LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva priča za vikend
Subota, 08 Lipanj 2019 09:47

 

DzeparosSarajevski džeparoši

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Govoreći o čarima Sarajeva i njegovim darovitim stanovnicima u jednom od svojih čuvenih monologa poznati glumac Josip Pejaković pominje i spretnog džeparoša koji u njegovoj umjetničkoj interpretaciji…nekom neopreznom strancu vadi iz džepa novčanik…vadi, pa mu ga vraća, pa opet vadi i vraća. Dekle, hem spretan lopov, hem džentlemen! Kako su umjetnost i umjetnički dar dati čovjeku, ne samo da oponašaju život nego i da ga čine drukčijim, nekad ljepšim, a nekad gorim nego što u stvarnosti jeste, tako i u ovom slučaju mislim da se uvaženi glumac ogriješio o istinu i realnost života.

Naime, koliko ja poznajem džeparoša iz onog njihovog zlatnog doba kada su se naoružani tom lakom lopovskom vještinom stečenom po sarajevskim tramvajima, bistričkoj stanici, vozovima i vašarima razmilili po Evropi…nema ni jednog koji bi vratio novčanik. Više je onih koji su bili simbol egoizma i škrtosti i ako bi htjeli tačno da odslikamo tu njihovu “velikodušnost” onda mi se čini istini bliže puno rečenica da bi, kako su znali naši mahalaši reći “prodali i materine ćefine” samo da dođu do koristi. Mada, ipak, čudni i raznovrsni su to bili likovi. Od desetak vrhunskih sarajevskih džeparoša koje sam upoznao i neke bolje i više upoznavao, samo trojica još žive. Da se kojim slučajem njihovo “zanimanje” ubraja u priznate poslove svi bi odavno bili u penziji, jer ta poznanstva sežu o početke sedamdesetih, kada su oni već počeli praviti internacionalne karijere.

Što se tiče džeparoškog doprinosa mitologiziranoj popularnosti lavovski doprinos dali su predstavnici Vratnika i Bistrika. Tu su uspijevali najspretniji, najpoznatiji, a sudeći prema dvojici još živih i aktivnih, najdugovječniji. Istina, bilo je tog kadra i u Švrakinom selu, jedan je dolazio sa Aneksa, ali glavnina je ipak pripadala padinskim dijelovima grada u kojima su i inače, kako je to znao reći Bregović, uspijevali tzv. žestoki momci.

Sarajevski džeparoši odlazili su na put rijetko sami. Svaki je od njih imao pomoćnog “radnika” koji se zove štucer, a kada su postali već moćni i sigurni u dobre ishode svojih avantura po stanicama, tržnicama i raznim drugi mjestima gdje se znaju stvoriti gužve…unajmili bi i auto sa šoferom. Pa su tako te trojke, šofer, štucer i dežaparoš, kao mali muzički ansambli, odlazili na turneje, najčešće i najradije po Italiji, Austriji i Njemačkoj.

 
Bajramska priča
Srijeda, 05 Lipanj 2019 09:55

 

Bajramska sofraSjećanja na bajram

Jasmina Halilović-Murić

Čula se pjesma djevojaka iz obližnje kuće hadžinice Fate. Graja i veselje tih mladih glasova nijesu se smanjivali, iako su djevojke od jutros sređivale kuću komšinice Fate koja živi sama, jer su svi njeni otišli u inostranstvo, ostavivši staricu u emanet našem komšiluku. Te mlade snage nani Fati za Bajram čiste kuću, namijesile su joj slatkih i slanih jela. A Fata je djevojke narednih dana hvalila kod komšinica, potencijalnih svekrvi. Rado je ova starica od sedamdeset godina išla u mahalu i hvalila onako uz fildžan crne kahve djevojke koje su joj čistile kuću, a buduće svekrve brzo zaboravivši vakat kada su i one nosile ”snahino ruho” i bile same snahe, na te nanine riječi prevrćale su očima i nerazgovjetno gundurile u bradu.

