LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Zapis iz Egipta
Subota, 14 Srpanj 2018 19:45

 

Srebrna narukvicaSrebrna narukvica

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Hvala dragom Bogu, imadoh priliku više puta putovati u Egipat, a najčešće u Hurghade grad na Crvenom moru za kojeg kažu, da je to “more sa sedam boja”. Nekoliko kilometara od Hurghade nalazi se hotel „Beach Albatros Resort“ u kome sam boravio više puta. Grad Hugharde je magija Egipta nastala od jednog malog ribarskog seoceta na obali Crvenog mora. I Hugharde je jedan od dokaza šta se sve može uraditi kada se radi da bude bolje. Vrijedni ljudi su od tog malog ribarskog sela napravili najveći turistički grad u Egiptu u kome danas živi preko 260 hiljada stanovnika, među kojima ima preko 20 hiljada onih koji ilegalno borave u gradu, a dolaze iz gradova sa rijeke Nila i susjednih država u potrazi za boljim životom.

Grad je ispružen na oko trideset kilometara dugoj morskoj, pješčanoj obali, na kojoj su izgrađeni luksuzni hoteli i apartmani. Samo u gradu Hurghade ima preko dvije stotine luksuznih hotela, a da bi grad obišli trebali bi ga više puta posjetiti.

Kako je rastao, tako se grad i dijelio: Dahar - staro gradsko jezgro ili arapski dio koji je zadržao orijentalni duh s najvećom pijacom, muzejom, starom džamijom - Aldahaar i akvarijem. Sakala - novo gradsko jezgro u kome vrvi k'o u mravnjaku tokom čitave godine. Treći dio grada je El Memsha, moderna zona sa dugim šetalištima i Village Road sa luksuznim hotelima, apartmanima, bazarom.

Ovdje treba pomenuti i novu džamiju El Mina smještenu u luci nedaleko od stare džamije. To su dvije bijele kao dan, ljepotice sa po dvije tanke, visoke, viletne munare koje se vide iz daleka. Džamije su izgrađene u različito vrijeme i sa različitim stilovima gradnje.

Kao većina drugih turista obilazio sam znamenitosti Egipta, dolinu Nila pa i Luksor, a i bazare. Na bazarima ispred načičkanih dućana čekaju trgovci koji prosto mole turiste da uđu i razgledaju njihove robe i ponude. Mnogi od vlasnika ili radnika govore više stranih jezika, a to obraduje turiste jer se mogu nesmetano cjenkati. Cjenkanje je tradicija, ali i obaveza. Oni iskusni koji znaju da se cjenkaju poneku stvar kupe zaista povoljno.

U tim dućanima većinom su suveniri ručne izrade u kojima je preslikana ili ugrađena hiljade godina stara egipatska historija, jezik, kultura. Pored tih suvenira ima i drugih vrsta robe koja se tu mogla pogledati i kupiti: parfemi i ulja bez alkohola, majice, šalovi, kožne tašne, serdžade, mahrame, kape...

Dok pokazuju robu, koju naravno hvale s puno pretjerivanja, trgovci ubjeđuju turiste da nešto kupe. Turisti često ne kane ili ne žele nešto kupiti pa se nećkaju ili brzo napuštaju dućane, a to trgovce puno naljuti. Posebno se naljute ukoliko se sa njima ne cjenka. Dok se cjenkaju rukuju se sa mušterijama, a ako se dogovore ugovor je: prekidanje rukovanja i plaćanje robe.

Pored ovih pomenutih dućana puno je i onih u kojima je izložen nakit svih vrsta, od zlata, srebra, bisera, korala, do dragog kamenja.

Stajao sam tako ispred jednog dućana i posmatrao izloženi nakit koji jer blistao na dobro osvijetljenim rafama. Pažnju mi je privukla jedna srebrna narukvica sa izduženom pločom. Svidjela mi se ta narukvica, a posebno način na koji je ručno izrađena. Pravi unikat. Trgovac me zamolio da uđem i da razgledam njegovu robu. Ušao sam i nazvao selam. Moj selam obradova trgovca. On mi odselami, a onda me poče ispitivati: od kuda dolazim, kako se zovem i puno drugih pitanja. Ponudi mi i čaj koji je širio miris po dućanu.

