LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva priča
Petak, 12 Listopad 2018 09:18

 

Bolnica MariborU bolnici

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Smrti se ne bojim kada je gledam u likovima mojih drugara kojima je došla. Nekima nakon duge i teške bolesti, a nekima iznenada, onako naprečac. Pogolem je spisak mojih školskih drugova, prijatelja, poznanika koji su napustili ovaj svijet.

A ipak se bojim, čim mi se učini da je smrt blizu.

Bila je srijeda, u stanu naš mali pas i ja. Sami. Ona je otišla službeno u Ljubljanu gdje sam joj se trebao pridružiti u petak. O rođendanskom poklonu majci pobrinula se kćerka. Kupila nam karte za koncert slavnog Andrea Ruiea koji već trideset godina sa svojim okrkestrom oduševljava svijet. Supruga zaboravila karte u stanu, ali kako joj se u petak trebam pridružiti...”nemoj slučajno da zaboraviš ponijeti karte”… opomenula me i u tu srijedu.

Dakle, bila je srijeda, majski dan sličan prethodnim. čas sunce, čas kiša. Mene nešto bolio stomak, bolio, bolio…. ali me to nije zabrinulo ili iznenadilo jer ima već neko vrijeme kako mi je starenje donijelo probleme sa probavom. Međutim, poslije podneva su počele prave muke i problemi. Neću ih opisivati u krvavim pojedinostima, ali iznenađen i prestrašen nazvah svog prijatelja, doktora koje se takođe zove Toni, i njemu povjerim šta mi se događa.

“Uuuuh, Toni to nije za igrati se. Odmah idi u hitnu! Vjerovatno ćeš ostati neko vrijeme u bolnici. Imaš li koga da te vozi? Hoćeš li da ja dođem po tebe?” - zabrinutim glasom me pita doktor i još više me prepade.

-Ne treba. Hvala ti doktore, već su se snaći.

Stomak me i dalje bolio, a krvave slike iz WC-a probudile su strah. Hajde da taj strah smjestim u stručni kontekst. Odem na internet, još gore. Najbliže mi najcrnje dijagnoze i prognoze.

Nazovem ženu, kažem da moram u bolnicu, da se može dogoditi da ostanem…i da ću karte za koncert nekako već poslati. Kćerku neću da uznemiravam, ionako ima preko glave posla i obaveza.

Imam u Mariboru nekoliko prijatelja na koje mogu uvijek računati. Jedna od njih je moja kolegica Ksenija Gerovec. Nazovem je.

-Halo, Ksenija…

-Zdravo Toni. Je li nešto hitno?

-Jeste.

-Pričekaj molim te samo pet minuta, vodim Tonija doma.

U pozadini čujem njegov glas, i da mi nije nakon tih pet-šest minuta sama rekla spoznao sam.

-Hej, oprosti! Nisam mogla s tobom razgovarati i njega vuči…Jedva sam ga dovela kući. Napio se, zamalo nije pod auto podletio. Šta je to tako hitno?

-Ma trebam hitno u bolnicu.

-Dolazim odmah - rekla je Ksenija i nije ništa pitala.

Toni, onaj drugi što ga je odvela kući je njena stara ljubav, od koje nije ostalo ništa osim redovnog druženja i nekakvog prijateljstva.

Eto mi Ksenije. Širi ruke i pita: “Šta je, šta se dešava s tobom? Heeej, kako se samo napio, ja sam ga slučajno srela i nisam ga mogla pustiti da sam ide kući.”

Nemoćno se smješkam: “Danas ti dan određuju dva Tonija, jedan se napio, a drugi je bolestan.”

-Pa šta je, šta ti je?

