LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva priča za subotu
Subota, 24 Ožujak 2018 10:38

 

velika kucaKuća i sreća

Toni Skrbinac, raja s Bistrika, privremeno živi u Mariboru

Kad sam se ono kao maloljetnik (januar 1973.g) zatekao na bečkom gradilištu u 12. Bezirku u beskrajno dugoj ulici koja je nosila naziv Laarbergstrasse, zapalo me da spavam u baraci gdje su bili sami Jugovići.

Glavati Nišlija odmah me posvojio nazivajući me “sine” i ponudio da zajedno u istoj šerpi kuhamo, uglavnom će on, jer je vičniji i iskusniji.Trojica preostalih bili su iz nekog od sela pod Zmijanjem, čini mi se baš iz Kočičevih Stričića. Pamtim najviše Branka, simpatičnog bucmastog čovjeka koji je muku mučio sa frizurom. Kosa ga zarana skoro napustila, ostalo mu nekoliko pramenova pa ih on svako malo iznova raspoređivao na ćelavoj glavi, a onda mrtav ozbiljan vadio iz džepa malo ogledalce pa ga vrtio na sve strane da vidi kakav je sa najnovijim stajlingom.

Petkom u podne bi završavali poslove, polir bi nam podijelio plate i onda su ona trojica na brzinu potrpali stvari u jednog žutog “tristaća” i pravac svojim kućama i porodicama u, čini mi se, Stričiće. Nišliji bilo daleko do Niša, a ne znam ni da li je imao porodicu, pa bi on otiđi u Beč u neku od naših kafana i tu se ubijao alkoholom sve do nedjelje popodne.


A kad bi se u nedjelju opet svi okupili oko peći u baraci, onda se svašta pričalo. Često, stvarno često, su moji bosanski zemljaci govorili o svojim kućama koje su teško zarađenim novcem ovdje u Austriji, podizali u svojim selima. Opisivali su radove, dokle su stigli sa zidanjem, na stonu mušemu podastirali planove “kol'ko soba” i “kak'ih” sve prostorija namjeravaju graditi, koliko će šta koštati i do kada će te svoje kuće završiti.

Kasnije sam se tih kuća napravljenih novcem kapitalističkih zemalja u socijalistčkoj Jugoslaviji nagledao gdje god da sam putovao. Ostala je ta strast za velikom kućom kao znakom moći do dana današnjeg, a neće biti drugačije ni u budućnosti, jer valja se potruditi da doživiš da drugi govore: “Jesil' vidio kol'ku je kuću napravio!?” A mnogi ljudi vole da im se drugi dive i nema šta nisu spremni učiniti da zasluže to divljenje. Drugo je, pak, pitanje, koliko takve nerijetko preglomazne kuće bivaju (is)korištene, a da ne govorimo o stilskim opredjeljenjima vlasnika koji su u našu Bosnu donijeli takoreći sve što svijet ima: i pagodu i zamak i vilu…Šarenilo na nekim dijelovima puta, evo, naprimjer kad idete od Doboja prema Žepču ili od Arizone prema Srebreniku… kao da ste na nekom dječjem vašaru gdje sve pršti od raznih boja, oblika i naziva pa vam se može učiniti da ste čas u Americi, čas u Turskoj, a čas u dalekom Japanu. Vašar taštine i neukusa.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 17 Ožujak 2018 08:33

 

stafetaŠto me je namučio taj njegov zanat

Prof.mr.sci. Rizo Popara, Bihać

Pa i neka me je namučilo. Što se ja petljam tamo gdje mi nije mjesto? Mogao sam ostati kući i biti pošteđen od napora i problema. Hoću ja da budem zaprška svakom varivu. E, Bog me nije nagradio zbog tog petljanja, nego me kaznio. A ništa ja nijesam bio više kriv, nego neki Fajo deljadžija, deljanje mu njegovo glavu zdeljalo i ko mu dade britvu. Dade ili kupi? Bio je takav smotanko, da mu daš da čuva pet ovaca, on bi šestu izgubio obavezno. Ako je ne bi imao, on bi je kupio samo da je izgubi. Zavlačio bi se u šiblje i tražio uvijek nekog đavola, nekakvo drvo bez čvora i kad ga nađe, moralo je da bude, obavezno, češljikovo. On bi i rođenog brata prodao za dobru češljikovinu i oštru britvu.