Nakon kratkog upoznavanja pokazao sam mu narukvicu zbog koje sam ušao. On je vješto uze sa rafe, a još je vještije baci na elektronsku vagu da bi je izvagao i odredio cijenu.

Kada je vidio težinu dohvati džepni računar i poče da joj obračunava cijenu, upitavši da li želim platiti egipatskom funtom, dolarima, ili sa eurima?

Reče mi cijenu u eurima, ali ne onu realnu, nego da bi se mi k’o cijenkali. Primjetio je da nisam baš u tome vješt, ali da mi se narukvica puno sviđa, pa poče sam snižavati cijenu kako bi mi je prodao.

- Cijena grama srebra je identična širom svijeta - rekoh mu.

- Da, ali moram uračunati cijenu izrade ove narukvice - odgovori mi.

-Dobro, ja ću kupiti ovu narukvicu po cijeni koju ste predložili, ali pod jednim uvjetom.

-Koji je to uvjet? - upita me.

 
Priča Velibora Mihića
Utorak, 03 Srpanj 2018 20:56

 

RazvodRazvod             

Velibor Mihić, Beograd

Sve se završilo u ciglom trenu, munjevito!

Posle Borke, ja sam pristupio stolu da „stavim“ svoj „promašen“ potpis. Nekad sam potpisao da hoću s njom, a sad da neću! Isti potpis! Neverovatno, ali i isto penkalo! A između ta dva potpisa… „mala večnost“…

Kad sam se okrenuo, ona je ležala na patosu, u nesvesti, a nisam ni čuo kad je pala, verovatno se samo spustila kao „kula od karata“. Leži, ona, ja ne znam šta da radim, odnosno, da li se uopšte od mene nešto očekuje, takav je, zaboga, trenutak. Svi su se uznemirili, neko ju je prskao vodom iz bokala (otkud tu bokal, nije, valjda, rekvizit). Neko je Borku tapkao po žutim obrazima da se povrati. Ja sam stajao „kao kolac“ kao da me se ništa nije ticalo. Jedino sam osećao da je razvod užasna stvar, taj prvi trenutak ozvaničenog raskida jedne veze između onih koji su se nekad neizmerno voleli, a sad… Borka je polako dolazila svesti. Gledala me je, tupo, „kao krava mrtvo tele“, kao da je, upravo, nekog sahranila. Pa i jest, naša ljubav je umrla. Bila, i nema je više. Ona je ovo htela, ne ja. Pa zašto sad drami?! Gde joj je dostojanstvo?! Što je htela, dobila je! Ona je našla drugog, ne ja! Pa, eto joj ga! „Uvek ću te voleti, ali mi se moramo razvesti“, rekla je, gotovo, juče.

Ništa nisam odgovorio. Znao sam da ne bi vredelo. O, da!… Da slučajno nisam otkrio njeno neverstvo, još bismo živeli u srećnom braku! Bože…

Izašli smo iz Suda kao dva tela jedne mrtve duše, sad „razdvojene“, napola. Ništa nas više nije vezivalo: ni ručak u frižideru, ni neoprano rublje, ni dogovor za neku posetu, ni slike, ni rođaci, prijatelji, ni pisma… ništa, čak ni sećanje. Nešto je prošlo, bilo „iza nas“, sad svako počinje od nule. Toliko smo bili pod uticajem proživljenog trenutka da smo ćutali kao da su nam se jezici zavezali.

Čudna stvar, pored mene, koračala je Borka, a, opet, kao da je bila meni potpuno nepoznata osoba.

Da li oni koji se razvedu treba na rastanku da se pozdrave? Šta se kaže, „zbogom“ ili „do viđenja“? Prvo je grubo, drugo komično. Ne pada mi na pamet da je ponovo vidim. Mogao bih reći da je mrzim, toliko mi je zla nanela! Pa ipak, ja je ne mrzim, sve je završeno. Nema mesta ničem, pa ni mržnji. Može da radi šta hoće, da ide kud hoće. Nismo više muž i žena. Pa ipak, Borka ide pored mene, sporo korača, ali ide, tako kao da je ja nekud vodim! Bože!… Smešno, ni sam ne znam kuda ću…

– Borise, htela bih da ti objasnim…

– Šta da mi objasniš?!

– Pa ti znaš…

– Ne interesuje me! Sve je jasno!

