LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Jedna kratka tužna priča
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 11:46

 

MobilniTužna priča o staroj majci koja je odnijela svoj telefon na popravak

Amir Beširević

Kao i većina starijih osoba tako i ova majka nije se posebno razumjela u mobilne telefone koji je nedavno sebi nabavila. Nakon nekog vremena majka zaključi da je njen telefon u kvaru. Dugo je hodala tražeči radnju koja se bavi time i našla nekoga ko bi popravio kvar koji je nastao. Kada je konačno našla radnju, bilo je kasno i već su zatvorili. Idućeg jutra majka je nekako našla tu radnju i našla majstora.

“Gospodine možete li popraviti ovaj moj telefon?” reče majka.

Majstor pogleda telefon, provjeri ga i reče:” Gospođo vaš telefon je sasvim u redu”.

Majka suznog lica upita: ” Pa zašto me niko od moje djece ne nazove? ”

Ova tužna priča treba da bude pouka svima nama, nakon njihovog preseljenja nema koristi od podizanja skupih nišana, grobnica, mauzoleja, brinimo o njima dok su živi, bit ćemo za svoj odnos prema roditeljima pitani.

(Priča je prenesena sa sajta www.novihorizonti.ba)

 
Bajramska priča
Nedjelja, 17 Lipanj 2018 14:55

 

DrinaDrina je uzela svoje kurbane...

Amela Isanović

Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, a kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu. 

Drina.  

U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena, kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama. 

Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih. 

Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost. 

K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s  volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča. 

Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna. Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama.

-Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.

-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku - govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku. 

Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući  s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.

-Nemojte me pitati -  odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi!

Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja. Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili  kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.

Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj  i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.

Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja. 

Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno. 

Nije ih uzela, silom su joj date. 

I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati  u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.

(Ova lijepa bajramska priča prenesena je sa sajta Podrinje Online)

 
Bajramska priča
Subota, 16 Lipanj 2018 09:59

 

VisnjaPetostojka

Tarik Đođić

Nekad kolač, šapa ili neki drugi suhi, ili Abdurahmanova beba, danas bi to prepoznali kao piškotu, bombona, rijetko jabuka. Najpoželjnija je bila stoja, bijela. Žute, dvobanke i petobanke, nas i nisu baš radovale, petostojku smo sanjali. Papirne kao da i nisu bile u opticaju.

Prvog bajramskog jutra okupili bismo se da dogovorimo strategiju i taktiku na nekom od naših komandnih zbornih mjesta: kod Husinog bunara, pod našim jasenom ili pred Zlatkinom kućom, na drugoj obali. Svi smo bili komandanti i svi smo bili glavni: Bajram je. I isto kao što ćemo za Uskrs svi obići kuće u kojima se tog dana farbaju jaja, tako smo svi učestvovali u dogovoru oko najboljeg rasporeda za osvajanje bajramluka.

Kad bismo dogovorili raspored, krenuli bismo na vrata kuća koje su nam rasporedom pripale. Bajrambarekula, bajrambarećula… Kako ko. U početku su se svi držali dogovorenog, ali bi ubrzo sretali druge na teritoriji koja nije bila njihova. Dogovor bi se urušio, pakt bi propao: svako bi počeo jurišati na svaku kuću u mahali, raspored je prestao važiti. I svako bi obišao svaku kuću, a bajramski plijen, koji smo poslije brojili i poredili, bio bi, otprilike, svakome isti. Malo stoja, malo žutih, kolač, od kojeg je bilo ostalo tek sjećanje, ili jabuka u njedrima. Ravnopravno.

Ipak, jednog sam Bajrama ja dosegnuo san: dobio sam petostojku. I danas mi je misterija: je li ta petostojka došla od moje nane ili od Berke Muharemove, ne znam. Možda su čak bile i dvije petostojke. Ja pamtim jednu. Odvojio sam je od dvobanki, petobanki i stoja, bila je sama u drugom džepu. Pokazat će se, bila je sama u drugom, poderanom džepu. I negdje je ispala. Tražio sam, stotinu puta prelazeći put na kojem mi je moja petostojka mogla ispasti, ali ništa. Dječijim sam prstima prebirao travu, prst po prst, na mjestu koje mi je bilo najsumnjivije. Ništa. Nikom nisam rekao da sam petostojku dobio, pa nisam ni od koga mogao tražiti ni da mi pomogne tražiti. I nisam je našao. Oka nisam sklopio, ali mi ni suza nije došla. Mislio sam: naći će neko, neko će se drugi obradovati.