Kada bih ja sada uptao nekoga:  

-Da li se sjećaš Faja? Svako bi mi odgovorio: -Sjećam, kako da ne sjećam Faja.  

Mnogo je bitnije, od svega, to čime se on bavio i kako me je ta njegova umjetnost, umalo koštala glave. Dugo vremena je čuvao sitnu stoku seljanima za plaću, ovce ili jagnjad, nikako zajedno nego uvijek jedno pa drugo. Čuvao je odlučenu jagnjad i tjerao ih je daleko iza brda da ne bi čula blejanje ovaca, a ni ovce njihovo blejanje. Bio je majstor za te poslove, nekako je omamljivao jagnjad sa pomalo soli i ona su se navikavala na njega i zaboravljala majke. Radio je to  obrnuto i sa ovcama, ako mu dopadnu da ih čuva. Sjatile bi se ovce oko njega kao pilad oko kvočke. Kada gazde prodaju jagnjad u proljeće, on se lati ovaca i tek tada pomiješa sa čobanima. E, baš tada je imao vremena za deljanje. Čuvao je i ljeti i zimi. I ljeti i zimi je nosio istu odjeću, zimi da ga zaštiti od hladnoće, a ljeti od vrućina. Vunjene čarape nije skidao ni ljeti, možda jeste kada je išao na spavanje, neću da mu podvaljujem i griješim dušu, jer ga takvog nikada nijesam vidio. Ljeti bi ih malo zasukao tu do čukljeva, a iznad čukljeva noge su se bijeljele kao snijeg. Govorio je da to radi zbog zmija šarki, jer ih je bilo po šumama i kršima kuda je on tjerao ovce. Bundu je zimi navlačio, a ljeti je vukao za sobom i sijedao na nju, da ne ozebe. Na svoju odgovornost kažem bunda, to je više bila gomila zakrpa koja je izgubila svaki oblik i vezu sa odjećom od silne upotrebe i stalnog vucaranja po zemlji i žbunju. Svaku priliku, Fajo je koristio da nešto delja, a imao je dobru i oštru britvu, odnekud, kupljenu u Novom Pzaru. Nikome je nije davao ni da je pipne, govorio je kako se djeca mogu posjeći, a stariji mu je mogu istupiti. Pravio je mahaljke i vretena od klekova drveta, trube od mlade vrbovine, a trojke i frule od šljivovine. Niko nije znao šta od tolike i silne češljikovine gradi, ali se ispostavilo da savija teljige za volove i da mu to ide kao podmazano. Kupuju ljudi, lakše im tako nego da se zavlače po šumi i zamaraju sječom i savijanjem. Prodavao je jedan teljig za pet kokošijih jaja. Jaja bi skuhao i jeo dok bi čuvao. Kad bi mu dosadila, čašćavao bi čobane ponekim. Pričaju da je bio napravio i gajde i da je lijepo na njima svirao, ali ga babo izmlatio što je pokvario neku jareću kožu.. Ono što nikada neću zaboraviti i što sam dobro zabilježio i očima i ušima je njegovo zavlačenje i izvlačenje iz šikara sa po nekoliko odsječenih grana. Zadnjih godina se nije zanimao za prava stabla, nego je tragao za drvećem čudnovatog izgleda. Tako je pronašao jednu spiralnu grabovu žilu i sa njom proveo dobar dio ranog proljeća. Nikome se nije povjeravao šta to radi, krio je taj svoj uradak kao zmija noge. Počeo je da živi sa tim parčetom drveta, bježao je od čobana i eglene, kada bi prolazio pored ljudi sklanjao je to ispod gunja kao obećana djevojka biljege primljene od vjerenika. Kad bi pritjerao stoku naveče, tu žilu je zavlačio ispod strehe, a sutradan bi je izvlačio i nosio sa sobom da ga još molo uglanca. Bliskim prijateljima je nešto nagovještavao, ale niti dovoljno niti do kraja. Ostavljao ih je u nedoumici..