Na prvi izgled obična mahala sa uskim sokacima i istrošenom kaldrmom, sa strane sokaka nepravilno rasute su kuće jednospratnice, sa prozorima premazanim crnom farbom, i krovovima crvenim kao djevojačke usne. Kuće su okruživale bašče u kojima je bilo raznobojnog cvijeća. Poslije ljetnje kiše miješao se miris lipe sa mirisom cvijeća u avliji, duša se odmarala od tog mirisa. Mi djeca smo tih dana zapitkivali  djeda Bajra je li ovakav miris u Džennetu?

Ispod starog okrošnjalog drveta trešnje koje je postačima u vrelim ramazanskim danima predstavljala pravu blagodat, bila je klupa drvena, napravljena vještim rukama našeg majstora Salka. Na klupi bio je komad mehke kože od kurbana, pustećija. Moj djed Bajro često je sjedio na toj klupi. Nekada je ležao na klupi i gledao u beskrajno plavetnilo neba na kojem bi se ponekad vidio bijeli oblak koji se kretao i nestajao iza krošnje, a on bi se ponekad zanio, pa bi  hvatao oblake ljuteći se što mu tako brzo zalaze pred očima. A kada bi nas uhvatio da mu se smijemo počeo bi da nas grdi, govereći: ,,Ja u vašim godina više neću biti, a vi u mojim hoćete, pa ćete se pitati tada čemu ste se smijali! Tada bismo vješto zamakli iza kuće.

Na toj pustećiji u dugim ramazanskim danima sjedelo se i  razgovaralo do pred sam iftar, a nekada bi se znalo i iftar tu dočekati. Iftar smo nestrpljivo čekali i mi djeca. Sa našeg Brda vidio se top koji je oglašavao početak iftara. Za sofrom bi se okupili mi ukućani, a na sofri bi mirisale ukusne pite zeljanice, krompiruše, pirinač i meso, hošaf sve vrste suhog voća. Posebno mjesto imala je hurma njome se prvo moralo iftariti, i čašom hladne vode, one su prekidale naš višesatni post. Djed Bajro govorio da se naš Poslanik, alejhi selam tako iftario. Poslije malog predaha, obavezno smo išli u obližnju džamiju i klanjali teravije namaz, koji se klanja samo za vrijeme ramazana. Na kraju bi imam obavezno držao predavanja, a svi bismo slušali pažljivo kao da jedna duša u džamiji diše.

 
Još jedna priča uz ramazan
Srijeda, 29 Svibanj 2019 10:41

 

Bosanska kucaČardak

Vehbo Popara

Na samom vrhu imanja u šljiviku Zahir-beg, sagradi čardak. Bijel kao snijeg i mogao se vidjetii sa velike daljine.

Zahir-beg kao da je htio da skrene pažnju na sebe da je toliko moćan i da mu niko nema ravan na daleko.

Nešto niže imao je Zahir-beg dobru kuću, pravu domaćinsku sa velikim pendžerima i kapijom oko kuće. Bašta puna različitog voća, a najviše isticao orah koštunac koji je štitio kuću od silnih sjevernih vjetrova sa Pešteri kada u jesen ili u proljeće krenu da skidaju krovove.

Zahir-beg je na čardaku imao veliku gostinsku sobu u kojoj je često znao sam odsjedeti ili klanjati dnevne namaze. Njegov veliki dost Mustafa je znao često navratiti do Zahir-bega i sami su divanili o svemu i svačemu ne morajući da se čuvaju ko će ih slušati. Tu su nekako bili najsigurniji u svom muhabetu. Ispod velike sobe bila je velika hizba u kojoj je bio smješten njegov sedlenik o kojem se brinuo sluga Spaho. Đogo bi znao zahrzati kad čuje gore u sobi svoga gospodara, a Zahir-beg bi kucnuo štapom o pod da mu se javi. Sa južne strane čardaka prema kući bilo je drveno stubište koje je čardaku davalo bajkovit izgled.

Čardak je bio i najljepši kutak za noćna sijela jer njegova velika soba je mogla primiti puno musafira na svojim sećijama. Sa tri strane su pendžeri a na četvrtoj je bio okačen veliki ćilim što ga je u spremu donijela Altuna kad se je udala za Zahir-bega. Svuda okolo šiljteta, a na sred sobe stajao je tagar koji je u zimskim danima služio da se ugrije čardak.

