LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Još jedna bajramska priča
Četvrtak, 23 Kolovoz 2018 09:34

 

BegovaBajramska priča

Priča se da je Hamid Ellefaf jednog petka htio da ide na džumu namaz, ali se našao u dilemi kako da postupi; magarac mu se bio izgubio, brašno mu je ostalo u mlinu a bio je njegov red da napaja svoju zemlju vodom iz potoka.

Razmišljao je: “Ako odem u džamiju, propustiću sve ove poslove.”

Onda reče sam sebi: “Ahiretski poslovi su bolji i vječniji!” – pa ode u džamiju na džumu namaz zanema­rujući svoje dunjalučke obaveze.

Kada je klanjao i vratio se kući, opazi da je njegova zemlja dobro natopljena vodom!? U štali primjeti privezanog magarca, a kada uđe u kuću vidje da njegova žena pravi kruh od tek samljevenog brašna’!

On začuđeno upita ženu o tome, a ona mu reče: “Čula sam neku trku van kuće, a kada sam izašla ugledala sam hijenu koja je gonila našeg magarca, sve dok on ne uteče u štalu. Naš komšija, koji je napajao svoju zemlju vodom, zaspao je, pa je voda natopila i našu zemlju. Isto tako, naš komšija je imao brašno u mlinu, pa kad je otišao da ga donese, zamijenio je vreću i odnio onu našu. Kada je primjetio da je zamijenio vreće, donio je našu vreću i ostavio je pred naša vrata.”

Hamid sa zahvalnošću baci pogled prema nebesi­ma pa reče: “O Gospodaru! Ja sam prema tebi izvršio samo jednu obavezu, a Ti si mi zauzvrat tri moje obaveze nadoknadio.”

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
Sjećanja
Subota, 11 Kolovoz 2018 09:15

 

StaracSalkanova sjećanja i sjećanje na Salkana

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Kao i obično, na pragu kolare zatekao sam njega, Salkana. Ovoga puta nije navlačio rukave na još od znoja mokre ruke, nego ih je ostavio zasukane da se suše na vjetru. Gledao sam njegove mršave, od posla iznurene ruke sa jako nabreklim venama koje su tako izgledale kao da će svakog časa prsnuti. Međutim, takve su bile i do sada, nabrekle, čvrste, kao da su nijetile da kroz sebe propuste što više krvi i time Salkanu donesu još koji dan života.

Sijeda, fino oblikovana brada bila mu je pažljivio podbrijana i, sa brižljivo potkresanim, također sijedim brkovima, jasno govorila o Salkanovoj urednosti.

Njegove stare, ispupčene jagodične kosti krile su u svojim šupljinama dva kristala, dva oka koja su vidjela mnogo stvari u njegovom životu. Mnogo toga. Salkan je bio kao i većina ljudi. Rado se sjećao onog najljepšeg. Po njegovom pogledu koji je bio usmjeren u daljinu i po suzi koja mu je ovlaš zamaglila oči, moglo se naslutiti da se ne prisjeća samo tih najljepših njemu trenutaka iz života, već i onih tužnih.

Salkan je duže vrijeme udovac. Hanuma mu je iznenada umrla, a nisu imali djece. Stotinu mu misli prolazilo jedna za drugom kroz glavu. Sjetio se prvih godina zajedničkog života kako je nestrpljivo očekivao kad će se osjetiti budućim roditeljom, pa prva sumnja, pa na koncu i razočarenja... Koliko je sve mehlema hanuma uzela, kod koliko je travara i gatara bila, koliko je bula i hodže obišla, koliko joj je zapisa zapisano, pa na kraju, koliko je hećima obišla... i na koncu, sve to bi uzalud. Sve mu je to i sada, kao kakav film, prošlo kroz glavu.

Iz dubine razmišljanja trgnu ga moj selam. Dok mi je odgovarao na selam, preko modrih, starih usana preletio je blag, topao osmjeh koga ću se dugo sjećati. Nisam mnogo znao o životu ovog najplemenitijeg čovjeka u našem selu. Mlad sam otišao.