– Ne bih htela da ti ostanem u lošoj uspomeni…

 
Sjećanje na rijeku
Subota, 30 Lipanj 2018 12:02

 

Bosna  - MaglajMoja rijeka

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

(Bosna - Maglaj)

Kao većina mojih vršnjaka rođen sam u selu kroz koje protiče rijeka Bosna. Gotovo cijelo dijetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Uz puno drugih, rijeka Bosna je za mene jedan od najdražih doživljaja. Zanosila me kao neko živo, lijepo, umiljato stvorenje. Njena bistra, a ponekad mutna voda nakon obilnih kiša i topljenja snijegova, ispružena kao guja sunčala se i mirno tekla kroz moševačka polja. U mojim mladim danima slivala se prvo u moju dušu, a tek onda u Savu.

Svakog me je ljeta ispunjavala vedrinom i nekom čistom i čudesnom snagom. U njoj sam naučio plivati, sa vrba naglavičke skakati, čamac voziti, ribe pecati... i u sva ta ljeta u svoje oči sam kupio blještavo svijetlo sunca što je žarilo s neba i grijalo rijeku i sitni pijesak na njenim obalama. Obale su krasili vrbaci iz kojih su kao labudice izlazile i ulazile djevojke vitog stasa i jedrih grudi da se razhlade u rijeci. Taj sitni vrući pijesak (kum) smo koristili da se zagrijemo kada bi izlazili iz rijeke, a vrbaci su bili hladovina kada bi sunce žarilo sa svog vrhunca.

Naša kuća se nalazila podaleko od rijeke Bosne, gore u Delićima, na vrhu Moševca, a rijeka dole u polju. Mada sam bio podaleko, očima sam kao sa durbinom primicao i odmicao rijeku do malog okna džamli pendžera kroz koji sam je gledao kako vijuga kroz polja. A kada bi odlazio na obližnje brdo, Rudine, moševački šiljak, nisam mogao a da je ne milujem pogledom tako krivudavu, kao i njenu pritoku sestricu, rijeku Bistricu koja je Rudinama kvasila podnožje.

Njihova huka i buka pravile su mi društvo i te godine sam dijelio sa njima dok sam pored njihovih obala i vrbaka pješačio u Maglaj do škole. U Maglaju, gradu na obalama moje rijeke Bosne, družio sam se sa bošnjačkom, hršćanskom i svom ostalom dijecom. Tukli smo se, razbijali smo jedni drugima glave i nosove, a drugog dana bi sve zaboravili i opet se nastavljali družiti kao da smo od jedne matere i jednog oca.

Jeli smo kolače na Pesah, gurabije na Bajram, peretke na Vaskrs...

Po završetku školovanja napustih zavičaj i u moju rijeku Bosnu. Kao i većina mojih vršnjaka otišao sam na otsluženje vojnog roka u JNA. Potrefilo me je da vojni rok služim u Benkovcu u blizini Zadra, dijelu kamene i sušne Dalmaciji, bez potoka i rijeka, bez vrbaka, čamaca, djevojaka...

Nakon otsluženja vojnog roka sudbina mi ispruži ruku i odvede me na daleki Zapad. Onako vedar i pun sunca, rumen k'o jabuka sam otišao, a puno toga u zavičaju ostavio. Ostavio moju rijeku Bosnu, ostavio rodeno selo puno ptica, cvijeća, behara, šuma, voćnjaka, pjesama, igranki i prela, ostavio suzne oči majke, oca, sestara, braće, prijatelja.

Tuđina mi je srce izranjavala, mračila dušu, raubovala tijelo, a kao mehlem za te rane ostalo mi je predsansko razmišljanje o svemu što je tamo daleko preko Alpa, na obalama moje rijeke. Hladna tuđina je iscijedila iz mene i skoro svu onu toplinu koju sam u sebe nakupio u djetinjstvu.

U tuđini, u gradu Wittenu na rijeci Ruhr, gdje decenijama živim i radim, ima i šume i prelijepih uređenih parkove sa puno cvijeća, ali onoga koje uopće ne miriše kao ono u zavičaju.

Poznata je rijeka Ruhr. Na toj rijeci je nastala „Rurska oblast“ najrazvjenija industrijska oblast u Njemačkoj. Ruhr protiče kroz Witten, meni, štp se ono veli, ispred nosa. Ta rijeka je tako blizu, a ipak tako daleko. A moja rijeka Bosna koja protiče kroz moj zavičaj je tako daleko, a ipak blizu, tu u srcu, u duši.

