LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Mešina priča za vikend
Subota, 27 Listopad 2018 09:40

 

Most MaglajSamotna šetnja

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Azra je ispražnjena, lepršava. Vrluda vitkim tijelom i hitro promiče vremenom uglačanom kaldrmom što odsjajem liči na zvjezdano nebo. I zaista, zvijezde su pokovale nebo i prosule srebro po sjajnoj kaldrmi. U tihoj noći odzvanja klepet njenih nanula. I klepet brzo nestaje, a prati ga huk ćuka negdje iz krošnje jablana.  

Njoj je njena mahala najljepša. Najljepša joj je zbog džamija, avlija, taraba i kapija, kapidžika i mušebaka, šarenih bašči, miomirisnih đulistana, a posebno zbog stare mahalske česme, izvora života. Mahala joj se za dušu prionula, prosto joj se prilijepila najprije svojim danonoćnim žuborom česme i životom kojim neprestano ključa. A ta mahalska zahuktalost zacijelo je kao nigdje: u stanju je da joj rastjera trenutačne potištenosti sputavajući dvoumljenja, ako ne do kraja, a ono da ih bar za neko vrijeme negdje zaturi i pomjeri s duše, tako da se iza toga s olakšanjem predaje makar i prividnom slađanom samozaboravu.

Sitnim koracima lebdi uglačanom kaldrmom do kraja se predajući talasanju mahale, ispunjena žuborenjem česme i prijatnim lahorom koji su se miješali i gubili u baščama i đulistanima.

Azra je umjereno i istovremeno po izvirućoj potrebi, s kojom je rijetko uspijevala usaglasiti i usmjeriti svoje korake, upijala je još iviek neizgubljenu sposobnost sjetnog osmijeha i ponekog uzdaha iz sehare brzo prošle mladosti.

Nije više za nju bila navika nego obaveza da kad krene u šetnju navrati i na česmu, stisne šake i podbaci ih pod mlaz bistre i led-ledene vode, da ovlaš okvasi vrele usne. To je česma iz koje tiho žubori voda, kako kroz njene šake, tako i kroz njeno djetinjstvo. Kao da joj vrijeme uteklo kroz prste.

Nakon obilaska česme odlazila bi na most koji spaja obale „novog“ i „starog“ grada i  mnogobrojne mahale.

Kad bi stigni na sredinu mosta zaustavila bi se prebacivši torbicu preko ruke i naglo bi se naslonila preko gvozdene ograde i zagledala se u mutnu masu koja se neumorno valja nekud prema nekom dalekom, dalekom moru. Čudna je ta rijeka. Ona često svojim promjenjljivim vodostajem oslikava sudbine na svojim obalama.

Stopila bi se sa hukom rijeke koja žuri ispod mosta i dok joj promatra valovita i živahna leđa i sama se predaje nečujnom razgovoru dvoje mladih koji upravo zagrljeni prođoše pored nje.

Svi ljudi imaju neku svoju rijeku koja ih ljulja i nekud odnosi. I Azru je njena rijeka jednom ponijela i pljusnula u naručje vrbaka dok je pokušavala da se u njoj rashladi. Iz tog vrbaka je spasio zorooki momak, slučajni prolaznik. Taj momak joj je tada izgledao kao izvor rijeke. Bistar i otvoren. Kao da je bila u stanju trenutačne i slijepe zaljubljenosti ili je bila očarana dodirima njegovih ruku i očiju koje su joj nudile svoje najskrivenije osjećaje. Zbog tog, već davnog događaja urezanog u sjećanje ona i navrati na most sa koga upire pogled prema vrbaku osluškujući šumove rijeke i uzdahe koji su se iz nje otkidali kao onog trenutka kada je nepoznati momak izbavio iz vrbaka, noseći je u čvrstom naručju.

U tim trenucima u njoj ključa stotine misli i, ma koliko se trudila da nešto poveže, ostaje kao prikovana uz hladnu gvozdenu ogradu. Svaki put vrijeme njene šetnje prođe kao udar dlana o dlan, svjesna da njeno odsustvovanje nikome u mahali nije smetalo. Naprotiv, mnogi su mislili da je konačno našla unutarnji spokoj.