Te jeseni, na mjestu po kojem su moji prsti tražili kovanu petostojku, niklo je drvo. Sitno i krhko, ali pravo i lijepo. Dogodine, znali smo da je to višnja. Druge i treće godine, djeca su sa zemlje brala višnje. U petoj se već po njoj verala. Brala i jela ukusne, kisele, a slatke, višnjine plodove.

Znam ja da iz petostojke ne niče višnja. Ali, eto tada, kao da je nikla. I danas je tamo. A sa svakim dječijim zalogajem, ja kao da vidim nanin i Berkin osmijeh, kako im je duša sita, kao da one jedu, tamo gdje su sada. I ne broje, niti im je važno, čija je petostojka stvarno bila.

Zato podajte danas djeci bajramluk, može i papirna, ne žalite. Čak i da izgube, neko će naći, a vi ćete svakako biti na dobitku. Možda se pokaže da vam je taj nepojedeni zalogaj bio i najslađi.

Bajram mubarek olsun.

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Interesantna priča Miloša Petronijevića
Četvrtak, 14 Lipanj 2018 10:43

 

ProvalnikProvalnik

Miloš Petronijević, Beograd

Baterijska lampa zasvetluca, pa se ugasi, i sedoh na fotelju i skinuh je sa čela da bolje pritegnem poklopac s kontaktom. Smetao mi je znoj pod fantomkom, nisam ga mogao obrisati, sem uskog proreza za oči telo je prekriveno, ne sme se ostaviti ni dlačka od trepavica ni kaplja znoja za sobom − zbog bande naučnika, kojima u težnji da zatru čovečanstvo nije bio dovoljan izum atomskih bombi već su i u svet DNK prodrli, da bi u sadejstvu s murijom zaštitili imovinu beskrupuloznih bogataša i izolovali ih od provalnika, uličara i vaskolike sirotinje.

Uvek budi korak ispred!“ pomislih, i osvetlivši neke knjige na polici, setih se psihologije i kako je skoro četrdeset godina vladalo mišljenje, zasnovano na istraživačkom radu po zatvorima, da su lopovi individue s nižim koeficijentom inteligencije, a onda se neki od njih dosetio da oni koji su pametni nisu ni hapšeni.

Srbija nezaustavljiva u ekonomskim reformama“, pročitah pored kompjutera otkucan tekst u kojem je imalac vikendice u kojoj sam bio veličao vizije našeg premijera. − „Već trideset godina, kroz ceo život ove moje retardirane generacije, doživljavam kako piči napred“, pogledah na uglu stola porodične fotografije tog člankopisca, nekadašnjeg glorifikatora Partije, Jugoslovena i ateistu, pa velikog Srbina i pravoslavca: sad neki dan, dok sam mu poizdalje pratio kretanja, beše se u crkvi molio Bogu, skrušen, valjda da sveci podare oplodnju kapitala tajkunima čiji je pobornik i sluga pod starost postao i sačuvaju ih od razularene i neuke rulje i golotrbije.

Takve orobiti moralno je delo“, ubacih u transportnu vreću kameru i fotoaparat, razmišljajući zašto su svi novinarčići ovoga sveta oduvek uz one na vlasti, dok su ti isti na vlasti. (Ili, kako to beše napisao onaj francuski novinar od pre dva veka: „Razbojnik pobegao sa Elbe! Uzurpator se iskrcao u Francuskoj! Bonaparta na putu za Pariz! Njegovo carsko veličanstvo ušlo u svoju prestonicu!“)

− Čovek je beda od stvorenja i jebao bi se za žutu banku – izlazeći u hodnik sapletoh se o prag i umalo ne padoh. − Jebem ti život – hvatajući se za bolnu kičmu, uspravih se i prihvatih za dovratak.