Često se na čardaku muhabetilo, dogovaralo o svadbama, mirenjima, diobama, ali se igrale „koze“ kako bi uskratilu duge zimske noći. Često se znalo zapjevati i u goste pozvati Rasim iz Akova da zabavlja po koju noć ukućane, rodbinu i svoje dostove. Međutim, u okolini je bio najači u avazu neki Hero, tako su ga zvali jer je imao kraću nogu i gegao je kad ide. On je znao da ljudima ugasi lambu u sobi svojim avazom. Kad je Hero zauzet, Rasim bi dobro došao. Mnogi su pripomagali u pjevanju koji su imali avaza i nisu se stidjeli naglas zapjevati. Kada dođe red da Hero pjeva, to je bio važan ugođaj jer bi on sjeo na sred sobe uspruži svoj debeli vrat i cikne iz petnih žila. Prisutnima je natjerivao suze na oči od ljepote i siline avaza koji je posjedovao.

Hero je šetao mehanama i hanovima i po dugo ga ne bi bilo. Mnogi su ga viđali po mehamama oko Višegrada kako zabavlja musafire. Svi su uživali u ljepoti sevdaha i u zvucima šargije.

 
Još jedna Tonijeva sjetna priča
Ponedjeljak, 27 Svibanj 2019 09:30

 

ToniTetka Katica

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Ko je,kako je, kada i zašto izbacio Zagreb iz mog srca ne znam zasigurno, ali kada me neko pita o odnosu do tog grada, kažem jednostavno da sam u najmanju ruku indiferentan. A tako sam ga nekada volio!

Kad su me sa nepunih pet, k'o mladu biljku sa tankim korijenom, iščupali iz zemlje na brdovitom dijelu Zagreba zvanom upravo zbog te činjenice “Breg” bio sam malo radoznao, a duboko negdje u sebi prilično nesretan. Radoznalost se hranila novim riječima, likovima i običajima koje sam zatekao u sarajevskoj mahali, svom novom staništu, gdje je tanki korijen trebao nešto malo vremena da se primi…ali, kako to već sa mladom dušom biva, prije ili kasnije navikne se na sadržaje koji će presudno uticati na njen rast i oblikovanje.

U Zagrebu sam te daleke 1959. godine ostavio brojnu familiju s majčine strane, te tri strica i jednu tetku s očeve strane. Oca sam prvi put vidio i upoznao sa nepunih 14 godina, a njegova tri brata i sestru sa 38 godina kada su došli na pogreb na maleno groblje u selu Jurij što leži nadomak Maribora gdje je i mene, hajde recimo, sudbina dovela i zadržala, evo već punih 27 godina, a izgleda da će i do kraja za koji naravno niko ne zna kada će doći. Ocu je došao te 1993.godine, bio je mlađi skoro punih pet godina negoli sam ja danas i tada, kako rekoh, prvi put vidjeh likove koji pripadaju mom porodičnom stablu…

Od očeve familije pouzdano znam da živi još samo najstariji brat Franjo, rekla mi sestrična Gordana da se dobro drži i zakazala otprilike majski susret nekakvih nasljednika Skrbinaca koji bi se trebao dogoditi u Zaprešiću nadomak Zagreba gdje ona živi sa svojom i, eto, i mojom familijom. Ali, ovu priču ne pišem zbog tog dijela očevog porodičnog stabla, nego zbog majčinog na čijim granama su prebivali i živjeli brojni likovi: od bake Tereze, zatim njene sestre, a majčine tetke Fanike, do moje dvije tetke Katarine zvane Katica i Dragice, te ujaka Stjepana, zvanog Štefek…Pa onda djeca od tetaka i ujaka, pa djeca od te djece…Ima, ima te moje familije još uvijek u Zagrebu…Ali ja već godinama, ma šta godinama, decenijama ne viđam nikoga osim majčine najmlađe sestre Katarine, dakle moje tetke i njene kčerke Irene, moje sestrične. Tetka Katica živi sa svojim mužem Mladenom na onom Bregu koji sam pomenuo kao svoju kolijevku i upravo u kući izgrađenoj nanovo na istom mjestu gdje sam proveo svojih prvi nepunih pet godina života.

