kukurikanjem horoza ranoranioca. A kad već dođoh u Njemačku uvijek bi mi se, pred san, nakon napornog dana, ukazivala svjetlost zavičaja što blista kao u zoru kap rose što je okitila paukovu mrežu.

Dok uplovljavam u san čujem žubor Bosne i njene pritoke Bistrice i još kao da čeketara stari Husanovića mlin, al' nešto jače od zvuka njegovog žrvnja prene me iz sna i prebaci u sivu stvarnost.

Moji jarani i ja se zamomčili, al' puka smo sirotinja. Nemaš ruha, nemaš kruha, nit' šta na se, nit' poda se, nit'kakva curetka uza se, što bi se reklo! Škrta je moševačka zemljica. Dok je obradiš, nije dosta da sva usta nahrani. Kuća puna čeljadi, usta gladna. Ono malo što bi babo zaradi nije bilo dovoljno ni za hranu, a kamoli da se nešto drugo u kuću namakne. Drugo ne bi, nego hajde, crnči što se kod nas kaže za – koru kruha. Ni našta pošteno sjesti, leći, niti dobro jesti, a kamoli obući se. Nosili smo istrockanu vehtažinu kupovanu na pijaci. Roba po kroju – eeee...o tome smo samo sanjali. Al' hajde nadalo se, radilo se na pošumljavanju, ili krčenju okolnih brda i njihovih obronaka, okopavanje kukuruza, žetva, kupljenje sjena, branje voća ili povrća. Bilo je uzmi kramp, trnokop, motiku, na rame pa udri - deri po onom pustom kamenjaru Rudina ili Visa, uz struk luka i komadić kuruze.

Šarko sunce nacilja u glavu. Čini ti se mozak će prokuhat', al' nema fajde neg' pljuni u šake i raspali - što više iskopanih rupa, više žutih banki. A nakon zalaska sunca stajali bi smo pogrbljeni, raštrkani, prkosni i oznojeni na blagoj kamenoj strmini i gledali Bosnu i Bistricu kako se već u hladu zelene i vijugaju k'o guje.

Imali smo linije i mišiće. Nije nam trebala „teretana“ – „bodi bilding“ – ni „dijeta“, bili smo lijepi, zgodni, disali smo plućima čist zrak, pili vodu sa izvora, odhranila nas kuruza i mlijeko, a toga nas nije sramota i niti nam je bilo teško po cijeli dan kvrčiti se po kamenjaru Rudina ili Visa. Na kraju dana, navečer, u akšam, kramp, trnokop, motiku na rame - pa kući. Ne bi dugo potrajalo a začula bi se pjesma djevojaka ili bećarac momaka. Znači, bit će prelo. A mi bi se malo plakni na potoku, otresi prašinu, počešljaj se, pa pravo na prelo, igraj, pjevaj, pričaj, smiji se i učini ti se kao da si cijeli dan na vuni lež'o i spav'o, a ne po kamenjaru boriće sadio.

Boriće sadili, e da svaki onaj kamenčić, svaki onaj borić u srcu mi zarastao, kamenjaru moj krvavi si mi bio, kamenjaru moj u srcu, u duši si mojoj, kao što i sada snivaš u hladu sada visokih borova što su dika i ljepota Rudina i Visa. A, grdne rane moje, k'o da smo ih jučer posadili!

Tako se uvijek raznježim i bude mi teško kada bacim pogled na Rudine ili Vis, jer ti borovi kazuju koliko smo ostarili i dok se oni prema nebu ispravljaju, mi se polahko prema zemlji savijamo.

Borovima je bolje, oni su od neba (pre)daleko, a mi smo zemlji (pre)blizu.

A kako li se nađoh u Njemačkoj?

 
Tonijeva sjećanja - Begovac
Utorak, 17 Srpanj 2018 22:10

 

BegovacBegovac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru...al naleti dole!!!!

Ulica se danas, kao i nekada, prije međuratnog intermezza, zove Begovac. Nalazi se u Sarajevu, na vrhu Bistrika i glavni rukavac joj se penje od Terezije, pa skoro do obronaka podnožja Trebevića. Sudeći po nazivu morao je, ili morali su na tom prostoru živjeti predstavnici stare turske vlastele - begovi. Možda i jesu, ali ja ne bih vjerovao da mi Mirjana nije rekla da je njena baka govorila o beglucima poviše njihove kuće s kojom je počinjala ta ulica.

