LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Toni Skrbinac o Žikinom slučaju
Petak, 12 Travanj 2019 08:39

 

Psihijatrija - MariborSlučaj Žike L.

Toni Skrbinac, sarajevska raja (Bistrik - Memli strana), privremeno u Mariboru

Šta to bi s mojim Žikom? Odjednom, naprečac.

Koliko smo samo piva popili i priča jedan drugom ispričali!

Žika je moj drug iz casina. Prefinjenih crta lica, oniži rastom i jak kao beton. Mišićavo tijelo dalo bi slutiti da se radi o nekom sportisti ili čovjeku sa težim fizičkim zanimanjem u kojem lopata, kramp, volan ili teški automehaničarski ključevi izgrade i nabildaju mišiće, posebno ručne. Ali Žika nije bio ni sportista, mada je redovno igrao, onako rekreativno, fudbal, a nije bio ni neki bauštelac, šofer kamiona ili automehaničar. Bio je naprosto jedno vrijeme otpravnik vozova na radnom mjestu Maribor-Tezno, a ima evo već nekoliko godina prebacilo ga da bude skretničar u srcu grada, kod Kliničkog centra. Tuda naime prolazi pruga i rijetki vozovi zbog kojih Žika dolazi da odradi svoje smjene. S lijeve strane od Žikine željezničarske kućice je Univerzitetni klinički centar, a s desne Psihijatarska klinika, između kojih se, dakle, nalazi pruga. Kad onaj starinski telefon zazvoni, nema tog sna iz kojeg te neće probuditi, Žika skače i ručno spušta rampe. Znači, uskoro će voz i automobili se s obje strane zaustavljaju. Čim voz prođe, Žika opet ručno podiže dvije rampe i automobili nastavljaju svoj put. Gore - dole, dole - gore. Ima Žika i jedan mali koher na kojem kuha kafu. Drago mu je kad ga posjetim i obavezno nam skuha kafu. Prije negoli pođe u svoju smjenu, napuni tabakeru vlastoručno savijenim cigarama reklamirajući duhan:

-Probaj ove…Županija (nadimak jednog našeg Bosanca u Mariboru) mi donio, vidjećeš da su bolje od Malbora…

Probam i pušimo.

-Jesu li bolje?

-Jesu vala - kažem, a lažem.

-Ja ću sa smjene pravac u casino - kaže Žika.

-Biću tamo - dodajem, mada ni ne moram, jer Žika to zna.

Neobičan je Žika kockar. Kao zvijer koja vreba, ispočetka igra oprezno, mali ulog - mali dobitak ili gubitak…a onda odjednom, baš kao ta zvijer ili general koji je s vojskom “opipavao” protivnika krene u frontalni napad: na sve ili ništa. I riskira kao što pravi hazarderi umiju da riskiraju. Ili hadžija ili bos? Ili pukovnik, ili pokojnik? I onda čekamo da kuglica padne. Ako Žika pogodi, eto bogastva, ako izgubi ode dobar dio plate. Na Žikinom licu grč, ruke stisnute u pesnicu kad pogodi, širi prste, kad izgubi traži gdje bi udario. Jednom je tako udario u ono debelo staklo od ruleta i razbio ga. Nije skroz, ali napuklo je i šteta je ko da ga je skroz razbio.

 
Jedna tužna priča
Nedjelja, 07 Travanj 2019 20:28

 

StrpciŠehidina priča

Jasmina Halilović-Murić

Pada ledena kiša, sivo modro nebo nadvilo se nad Štrpcima, rijeka teče, tiho gmiže kao zmija i nestaje. Ogromni sivi krši uklapaju se u zelenu šumu, a visoki četinari nepomično i nijemo stoje kao da se natkrilio Melek smrti koji čeka da nekome uzme dušu. Kao i tada, i sada voz prevozi putnike na istu relaciju Bar-Beograd.