Opišem joj situaciju, kažem da mi je doktor rekao da idem u hitnu i eto to je to.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

 
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

 
Mešina priča za subotu
Subota, 01 Rujan 2018 14:28

 

Foto kabinaEnesove fotografije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Zbog dvije slike koje bijahu potrebne radi podnošenja zahtjeva za novi YU- pasoš smatrao je nepotrebnim da ide ekstra kod fotografa - mislio je Enes. Pitao se: „Zbog čega su onda postavljeni foto - automati?“

U robnoj kući u koju je ušao f- automat je bio na prvom spratu. Žurio se i još onako zadihan ušao je da bi se pogledao u ogledalo i zagladio kosu.                                                                                                                 Ubacio je novac i zaću se ono…„klik“.                                                                                                               

Izašao je napolje i nestrpljivo očekivao slike koje su trebale da padnu u mjesto za sušenje.                                                                                                                                        

Napokon!                                                                                                                                            

Enes pogleda fotografije i umalo da se ne šokira. Bože i nebesa! Zar je to fotografija iz kutije „potjernica“!? Pa to i ne liči na lice konobora koji svake večeri poslužuje u poznatom, luksuznom restoranu „Balkan“.

Jedna djevojka slatkog osmjeha prišla mu je i zamolila: „Dozvolite da pogledam, da li su slike dobre? I meni je par fotografija hitno potreban.”                                                                                

Bez razmišljanja joj dade fotografije. Emina je pogledala slike pa onda Enesa i dodala: „Zasigurno je kao muški fotomodel šanse bi Vam bile ravne nuli.“                                                                                    

„Slažem se s Vama. Možda je blic prejak ili je loše postavljen.“ - promrljao je Enes.                            

„Dakle, i ja mogu probati!“- nasmijala se i nestala iza zavjesa.

Enes je ostade čekati pored foto-automata. Interesovalo ga je da li će i nepoznata djevojka dobiti tako katastrofalne slike.

„Morat ću se zadovoljiti.“ - bio je njen komentar nakon pet minuta.                                            

„Ali u stvarnosti Vi ste sto puta ljepši!“                                                                                      

„Da?“ Ali, i Vi ste zgodni i tako simpatični.“                                                                          

Pogledao je na sat. „Ovdje je uskoro kraj radnom vremenu, a ja bi predložio da odemo preko puta, na sladoled? Šta velite?“                                                                                                                        

Emina je klimnula glavom u znak pristanka.                                     

Njena spontanost učinu ga još nervoznijim. Potrajalo je prilično dugo vremena da isprazni porciju sladoleda. Zaljubio se preko glave. Na prvi pogled. Da li je i Emina isto tako? Kako je izgledala mogla bi na svaki prst imati po deset momaka. Zgodnih i bogatih. I pored svega bio je zadovoljan. Druženje je potrajalo puna dva sata.                                                          

Enes reskira pitanjem: „Možemo li se opet vidjeti?“                                                             

Kada je Emina potvrdila da može, on samo što nije poskočio od radosti.                                            

Emina ga zamoli: „A, da li ću dobiti i tvoju sliku?“                                                                          

„Da možda ne želiš praviti šalu na moj račun?“- bilo je ono što je na to mogao odgovoriti.                                                                                                                                              

„Ne...!“ Emina poče da traži prave riječi...Želim da me podsjeti na ovo vrijeme provedeno sa tobom.“

Ponedeljak prije podne sretne Emina jednu od svojih najboljih prijateljica s kojom je radila u istoj firmi.                                                                                                         

„Znaš šta ima novoga, upoznala sam jednog dječka, super.“ – kad ti kažem. „Pravi je , ne jedan od onih koji samo skitaju i traže nešto...“                                    

„Kako izgleda?” – radoznalo je upita kolegica.                                                                          

„Imam njegovu sliku.“                                                                                                                

Otvori tašnu iz koje pažljivo izvadi fotografiju.

Prijateljica pogleda sliku. „I to ti je taj super dječko???“- podrugljivo će kolegica. I prije nego što je Emina mogla bilo što reći, prijateljica dodade: „Pa on izgleda kao strašilo!“

Emina se nađe uvrijeđena i samo što ne zaplaka. Primjetivši da je uvrijedila prijateljicu zagrli je i pokuša utješiti: „Izvinjavam se, ali na slici izgleda više nego ružan.“

„Dobro, draga moja. U petak mi je rođendan pa vas obadvoje pozivam.”