Nakon selama obojica smo ćutali. Ubrzo je to dosadilo i njemu i meni. On je prvi progovorio:

-Jah sinko. U moje doba je sve bilo drugačije. Trebalo je puno raditi i pošteno živjeti, a trebalo je i svojoj duši za ragbet znati. Jah kako, sinko, neće se sto godina živjeti. Zato nemoj ništa rasipati, kako vrijeme, tako i sve drugo u životu, a nemoj ni titiziti – govorio je.

 
Priča za nedelju uvečer
Nedjelja, 29 Srpanj 2018 20:42

 

retrovizorŽivot u retrovizoru

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Ovo je moja priča koju će možda poneko na neki način osjetiti kao svoju. A možda i neće!

Počesto se sjetim onog davnog dana ispraćaja kad sam u svijet krenuo iz rodne kuće, iz zavičaja, u daljinu, u nepoznatu tuđinu. Kont'o sam – ma zaradiću štogod pa se vratit'.

Bio sam mlad pa kad krenuh na daleke pute, kao svakom mladom biću ostadoše neizbrisiva sjećanja na kuću, na zavičaj. Dok su kloparali točkovi vlaka pred očima su mi lebdjele njive, polja, šume, potoci, rijeke, brda, stada, povjetarac što šuška u lišću kukuruza, a u nozdrvama nezaboravni miris sjena, žetvi, vršidbi, zrelog voća, slike igranki, prela, prve ljubavi, zora dočekanih s kukurikanjem horoza ranoranioca. A kad već dođoh u Njemačku uvijek bi mi se, pred san, nakon napornog dana, ukazivala svjetlost zavičaja što blista kao u zoru kap rose što je okitila paukovu mrežu.

Dok uplovljavam u san čujem žubor Bosne i njene pritoke Bistrice i još kao da čeketara stari Husanovića mlin, al' nešto jače od zvuka njegovog žrvnja prene me iz sna i prebaci u sivu stvarnost.

Moji jarani i ja se zamomčili, al' puka smo sirotinja. Nemaš ruha, nemaš kruha, nit' šta na se, nit' poda se, nit'kakva curetka uza se, što bi se reklo! Škrta je moševačka zemljica. Dok je obradiš, nije dosta da sva usta nahrani. Kuća puna čeljadi, usta gladna. Ono malo što bi babo zaradi nije bilo dovoljno ni za hranu, a kamoli da se nešto drugo u kuću namakne. Drugo ne bi, nego hajde, crnči što se kod nas kaže za – koru kruha. Ni našta pošteno sjesti, leći, niti dobro jesti, a kamoli obući se. Nosili smo istrockanu vehtažinu kupovanu na pijaci. Roba po kroju – eeee...o tome smo samo sanjali. Al' hajde nadalo se, radilo se na pošumljavanju, ili krčenju okolnih brda i njihovih obronaka, okopavanje kukuruza, žetva, kupljenje sjena, branje voća ili povrća. Bilo je uzmi kramp, trnokop, motiku, na rame pa udri - deri po onom pustom kamenjaru Rudina ili Visa, uz struk luka i komadić kuruze.

Šarko sunce nacilja u glavu. Čini ti se mozak će prokuhat', al' nema fajde neg' pljuni u šake i raspali - što više iskopanih rupa, više žutih banki. A nakon zalaska sunca stajali bi smo pogrbljeni, raštrkani, prkosni i oznojeni na blagoj kamenoj strmini i gledali Bosnu i Bistricu kako se već u hladu zelene i vijugaju k'o guje.

Imali smo linije i mišiće. Nije nam trebala „teretana“ – „bodi bilding“ – ni „dijeta“, bili smo lijepi, zgodni, disali smo plućima čist zrak, pili vodu sa izvora, odhranila nas kuruza i mlijeko, a toga nas nije sramota i niti nam je bilo teško po cijeli dan kvrčiti se po kamenjaru Rudina ili Visa. Na kraju dana, navečer, u akšam, kramp, trnokop, motiku na rame - pa kući. Ne bi dugo potrajalo a začula bi se pjesma djevojaka ili bećarac momaka. Znači, bit će prelo. A mi bi se malo plakni na potoku, otresi prašinu, počešljaj se, pa pravo na prelo, igraj, pjevaj, pričaj, smiji se i učini ti se kao da si cijeli dan na vuni lež'o i spav'o, a ne po kamenjaru boriće sadio.