-Vidjećete šta ja pravim, kad' ga napravim.

Negdje početkom aprila šezdeset i neke, zamijenio ga je stari dedo u čuvanju  ovaca. Na pitanje što on čuva i kud mu je Fajo, odgovorio je, da je sišao u varoš da kupi „malo pantola“.. Fajo ga je prevario i ponio to njegovo remek djelo u čaršiju, zavijeno u papir. Pričali su neki, koji su stalno njuškali po opšini, da su ga, na opšte iznenađenje, baš tog dana vidjeli kako izlazi iz kancelarije predsjednika omladine. Poslije tog boravka u varoši, više ništa nije bilo kao ranije, dobio je neku snagu i ponos, počeo je da prkosi svemu i svačemu, pa su mnogi očekivali da će ostaviti prut i otići na neku službu. Samo što niko nije mogao da procijeni u čemu su mu bile zasluge.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Nedjelja, 11 Ožujak 2018 11:22

 

ukopZaimova djeca (2)

Prof. mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Prvo proljeće poslije tragičnog događaja, napraviše viseći most preko Lima, da služi narodu sa obje strane i da se više ne događaju slične stvari. Mirza ga iskoristi i preko njega pređe i ode kod tetke da noći. Od tetke je otišao na primorje da radi i zaradi nešto novca kako bi lakše proveo sljedeću zimu. Mnogi su mu zamjerali što ostavi Zumku da se bori sa ljetinom, sama. Međutim, sve mu je bilo oprošteno i zaboravljeno kada se vrati punog novčanika. Zumki oko ljetine pomogoše daidžići sa planine. Ne samo što je napunio novčanik, nego je napunio i dušu novim saznanjima. Sestri pokupovao peškeše, da se Zumka danima hvalila drugaricama, pokazujući im šta joj je brat kupio i donio. Zadovoljan zaradom sakupljao je jesenje plodove jabuka, krušaka, šljiva i oraha i sve raspoređivao kao najiskusniji starac, da mu se nađe preko dugačke i hladne zime.

Mirza je tek poslije povratka sa primorja shvatio da mu život protiče uz petrolejku, bez puta, škole, ambulante, prodavnice, kafane. Puno svijeta mu i ne vjeruje da tako nešto i postoji, nego on fantazira. Taj njegov narod kojem i on pripada, zna samo za miliciju, poljake, poreznike, sudove, hapšenja, prijetnje, progone, pretrese i ništa drugo. Ništa se lijepo tom narodu nije dešavalo. Ko nije mogao da izdrži takva poniženje, kupio se sa vatana i glavom bez obzira gubio se zasvagda. To saznanje nije čuvao samo za sebe, već ga podijeli na nekom zboru građana sa drugim da i oni znaju ono što on zna. Taj njegov govor ili jadanje shvaćeno je kao podrivanje domovine. Neko od onih koji ga je slušao, podvio je rep i za sitnu paru izdao svoga brata po soju, rodu i muci. Došlo je to do Kostinih ušiju, a on podranio da spasi domovinu. Rano je došao da mu „neprijatelj“ ne bi umakao i ugrozio taj njegov svijet. Umjesto kucanja, lupao je, umjesto dozivanja, urlao je kao bijesan pas, jer drugačije nije ni znao.

Čuvši lupnjavu i dreku Mirza se izvuče iz postelje. Na njemu plava pidžama, pa se stopila sa njegovim plavim očima, a visoki stas ga čini još ljepšim. Na nogama nema još ništa, niti je što obuo, niti  što nazuo. Takvog, pravo iz haljina, ščepaše  dželati i izvedoše vani.

-Samo da se obučem i obujem,...vidite li kako je studeno?

-Nema potrebe. Brzo ćemo mi to, a ti si i hrabar i otporan, jedna obična slana ti ne može ništa.

