LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Mešina priča za subotu
Subota, 24 Studeni 2018 09:23

 

PogacaPogača

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Noć je mirisala na barut, krv i smrt. Kroz muklu tišinu gmizala je kolona ranjenih, bolesnih i gladnih.                                                                          

Mada ranjeni i bolom parani trpili su i uzdržavali se od svakog jecaja koji bi mogao narušiti tišinu. Znali su, ako ih čuju četnici sami bi se otkrili i upali u klopku.

Još par stotina metara i kolona će preći „ničiju zemlju“ i onda uz Božiju pomoć mogu rastaviti usne i zube, pa glasno jaukati, plakati, pjevati...                                                        

I kada su mislili da su prešli „ničiju zemlju“ jedan od ranjenika koji se povratio iz besvjesnog stanja poče glasno buncati. I prije nego mu staviše šaku na usta zaštektaše rafali iz obližnjeg rova. Noć propara sijevanje metaka i pretvori se u pakao u kojem kolona bi pokošena kao tek oklasala pšenica.

Nakon nekoliko minuta vođa kolone pokuša da se podigne i osjeti bol i toplinu krvi na prsima. Ipak, pribra snage i puzeći stiže u obližnju šikaru, a onda četveronoške na proplanak koji je bio stotinjak metara udaljen od rovova na koje su naišli. I dok je pokušavao da se orjentiše gdje i kuda, iz rova ću naređenje: „Očistite srpsku zemlju od balinske pogani, a ako ima ranjenih dovedite ih, trebaće nam za zamjenu!“

Priđoše bradonje pokošenoj koloni. Džepnim lampama pažljivo su osvjetljavali tijela i kontrolisali ima li preživjelih. I kada se uvjeriše da nema preživjelih dadoše znak da može doći kamion u koji ubaciše lješeve i odvezoše ih u nepoznato.

Vođa kolone pritajen u niskon grmlju u sebi je govorio: „U nesrećama bude i trunka sreće, a koja se pružila samo meni, a ne i mojim supatnicima.“                                                              

Osvanuo je novi dan. Posmatrao je izlazak sunca. Razabirao je teren po kojem se moglo propuzati samo uz veliki oprez. U cijeloj okolici nema ništa a da nije oštećeno. Ni voćnjake ne poštediše, već ih osakatiše. Sve je ranjeno, sve je mrtvo na zemlji za koju se gine. Samo on izvuče živu glavu iz kolone koja bi pokošena, samo on kao svjedok izlaska iz pakla, izlaska iz „zaštićene zone“.

Tri duga dana se skrivao i puzao, a eto, tri dana ništa nije ni pojeo. Utroba mu se zalijepila za kičmu, a na usta navro gadan smrad suhog lišća kojim je pokušavao zavaravati tu bol. Zbog borbe s glađu zaboravi na ranu, a kad bol proklija iz rane, zaboravi na glad. Iscrpljenosti zakunja s glavom naslonjenom na gomilu suhog granja. Obraz mu se ukočio od ožiljaka koje mu utisnuše grbave grane.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 11 Studeni 2018 16:13

 

ToniUkradeno blago

Toni Skrbinac, prava sarajevska raja s Memli Strane (Bistrik), s privremenim boravkom u Mariboru

Kad smo izlazili iz Zikine kafane zora samo što nije otkrila maglovito jesenje jutro. Konobar Mačak i Zikin brat Čkalja krenuli su nesigurnim, pijanskim korakom uzbrdo prema svojim kućama, Paša i njegovi hajduci potrpali su se u kombi, a Zika i ja ostadosmo smo sami.

“Gdje ti ono stanuješ?” - upitao me Zika.

“Kod Asima, u Bakarevića ulici.”

-Pa to je sad moj komšiluk… haj ja ću te odvesti.”

Sjeli smo u njegov bijeli golf “dvojku”, Zika je upalio auto, a ja i njemu i sebi po cigaru i polako krenusmo niz Bistrik.