 
Jedna interesantna priča
Petak, 08 Lipanj 2018 12:48

 

Slavko MaliMajka            

Slavko Mali, Beograd

U krugu bolnice u Padinskoj skeli dan je bio zgužvan. Kao iscepani, zakrvavljeni, komad kasapske hartije.

Sunce je pregrevalo dan, koji nije imao početak i kraj. Bila je tu samo sredina, samotna u svom očaju.

Milovan je brčkao po kontejneru. To ga je smirivalo i oslobađalo psihijatre obaveze lažne empatičnosti. Zato su ovu metalnu čistačicu njegovih suvišnih misli, postavili kraj ulaza u paviljon.

Nagnut nad utrobu kontejnera, dugo je rukama ispipavao ovu riznicu iznenađenja, zanešeno i istrajno, kao tragač za velikom tajnom.

Odjednom mu se lice ozari. Pod rukom oseti nešto što u njemu probudi davno usahle uspomene, i njemu samom prilično nejasne.

Beše to izlizana bočica davno potrošenog laka za kosu.

Njegovo ružno, zapušteno lice, odjednom zasja nekom čudnom, neobjašnjivom lepotom, očito umiveno izvesnom duševnom transformacijom.

Visoko podiže ruku u kojoj držaše sprej, kao da se bojao da mu ga neko ne otme.

Neki pacijent, na asfaltiranoj, od suznih kiša izjedenoj stazi, uporno je preskakao nevidljivi konopac. Čas na jednu, čas na drugu stranu.

Milovan ga i ne primeti. Priđe nasmešen do zastakljenog ulaza u zgradu. Izvadi iz zadnjeg džepa crni plastični češalj, s dve gustine proreda. Poče da se začešljava levom rukom, terajući kosu naviše. U desnoj je držao bočicu spreja i uporno pritiskao raspršivač palcem. Usmeravao ga je u svim pravcima njegove umišljene frizure, i ako u bočici već odavno nije bilo sadržaja. Dugo je samozadovoljno uređivao svoju zapuštenu kosu, sve dok nije „potrošio“ sav sprej. Onda, uspravivši dostojanstveno svoju, do tada zgurenu figuru, ušeta ženstvenim korakom u paviljon. Pridajući neuobičajeni značaj svojoj novoj pojavi, koračao je hodnikom odjekujućim korakom. Sa vrata nekih od soba provirila bi po nečija izbezumljena glava, ostali su spavali dubokim sedativnim snom, ili, jednostavno, nisu bili u svojim bolesno neokrečenim sobama.

Milovan skrenu levo i otvori vrata WC-a. Na zidu pred njim visilo je veliko naprslo ogledalo. On stade pred njega, dok se vrata, povučena tihom letnjom promajom, nečujno zatvoriše za njim. U ogledalu vide preplašenog dečaka suznih očiju, skupljenog u smušenu  lopticu ispunjenu strahom. Milovanu se lice odjednom izmeni. Postade hladno i strogo.

– Gde ti je otac Milanče? – povika oštrim, prozivajućim glasom. U kafani jel? A gde bi bio taj depresivni idiot! A tebe ko će da hrani, oblači, vaspitava?! Ja!!! Misliš li da je meni lako! Svako veče druga svinja ! Ovaj oće otpozadi, ovaj odozgo, onaj da mu pušim … ! I sve to trpim zbog tebe i onog pijanog kretena koji će sad da dođe i traži da ždere … što si se uopšte rodio skote mali ?!

Sav usplahiren, tresući se, zamahnu snažno šakom ka dečaku u ogledalu, i razbi staklo u paramparčad. Skrhano pade na kolena i poče snažno i očajno da rida. Krv i suze mešahu se, kapljući po mnoštvu sićušnih ogledalaca, sa kojih ga je uporno gledalo bezbroj malih preplašenih dečaka.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 20 Svibanj 2018 09:42

 

SA ZGOdlazak mami Zlati u Njemačku

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Baš u vrijeme kada je moja mama Zlata bila u Njemačkoj, stasala je svježa provalnička trojka, imena im ne beih pominjao jer su se tog posla odavno okanili. S jednim od njih sam bio neobično blizak, a zahvaljujući njemu bio sam neposredni svjedok skladištenja ukradenih kutija cigara, kafe čokolada, bombonjera…u jednoj od usamljenih kuća gdje je živio blizak rođak jednog od trojice. Kako je živio potpuno usamljen, a volio popiti, nije imao ništa protiv da njegova kuća postane skladište ukradenih artikala koji su poticali iz raznih marketa i granapa.