Krenuli su uz seoski sokak, slana se najprije topila pod Mirzinim toplim stopalima, ali kako je vrijeme prolazilo slana je osvajala to mlado tijelo koje se hladilo i lijepila mu se za tabane. Počeo je da drhti i mijenja boju, ali ovim katilima to nije ništa smetalo. Vodili su ga dalje i sve dalje prema obližnjoj šumi, jedan je išao iza, a drugi ispred. Mirza se uvijao, jer ga je vrijeđala skorjela zemlja koju mraz bijaše stegao kao da je kamen. Počeo je da stenje od bolova, a oni su mu se podsmijavali. U jednom trenutku Mirza više nije osjećao svoje noge, mraz je učinio svoje, lice mu preblijede kao krpa, bez ikakve kontrole umokrio je donji dio pidžame, a da nije ni osjetio. Primjetiše to i Kosta i onaj drugi, a Mirza osjeti tople kapi po nogama. Činilo mu se da je to zadnje što je bilo toplo u njemu, a evo sada i to postaje hladno i neprijatno. Kad se udaljiše dovoljno od kuće i kad ga uvedoše duboko u šumu, Kosta mu zapovijedi da zapjeva. Čuo je Kosta da on dobro pjeva. Za Mirzu vrijeme izgubi značenje i smisao, noge više i ne osjeća, kao da su tuđe, a do pjesme mu nije stalo ili mu je stalo koliko do ovih muka u  koje je uvučen ni kriv ni dužan. Pomisli da su ga doveli ovdje da ostavi život, baš tu gdje je nekada sa čobanima igrao gudže. Sinu mu misao, poput strijele, da ih pljune i tako ostavi traga na nihovo djelo, jer će ga oni i onako ubiti pa nek to urade poniženi. Ipak nađe snage i pameti da im odgovori.

-I suviše je dobra prilika, a i gozba da bi ti ovako slab pjevač pjevao one koje ti voliš i koje bi te zadovoljile.

 
Srča iz kaleidoskopa sjećanja – priča nam Rizo Popara
Subota, 10 Ožujak 2018 10:23

 

Nabujali LimZaimova djeca (1)

Mr.sci. Rizo Popara, Bihać

 

Svako je govorio tu u selu, da su Zaim i Esma savremeni kao da su u Parizu rođeni i rasli u njemu ili tu, blizu Pariza. Imaju kćerku Zumku, koja će nadmašiti svaku vilu i sina Mirzu koji će nadmašiti svakog princa, pa i one prinčeve iz bajki po ljepoti. Sjeli bi Zaim i Esma, navrh bašte, pa ih posmatrali kako se šepure kao paun i paunica, dok kidaju raznobojno cvijeće ili beru zelene jabuke i njima gađaju ptice. Ljubomorni seljaci bi pričali kako je lako hraniti  i oblačiti dvoje djece, a šta bi radili da ih imaju više, petoro ili šestoro ili desetoro kao što imaju Arif i Ibrahim. 

-Kad' hi čojek ima puno teško je hleba navaksat' - govorio bi siroti Ibrahim.

Nagađali bi dokoni ljudi, kako bi bilo da je ovako, a kako bi bilo da je onako, te kako će biti. Niko, međutim, nije znao kako će biti, to samo dragi Bog zna, a bitno je da je sada dobro i da ovo ovako potraje. Da se nešto mijenja i to brzo najbolje se može znati po djeci, a ona odrastoše, kao barska trska, preko noći. Zumka zauzela devetnaestu, a Mirza sedamnaestu, počeli sami da idu na vašare i svadbe. Gdje god odu, ta Zaimova djeca, uvijek privuku pažnju i svako ih prepoznaje po Esmi i Zaimu. A oni zauzmu mjesto među viđenijom omladinom, nema ih među dječurlijom koja ne zna šta će sa sobom.