-Ono što sam ti počeo pričati…znaš, ima jedan frajer što sam s njim ležo u Centralnom, kaže ima neke slike…puno su, kaže, vrijedne, pa ću ga pitati hoće li da ih ti vidiš, ti ono znaš oko slika???

-Reko sam ti,nešto znam…

-Ali, opasno je nešto, moram ti reći, frajer mi kaže da su to neke crkvene slike…

Radoznalost je bila jača od straha. Istoga dana popodne krenuli smo prema Konjicu.

Zika je uspostavio telefonsku vezu sa svojim zatvorskim poznanikom.

-Evo mi smo krenuli…Dobro, dobro, znam…. kad dođemo javiću se…

-Kako ti se svidjela moja kafana? - pitao me Zika.

“Fina je” - odgovorio sam prilično neodređeno. Ali sam ipak shvatio kamo Zika cilja sa svojim pitanjem i nastavio: “Nisam znao da ti imaš toliko smisla za lijepo…”

Osmijeh mu se razvukao po licu: “Ma ja sam to radio za svoju dušu i za raju. Da se imamo gdje okupljati. Matere mi, ne zanima me lova, ti znaš da sam ja i imao i nemao…nego, važno mi je samo da možemo sjesti bez ikakvog srkleta kad nam se pije…Vidio si sinoć. Šta nam je falilo? Ništa.”

Jesenje popodne razlilo je boje po okolnim livadama i brdima. Brzo smo stigli u Konjic i Zika je organizovao sastanak u jednoj bašti gdje sam upoznao njegovog kolegu. Žestok momak na prvi pogled. Imao je crnu kapu navučenu skoro do obrva, stisnuo mi je ruku, onako muški da bi valjda posvjedočio svoju snagu koja je bila vidljiva iz širokih ramena i atletskog izgleda,uopšte.

-Auto ostavi tu, pa ćemo pješice do stana. - rekao je Ziki.

A onda se okrenu meni: “Znaš, imam neke slike koje sam dobio od jednog lopova…prebili smo tako dug, kaže mi, daću ti slike vrednije su sto puta više od dvije milje koje ti dugujem i ja uzmem. Sad me zanima da ih vidiš i da mi kažeš ako znaš može li se to i kome prodati…Ja se ne razumijem u to."

Popeli smo se ubrzo na drugi sprat u jednoj obližnjoj zgradi, “Žestoki” je otključao vrata jednog stana i uveo nas u veliku dnevnu sobu. Potom se sageo i ispod kauča izvadio bijeli čaršaf u kojem su bile zarolane slike.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 03 Studeni 2018 21:57

 

Na mezaruDženaza umjesto svadbe

Podsjećanje na davna vremena

Jesen 1941. godine

Kolona ustaša približavala se selu. Zna se kamo su krenuli? U brdo, kod pravoslavnih komšija da ih pokolju. Muzafer, rahmetli Osmanov babo iskupi četrnaest ahbaba i na seoskom drumu oni hrabro stade pred ustaše. U rukama su imali samo lovačke puške sa po par patrona sačme i nekoliko šišana – kubura. Kad su ih ustaše pokušale ukloniti i rastjerati kućama Muzafer napadno glasno reče: “Valja vam prvo nas pobit', pa onda gore u Vlahe ić' klat'. Dok je nas živijeh nećete nam komšije dirat'.” I ustaše se bogme okrenuše i nikad više ne povratiše. Svi pravoslavci ostadoše živi zahvaljujući komšijama muslimanima. Poslije onog rata pristojno su se slagali. Muslimani su znali odpješačiti uza stranu, u brdo, u srpsko selo, kad bi oni slavili Božić i slave, da im čestitaju, a, da se duša ne griješi, o Bajramima bi Srbi slazili da muslimanima čestitaju.