27. februar 1993. godine osvanuo je običan zimski dan ni po čemu neobičan, sa svim svojim svakidašnjim obavezama i problemima, željama i planovima za bolje sjutra. Zbog teške situacije u državi  voz je bio jedino prevozno sredstvo koje je prevozilo radnike i putnike na posao, ljudi su išli u druge gradove da rade, rutinski svaki dan. Krišteća mašina prolazila je i po nekoliko puta na dan istu relaciju. Bilo je hladno, voz je kasnio, na stanici bila je gužva i galama, ledena kiša padala je nemilosrdno i kvasila nervozne putnike što ih je dodatno ljutilo, kritikovali su vlast i državu, Ahmed koji je bio najpribranijii branio je državu i kritikovao one koji je komentarišu. S osmijehom je govorio ,,da smo mi zdravo i naši najmiliji, biće bolje!’’ Sjetio se svoje šestogodišnje kćerke od koje se jutros teško odvojio, na rastanku ga je molila da ne ide, i kroz suze ga je molila da ostane, pretvarajući se da je bolesna i da joj je potreban. Ahmedu je bio zanimjiv taj dječiji nestašluk te joj je kao utjehu ostavio svoj sat koji je mala Šehida jako voljela. To je bio običan sat sa kožnim kaišem, jedino što je bilo neobično na tom satu bio je njegov zvuk koji je kao magija djelovao na dijete. Rekao joj je: ,,Vidiš kada mala kazaljka bude na pet a velika na dvanaest, tada će babo doći kući i igrat ćemo se.“ To obećanje ju je umirilo.

Iz toga ga je grubo prekinula krišteća mašina. Stigao je voz, ušli su putnici, sretni i zadovoljni što su se sklonili sa kiše, u vozu bilo je puno ljudi,  nastavio se razgovor među  putnicima. Bile su to nove rasprave o državi, o svakodnevnim brigama i mukama radnika. Voz je polahko prelazo kilometre pruge… Odjednom je oznojena krišteća mašina stala na mjestu gdje nema stanice. Nastala je grobna tišina, svi su ćutali i upitno gledali jedni druge, osjećali su da nešto nije u redu. U voz su ušli vojnici. Tražili su isprave jednolikoj masi ljudi koja je sa strahom gledala u vojnika s razrokim pogledom, širilo se nepovjerenje i strah među putnicima. Vojnici su počeli izdvajati određena imena i bez ikakvog objašnjenja i razloga izvedoše njih devetnaestak. Na njihovo pitanje ,,gdje ćete nas ljudi? kasnimo na posao, pa gdje će vam duša? mi od toga djecu hranimo’’ odgovoriše grubo i ljutito, pravim vojničkim zapovjedačkim glasom ”izlazite napolje!”

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 30 Ožujak 2019 15:40

 

Maribor PristanBlaženstvo u “Pristanu”

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli mahala), ali je malo-malo i u Rajvusa

Čini mi se da sam pisao o svom mladom poznaniku, Juri neurologu. Slučajnost nas je upoznala i od tada svako malo se čujemo. Doktor je puno mlađi od mene i uz njega, njegov lik i karakter mogu nabrajati samo komplimente. Da sam žensko - ne znam kako bi se stvari odvijale izmedju mene i mladog Jureta.

Njemu su, kaže, zanimljive priče iz mog života, a meni opet njegova stručna obrada određenih postupaka i poteza koji su mi određivali život. Zna medicina, a zna i Jura koji se dijelovi mozga kad i kako angažuju, koje hormone proizvode, itd. Meni sve malo poznato, a zanimljivo, posebno kad se radi o mojoj koži. No, ne umije ni Jura na sve odgovoriti. A rekao sam sebi tog popodneva u “Pristanu”, moram Juru pitati. Ovako, pak, ide ta priča o “Pristanu”.