Jedne pozne jeseni glavu izgubiše i Zaim i Esma i to vrlo čudno. Životi se tako mogu dobiti i izgubiti samo u strašnim pričama, ali se strašne priče ponekad mogu dogoditi i stvarno. To budu oni događaji koji se poslije prepričavaju godinama i svako ih oblači u svoje ruho. I

mala je Esma jednu jedinu sestru od svog roda i bila je udata u neko selo preko Lima, ispod čaršije. Te je jeseni ta Esmina sestra ženila sina, mada joj  vrijeme nije išlo naruku. Kiše su neprestano padale nekoliko dana, a Lim nadolazio. Valjao je drvlje i kamenje i bio mutan kao oranje, a na njemu je igrala neka naprava za prevoz naroda, koju su zvali lađa. Daleko je to bilo od lađe i lađarenja, ali šta je tu je, takvo ime joj je dato i to se tako mora zvati dok je na Limu i dok ima takvu namjenu. Esma i Zaim odlučiše otići na tu svadbu da im se Rahima ne bi naljutila. Djecu će povjeriti komšinici Aiši. To više nijesu djeca, ali mladost je mladost, nek' im se nađe neko stariji pri ruci za nedaj bože. Svadba je u petak, a Zaim i Esma podraniše u četvrtak, kako bi nešto kupili u čaršiji za darove. Do čaršije im je trebalo tri do četiri sahata dobrog hoda. Sve vrijeme ih je pratila kiša, a puhao je i jak vjetar. Zaim je škrgutao zubima i tako iskazivao svoje nezadovoljstvo, ali ništa više od toga da mu se Esma ne bi naljutila. A zaslužila je Rahima i više od toga, jer i ona bi doprejala za svaku sitnicu njima, ako bi nekoga i prst zabolio, eto ti nje. Zaim je bio ogrnut nekom kabanicom, a Esma zaštićena plavim šuškavcem. Dobro su se zaštitili od kiše, jedino su im noge bile izložene toj jesenjoj sloti.

U varoš stigoše dva sahata prije podne, taman da obiđu dućane i kupe šta su naumili. Dobro su se potrošili, nakupovaše van svake mjere i krenuše ka Rahiminoj kući. Trebalo im je sahat hoda da bi stigli, ali nijesu žurili, jer stići će rano, moći će se dobro odmoriti i prosušiti do spavanja. Malo su se plašili lađe, naročito, ako budu sami morali da upravljaju njome. Stigli su nekako u ono doba kada se dan sprema da se povuče i kad pakuje svoje drangulije da ne bi smetale nastupajućoj noći. Na obližnjoj livadi nekoliko dječaka je prkosilo kiši  igrajući fudbal i napasajući krupnu stoku. Dječaci su igrali punom snagom da što više ugrabe od nestajućeg dana i da igrom pobijede hladnoću. Zaim priđe lađi, povuče lanac kao da nešto provjerava, izuči neku dovu, to učini i Esma i potovariše stvari, a Zaim poče da se bori sa tom napravom. U početku je imao, i snage, i volje, i posao mu je išao kako valja, ali kad ga dohvati matica Lima, on osjeti strah kao nikada do tada. Lađa je poskakivala prateći mutne talase koji su se dizali i spuštali, igrajući se sa njom. Skakala bi još i više, ali joj lanac, kojim je bila vezana, nije dozvoljavao. Lanac je odolijevao nabujalom Limu i njegovoj snazi, podosta vremena.

-Drži se Esma i ne puštaj te stvari!!!

-Ho...ho...ću Zaime n'o šta ću, držim se ja!

 
Lijepa priča gospodina Rize Popare
Utorak, 06 Ožujak 2018 15:16

 

Stara kucaKahve

Rizo Popara, Bihać

Dogode se teške i nerodne godine, pa ljudi godinama pretresaju sjećanja na njih i muke koje su im zadale. – Ne ponovila se – ta bi se rečenica ponavljala, najprije, pa tek poslije počelo sa ogovaranjem te proklete godine. Ovdje ih je više nerodnih i teških, negoli ovih dobrih. Dobre se, obično, dugo pamte. Dobre su one kad ponese godina pa bude žita za familiju i trave za stoku, a ako rodi i miva to je za antrešalj.