Jesen 1991. godine

Otobarska noć je iznenađujuće topla, puna srebrne mjesečine i tihih uzadaha. Sjene raskošnog jorgovana drhću po duvaru Osmanove kuće. Širi se slatki opojni miris. U krošnji se oglasi bulbul. U nemirnoj sjeni se skrila Osmanova jedinica, ljepotica Enisa sa svojim ašik Hasanom. Čuteći su se predali mjesečini. Esma i Hasan su znali da je babo Osman nakraj sela, po adetu, u džamiji gdje džematile klanja jaciju sa svojim ahbabima.

Osman jer bio duboku svjestan da mu je šćer prispjela za ašikovanje, pa bi svaki put kada bi bilo kamo odlazio od kuće upozoravao svoju hanumu da puno vodi računa o šćeri i da ne skida oka s nje. Uvijek bilo i bit će - žensko k'o žensko, uvijek samo ono krivo za sramotu, uvijek dupla bruka i sramota, a muško k'o muško, može kobili rep iščupati, pa ni to nebi nikoga zanimalo.

S'vjetovala je majka Enisu da se čuva i pogleda, a kamoli dodira, da se pažljivo oblači i ne izlaže tuđim očima ništa više do lice i ruke.

Mada je Osman bio strog prema Enisi ipak je imao razumijevanja jer je proživio lijepu mladost, ašikovao i ašikovao, pravo rečeno naašikovao se, pa se svaki put nazor nakašlji prije nego bi odškrini avlijsku kapiju. Tako bi Enisi naišaretio da poleti na verandu i tu ga dočeka. A onda bi, onako kroz šalu, prozbori: „Ko li je taj zbog kog' moram nazor i kašljat'?“

Nije dugo potrajalo i čitava mahala je znala za ašike. Pričalo se po sijelima i prelima i komentarisalo o toj ljubavi. Što je ta ljubav više rasla, rasla si i kuđenja. A, kao uvijek u takvim prilikama, bilo je i onih do srži zavidnih i bolesno ljubomornih što su na sve moguće načine pokušavali zamutiti i zavaditi zaljubljene.

Osmana i njegovu hanumu je interesovalo čije je to dijete i kakvi su mu roditelji i kakvo im je imovinsko stanje. Ne daj Bože da Enisu zapadne kakav goljo ili fukara jer su bili svjesni da u njihovom kraju mnogi jedva kraj s krajem sastavljaju, pa zašto da im se šćer uda baš tamo – u sirotinju praznih naćvi?                                                                  

Enisi su posebno imponovali Hasanov stas, boja očiju, kose, a posebno joj je bilo drago što je jedan od najboljih đaka u školi. Ali, na prvom mjestu bila je obostrana strasna ljubav u koju su se kleli.

Hasan nije bio iz familije koja je imala kuću čardakliju, pune hambare, koševe, pojate pune hajvana i prepune magaze. Bio iz familije koja je živjela u neuglednoj prizemnici pored potoka na kome je bio mali mlin, vlasništvo Hasanovog babe. Pošten je to mlinar bio. Prepošten i od sviju poštovan, a to je veliko bogatstvo.

Što se drugog “imanja” tiče Hasan je visok, vitkog stasa, oči boje jutarnjeg neba, bijele puti poput alabastera, zubi su mu kao biseri, kosa kovrdžava i sjajno - crna kao pero u gavrana, srca i duše širokih kao more.                  

Ta savršena ljepota je bila ono o čemu je Enisa snila. Briga nje za kuće, blago, dulume oranice, pune hambare, itd.

Uz sve to Enisa je bila posebno ponosna na Hasana, jer je on bio jedan od najboljih učenika Učiteljske škole u Tuzli. Ali, daleko je Tuzla, daleko je učiteljska škola, daleko je njen dragi, pa su pisma često putovala, a misli još češće.

Enisa je poštu dobijala srijedom, jer je tada poštar navraćao u njeno selo. Ali, jedne srijede niti poštara, niti pošte. To je plaho rastuži.