U starom dijelu Maribora nalazi se najstariji sportski centar u okviru kojeg su bazeni, fitnes sale i saune. Prvi put me pokojni otac odveo na plivanje prije punih pedeset godina, a kad su mi doktori prije 25 godina nakon operacije ahilove tetive rekli da je najbolja rehabilitacija plivanje, postao sam svakodnevni gost u “Pristanu.” Razgovorljiv, kakav jesam, upoznao sam manje - više kompletno tadašnje osoblje: i blagajnice i čistačice i učitelje plivanja, a jednom me Suzana pita što ne koristim i njihove saune? Nije me trebala dva puta pitati i jedne subote uđoh prvi put i upoznah nekoliko likova koji će mi postati nova i zanimljiva ekipa s kojom sam potom godinama, iz subote u subotu, dijelio ljepotu i užitak u “Pristanu.”

Kakva su to druženja i kakve fešte bile! Uprava “Pristana” je bila dozvolila, a baka Hilda se brinula da u neko doba u jednoj, samo za nas dvadesetak “saunara” , rezervisanoj sobi sve bude na svom mjestu: i tanjiri i čaše i hrana i piće…U neko doba prekinuli bi sa boravkom u saunama i masažnom bazenu, uzeli bi svoje ogrtače i pravac – ta soba.Tu bi onda i dva i tri sata trajala neobična terevenka u kojoj smo zajedno bili i muško i žensko, i stari i mladi. Najmlađa Zora imala je dvadeset i pet, najstariji gospodin Kranjc devedeset i jednu ili dvije…Dominirale su šaljive teme, prštala je soba od smijeha, a sa popijenim vinom razgovori su počeli dobivati erotske dimenzije…Ali, sve nekako u šaljivom tonu. Naprimjer: pomenuta baka Hilda koja je imala negdje oko osamdeset rekla bi kako je seks jedna od najvažnijih i najljepših aktivnosti Tada je bila udovica već skoro trideset godina, ali život bez muškarca joj je bio nezamisliv. Na suprotnom polu bila je, pak, druga baka, baka Vanda, koja je imala nesretan i besplodan brak i zahvaljujući svom nasilnom mužu skoro pa zamrzila i muškarce, a pogotovu seks.

“Da sam ja neka sila, ja bih muškarcima učinila tako da ih kod seksa boli onako kako boli kada žena rađa…I da im ne pada na pamet…” - govorila je baka Vanda.

-Vanda, ti to govoriš zato što nemaš muškarca. A ja ti kažem, ništa ljepše nema od toga da ti on dođe pa ti pripremiš večeru, pa flašu vina….pa…- dočaravala je svoje doživljaje Hilda. Ostali su se, bajagi svrstavali čas na jednu čas na drugu stranu, a osnovna svrha razgovora bila je ispunjena. Smijeh, smijeh i samo smijeh.

 
Još jedna priča majstora Ismeta
Četvrtak, 14 Ožujak 2019 10:14

 

AbortusHladna trajna

Ismet Čaušević, Brisbane

Komšinica Draginja nije često svraćala kod Satkove nane kao ovih dana. Skoro svako popodne njih dvije nešto šuškaju pri čemu je Draginja izgledala zabrinuto. Nešto je mučilo. Glasnije se govorilo samo kad se s njima zatekne Muneverina mati. Ona ne čuje baš dobro.

-Bila sam ja i kod Paše, molila je i kumila, ali ona kaže da mi ne može pomoći. Poslala me tebi, kaže da ti znaš tu travku i znaš đe je možeš naći, pa da probam i to ako nije već kasno – pričala je Draginja.

-Ma, to može biti samo kediok. Ima li ga po Begovom voćaru? – pitala se nane. 

-Ima, ima. Viđala sam ga oko onog bijelog duda prema Binjačkoj. – dodaje Muneverina mati.

-Pa, što ga ne iskoristi za svoju curu, ono kad je bilo?

-Bilo kasno kad sam saznala, znaš sve. Ne podsjećaj me.

Sutradan je nane povela Satka i otišla u potragu za kediok travom. Spremiće je za čaj što će Draginja piti, pa da je prođe to što je muči u donjem stomaku. Satko je tu bio kao opravdanje za one koji bi vidjeli da nane nešto traži. Za herbara, djetetu.