Poče kiša, a ona je bez kišobrana. Ulica je bila mokra kao i njeno srce koje je polahko krvarilo. Žurili su ljudi, a i Azra im se pridruži. U duši joj kao i u džepu. Praznina. Nije znala šta će sa sobom. Tuga, nemiri i sjećanja razdiru joj dušu.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 20 Listopad 2018 18:37

 

Most na BistrikuPod bistričkim mostom

Toni Skrbinac, bistrička sarajevska raja (memli strana) trenutno

u Mariboru

Mi smo priču čuli od naših očeva, živih svjedoka, a od koga ju je čuo Nedžad Ibrišimović, to zaista ne znam. On je napisao scenarij, a mislim da je Aco Jevđević režirao film “Ćilim” i ja sam kao mlađani novinar polovinom sedamdesetih poslan da pratim snimanje koje se događalo pod bistričkim mostom. Kasnije sam gledao taj film u kojem je ispoštovana priča o jednom bistričkom bekriji kojeg su zvali Baja. Možda očevi nisu znali, a možda nisu ni smatrali bitnim da u priči navedu razlog zbog kojeg je Baja jedne večeri odlučio da se ubije tako što će skočiti sa bistričkog mosta na asfalt tadašnje Ulice 6. Novembar. I svjedoci i Ibrišimovićev scenario bave se postupkom sebične i škrte žene čija se kuća nalazila na brežuljku preko puta mosta. Jer, kad se Baja najprije odlučio,a onda predomoslivši se, ostao da visi nad ponorom, njegovi prjatelji i svjedoci otrčali su do te žene da traže ćilim u koji su namjeravali uloviti Baju i tako mu spasiti život.

“Daj brzo ćilim”,viču ljudi.

“Ne dam”, odlučna je žena.

“Daj bona da spasimo čovjeka, vidiš, samo što nije pao.” - pokušavali su nemoćni Bajini jarani Salko i Džemo, koji su kasnije nama djeci o tome pričali.

“Ne dam, uprljaće mi čilim…i ko ga je tjero da skače s mosta” - navodno tako ja bezdušna žena završila razgovor.

Bajina snaga, a kažu da je bio jak, je kopnila, u neko doba prsti su popustili i on pravo na bistrički asfalt gdje je i umro.

Tužni film i strašne slike moja fantazija proizvela je puno prije negoli su se Ibrišimović i Jevđević prihvatili posla. Koliko li sam samo puta pogledao prema mostu i nebu i koliko puta se javila slika čovjeka koji visi, a život će mu trajati još svega nekoliko minuta dok mu snaga i prsti ne popuste.

A ako pak pogledam ispod mosta, malo udesno, vidim jednu brvnaru, koja je neko vrijeme bila kafana, malo čudo od ljepote i Zikine kreacije.

Zapuštena je i propada.

Zika je bio hrabar i u miru i u ratu. Živio burnim životom i bavio se raznim poslovima, od kojih su ga dovodili neki do, uglavnom kraćih, zatvorskih kazni. Umio je lako doći do guta para i još lakše ih spiskati. Bio je kako rekoh hrabar, ali isto tako i jak. Nije se bojao ni noža ni pištolja, a kavgu nije nikada prvi tražio. Poslije rata bio je još dovoljno mlad za razne početke. I ne znam kako i zašto, ali odlučio se da pravi sam samcat kafanu ispod mosta. Kao što lasta svija svoje gnijezdo donoseći slamčicu po slamčicu, tako je i Zika krenuo sa svojom gradnjom. Mic po mic, daska po daska i evo ljepuškaste brvnare. Onda malo kamen ovakav, malo onakav, pa neki antikvitet, pa cvijet…i evo je nikla Zikina kafana, sa malom terasom,drvenom ogradom i šadrvančićem pod samim zidom bistričkog mosta. Kao prekrasna školjka puna suptilnih svjedočanstava o Zikinom istančanom ukusu, pa i određenom stepenu talenta za arhitekturu s kojom Zika nikakve formalne veze u smislu školovanja nije imao, nastanila se tako kafana pod mostom i počela svoj neobični i kratki život.