„Da se nije, ne daj Bože, šta desilo?“

„Da se nije poštar razbolio?“

„ Il' se Hasan u drugu zagled'o?“

Bila su to zlokobna pitanja bez odgovora; pitanja koja su je počela mučiti.

Međutim, te srijede poštar nije ni imao potrebe dolaziti u selo. Naime, desilo se da je na putu sreo neke od mještana i zamolio ih da oni ponesu i uruče pisma. Među njima se zadesio i Osman kome poštar predao pismo adresirano na Enisu.

Kada je Osman stigao kući zatekao je Enisu zamišljenu i tužnu. Nije je puno ispitivao da bi saznao razloge tuge, jer je znao da o tome Enisa ne bi sa njim raspravljala. „Istjerati ljubavne jade iz njenog srca teže je neg' ljutu guju iz kamena zida“. - mislio je Osman.

„Ljepotice babina, ima da ujagmim muštuluk, pa hajde, budi malo veselija!“                                                    

„Ah, babo, kakav sad muštuluk?“                                                                                                        

„Šta ću dobit' k'o dar ako te muštuluk obraduje?“                                                                          

„Ma hajde već reci, a za dar ćemo se lahko dogovorit'!“                                                          

„Dobro, evo ti ova kuverta, ona je za muštuluk“.

 
Mešina priča za vikend
Subota, 27 Listopad 2018 09:40

 

Most MaglajSamotna šetnja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Azra je ispražnjena, lepršava. Vrluda vitkim tijelom i hitro promiče vremenom uglačanom kaldrmom što odsjajem liči na zvjezdano nebo. I zaista, zvijezde su pokovale nebo i prosule srebro po sjajnoj kaldrmi. U tihoj noći odzvanja klepet njenih nanula. I klepet brzo nestaje, a prati ga huk ćuka negdje iz krošnje jablana.  

Njoj je njena mahala najljepša. Najljepša joj je zbog džamija, avlija, taraba i kapija, kapidžika i mušebaka, šarenih bašči, miomirisnih đulistana, a posebno zbog stare mahalske česme, izvora života. Mahala joj se za dušu prionula, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa. A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj rastjera trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja, ako ne do kraja, a ono da ih bar za neko vrijeme negdje zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom slađanom samozaboravu.

Sitnim koracima lebdi uglačanom kaldrmom do kraja se predajući talasanju mahale, ispunjena žuborenjem česme i prijatnim lahorom koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima.

Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala usaglasiti i usmjeriti svoje korake, upijala je još iviek neizgubljenu sposobnost sjetnog osmijeha i ponekog uzdaha iz sehare brzo prošle mladosti.

Nije više za nju bila navika nego obaveza da kad krene u šetnju navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i led-ledene vode, da ovlaš okvasi vrele usne. To je česma iz koje tiho žubori voda, kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo. Kao da joj vrijeme uteklo kroz prste.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kad bi stigni na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u mutnu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom dalekom, dalekom moru. Čudna je ta rijeka. Ona često svojim promjenjljivim vodostajem oslikava sudbine na svojim obalama.

Stopila bi se sa hukom rijeke koja žuri ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji upravo zagrljeni prođoše pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i nekud odnosi. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnula u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj rashladi. Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj je tada izgledao kao izvor rijeke. Bistar i otvoren. Kao da je bila u stanju trenutačne i slijepe zaljubljenosti ili je bila očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje. Zbog tog, već davnog događaja urezanog u sjećanje ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku osluškujući šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavio iz vrbaka, noseći je u čvrstom naručju.

U tim trenucima u njoj ključa stotine misli i, ma koliko se trudila da nešto poveže, ostaje kao prikovana uz hladnu gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlana o dlan, svjesna da njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo. Naprotiv, mnogi su mislili da je konačno našla unutarnji spokoj.