Nane je sve objasnila Draginji. Ako za tri dana ona to ne izbaci, onda ništa. Moraće uraditi – ono!?

Što se to Draginja navadila kod matere, pa svaki dan kod nje. Da nije šta bilo? - pitao otac Satkovu majku.

Šta će biti? Božo, izgleda, spajpario dijete Draginji, a žena 49 godina stara, nije joj do rađanja.

Kad je to Satko čuo, zaprepastio se. Nije teta Draginja Munevera, ona ima svog Božu – inspekciju. (Božo je radio u nekoj inspekciji u opštini) To je isto k'o tetka i tetak iz Prijedora. Ima Božo pravo! Sve je on to izgovorio majci, a majka opet ponovi: “Ma, stara žena ne rađa!”

 
Priča iz Maribora
Srijeda, 13 Ožujak 2019 09:26

 

ToniIvicin kraj

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali, malo-malo eto ga U Sarajevu

Ivica Čosić se patio sa rakom prostate, ali je on smatrao da još nije vrijeme za alarm.

-Malo teže mokrim i tu me nako malo boli…ali neka…ako ne bude prošlo, bacam cigaru i krećem sa Brojsom… (Brojs – australijski naturopata koji je smatrao i preporučivao svoj osobeni način liječenje raka…mnogo je onih koji ga poštuju, a među njima je i moj Ivica).

Pričamo tako Ivica i ja, ali vidim svako malo po grču na njegovom licu i ruci koja su spusti kod prepona da s njim nije dobro. Zna on to potvrditi i tako što kaže: -Uh, jebemu što me boli!.

-Ivice, nema ti druge nego ići doktorima.

-Znam ja to, ali oni odmah hoće operaciju. A ja ne dam da me režu.

-Ali Ivice, medicina je za to da ti pomogne…možda i ne bude trebala operacija.

-Ići ći, ići ću - kaže mi nekako neodređeno.

Jednoga dana je, ipak, otišao. I odmah ga smjestili na urološko odjeljenje mariborske bolnice, pa pošto je bilo nužno, izvršili manji zahvat i nakon nekog vremena ga pustili kući.

Ivica mi nije bio baš ko nov, ali u priličnoj mjeri se vratio svojim svakodnevnim aktivnostima i neko vrijeme smo zaboravili na njegove bolove i bolest. Opet je glavna tema postala njegova ekonomska situacija i novac koji mu je obećao Frenki.

-Kaže mi da je bilo malo zapleta u fondu…da su rješavali neke probleme, a sad je sve uređeno i ja imam svoje pare…Samo ne znam da li da guram dalje i još ulažem ili ću se zaustaviti na tih stotinu hiljada eura. Toliko sad imam, Frenki mi je pokazao na internetu.

-Dobro Ivice a možeš li ti te pare dignuti? Mislim, kako raspolažeš s njima?

-Moći ću, čim dobijem karticu.

-A kad ćeš dobiti karticu?«

-Pa jeb… ga , iduće sedmice. Obećao je Frenki.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 09 Ožujak 2019 20:42

 

ToniIvica

Toni Skrbinac, sarajevska raja s Bistrika (Memli strana), privremeno u Mariboru, ali malo-malo, evo ga u Sarajevu

Ma, moralo vam se dogoditi da vas neko biće, blisko ili strano, tako iznenadi nekom svojom riječju ili postupkom da u čudu kažete: “Je li moguće, je li moguće da je to on (ona) rekao ili uradio!?”. Evo, naprimjer, blisko biće…proveli ste s njim (njom) godine, dijelili dobro i zlo kad najednom “kvrc” nešto se u njemu (njoj) okrenulo, poremetilo i vi odjednom gledate osobu koju kao da nikada niste ni upoznali, a kamoli poznavali.

“Ali da je on (ona) spreman da to kaže (uradi) ma nikad ni u snu ne bih pomislio…” konstatujete u čudu i – idemo dalje. Život je pun iznenađenja i tajni. Uostalom, sami sebe možete iznenaditi u toj i takvoj mjeri da u čudu stanete pred ogledalo duše vlastite i zapitate se: “Bože, zar sam ja to bio u stanju reći (učiniti).