Često sanjam kako plivam u mojoj rijeci i bivam sretan i raspoložen dok me žari sunce i slade osmjesi i kikoti djevojaka skrivenih u vrbacima.

Svi oni rođeni uz obalu ili u mjestu kroz koje Bosna teče znaju da je ona jaka i široka, plahovita i opasna kad nabuja, a ljeti tako umiljata i nježna od samoga podnožja Igmana, gdje se rađa iz tridesetak vrela podzemne igmanske rijeke, a do ušća u Savu kod Bosanskoga Šamca žubori čitava 272 km. Usput je najviše snaže Željeznica, Miljacka, Krivaja, Bistrica, Spreča i Usora...

Ime moje rijeke predslavenska je – kažu čak i predindoevropska riječ. To su ime preuzeli naši slavenski preci od zatečenoga stanovništva, prilagodili ga svome izgovoru (grčki car i pisac Porfirogenet polovicom 10. stoljeća bilježi ovo ime u obliku Bosona; u Dubrovniku se poslije pisalo: Bosina), potom ga dali i zemlji uz ovu rijeku, a od imena države Bosne izvođena su poslije imena njenih žitelja: Bošnjanin, Bošnjanka, zatim Bošnjak, Bošnjakinja, Bošnjakuša, Bošnjo, te Bosanac, Bosanka, kao i prisvojeni pridjevi bošnjanski, bošnjački, bosanski.

Tako je moja plahovita Bosna zemlju Bosnu imenima preplavila...

Eh, Bosno, Bosno!

 
Jedna prekrasna priča za vikend
Subota, 23 Lipanj 2018 13:32

 

konjske trkeČudna ženidba

Prof.mr.sc. Rizo Popara, Bihać

Zamotao Nuhan glavu bezanom košuljm, a gaće zavrnuo do blizu koljena, pa zasjeo i razvezao besjedu ispred kolibice, koju su zvali kužina. Odavno živi, samo, sa ostarjelom majkom, pa željan priče. Kako mu se koji brat oženi, napravi sebi malo savitka, pa nastranu, a sestre su ionako tuđa kuća uvijek bile. Te kuće u koje odlaze, obično tuđom voljom, postaju njihove tek pošto pojedu nekoliko džakova soli i izrode djecu. Prvih godina braka, muževi komanduju i ponavljaju kao papagaji, napamet naučenu rečenicu:

 -Da mi nijesi ovo od baba donijela jadna? Ovo je moja babovina, nije tvoja, tvoja je ostala, tamo, kod baba tvog.

I ko zna koliko puta sirote bivaju opomenute da su na tuđem ognjištu,a ne na svome. To traje i traje sve dok djeca ne prirastu i dok se ne potkopeče, pa poslije takvih očevih izjava priupitaju:

 -A đe je mamino crni babo, šta je ona radila svih ovih godina? Za koga je rintala? Kome je gaće usrane prala?

Tek tada očevi podviju rep i počinju da zaboravljaju na tu rečenicu i jedva se sjete da su je ikada izgovarali. Prosto čovjeka obuzme tuga od tih očeva koliko postanu fini kad nalegnu na rudu.

Nuhan danas ne radi, to je ovaj sa zamotanom glavom i zasukanim gaćama. Požurio je da sve poradi, malo prije nego ranijih godina, da bi sjutra otišao na vašar, na čuveni Lađevac. Riješio još sjutra da se zamuči i potraži malo čore, pa nek bude šta će biti, neku koja je nuždana i koja neće čekati kraj njegove priče, nego će ga upola prekinuti i sa njim podruku pravo njegovoj kući. Neku koja bi ga slušala dok je živ, a poslije ne mora kada on odapne, nek sluša poslije koga hoće. Volio bi on da mu ta buduća hanuma i majku ponagledne. Ustvari, prvo majku pa njega, njega mora, a majku je red. Ljeto je nastupilo iskreno i snažno, čuju se kosači, čuje se lizanje bruseva i ujednačeno udaranje čekića po kosama, nešto slično udaranju djetlića po nekom tvrdom stablu. Odjekuju doline od svega toga i još od blejanja ovaca i rike goveda, vri sve od nekog života kao što vri u loncu različito povrće koje se kuha. I Nuhan je jutros ustao prije izlaska sunca, navikao da rani i da se pretura sa sijenom evo već mjesec dana. Jutros mu neobično što ne radi, nego odmara i seiri.