Emini zalupa srce kad je upoznavala Enesa sa prijateljicom.                                                

Ubrzo se stan se pretvori u igru, smjeh, glasnu muziku. Svi koji su došli na proslavu rođendana su plesali, pjevali i nazdravljali. Emina za trenutak izgubi Enesa iz vida i već je pored njega stajala njena prijateljica, kolegica sa posla.

„Hej ti, tvoj Enes je zaista tipčina!“

To Eminu baš jako obradova: „I ja sam tvog mišljenja, zgodan tip. Moj tip muškarca.“                                                                                                    

„A, ko je taj tip?“, upitao je Enes i prišao Emini u zagrljaj. Kada se okrenuo mogao je vidjeti da su ih svi posmatrali dok su se ljubili.                                                                                  

Nakon duže pauze prijateljica zagrli Enesa i Eminu. „Ovo sada proslavljamo moj rođendan – ali smo mišljenja da vama uskoro možemo nešto puno draže i ljepše čestitati...“

I zaista, nakon par mjeseci bili su opet svi bili na okupu. Ovaj put na vjenčanju. Od danas Emina nosi Enesovo prezime.                                                                                                                                                

A došla je iz daleke varošice u veliki grad sve sanjajući da će upoznati nekoga tko će je iskreno zavoljeti.

San joj se ispunio.

 
Tonijeva priča
Srijeda, 29 Kolovoz 2018 18:15

 

ToniOtac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Koliko se sjećam, na moru sam se najlakše i najbrže zaljubljivao. Nekoliko puta mi se učinilo da sam našao ljubav svog života: zbog Vesne iz Smedereva sam jednoga jutra unajmio mali kanu i veslajući neko vrijeme pratio trajekt kod čije je ograde ona stajala i neprestano mi mahala sve dok nije iščezla iz mog vidokruga. Ko bi mi tada mogao dokazati da se moja kratka bajka baš tada i završila? Niko. A jeste.

S Ljijljanom sam se poslije vrelog ljeta u Postirama na Braču neko vrijeme i dopisivao, a naša pisma su bila mladalački ostraščena, puna “velikih” riječi koje su kao svjedočile o našoj ljubavi…ali jesen još nije ni odnijela sve lišče u mom Sarajevu a glavni podstanar u mom srcu bez kojeg mi se ljetos život činio prazan i nezamisliv, neprimjetno je izašao ustupivši mjesto novima slastima, strastima i brigama.

Davno je to bilo, a bilo je. Moglo se, doduše, i meni desiti, a koliko znam nije, kao što se dogodilo njoj i njemu u Trogiru prije skoro 33 godine.

Mojca je sa roditeljima još od vremena kada je bila i osnovnoj školi dolazila na ljetovanje u Trogir i tog augusta, iako je imala već punih dvadeset, pridružila se mami i tati i krenula s njima na zajednički odmor. U Mariboru je ostavila momka, ozbiljna veza, nažalost, već je radio i nije im se mogao pridružiti.

U Trogiru je živio mladić po imenu Ivo, stara Mojcina simpatija. Tog ljeta iz simpatije je vjerovatno frcnula iskra ljubavi, a sigurno i plamen strasti. Kad se Mojca vratila u Maribor – bila je trudna. Povjerila je tajnu majci, a ova ju je savjetovala da o svemu šuti i da se što prije uda za svoju mariborsku ljubav. I, eto uskoro i braka i djevojčice Nine. Ta djevojčica Nina ima sad 32 godine. Upoznao sam je prije kratkog vremena,a sada ću je i vama predstaviti. Jer, zbog nje i ova priča ide kako ide.

U lakom, neobaveznom razgovoru, koji je bio posvećen malo vremenu, dosadna bura danima nije prestala puhati, malo majčinoj svetinji, sinu, mladom glazbeniku i fudbaleru, Nina, vedra, simpatična i kršna žena me je u jednom trenutku pitala i čime se ja bavim:

“Pišem priče” - odgovorio sam kratko.

