LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Hamo, hajd’ ’vamo! (19)
Srijeda, 23 Studeni 2011 16:05

Ismet A. Čaušević

Na Omerovoj dženazi četiri efendije bile. Zaslužio čovjek. Učio djecu haman isto kao što su i efendije učile odrasle. Proučiše Fatihu, halališe mu svi prisutni, halalio sam mu i ja. Šta’š , sad je meit i ništa više. Jedan stariji čovjek kaže Omerovci: Nek’ je sam’ po redu, draga Omerovce. Na to jedan od hodža izgovori jednu mislenu – Mi se samo po redu kopamo. A, u stvari, svi smo mi, već od rođenja, mrtvi! Al’ je ovo pametno rečeno, ono baš skroz, - veli moja ’hadžin’ca’ Dija, a naša Senka dodaje: To je on pročitao od onog pisca što ga ne voli. Kako ne voli, a ponavlja njegove riječi? Morebit, i to je neka politika.

 
PROBLEM
Subota, 15 Listopad 2011 21:35

In memoriam: Deset godina otkada nas je napustio velemajstor Dario Džamonja

(poslao naš Duba Banjac kojem se u vaše i u moje ime zahvaljujem)

 

Kao napomena, kao motto, uz svaki moj tekst, priču (a ako ćemo pravo, uz sav moj život) trebalo bi da stoji slijedeće:
 

“Ovaj nepouzdani svjedok sjeća se mnogih nebitnih detalja u svojim iskazima, a neke stvari od životne važnosti izmiču njegovom zapazanju i on ih naprosto zaboravlja. Ali, kako njegov iskaz ne može imati nikakvog utjecaja na Vaše mišljenje, koje je postojano i već davno formirano, neka mu bude dopušteno da priča onako kako on nalazi za shodno, jer, ponavljam: ništa se neće i ne da promijeniti”.

Kažu da se nekad desio i ovakav slučaj: u davno vrijeme, kada su djevojke još uvijek mučile dileme, u jednom selu, nije mu važno ime, ostala djevojka u blagoslovenom stanju. Po selu se počeli pronositi glasovi da je uzročnik sve vidljivije promjene na djevojci niko drugi nego jedan aga iz tog kraja. Došlo to i do aginičinih ušiju, pa ona poletjela da mužu saopšti novost, koja više nije ni bila novost, da vidi kako će on na to reagovati.

 
M R T V A Č E V A V O D A
Ponedjeljak, 03 Listopad 2011 15:55

Esad Jusić - Bugojanac

Dijete! Šta je to? S čim ga uporediti? Možda s kapljom rose na vrhu kamiličine zelenožute bradavice, koja je zagrljena lepezom bijelih, bijelih latica, a u kaplji titraju sve dugine boje : bezbrižno, svojevoljno, prizmatično, u nepredvidivim pravcima lomeći slike okoline po nekim svojim zakonima jedinstvenog ogledala.

Ne treba puno nepravde ili kakvog drugog poremećaja, dovoljno je i samo malo pa da ta tanana sjajna slika potamni i prsne, a svo preostalo bitisanje  postane krnjavo hramanje nekadašnje ljepotice : bijela ptica koja vuče ranjeno krilo po zemlji, umjesto da siječe horizonte milujući visine. Kad nepravda udari na tu nježnost i unakazi je,sva se ljepota preobrati u puko bitisanje sa nekakvim rijetko povremenim, a još i kratkotrajnim iskričavim radostima koje su prokleto malonadajuće ljudsko traganje za svemoćnim lijekom protiv rane koja je sve jača, šira i očevidnija, pa čovjek napokon dođe do saznanja da ju više i ne treba liječiti, no se na nju naviknuti i u dugim noćima milovati je kao najrođenijeg.

 
Poznanstvo
Utorak, 27 Rujan 2011 08:36

Nadan Filipović

Poznanstvo

Husein Kapić, bivši prosječni učenik i maturant Prve gimnazije, od 1922. godine je radio kao viši računovodstveni službenik šeste klase u Hipotekarnoj banci. Stanovao je u malom iznajmljenom stanu u Ciganluku, dvorištu koje se nalazilo iza stare kuće na Appelovoj obali. Bio je stari momak. Hranio se kao abonent u kafani „Pošta“, gdje je bio pretplaćen na svakodnevni ručak. Nedjeljom je, radi promjene, ručavao u nekoj od brojnih aščinica na Baščaršiji, ali najčešće kod Hadžibajrića.

Jednom je tako Husein sjedio u kafani „Pošta“ i čekao konobara. Bila je neuobičajena gužva jer se u restoranu zadesila veća grupa oficira i podoficira koji su bili ne nekim manevrima oko Sarajeva. Husein je nervozno pogledavao po sali. Imao je jedan sat pauze za ručak. Evo već prođe oko pola pauze, a čak se ni uvijek monotona goveđa supa ne pojavi. Dok je već pomalo gubio nadu da će danas uopšte ručati, njegovom stolu priđe čovjek srednjih godina, sa šeširom u ruci. Najpristojnije pozdravi i upita smije li sjesti za njegov stol. Normalno, Husein odmah pokaza rukom na cijeli stol.

-      Hart

-      Kapić

Uto konobar Smajo donese goveđu supu i servira je, izvinjavajući se  zbog čekanja. Za baksuzluk, supa je bila prevruća. Morao je puhati u svaku kašiku, jedući pri tom po malo kruha. Nervozno je pogledao na sat. Očigledno je bilo da pridošlica nije imao problema sa žurbom. Mirno je čitao „Jutarnji list“ i čekao svoj ručak.