U onom intermezzu, nakon Drugog svjetskog rata, ulica je nosila naziv po junaku iz rata koji je imao i duži naziv: narodnooslobodilačka antifašistička borba. Koliko sam čuo, taj tada mlađahni junak nije pripadao šumskim partizanskim odjeljenjima nego sarajevskoj ilegali. Poslije rata ocijenjeno je da se Mesudu Džemidžiću dodijeli, osim stana u gradu i cijela ulica, bivši Begovac. Njegov rođeni brat Munir, zvani Pirče živio je sam u velikoj kući koja se nalazila negdje na sredini ulice. Bio je sklon alkoholu i veoma podoban za našu mladalačku zajebanciju, pa kad bi ga mi počeli izazivati znao nam je zaprijetiti: “Vidjećete vi kad vam dovedem svog burazera!”

Malo iznad Munirove kuće nalazila se Sejdagina dvospratnicaa, a ispod nje je bio jedan kamen na kojem se sjedilo i dug prostor koji je natkrivala veranda, pa smo se za kišnih dana znali tamo “parkirati” i igrati karata. Najomiljeniji lik među starijim svijetom bio je pouzdano Alija Ramović, amaterski slikar i nepopravljivi bekrija. Imao je tri sina, Mehmeda, Esada i Kemala i kćerku Fiku. Najviše sam se družio sa Esadom koga niko osim majke Izete nije zvao Esade, nego svi ili Eso ili Kinez. Ovaj drugi nadimak dobio je zbog neobične strukture glave koja je ličila na predstavnike azijskih naroda čija se osnovna karakteristika nalazi u očima koje uvijek izgledaju kao da su blago stisnute.

Zasjeo bi tako Alija Ramović u kasno popodne na kamen pored Sejdagine kuće, s vremena na vrijeme prešao rukom preko svojih bijelih brkova i pun razumijevanja za mladost i nestašluke, rado nas primao u svoje društvo. Nije bio ni kao otac strog, taj dio posla preuzela je njegova oštra, iskrena i pravedna žena koju smo, isto tako, svi voljeli. Alija je bio slikar eklektik, slijedio je uglavnom stil i motive Petra Šaina koji se proslavio sa svojim djedovima što sjede i uz kahvu čejfe. Izvještio se Alija u slikanju deda i ko sad gledam dvojicu staraca iz otomanskog doba, u prikladnoj bošnjačkoj nošnji, spustili pored sebe cekere, zapalili ćibuke iz kojih se vije bjeličasti dim, a u drugoj ruci im filidžani…gledaju se i samo što nisu progovorili starim, reduciranim rečenicama meraklija: “Jah Mujo.... Jah Vejsile.”

Tražene su bile Alijagine slike i pogotovo stranci su ih rado kupovali. Čim sam počeo da se bavim novinarskim zanatom otišao sam Aliji Ramovići da napravim s njim intervju. Lijepa je to bila priča o čovjeku koji se svom ogromnom talentu mogao posvetiti tek pod stare dane kada je prestao raditi u sarajevskoj Pivari. Cijenili ga, voljeli i poštovali i poznati slikari: Ibrahim Ljubović i Mario Mikulić s kojima se znao podružiti dok je mogao i želio silaziti u grad.

Znali smo zadivljeni dugo posmatrati Alijine crteže i strpljive poteze kistom. Uveče bi zasjeo na svoju sećiju, stavio pred sebe bokalić šljive i mezu, a u velikoj sobi znali smo se zajedno naći i mi djeca koju je Eso pozvao. Ono – “Haj'mo kod mene da gledamo televiziju”.

Sjećam se, jednom smo čekali neki film, a prije bile reklame. Glavna i svima poznata je bila ona u kojoj se predstavljaju Knorrove supe. Na kraju je jedan bariton izvukao dubokim glasom »Knoooooor«. Alija, koji je isto tako raspolagao moćnim baritonom nadovezao se na televizijski glas: “Grahanliiiijaaaa” i kašikom zadovoljno zahvatio omiljenu mezu-grah sa suhim mesom.

