LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 20 Siječanj 2019 10:21

 

Pretres

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Magle su davile selo, a kiša natapala tek uzorano polje. Hučali su nabujali potoci noseći lišće i blato.

Kuca u plamenuHadži Mustafi nije smetala ni magla, ni kiša dok je skrušeno klanjao podne – namaz. Samo što je predao selam i ispružio ruku da dohvatiti tespih začu glasnu galamu i psovku u svom voćnjaku, a pas Bjelov je lajao i nasrtao na iznenadne posjetioce.

Hadži Mustafa završi molitvu i hitro skoči na noge i krenu prema vratima. Dok je otvarao vrata smirivao je Bjelova. Izašao je na verandu sa koje je vidio grupu bradonja kako dolaze kroz njegov voćnjak, valjda da izbjegnu blato na putu. Išli su u koloni po jedan okićeni redenicima i ručnim bombama.

Bjelov je bio sve nervozniji kako se smanjivao razmak između njega i bradonja.          

U jednom momentu Bjelov jurnu na vođu kolone. Pucanj, kratko cvilenje, trzanje nogu, grohotan smijeh bradonja, tupi udarac kundakom po još vrućim psećim rebrima.

-Naoružane bradonje su prijeki i zli ljudi, smeta im pas na lancu i pasiji lavež, mislio je hadži Mustafa u sebi.

Sve to ukočeno je posmatrao kao da je nišan na friškoj humci u kojoj mu leži rahmetlih hanuma kojoj je srce otkazalo kada su počeli granatirati njihovo selo, a oni moraše u bezglavo bježanje.

Svi su bježali samo hadži Mustafa je ostao kod kuće mada su ga ubjeđivali i nazor vukli da i on ode gore u šumu poviše sela.                                                                                  

Eto i danas je ostao ne želeći bježati.

-Bježali su mi preci i nikada se više nisu vratili, mislio je on.

-Zato ostajem, u svom i na svom pa neka me dušmani i ubiju, jer to im je jedini zanat koji dobro ispekoše.

Vođa bradonja, do jučer učitelj u mjesnoj školi cinički se smijao i naredio hadži Mustafi da preda novac, zlato, inače će završiti kao njegov džukela.

Hadži Mustafa prepozna Đuru učitelja, mjesnog komadanta, ali mu ne bi od koristi. Đuro ga udari kundakom u stomak, a onda po glavi i on se prelomljen sruši na verandi i tu osta nepomično ležeći.

Onaj ugodni miris i mirnoću hadži Mustafine kuće poremetiše i narušiše bradonje sa svojim smradom na znoj, rakiju i grube psovke.                                                                          

Došli su da izvrše pretres kuće.

Njihova metoda je što više izlomiti i oštetiti kako nebi trebali opet dolaziti. Pri toj raboti koristili su kundak „kalašnikova“, kratke montirne šipke urađene i iskovane za specijalne provale.

U međuvremenu hadži Mustafa dođe sebi uz bolove koji su ga savijali i brišući već zgrušanu krv oko nosa i usta, pokuša ustati ali mu ne pođe za rukom.

Ispred njega stajao je jedan od bradonja koji je pokušao staviti mu tespih oko vrata na koji je privezao poveći drveni krst, a da ceromonija bude po njegovom ćejfu psovao je ono što je za hadži Mustafu bilo sveto.

Uz smijeh bradonje odoše dalje kroz voćnjak, a hadži Mustafa smognu snage, ustade na klecave noge, uđe u sobu u kojoj je sve bilo izlomljeno I isprevrtano. Ipak se zahvali dragom Allahu što ikako živ ostade pa u tom haosu poče tražiti nešto vrijedno što se bradonjama nije dopalo kako bi ponio sa sobom.

Sve je stalo u mali uzlić koji prebaci preko savijenih leđa.

I krenu put brda i šume poviše sela.

Kada se popeo na brdo suznim očima pomilova mahalu u čijoj sredini stoji njegova kuća koja nema unutricu, razoriše je dušmani kao crv jabuku šareniku.                            