Poče kiša, a ona je bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je polahko krvarilo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši joj kao i u džepu. Praznina. Nije znala šta će sa sobom. Tuga, nemiri i sjećanja razdiru joj dušu.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Listopad 2018 18:37

 

Most na BistrikuPod bistričkim mostom

Toni Skrbinac, bistrička sarajevska raja (memli strana) trenutno

u Mariboru

Mi smo priču čuli od naših očeva, živih svjedoka, a od koga ju je čuo Nedžad Ibrišimović, to zaista ne znam. On je napisao scenarij, a mislim da je Aco Jevđević režirao film “Ćilim” i ja sam kao mlađani novinar polovinom sedamdesetih poslan da pratim snimanje koje se događalo pod bistričkim mostom. Kasnije sam gledao taj film u kojem je ispoštovana priča o jednom bistričkom bekriji kojeg su zvali Baja. Možda očevi nisu znali, a možda nisu ni smatrali bitnim da u priči navedu razlog zbog kojeg je Baja jedne večeri odlučio da se ubije tako što će skočiti sa bistričkog mosta na asfalt tadašnje Ulice 6. Novembar. I svjedoci i Ibrišimovićev scenario bave se postupkom sebične i škrte žene čija se kuća nalazila na brežuljku preko puta mosta. Jer, kad se Baja najprije odlučio,a onda predomoslivši se, ostao da visi nad ponorom, njegovi prjatelji i svjedoci otrčali su do te žene da traže ćilim u koji su namjeravali uloviti Baju i tako mu spasiti život.

“Daj brzo ćilim”,viču ljudi.

“Ne dam”, odlučna je žena.

“Daj bona da spasimo čovjeka, vidiš, samo što nije pao.” - pokušavali su nemoćni Bajini jarani Salko i Džemo, koji su kasnije nama djeci o tome pričali.

“Ne dam, uprljaće mi čilim…i ko ga je tjero da skače s mosta” - navodno tako ja bezdušna žena završila razgovor.

Bajina snaga, a kažu da je bio jak, je kopnila, u neko doba prsti su popustili i on pravo na bistrički asfalt gdje je i umro.

Tužni film i strašne slike moja fantazija proizvela je puno prije negoli su se Ibrišimović i Jevđević prihvatili posla. Koliko li sam samo puta pogledao prema mostu i nebu i koliko puta se javila slika čovjeka koji visi, a život će mu trajati još svega nekoliko minuta dok mu snaga i prsti ne popuste.

A ako pak pogledam ispod mosta, malo udesno, vidim jednu brvnaru, koja je neko vrijeme bila kafana, malo čudo od ljepote i Zikine kreacije.

Zapuštena je i propada.

Zika je bio hrabar i u miru i u ratu. Živio burnim životom i bavio se raznim poslovima, od kojih su ga dovodili neki do, uglavnom kraćih, zatvorskih kazni. Umio je lako doći do guta para i još lakše ih spiskati. Bio je kako rekoh hrabar, ali isto tako i jak. Nije se bojao ni noža ni pištolja, a kavgu nije nikada prvi tražio. Poslije rata bio je još dovoljno mlad za razne početke. I ne znam kako i zašto, ali odlučio se da pravi sam samcat kafanu ispod mosta. Kao što lasta svija svoje gnijezdo donoseći slamčicu po slamčicu, tako je i Zika krenuo sa svojom gradnjom. Mic po mic, daska po daska i evo ljepuškaste brvnare. Onda malo kamen ovakav, malo onakav, pa neki antikvitet, pa cvijet…i evo je nikla Zikina kafana, sa malom terasom,drvenom ogradom i šadrvančićem pod samim zidom bistričkog mosta. Kao prekrasna školjka puna suptilnih svjedočanstava o Zikinom istančanom ukusu, pa i određenom stepenu talenta za arhitekturu s kojom Zika nikakve formalne veze u smislu školovanja nije imao, nastanila se tako kafana pod mostom i počela svoj neobični i kratki život.