 
Zapis iz Egipta
Subota, 14 Srpanj 2018 19:45

 

Srebrna narukvicaSrebrna narukvica

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Hvala dragom Bogu, imadoh priliku više puta putovati u Egipat, a najčešće u Hurghade grad na Crvenom moru za kojeg kažu, da je to “more sa sedam boja”. Nekoliko kilometara od Hurghade nalazi se hotel „Beach Albatros Resort“ u kome sam boravio više puta. Grad Hugharde je magija Egipta nastala od jednog malog ribarskog seoceta na obali Crvenog mora. I Hugharde je jedan od dokaza šta se sve može uraditi kada se radi da bude bolje. Vrijedni ljudi su od tog malog ribarskog sela napravili najveći turistički grad u Egiptu u kome danas živi preko 260 hiljada stanovnika, među kojima ima preko 20 hiljada onih koji ilegalno borave u gradu, a dolaze iz gradova sa rijeke Nila i susjednih država u potrazi za boljim životom.

Grad je ispružen na oko trideset kilometara dugoj morskoj, pješčanoj obali, na kojoj su izgrađeni luksuzni hoteli i apartmani. Samo u gradu Hurghade ima preko dvije stotine luksuznih hotela, a da bi grad obišli trebali bi ga više puta posjetiti.

Kako je rastao, tako se grad i dijelio: Dahar - staro gradsko jezgro ili arapski dio koji je zadržao orijentalni duh s najvećom pijacom, muzejom, starom džamijom - Aldahaar i akvarijem. Sakala - novo gradsko jezgro u kome vrvi k'o u mravnjaku tokom čitave godine. Treći dio grada je El Memsha, moderna zona sa dugim šetalištima i Village Road sa luksuznim hotelima, apartmanima, bazarom.

Ovdje treba pomenuti i novu džamiju El Mina smještenu u luci nedaleko od stare džamije. To su dvije bijele kao dan, ljepotice sa po dvije tanke, visoke, viletne munare koje se vide iz daleka. Džamije su izgrađene u različito vrijeme i sa različitim stilovima gradnje.

Kao većina drugih turista obilazio sam znamenitosti Egipta, dolinu Nila pa i Luksor, a i bazare. Na bazarima ispred načičkanih dućana čekaju trgovci koji prosto mole turiste da uđu i razgledaju njihove robe i ponude. Mnogi od vlasnika ili radnika govore više stranih jezika, a to obraduje turiste jer se mogu nesmetano cjenkati. Cjenkanje je tradicija, ali i obaveza. Oni iskusni koji znaju da se cjenkaju poneku stvar kupe zaista povoljno.

U tim dućanima većinom su suveniri ručne izrade u kojima je preslikana ili ugrađena hiljade godina stara egipatska historija, jezik, kultura. Pored tih suvenira ima i drugih vrsta robe koja se tu mogla pogledati i kupiti: parfemi i ulja bez alkohola, majice, šalovi, kožne tašne, serdžade, mahrame, kape...

Dok pokazuju robu, koju naravno hvale s puno pretjerivanja, trgovci ubjeđuju turiste da nešto kupe. Turisti često ne kane ili ne žele nešto kupiti pa se nećkaju ili brzo napuštaju dućane, a to trgovce puno naljuti. Posebno se naljute ukoliko se sa njima ne cjenka. Dok se cjenkaju rukuju se sa mušterijama, a ako se dogovore ugovor je: prekidanje rukovanja i plaćanje robe.

Pored ovih pomenutih dućana puno je i onih u kojima je izložen nakit svih vrsta, od zlata, srebra, bisera, korala, do dragog kamenja.

Stajao sam tako ispred jednog dućana i posmatrao izloženi nakit koji jer blistao na dobro osvijetljenim rafama. Pažnju mi je privukla jedna srebrna narukvica sa izduženom pločom. Svidjela mi se ta narukvica, a posebno način na koji je ručno izrađena. Pravi unikat. Trgovac me zamolio da uđem i da razgledam njegovu robu. Ušao sam i nazvao selam. Moj selam obradova trgovca. On mi odselami, a onda me poče ispitivati: od kuda dolazim, kako se zovem i puno drugih pitanja. Ponudi mi i čaj koji je širio miris po dućanu.