 
Još jedna priča uz ramazan
Petak, 24 Svibanj 2019 12:29

 

covjek sa stakomČovjek sa štakom

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Srijeda je. Bučan pijačni dan u Maglaju. Vrvi kao na mravnjaku.                                                     

Prodaje se, kupuje se, dovikuje se, jede se, pije se...                                                      

Najglasniji su oni što prodaju: štipaljke, čarape, upaljače, žilete, cigarete, žensko i muško rublje...

Kao da srijeda kod ljudi probudi poseban osjećaj, darežljivosti, širokogrudnosti, prijateljstva...                                                                                              

Kada su kod svojih kuća i u svojim avlijama kao da i ne primjećuju svoje komšije, prijatelje, rođake, prolaznike...                                                                                                      

Čak se slabo i posjećuju, pozdravljaju i selame. A kada su u malom: „Tržnom centru“ samo što se ne ljube, čak se prepiru i otimaju ko će piće naručiti i platiti.                                                                                                                                          

U mali „Tržni centar“ navraćaju svi, kako oni što nešto trebaju, tako i oni koji ubijaju dosadu; nezaposleni, penzioneri, đaci, prosjaci...

U toj gužvi i metežu primjetih čovjeka sa štakom.                                                                      

Zbog gužve je mijenjao je pokrete i način hoda. Štaka mu čas u lijevoj, čas u desnoj ruci. Vidi se, otima se, gužvi, bolovima, tuzi. Izgledao je stariji nego što imade godina. Bol, tuga, proparaše ga kao grom stari hrast od vršike do žila.

U tom osakaćenom čovjeku (u)gledao sam stari hrast što ga nemilosrdno šibaše kiše i oluje života. Tu je oko pedesete, a izgledao je kao da ima sedamdeset i kusur. Kad je prišao bliže prišao prepoznadoh iznureno i postarano lice. Bili smo generacija, viđali smo se u gradu. Bio je živahan, nestašan i radostan dječko sa školskom torbom koju mu je majka sašila. Sretali smo se na betonskom poligonu na kome smo imali fizičko. On je išao u „novu“, a ja u „staru“ školu. Tako su se zvale maglajske škole, po narodnim herojima - „stara“ škola bijaše škola „Sulejmana Omerovića – Cara“, a „nova“, “Petra Dokića“.

Preprodavao je stripove, romane i kino ulaznice. I ja sam kod njega kupovao ili sa njim mjenjao stripove i romane. Tako bi me rado pozvao na kahvu, ali reče da mu bolovi ne dozvoljavaju, jer ako bi sjedao, teško je ustajao, a nije jedan od onih što se isjeđava u kahvama ili kafićima.

Dok su se oni u kafiću otimali ko će naručiti, a ko platiti piće čovjek sa štakom se otimao bolovima i tako nastavljao svoj put. Ispriča mi da ne može biti na jednom mjestu i da često ode u Stari grad, napije se vode na česmi kod Kuršumlije džamije i onako naslonjen na štaku gleda džamiju i njenu novu viletnu munaru koja u ratu bi prepolovljena četničkim granatama sa Ozrena.

Znao je on kako je Božijoj kući dok su je granate rušile, a geleri se zavlačili u njene stotinama godina stare zidove.

I sam u svom kuku ima nekoliko gelera koji ga pogodiše sa iste planine. Zbog tih gelera ne može uz mezar čučnuti pa stojeći uz pomoć štake prouči El - Fatihu svojoj hanumi koju prostrijeli četnički metak dok je pumpala taze vodu za jutarnju kahvu bez koje nisu mogli dan započeti.                                                                                                                                            

Godinu dana kasnije zadesih se ponovo u Maglaju. Bi srijeda, sve po starom, i buka, i galama, i dovikivanje, i čašćenje...Sve to bi tu, ali u onoj gužvi nigdje ne bi čovjeka sa štakom. Šarao sam pogledom po uzavreloj gomili nadajući se da ću ga vidjeti. Ali, njega nije bilo. Kasnije mi he jedan poznanik rekao da je čovjek sa štakom preselio na Ahiret prije nekoliko mjeseci.

