LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Priče
Tonijeva "ribarska priča"
Petak, 27 Prosinac 2019 09:22

 

Miljacka niz slapovaRibari s Miljacke

Toni Skrbinac, 100%-tna bistričko,sarajevska raja, privremenu pri vrhu Dežele, u Mariboru

Piše mi iz daleke Australije moj prijatelj Nadan, čiji je život bio toliko slikovit, bogat i buran da bi se od njega mogle sastaviti dvije-tri dobre i , vjerujem, veoma zanimljive biografije ...

Ovako mi piše: “Moj dragi Toni,

Često sanjam moju daleku kuću na Obali 16, na Drveniji...Sanjam most preko kojeg sam hiljadam puta korača, sanjam koloritno često sretno, a počesto i nesretno djetinjstvo i odsanjah (otkud baš to?) skakanje po tahtama onih slapova u Miljacki.. Kao na slikama nekog starog filmu, članovi mala raja skaču po daskama, dok oni iz “velike raj” na pukotinama slapova drže mreže kao otvorene velike tašne u kojima su zaglavljivale gage, pliske, ružni peševi i pokoja sapača, a urijetko i pokoji klijen. Bože moj, koliko puta smo u toku tog skakanja tabane probijali hrđvim ekserima koji su bili Bog sami zna kada zabijeni u naš vakat već polutruhle daske sklapova. I kada neko sad kaže, da je tu bila velika vjerojatnoća obolijevanja od tetanus?! U tim snovima - slikovitim sjećanjima, impregnira me onaj nikad zaboravljeni smrad truhleži Miljacke, snažni smrad što je posebno bio izražen u topla proljeća. Sanjam moje drage drugove, tada pripadnika naše “male raje”, drugove kojih više nema. Interesantno je da su čak petorica “otputovali”, nakon kraćeg bolovanja, od raka, a nije im vala još bio vakat. Oni koji nisu pomrli, poginuli su, ili su vihorom rata, kao pljeva, rasuti na pet strana dunjaluka...”

 
Mešina priča - usamljenost kao ogledalo prošlosti
Ponedjeljak, 23 Prosinac 2019 19:17

 

Bijela cestaBijela cesta

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

U mislima, a često i u snovima, zablista ona duga bijela cesta, bez kraja i početka, i sve mi se izgubi u toj bjelini, koja me vodi natrag, u zavičaj.

Pored te bijele ceste nema uobičajenih saobraćajnih znakova. Uz njene rubove su kao neka koloritna bankina poredani ramovi sa slikama iz djetinjstva. I dok ko zna po koji put gledam te slike pažljivo osluškojem žubore rijeke Bosna i Bistrica koje se provlače između šumovitih i kamenitih brda, a često i kroz polja ili palučke koje često i poplave.

A onda, kad stignem do rodnog mi sela i siđem sa bijele ceste i lagano, korak po korak,  krenem polahko tim kaljavim putem punim bara i golemih džombi, i zapahne me nikad zaboravljeni blagi lahor, koje me osvježi, pa zaboravim na umor nakon predugog putovanja.

Idući tim dragim putem, kojim su, kao jučer, gazila moja malehna bosa stopala, odjednom, kao neki prešareni kaleidoskop, iskrsne mozaik njiva, bašči, vrtova, voćnjaka i potočića. U voćnjacima se uspravila stabla šljiva, trešanje, jabuke, kruške, dunje, a u avlijama blistaju blještavi miomirisom darežljivi jorgovani, što “stražare” uz zidove kuća i ograda.

Na prvi pogled mi se znalo učiniti da se ta stabla dižu visoka, visoko iznad vidokruga, sve do samog neba i da mu krošnjama cijepaju azurnu kupolu. Ali, kad bi se približio voćnjacima mogao sam vidjeti istinsku veličinu stabala, a ona u stvarnosti, nisu bila ni niska, ni visoka.