Nakon kratkog upoznavanja pokazao sam mu narukvicu zbog koje sam ušao. On je vješto uze sa rafe, a još je vještije baci na elektronsku vagu da bi je izvagao i odredio cijenu.

Kada je vidio težinu dohvati džepni računar i poče da joj obračunava cijenu, upitavši da li želim platiti egipatskom funtom, dolarima, ili sa eurima?

Reče mi cijenu u eurima, ali ne onu realnu, nego da bi se mi k’o cijenkali. Primjetio je da nisam baš u tome vješt, ali da mi se narukvica puno sviđa, pa poče sam snižavati cijenu kako bi mi je prodao.

- Cijena grama srebra je identična širom svijeta - rekoh mu.

- Da, ali moram uračunati cijenu izrade ove narukvice - odgovori mi.

-Dobro, ja ću kupiti ovu narukvicu po cijeni koju ste predložili, ali pod jednim uvjetom.

-Koji je to uvjet? - upita me.

 
Priča Velibora Mihića
Utorak, 03 Srpanj 2018 20:56

 

RazvodRazvod             

Velibor Mihić, Beograd

Sve se završilo u ciglom trenu, munjevito!

Posle Borke, ja sam pristupio stolu da „stavim“ svoj „promašen“ potpis. Nekad sam potpisao da hoću s njom, a sad da neću! Isti potpis! Neverovatno, ali i isto penkalo! A između ta dva potpisa… „mala večnost“…

Kad sam se okrenuo, ona je ležala na patosu, u nesvesti, a nisam ni čuo kad je pala, verovatno se samo spustila kao „kula od karata“. Leži, ona, ja ne znam šta da radim, odnosno, da li se uopšte od mene nešto očekuje, takav je, zaboga, trenutak. Svi su se uznemirili, neko ju je prskao vodom iz bokala (otkud tu bokal, nije, valjda, rekvizit). Neko je Borku tapkao po žutim obrazima da se povrati. Ja sam stajao „kao kolac“ kao da me se ništa nije ticalo. Jedino sam osećao da je razvod užasna stvar, taj prvi trenutak ozvaničenog raskida jedne veze između onih koji su se nekad neizmerno voleli, a sad… Borka je polako dolazila svesti. Gledala me je, tupo, „kao krava mrtvo tele“, kao da je, upravo, nekog sahranila. Pa i jest, naša ljubav je umrla. Bila, i nema je više. Ona je ovo htela, ne ja. Pa zašto sad drami?! Gde joj je dostojanstvo?! Što je htela, dobila je! Ona je našla drugog, ne ja! Pa, eto joj ga! „Uvek ću te voleti, ali mi se moramo razvesti“, rekla je, gotovo, juče.

Ništa nisam odgovorio. Znao sam da ne bi vredelo. O, da!… Da slučajno nisam otkrio njeno neverstvo, još bismo živeli u srećnom braku! Bože…

Izašli smo iz Suda kao dva tela jedne mrtve duše, sad „razdvojene“, napola. Ništa nas više nije vezivalo: ni ručak u frižideru, ni neoprano rublje, ni dogovor za neku posetu, ni slike, ni rođaci, prijatelji, ni pisma… ništa, čak ni sećanje. Nešto je prošlo, bilo „iza nas“, sad svako počinje od nule. Toliko smo bili pod uticajem proživljenog trenutka da smo ćutali kao da su nam se jezici zavezali.

Čudna stvar, pored mene, koračala je Borka, a, opet, kao da je bila meni potpuno nepoznata osoba.

Da li oni koji se razvedu treba na rastanku da se pozdrave? Šta se kaže, „zbogom“ ili „do viđenja“? Prvo je grubo, drugo komično. Ne pada mi na pamet da je ponovo vidim. Mogao bih reći da je mrzim, toliko mi je zla nanela! Pa ipak, ja je ne mrzim, sve je završeno. Nema mesta ničem, pa ni mržnji. Može da radi šta hoće, da ide kud hoće. Nismo više muž i žena. Pa ipak, Borka ide pored mene, sporo korača, ali ide, tako kao da je ja nekud vodim! Bože!… Smešno, ni sam ne znam kuda ću…

– Borise, htela bih da ti objasnim…

– Šta da mi objasniš?!