 
Dr Jasmina Hanjalić: Dajo
Petak, 19 Kolovoz 2011 17:34

Jutro je mirisalo po svježoj rosnoj travi, nedozrelim jabukama, celeru i peršunu koji su rasli u vrtu jednospratne kuće na četiri vode. Bistro je i sunčano, a pjetlovi kukuriču s kraja na kraj Plava, kao da vrše jutarnju prozivku. Lice upija svjež zrak, pa i koža gostiju iz dalekih krajeva postaje napeta i čista nakon samo nekoliko dana boravka. Već sedam jutara udisala sam tu mješavinu planinskog zraka i jezera kao gost kod moga daja.

Kuća je mirisala krečom, a najmirisnija prostorija je smočnica u kojoj su uredno poredane kace sa sirom i kajmakom sa planine Bogićevice. U drvenim niskim kolibama na planini strpljivo su skupljani iz dana u dan, a potom snijeti dolje u varoš, u smočnicu moje dajnice.

U najvećoj sobi poredani su minderi ispod velikog prozora sa šarenim zavjesama koje vise sa drvene izrezbarene garniše, prekriveni vunenim jambolijama boje krvi, plišanim jastucima i kao snijeg bijelim uštirkanim prekrivačima, ručno izvezenim punim vezom tamno crvenih ruža i zelenih listova. Kredenac od punog drveta prepun je kristalnog stakla i porcelana, a rubovi otvora bogato su ukrašeni nabranim bijelim heklanjem. Lusteri, kugle od bijelog stakla, išarani su tankom šarom, a vuneni ćilim sav je u vijencima.

 
Sjećam se, ko da je jučer bilo …
Utorak, 08 Ožujak 2011 07:53

Autor: Kemal Huseinćehajić

 Pošo ja niz Bistrik, kad, neš mi vjerovat, malo ispod Fudinog granapa, kod Čopeljove kafane sretnem Josipa Starog i njegovu Joku! „Đe si ba Moke, evo mi taman pošli po tebe, hajmo malo u tutnjažu!“

Ja zamalo ne padoh u bandak, vliko mi godra što me se jaran sjetio: „Ma đe si Stari, jebote, otkad se nismo vidli? Ješta mai kod bite? Kako u Beogradu? Slušal te Joka?“

 

 „Ma jebi je. Priljepila se uza me, zenta li zenta i sve zipa da ja ne bi pogledo za kakvim mačkom, ne moreš je se otarasit nikako – al jebiga, štaš, jaran mi je pa je trpim!“

 

 Joka, nabakamila se ono pravo, ponosna na svoj „jugoosmeh“, stau od hau do hau, poljubi me u obadva obraza, jebote, mora da sam izgledo ko Indijanac pod ratnim bojama: „Ma stipu ga Moke matere ti, hadum je totale i frontale, pa neću da se bruka! Ja ga pazim, kuham, perem, peglam... Evo jučer odosmo na Darivu, tamo kod Oficirskog, metli šišu u vodu da se hladi, – joj što mu napravih meze, da odvališ! Sjećaš se prošle zime na Brusu, kakve vam ražnjiće napravih? Al stari povlo to ne zna cijenit!“ 

 
P O R E Z
Petak, 22 Listopad 2010 11:09

Dragi i poštovani posjetitelji “Oka”, velika mi je čast postaviti “Razglednicu iz Dubice” našeg nadarenog pisca-slikara Ismeta Čauševića. Ne znam kako ćete vi otploviti ovom njegovom pričom, ali ja mogu reći da je čitam i vidim sve detalje, pa mi je čak u nozdrvama i miris kafe iz Rasimina ka(h)vića, vidim jutarnju dubičku maglu, gledam Mustafu-efendiju kako zabrinut pripaljiva cigaretu, itd. I opet ponavljam da su Ismetove riječi  poput najfinijeg kista za slikanje ovih unikatnih razglednica koje odišu ne samo Dubicom i Potkozarjem, već  duhom jednog bosanskog mjesta, po mnogo čemu specifičnog i vremenu koje je ostalo iza nas. Od srca se zahvaljujem našem poštovanom Ismetu na ovoj prekrasnoj razglednici.

 

Nadan    

 P O R E Z

Da li je to bila puka slučajnost ili samo još jedan prost podatak  koji nije skrenuo pažnju Dubičanaca,  što iskusnom policijskom liscu, kakav je bio Dmitar Stanić, to jednostavno nije moglo promaći.  Naime, u  Dubici su, do pred sam rat, službovali efendija Mustafa Aljević, pop Slobodan Aksentić i svećenik Krešo Gagula. Prvi u Gradskoj džamiji,  a ostala dvojica u svojim crkvama koje bjehu jedna pored druge, u naselju Ježevica. Ništa tu ne bi bilo neobično da, sada već penzionisani komandir Stanice milicije, nije zapazio nešto posebno i zajedničko za svu trojicu. Prvo, nijedan od njih nije Dubičanac.  Hajd’ to i nije nešto, ali njihova mjesta rođenja su bila različita  i  u isto vrijeme veoma sličnih naziva, što je kod Dmitra pobuđivalo neke asocijacije i na osnovu njih neobične zaključke.

      Efendija Mustafa je rođen u mjestu TRNOVO kod Sarajeva. Ne baš neka čaršija ali eto blizu Sarajeva. Dubički pop Slobodan rodom je iz ovećeg  sela TRN,  u neposrednoj blizini Banjaluke (nekad  imali dobar fudbalski klub pod  nazivom -  Sloga), a svećenik Krešo nam dolazi  iz zagrebačke opštine TRNJE!!!

 
« Početak«515253545556»Kraj »

Stranica 55 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search