Stajao je na brdu i razmišljao kuda i kako dalje?

U tom momentu razumio je svoje pretke koji u muhadžirluk odoše kako bi spasili živote i svoju vjeru, ali nije mogao razumjeti glad i pohlepu koju u sebi nose dušmani, jučerašnje komšije, prema onima koji vole Bosnu i vjeruju u Allaha. Smrkavalo se. Sačeka da se spusti mrak po mahali. Hadži Mustafa nije tek tako mogao okrenuti leđa kući i mahali i odlučio se na jedan potez koji mu u tom trenutku bi jedino za njega ispravno rješenje. Ponovo siđe dole u mahalu, a onda pažljivo uđe u svoju kuću i od izlomljenog namještaja nasred sobe potpali vatru.                                                                         

Kad je bio siguran da se vatra rasplamsala krenu na brdo sa kojeg je mogao gledati kako plamen oblizuje krov, prozore i vrata.

U njegovim očima mogla se vidjeti kuća u plamenu kao na televizijskom ekranu. Drhtavom rukom obrisa suze i krenu na muhadžirski put, put bez povratka.

Pepeo od sagorjele kuće ne ponese sa sobom, ali ponese uspomenu na kuću koja je ko baklja gorila, kuća koju on sagradi, a on je i zapalio. Bolje da on zapali ono što je mukom gradio nego da to urade četnici-dušmani.

Za hadži Mustafu se od tada više ništa ne zna, ali se i danas zna gdje mu je bila kuća. Dugo će se crniti gomila preostala od izgorjele kuće, sve dok je šikarje i korov ne sakriju od pogleda.

 
Priča za subotu
Petak, 18 Siječanj 2019 21:01

 

Pij PijPij, pij dragane, pare šalje magare

Nadan Filipović

Ovo mi je ispričao jedan moj dobar poznanik iz Pertha, a ja ću nastojati prepričati. Priča je 100% istinita.

U okolici grada iz kojeg on potiče ima jedno selo. Kad su onih davnih sedamdesetih mnogi Jugovići krenuli “trbuhom za kruhom” na “privremeni rad u inozemstvu” nekoliko mlađih ljudi je također otišlo za Njemačku, da rade, da za nove kuće zarade, za nov auto, modern kućanske aparate i ne znam za šta drugo – pa da se vrate. Međutim, osladila se mnogima njemačka plaća, a potrebe kod kuće nikad ne prestaju.

Žene ostale sa sitnom djecom, pa, malo-malo, zatreba za školsku opremu, pa za knjige i školski materijal, pa pokvarila se mašina za veš, valja novu kupiti – dakle uvijek neki novi trošak koji valja biti pokriven.

Prošlo tako nekoliko godina, djeca u školi, ženama dosadno – šta da rade, s čim da se zabave. Helem, “sezonu kurvanja” otvorila jedna Jelica, a uskoro švalere ujagmi i još nekoliko njenih prijateljica. Mora se reći da je nekoliko žena sve to gledalo, ali se u to seosko kurvanjsko kolo nisu uhvatile.

Jelica je bila pokrupna gospoja, a ponašala se kao pravi seoski kabadahija. Cijelom selu, i žensku, a i mušku je utjerala strah u kosti i svi su znali da onom ili onoj koja se Jelici usprotivi ili kaže nešto protiv nje, ne ginu batine.

Uskoro je Jelici bilo malo kurvanja u vlastitoj kući pa je počela biti čest gost u jedinoj lokalnoj kafani. Njen primjer su uskoro slijedile i ostale “vesele” prijateljice.

Ima se – može se! Para nikad ne fali, maraka pune ko brod, u kafani uvijek ima janjećeg i prasećeg pečenja, često se tu zadese i kafanski muzikanti, pa “kom će biti ljepše nego nam, samo da je vako svaki dan”.