-Ove godine trava ponijela, pa ponijela grom je spalio. Uh šta reko' spalio, vrag me izio! Jok, jok. Da ne spali bogomi. Šta će hajvan da jede pr'o zime? – mrmljaše on onako za sebe, jer ga je ove godine ta travuljina satrla. Uživa u jutarnjem koncertu i danu koji se polako začinje, pa zaboravio da se umije. Nije mu žao vode, nije nego je baš zaboravio da se malo pljusne. Teče mu dolinicom jedne livade, bistra rječica da bistrija ne može biti. Zna on da siđe do nje i da se dobro napljuska hladnom vodom. I jutros siđe do nje, a ona je krivudala livadom između ševara kao nekakva poduža guja, da se serbez umije prije nego mu se majka probudi. Poslije dugog umivanja krenu uz livadu prema kolibi, ali polako i sve ga nešto kopka, ne može da shvati da je jutros slobodan. Moraće i majku da pita da bude siguran, jer sam sebi ne vjeruje da je toliku silu sam skolio i da ima vremena na pretek. Nikada prije Lađevaca nije mogao da smiri poslove, uvijek mu ih je ostajalo i poslije Lađevaca. Jedine obaveze koje ga danas čekaju su kupanje i brijanje. Jelo mu i nije bilo neka obaveza, mada mu je dosta vremena oduzimalo, nije se izmicao dok ne napuni svaku prazninu u stomaku. Kada bi se izmicao iza sofre stomak mu je bio izvršen kao napuhana mješina, jednako svugdje popunjen i presamićen preko pantalona. Zadnjih godina je, redovno, kod jednog kaišara u varoši od dva kaiša pravio jedan duži da ga može naobručati. Jeo bi dugo, nije žurio sve dok ne bi obrisao sve što je prinešeno. Neće ni danas ništa preskakati, danas će, zna on, biti i kahve, pa malo bolji doručak, a on će se okupati oko podne. Hoće, nikad' nije neokupan otišao ni metar od kuće, pa neće ni na vašar. Ne daj bože. Brijaće se tek predveče da mu ta prokleta i prosijeda bradetina ne bi narasla, mnogo, preko noći. Raste mu ta dlaka na bradi kao vrbovina iz vode. Jutros je ustao rano, zajavio stoku u bukovu šumu, umio se, vratio  i potkočio kužinu leđima. Rano je zamotao glavu košuljom da ne prigori, ionako je punokrvan i crvenkast u licu pa bi ga dodatno sunčanje samo nagrdilo. Čitavo je ljeto tom košuljom spašavao glavu, dok je radio i bio izložen suncu. Naveče bi je skidao malo je plaknuo, samo da spere nakupljeni znoj sa nje, a izjutra je uzimao ponovo i zamotavao glavu. Čeka samo da mu ustane majka, da mu iznese čašu mlijeka, a jutros i kahvu, pa da ućejfi skroz. Danas po prvi put na miru sluša halakanje kosača i gleda ih kako se uvijaju za kosama, dok sijeku tvrdu planinsku travu. Jedino njega jutros niko neće gledati kako se uvija za kosom ili pretura sa travom. Ta oglašavanja su izjutra glasna i svježa, puna radosti, česta i vesela, ali kako dan odmiče i sunce sve više osvaja prostor, glasovi orijede, dok potpuno ne iščile kao voda ponornica. Osjeti Nuhan čari odmaranja baš jutros, dan uoči vašara.

-Nek kosi ko nije pokosio na vrijeme, ja valahi neću.

-Nemoj tako sinko moj! Neko ne more, neko je nekadar, neko nema radne snage, svašta ima, neko nema ni kose, pa ne more golim šakama. Bog svakom da nafaku i vakat da je pokupi, pa i njima će.

To bijahu prve riječi njegove majke koja je preskakala prag kolibe u kojoj je spavala.

 
Jedna kratka tužna priča
Ponedjeljak, 18 Lipanj 2018 11:46

 

MobilniTužna priča o staroj majci koja je odnijela svoj telefon na popravak

Amir Beširević

Kao i većina starijih osoba tako i ova majka nije se posebno razumjela u mobilne telefone koji je nedavno sebi nabavila. Nakon nekog vremena majka zaključi da je njen telefon u kvaru. Dugo je hodala tražeči radnju koja se bavi time i našla nekoga ko bi popravio kvar koji je nastao. Kada je konačno našla radnju, bilo je kasno i već su zatvorili. Idućeg jutra majka je nekako našla tu radnju i našla majstora.