Mevle rahmet ejlaje!                                                                                                                                             

 
Nastavak Tonijeve priče o tetki Dragici
Četvrtak, 23 Svibanj 2019 10:17

ToniTetka Dragica (2)

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

U ljeto 1961.godine doputovala je tetka Dragica na sarajevsku Željezničku stanicu. Dobro se sjećam njenog dolaska. Bilo je rano jutro kada me majka probudila, ali kako sam znao za razlog, veselo iskočih iz sna i uskoro smo krenuli da dočekamo tetku. Osim blagosti i toplog, nježnog pogleda koji me uvijek milovao iza njenih naočara, tetku Dragicu je odlikovala i mirnoća u trenucima kada se uzbuđenje teško i rijetko skriva. Zlata ju je zakovala svojim zagrljajem, a ja sam skakutao okolo držeći ruku kojom me je tetka najprije pomilovala po glavi.

“Tonček, Tonček kak si zrasel” - raširila je Dragica ruke prema meni kada se oslobodila zagrljaja, a ja sam se radostan privio uz njeno tijelo.

Krenula su radoznala pitanja i apsolutna zagrebačka spika i ja sam uživao i skakutao želeći možda nešto i pitati, ali riječi mi baš nisu padale na pamet, tako da sam samo kao kakvo kuče skakutao oko dvije žene.

Dragica mi je donijela zvuk i miris mog Zagreba i znam da sam tih nekoliko ljetnih dana koje je provela kod nas rijetko izlazio napolje. Radije sam u avliji ispod Dikinog duda, gdje su žene nalazile hlad, ostajao u njihovoj blizini. Među poklonima koje mi je donijela Dragica bio je i plastelin i ja sam, kao što luckasta djeca znaju ponekad učiniti, lijepo napravio nekakav prstenčić, onda ga omotao oko svog organa za piškenje i takav slavodobitno izašao pred oči tetke Dragice.

Oooo, kakav hladan tuš je uslijedio!

“Sram te bilo (nikada prije, a ni poslije me Dragica nije ni za šta ružila ili mi zamjerila) to dečki ne delaju…hitro se obleči i da nikad, nikad više to nisi naredil…”

Riječi su se kao nož zarile u moju razigranu dušu i ja sam postiđen otišao i obukao se. Ne sjećam se je li kasnije još dugo tetka Dragica bila rezervisana prema meni, ali znam da sam potom godinama nosio kompleks stida od vlastite golotinje. Imao sam već punih jedanaest kada sam počeo trenirati u pionirima Sarajeva i kada smo poslije treninga odlazili pod kolektivne tuševe, dok god je oko mene trajala graja mojih vršnjaka koji su veselo goli uskakali i iskakali ispod tuša, ja sam se pravio kao da nešto radim ili razmišljam. Čekao sam da i posljednji od dječaka završi, da se svlačionica isprazni i tek onda bih se na brzinu skinuo, istuširao i izlazio napolje.

Koliko je samo godina prošlo i koliko mi je vremena trebao da sebi razjasnim neshvatljiv komplekst stida i straha od vlastitog golog tijela!

I još jedan osjećaj pamtim iz tog vremena kada je Dragica bila u posjeti kod moje majke. Prošli su dani i došlo je popodne kada smo ponovo išli na Željezničku stanicu. Ne sjećam se tačno u kakvom sam raspoloženju bio tokom našeg puta do stanice, ali sjećam se…i to je prvi put u životu da se tuga stvorila u mojoj duši, da kada je Dragica odlazila, a mi joj dugo mahali dok se njen lik i voz nisu izgubili iz vidokruga…da se neka tegoba počela u meni buditi…i onda smo išli nazad našoj kući a ja sam sve vrijeme neuobičajeno šutio i nisam ništa znao odgovoriti svojoj Zlati kad me je iznenađena pitala – “Toni,šta je s tobom?” - osim što sam slegnuo ramenima. A tuga se rascvjetala, valjda zato što je Dragica odnijela sa sobom moje drage uspomene na Zagreb koje su do njenog dolaska mirno počivale u koferu sjećanja. I u koji ću ih opet nakon kratkog vremena pospremiti vraćajući se svom razigranom djetinjstvu.