Kad bi se podnapila, Jelica bi obavezno sjedi u krilu svom vrlo mladom švaleru, poštaru Raši, te bi započni pjevati: “Pij, pij dragane, pare šalje magare…pij, pij dragane, pare šalje magare!!!”

Odmah bi joj se pridružile sve vesele prijateljice. Svaka bi sjedi svom švaleru u krilo, pa bi horski zaarlaukale: “Pij, pij dragane, pare šalje magare.”

Kada bi muževi dolazili na “urlaub” kafanski promet je značajno opadao. Naime, nije bilo razuzdanih noći seoskih kurvi. One bi tada sjedile kod kuća, šunjale se kao najpitomije mace oko muževa, jedva čekajući kada će im opet vidjeti leđa.

Cijelo selo je sve znalo, ali muževi nisu. Nitko se nije usudio bilo kojem od “rogonja” makar naišaretiti šta mu žena radi dok je on u Njemačkoj. Svi su se bojali da bi glavna kurva – harambaša, Jelica, kadli-tadli raskopala ko je cinkovao, a tome bi se onda crna sudbina pripremila.

Vrijeme ide, vakat vunu prodaje. Prođoše godine. Većina muževa stekoše njemačke mirovine i vratiše se. Neki su bili prilično narušenog zdravlja, pa je sada valjalo mukom zarađene novce doktorima u kuvertama nosati i lijekove kupovati.

Vratio se i Jelicin Danilo, bogu hvala, prilično zdrav. Vrijeme je odradilo svoj neumitni posao – ostarilo se. Oženiše jedinca Mitra – Miću za pravu ljepoticu Ružu. Doveli su je iz nekog sela kod Jagodine. Nije šala – snajka prava Srbijanka.

Nije puno vremena prošlo, ni jedna puna godina, svekrva Jelica sazna da Ruža ima švalera u obližnjem gradu, nekog bolničara.

Tako, jednog popodneva, Mićo, po običaju, ode u kafanu da igra tablića s prijateljima, a Ruža se dotjeruje pred ogledalom. Maže usne napadno crvenim karminom. Ispod uske suknje joj se ocrtavaju tange, a na nogama crne-seksi čarape.

Svekrva Jelica sjedi u čošku i viri u kupatilo u kojem se Ruža dotjeruje za večernji odlazak švaleru u grad.

-Ode ti Ružice malo u zraku biciklo vozat, haaaa? – obrecnu se Jelica, pa rukama pokazuje gore-dole. Podigne jednu ruku, pa je spusti podižući drugu.

Ruža ne reagira. Sada sređuje trepavice.

-Pazi da puno ne potrošiš vjevericu! Ako je to golem švaler, zna se ona – pod golemim kamenom golem gušter. Pazi da ti je gušterom ne razvali…haaaa!

Ruža izađe iz kupatila sva sriktana, sa stola pokupi ključeve od auta, pa se na vratima okrenu i, mrtva hladna, reče svekrvi: “Najo, najo, mora neko u ovoj kući od tebe preuzeti bajrak kurvanluka. Šuti, sve znam. A što se tiče vjeverice, ne boj se, ostaće i Mićku za noćas da malo odere, kad se vratim iz kina. Hajde, čao najo!”

I zalupi vratima.

 
Rizin akvarel za vikend
Subota, 22 Prosinac 2018 12:28

 

imagesKako se postaje majka?

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

(Urednikova napomena: Smatram da se radi o izvanrednoj priči koja je zbog dužine negdje na pola "puta" da bude priča ili kratki roman. Ima oko 5.500 riječi. Dugačka jeste, ali je izvanredna. Ko se "zakači" i počne čitati, pročitat će do kraja s velikim uživanjem. N.F.)