Teške godine su one kad se izbrišu koševi, naćve i kotarevi, a glad zavlada na svakom ćošku, pa se ne zna šta je gore, slušati hajvan kako riče, bleji ili mekeće ili gledati djecu kako se gladna uvijaju tražeći da nešto pojedu. Glave porodica obuzme muka i šutnja, a najčešće im je glava stisnuta i dlanovima i koljenima. U polusnu traže rješenja kako da spasu porodicu i hajvan da se suprostave silama koje su ih tu prikovale i drže ih u bijedi i neizvjesnosti. Radni su ovo ljudu, uvijek su na livadi, u njivi i bašti, uvijek pored stoke, ali kakve koristi kad je zapisano da godina neće biti rodna. Nema se gdje zaraditi, tu kod dvojice, trojice gazda traži se spas. A oni čekaju ovakve godine da jadnim ljudima ogule kožu. Za krošnju truhle slame mora mu se kositi čitav dan na julijskim žegama. Ni kod drugih nije bolje, ako se zajmi novac, zajmi se uz velike kamate, pa ljudi padaju u još dublje siromaštvo.

Krenu jadni ljudi u svijet, obično u rano proljeće, sa zavežljajem u kojem je malo duhana i malo odjeće, da traže dževap za muke koje su ih spopale. Od hrane ne nose ništa, obično nemaju ili to što imaju ostavljaju djeci kako bi za dan dva spasila goli džan. Kad se malo poodmaknu od kuća dođe im lakše, jer ih druge muke spopadnu, a onaj urnebes od doma malo utihne. Pređu tako dugačak put, dok ne nađu bilo kakav posao. A oni posao ne biraju, rade šta im se ponudi. Prve zarađene pare nose kući da prikupe pomalo brašna i soli, a hajvan izgone po proplancima i šumarcima da se snađe i nekako preživi do prve trave i šumskog lista.

Na selu Zminac živjaše Šerif, čestita i radna starina, ali ga godine i posna zemlja, udruženi, guše već duže vrijeme. Nije znao kako da im se suprostavi i kako da ih pobijedi. Imao je nešto kućice na jednom brežuljku ispod koje se pružala strma njiva. Bila je toliko strma pa se činilo, kada se gleda sa suprotne strane, da je okačena o neki klin od kuće. Ako bi se štogod otkotrljalo niz tu njivu, nije se isplatilo ići i tražiti to što je nestalo. Jedino bi žene trčale za klupčetom prediva ako krene niz tu strminu. Njiva je uvijek zasijavana ječmom. Ječam je kako-tako rađao i nije izdavao puno, ali nije bilo dovoljno da prehrani djecu i jednu kravu koju je hranio ječmenom slamom. Oko same kuće je bilo malo ravnice i jedna velika jabuka, pašinka. Pod njom je sjedela Šerifova porodica više negli u kući, od ranog proljeća da kasne jeseni. Sa sjeverne strane bijaše groblje od kojeg ga odvajaše široki put kojim je prolazio narod goneći krupnu i sitnu stoku, naročito subotom kad se hrlilo i hitalo u Akovo na pijac. Od kiša i prolaženja put je bio udubljen poput nekog klanca. Sa gornje strane puta grljala je pitka voda niz drvenu česmu i punila drveno korito. Korito je bilo od drveta stare trešnje, posječene poodavno u jednom vakufu i služilo je da se napoji stoka i da žene operu čamašire. Ako su krajevi korita bili suhi, lijepo je bilo sjesti i slušati kako voda grgolji i puni korito, a ono prelijeva i blago miluje oble strane korita. To je bio čest prizor da zasjednu starci koji se vraćaju iz čaršije da tu odmore, osvježe se vodom i zapale po neku cigaretu. One, koje je dobro poznavao Šerif je zvao pred svoju kuću, poturao im šiljtat da sjednu, a kasnije sklepa i nekoliko klupa, pa su ljudi i nepozvani ulazili i odmarali na njima. Bilo je to najzgodnije mjesto da ljudi predahnu poslije umora uz strmi Zminac, da prikupe malo snage i nastave do svojih kuća po susjednim selima. Bog ga je pogledao što mu takva voda bijaše na pet metara od kuće i što mu tako važan put prolazi ispod strehe. Nijesu Šerif i žena mu mogli gledati niz nos, a da ne počaste te koji sjede u njihovoj avliji, ako ničim drugim a ono barem svježe natočenom vodom iz testije. A bilo je tu i soka od kleke, sirćeta od šljiva, suha voća, ponekad i vruća hljeba, kuhana ili pečena krompira i mlada sira. Kad to uze maha ljudi se uzeše upamet, pa počeše ponešto odvajati i ostavljati Šerifu usputno pri odlasku u čaršiju, da im se nađe kada se budu vraćali. Ostavljali su po flašu mlijeka, kanticu sira, srču surutke, poneki orah ili kesu kahve zvane divka. Bilo je tako i za Šerifa i musafire. Dovoljna je bila i čaša hladne vode i odmor na klupi u hladovini. Voda jeste bila i hladna i pitka, ali na nezgodnom mjestu. Izvirala je tačno ispod jednog groba, koji je bio natvešen nad njom kao kakav stražar. Mnogi su zazirali od groblja iznad česme i nijesu je htjeli piti. Radije bi u Šerifovoj avliji popili čašu te iste vode. Jednog dana Šerifu neko predloži da napravi još koju klupu i neki sto i da počne naplaćivati kahvu po kahvu onima koji nikad ništa ne donose, a stalno se goste. Posluša Šerif savjet i poče nekako stidljivo naplaćivati kahve, a ostalo ne, a i kahve nekako onako “koliko daš”, “koliko ti nije žao” i sve nekako tako. Bitno je da ga krenu i da ljudi svikoše da više nema ničega džabe. Ko nije htio ili nije imao da plati ostajao je pored česme da se rashladi i odmori sačekujući one koji se goste. Pored česme su ostajala i djeca koja su pomagala odraslima da gone stoku na pijac.