Najprijatnije bi se osjećao kad bi konačno stigao do naše mahale, avlije i kuće. Idući preko avlije sjetio sam se uskog, strmog putića koji je vodio dole u potok pored kojeg je bio bunar, a na koji sam uvijek trčao u pri polasku i u povratku iz škole, gazeći taj svojim malim stopama tim uskim strmim putićem, kojeg sada više nema.

Nema više ni bunara, a nema više nikoga da do njega potrči. Bunarska kućica je vremenom struhnula i svalila se po okolnoj zemlji.

Nema ni onog našeg uvijek zelenog vrta sa ogradom od špicastih taraba. I vrt je usahnuo i zatravio nepropusnim korovom, a ugasla je zauvijek njegova tamno zelena boja u kojoj sam odmarao svoje dječije oči.

Vidi se samo djelić vrta u kojem je jedan bijeli zaigrani leptir potopio svoja smrzla krila u kapi rose, a jedan kratki zračak sunca koje kao da proviruje kroz izlomljene tarabe, ali nije to više ono zlatno žeženo sunce iz mog djetinjstva, sunce što blista i druži sa ružom koja mi je nekoć prijetila svojim, poput nožića, oštrim trnom.

Sjećam se tog zelenog vrta i tih proljeća, sjećam se ruku majke i oca. Vratiše mi se slike njih dvoje kako sageti zalivaju taj zeleni vrt svojim drhtavim i žuljevitim rukama koje su me počesto znale nježno grliti i mrsite mi kosu, u tom trenu se uvijek sjetim kako mi je majka svakog proljeća znala kazati: : “Vidi sine proljeće, u proljeću te majka rodila, uz miris behara i zato ti sine kosica na behar miriše!”

-Uuuuh, grdne rane moje! K'o jučer da je sve bilo. Ode život niz bijelu cestu. Ostale su uz bijelu cestu samo još žive slike uspomena, praćene dubokim uzdasima.

-Da,da….grdne rane moje!!!  

 
Mešina priča
Nedjelja, 22 Prosinac 2019 19:57

 

NevrijemeNevrijeme

Mehmed Meša Delić, Witten, Njemačka

Jednog davnog ljeta u našem kraju zavladala je velike suša, kakvu nisu zapamtili ni nastariji. Bosna je toliko oplićela da se mogla na više mjesta pregaziti, a u njenoj pritoci Bistrici vreli mulj je gušio ribe. Male vodenice ili malići kako su ih zvali zarasle su u ostruge, jer nisu imale dovoljno vode kako bi mogle mljeti žitarice. Umjesto meljave i mliva u vodenice se uvukle guje i gušteri. Svi potoci, izvori i bunari su presušili.

Voda je donošena, bolje rečeno dovožena, sa udaljenih izvora ili još nepresahlih bunara, čak i noću, jer je preko dana bivala razgrabljena. Ljudi su, kao nikad, bili željni vode. Zemlja je ispucala kao kora prepečene pogače, a trava je bila napola spržena. Po putevima je bilo prašine do članaka. Pojaviše se otrovne zmije šarulje i poskoci, čak su se zavlačile u duvare kuća i staja. Od prevelike vrućine pootpadalo je napola sasušeno voće. Muhe su do krvi ujedale, stoka se obadala. Žega je sve tjerala u bilo kakav hlad. Jedva se disalo, a jara je treperila iznad svakog predmeta koji je bio izložen suncu. Po kućama i džamijama svi su glasno su učili kišne dove, ali kiša ni za iladža.

Ipak, kada bi sunce zamaklo iza brda Visa moglo se dihati, vrućina bi splahnula, moglo se dihukati. To bi bilo pogodno vrijeme za ljubitelje fudbala koji su se okupljali, dole na državnim livadama. Na toj velikoj livadi, ako ne bi bila posijana, ili ako je već pokošena na strništu bi igrali fudbal.