Muka na svašta natjera čovjeka, natjera da vjeruje i u ono u šta do tada nije ni pomislio da će vjerovti, ali se dešava i obrnuto, da više ne vjeruje u ono u šta je do tada vjerovao i čemu je robovao. Nekakvog Bihorca, koji je doskoro lupao goč po vašarima obdari Bog, preko noći, da liječi od svake bolesti, a naročito od neplodnosti, i to posebno žene. Njemu se sudbina, eto, na vrijeme osmjehnula. Toliko je lijepih zanata, a njemu Bog odredi baš taj. Ima li na svijetu boljeg zanata od tog? Ko god kaže da ima, laže. Svako bi se tim poslom bavio, pa makar ga imao preko glave. Uzeo mu Bog goč i udaraljku iz ruku, a napravio mu neku vijugu u glavi da pomaže ženama. Ženskih muka mnogo, a ima i onih što su zajedničke i ženama i muškarcima. To je, obično, samo jedna zajednička, kad se nema evlata.

A počelo je slučajno, sasvim slučajno, kada mu se obratila jedna žena iz susjednog katuna da joj pomogne. On, tada nije ni slutio da je toliko obdaren, ali je prihvatio da pomogne jadnoj ženi pa šta Bog da i noj i njemu. Nema većeg sevapa na ovom dunjaluku, nego pomoći ženi u nevolji. Za vrstu nevolje ne treba pitati. Čim pitaš za nevolju, kao da nijesi pomogao, jer ako ti se nevolja ne dopadne sigurno joj nećeš pomoći, a ako ti se dopadne onda ćeš pomoći objeručke. Ta mu komšinica nekoliko godina proživje sa mužem, ali bez djece. Željela je dijete više od svega na svijetu, kako bi ostala sa svojim Latifom da živi. Voljela ga je i to nije krila, nadala se svaki čas da će je Allah dželešanuhu obradovati kao i druge žene. Bilo je poprilično mlađih nevjesta, koje su kasnije došle, a već vode svoju djecu za ruku, zovu ih imenom, igraju se sa njima i broje još koliko pa da pođu u školu. Voljela bi i ona da ima dijete kao i njene komšinice, da sa njima može pričati istu priču, da može zagrliti svoje dijete, a ne da  joj bude suđeno da cijelog vijeka grli tuđu. Najteže je bilo slušati svekrvu kako je grdila krave, ovce i koze pa čak i mačke kad ostanu jalove. Svaki dan je zvocala na tu temu, nijesu nju brinule životinje toliko, koliko je željela snahi da prigovori:

-Da moš' ti bi petoro rodila do sat, no te nije d'o Bok za to.

Ona bi obično prećutala svekrvina predavanja, udaljila bi se da ne sluša ta zvrndanja, zamajala bi se oko nečeg i bilo bi joj lakše. Opet svekrva za njom leta i ponavlja priču da treba zaklati zekulju što osta ozimačna i što neće biti teleta. Ta mlada i jedra žena sumnjala je sve više u sebe. Muž joj prilazi kao što i drugima prilaze, ali njoj se ne poznaje. Stomak se sljubio sa kičmom i nimalo da krene u širinu.

-Ili je do mene ili je do njega. Biće đece ako bidnem živa. Vid'eću ja do koga je. Ni'sam hadalj, da s'edim prazne lubine. Hoću i ja svoje dijete u naruč'e.