 
Tonijeva priča za vikend
Subota, 03 Ožujak 2018 11:08

 

bascaTosunovića bašća

Toni Skrbinac, bistrička prava raja, trenutno na “privremenom” boravku u Mariboru

Skoro na samom početku ulice Bistrik Brijeg dominantno mjesto zauzima velika kuća Tosunovića. Bila je velika i kad sam bio mali, s tim što se s godinama, svako malo, dograđivala, širila i rasla. K'o uostalom i familije Tosunovića. Zaredale bile neke godine pa se nije moglo dogoditi da roda najmanje jednom ne donese novo dijete u te familije. Nakon što je posljednji put sletila u dio kuće gdje su živjeli Diša i njen suprug Šemso, a tada je rođen najmlađi član Tosunovića koji mi je ostao u sjećanju po nadimku – Tica, kompletirana je “dječja reprezentacija” i u tom trenutku u kući Tosunovića je živjelo trinaestero djece. Sjetio sam se “reprezentacije” jer su djeca znala da se našale na račun brojnosti i stoga su mnogi često znali postaviti pitanje:

“Kako ono ide reprezentacija Tosunovića? Tadžo, Amela, Altijana, Minka, Muzafera, Braco, Čago…”

Tih trinaest djevojčica i dječaka pripadalo je dvjema porodicama: petoro je imala Aiša sa suprugom Kemalom koji je umro jako, jako mlad, a osmero Diša sa Šemsom koji je dosta duže živio i bio cijenjen majstor - moler.

U velikom podrumu kuće Tosunovića “stanovale” su, kako kada, ovce, koze, a mislim da su jedno vrijeme tu imali i kravu. Ja bi znao brzo kliznuti pored tog podruma jer se iz njega širio smrad koji nekome ne smeta, a meni je bilo lakše podnositi kad neko, da izvinete na izrazu, pr'ne nego vonjat' mješavinu "aroma” balege, mokrače i runa njihovih omiljenih domaćih životinja.

Cijelu ovu priču pišem zbog Tosunovića bašće u koju se moglo stići iz više pravaca, jedan od njih je bio ovaj pomenuti, pored podruma. Danas je to skromna brdovita površina, a u vrijeme rane mladosti bila je pravo veliko carstvo u kojem nema šta nismo radili.