Nisam poznavao niti jednog od Dragicinih muževa, ali jesam Ličanina Matana koji se u svojim i njenim starijim godinama uselio u život Dragice Lugarić. Nikada njihova veza nije bila ozvaničena, oboje su imali već odraslu djecu i svako je živio u svom stanu. U nekim vremenima, kada sam kod tetke proveo mjesece, Matan je dolazio skoro pa svakodnevno. Čekao bi ga topal ručak, harmonična domaća atmosfera, kojoj je i on doprinosio svojom brbljivošću. Iskreno, meni nije bio osobito zanimljiv čovjek, politika je bila njegov život, u partijskoj hijerarhiji zauzimao je vidno mjesto u zagrebačkom ogranku i uglavnom se bavio ispraznim ideološkim temama. Nikada ga nisam vidio bez odijela i kravate. Iako sam znao s tetkom pogledati dnevnik, ona je to inače redovno činila, skoro da nam nije ni trebalo jer Matan je sa sobom donosio sve lokalne, regionalne i svjetske novosti. Pri tome se trudio da o svakom pitanju ima svoj stav. Kako se valjda očekuje i zahtijeva od jednog visokog partijskog funkcionera. Pa smo se tako u vrijeme ručka, koji je Matan uvijek slasno jeo i obavezno hvalio, informirali o intrigama u zagrebačkoj organizaciji, ratovima koji su se uvijek negdje vodili i obavezno o odnosu Amerike i Rusije od kojih je zavisila budućnost naše planete. Kako onda, tako i izgleda i danas.

Teško i samo uz neki važan razlog mogao si tetku Dragicu nagovoriti da ode nekom u posjetu. Jedini kontakt sa vanjskim svijetom bila je njena svakodnevna šetnja na plac (tako u Zagrebu nazivaju pijacu). Ne računajući posjete kojih je bilo podosta u Dragicinoj, uvijek i za svakog otvorenoj kući. Sjećam se tako da je mama iz Sarajeva naše komšije i prijatelje koje su rijetki i važni razlozi znali povesti u Zagreb, uvijek davala adresu Dragice Lugarić…i da su se potom komšije vraćali puni hvale zbog tetkinog gostoprimstva.

Prelijepa Štefica, koja je šepala zbog kraće noge i dolazila tetki u početku jednom nedjeljno da pomogne oko čiščenja, a onda i nekoliko puta jer ju je teta angažovala na pomočnim poslovima oko svog cvijeća, najradije je govorila o muškarcima. Svaka njena posjeta tetki kojoj sam prisustvovao bivala je i u znaku kakvog aktuelnog trača o ovom ili onom glumcu, političaru, sportisti…Ponekad je znala pomenuti i nekog svog s kojim je bila “na kavi”. Imala je Štefica već i godina kad je konačno našla dosta starijeg, ali kršnog i brižnog Zagorca i on je bio prvo muško kojeg je dovela tetki da ga upozna. Uskoro se za njega udala i kako je uhvatila svoj, mogu reći, posljednji voz otišla s njim i kasnije rijetko,rijetko, dolazila Dragici.

Mogu mirno reći da mi je poslije majke Zlate nekako najbliža osoba, ponajprije zbog brige i dobrote, bila baš tetka Dragica. Koliko sam samo puta, udomaćen kao kod svoje kuće, znao dovesti Dragici neznana gosta ili gošću uvijek siguran da će ih primiti i ugostiti kao svoje. Nikad mi nije zamjerila. Bar mi nije rekla. Jednom sam možda i pretjerao. U ljubljanskoj ambasadi, u vrijeme dok je trajao rat, upoznam nekog Kemala, svježe diplomiranog studenta “Al Azhara” koji je žurio u Bosnu…a htio je što diskretnije da prevali put od Slovenije. Obradujem ga ponudom da neko vrijeme provede kod tetke Dragice u Zagrebu,a nju samo nazovem i kažem da će doći jedan moj drug. Primila ga bez riječi.

Nisam je više vidio. Jednog dana, u proljeće 1994. godine, javila mi je sestrična Irena da je tetka umrla.

Tiho, u snu.