Nevjesti dosadilo pa riješila da nešto čini, iako nije znala da li je do nje ili do muža. Riješila da sa tim komšijom proba, pa ako krene kako valja, onda ona nije kriva nego njen Latif. Komšija je gledao samo u fildžanu, čitao telvu, ali samo ženama. Ne pamti niko da je zvirnuo u mušku šolju. Što da im gleda kada ne traže i ne vjeruju njegovoj priči. Žene vjeruju u njegovu obdarenost, on rječit i nekako pitom. Ima ga i za pogledati, lijep nema tu šta da se zbori. On bi rano u proljeće izlazio na planinu sa porodicom istjerujući stoku, radi ispaše i smoka i ostajao bi do kasne jeseni. Vidio bi se veliki hair stoci, pogojila bi se, olinjala do te mjere da bi stočari na jedvite jade prepoznavali svoju stoku krajem ljeta. Vrijedne domaćice su na planini mogle cijelo ljeto da sakupljaju sir i kajmak, jer je svježi planinski vazduh to dopuštao. Ne bi ovi vrijedni ljudi ni u selu stvari prepuštali slučaju, sve bi se kontrolisalo i koristilo. Svaka bi se voćka pokupila, osušila ili stavila u bačve da se preko zime, za vrijeme dokonih dana, peče rakija. Tako jednog dana žena ovog obdarenog pokupi djecu i ode u selo da sakuplja voće, a on ostade sam kod katuna da brine o stoci. Hitrije dječije ruke, nego njegove, lakše se savijaju i ispravljaju, više će voća pokupiti od njega. A kad bi on i sišao u selo, gubio je puno vremena na šolje. Popiju žene kahvu pa ako im se šolja dobro išara, čuvaju je i po mjesec dana, zamotanu, da im je on rastumači. Zato ga njegova žena i ne povede, nego ostavi kod katuna. Znao je on oko krava i ovaca kao svaka žena i da pomuze i da procijedi, ukiseli i usiri.

Svekrva ove ucviljene žene je izbjegavala odlaske sa njom bilo gdje, jer je trebalo svakome objašnjavati što još nema djece. Sasvim je slučajno, dok je muzla ovce, vidjela kako komšija ispraća familiju u selo. Kad vidje da vode i konja natovarenog krošnjama, znala je da idu sakupljati šljive jer te godine bijahu dobro ponijele. Eto namjestila se prilika, sama po sebi, nije ona ništa namještala. Zato ona ispod neke živice saginje glavu, da sakrije svoj stas, da je ne bi neko vidio, pa poslije na sva usta telalio i što jeste i što nije. Morala je iskoristiti ovu priliku, jednom se nebo otvara svakome od nas, pa i njoj siroti. Ko zna da li će biti, ikada, više ovakve prilke? Došla je sama na svojim nogama ispod nekih međa. Našla ga je kako briše dvorište, potrošenom brezovom metlom, uklanjajući hajvanski izmet. Bio je on još u snazi i takatu da je mogao pomoći od svake ruke, pa i njoj danas. Najbolje je to ona procijenila. Kako god da je mislila, drugog nije bilo da bira. Ona će sa njim početi igru preko kahve, pa će je nastaviti, ako bude sreće, ako ne bude natrag i trpi šta te našlo čekajući novu priliku.

-Umori li komšija?

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 16 Prosinac 2018 10:36

 

PrebijenKoban dan

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Maj 92. godine. Mirsad je na godišnjem odmoru. Nije mu ni padalo na pamet da djecu i ženu povede na more. Kakvo more u karavakat! Osjećao je da se u Bosni nešto čudno događa. Čuo je šaputanja od uha do uha da se postavljaju balvani kako bi se zakrčili prolazi u neka sela i gradove.

-Dakle, počela je „balvan revolucija“! Isto k'o prošle godine u Hrvatskoj. A mi tad' ni mukajat. K'o da se to dešava na Marsu, a ne u bliskom komšiluku. Niko nije ni pomišlj'o da se tako nešto može desiti u Bosni, srcu bratstva i jedinstva. - razmišljao je.

Nije mu se izlazilo iz kuće, ali se odjednom sjetio se da je u opštini trebao podići neki važan dokument. Bi li išao, ili ne?!

-Ma, idem. Valjda neće ništa biti. Nisam nikome bilo kakvog zla napravio. Pa, što bi meni neko?!

Ii onako, kako se zadesio u trenerci i patikama, odluči se da skokne do opštine. Uđe u kuću da uzme novčanik. Reče supruzi da mora u grad po dokumente.

-Ne idi Mirso, bolan ne bio! Jesi li sl'jep? Vidiš li da gomile vojnika špartaju ulicama. Nešto se golemo iza brda valja. Sjedi đe si. Pusti sad' dokumente i opštinu.

-Neka ženo, odo' i odma' se vraćam, a da ne izvozim auto iz garaže busom ću, koji samo što nije stig'o.