Zbog te strašne suše, tog “džehenemski” vrelog ljeta, igralište je bilo prašnjavo kao komadić Sahare. Prašina nam je dobro došla, jer se igralo bez obuće. Svi smo bili bosi. A kada se sastave bose oznojene noge i prašina, nije bilo većeg meraka već nakon utakmice pokiseliti blatnjave noge u plićacima Bosne, te se temeljito oprati i rashladiti.

 
Tonijeva priča za nedelju
Subota, 21 Prosinac 2019 18:51

 

Daroviti ljudi

ToniToni Skrbinac, 100% original bistrička raja, privremeno u Mariboru, al' malo – malo, eto ga “dole “ u Rajvusa

Odu tako ljudska bića: porodični članovi, prijatelji,komšije i poznanici i svako prema mjeri svog života i sudbine ostave...neko svašta: i potomstvo i djelo,ovakvo i onakvo, po kojem ih pamte, a neko opet ništa,prodje tako kroz život kao magla,vidiš je a opipati, ni dodirnuti ne možeš.I bio, a kao da ga nije bilo. Nekome život da darove i sreću, a nekome ništa. O ovima što im nije dao ništa,a pamtim ih dosta ,nemam šta pisati. Ustvari, mogao bih postaviti jedino pitanje »”Zašto?” - potom tražiti odgovore, a to ne bi bilo ništa drugo nego lutanje u onoj magli s kojom sam njihove živote primjerio. Interesantno, dok ispisujem ove redove odnekud me “napada i ruži” nestrpljivi čaršijski duh: “Skrati ba, Toni ,stipu kužva,reci onobitno. Šta si razvuk'o k'o teraviju, ba?!”

Evo, evo, sad će personalni primjeri. Slažem se i ja, priča sa konkretnim imenima svakako je zanimljivija. Prema svom izboru i ubjeđenju pišem o dvojici darovitih sugrađana, o jednom sam već pisao, o drugome nikada, pa ću potonjem dati prednost.

Ulicu smo i u vrijeme kada je nosila ime narodnog heroja Mesuda Džemidžića zvali Begovac. Nalazi se u brdovitom dijelu padinskog područja Sarajeva poznatog pod imenom Bistrik. Danas je toj ulici i zvanično vraćeno ime Begovac, a Mesud Džemidžić, ružno je reći, ali je tako...bačen je na smetljište historije. E, u toj ulici, nekako s početka bila je,a i danas stoji kuća Patkovića. U toj kući je rođen, živio, a nažalost i nekako prerano umro moj prijatelj Halid Patković

Bio je koju godinu stariji od mene, ali to nije predstavljalo nikakvu bitnu razliku na našim zajedničkim igralištima gdje smo igrali “na male.” Lopta, ali i neke druge igre povezale su našu mladosti i sjećam se plavookog Halida sa terena na begovačkom greblju,Tereziji, kod Ružine kuće, na Trebeviću...Mala razlika između drugih dječaka i Halida ogledala se u njegovom nešto strožijem odgoju, tako da ga ne pamtim skoro niti iz jedne naše mladalačke nestašlučke akcije prilikom kojih su obavezno “stradale” Mihajlova trešnja i kruška, Kevčičkine rezdelije, Rifataginicino grožđe. Halida, naprosto nije bilo u tim nestašlucima, a mislim da je za to bio zaslužan njegov veoma strogi otac.

Razlika od onih nekoliko godina kasnije je razdvojila naše živote. Ne sjećam se ni u koju je srednju školu Halid išao, ni kad i kako se zaposlio, oženio, dvije kčerke dobio...Tek, uvijek smo se, dal' u hodu, dal' kasnije, puno kasnije, kod Safeta Čizmića srdačno pozdravljali i o našim životima koju progovorili. Halid je bio patiner i restaurator. Sto-posto vješt majstor svog zanata, a komotno se može reći, i istinski umjetnik. Da je tome tako svjedoče tolika djela Halidova: recimo pizeria “Verdi” na sarajevskoj Breki gdje se Halid iskazao sjanim freskama, pa onda “Inat kuća” preko puta Vijećnice u koju je on udahnuo patinu prohujalog stoljeća, pa “Pivnica” sa umjetnim, Halidovima pečatima starine koji izgledaju kao originali...Radio je na tolikim tv-serijama, filmovima, uspješno slijedeći i ispunjavajući magiju filmske priče u kojoj je scenski trebalo dočarati bližu ili dalju prošlost. Pročulo se za velikog majstora Halida pa ga zvalo da uređuje, odnosno uljepšava kafane i restorane čak i u Sloveniji. Kao majstor i umjetnik vrijedan, kao porodični čovjek, znam zasigurno, kao komšija uzoran Halid je urijetko u Safetovu kafanu znao zaći tek u poznijim godinama svog života. I tu je uvijek imao mjeru.

