LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Elektroprivreda
Srijeda, 10 Listopad 2012 06:25

Saško Fetahagić

Tenkom dejstvuju sa tri položaja. Igru smrti počinju sa parkinga kod spomenika na Vracama. Pošalju nekoliko projektila u pravcu  zgrade Loris i Trga Pere Kosorića. Onda ta gusjenica plazi Husinjskom uličicom  presjecajući ulicu B. Šurbata koja vodi na drugu stranu Vraca, približno ostajući na istoj visini. Dotutnji  ispred upadljive private kuće na kojoj piše “Prodavnica autodijelova”.  Pošto se i odatle ispucaju i zadovolje granatirajući  područje od Doma zdravlja “Omer Maslić” do Hotela “Bristol”, spušta se niže ispred Osnovne škole da bi i tu odradili zločinački zadatak. Onda se cijev pomijera prema gradu do Zemaljskog Muzeja. Kad ispuca sve raspoložive granate tenk se izgubi iza prevoja Vraca prema raskršću Lukavice i Trebevića, valjda da bi ga ponovo snabdjeli municijom. Skoro istovremeno kada se ovaj tenk izgubi iz vida na parkingu kod Spomenika zaustavlja se nova neman. Izlazi neko muško, a ulazi neko žensko sa dugom plavom kosom. Odradi i ona svoju turu, pa opet zamijene mjesta. I tako se ciklus ponavlja. Jedino varira broj ispaljenih projektila sa pomenutih mjesta. Gledamo sve to kroz durbin, a ne možemo ništa učiniti.

 
Priča
Subota, 29 Rujan 2012 09:17

GLAVICA KUPUSA

Esad Eso Jusić

Kakav sam dječak bio? Nestašan sigurno, a uz to lakomislen i nepažljiv toliko da mi majka nikad nije smjela dati da donesem litar vode u posudi od litra, prosuo bih sigurno jer sam u jednom smjeru išao, a u drugom gledao. Takav sam bio. Zato mi je davala petolitarsku posudu da bi se osigurala, ali za mene smotanka ni to nije bilo potpuno osiguranje, pa je zbog toga često bilo i galame, a, bogami, i batina. Jednom prilikom, od sve djece, bio sam majci pri ruci samo ja. Ona je nešto petljala oko „špareta“ i u jednom momentu me pozvala:

 

-                            Hajde, rodila te majka, u bašču i donesi mi jednu glavicu kupusa za ručak.

-                            Kol'ku glavicu? – odapeo sam kao iz topa pošto ja od malehna, baš kao ni danas, ne volim ništa „onako“ i „odoka“ jer mi je uvijek logično da su mjere izmišljene za sve baš zato da ne bismo nagađali, ubjeđivali se i svađali. To je slično onoj narodnoj: „Ako laže koza, ne laže rog!“

-                            Paaa, onako, osrednju – odgovori majka i odmahnu rukom.

-                            A kol'ka je to osrednja? – zapeo ja, tražeći tačnost.

-                            Pa znaš, brate, šta je osrednja.

-                            Pa ne znam – ljutnuh se ja – da znam ne bi' te pit'o. De mi tačno, a ne otprilike, reci kol'ku češ – i rukama joj rastezah od najmanje do najveće glavice.

-                            E, tobe jarabi, šta ja rodi, pa, eto, đavo te ne odnio, eto k'o tvoja glava – ljutito reče majka i nastavi petljati oko suđa.

 
Priča
Srijeda, 26 Rujan 2012 08:56

Četiri krompira i jaje

Saško Fetahagić

Negdje u junu ili julu 1992.g. Civilna zaštita MZ Koševsko Brdo podijeli šporete na drva. Svaki ulaz u našim četverospratnim zgradama u Livanjskoj dobi po jedan “smederevac”. Postavili smo ga između prizemlja i prvog sprata. Dovoljno za dvanaestak stanova u ulazu. Gornja površina dovoljno velika da mogu stati i tri-četiri veće šerpe. Ima i rerna. Domaćice se dogovore, naprave ne baš strog raspored, svako doturi po malo drva, naravno mnogo manje nego da kuha sam… Pripomognu žene jedna drugoj, pripaze ono što se kuha. Sva djeca probaju malo i one komšijske hrane. Čini mi se radilo to pravo dobro.