– Pa ti znaš…

– Ne interesuje me! Sve je jasno!

– Ne bih htela da ti ostanem u lošoj uspomeni…

 
Sjećanje na rijeku
Subota, 30 Lipanj 2018 12:02

 

Bosna  - MaglajMoja rijeka

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Bosna - Maglaj)

Kao većina mojih vršnjaka rođen sam u selu kroz koje protiče rijeka Bosna. Gotovo cijelo dijetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Uz puno drugih, rijeka Bosna je za mene jedan od najdražih doživljaja. Zanosila me kao neko živo, lijepo, umiljato stvorenje. Njena bistra, a ponekad mutna voda nakon obilnih kiša i topljenja snijegova, ispružena kao guja sunčala se i mirno tekla kroz moševačka polja. U mojim mladim danima slivala se prvo u moju dušu, a tek onda u Savu.

Svakog me je ljeta ispunjavala vedrinom i nekom čistom i čudesnom snagom. U njoj sam naučio plivati, sa vrba naglavičke skakati, čamac voziti, ribe pecati... i u sva ta ljeta u svoje oči sam kupio blještavo svijetlo sunca što je žarilo s neba i grijalo rijeku i sitni pijesak na njenim obalama. Obale su krasili vrbaci iz kojih su kao labudice izlazile i ulazile djevojke vitog stasa i jedrih grudi da se razhlade u rijeci. Taj sitni vrući pijesak (kum) smo koristili da se zagrijemo kada bi izlazili iz rijeke, a vrbaci su bili hladovina kada bi sunce žarilo sa svog vrhunca.

Naša kuća se nalazila podaleko od rijeke Bosne, gore u Delićima, na vrhu Moševca, a rijeka dole u polju. Mada sam bio podaleko, očima sam kao sa durbinom primicao i odmicao rijeku do malog okna džamli pendžera kroz koji sam je gledao kako vijuga kroz polja. A kada bi odlazio na obližnje brdo, Rudine, moševački šiljak, nisam mogao a da je ne milujem pogledom tako krivudavu, kao i njenu pritoku sestricu, rijeku Bistricu koja je Rudinama kvasila podnožje.

Njihova huka i buka pravile su mi društvo i te godine sam dijelio sa njima dok sam pored njihovih obala i vrbaka pješačio u Maglaj do škole. U Maglaju, gradu na obalama moje rijeke Bosne, družio sam se sa bošnjačkom, hršćanskom i svom ostalom dijecom. Tukli smo se, razbijali smo jedni drugima glave i nosove, a drugog dana bi sve zaboravili i opet se nastavljali družiti kao da smo od jedne matere i jednog oca.

Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs...

Po završetku školovanja napustih zavičaj i u moju rijeku Bosnu. Kao i većina mojih vršnjaka otišao sam na otsluženje vojnog roka u JNA. Potrefilo me je da vojni rok služim u Benkovcu u blizini Zadra, dijelu kamene i sušne Dalmaciji, bez potoka i rijeka, bez vrbaka, čamaca, djevojaka...

Nakon otsluženja vojnog roka sudbina mi ispruži ruku i odvede me na daleki Zapad. Onako vedar i pun sunca, rumen k'o jabuka sam otišao, a puno toga u zavičaju ostavio. Ostavio moju rijeku Bosnu, ostavio rodeno selo puno ptica, cvijeća, behara, šuma, voćnjaka, pjesama, igranki i prela, ostavio suzne oči majke, oca, sestara, braće, prijatelja.

Tuđina mi je srce izranjavala, mračila dušu, raubovala tijelo, a kao mehlem za te rane ostalo mi je predsansko razmišljanje o svemu što je tamo daleko preko Alpa, na obalama moje rijeke. Hladna tuđina je iscijedila iz mene i skoro svu onu toplinu koju sam u sebe nakupio u djetinjstvu.

U tuđini, u gradu Wittenu na rijeci Ruhr, gdje decenijama živim i radim, ima i šume i prelijepih uređenih parkove sa puno cvijeća, ali onoga koje uopće ne miriše kao ono u zavičaju.