Sjeo bi sa svojim pomoćnicima Nezom i Esom Kinezom, poslije napornog dana i rada da malo predahnuo i popio bi pivo i pravo kući.

Nisam ga viđao često, ali uvijek smo rado i srdačno jedno drugom stisli ruku.

Uvijek je izgledao zdrav i jak. Odjednom je došla bolest. Samo sam čuo da je u bolnici i da je ružna dijagnoza. Nisam ga vidio otkako se razbolio, samo mi je Eso, tužno i sažaljivo, jednoga dana rekao: “Bio sam jutros kod Halida. Ništa od njega.”

Uskoro je umro. Nije me bilo tada u Sarajevu. Kad sam došao, otišao sam u kuću Halida Patkovića, a oči njegove supruge i kčerki još uvijek su izgledale, kako mi u mahali kažemo “nabuhle od plača.”

Halidovo djelo je i bosanska soba u restoranu “Pod Lipom” koju je vlasnik Edib Ajanović-Etko napravio kao sastavni dio jedinstvene galerije. I u tom prostoru udružila su se dva umjetnika: Halid Patković i Etkin amidža Ismet Ajanović-Dedo.

Ma sve je kod tog Dede bilo dječije čisto i naivno. I slike i duša. S koliko je samo nestrpljivog iščekivanja pratio rad na svojoj galeriji. Pa mogu reći i stra. Ne od smrti koja se neumitno bližila nego: “Eh, moj Toni samo, da mi je doživjeti da vidim svoje slike u galeriji.”

Iz ljubavi prema amidži, ali i poštovanja prema njegovim slikama, oko kojih već dugo nema dileme, jer rekli su o njima toliko lijepoga i kritičari i laici, ta zar Ismet Ajanović ne stanuje u Svjetskoj enciklopediji naive! Etko je odlučio ukrasiti jedan cijeli sprat tim slikama. Prava pravcata galerija, plus bosanska soba i pred njom stol i stolica po mjeri Dede i njegovog štafelaja za kojim bi Dedo ponekad mogao sjediti i svojim kistovima uživo demonstrirati kako to on radi. Tako je mislio i želio Etko uprkos dubokoj Dedinoj starosti.

I k'o sad da gledam ozarenog Ismeta Ajanovića u noći kad je zvanično otvorena njegova galerija. Ooooo……. koliko je samo poštovalaca Dedinog slikarstva došlo! Pravi kulturni događaj usred Čaršije u “Restoranu pod Lipom.” I kritičari i političari i novinari...ma nema ko nije bio.

Dedin najljepši san se te noći ispunio. Zaboravio te noći i na bolne noge i na tugu što ga je u posljednje vrijeme stiskala ,otkako mu je umrla supruga Fadila.

Sljedećih dana kad god bih skoknuo do Dedine kuće na Vrbanjuši obavezno bi mi rekao: “Zvao sam Etka da pitam dolaze li ljudi u galeriju?Kaže, dolaze, lijepa posjeta. Bila čak i televizija sa Pala. Čuuuuj televizija s Pala!”

Nedugo zatim, a sad će u januaru biti pet godina, umro je Ismet Ajanović-Dedo.

Neki veče sjedio sam sa Etkom. Pitam: “Ima li posjete u galeriji?”

“Niko.” - kaže mi Etko.