 
Tonijeva priča
Petak, 12 Listopad 2018 09:18

 

Bolnica MariborU bolnici

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Smrti se ne bojim kada je gledam u likovima mojih drugara kojima je došla. Nekima nakon duge i teške bolesti, a nekima iznenada, onako naprečac. Pogolem je spisak mojih školskih drugova, prijatelja, poznanika koji su napustili ovaj svijet.

A ipak se bojim, čim mi se učini da je smrt blizu.

Bila je srijeda, u stanu naš mali pas i ja. Sami. Ona je otišla službeno u Ljubljanu gdje sam joj se trebao pridružiti u petak. O rođendanskom poklonu majci pobrinula se kćerka. Kupila nam karte za koncert slavnog Andrea Ruiea koji već trideset godina sa svojim okrkestrom oduševljava svijet. Supruga zaboravila karte u stanu, ali kako joj se u petak trebam pridružiti...”nemoj slučajno da zaboraviš ponijeti karte”… opomenula me i u tu srijedu.

Dakle, bila je srijeda, majski dan sličan prethodnim. čas sunce, čas kiša. Mene nešto bolio stomak, bolio, bolio…. ali me to nije zabrinulo ili iznenadilo jer ima već neko vrijeme kako mi je starenje donijelo probleme sa probavom. Međutim, poslije podneva su počele prave muke i problemi. Neću ih opisivati u krvavim pojedinostima, ali iznenađen i prestrašen nazvah svog prijatelja, doktora koje se takođe zove Toni, i njemu povjerim šta mi se događa.

“Uuuuh, Toni to nije za igrati se. Odmah idi u hitnu! Vjerovatno ćeš ostati neko vrijeme u bolnici. Imaš li koga da te vozi? Hoćeš li da ja dođem po tebe?” - zabrinutim glasom me pita doktor i još više me prepade.

-Ne treba. Hvala ti doktore, već su se snaći.

Stomak me i dalje bolio, a krvave slike iz WC-a probudile su strah. Hajde da taj strah smjestim u stručni kontekst. Odem na internet, još gore. Najbliže mi najcrnje dijagnoze i prognoze.

Nazovem ženu, kažem da moram u bolnicu, da se može dogoditi da ostanem…i da ću karte za koncert nekako već poslati. Kćerku neću da uznemiravam, ionako ima preko glave posla i obaveza.

Imam u Mariboru nekoliko prijatelja na koje mogu uvijek računati. Jedna od njih je moja kolegica Ksenija Gerovec. Nazovem je.

-Halo, Ksenija…

-Zdravo Toni. Je li nešto hitno?

-Jeste.

-Pričekaj molim te samo pet minuta, vodim Tonija doma.

U pozadini čujem njegov glas, i da mi nije nakon tih pet-šest minuta sama rekla spoznao sam.

-Hej, oprosti! Nisam mogla s tobom razgovarati i njega vuči…Jedva sam ga dovela kući. Napio se, zamalo nije pod auto podletio. Šta je to tako hitno?

-Ma trebam hitno u bolnicu.

-Dolazim odmah - rekla je Ksenija i nije ništa pitala.

Toni, onaj drugi što ga je odvela kući je njena stara ljubav, od koje nije ostalo ništa osim redovnog druženja i nekakvog prijateljstva.

Eto mi Ksenije. Širi ruke i pita: “Šta je, šta se dešava s tobom? Heeej, kako se samo napio, ja sam ga slučajno srela i nisam ga mogla pustiti da sam ide kući.”

Nemoćno se smješkam: “Danas ti dan određuju dva Tonija, jedan se napio, a drugi je bolestan.”

-Pa šta je, šta ti je?

Opišem joj situaciju, kažem da mi je doktor rekao da idem u hitnu i eto to je to.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 6 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search