Poznata je rijeka Ruhr. Na toj rijeci je nastala „Rurska oblast“ najrazvjenija industrijska oblast u Njemačkoj. Ruhr protiče kroz Witten, meni, štp se ono veli, ispred nosa. Ta rijeka je tako blizu, a ipak tako daleko. A moja rijeka Bosna koja protiče kroz moj zavičaj je tako daleko, a ipak blizu, tu u srcu, u duši.

Često sanjam kako plivam u mojoj rijeci i bivam sretan i raspoložen dok me žari sunce i slade osmjesi i kikoti djevojaka skrivenih u vrbacima.

Svi oni rođeni uz obalu ili u mjestu kroz koje Bosna teče znaju da je ona jaka i široka, plahovita i opasna kad nabuja, a ljeti tako umiljata i nježna od samoga podnožja Igmana, gdje se rađa iz tridesetak vrela podzemne igmanske rijeke, a do ušća u Savu kod Bosanskoga Šamca žubori čitava 272 km. Usput je najviše snaže Željeznica, Miljacka, Krivaja, Bistrica, Spreča i Usora...

Ime moje rijeke predslavenska je – kažu čak i predindoevropska riječ. To su ime preuzeli naši slavenski preci od zatečenoga stanovništva, prilagodili ga svome izgovoru (grčki car i pisac Porfirogenet polovicom 10. stoljeća bilježi ovo ime u obliku Bosona; u Dubrovniku se poslije pisalo: Bosina), potom ga dali i zemlji uz ovu rijeku, a od imena države Bosne izvođena su poslije imena njenih žitelja: Bošnjanin, Bošnjanka, zatim Bošnjak, Bošnjakinja, Bošnjakuša, Bošnjo, te Bosanac, Bosanka, kao i prisvojeni pridjevi bošnjanski, bošnjački, bosanski.

Tako je moja plahovita Bosna zemlju Bosnu imenima preplavila...

Eh, Bosno, Bosno!

 
Jedna prekrasna priča za vikend
Subota, 23 Lipanj 2018 13:32

 

konjske trkeČudna ženidba

Prof.mr.sc. Rizo Popara, Bihać

Zamotao Nuhan glavu bezanom košuljm, a gaće zavrnuo do blizu koljena, pa zasjeo i razvezao besjedu ispred kolibice, koju su zvali kužina. Odavno živi, samo, sa ostarjelom majkom, pa željan priče. Kako mu se koji brat oženi, napravi sebi malo savitka, pa nastranu, a sestre su ionako tuđa kuća uvijek bile. Te kuće u koje odlaze, obično tuđom voljom, postaju njihove tek pošto pojedu nekoliko džakova soli i izrode djecu. Prvih godina braka, muževi komanduju i ponavljaju kao papagaji, napamet naučenu rečenicu:

 -Da mi nijesi ovo od baba donijela jadna? Ovo je moja babovina, nije tvoja, tvoja je ostala, tamo, kod baba tvog.

I ko zna koliko puta sirote bivaju opomenute da su na tuđem ognjištu,a ne na svome. To traje i traje sve dok djeca ne prirastu i dok se ne potkopeče, pa poslije takvih očevih izjava priupitaju:

 -A đe je mamino crni babo, šta je ona radila svih ovih godina? Za koga je rintala? Kome je gaće usrane prala?

Tek tada očevi podviju rep i počinju da zaboravljaju na tu rečenicu i jedva se sjete da su je ikada izgovarali. Prosto čovjeka obuzme tuga od tih očeva koliko postanu fini kad nalegnu na rudu.