Sahranjena je na Mirogoju.

 

 
Tonijeva priča
Četvrtak, 16 Svibanj 2019 10:29

 

ToniTetka Dragica (1)

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (memli strana ili memli mahala), sada “privremeno” u Mariboru

Pošto je kajkavština s kojom sam stigao u Sarajevo izazivala uglavnom podsmijeh i nerazumijevanje, brzo sam je, kako to već priliči djetetu od nepunih pet godina potisnuo i zatvorio u sanduk uspomena, lako i veselo učeći jezik mahale.Kakve godine, nisu trebali ni mjeseci a da mali Toni progovori čistim slengom mahale kojeg mi se kasnije puno teže bilo riješiti u situacijama kojima baš i ne priliči:

"Ša ima?"

"Šasto uradio?"

"Eki ba"…

«"Kad ćeš se ti Toni osloboditi te svoje mahalštine?" - znala me je prekoriti profesorica Begović u Prvoj gimnaziji.

A ja sam mislio, kao što uvijek i svugdje misle pripadnici tzv supkulturnih sekti, kako se u tom mom kvarenju jezičkih pravila i šatru kojeg sam takođe brzo savladao, kriju moć i superiornost nad običnim, pristojnim svijetom. Odijevanje je bilo u skladu s nekakvim modnim trendovima: uske hlače sa nogavicama koje završavaju trapezom, jakna koju je moja majka nazivala "kusur od jakne", a koja me stiskala u ramenima i šimi cipele sa "špicokom"…ali hod i te manguspke poze koje sam kopirao od starijih, to je bilo da se upišaš od smijeha. Naravno, kad gledam iz kasnije zrele i normalne perspektive…ruke zabijene u džepove pripijenih hlača, glava obavezno pognuta sa pogledom koji uglavnom "istražuje tlo po kome hodam i onda povremeno polukružno podizanje pogleda na svijet koji prolazi mimo mene i svako normalno hoda mašući rukama, s pogledom upravljenim naprijed i okolo… Samo mi, mahalski mangupi znamo kako treba hodati, kako pričati da bi bili glavni! E, moj Toni budalice mlada!!!

Zagreb sam, ne mogu baš reći lako i brzo, ali ipak potisnuo u predio uspomena i veselo prihvatio nove likove, glasove, predjele, igre i običaje.

Zlata je,oh kako i koliko dugo i teško, to samo ona zna,prolazila kroz isti proces, ali uprkos se trudu nije se mogla riješiti agramerskog akcenta i jako često poneke riječi koja je odavala njeno porijeklo. Popila je kafa i kafa sa svojim komšinicama Salihom, Hašom, Feridom, Fadilom,prihvatila jednom čak ideju da i njoj skroje dimije iz kojih te žene nisu izlazile ni onda kada su se rijetko spuštale iz mahale u grad, ali Zlata je uvijek ostajala Zagrebčanka koju su skrivale prilično pravilno naučene riječi "merhaba" "alahimanet"… a odavale... "Kak ste?".... "mladi gospon"…koje su s vremena na vrijeme nadjačale nove jezičke lekcije.

Osim bake za koju sam najviše bio vezan, zatim Katice koju sam opisao u posljednjoj priči, te ujaka Stjepana kojeg nikada nisam stigao zavoljeti, u Zagrebu je živjela i moja tetka, najstarija majčina sestra Dragica. Stanovala je u strogom centru u Masarikovoj ulici na broju osam.