Popnem se uz stepenice, vidio sam toliko pute Dedine slike, gledam ih i sad, a nagledati ih se ne mogu. Sami smo Dedo, Halid i ja.

Ja gluha li doba!

 
Jedna skoro zaboravljena priča
Subota, 21 Prosinac 2019 18:02

 

 

 

ZetvaPost

Ahmed Muradbegović

Srpanj mjesec je već upolovio, i žetve su u najvećem jeku. Posao razigrao sela, obujmio izmučene težačke duše, pa im ne da odahnuti. Svi su kao u nekom polusnu, u nekoj poslovnoj groznici, u kojoj se znade samo jedna meta, savladati božiju snagu, koja se talasa u onim beskrajnim poljanama sazreloga žita i oteti svoju krv i znoj ispod njegova bijesa, koji iza svakog nerada bane, kao zaslužena kazna.

Ništa je to, što je žega i što sukljaju plamenovi iz neba i iz zemlje i u čovjeku se kuha krv kao voda na vatri. Kroz vatru se mora gaziti i kroz vatru pobijediti. Teška je to i užasna borba. Čovjek se preko dana namuči, izlomi i u veče u nekoj vatri, bunilu i nesvjestici pada u postelju kao mrtva stvar.

A ovih su dana takove vrućine, kakve ne pamte ni naši djedovi, otkako znaju za sebe i eto još se nikad dogodilo nije, da presahne živi gorski potok u našemu selu, koji je u pređašnjim godinama za najveće žege pojio i seljake i marvu i od koga su trnuli zubi i zamirali damari, takva mu je student bila. A danas se utanjio, kao konac, presahnuo i tek mjestimice u malim zaokruženim virićima, što na lokve nalikuju, da se nađe koja pregršt vode i začuje mukli iznemogli žubor, kojim se pretače u drugu takvu lokvu i zamire u njoj. Korito mu suho i bijelo, nalikuje na nekakav životinjski kostur, rekao bi čovjek, na kostur neke bajoslovne zmije, koja je živjela negdje tamo u prastarim vremenima, koju još pamte samo naše bajke i ni jedan živi stvor.

I marva se u te dane pomamila. Nigdje da je vidiš na bijelome danu. Zavukla se u šipražje i guštare pa dahće cio dan, kao da izdiše. Tek kad navali ona prokleta muha, od koje ne može da živi ni čovjek, a kamo li marvinče, vidiš po čitava stada samo volova i krava, kako jure savinutih repova i plamenih nozdrva glavom bez obzira, ne pazeći kuda da se spase. Sve je ukoljenčeno. Prednje im noge svezane priuzima za rogove, da im glava i gubica po zemlji kližu, a noge odskakuju za glavom, dižu se u propanj i rekao bi sad će sve potrgati i rogove i priuze, toliko đipaju. Pa ipak ni to ne koristi. Kad zazuji obad, nema toga konopca, koji bi suspregnuo marvinče, da ne pobjesni i ne strugne kroz obale, kroz guštare, preko žita, preko ljudi, preko svega, što mu na put dođe, samo da se sakrije. Užasan je to prizor vidjeti pobješnjele nemani sputane u liko i kudjelju, kako bježe, ili se grče ili se okreću u krugu, kao da su u vrtoglavici i zabadaju rogove, glave, cijelo tijelo u zemlju, u vodu, u plastove slame i u kladnje pokošene strvi, a zemlja se praši i slama razlijeće po zraku i sve postaje nekako grozničavo, neprijatno i nesnosno, čovjeku ta vrtoglavica i vrućina udara u glavu, muti mu mozak, pa bi i on bježao nekuda, zabadao glavu, tamo u zemlju ili bježao u zrak. I ptice su pobjegle u šumu i planduju u granatim krošnjama na stogodišnjim stablima i na polju ne vidiš ni grlice, ni ševe, ni prepelice, da pućpurikne.