Zima u sjenovitoj bašći je obično trajala duže nego na ulicama. Mi bi djeca u šerpama i loncima znali nanijeti snijega i naš zimski centar je bio u funkciji skoro do samog proljeća, kada su inače po ulicama i njihovim sjenovitim dijelovima samo rijetke krpice snijega svjedočile da je došao vakat kad zima svoje carstvo prepušta proljeću.

 
Priča iz 1931. godine
Utorak, 06 Veljača 2018 12:35

 

Dzamija u nociMrak nad Sarajevom

Ivo Andrić, Politika, 1931

Vezirov lekar, doktor Galanti obišao je bolesnog arhimandrita koji je bio zatvoren u Žutoj Tabiji „zbog nekih knjiga, nekog oružja, i neke politike”. Sad je silazio kamenitim puteljkom do na drum gde su ga čekala kola. Sunce je zapadalo negde između Huma i maglovite ravnice u dnu vidika. Zalazilo je po nekoliko puta za gust oblak pa se opet pomaljalo i obasjavalo. Kad je konačno uistinu iščezlo, ostala je u očima čovekovim neka nesigurna i bolna nada, da će se možda još jednom pojaviti. Ali umesto sunca javi se večernje rumenilo za kojim dolazi tama.

Sunce koje zalazi za Sarajevom izgleda da je poslednje i da se gasi nad čovečanstvom za uvek, mislio je vezirov lekar. To je bila jedna od onih kratkih misli kojim ga je darivao sumrak svakodnevno, a od kojih je svaka nagrizala volju za životom i, pomalo, i život sam.

Na uzvisini ispod tvrđavskog zida lekar zastade, i naslonjen na ogradu posmatraše ispod sebe Sarajevo koje je izgledalo ustreptalo i nerealno u tom trenutku između dana i noći.

Dodir s Turcima bio je za lekara jedan teret na koji se navikao s vremenom kao na neminovno zlo, ali dodir sa rajom bio je za njega pravo mučenje. Protivno od mnogih Turaka i Hrišćana u turskoj službi, lekar nije olako uzimao pokrete raje, ali nije verovao ni u njihov konačni uspeh. Njemu su rajinski vođi i prvaci izgledali kao robijaši koji se, da bi zavarali vreme i sopstvenu bedu, igraju vojvoda i kneževa. U stvari on je verovao da će raja naneti Turcima mnogo zla ali da sebi neće ništa pomoći. I kad god je ovako morao da dođe u dodir sa predstavnicima raje, u njemu se javljalo neko jetko sažaljenje koje se zbog svoje pomoći odmah pretvaralo u očaj, u želju da se beži iz ove zemlje, ma kuda i što pre.

Kao za većinu Evropejaca, Hrišćana, i za doktora Galantia moglo se reći da ga je u Tursku dovela nezdrava ambicija. Prvih godina, u Carigradu, toliko je morao da se muči i bori da nije imao kad ni da razmišlja mnogo u Turskoj, o sebi i o životu koji vodi. Tada ga je uzeo u svoju službu bogati i lukavi Osman paša i zbrinuo njega i porodicu mu. Paša je imao veliko poverenje u svoga lekara, ako se poverenjem može nazvati ta nasmejana i malko prezriva naklonost kojom ga je dočekivao od prvog dana.

Kako kod Osmanlija ništa nije određeno, jasno ni čisto, kako nijedna stvar ne služi samo onome čemu je javno namenjena, i pašin lekar dobivao je poslove koji nemaju ničeg zajedničkog sa njegovim zvanjem. Poveravani su mu tugaljivi, mučni i sumnjivi zadatci u administraciji, u pašinoj ličnoj politici ili u intrigama koje se pletu u Konaku. On je sve to svršavao sa urođenom tačnošću i opreznošću, mirno i bezobzirno kako može da radi samo stranac koji stvarno nije vezan za sredinu u kojoj živi. I nikad nije mogao ni pomisliti da taj rano osedeli i smireni lekar nije ni do danas našao sebi mesta u ovome svetu i da nosi kroz život tešku unutrašnju muku, nepriznavanu i nekazivanu.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 56

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search