LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Mešina priča za subotu
Subota, 15 Rujan 2018 09:47

 

MezarjePriča maglajskog niz Bosnu lahora

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

“Hajje 'ales-salah! Hajje 'ales-salah!” odjekivalo je sa minareta stare Kuršumlije džamije pozivajući ljude na akšam namaz. Muezinov glas se uvlačio u kuće, dućane, miješao se sa klepetom nanula onih skoro zakašnjelih što su pohitili ueti abdest na džamijskoj česmi.

Po staroj čaršiji se osjećao miris halve, vrućih samunčića, lepina, kifli, kadaifa. „Sve isto kao jučer. Potpuno isto“, rekao bi stranac koji je tek dan – dva ovdje. Ali, zar gotovo svaki čovjek koji prođe starom čaršijom ne pogleda gore, prema minaretu, prema jedva vidljivoj silueti muezina koji je usmjerio pogled prema nebu i gradini kao da žali što je tako mali, što ne može da dodirne malo tog beskrajnog plavetnila? Zašto ga gledaju ovako sažaljivim pogledom? Zbog čega?

„Ja znam. Ja znam!“ Prošapta nam tik uz uho vjetrić koji je već od ikindije pirkao maglajskim sokacima i raznosio miris tek rascvetalog jorgovana i preko Bosne u maglajsko široko polje.

-„Hoćete li da vam ispričam nešto?”

-Dobro!

-Imšir mladi meizin, sin je hadži Omera. Čestit, pošten, lica kakva se rijetko u muška može naći, a slavujevog glasa mamio je uzdahe iz djevojačkih srca. Koliko su puta djevojke prolazeći kraj njega zakleptale jače nanulama ne bi li se osvrnuo za njima?! On to kao da i nije primjećivao. Pred očima mu je neprestano lebdio očev lik kako ljutito uzvikuje: „Ili ja, ili ona!“

A ona? Nije bilo ljepše cure u Maglaju. Lice bijelo, da ti se od te silne bjeline vrtilo pred očima pa se pitaš je li to bijeli, nepomični mermer sve dok iz onih garavih joj očiju ne suknu varnice, rumene usnice se nasmiju otkrivajući dva reda najljepših bisera. A obrve?! Ma, da ih je najvještiji slikar htio naslikati ne bi mogao dočarati ljepotu tih, samo bosanskoj ženi svojstvenih obrva. Bila je k'o i sve njene drugarice, i stasom i glasom, a opet, što bi ih više poredio, vidio bi da joj ravne nema. Imala je nešto u onim iskričavim očima, zvonkom smijehu. Pa i kad bi mirno sjedila u bašči, s vezom u rukama, slušajući oca dok je pričao o ratu što je bio sve bliže, Švabo je krenuo na Bosnu, činila se kao uhvaćena golubica u nevidljivom kavezu što nestrpljivo čeka svoj momenat da poleti...!

Srijeda. Pazarni je dan u Maglaju. Pored brojnih prodavaca i još brojnijih mušterija tu su i obavezne Ciganke što do dosađivanja neumorno prose, gledaju u karte, grah, findžan. Ciganka s Čakalovca ogledala na findžan njoj i njenim drugaricama. Ovako joj je rekla: „Ćerko, čudno! Vidim sreću, muškarca, ljubav u ruci nosi, al' i dušmana, sa zmijom mjesto srca ul'jeće među vas. Bolest li je, šta li je?! Da Bog da na hajr izađe, da Bog da“.

Smijale su se cure. Smijale i smijale. I ona se smijala. Ko će povjerovati staroj Ciganki?! Začikavale su jedna drugu, dok je Ciganka gledala Ibrahimovu kćer, klimala glavom i šaputala: „Da Bog da na hajr, da Bog da...da Bog da…”

Jednog dana, baš dok se bavila oko cvijeća, dođe otac, Ibrahim, iz kahvane, ljut k'o akrep. Pa pričaj, pričaj, galami na ženu i čeljad i tek pred akšam se smiri malo.

A šta je bilo?