Koristim ona četiri dana kod kuće. Kao slobodni dani , jest al’ od linije. Opet stalno nešto radim. Svaki dan sa Mahmutom u kasarnu Maršala Tita na ručak. Tako se štedi za svoje, a još ako ušičariš koji frtalj hljeba i doneseš kući, onda je to puna šaka brade. Nabere se i nasjecka pokoja polomljena grana, zaveži to nečim il’ u vreću pa na leđa, i pravac – kuća. Ujutro ili poslijepodne, zavisno od granatiranja, letam sa Denisom u potragu za vodom i drvima. Dina mu ne da i kaže - još si mali. Al’ on hoće. Kaže veliki je. Jaštaradi! Ima četrnaest godina.

 
Ratna priča
Nedjelja, 09 Rujan 2012 09:59

Bristol

Saško Fetahagić

Hotel Bristol. Kraj 1992. i početak 1993. Studeno. Strašno. A još strašnija muzika “orchestra” sa njihove strane. Note svih kalibara i decibela. Utvrđeni u ulazu u Bristol, onaj bliži drvenom mostu, osmatramo preko sistema ogledala. I to kroz rupicu malo veću od oka. Odradim svoju smjenu.Pa na odmor – pripravnost. U prostoriji do starog Bristola na prvom spratu. Imamo i grijanje. Bure od 200 litara. Otkinuto samo dno i trpaj šta ti je najbliže od drvenarije. Grijem se na vatri i dimu. Dim goni na suze. Uto primijetih da se nešto dešava na lijevoj strana moga lica.

“Ma nije ti ništa, jebo ga ti, nego daj tu flašu,” govore mi u glas.

Zoka donio viski i dao meni. Za svaki slučaj da ne bude problema. Da je ja unesem i da doziram. Pijemo iz zatvarača – čepa. Malo k’o i drijemnem. Prebaci me na momente…

 
Mlijeko u prahu
Srijeda, 29 Kolovoz 2012 23:01

 

Mlijeko u prahu

Saško Fetahagić

“Sve je u redu tata” - na vratima mi govore uglas Dina, Denis i Haris. Skidaju sa mene drva i kanistere sa vodom, kako mogu i kako stignu.

“ Nema mlijeka za djecu, a nema ni cipela. A dijelili u Merhametu dok si ti bio tamo. Možeš mislit’, neka djeca  dobila sve, a na spisku su i Karitasa. I tamo dobijaju. Šta već  dijele… Ama i neka … Za našu djecu kažu da je nestalo mlijeka u prahu pa čekaj novu isporuku. Za cipele… kažu nema odgovarajućih  brojeva. Hajd’ nek’ im bude. Al’ to nije sve. Najgore je što sam ja i Haris ili Denis, ne znam više koji, na spisku, a ti i drugo dijete ne postojite…” dočeka me Dina rafalno. Vidim da jo je prekipilo.

Šutim. Znam da je njima gore nego meni. Dosta je što su ih oni sa brda prikovali za sklonište, nego i ovi naši  još više zagorčavaju ono malo što je od života ostalo. Mislim samo da mi se rastovariti i “okupati” sa dva-tri litra vode /moguće je moguće/, malo porazgovarati  sa svojima.. pa u Merhamet….

 
Pismo drugovima i drugaricama
Nedjelja, 29 Srpanj 2012 17:04

 

Ovdje više nije vaš dom - pismo drugovima i drugaricama

Jasmina Hanjalić

Dan nakon proslave tridesete godišnjice mature u Trećoj sarajevskoj gimnaziji, pitala me koleginica, koja je bila spriječena da dođe, kako je bilo: “Odlično organizovano, sve krasno i na nivou, ali osjećam beskrajnu tugu”, odgovorih.