Mirasad je dotrčao do autobuskog stajališta i pogledao na sat.                                                    

-Po redu vožnje autobus je treb'o stić' za desetak minuta. - mislio je.                    

Dok je čekao vrhom patika je spajao jarugice koje su se napunile od kiše koja je rominjala cijelu noć. Koliko je jarugica spojio nije ni brojao, ali jeste vrijeme nakon što autobus nije stigao po redu vožnje. Kad je vidio da autobus kasni više od pola sata bi mu čudno i sumnjivo: „Zašto toliko kasni, kada je uv'jek u minutu stiz'o? Morebit je u kvaru, il' je, ne daj Bože im'o kakav udes? Ma, ode ja bo'me kući. Nafija je u pravu. Nije vakat za cestom hodat'.” – mislio je u sebi.

I taman da krene kući stiže tako dugo očekivani autobus na kome se vrata automatski otvoriše. Autobus je bio krcat, pun kao konzerva sardina. Pomisli: „Čekao sam pogrešan autobus!“ Pođe da ustukne, ali nazad više nije mogao. Iz autobusa iskočiše do zuba naoružani rezervisti “JNA” koji mu narediše da uđe. Kad se i sam nađe u toj “konzervi sardina” i ću prijetnje i naređenja rezervista bi mu jasno zašto je autobus kasnio. Nije imao ni kvar, ni udes, ali je imao duža zaustavljanja, čak i tamo gdje nisu bila određena stajališta, rezervisti su kupili zdrave i sposobne muškarce (prisilna mobilizacija), za radne vodove, kako su zvali takve akcije.

 
Tonijeva priča za subotu
Subota, 15 Prosinac 2018 09:47

 

Kredit iz KuvaitaKuvajtski kredit

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Neka imena ću izostaviti, neka promijeniti, ali kako je cijela priča prilično svježa, tvrdim da je tako bilo kako ću vam ispričati.

Evo, četvrta je godina od tada, vrijeme baš ovako nekako kad vjetrovi i kiše najavljuju jesen, prvi listovi lelujaju i padaju na zemlju, a iz ormara vadimo džempere i jakne.

Moj stari drug,jedan od posljednjih Mohikanaca koji krstari bjelosvjetskim štajgovima u potrazi za tuđim trenucima nepažnje i njihovim novčanicima najavio da mi dolazi u goste. I posebno je naglasio da želi da vidi mog prijatelja Ekrema Prohića. Kaže, ima za njega jedan strašan posao.

“A i ti si u talu Toni, da znaš, neće biti bez nagrade”.

Popodne smo sve trojica sjedili u bašti Restorana “Kužner” u Mariboru. Sejo je bio direktan, slatkorječiv i kratak. Od Ekrema traži da učestvuje sa 10. 000 eura u velikom poslu.

“U Sarajevu nas čeka moj ortak. On je maher za banke i kredite u arapskom sv'jetu. Treba nam za put polog od 10.000 eura, a uzećemo milion kredita. Bez kamata! Tvojih će biti, to ti garantujem 100.000 eura. Letimo iz Sarajeva za Kuvajt i tamo ćemo za par dana sve završit'.”

Ekrem je pogledao u mene: “Šta ti misliš, Toni?”

Slegnuo sam ramenima, mislim da nikad nisam čuo sličnu bajku, a svejedno sam rekao: “Ti odluči.” Miris avanture draškao mi je duh.

Malo je razmišljao a onda rekao: “Sejo, nemam trenutno tol'ko para, al' mogu uzet' na kamatu od lihvara i to onda neće bit' 10.000 neg' 12 hiljada.”

“Ama slobodno uzmi, kad ti kažem. Šta su dvije milje više kamatašu, kad ćeš imat' stotinu hiljada.”

Sejo je još malo govorio o arapskim bankama i drukčijim običajima, posebno naglašavajući kako u arapsim bankama nema kamate, te o svom ortaku koji je u stanju tamo čuda da napravi.