 
Mešina priča za subotu
Subota, 01 Rujan 2018 14:28

 

Foto kabinaEnesove fotografije

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Zbog dvije slike koje bijahu potrebne radi podnošenja zahtjeva za novi YU- pasoš smatrao je nepotrebnim da ide ekstra kod fotografa - mislio je Enes. Pitao se: „Zbog čega su onda postavljeni foto - automati?“

U robnoj kući u koju je ušao f- automat je bio na prvom spratu. Žurio se i još onako zadihan ušao je da bi se pogledao u ogledalo i zagladio kosu.                                                                                                                 Ubacio je novac i zaću se ono…„klik“.                                                                                                               

Izašao je napolje i nestrpljivo očekivao slike koje su trebale da padnu u mjesto za sušenje.                                                                                                                                        

Napokon!                                                                                                                                            

Enes pogleda fotografije i umalo da se ne šokira. Bože i nebesa! Zar je to fotografija iz kutije „potjernica“!? Pa to i ne liči na lice konobora koji svake večeri poslužuje u poznatom, luksuznom restoranu „Balkan“.

Jedna djevojka slatkog osmjeha prišla mu je i zamolila: „Dozvolite da pogledam, da li su slike dobre? I meni je par fotografija hitno potreban.”                                                                                

Bez razmišljanja joj dade fotografije. Emina je pogledala slike pa onda Enesa i dodala: „Zasigurno je kao muški fotomodel šanse bi Vam bile ravne nuli.“                                                                                    

„Slažem se s Vama. Možda je blic prejak ili je loše postavljen.“ - promrljao je Enes.                            

„Dakle, i ja mogu probati!“- nasmijala se i nestala iza zavjesa.

Enes je ostade čekati pored foto-automata. Interesovalo ga je da li će i nepoznata djevojka dobiti tako katastrofalne slike.

„Morat ću se zadovoljiti.“ - bio je njen komentar nakon pet minuta.                                            

„Ali u stvarnosti Vi ste sto puta ljepši!“                                                                                      

„Da?“ Ali, i Vi ste zgodni i tako simpatični.“                                                                          

Pogledao je na sat. „Ovdje je uskoro kraj radnom vremenu, a ja bi predložio da odemo preko puta, na sladoled? Šta velite?“                                                                                                                        

Emina je klimnula glavom u znak pristanka.                                     

Njena spontanost učinu ga još nervoznijim. Potrajalo je prilično dugo vremena da isprazni porciju sladoleda. Zaljubio se preko glave. Na prvi pogled. Da li je i Emina isto tako? Kako je izgledala mogla bi na svaki prst imati po deset momaka. Zgodnih i bogatih. I pored svega bio je zadovoljan. Druženje je potrajalo puna dva sata.                                                          

Enes reskira pitanjem: „Možemo li se opet vidjeti?“                                                             

Kada je Emina potvrdila da može, on samo što nije poskočio od radosti.                                            

Emina ga zamoli: „A, da li ću dobiti i tvoju sliku?“                                                                          

„Da možda ne želiš praviti šalu na moj račun?“- bilo je ono što je na to mogao odgovoriti.                                                                                                                                              

„Ne...!“ Emina poče da traži prave riječi...Želim da me podsjeti na ovo vrijeme provedeno sa tobom.“

Ponedeljak prije podne sretne Emina jednu od svojih najboljih prijateljica s kojom je radila u istoj firmi.                                                                                                         

„Znaš šta ima novoga, upoznala sam jednog dječka, super.“ – kad ti kažem. „Pravi je , ne jedan od onih koji samo skitaju i traže nešto...“                                    

„Kako izgleda?” – radoznalo je upita kolegica.                                                                          

„Imam njegovu sliku.“                                                                                                                

Otvori tašnu iz koje pažljivo izvadi fotografiju.

Prijateljica pogleda sliku. „I to ti je taj super dječko???“- podrugljivo će kolegica. I prije nego što je Emina mogla bilo što reći, prijateljica dodade: „Pa on izgleda kao strašilo!“

Emina se nađe uvrijeđena i samo što ne zaplaka. Primjetivši da je uvrijedila prijateljicu zagrli je i pokuša utješiti: „Izvinjavam se, ali na slici izgleda više nego ružan.“

„Dobro, draga moja. U petak mi je rođendan pa vas obadvoje pozivam.”

Emini zalupa srce kad je upoznavala Enesa sa prijateljicom.                                                

Ubrzo se stan se pretvori u igru, smjeh, glasnu muziku. Svi koji su došli na proslavu rođendana su plesali, pjevali i nazdravljali. Emina za trenutak izgubi Enesa iz vida i već je pored njega stajala njena prijateljica, kolegica sa posla.