Boriće sadili, e da svaki onaj kamenčić, svaki onaj borić u srcu mi zarastao, kamenjaru moj krvavi si mi bio, kamenjaru moj u srcu, u duši si mojoj, kao što i sada snivaš u hladu sada visokih borova što su dika i ljepota Rudina i Visa. A, grdne rane moje, k'o da smo ih jučer posadili!

Tako se uvijek raznježim i bude mi teško kada bacim pogled na Rudine ili Vis, jer ti borovi kazuju koliko smo ostarili i dok se oni prema nebu ispravljaju, mi se polahko prema zemlji savijamo.

Borovima je bolje, oni su od neba (pre)daleko, a mi smo zemlji (pre)blizu.

A kako li se nađoh u Njemačkoj?

 
Tonijeva sjećanja - Begovac
Utorak, 17 Srpanj 2018 22:10

 

BegovacBegovac

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (Memli strana), sada u Mariboru...al naleti dole!!!!

Ulica se danas, kao i nekada, prije međuratnog intermezza, zove Begovac. Nalazi se u Sarajevu, na vrhu Bistrika i glavni rukavac joj se penje od Terezije, pa skoro do obronaka podnožja Trebevića. Sudeći po nazivu morao je, ili morali su na tom prostoru živjeti predstavnici stare turske vlastele - begovi. Možda i jesu, ali ja ne bih vjerovao da mi Mirjana nije rekla da je njena baka govorila o beglucima poviše njihove kuće s kojom je počinjala ta ulica.

U onom intermezzu, nakon Drugog svjetskog rata, ulica je nosila naziv po junaku iz rata koji je imao i duži naziv: narodnooslobodilačka antifašistička borba. Koliko sam čuo, taj tada mlađahni junak nije pripadao šumskim partizanskim odjeljenjima nego sarajevskoj ilegali. Poslije rata ocijenjeno je da se Mesudu Džemidžiću dodijeli, osim stana u gradu i cijela ulica, bivši Begovac. Njegov rođeni brat Munir, zvani Pirče živio je sam u velikoj kući koja se nalazila negdje na sredini ulice. Bio je sklon alkoholu i veoma podoban za našu mladalačku zajebanciju, pa kad bi ga mi počeli izazivati znao nam je zaprijetiti: “Vidjećete vi kad vam dovedem svog burazera!”

Malo iznad Munirove kuće nalazila se Sejdagina dvospratnicaa, a ispod nje je bio jedan kamen na kojem se sjedilo i dug prostor koji je natkrivala veranda, pa smo se za kišnih dana znali tamo “parkirati” i igrati karata. Najomiljeniji lik među starijim svijetom bio je pouzdano Alija Ramović, amaterski slikar i nepopravljivi bekrija. Imao je tri sina, Mehmeda, Esada i Kemala i kćerku Fiku. Najviše sam se družio sa Esadom koga niko osim majke Izete nije zvao Esade, nego svi ili Eso ili Kinez. Ovaj drugi nadimak dobio je zbog neobične strukture glave koja je ličila na predstavnike azijskih naroda čija se osnovna karakteristika nalazi u očima koje uvijek izgledaju kao da su blago stisnute.

Zasjeo bi tako Alija Ramović u kasno popodne na kamen pored Sejdagine kuće, s vremena na vrijeme prešao rukom preko svojih bijelih brkova i pun razumijevanja za mladost i nestašluke, rado nas primao u svoje društvo. Nije bio ni kao otac strog, taj dio posla preuzela je njegova oštra, iskrena i pravedna žena koju smo, isto tako, svi voljeli. Alija je bio slikar eklektik, slijedio je uglavnom stil i motive Petra Šaina koji se proslavio sa svojim djedovima što sjede i uz kahvu čejfe. Izvještio se Alija u slikanju deda i ko sad gledam dvojicu staraca iz otomanskog doba, u prikladnoj bošnjačkoj nošnji, spustili pored sebe cekere, zapalili ćibuke iz kojih se vije bjeličasti dim, a u drugoj ruci im filidžani…gledaju se i samo što nisu progovorili starim, reduciranim rečenicama meraklija: “Jah Mujo.... Jah Vejsile.”