Ujutro smo krenuli za Sarajevo.

Bila je nedjelja i do večeri smo ne samo stigli, nego se i smjestili i lijepu večer proveli u jednom od sarajevskih restorana.

Ekrem i Sejo nisu se prvi put sreli i znali su jedan o drugome onoliko koliko su htjeli i mogli da saznaju. Iz nekoliko kafanskih susreta rodilo se, učinilio mi se, solidno prijateljstvo. Tako smo s razlogom sutradan bili gosti u Sejinoj kući u koju je Ekrem pošao, kao što je red da se ide prvi put u goste, s vrećicama punim poklona. Lijepo nas je Sejo ugostio, ispričali se o svemu i svačemu, a na kraju Ekrem pitao, pošto Sejo nije pominjao - kad se leti za Kuvajt.

“Ne sekiraj se ništa. Večeras imam dogovoren sastanak sa mojim haverom, a sutra ćemo se naći i tačno ću sve znati. Sutra ćemo se naći svi skupa” - obećao je Sejo.

Ostatak dana proveo sam sa Ekremom i mojim sarajevskim prijateljima u čistom turističkom ozračju. Čekali smo sutrašnji sastanak i Sejo se pojavio oko podne. Nismo otišli ni na kafu samo je, gledajući na sat i govoreći o žurbi rekao Ekremu: “Daj mi 4.000 eura da rezervišemo karte, ja to odoh odma' odradit', a uveče ćemo se naći kod Minje…nećemo na čaršiji da nas dušmani gledaju.”

Ekrem je uredno izbrojio novac i Sejo je otišao za svojim poslom.

 
Mešina priča za nedelju
Nedjelja, 02 Prosinac 2018 09:18

 

Rusevine u MaglajuKrvavi mrak

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Na slici: mali dio maglajskih ruševina)

Boli ga glava od rakije - mučenice, a kuk zbog gelera koji je “fasovao” prije nekoliko mjeseci. Za glavobolju je sam kriv, a geler nosi iz prvih dana borbe za „veliku Srbiju“.

Glavobolju je dobio želeći u piću uspostaviti prisnost sa ovim svijetom u kome nanosi samo zlo. Što se više trijeznio bio je bliže zaključku kako je lakše mijenjati svijet, nego s njim postati prisan.

Povremeno bi nakratko izronjavao iz teškog pijanstva kao iz duboke ozrenske šume u čijem je mraku boravio i družio se sa nejasnim nemirom i strahom.

Pogled mu je žmirav i izgubljen, a sjećanje pokidano i dok se bori sa mamurlukom pred sobom vidi kao kroz kišu i maglu „vojvodu“ Stevana, nekadašnjeg razrednog iz „Škole sa praktičnom obukom“ u Maglaju, koji je podigao „kalašnjikov“ i urlao na njega kako bi iz njega istjerao rest alkohola, ali i samrtnički strah.

Ogrnut u sivomaslinastu, već istrockanu bundu vadi iz džepa flašu sa rakijom, a bajonetom reže šarenu slaninu i te komade slaže na panj ispred sebe. Potegnuo je veći gutljaj mučenice ne mareći na urlikanje „vojvode“ Stevana. Podigao je lijevu ruku zasukao rukav kako bi vidio koliko je sati. „Seiko“ koji je strgao sa ruke jednog mladića kojeg je s provodio u dobojski zatvor pokazivao je 20 časova - vrijeme kada su trebali početi granatiranje Maglaja.

„Deder, oderi Ljubiša!“                                                                                                                    

Ljubiša priđe kanafi, a oni njegovi ubaciše stopedesetpeticu u cijev koja je zijevala u ozrenskoj noći. Resko škljocnu zatvarač, a Ljubiša malo zažmirje i mehanički poteže. U noge mu tresnu prazna čahura, a granata zapara nebo naslonjeno na stari grad Maglaj i vrh Ozrena.Ljubiša zajauka od bolova u nogama.