„Hej ti, tvoj Enes je zaista tipčina!“

To Eminu baš jako obradova: „I ja sam tvog mišljenja, zgodan tip. Moj tip muškarca.“                                                                                                    

„A, ko je taj tip?“, upitao je Enes i prišao Emini u zagrljaj. Kada se okrenuo mogao je vidjeti da su ih svi posmatrali dok su se ljubili.                                                                                  

Nakon duže pauze prijateljica zagrli Enesa i Eminu. „Ovo sada proslavljamo moj rođendan – ali smo mišljenja da vama uskoro možemo nešto puno draže i ljepše čestitati...“

I zaista, nakon par mjeseci bili su opet svi bili na okupu. Ovaj put na vjenčanju. Od danas Emina nosi Enesovo prezime.                                                                                                                                                

A došla je iz daleke varošice u veliki grad sve sanjajući da će upoznati nekoga tko će je iskreno zavoljeti.

San joj se ispunio.

 
Tonijeva priča
Srijeda, 29 Kolovoz 2018 18:15

 

ToniOtac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru

Koliko se sjećam, na moru sam se najlakše i najbrže zaljubljivao. Nekoliko puta mi se učinilo da sam našao ljubav svog života: zbog Vesne iz Smedereva sam jednoga jutra unajmio mali kanu i veslajući neko vrijeme pratio trajekt kod čije je ograde ona stajala i neprestano mi mahala sve dok nije iščezla iz mog vidokruga. Ko bi mi tada mogao dokazati da se moja kratka bajka baš tada i završila? Niko. A jeste.

S Ljijljanom sam se poslije vrelog ljeta u Postirama na Braču neko vrijeme i dopisivao, a naša pisma su bila mladalački ostraščena, puna “velikih” riječi koje su kao svjedočile o našoj ljubavi…ali jesen još nije ni odnijela sve lišče u mom Sarajevu a glavni podstanar u mom srcu bez kojeg mi se ljetos život činio prazan i nezamisliv, neprimjetno je izašao ustupivši mjesto novima slastima, strastima i brigama.

Davno je to bilo, a bilo je. Moglo se, doduše, i meni desiti, a koliko znam nije, kao što se dogodilo njoj i njemu u Trogiru prije skoro 33 godine.

Mojca je sa roditeljima još od vremena kada je bila i osnovnoj školi dolazila na ljetovanje u Trogir i tog augusta, iako je imala već punih dvadeset, pridružila se mami i tati i krenula s njima na zajednički odmor. U Mariboru je ostavila momka, ozbiljna veza, nažalost, već je radio i nije im se mogao pridružiti.

U Trogiru je živio mladić po imenu Ivo, stara Mojcina simpatija. Tog ljeta iz simpatije je vjerovatno frcnula iskra ljubavi, a sigurno i plamen strasti. Kad se Mojca vratila u Maribor – bila je trudna. Povjerila je tajnu majci, a ova ju je savjetovala da o svemu šuti i da se što prije uda za svoju mariborsku ljubav. I, eto uskoro i braka i djevojčice Nine. Ta djevojčica Nina ima sad 32 godine. Upoznao sam je prije kratkog vremena,a sada ću je i vama predstaviti. Jer, zbog nje i ova priča ide kako ide.

U lakom, neobaveznom razgovoru, koji je bio posvećen malo vremenu, dosadna bura danima nije prestala puhati, malo majčinoj svetinji, sinu, mladom glazbeniku i fudbaleru, Nina, vedra, simpatična i kršna žena me je u jednom trenutku pitala i čime se ja bavim:

“Pišem priče” - odgovorio sam kratko.

“E, ja onda imam priču za tebe, ma kakva priča to je scenarij za jednu pravu sapunicu…”

 
Još jedna bajramska priča
Četvrtak, 23 Kolovoz 2018 09:34

 

BegovaBajramska priča

Priča se da je Hamid Ellefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi; magarac mu se bio izgubio, brašno mu je ostalo u mlinu a bio je njegov red da napaja svoju zemlju vodom iz potoka.

Razmišljao je: “Ako odem u džamiju, propustiću sve ove poslove.”

Onda reče sam sebi: “Ahiretski poslovi su bolji i vječniji!” – pa ode u džamiju na džumu namaz zanema­rujući svoje dunjalučke obaveze.

Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primjeti privezanog magarca, a kada uđe u kuću vidje da njegova žena pravi kruh od tek samljevenog brašna’!

On začuđeno upita ženu o tome, a ona mu reče: “Čula sam neku trku van kuće, a kada sam izašla ugledala sam hijenu koja je gonila našeg magarca, sve dok on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju vodom, zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako, naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i odnio onu našu. Kada je primjetio da je zamijenio vreće, donio je našu vreću i ostavio je pred naša vrata.”

Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesi­ma pa reče: “O Gospodaru! Ja sam prema tebi izvršio samo jednu obavezu, a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio.”

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Sjećanja
Subota, 11 Kolovoz 2018 09:15

 

StaracSalkanova sjećanja i sjećanje na Salkana

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kao i obično, na pragu kolare zatekao sam njega, Salkana. Ovoga puta nije navlačio rukave na još od znoja mokre ruke, nego ih je ostavio zasukane da se suše na vjetru. Gledao sam njegove mršave, od posla iznurene ruke sa jako nabreklim venama koje su tako izgledale kao da će svakog časa prsnuti. Međutim, takve su bile i do sada, nabrekle, čvrste, kao da su nijetile da kroz sebe propuste što više krvi i time Salkanu donesu još koji dan života.

Sijeda, fino oblikovana brada bila mu je pažljivio podbrijana i, sa brižljivo potkresanim, također sijedim brkovima, jasno govorila o Salkanovoj urednosti.

Njegove stare, ispupčene jagodične kosti krile su u svojim šupljinama dva kristala, dva oka koja su vidjela mnogo stvari u njegovom životu. Mnogo toga. Salkan je bio kao i većina ljudi. Rado se sjećao onog najljepšeg. Po njegovom pogledu koji je bio usmjeren u daljinu i po suzi koja mu je ovlaš zamaglila oči, moglo se naslutiti da se ne prisjeća samo tih najljepših njemu trenutaka iz života, već i onih tužnih.

Salkan je duže vrijeme udovac. Hanuma mu je iznenada umrla, a nisu imali djece. Stotinu mu misli prolazilo jedna za drugom kroz glavu. Sjetio se prvih godina zajedničkog života kako je nestrpljivo očekivao kad će se osjetiti budućim roditeljom, pa prva sumnja, pa na koncu i razočarenja... Koliko je sve mehlema hanuma uzela, kod koliko je travara i gatara bila, koliko je bula i hodže obišla, koliko joj je zapisa zapisano, pa na kraju, koliko je hećima obišla... i na koncu, sve to bi uzalud. Sve mu je to i sada, kao kakav film, prošlo kroz glavu.

Iz dubine razmišljanja trgnu ga moj selam. Dok mi je odgovarao na selam, preko modrih, starih usana preletio je blag, topao osmjeh koga ću se dugo sjećati. Nisam mnogo znao o životu ovog najplemenitijeg čovjeka u našem selu. Mlad sam otišao.

Nakon selama obojica smo ćutali. Ubrzo je to dosadilo i njemu i meni. On je prvi progovorio:

-Jah sinko. U moje doba je sve bilo drugačije. Trebalo je puno raditi i pošteno živjeti, a trebalo je i svojoj duši za ragbet znati. Jah kako, sinko, neće se sto godina živjeti. Zato nemoj ništa rasipati, kako vrijeme, tako i sve drugo u životu, a nemoj ni titiziti – govorio je.

 
Priča za nedelju uvečer
Nedjelja, 29 Srpanj 2018 20:42

 

retrovizorŽivot u retrovizoru

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Ovo je moja priča koju će možda poneko na neki način osjetiti kao svoju. A možda i neće!

Počesto se sjetim onog davnog dana ispraćaja kad sam u svijet krenuo iz rodne kuće, iz zavičaja, u daljinu, u nepoznatu tuđinu. Kont'o sam – ma zaradiću štogod pa se vratit'.