Tražene su bile Alijagine slike i pogotovo stranci su ih rado kupovali. Čim sam počeo da se bavim novinarskim zanatom otišao sam Aliji Ramovići da napravim s njim intervju. Lijepa je to bila priča o čovjeku koji se svom ogromnom talentu mogao posvetiti tek pod stare dane kada je prestao raditi u sarajevskoj Pivari. Cijenili ga, voljeli i poštovali i poznati slikari: Ibrahim Ljubović i Mario Mikulić s kojima se znao podružiti dok je mogao i želio silaziti u grad.

Znali smo zadivljeni dugo posmatrati Alijine crteže i strpljive poteze kistom. Uveče bi zasjeo na svoju sećiju, stavio pred sebe bokalić šljive i mezu, a u velikoj sobi znali smo se zajedno naći i mi djeca koju je Eso pozvao. Ono – “Haj'mo kod mene da gledamo televiziju”.

Sjećam se, jednom smo čekali neki film, a prije bile reklame. Glavna i svima poznata je bila ona u kojoj se predstavljaju Knorrove supe. Na kraju je jedan bariton izvukao dubokim glasom »Knoooooor«. Alija, koji je isto tako raspolagao moćnim baritonom nadovezao se na televizijski glas: “Grahanliiiijaaaa” i kašikom zadovoljno zahvatio omiljenu mezu-grah sa suhim mesom.

 
Zapis iz Egipta
Subota, 14 Srpanj 2018 19:45

 

Srebrna narukvicaSrebrna narukvica

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Hvala dragom Bogu, imadoh priliku više puta putovati u Egipat, a najčešće u Hurghade grad na Crvenom moru za kojeg kažu, da je to “more sa sedam boja”. Nekoliko kilometara od Hurghade nalazi se hotel „Beach Albatros Resort“ u kome sam boravio više puta. Grad Hugharde je magija Egipta nastala od jednog malog ribarskog seoceta na obali Crvenog mora. I Hugharde je jedan od dokaza šta se sve može uraditi kada se radi da bude bolje. Vrijedni ljudi su od tog malog ribarskog sela napravili najveći turistički grad u Egiptu u kome danas živi preko 260 hiljada stanovnika, među kojima ima preko 20 hiljada onih koji ilegalno borave u gradu, a dolaze iz gradova sa rijeke Nila i susjednih država u potrazi za boljim životom.

Grad je ispružen na oko trideset kilometara dugoj morskoj, pješčanoj obali, na kojoj su izgrađeni luksuzni hoteli i apartmani. Samo u gradu Hurghade ima preko dvije stotine luksuznih hotela, a da bi grad obišli trebali bi ga više puta posjetiti.

Kako je rastao, tako se grad i dijelio: Dahar - staro gradsko jezgro ili arapski dio koji je zadržao orijentalni duh s najvećom pijacom, muzejom, starom džamijom - Aldahaar i akvarijem. Sakala - novo gradsko jezgro u kome vrvi k'o u mravnjaku tokom čitave godine. Treći dio grada je El Memsha, moderna zona sa dugim šetalištima i Village Road sa luksuznim hotelima, apartmanima, bazarom.

Ovdje treba pomenuti i novu džamiju El Mina smještenu u luci nedaleko od stare džamije. To su dvije bijele kao dan, ljepotice sa po dvije tanke, visoke, viletne munare koje se vide iz daleka. Džamije su izgrađene u različito vrijeme i sa različitim stilovima gradnje.