Da, da! Tajnovite i teško objašnjive znaju biti dubine gdje su pozicionirane svijest i podsvijest, kako kažu stručnjaci, odnosno duše, kako tvrde religija i literatura.

Cijeli ovaj uvod, je zbog priče koja slijedi. A mogao je biti i zaključak, kao začin na priči, kao biber po pilavu.

Već kao da vidim svoje nestrpljive sagovornike iz sarajevskih kafana u kojima tako rado provodim neke noći, kako me prekidaju: “Skrati ba, Toni…pređi na stvar. Neš nam čitavu noć ovdje vaziti!”

Neću, neću, evo ga, ide Ivica Čosić, sitnim korakom pored bašte u “Mercatoru” i traži slobodan stol. Sjeda, skida kapu razastire novine, vadi cigarete i zadubljuje se u sadržaje. Poneko bi se i mogao sjetiti Ivice Čosića, pisao sam o tom starčiću kojeg je vrtlog Drugog svjetskog rata bacao tamo i vamo, a mirnodopski su ga vjetrovi, nakon sarajevskog sirotišta, donijeli u Sloveniju. U Rogašku Slatinu gdje je završio zanat, ali u zanatu nije radio, nego ga Partija, a u nju je do posljednjeg dana vjerovao kao u jedinog roditelja, odredila da radi na carini i u tom poslu je finu penziju zaradio, pa sad, evo, sam bez igdje ikoga uživa i ovdje za stolom u “Mercatoru” gdje pijucka kafu, čita novine i puši cigaretu.

U torbici obavezno ima desetak napolitanki koje kupi svakog dana i onda ih daruje onome koga želi obradovati. Ivica Čosić ima, naravno da ima, jer koji to čovjek nema, o svemu svoje mišljenje. I o ekonomiji i o politici i o medicini. Meni je povjerio: “Znaš ja sam prošle godine počeo ulagati pare preko Frenkija u jedan fond…Uložio sam do sada oko devet hiljada eura, a imam sad već blizu sto hiljada eura…I Frenki mi kaže da ako hoću da uložim još dvije hiljade onda ću za koji mjesec imati i 150 hiljada…pa ja sad nešto ne znam bi li?«

“A gdje ti je taj novac Ivica, imaš li kakav dokaz?” – upitah nedužno.

“Nemam, ali rekli su mi i Frenki i Marija, da ćemo kartice, bančine kartice dobiti idući mjesec…Ma, to je sigurno… kad ti kažem.”

Neću dalje ništa da ga pitam i neću da razbijam tuđe iluzije. Ali, gdje to ima da ti nepunih deset hiljada za godinu naraste na stotinu hiljada?

Nego, hajmo Ivice o nečem drugom…

 
Ismetova priča za vikend
Subota, 02 Ožujak 2019 10:51

 

Seoska kucaBrak iz računa ili brak iz ljubavi?

Ismet Čaušević, Brisbane

Dolaskom u Njemačku sve se u familiji Mujčin počelo mijenjati. Otac Rušid se gotovo nikako nije snalazio. Sa ženom i dvoje djece spasio je živu glavu kada je izbjegao iz posavskog sela između Gradiške i Srpca. I, to je dobro. Bio je već u godinama u kojima se ništa ne započinje, jezik nije poznavao i zato je sve više prepuštao sinu Muniru i snahi da oni misle namjesto njega o svemu. Nije to njemu bilo lako ali drukčije nije išlo.
Nije se moglo ostati u Njemačkoj. Duldung viza ističe, moralo se dalje, u neku treću zemlju. Munir se prijavio za Australiju, a Rušid neće nikud već samo nazad u svoju Posavinu, u svoju kuću.
Tako je i bilo.
Munir je pomagao ocu da kuću opet opravi za život. To nikad nije bilo dovoljno. Munir radi mnogo u Australiji i kad god može, on šalje. Traži otac da se kupi jedno dvije krave, mogli bi mlijeko predavati, sira i kajmaka praviti, pa i to prodavati. Kćer opet raste i traži svoje potrebe. Treba i za nju. 
-Pošalji nam jedno pet stoja da kupimo sijena za ove krave, trebaće ih u zimu hraniti.
-Pa šta je sa našom livadom, što je nisi pokosio?
-Izgor'la trava, moj Munire, ništa od naše livade. Moraćemo od komšija Srba kupiti sijeno.
-Vama izgor'la trava, a komšijama nije?
-Eto, baš je tako. Šta ja sad mogu?