Nuhan danas ne radi, to je ovaj sa zamotanom glavom i zasukanim gaćama. Požurio je da sve poradi, malo prije nego ranijih godina, da bi sjutra otišao na vašar, na čuveni Lađevac. Riješio još sjutra da se zamuči i potraži malo čore, pa nek bude šta će biti, neku koja je nuždana i koja neće čekati kraj njegove priče, nego će ga upola prekinuti i sa njim podruku pravo njegovoj kući. Neku koja bi ga slušala dok je živ, a poslije ne mora kada on odapne, nek sluša poslije koga hoće. Volio bi on da mu ta buduća hanuma i majku ponagledne. Ustvari, prvo majku pa njega, njega mora, a majku je red. Ljeto je nastupilo iskreno i snažno, čuju se kosači, čuje se lizanje bruseva i ujednačeno udaranje čekića po kosama, nešto slično udaranju djetlića po nekom tvrdom stablu. Odjekuju doline od svega toga i još od blejanja ovaca i rike goveda, vri sve od nekog života kao što vri u loncu različito povrće koje se kuha. I Nuhan je jutros ustao prije izlaska sunca, navikao da rani i da se pretura sa sijenom evo već mjesec dana. Jutros mu neobično što ne radi, nego odmara i seiri.

-Ove godine trava ponijela, pa ponijela grom je spalio. Uh šta reko' spalio, vrag me izio! Jok, jok. Da ne spali bogomi. Šta će hajvan da jede pr'o zime? – mrmljaše on onako za sebe, jer ga je ove godine ta travuljina satrla. Uživa u jutarnjem koncertu i danu koji se polako začinje, pa zaboravio da se umije. Nije mu žao vode, nije nego je baš zaboravio da se malo pljusne. Teče mu dolinicom jedne livade, bistra rječica da bistrija ne može biti. Zna on da siđe do nje i da se dobro napljuska hladnom vodom. I jutros siđe do nje, a ona je krivudala livadom između ševara kao nekakva poduža guja, da se serbez umije prije nego mu se majka probudi. Poslije dugog umivanja krenu uz livadu prema kolibi, ali polako i sve ga nešto kopka, ne može da shvati da je jutros slobodan. Moraće i majku da pita da bude siguran, jer sam sebi ne vjeruje da je toliku silu sam skolio i da ima vremena na pretek. Nikada prije Lađevaca nije mogao da smiri poslove, uvijek mu ih je ostajalo i poslije Lađevaca. Jedine obaveze koje ga danas čekaju su kupanje i brijanje. Jelo mu i nije bilo neka obaveza, mada mu je dosta vremena oduzimalo, nije se izmicao dok ne napuni svaku prazninu u stomaku. Kada bi se izmicao iza sofre stomak mu je bio izvršen kao napuhana mješina, jednako svugdje popunjen i presamićen preko pantalona. Zadnjih godina je, redovno, kod jednog kaišara u varoši od dva kaiša pravio jedan duži da ga može naobručati. Jeo bi dugo, nije žurio sve dok ne bi obrisao sve što je prinešeno. Neće ni danas ništa preskakati, danas će, zna on, biti i kahve, pa malo bolji doručak, a on će se okupati oko podne. Hoće, nikad' nije neokupan otišao ni metar od kuće, pa neće ni na vašar. Ne daj bože. Brijaće se tek predveče da mu ta prokleta i prosijeda bradetina ne bi narasla, mnogo, preko noći. Raste mu ta dlaka na bradi kao vrbovina iz vode. Jutros je ustao rano, zajavio stoku u bukovu šumu, umio se, vratio  i potkočio kužinu leđima. Rano je zamotao glavu košuljom da ne prigori, ionako je punokrvan i crvenkast u licu pa bi ga dodatno sunčanje samo nagrdilo. Čitavo je ljeto tom košuljom spašavao glavu, dok je radio i bio izložen suncu. Naveče bi je skidao malo je plaknuo, samo da spere nakupljeni znoj sa nje, a izjutra je uzimao ponovo i zamotavao glavu. Čeka samo da mu ustane majka, da mu iznese čašu mlijeka, a jutros i kahvu, pa da ućejfi skroz. Danas po prvi put na miru sluša halakanje kosača i gleda ih kako se uvijaju za kosama, dok sijeku tvrdu planinsku travu. Jedino njega jutros niko neće gledati kako se uvija za kosom ili pretura sa travom. Ta oglašavanja su izjutra glasna i svježa, puna radosti, česta i vesela, ali kako dan odmiče i sunce sve više osvaja prostor, glasovi orijede, dok potpuno ne iščile kao voda ponornica. Osjeti Nuhan čari odmaranja baš jutros, dan uoči vašara.

-Nek kosi ko nije pokosio na vrijeme, ja valahi neću.