Kao većina drugih turista obilazio sam znamenitosti Egipta, dolinu Nila pa i Luksor, a i bazare. Na bazarima ispred načičkanih dućana čekaju trgovci koji prosto mole turiste da uđu i razgledaju njihove robe i ponude. Mnogi od vlasnika ili radnika govore više stranih jezika, a to obraduje turiste jer se mogu nesmetano cjenkati. Cjenkanje je tradicija, ali i obaveza. Oni iskusni koji znaju da se cjenkaju poneku stvar kupe zaista povoljno.

U tim dućanima većinom su suveniri ručne izrade u kojima je preslikana ili ugrađena hiljade godina stara egipatska historija, jezik, kultura. Pored tih suvenira ima i drugih vrsta robe koja se tu mogla pogledati i kupiti: parfemi i ulja bez alkohola, majice, šalovi, kožne tašne, serdžade, mahrame, kape...

Dok pokazuju robu, koju naravno hvale s puno pretjerivanja, trgovci ubjeđuju turiste da nešto kupe. Turisti često ne kane ili ne žele nešto kupiti pa se nećkaju ili brzo napuštaju dućane, a to trgovce puno naljuti. Posebno se naljute ukoliko se sa njima ne cjenka. Dok se cjenkaju rukuju se sa mušterijama, a ako se dogovore ugovor je: prekidanje rukovanja i plaćanje robe.

Pored ovih pomenutih dućana puno je i onih u kojima je izložen nakit svih vrsta, od zlata, srebra, bisera, korala, do dragog kamenja.

Stajao sam tako ispred jednog dućana i posmatrao izloženi nakit koji jer blistao na dobro osvijetljenim rafama. Pažnju mi je privukla jedna srebrna narukvica sa izduženom pločom. Svidjela mi se ta narukvica, a posebno način na koji je ručno izrađena. Pravi unikat. Trgovac me zamolio da uđem i da razgledam njegovu robu. Ušao sam i nazvao selam. Moj selam obradova trgovca. On mi odselami, a onda me poče ispitivati: od kuda dolazim, kako se zovem i puno drugih pitanja. Ponudi mi i čaj koji je širio miris po dućanu.

Nakon kratkog upoznavanja pokazao sam mu narukvicu zbog koje sam ušao. On je vješto uze sa rafe, a još je vještije baci na elektronsku vagu da bi je izvagao i odredio cijenu.

Kada je vidio težinu dohvati džepni računar i poče da joj obračunava cijenu, upitavši da li želim platiti egipatskom funtom, dolarima, ili sa eurima?

Reče mi cijenu u eurima, ali ne onu realnu, nego da bi se mi k’o cijenkali. Primjetio je da nisam baš u tome vješt, ali da mi se narukvica puno sviđa, pa poče sam snižavati cijenu kako bi mi je prodao.

- Cijena grama srebra je identična širom svijeta - rekoh mu.

- Da, ali moram uračunati cijenu izrade ove narukvice - odgovori mi.

-Dobro, ja ću kupiti ovu narukvicu po cijeni koju ste predložili, ali pod jednim uvjetom.

-Koji je to uvjet? - upita me.

 
Priča Velibora Mihića
Utorak, 03 Srpanj 2018 20:56

 

RazvodRazvod             

Velibor Mihić, Beograd

Sve se završilo u ciglom trenu, munjevito!

Posle Borke, ja sam pristupio stolu da „stavim“ svoj „promašen“ potpis. Nekad sam potpisao da hoću s njom, a sad da neću! Isti potpis! Neverovatno, ali i isto penkalo! A između ta dva potpisa… „mala večnost“…

Kad sam se okrenuo, ona je ležala na patosu, u nesvesti, a nisam ni čuo kad je pala, verovatno se samo spustila kao „kula od karata“. Leži, ona, ja ne znam šta da radim, odnosno, da li se uopšte od mene nešto očekuje, takav je, zaboga, trenutak. Svi su se uznemirili, neko ju je prskao vodom iz bokala (otkud tu bokal, nije, valjda, rekvizit). Neko je Borku tapkao po žutim obrazima da se povrati. Ja sam stajao „kao kolac“ kao da me se ništa nije ticalo. Jedino sam osećao da je razvod užasna stvar, taj prvi trenutak ozvaničenog raskida jedne veze između onih koji su se nekad neizmerno voleli, a sad… Borka je polako dolazila svesti. Gledala me je, tupo, „kao krava mrtvo tele“, kao da je, upravo, nekog sahranila. Pa i jest, naša ljubav je umrla. Bila, i nema je više. Ona je ovo htela, ne ja. Pa zašto sad drami?! Gde joj je dostojanstvo?! Što je htela, dobila je! Ona je našla drugog, ne ja! Pa, eto joj ga! „Uvek ću te voleti, ali mi se moramo razvesti“, rekla je, gotovo, juče.