Glas o hrabroj trojci ubrzo se proširio po mahalama, a ja sam, znajući da onda ne treba dosta vremena da taj glas dođe do milicije i inspektora (gentera), počeo nagovarati tog svog najbližeg od trojice da zajedno pobjegnemo u Njemačku. I nagovorio sam ga. Ali, ali…nije sve išlo kako smo u početku planirali. Nije.

Udarila para i slava u glavu mojoj trojici prijatelja, pa ih evo skoro svake noći ne nekom od derneka, đah na Jekovcu, đah kod Mehe na Sedreniku. Ima se, troši se, razbacuje se.

Kažem svom prijatelju: “Čuješ da već svi pričaju o vama. A kad god je mahala brujala o nekom, došlo je i do ušiju murije. Nisam prorok, ali mislim da je pitanje dana kada ćete pasti…”

On je odšutio, a ja nastavio: “Ti imaš brata u Njemačkoj, a ja majku. Hajmo odavde, spašavaj se.”

“Ali, kako ćemo kad ni ja ni ti nemamo pasoša?”.

Znao je da sam ja svoj pasoš prodao džeparošu Muhi. Bio je svjedok kad smo u “Vatrogasnoj” trgovali. Muha me dobro nagradio i obećao da će se samo za jedan put poslužiti mojim pasošem. Kad se vrati, pasoš će biti opet moj. Ali nikad ja više tog svog pasoša nisam vidio. Muha mi je rekao da ga je ustupio svom kolegi Mićku, a on, nesretnik, uskoro je poginuo.

“Pa nabavićemo nekako…znaš da svako malo neko od raje kad obija auto nađe i dokumente…Samo im treba reći da ih ne bacaju…”

Kroz nekoliko dana imali smo četiri pasoša. On se odlučio da putuje na sliku svog starijeg brata, a meni su ostala tri. Jedan je bio zeleni, talijanski, prezime sa zapamtio jer je pamtljivo “Bombardieri”, a druga dva jugoslovenska. Da ne bi ispao šupak moj je prijatelj pozvao svoje provalničke ortake na oproštajni akšamluk na Jekovac i oni su se takođe složili da je dobro da se malo pritaje i “odmore” od posla.

Sve smo lijepo isplanirali, spremili stvari u torbe i jedne zimske večeri krenuli sa sarajevske željezničke stanice. Ne mogu tvrditi, jer to mi moj prijatelj nije nikada priznao, ali mislim da je za sve što mu se uskoro dogodilo bila kriva njegova svježa i velika ljubav. Oprostio se on i s njom za neko vrijeme, ali znate kako dugo traje i jedan dan u kom nisi vidio lice svoje ljubavi. U Zagreb smo stigli ujutro. Do večernjeg voza za Trst, on me nagovarao da napravimo neku provalu. Bilo je to vrijeme primitivnih obezbjeđenja i on me uvjeravao da će s lakoćom opljačkati jedan casino na Kvetrnikovom trgu. Ja treba samo da stojim, čekam i kako se govorilo “čuvam stražu”.

Nisam htio ni da čujem. Jesmo li krenuli za Njemačku, on svom bratu u Stuttgart, a ja majci u Schonach? Jesmo. Imamo li pare za karte? Imamo. I čemu onda rizikovati usred Zagreba? I inače ćutljiv, povukao se u svoju tišinu, a ja sam jedva čekao da se ukrcamo u voz koji je polazio oko pola jedanaest.