“Gospodine možete li popraviti ovaj moj telefon?” reče majka.

Majstor pogleda telefon, provjeri ga i reče:” Gospođo vaš telefon je sasvim u redu”.

Majka suznog lica upita: ” Pa zašto me niko od moje djece ne nazove? ”

Ova tužna priča treba da bude pouka svima nama, nakon njihovog preseljenja nema koristi od podizanja skupih nišana, grobnica, mauzoleja, brinimo o njima dok su živi, bit ćemo za svoj odnos prema roditeljima pitani.

(Priča je prenesena sa sajta www.novihorizonti.ba)

 
Bajramska priča
Nedjelja, 17 Lipanj 2018 14:55

 

DrinaDrina je uzela svoje kurbane...

Amela Isanović

Za neke od nas to je bila, ne samo najljepša, nego i jedina rijeka na svijetu. Čuli smo za druge rijeke. Upoznavali smo ih na časovima prirode i društva, kasnije i geografije, ali jednostavno nismo htjeli znati. Nismo odavali priznanje ni Amazonu ni Eufratu, a kamoli Savi ili Dunavu. Za nas je ta zelena vijugava ljepotica bila aršin svim tekućim vodama na svijetu. 

Drina.  

U ljetne žege svojim ledenim jezičcima lizala je naša dječija tijela koja su vrlo često tek prije kupanja pristigla sa štrkljastih stožina ugaženog sijena, kukuruznih polja ili iz materine, s ljubavlju njegovane, savze. Zelenilo drinskih polja, bogate i tabijatli uređene njive činile su divan sklad koji nam se u tim godinama podrazumijevao kao nešto što nikad neće proći. Posebnu čar djetinjstvu davale su priče naših nana u kojima nismo mogli čuti ništa što bi moglo skrnaviti ili nagovijestiti uništenje tog jedinstva čovjeka i prirode. Najstrašnije priče koje smo mogli čuti bile su one o prikazama, džinima ili onima koji su nagazili na vilinsko kolo. Ipak, ni prikaza ni vilinskog kola se nismo bojali koliko Drine u dane Bajrama. 

Odvojeni jedno od drugoga, Drina i Bajram su bili najveće dječije radosti nas, koji smo rasli, igrali se i kupali na obalama ove ljepotice. Spojeni u istoj priči činili su nas tužnima, uplašenim i opreznim. Danas je ta tuga mnogostruko dublja zbog prekinute mladosti i zbog svega onoga što će kasnije odnijeti Drina i donijeti bajrami devedesetih. 

Ne znam kada sam prvi put čula to predanje, niti ko mi ga je prvi puta ispričao, znam samo da je u nama izazivalo jezu i neku zlosutnu radoznalost. 

K’o sad se sjećam tih ljetnih bajrama moga djetinjstva. Njima, bajramima, je prethodilo ravnomjerno kloparanje papučice sa šivaćoj mašini moje majke. To kloparanje smo sestra i ja mogle čuti samo kasno noću kada bi majka posvršavala sve poslove u kući, njivi i štali. Tada je sjedala za mašinu i šila bajramske haljinice za nas. Te haljinice, suknje s  volanima u jarkim bojama smo oblačile za Bajram. Iako smo svi znali da ih šije, majka ih je krišom šila. To krišom ogledalo se u tome da nismo znale kakav je dezen platna, je li odlučila da to budu haljinice, dimijice ili šalvare. Znale smo samo da će biti iste za obje i da će biti gotove do Bajrama. Naveče, kada bismo čule majku na potkrovlju kuće da ih šije, govorile bismo kako ćemo sutra zaviriti u drveni sanduk mašine i vidjeti, a kada bi jutro svanulo, zaboravljale bismo na radoznalost i predavale se igrama, sitnim poslovima, a sve da bi nas majka što prije pustila na Drinu, na kupanje. Danas, kada razmišljam o tome, sigurna sam da smo svjesno dopuštale da nas majka, u rani sabah na prvi dan Bajrama, iznenadi. Bilo je ljepote u tom iznenađenju. Oca bi ispratila u džamiju na bajram-namaz, nas probudila podsjećajući nas da je to jutro najposebnije i da će našim licima umivanje u rani bajramski sabah dati poseban sjaj. Umivenih lica smo se ubrzo nestrpljivo gurkale u dovratku istezajući se na prste da što prije ugledamo bajramsku odjeću koju bi majka brižno odložila preko kauča. 