Ništa nisam odgovorio. Znao sam da ne bi vredelo. O, da!… Da slučajno nisam otkrio njeno neverstvo, još bismo živeli u srećnom braku! Bože…

Izašli smo iz Suda kao dva tela jedne mrtve duše, sad „razdvojene“, napola. Ništa nas više nije vezivalo: ni ručak u frižideru, ni neoprano rublje, ni dogovor za neku posetu, ni slike, ni rođaci, prijatelji, ni pisma… ništa, čak ni sećanje. Nešto je prošlo, bilo „iza nas“, sad svako počinje od nule. Toliko smo bili pod uticajem proživljenog trenutka da smo ćutali kao da su nam se jezici zavezali.

Čudna stvar, pored mene, koračala je Borka, a, opet, kao da je bila meni potpuno nepoznata osoba.

Da li oni koji se razvedu treba na rastanku da se pozdrave? Šta se kaže, „zbogom“ ili „do viđenja“? Prvo je grubo, drugo komično. Ne pada mi na pamet da je ponovo vidim. Mogao bih reći da je mrzim, toliko mi je zla nanela! Pa ipak, ja je ne mrzim, sve je završeno. Nema mesta ničem, pa ni mržnji. Može da radi šta hoće, da ide kud hoće. Nismo više muž i žena. Pa ipak, Borka ide pored mene, sporo korača, ali ide, tako kao da je ja nekud vodim! Bože!… Smešno, ni sam ne znam kuda ću…

– Borise, htela bih da ti objasnim…

– Šta da mi objasniš?!

– Pa ti znaš…

– Ne interesuje me! Sve je jasno!

– Ne bih htela da ti ostanem u lošoj uspomeni…

 
Sjećanje na rijeku
Subota, 30 Lipanj 2018 12:02

 

Bosna  - MaglajMoja rijeka

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Bosna - Maglaj)

Kao većina mojih vršnjaka rođen sam u selu kroz koje protiče rijeka Bosna. Gotovo cijelo dijetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Uz puno drugih, rijeka Bosna je za mene jedan od najdražih doživljaja. Zanosila me kao neko živo, lijepo, umiljato stvorenje. Njena bistra, a ponekad mutna voda nakon obilnih kiša i topljenja snijegova, ispružena kao guja sunčala se i mirno tekla kroz moševačka polja. U mojim mladim danima slivala se prvo u moju dušu, a tek onda u Savu.

Svakog me je ljeta ispunjavala vedrinom i nekom čistom i čudesnom snagom. U njoj sam naučio plivati, sa vrba naglavičke skakati, čamac voziti, ribe pecati... i u sva ta ljeta u svoje oči sam kupio blještavo svijetlo sunca što je žarilo s neba i grijalo rijeku i sitni pijesak na njenim obalama. Obale su krasili vrbaci iz kojih su kao labudice izlazile i ulazile djevojke vitog stasa i jedrih grudi da se razhlade u rijeci. Taj sitni vrući pijesak (kum) smo koristili da se zagrijemo kada bi izlazili iz rijeke, a vrbaci su bili hladovina kada bi sunce žarilo sa svog vrhunca.

Naša kuća se nalazila podaleko od rijeke Bosne, gore u Delićima, na vrhu Moševca, a rijeka dole u polju. Mada sam bio podaleko, očima sam kao sa durbinom primicao i odmicao rijeku do malog okna džamli pendžera kroz koji sam je gledao kako vijuga kroz polja. A kada bi odlazio na obližnje brdo, Rudine, moševački šiljak, nisam mogao a da je ne milujem pogledom tako krivudavu, kao i njenu pritoku sestricu, rijeku Bistricu koja je Rudinama kvasila podnožje.