 
Tonijeva priča
Petak, 12 Listopad 2018 09:18

 

Bolnica MariborU bolnici

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Smrti se ne bojim kada je gledam u likovima mojih drugara kojima je došla. Nekima nakon duge i teške bolesti, a nekima iznenada, onako naprečac. Pogolem je spisak mojih školskih drugova, prijatelja, poznanika koji su napustili ovaj svijet.

A ipak se bojim, čim mi se učini da je smrt blizu.

Bila je srijeda, u stanu naš mali pas i ja. Sami. Ona je otišla službeno u Ljubljanu gdje sam joj se trebao pridružiti u petak. O rođendanskom poklonu majci pobrinula se kćerka. Kupila nam karte za koncert slavnog Andrea Ruiea koji već trideset godina sa svojim okrkestrom oduševljava svijet. Supruga zaboravila karte u stanu, ali kako joj se u petak trebam pridružiti...”nemoj slučajno da zaboraviš ponijeti karte”… opomenula me i u tu srijedu.

Dakle, bila je srijeda, majski dan sličan prethodnim. čas sunce, čas kiša. Mene nešto bolio stomak, bolio, bolio…. ali me to nije zabrinulo ili iznenadilo jer ima već neko vrijeme kako mi je starenje donijelo probleme sa probavom. Međutim, poslije podneva su počele prave muke i problemi. Neću ih opisivati u krvavim pojedinostima, ali iznenađen i prestrašen nazvah svog prijatelja, doktora koje se takođe zove Toni, i njemu povjerim šta mi se događa.

“Uuuuh, Toni to nije za igrati se. Odmah idi u hitnu! Vjerovatno ćeš ostati neko vrijeme u bolnici. Imaš li koga da te vozi? Hoćeš li da ja dođem po tebe?” - zabrinutim glasom me pita doktor i još više me prepade.

-Ne treba. Hvala ti doktore, već su se snaći.

Stomak me i dalje bolio, a krvave slike iz WC-a probudile su strah. Hajde da taj strah smjestim u stručni kontekst. Odem na internet, još gore. Najbliže mi najcrnje dijagnoze i prognoze.

Nazovem ženu, kažem da moram u bolnicu, da se može dogoditi da ostanem…i da ću karte za koncert nekako već poslati. Kćerku neću da uznemiravam, ionako ima preko glave posla i obaveza.

Imam u Mariboru nekoliko prijatelja na koje mogu uvijek računati. Jedna od njih je moja kolegica Ksenija Gerovec. Nazovem je.

-Halo, Ksenija…

-Zdravo Toni. Je li nešto hitno?

-Jeste.

-Pričekaj molim te samo pet minuta, vodim Tonija doma.

U pozadini čujem njegov glas, i da mi nije nakon tih pet-šest minuta sama rekla spoznao sam.

-Hej, oprosti! Nisam mogla s tobom razgovarati i njega vuči…Jedva sam ga dovela kući. Napio se, zamalo nije pod auto podletio. Šta je to tako hitno?

-Ma trebam hitno u bolnicu.

-Dolazim odmah - rekla je Ksenija i nije ništa pitala.

Toni, onaj drugi što ga je odvela kući je njena stara ljubav, od koje nije ostalo ništa osim redovnog druženja i nekakvog prijateljstva.

Eto mi Ksenije. Širi ruke i pita: “Šta je, šta se dešava s tobom? Heeej, kako se samo napio, ja sam ga slučajno srela i nisam ga mogla pustiti da sam ide kući.”

Nemoćno se smješkam: “Danas ti dan određuju dva Tonija, jedan se napio, a drugi je bolestan.”

-Pa šta je, šta ti je?