Bio sam mlad pa kad krenuh na daleke pute, kao svakom mladom biću ostadoše neizbrisiva sjećanja na kuću, na zavičaj. Dok su kloparali točkovi vlaka pred očima su mi lebdjele njive, polja, šume, potoci, rijeke, brda, stada, povjetarac što šuška u lišću kukuruza, a u nozdrvama nezaboravni miris sjena, žetvi, vršidbi, zrelog voća, slike igranki, prela, prve ljubavi, zora dočekanih s kukurikanjem horoza ranoranioca. A kad već dođoh u Njemačku uvijek bi mi se, pred san, nakon napornog dana, ukazivala svjetlost zavičaja što blista kao u zoru kap rose što je okitila paukovu mrežu.

Dok uplovljavam u san čujem žubor Bosne i njene pritoke Bistrice i još kao da čeketara stari Husanovića mlin, al' nešto jače od zvuka njegovog žrvnja prene me iz sna i prebaci u sivu stvarnost.

Moji jarani i ja se zamomčili, al' puka smo sirotinja. Nemaš ruha, nemaš kruha, nit' šta na se, nit' poda se, nit'kakva curetka uza se, što bi se reklo! Škrta je moševačka zemljica. Dok je obradiš, nije dosta da sva usta nahrani. Kuća puna čeljadi, usta gladna. Ono malo što bi babo zaradi nije bilo dovoljno ni za hranu, a kamoli da se nešto drugo u kuću namakne. Drugo ne bi, nego hajde, crnči što se kod nas kaže za – koru kruha. Ni našta pošteno sjesti, leći, niti dobro jesti, a kamoli obući se. Nosili smo istrockanu vehtažinu kupovanu na pijaci. Roba po kroju – eeee...o tome smo samo sanjali. Al' hajde nadalo se, radilo se na pošumljavanju, ili krčenju okolnih brda i njihovih obronaka, okopavanje kukuruza, žetva, kupljenje sjena, branje voća ili povrća. Bilo je uzmi kramp, trnokop, motiku, na rame pa udri - deri po onom pustom kamenjaru Rudina ili Visa, uz struk luka i komadić kuruze.

Šarko sunce nacilja u glavu. Čini ti se mozak će prokuhat', al' nema fajde neg' pljuni u šake i raspali - što više iskopanih rupa, više žutih banki. A nakon zalaska sunca stajali bi smo pogrbljeni, raštrkani, prkosni i oznojeni na blagoj kamenoj strmini i gledali Bosnu i Bistricu kako se već u hladu zelene i vijugaju k'o guje.

Imali smo linije i mišiće. Nije nam trebala „teretana“ – „bodi bilding“ – ni „dijeta“, bili smo lijepi, zgodni, disali smo plućima čist zrak, pili vodu sa izvora, odhranila nas kuruza i mlijeko, a toga nas nije sramota i niti nam je bilo teško po cijeli dan kvrčiti se po kamenjaru Rudina ili Visa. Na kraju dana, navečer, u akšam, kramp, trnokop, motiku na rame - pa kući. Ne bi dugo potrajalo a začula bi se pjesma djevojaka ili bećarac momaka. Znači, bit će prelo. A mi bi se malo plakni na potoku, otresi prašinu, počešljaj se, pa pravo na prelo, igraj, pjevaj, pričaj, smiji se i učini ti se kao da si cijeli dan na vuni lež'o i spav'o, a ne po kamenjaru boriće sadio.

Boriće sadili, e da svaki onaj kamenčić, svaki onaj borić u srcu mi zarastao, kamenjaru moj krvavi si mi bio, kamenjaru moj u srcu, u duši si mojoj, kao što i sada snivaš u hladu sada visokih borova što su dika i ljepota Rudina i Visa. A, grdne rane moje, k'o da smo ih jučer posadili!

Tako se uvijek raznježim i bude mi teško kada bacim pogled na Rudine ili Vis, jer ti borovi kazuju koliko smo ostarili i dok se oni prema nebu ispravljaju, mi se polahko prema zemlji savijamo.

Borovima je bolje, oni su od neba (pre)daleko, a mi smo zemlji (pre)blizu.

A kako li se nađoh u Njemačkoj?

 
Tonijeva sjećanja - Begovac
Utorak, 17 Srpanj 2018 22:10

 

BegovacBegovac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru...al naleti dole!!!!

Ulica se danas, kao i nekada, prije međuratnog intermezza, zove Begovac. Nalazi se u Sarajevu, na vrhu Bistrika i glavni rukavac joj se penje od Terezije, pa skoro do obronaka podnožja Trebevića. Sudeći po nazivu morao je, ili morali su na tom prostoru živjeti predstavnici stare turske vlastele - begovi. Možda i jesu, ali ja ne bih vjerovao da mi Mirjana nije rekla da je njena baka govorila o beglucima poviše njihove kuće s kojom je počinjala ta ulica.