Njihova huka i buka pravile su mi društvo i te godine sam dijelio sa njima dok sam pored njihovih obala i vrbaka pješačio u Maglaj do škole. U Maglaju, gradu na obalama moje rijeke Bosne, družio sam se sa bošnjačkom, hršćanskom i svom ostalom dijecom. Tukli smo se, razbijali smo jedni drugima glave i nosove, a drugog dana bi sve zaboravili i opet se nastavljali družiti kao da smo od jedne matere i jednog oca.

Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs...

Po završetku školovanja napustih zavičaj i u moju rijeku Bosnu. Kao i većina mojih vršnjaka otišao sam na otsluženje vojnog roka u JNA. Potrefilo me je da vojni rok služim u Benkovcu u blizini Zadra, dijelu kamene i sušne Dalmaciji, bez potoka i rijeka, bez vrbaka, čamaca, djevojaka...

Nakon otsluženja vojnog roka sudbina mi ispruži ruku i odvede me na daleki Zapad. Onako vedar i pun sunca, rumen k'o jabuka sam otišao, a puno toga u zavičaju ostavio. Ostavio moju rijeku Bosnu, ostavio rodeno selo puno ptica, cvijeća, behara, šuma, voćnjaka, pjesama, igranki i prela, ostavio suzne oči majke, oca, sestara, braće, prijatelja.

Tuđina mi je srce izranjavala, mračila dušu, raubovala tijelo, a kao mehlem za te rane ostalo mi je predsansko razmišljanje o svemu što je tamo daleko preko Alpa, na obalama moje rijeke. Hladna tuđina je iscijedila iz mene i skoro svu onu toplinu koju sam u sebe nakupio u djetinjstvu.

U tuđini, u gradu Wittenu na rijeci Ruhr, gdje decenijama živim i radim, ima i šume i prelijepih uređenih parkove sa puno cvijeća, ali onoga koje uopće ne miriše kao ono u zavičaju.

Poznata je rijeka Ruhr. Na toj rijeci je nastala „Rurska oblast“ najrazvjenija industrijska oblast u Njemačkoj. Ruhr protiče kroz Witten, meni, štp se ono veli, ispred nosa. Ta rijeka je tako blizu, a ipak tako daleko. A moja rijeka Bosna koja protiče kroz moj zavičaj je tako daleko, a ipak blizu, tu u srcu, u duši.

Često sanjam kako plivam u mojoj rijeci i bivam sretan i raspoložen dok me žari sunce i slade osmjesi i kikoti djevojaka skrivenih u vrbacima.

Svi oni rođeni uz obalu ili u mjestu kroz koje Bosna teče znaju da je ona jaka i široka, plahovita i opasna kad nabuja, a ljeti tako umiljata i nježna od samoga podnožja Igmana, gdje se rađa iz tridesetak vrela podzemne igmanske rijeke, a do ušća u Savu kod Bosanskoga Šamca žubori čitava 272 km. Usput je najviše snaže Željeznica, Miljacka, Krivaja, Bistrica, Spreča i Usora...

Ime moje rijeke predslavenska je – kažu čak i predindoevropska riječ. To su ime preuzeli naši slavenski preci od zatečenoga stanovništva, prilagodili ga svome izgovoru (grčki car i pisac Porfirogenet polovicom 10. stoljeća bilježi ovo ime u obliku Bosona; u Dubrovniku se poslije pisalo: Bosina), potom ga dali i zemlji uz ovu rijeku, a od imena države Bosne izvođena su poslije imena njenih žitelja: Bošnjanin, Bošnjanka, zatim Bošnjak, Bošnjakinja, Bošnjakuša, Bošnjo, te Bosanac, Bosanka, kao i prisvojeni pridjevi bošnjanski, bošnjački, bosanski.

Tako je moja plahovita Bosna zemlju Bosnu imenima preplavila...

Eh, Bosno, Bosno!

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search