Kupe je bio prazan, smjestili smo naše torbe, zapalili i možda pet minuta prije polaska on odjednom skoči: “Odoh kupiti maramice”. I izađe. Prođe tih pet minuta, voz krenu, njega niđe. Uzalud sam gledao kroz prozor očekujući da će odnekud dotrčati. Ostao sam sam. Sa dvije torbe. I strahom koji je postao još veći kada sam otkrio kako je on, osim garderobe i sendviča, ponio i jedan veliki nož i šerafciger. Vrtio sam se po kupeu, izmiješali su se panika, strah i umor…a kako se bližila granica i zora počeo me hvatati san i skoro pa nekakav mir ili pomirenost sa sudbinom: neka bude što će biti. Odlučio sam se za pasoš jednog Beograđanina još ranije i stoga sam se i ošišao na nulu. Oblik glave i crte lice bile su slične, ali pošto je njegova kosa bila crna i čičkava, moja ćelavica potpuno je sakrila tu drastičnu razliku. Pred zoru smo bili u Sežani, ležerno sam pokazao pasoš graničnom policajcu, carinik me nije ni pitao za torbe…i lako, da ne može lakše, stigao sam na trščansku stanicu.

 
Tonijeva sjećanja
Utorak, 15 Svibanj 2018 19:23

 

Umjetno cvijeceZlatin odlazak u Njemačku

Toni Skrbinac, srajavska raja sa memli strane, Bistrika, na privremenom boravku u Mariboru

Nošena avanturističkim duhom, željom da pobjegne što dalje od za nju tragične spoznaje da je moj otac kojeg je neizmjerno voljela našao drugu, a najmanje ljubavlju koja bi morala biti najvažnija, moja majka Zlata našla se te 1959.godine u sarajevskoj mahali na Bistriku. Još je bila rosno mlada, vesela i ponekad razigrana kao dijete. Pristala da se uda za čovjeka koji je od nje bio stariji skoro 25 godina.

U jesen te 1959.g došli su po mene u Zagreb majka Zlata i očuh kojeg ću kasnije do kraja njegovog života zvati babo. Mala ćerpičara imala je dvije sobe, u jednoj smo živjeli majka, očuh i ja, a u drugoj kratko vrijeme Dika i Mujo Seferović koji je rodbinskim vezama zahvaljujući raspolagao sa tim sobičkom. U maloj avliji nalazila se česma, a pored ćesme je bila hala koju je babo sklepao i poslije stalno krpio daskama od drvenih sanduka.

Dika i Mujo su bili zaposleni, on je bio dobar majstor-herikter, pravio najvažniji dio obuće, a Dika je radila u klaonici. Uskoro su započeli i ubrzo izgradili vlastitu kuću koja se pokroviteljski digla iznad naše ćerpičare.

Ako i nije bilo ljubavi, a mislim da nije, moju majku i babu ujedinio je najprije interes, a onda je ta veza postala koliko-toliko čvrsta zahvaljujući djeci koja su došla na svijet, Džemo 1960.g i Jasmina 1963.godine.

Babo je imao zlatne ruke. Svašta je znao napraviti i popraviti, ali za majku Zlatu, vlasnika diplome modistice koju je stekla učeći kako se od raznih materijala pravi umjetno cvijeće, najvažnije je bilo da babo vlada brojnim pripremnim poslovima koje izrada cvijeća zahtijeva. Od materijala su najviše i najčešće koristili su papir, ali i saten koji su zvali svilom, taft, somot…A da bi iz tih materijala nastao cvijet trebalo je što babinom rukom za grublje, što majčinom za suptilnije poslove pet-šest radnji izvršiti. I kakve su samo ruže, tulipani, tratinčice, “Vergissmeinnicht” (to je njemački naziv koji su babo i mama koristili za nezaboravak nastajale u našoj maloj sobi, punoj dima i različitih mirisa koje stvarali topljeni parafin, štirka i razni mirisi kojim su škropljeni pojedini cvjetovi.

Onda se nisam pitao, ali dan-danas mi nije jasno kako su to umjetno, papirno cvijeće kupovali svi. I seljaci što su dolazili iz ko zna kojih zabiti, i građani iz Mostara, Sarajeva…i mladi i stari. No, kad se počelo pojavljivati plastično cvijeće, nama je posao stao.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 48

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search