Brzo je shvatila zašto mi se oči nisu ispunile sjajem (sve)svjetskih toaleta, predivnim odijelima sa odgovarajućim kravatama, očuvanim, njegovanim izgledom uspješnih drugarica i zanimljivih drugova tek pristiglih sa cijele planete. Osjećanje trajnog gubitka toliko pametnog, kreativnog, dobrog svijeta s kojim sam konfuzne tinejdžerske dane provela u Vilsonovom šetalištu, nadjačalo je ushićenje i radost zbog susreta nakon toliko vremena. Prvi put sam osjetila konkretno i pravo značenje ofucane sintagme “odliv mozgova”…

A, vi koji više niste ovdje, toliko toga ste mogli dati ovome gradu i on vama…Pored svih koji su tragično stradali na bilo kojoj strani, pored srušenih domova, uništenih materijalnih dobara, vi ste još jedan nenadoknadivi gubitak.

Sarajevo više nije vaš dom i tugom mi se pune oči zbog toga. Ne pomaže ni to što vidim da ste se snašli gdje god da ste, još uvijek volite svoj rođeni grad i niste ga zaboravili, pamtite prijatelje, kao ni spoznaja da niko od nas nije kriv. Jer vi ćete sve rjeđe i rjeđe dolaziti, sve više kao gosti i češće kao turisti: Sarajevo mora dalje bez vas, ogromne snage koja se razlila u tuđini i tamo iz nje niče i cvjeta njen podmladak …

 
Ramazanska priča
Utorak, 24 Srpanj 2012 10:10

HODŽARINA

Sejida Čehajić

Uzinom puta pokraj žitišta, preko vrhovine obrasle čivitastim šumama prošaranim tankim, bijelim brezama i krošnjastim bukvama, preko koje je prešao puteljkom obraslim gustim šibljem i grmovima sitne, planinske ružice, polahko korača Nesib-efendija i zapliće pogled u zeleno klasje, u rumene makove nikle nasumice, zastajkuje u hodu osluškujući cvrkut ptica i šušanj što dopire iz blizine, zamiče pogledom u put ispred sebe, i lijevo i desno, u mislima negdje na pola puta svoga života – provlači se kroz njega mučno osjećanje i sjećanje na dane straha i opreza, nastojanje da preživi koračanje tim istim putem poodavno, kada je hrabrost bila tvrdo zaspati.U očima mu prebjeg iz čežnje u radost, neznatno obojen tugom, neopažena napetost sjećanja na jutro kada na taj put nije smio izaći, kada su odsvakud vrebale baruštine i srpuljci nečijih očiju, a život jeftinio iz sahata u sahat. Mrakom zastrta neizvjesnost uselila se u srca ljudi, svak je na svakog vrebao, provirivale su iza samog uha uhode, iz mraka u pritaji. Ježe mu se damari u tišini jutra, primiče se očima širini horizonta kao da hoće da ga vidi izbliza, izotvara dušu jasno i blistavo pa odmah zametne trag mislima, istom zauči, navrh glasa, zuhdijski:

– Zašto ječiš, moj dolape? Zašto ječiš, moj dolape? Dert ja imam pa ti ječim, illallahu, Hu, Hu, Allahu… – i odjazi glas živo, u pregrštu radosti, otisne se u sigurnost bijelim glasom i srcem. Sjeća se i udvostručenih straža onoga vakta i gušćih zasjeda očima i glasom, žednih zuluma po pravu bratstva i jedinstva, kad su ljudi govorili išaretom skrivenim u napetim damarima i svakako, samo ne riječima, oprezno zastajkujući u hodu, pognute glave, kao da čitaju na prsima rasklopljenu knjigu, a može bit’ je baš tako bilo – Knjiga se čuvala u srcu. Prisjeća se i ravna misli po tome kada su oca i amidžu odveli u zindan, pa kako je jednom prilikom majka ispekla ražev hljeb i onako vruć umivala mokrim dlanom kao da ga miluje, krijući oči orošene suzama i dubok uzdah što ih nema za sinijom, pa da se zajedno večera, što su u zindan zatvoreni na pravdi Boga, što im se, po svemu sudeći, radi o glavi, a ni u kakav haram nisu umočili ruke.

 
« Početak«515253545556575859»Kraj »

Stranica 56 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search