Ponekad me je Zlata znala povesti sa sobom u grad i tada sam neko vrijeme provodio u Dragicinom stanu. Omanja ženica, lijepog lica i pogleda iz kojeg je zračila blagost,uglavnom je radila za jednim stolom u dnevnoj sobi. I ona je kao i moja majka ovladala zanatom pravljenja cvijeća od svile, samota i raznih prigodnih materijala, koje bi se onda našlo u izlozima brojnih zagrebačkih modističkih radnji. Nije mogla ni slutiti da je meni majka pričala o njenom životu na način kako se pričaju bajke. Dragica Lugarić bila je član ilegalnog pokreta u zagrebačkom okrugu, u opasnom vremenu opasnijeg zanimanja nije moglo biti i mama mi je rekla da je imala, osim pištolja i bombe i jednu cijankalijevu pilulu koju bi popila ako je ustaše uhvate. Tetka Dragica je bila kao neka mitska junakinja i ja sam je opčinjeno gledao kako strpljivim i mirnim pokretima vještih ruku slaže latice i pravi ruže i razno cvijeće i nekako mi je bilo čudno i nevjerovatno da to mirno, blago žensko biće ima takvu junačku prošlost. Uzgred, nikada ama baš nikada tetka Dragica nije govorila o svojoj prošlosti. Ni onda kada sam bio malo dijete, ni kasnije kada sam odrastao i putevi me tako često znali nanijeti kako u njen stari stan u Masarikovoj, tako i kasnije u jedan veći i ljepšu u Harambašićevoj ulici u neposrednoj blizini Stadiona Maksimir i bolnice u kojoj sam rođen.

Nisam se mogao u sebi čudom načuditi kako je ta omanja žena, blagog pogleda i s uvijek nježnom,brižnom riječju ("Toni buš nekaj papal?".... "Sinek hoćeš da ti nekaj skuham…") mogla imati toliko petlje pa usred rata nositi pištolj, bombe i pilulu cijankalija usred tadašnjeg Zagreba gdje su domovali Pavelić i njegove ustaše, spremni da najgorim mukama muče sve one koji su bili kao i tetka organizirani kao otpor. Ustaše sam stigao zamrziti kao dijete, a tetka je bila i ostala u mom životu ćutljiva junakinja o kojoj mi niko, čak ni u familiji, nije pričao osim moje majke.

Tetka je bila jako vrijedna i disciplinirana žena. U vrijeme kada sam najprije s majkom, a kasnije sam, dolazio u njen stan u Masarikovoj, tetkina tri sina, Dragec, Joško i Zvonko razišli su se kao rakova djeca, pronašli se, svako u svom zanatu i poslu. I taj dio tetkinog života ostao je tajanstven, s muževima nije imala sreće…prvi je poginuo u ratu, a drugi se izgubio negdje u svijetu. Svojim rukama i vještinom tetka Dragica je sama podigla svoju djecu. Majka je govorila da su živjeli u velikom siromaštvu, ali otkako sam počeo sam dolaziti tetki, stanje se toliko popravilo da je tetka već našla i jednu sluškinju, šepavu a prelijepu Šteficu, koja joj je jednom sedmično došla da pomogne u generalnom pospremanju stana. Ta Štefica postala je s vremenom kao tetkina kčerka i mimo sedmičnog posla znala je često dolaziti na kafu i ispovijedati tetki i neke tajne koje je moje radoznalo uho željno lovilo. Pošto je Štefica bila djevojka, njene česte teme bili su muškarci, na kraju, a zašla je već bila u pristojne godine…našla je konačno jednog ozbiljnog i trajnog i onda su zajedno Štefica i njen đuvegija posjećivali tetku Dragicu.

Tetka Dragica bila je drugačija od većine ostatka familije, jer nije ni išla ni pominjala crkvu, nije imala u stanu, ni jednom ni drugom, niti jednog raspela ili bilo kakvog religioznog znaka, pripadnost ilegali vjerovatno je uticala i na njen ateistički pogled na svijet. Ali ni o tome nije puno govorila. Tetka Dragica naprosto je radila i radila i nesebično svakome kome je mogla-pomagala.

Prva je prekinula "nesporazum" na relaciji moja majka-ostatak familije, jer jedan dio nikako joj nije mogao oprostiti udaju za jednog muslimana, a i Zlata se osjećala povrijeđenom pa je znala često reći "nikada više neću otići u Zagreb" zamjerajući pri tome svima koji se "nisu udostojiili ni da napišu razglednicu i pitaju kako je s Tonijem, ako već ne pitaju za Zlatu?"

Meni je jako teško u početku padalo to majčino "nikada neću otići u Zagreb" jer je čežnja, mada potisnuta, još uvijek živjela u meni.

A onda je jednog dana u Sarajevo i u mahalu,sporim korakom i sa svojim dragim, blagim pogledom stigla moja tetka Dragica.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 54

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search