Opišem joj situaciju, kažem da mi je doktor rekao da idem u hitnu i eto to je to.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 16 Rujan 2018 08:46

 

Skavija i gareciPred životnim izlogom

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada privremeno u Mariboru

Ta knjiga u kojoj je živio moj junak, i na neki način učitelj, ne pripada klasici, niti je obavezna lektira. Stigla je u mojim mladim godinama na valu književnih hitova iz Amerike, ne sjećam se ni naslova, ne bih je znao cijelu prepričati, a niti tom glavnom junaku nisam ime zapamtio. A, eto junak mi “prodao” lekciju koju sam prihvatio i koju znam u vidu priče često ponoviti kad dođem u situaciju da mi kakav ćudoredni prijatelj ili poznanik predlaže savjete tipa:“Prestani bolan pušiti.”

Često slijedi dodatak: “Vidi kako sam ja prestao i to poslije toliko godina” uz obavezni mudri zaključak: “Sve je u glavi i sve je stvar volje”.

“Nemoj to tako, nisi više mlad……. “Eeee, vidjećeš kad ostariš, na um ti više neće padati.”

I onda ja “pozovem” svog junaka i ispričam mu ovu priču.

Živio jednom jedan, radostima života predan čovjek. Umjetnik, uspješan,voljen i cijenjen (malo takvih sam upoznao). Dan mu bio ispunjen obavezama, a noći viskijem, cigarama i ženama. Nije se štedio i uživao je ne pitajući se kakve će posljedice biti. I stoga nije bilo ništa neobično u tome kad se naš junak pred kraj knjige jednom naprosto srušio usred nekog stresnog poslovnog razgovora. Težak udar, totalni kolaps. Oživljavanje, hitna, bolnica. Aparati, infuzije…dolaze njegovi bližnji da pitaju, a on svejednako u komi. Doktori skeptično vrte glavama. Možda se vrati, a možda i ne vrati među žive. I dok je ležao tako, svakog dana u bolnicu dolaze neki buketi cvijeća, neki ljudi i žene, zabrinuti i žele da vide našeg junaka.

Predstojnik bolnice, ugledan i poznat doktor bio je pravi puritanac. U svemu umjeren i odmjeren. U svom životu je praktikovao, a drugima preporičivao i od njih zahtijevao život usklađen sa biblijsko-medicinskim načelima. Budi umjeren u jelu i piću, ne odaji se razvratu, a kako tijelo svaki dan treba to i to, onda jedi ove namirnice, budi aktivan, šetaj, vježbaj…

Kad se naš junak ipak probudio i vratio iz onog tunela u koji smrt kažu vodi mrtve, predstojnik mu došao jedno jutro u vizitu i s njim poveo razgovor. Možda je bio malo i otrovan ljubomorom pred pacijentom koji mu je povjeravao svoj život jer, on takav kakav je, hedonist i razvratnik, a tolike neke nepoznate žene i ljudi ga, ipak, vole. Za razliku od doktora koji vodi svoj smjerni život, a prilično je usamljen.

Pa mu onda doktor govori: “Znate, gospodine, sve što ste mi povjerili o vašem životu je vaša prošlost. A ako mislite i dalje živjeti, morate izbjegavati stresne poslovne situacije, morate paziti šta jedete, rizično je i sa ženama bluditi, a pogotovo ne smijete pušiti i piti. To ni u kom slučaju…”

Dugo je trajao oporavak našeg pacijenta. Mjesecima. Ali, bivalo mu bolje i eto i dana kada ge mogao da napusti bolnicu. Namjerno nije htio nikome javiti da izlazi. Opominjali ga da to i nije baš pametno, ali on tako odlučio.

I, evo na ulici. Gleda život radoznalim, očima punim čežnje i sve mu se čini bajkovito: zaneseni ljudi i žene kojih je puna ulica, olistalo drveće i neki poznati i dragi mirisi…i hoda tako naš junak, pa malo zastajkuje dok u jednom trenutku među obiljem reklama na ugleda njemu dragu i znanu: “Bar.”