Pošalje Munir i za sijeno. Vidi on da to postaje rupa bez dna ali šta će, roditelji su mu, rodili ga, othranili.
Nakon par mjeseci, zvrknu Rušid svog sina i prekine, pa onda Munir njega zove kako oni ne bi plaćali razgovor, skuplji je otud.
-Eto, sine Munire, ne znam kako da ti ovo predstavim ali u velikom smo belaju. Bio neki skup naših, došli i neki iz inostranstva i eto, kako da ti to kažem... jedan iz Njemačke momak se zagled'o u tvoju sestru Samiru i hoće da je vodi tamo, ko biva da je ženi. Ja nisam rad' ne znam đe će mi dijete, a ni ona nešto nije baš zagrijana. Mi mislili da ti dođeš, da popričaš sa sestrom i da je uputiš šta je za nju najbolje. Hajde, Bog ti dao, ti'š to bolje od nas, a i ona tebe poštuje kao brata. Majka ti kaže da preko tebe nećemo ništa odlučiti.

Šta će, kud će, Munir dođe da ispita na licu mjesta o čemu se radi. Neće sestra da ide u nepoznato, njoj je bilo dosta Njemačke onda, oni su je oćerali otuda, a sad da opet tamo ide. Munir sredi da odu zajedno u Minhen, da upozna đuvegiju i familiju, da vidi kako i od čega žive i da li bi sestra tu bila rahat.
Sa svime što je vidio bio je više nego zadovoljan. Sestri se ne sviđa što bi živjela u centru Minhena, kao velika joj je buka, puno vozila i naroda ima. Cura sa sela voli tišinu i cvrkut ptica.
-Dragi brate, kakav mi je to život kad me ujutro neće horoz probuditi, behar zamirisati i kad neću moći više u Savu zagaziti.

Budući zet kaže da ne moraju živjeti u centru, on će kol'ko je za dva dana naći kuću na periferiji, pa će se tamo naseliti. Ona mora razmisliti još neko vrijeme. Zet se baš zaljubio i hoće sve kako treba da sprovede, sve kako bi ona bila sretna i zadovoljna.
U povratku u Bosnu, nakon Munirove priče da je sve potaman i da bi ona trebala pristati, Samira tad izgovori najvažnije riječi:
-Ali ja njega, brate, ne volim!
-Ko koga, na ovaj vakat, voli? Ko te za to pita? Allaha mi, ti nisi sva svoja. --Voliš li ti ikoga?
-Ja volim...
-Koga, Samira? Ko je taj?
-Jasmin iz Prijedora.
-Otkud sad taj Jasmin. Đe njega nađe?
-Na onom istom skupu đe me i ovaj Švabo vidio. Prišao mi i rekao da sam ljepša od zumbula, a on sav k'o upisan, glumac mu nije ravan.

Vratili su se kod babe i majke. Munir je samo kratko rekao da su njih dvoje izrodili budalu nad budalama, priča o nekoj prijedorskoj ljubavi, a nako bogatstvo u Švabe ona baca pod noge.

-Nek' radi šta hoće! Ja dižem ruke od svega.

Već ima pet-šest godina kako Munir sada šalje pare i u selo babi i u Prijedor sestri jer onaj njezin nikako da nađe neki posao i da ih izdržava.

-Kad mi neko spomene ljubav mene odmah želudac zaboli – često ponavlja brat i sin Munir.

 

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 53

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search