Kauči zeleni, haljinice cvijetne a naša sreća neizmjerna. Brzo smo ih oblačile, provjeravale jesu li baš iste, upoređivale i sjećale se prošlogodišnjih nalazeći da su baš te najljepše dosad, ljepše od najljepših. Zanimljivo, ali tad nismo ni primjećivale da je majka svoje dimije i bluze uvijek nosila teta Velidi, komšinici i krojačici, ali naše bajramske haljine je umorna s nekom posebnom radošću šila sama.

-Ostavi to sad. Zar nisi umorna? Kasno je, idi lezi – čule bismo oca ponekad.

-Neka, malo ću, ide Bajram, adet je da djeca novo obuku - govorila bi izvlačeći tešku Bagat mašinu iz usta lakovanog sanduka, čiji mi visoki bordo sjaj i danas zacakli u oku. 

Radost Bajrama bi se nastavljala već po očevom povratku iz džamije. Ljubile smo mu ruku na ulasku u kuću, bajramovale se i prihvaćale slatkiše i dinare unaprijed ih zbrajajući  s bajram-bankom što ćemo tek dobiti od starijih sestara i rodbine, svih onih koji će nam doći prvog dana ili koje ćemo mi obići drugog dana Bajrama. Ipak, kada bi prošla i ta prva dva dana, Bajram bi nam postajao težak. Trebalo je izdržati još dva duga vrela dana prije nego što nam majka dozvoli ići na kupanje.

-Nemojte me pitati -  odgovarala bi čim bismo izokola započele o nesnosnoj vrućini – Na Bajram ne idete na Drinu i gotovo. Drina na Bajram uvijek uzima sebi žrtvu, kurban. Neko će se ugušiti. Već je… Ali to nećete biti vi!

Od svega što bi, odlučno i sa strijepnjom, majka izgovorila mi bismo najglasnije čule ovo: ”Već je!”, pa bismo do kraja Bajrama s drugom djecom iz komšiluka, do duboku u noć na sokacima, pričale gdje bi se to moglo desiti, koga bi ”Drina mogla ponijeti”. S nestrpljenjem smo čekali tu groznu vijest kao da ćemo tako osigurati svoje živote jer i jedna žrtva je bila dovoljna i previše. I zaista, takvu vijest, u čiju vjerodostojnost nikada nismo ulazili, bi uvijek čuli do kraja bajramovanja. Nakon Bajrama, mi bismo s neskrivenom ljutnjom i strahom prilazili njenim obalama, gasili vrućinu u tijelima vodenim kristalima prepuštajući se s podozrenjem valovima, koji su po pričama mještana, dan ili dva prije, udavljenog nosili  kilometrima nizvodno dok se tijelo ne bi zaplelo u žalosne vrbe i topole prosute duž obale.

Da li je Drina zaista na bajrame ”uzimala sebi kurban” ili su to bile podudarnosti koje su prerasle u predanje, ne znam. Znam da se ni dan danas ne mogu osloboditi bolne tuge koja me obuzima pri pomenu Drine i Bajrama. Njihov pomen ima snažnu pokretačku moć koja čini da se moja sjećanja pretvore u vječiti san o djetinjstvu, o cvijetnim haljinama, o bajramlucima, ali i košmar o svim onim tijelima koja će Drina uzeti sebi u zagrljaj  i nositi daleko od onih koji su bili po okolnim brdima smišljajući pakosti, od onih čija krvnička lica i krvave ruke nikada ne bi mogla saprati i kad bi vijekovima spirala.

Na tim obalama nas više nema. Nisu se stigle zasititi naših koraka i igara, naših Bajrama. Sve naše tamo je brisano, i kuće i mezarja, i savze, i žitna polja, i predanja, čak i naši potomci, ali ne naša sjećanja. 