 
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

 
Mešina priča za subotu
Subota, 01 Rujan 2018 14:28

 

Foto kabinaEnesove fotografije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Zbog dvije slike koje bijahu potrebne radi podnošenja zahtjeva za novi YU- pasoš smatrao je nepotrebnim da ide ekstra kod fotografa - mislio je Enes. Pitao se: „Zbog čega su onda postavljeni foto - automati?“

U robnoj kući u koju je ušao f- automat je bio na prvom spratu. Žurio se i još onako zadihan ušao je da bi se pogledao u ogledalo i zagladio kosu.                                                                                                                 Ubacio je novac i zaću se ono…„klik“.                                                                                                               

Izašao je napolje i nestrpljivo očekivao slike koje su trebale da padnu u mjesto za sušenje.                                                                                                                                        

Napokon!                                                                                                                                            

Enes pogleda fotografije i umalo da se ne šokira. Bože i nebesa! Zar je to fotografija iz kutije „potjernica“!? Pa to i ne liči na lice konobora koji svake večeri poslužuje u poznatom, luksuznom restoranu „Balkan“.

Jedna djevojka slatkog osmjeha prišla mu je i zamolila: „Dozvolite da pogledam, da li su slike dobre? I meni je par fotografija hitno potreban.”                                                                                

Bez razmišljanja joj dade fotografije. Emina je pogledala slike pa onda Enesa i dodala: „Zasigurno je kao muški fotomodel šanse bi Vam bile ravne nuli.“                                                                                    

„Slažem se s Vama. Možda je blic prejak ili je loše postavljen.“ - promrljao je Enes.                            

„Dakle, i ja mogu probati!“- nasmijala se i nestala iza zavjesa.

Enes je ostade čekati pored foto-automata. Interesovalo ga je da li će i nepoznata djevojka dobiti tako katastrofalne slike.

„Morat ću se zadovoljiti.“ - bio je njen komentar nakon pet minuta.                                            

„Ali u stvarnosti Vi ste sto puta ljepši!“                                                                                      

„Da?“ Ali, i Vi ste zgodni i tako simpatični.“                                                                          

Pogledao je na sat. „Ovdje je uskoro kraj radnom vremenu, a ja bi predložio da odemo preko puta, na sladoled? Šta velite?“                                                                                                                        

Emina je klimnula glavom u znak pristanka.                                     

Njena spontanost učinu ga još nervoznijim. Potrajalo je prilično dugo vremena da isprazni porciju sladoleda. Zaljubio se preko glave. Na prvi pogled. Da li je i Emina isto tako? Kako je izgledala mogla bi na svaki prst imati po deset momaka. Zgodnih i bogatih. I pored svega bio je zadovoljan. Druženje je potrajalo puna dva sata.                                                          

Enes reskira pitanjem: „Možemo li se opet vidjeti?“                                                             

Kada je Emina potvrdila da može, on samo što nije poskočio od radosti.                                            

Emina ga zamoli: „A, da li ću dobiti i tvoju sliku?“                                                                          

„Da možda ne želiš praviti šalu na moj račun?“- bilo je ono što je na to mogao odgovoriti.                                                                                                                                              

„Ne...!“ Emina poče da traži prave riječi...Želim da me podsjeti na ovo vrijeme provedeno sa tobom.“

Ponedeljak prije podne sretne Emina jednu od svojih najboljih prijateljica s kojom je radila u istoj firmi.                                                                                                         

„Znaš šta ima novoga, upoznala sam jednog dječka, super.“ – kad ti kažem. „Pravi je , ne jedan od onih koji samo skitaju i traže nešto...“                                    

„Kako izgleda?” – radoznalo je upita kolegica.                                                                          

„Imam njegovu sliku.“                                                                                                                

Otvori tašnu iz koje pažljivo izvadi fotografiju.

Prijateljica pogleda sliku. „I to ti je taj super dječko???“- podrugljivo će kolegica. I prije nego što je Emina mogla bilo što reći, prijateljica dodade: „Pa on izgleda kao strašilo!“

Emina se nađe uvrijeđena i samo što ne zaplaka. Primjetivši da je uvrijedila prijateljicu zagrli je i pokuša utješiti: „Izvinjavam se, ali na slici izgleda više nego ružan.“

„Dobro, draga moja. U petak mi je rođendan pa vas obadvoje pozivam.”