U onom intermezzu, nakon Drugog svjetskog rata, ulica je nosila naziv po junaku iz rata koji je imao i duži naziv: narodnooslobodilačka antifašistička borba. Koliko sam čuo, taj tada mlađahni junak nije pripadao šumskim partizanskim odjeljenjima nego sarajevskoj ilegali. Poslije rata ocijenjeno je da se Mesudu Džemidžiću dodijeli, osim stana u gradu i cijela ulica, bivši Begovac. Njegov rođeni brat Munir, zvani Pirče živio je sam u velikoj kući koja se nalazila negdje na sredini ulice. Bio je sklon alkoholu i veoma podoban za našu mladalačku zajebanciju, pa kad bi ga mi počeli izazivati znao nam je zaprijetiti: “Vidjećete vi kad vam dovedem svog burazera!”

Malo iznad Munirove kuće nalazila se Sejdagina dvospratnicaa, a ispod nje je bio jedan kamen na kojem se sjedilo i dug prostor koji je natkrivala veranda, pa smo se za kišnih dana znali tamo “parkirati” i igrati karata. Najomiljeniji lik među starijim svijetom bio je pouzdano Alija Ramović, amaterski slikar i nepopravljivi bekrija. Imao je tri sina, Mehmeda, Esada i Kemala i kćerku Fiku. Najviše sam se družio sa Esadom koga niko osim majke Izete nije zvao Esade, nego svi ili Eso ili Kinez. Ovaj drugi nadimak dobio je zbog neobične strukture glave koja je ličila na predstavnike azijskih naroda čija se osnovna karakteristika nalazi u očima koje uvijek izgledaju kao da su blago stisnute.

Zasjeo bi tako Alija Ramović u kasno popodne na kamen pored Sejdagine kuće, s vremena na vrijeme prešao rukom preko svojih bijelih brkova i pun razumijevanja za mladost i nestašluke, rado nas primao u svoje društvo. Nije bio ni kao otac strog, taj dio posla preuzela je njegova oštra, iskrena i pravedna žena koju smo, isto tako, svi voljeli. Alija je bio slikar eklektik, slijedio je uglavnom stil i motive Petra Šaina koji se proslavio sa svojim djedovima što sjede i uz kahvu čejfe. Izvještio se Alija u slikanju deda i ko sad gledam dvojicu staraca iz otomanskog doba, u prikladnoj bošnjačkoj nošnji, spustili pored sebe cekere, zapalili ćibuke iz kojih se vije bjeličasti dim, a u drugoj ruci im filidžani…gledaju se i samo što nisu progovorili starim, reduciranim rečenicama meraklija: “Jah Mujo.... Jah Vejsile.”

Tražene su bile Alijagine slike i pogotovo stranci su ih rado kupovali. Čim sam počeo da se bavim novinarskim zanatom otišao sam Aliji Ramovići da napravim s njim intervju. Lijepa je to bila priča o čovjeku koji se svom ogromnom talentu mogao posvetiti tek pod stare dane kada je prestao raditi u sarajevskoj Pivari. Cijenili ga, voljeli i poštovali i poznati slikari: Ibrahim Ljubović i Mario Mikulić s kojima se znao podružiti dok je mogao i želio silaziti u grad.

Znali smo zadivljeni dugo posmatrati Alijine crteže i strpljive poteze kistom. Uveče bi zasjeo na svoju sećiju, stavio pred sebe bokalić šljive i mezu, a u velikoj sobi znali smo se zajedno naći i mi djeca koju je Eso pozvao. Ono – “Haj'mo kod mene da gledamo televiziju”.

Sjećam se, jednom smo čekali neki film, a prije bile reklame. Glavna i svima poznata je bila ona u kojoj se predstavljaju Knorrove supe. Na kraju je jedan bariton izvukao dubokim glasom »Knoooooor«. Alija, koji je isto tako raspolagao moćnim baritonom nadovezao se na televizijski glas: “Grahanliiiijaaaa” i kašikom zadovoljno zahvatio omiljenu mezu-grah sa suhim mesom.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search