“E, ja onda imam priču za tebe, ma kakva priča to je scenarij za jednu pravu sapunicu…”

 
Još jedna bajramska priča
Četvrtak, 23 Kolovoz 2018 09:34

 

BegovaBajramska priča

Priča se da je Hamid Ellefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi; magarac mu se bio izgubio, brašno mu je ostalo u mlinu a bio je njegov red da napaja svoju zemlju vodom iz potoka.

Razmišljao je: “Ako odem u džamiju, propustiću sve ove poslove.”

Onda reče sam sebi: “Ahiretski poslovi su bolji i vječniji!” – pa ode u džamiju na džumu namaz zanema­rujući svoje dunjalučke obaveze.

Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primjeti privezanog magarca, a kada uđe u kuću vidje da njegova žena pravi kruh od tek samljevenog brašna’!

On začuđeno upita ženu o tome, a ona mu reče: “Čula sam neku trku van kuće, a kada sam izašla ugledala sam hijenu koja je gonila našeg magarca, sve dok on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju vodom, zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako, naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i odnio onu našu. Kada je primjetio da je zamijenio vreće, donio je našu vreću i ostavio je pred naša vrata.”

Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesi­ma pa reče: “O Gospodaru! Ja sam prema tebi izvršio samo jednu obavezu, a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio.”

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Sjećanja
Subota, 11 Kolovoz 2018 09:15

 

StaracSalkanova sjećanja i sjećanje na Salkana

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kao i obično, na pragu kolare zatekao sam njega, Salkana. Ovoga puta nije navlačio rukave na još od znoja mokre ruke, nego ih je ostavio zasukane da se suše na vjetru. Gledao sam njegove mršave, od posla iznurene ruke sa jako nabreklim venama koje su tako izgledale kao da će svakog časa prsnuti. Međutim, takve su bile i do sada, nabrekle, čvrste, kao da su nijetile da kroz sebe propuste što više krvi i time Salkanu donesu još koji dan života.

Sijeda, fino oblikovana brada bila mu je pažljivio podbrijana i, sa brižljivo potkresanim, također sijedim brkovima, jasno govorila o Salkanovoj urednosti.

Njegove stare, ispupčene jagodične kosti krile su u svojim šupljinama dva kristala, dva oka koja su vidjela mnogo stvari u njegovom životu. Mnogo toga. Salkan je bio kao i većina ljudi. Rado se sjećao onog najljepšeg. Po njegovom pogledu koji je bio usmjeren u daljinu i po suzi koja mu je ovlaš zamaglila oči, moglo se naslutiti da se ne prisjeća samo tih najljepših njemu trenutaka iz života, već i onih tužnih.

Salkan je duže vrijeme udovac. Hanuma mu je iznenada umrla, a nisu imali djece. Stotinu mu misli prolazilo jedna za drugom kroz glavu. Sjetio se prvih godina zajedničkog života kako je nestrpljivo očekivao kad će se osjetiti budućim roditeljom, pa prva sumnja, pa na koncu i razočarenja... Koliko je sve mehlema hanuma uzela, kod koliko je travara i gatara bila, koliko je bula i hodže obišla, koliko joj je zapisa zapisano, pa na kraju, koliko je hećima obišla... i na koncu, sve to bi uzalud. Sve mu je to i sada, kao kakav film, prošlo kroz glavu.

Iz dubine razmišljanja trgnu ga moj selam. Dok mi je odgovarao na selam, preko modrih, starih usana preletio je blag, topao osmjeh koga ću se dugo sjećati. Nisam mnogo znao o životu ovog najplemenitijeg čovjeka u našem selu. Mlad sam otišao.

Nakon selama obojica smo ćutali. Ubrzo je to dosadilo i njemu i meni. On je prvi progovorio:

-Jah sinko. U moje doba je sve bilo drugačije. Trebalo je puno raditi i pošteno živjeti, a trebalo je i svojoj duši za ragbet znati. Jah kako, sinko, neće se sto godina živjeti. Zato nemoj ništa rasipati, kako vrijeme, tako i sve drugo u životu, a nemoj ni titiziti – govorio je.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 50

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search