Emini zalupa srce kad je upoznavala Enesa sa prijateljicom.                                                

Ubrzo se stan se pretvori u igru, smjeh, glasnu muziku. Svi koji su došli na proslavu rođendana su plesali, pjevali i nazdravljali. Emina za trenutak izgubi Enesa iz vida i već je pored njega stajala njena prijateljica, kolegica sa posla.

„Hej ti, tvoj Enes je zaista tipčina!“

To Eminu baš jako obradova: „I ja sam tvog mišljenja, zgodan tip. Moj tip muškarca.“                                                                                                    

„A, ko je taj tip?“, upitao je Enes i prišao Emini u zagrljaj. Kada se okrenuo mogao je vidjeti da su ih svi posmatrali dok su se ljubili.                                                                                  

Nakon duže pauze prijateljica zagrli Enesa i Eminu. „Ovo sada proslavljamo moj rođendan – ali smo mišljenja da vama uskoro možemo nešto puno draže i ljepše čestitati...“

I zaista, nakon par mjeseci bili su opet svi bili na okupu. Ovaj put na vjenčanju. Od danas Emina nosi Enesovo prezime.                                                                                                                                                

A došla je iz daleke varošice u veliki grad sve sanjajući da će upoznati nekoga tko će je iskreno zavoljeti.

San joj se ispunio.

 
Tonijeva priča
Srijeda, 29 Kolovoz 2018 18:15

 

ToniOtac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Koliko se sjećam, na moru sam se najlakše i najbrže zaljubljivao. Nekoliko puta mi se učinilo da sam našao ljubav svog života: zbog Vesne iz Smedereva sam jednoga jutra unajmio mali kanu i veslajući neko vrijeme pratio trajekt kod čije je ograde ona stajala i neprestano mi mahala sve dok nije iščezla iz mog vidokruga. Ko bi mi tada mogao dokazati da se moja kratka bajka baš tada i završila? Niko. A jeste.

S Ljijljanom sam se poslije vrelog ljeta u Postirama na Braču neko vrijeme i dopisivao, a naša pisma su bila mladalački ostraščena, puna “velikih” riječi koje su kao svjedočile o našoj ljubavi…ali jesen još nije ni odnijela sve lišče u mom Sarajevu a glavni podstanar u mom srcu bez kojeg mi se ljetos život činio prazan i nezamisliv, neprimjetno je izašao ustupivši mjesto novima slastima, strastima i brigama.

Davno je to bilo, a bilo je. Moglo se, doduše, i meni desiti, a koliko znam nije, kao što se dogodilo njoj i njemu u Trogiru prije skoro 33 godine.

Mojca je sa roditeljima još od vremena kada je bila i osnovnoj školi dolazila na ljetovanje u Trogir i tog augusta, iako je imala već punih dvadeset, pridružila se mami i tati i krenula s njima na zajednički odmor. U Mariboru je ostavila momka, ozbiljna veza, nažalost, već je radio i nije im se mogao pridružiti.

U Trogiru je živio mladić po imenu Ivo, stara Mojcina simpatija. Tog ljeta iz simpatije je vjerovatno frcnula iskra ljubavi, a sigurno i plamen strasti. Kad se Mojca vratila u Maribor – bila je trudna. Povjerila je tajnu majci, a ova ju je savjetovala da o svemu šuti i da se što prije uda za svoju mariborsku ljubav. I, eto uskoro i braka i djevojčice Nine. Ta djevojčica Nina ima sad 32 godine. Upoznao sam je prije kratkog vremena,a sada ću je i vama predstaviti. Jer, zbog nje i ova priča ide kako ide.

U lakom, neobaveznom razgovoru, koji je bio posvećen malo vremenu, dosadna bura danima nije prestala puhati, malo majčinoj svetinji, sinu, mladom glazbeniku i fudbaleru, Nina, vedra, simpatična i kršna žena me je u jednom trenutku pitala i čime se ja bavim:

“Pišem priče” - odgovorio sam kratko.

“E, ja onda imam priču za tebe, ma kakva priča to je scenarij za jednu pravu sapunicu…”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search