Dok su se oni gore smijali zbog nepažnje pijanog Ljubiše, dole u gradu tresak, dim, prašina, vatra, jauci i dozivanja.

Maglaj miriše na krv, jod i bijelo. Ono malo medicinskog osoblja žurno obilazi ranjene, naredane u hodnicima kao sardine u konzervi. Neki od ranjenih dovikuju: „Daj lijekove za umirenje bolova...!“ Jedan od ranjenika jedva sriče: „Sestro, gdje li je moja noga?“ Neka nena leži zamotana u bjelkastu plahtu i prekrivena starom vojničkom dekom koja je i sama poprimala crvenu boju krvi koja ističe. Ljekar je nakratko otkri, pogleda od glave do pete, pa sestri rukom naišareti da je gotovo.

Krvavi mrak je pokrio Maglaj. Mrak je prolamalo jaukanja i zapomaganja onih u čijim tijelima ostadoše neizvađeni geleri.

A noći nikad kraja!

 
Mešina priča za subotu
Subota, 24 Studeni 2018 09:23

 

PogacaPogača

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Noć je mirisala na barut, krv i smrt. Kroz muklu tišinu gmizala je kolona ranjenih, bolesnih i gladnih.                                                                          

Mada ranjeni i bolom parani trpili su i uzdržavali se od svakog jecaja koji bi mogao narušiti tišinu. Znali su, ako ih čuju četnici sami bi se otkrili i upali u klopku.

Još par stotina metara i kolona će preći „ničiju zemlju“ i onda uz Božiju pomoć mogu rastaviti usne i zube, pa glasno jaukati, plakati, pjevati...                                                        

I kada su mislili da su prešli „ničiju zemlju“ jedan od ranjenika koji se povratio iz besvjesnog stanja poče glasno buncati. I prije nego mu staviše šaku na usta zaštektaše rafali iz obližnjeg rova. Noć propara sijevanje metaka i pretvori se u pakao u kojem kolona bi pokošena kao tek oklasala pšenica.

Nakon nekoliko minuta vođa kolone pokuša da se podigne i osjeti bol i toplinu krvi na prsima. Ipak, pribra snage i puzeći stiže u obližnju šikaru, a onda četveronoške na proplanak koji je bio stotinjak metara udaljen od rovova na koje su naišli. I dok je pokušavao da se orjentiše gdje i kuda, iz rova ću naređenje: „Očistite srpsku zemlju od balinske pogani, a ako ima ranjenih dovedite ih, trebaće nam za zamjenu!“

Priđoše bradonje pokošenoj koloni. Džepnim lampama pažljivo su osvjetljavali tijela i kontrolisali ima li preživjelih. I kada se uvjeriše da nema preživjelih dadoše znak da može doći kamion u koji ubaciše lješeve i odvezoše ih u nepoznato.

Vođa kolone pritajen u niskon grmlju u sebi je govorio: „U nesrećama bude i trunka sreće, a koja se pružila samo meni, a ne i mojim supatnicima.“                                                              

Osvanuo je novi dan. Posmatrao je izlazak sunca. Razabirao je teren po kojem se moglo propuzati samo uz veliki oprez. U cijeloj okolici nema ništa a da nije oštećeno. Ni voćnjake ne poštediše, već ih osakatiše. Sve je ranjeno, sve je mrtvo na zemlji za koju se gine. Samo on izvuče živu glavu iz kolone koja bi pokošena, samo on kao svjedok izlaska iz pakla, izlaska iz „zaštićene zone“.

Tri duga dana se skrivao i puzao, a eto, tri dana ništa nije ni pojeo. Utroba mu se zalijepila za kičmu, a na usta navro gadan smrad suhog lišća kojim je pokušavao zavaravati tu bol. Zbog borbe s glađu zaboravi na ranu, a kad bol proklija iz rane, zaboravi na glad. Iscrpljenosti zakunja s glavom naslonjenom na gomilu suhog granja. Obraz mu se ukočio od ožiljaka koje mu utisnuše grbave grane.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 5 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search