-Nemoj tako sinko moj! Neko ne more, neko je nekadar, neko nema radne snage, svašta ima, neko nema ni kose, pa ne more golim šakama. Bog svakom da nafaku i vakat da je pokupi, pa i njima će.

To bijahu prve riječi njegove majke koja je preskakala prag kolibe u kojoj je spavala.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 49

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska čestitka
    Allah razi olsun. Više...
    21.08.18 20:23
    Autor - Zike
  • Bajramska čestitka
    Hvala na iskrenoj bajramskoj ČESTITKI! Allah razi olsun! Više...
    21.08.18 16:25
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Dioptrija Bože Kovačevića
    Momče, svijetom vladaju drugi(katolici i čifuti), tako da eksperiementi ovoga tipa nosi još više žrt... Više...
    20.08.18 01:46
    Autor - Ibrahim
  • Humoreska za subotu
    U mom mjestu je zaista živio Rušid koji je doselio sa Kosova, oženio se i tu ostao do kraja života.... Više...
    19.08.18 19:04
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire Čamdžić, boni ne bili, OKO je otvoreno za svačije mišljenje i nije moj monopol.Za OKO pišu, št... Više...
    19.08.18 15:29
    Autor - Nadan Filipovic
  • Humoreska za subotu
    A gdje je Rušid zaglavio? :) Više...
    19.08.18 14:30
    Autor - Zike
  • Salih Selimović nam je, između...
    Gospodine Filipovicu, 100% se slazem sa vasom konstatacijom da Amir Camdzic provocira svojim komenta... Više...
    19.08.18 12:12
    Autor - Zijo
  • Salih Selimović nam je, između...
    Nadane, ja ne provociram samo iznosim pogled na određene stvari "s druge strane medalje". Uostalom p... Više...
    19.08.18 09:29
    Autor - Druga strana medalje
  • Salih Selimović nam je, između...
    Amire Srbine, Vi ste pravi provokator. Izgleda da trebate stručnu pomoć doktora ili više doktora jed... Više...
    19.08.18 09:04
    Autor - Nadan Filipovic
  • Salih Selimović nam je, između...
    Profesor Salih Selimović i profesor Vojislav Šešelj na TV Happy, link: https://www.youtube.com/watch... Više...
    19.08.18 02:28
    Autor - Znam čoveka
  • Dioptrija Bože Kovačevića
    Pravoslavno muslimanski savez. Super. Tako i treba. Ako bude u odnosima Turaka i Rusa bice i U odnos... Više...
    17.08.18 17:56
    Autor - Druga strana medalje
  • U sridu!!!!
    Jeste, naravno. Zato su Srbi postali popularni u svijetu do te mjere da ih svijet nije mogao više g... Više...
    16.08.18 17:27
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Imaš li stranku svoju? Kako ja za tebe nisam čuo? Jesi li ti Srbin musliman? Više...
    16.08.18 17:23
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Jeste tako je, zato će Beograd opet biti bombardiran. Znaš da vam saveznici svakih 40,50 godina pra... Više...
    16.08.18 17:20
    Autor - Zike
  • U sridu!!!!
    Kao budući srpski akademik trebali bi znati razliku između agresije i građanskog rata. Na BiH je iz... Više...
    16.08.18 15:43
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Kada pišeš o srpskoj premoći, zar vas ne brine i ne čudi, da ta "jaka" Srbija sa takvim naoružanjem... Više...
    16.08.18 15:34
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • U sridu!!!!
    Ja nemam ni viziju da postanem "Dodikov Ljajić", meni sasvim dovoljno da u perspketivi postanem srp... Više...
    16.08.18 00:10
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    U Bosni i Hercegovini se vodio građanski rat između posvađanih politika bošnjačke, hrvatske, srpske ... Više...
    16.08.18 00:05
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    ... ali su im u pomoć priskočili... Srbi iz Srbije i Crne Gore... Međunarodni sud pravde je donijeo... Više...
    15.08.18 23:57
    Autor - Znam čoveka
  • U sridu!!!!
    Srpska volja se pretvorila u srpsku nevolju. Od zamišljene države "velike Srbije" u kojoj su Srbi t... Više...
    15.08.18 01:30
    Autor - Mehmed Meša Delić
home search