Kažu da danas Drina teče bistrija nego ikad, neko kaže da je to zbog uništene industrije, a ja znam da je to zbog neokaljanih bajramskih radosti pohranjenih u cvjetnim dezenima nekog novog bajramskog ruha, ali i u suzama svih onih majki koje nisu ni slutile koliko će kurbana i žrtava Drini biti dato preko njene volje… Koliko će biti i bilo je bačeno u nju, okrvavljeno, ubijeno i izmučeno. 

Nije ih uzela, silom su joj date. 

I zbilja, uzela je Drina sebi kurbane, žrtve, mnoge od njih je nekad golicala svjetlucavim valovima u dječijim igrama, poslije su joj dati  u smrtni zagrljaj. U bajramskim haljinama.

(Ova lijepa bajramska priča prenesena je sa sajta Podrinje Online)

 
Bajramska priča
Subota, 16 Lipanj 2018 09:59

 

VisnjaPetostojka

Tarik Đođić

Nekad kolač, šapa ili neki drugi suhi, ili Abdurahmanova beba, danas bi to prepoznali kao piškotu, bombona, rijetko jabuka. Najpoželjnija je bila stoja, bijela. Žute, dvobanke i petobanke, nas i nisu baš radovale, petostojku smo sanjali. Papirne kao da i nisu bile u opticaju.

Prvog bajramskog jutra okupili bismo se da dogovorimo strategiju i taktiku na nekom od naših komandnih zbornih mjesta: kod Husinog bunara, pod našim jasenom ili pred Zlatkinom kućom, na drugoj obali. Svi smo bili komandanti i svi smo bili glavni: Bajram je. I isto kao što ćemo za Uskrs svi obići kuće u kojima se tog dana farbaju jaja, tako smo svi učestvovali u dogovoru oko najboljeg rasporeda za osvajanje bajramluka.

Kad bismo dogovorili raspored, krenuli bismo na vrata kuća koje su nam rasporedom pripale. Bajrambarekula, bajrambarećula… Kako ko. U početku su se svi držali dogovorenog, ali bi ubrzo sretali druge na teritoriji koja nije bila njihova. Dogovor bi se urušio, pakt bi propao: svako bi počeo jurišati na svaku kuću u mahali, raspored je prestao važiti. I svako bi obišao svaku kuću, a bajramski plijen, koji smo poslije brojili i poredili, bio bi, otprilike, svakome isti. Malo stoja, malo žutih, kolač, od kojeg je bilo ostalo tek sjećanje, ili jabuka u njedrima. Ravnopravno.

Ipak, jednog sam Bajrama ja dosegnuo san: dobio sam petostojku. I danas mi je misterija: je li ta petostojka došla od moje nane ili od Berke Muharemove, ne znam. Možda su čak bile i dvije petostojke. Ja pamtim jednu. Odvojio sam je od dvobanki, petobanki i stoja, bila je sama u drugom džepu. Pokazat će se, bila je sama u drugom, poderanom džepu. I negdje je ispala. Tražio sam, stotinu puta prelazeći put na kojem mi je moja petostojka mogla ispasti, ali ništa. Dječijim sam prstima prebirao travu, prst po prst, na mjestu koje mi je bilo najsumnjivije. Ništa. Nikom nisam rekao da sam petostojku dobio, pa nisam ni od koga mogao tražiti ni da mi pomogne tražiti. I nisam je našao. Oka nisam sklopio, ali mi ni suza nije došla. Mislio sam: naći će neko, neko će se drugi obradovati.

Te jeseni, na mjestu po kojem su moji prsti tražili kovanu petostojku, niklo je drvo. Sitno i krhko, ali pravo i lijepo. Dogodine, znali smo da je to višnja. Druge i treće godine, djeca su sa zemlje brala višnje. U petoj se već po njoj verala. Brala i jela ukusne, kisele, a slatke, višnjine plodove.

Znam ja da iz petostojke ne niče višnja. Ali, eto tada, kao da je nikla. I danas je tamo. A sa svakim dječijim zalogajem, ja kao da vidim nanin i Berkin osmijeh, kako im je duša sita, kao da one jedu, tamo gdje su sada. I ne broje, niti im je važno, čija je petostojka stvarno bila.

Zato podajte danas djeci bajramluk, može i papirna, ne žalite. Čak i da izgube, neko će naći, a vi ćete svakako biti na dobitku. Možda se pokaže da vam je taj nepojedeni zalogaj bio i najslađi.

Bajram mubarek olsun.

(Ova lijepa priča je prenesena sa sajta AKOS)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search