Sve se sakrilo i čeka da mine oganj božiji i da rasladi kakav povjetarac cio taj seoski prostor. Samo čovjek i konj, oni stoje u sredini lomače i bore se i vršu i žanju, do kostiju prepaljeni, vreli, kao usijana zemlja, bez kapljice znoja, koji se već davno iscijedio, iz njih i ne predaju se. Na hadžijinom Karači sastale se žetelice, kosci i vršioci sve u jedan dan. Hadži Kasim bojao se oluje, pa sabrao cijelo selo, da za vremena smiri strv i snese je u koševe, pa nek onda kamenje pada iz nebesa, samo kad je posao uređen.

Na jednoj strani ogromne njive vidiš more rastaljena zlata. O, ne zlata! Vidiš neku sjajnu užarenu vatru, kako ujednačenim plamenjem sikće iz zemlje, a kroz tu vatru gaze seljaci, razdrljenih prsa, zasukanih rukava, svezanih koncem na plećima, da ne spadaju, kao bijele utvare i uzimaju golim rukama za taj oganj i sijeku ga usijanim srpovima ispod pasa i slažu u kamare. Za njima se vuku kupilice i vežu te ognjene kamare i sadivaju ih u branice. A na drugoj strani vidiš ono zlatno more i na njima ispravljene kosce, kako veslaju preko opalne pučine i jure naprijed strelovitom brzinom, a za njima se njišu valovi oborene strvi, pljuskaju kao dalge. Oni veslaju neumorno, snažno, a mora nestaje, gubi se, ostaje samo goli i oštri strnik, kao da je cijelo polje posijano iglama, i ostaju mrtvi valovi pokošena zlata, što se više ne miču.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
Tonijeva priča za nedelju
Nedjelja, 08 Prosinac 2019 14:09

 

ToniO nekim bistričkim lopovima

Toni Skrbinac, Sarajlija na “privremenom“ radu u Mariboru

Blago njima,a teško istini, posebno onim koji ovako kaž: “Ma,pusti ba te Slovence,a mogu da budu i Hrvati i Amerikanci i Srbi i Talijani...)znam ja njih, svi su oni isti...”

Ili: “Konobarica kažeš? Ne trebaš mi ništa više govoriti,dovoljno mi je. Svaka od njih hoće, garant.”

Ili: “Iz te familije je,ha? Pa šta ćeš drugo očekivati (od njega ili od nje) i dedo i otac su bili isti...isto je to sjeme.”

Nije malo onih koji vole tako generalizirati, u komforu svoje ograničenosti i stvarati predrasude, a mislim da je to i plodno sjeme za nastajanje mitova o pojedinim ljudima.

Kako sam u ovoj priči naumio pisati nešto o bistričkim lopovima, olakšo bi sebi čitav poso oko priče kad bih na opisani način, površno i odoka, napisao na primjer: “Lopovi koje sam poznavo potiču iz neuređenih porodica, a vrlo često uzrok njihovog bavljenja kriminalom bila je sirotinja u kojoj su živjeli. Jeste, ali malo morgen!”

Ovo nije nikakva studija, nego jedan kroničarski pokušaj sa literarnim pretenzijama i utoliko ne smijem i ne mogu tvrditi da je baš sve u dlaku bilo tako i samo tako.

Mogla bi priča da obuhvati i neke druge lokalitete, na primjer Vratnik ili Švrakino selo, druge sarajevske kvartove iz kojih su potekli i u njima odrastali mnogi znani džeparoši, šibicari, varalice i provalnici, ali odlučio sam se za svoj Bistrik i poznate predstavnike bistričke krimi-scene stoga što sam najduže i najneposrednije svjedočio životima tih mojih “junaka”.

Dosta je bilo uvoda, hajmo na konkretne priče.

Bistrik se proteže od današnjeg Trga Austrije, pa se pod svojim vlastitim imenom, kao ulica penje do Terezije, gdje kod samoposluge postoji raskrsnica na kojoj se možeš okrenuti i vratiti. Dalje nema,jer nema ceste, nego samo brana bistričkog potoka i posljednji krak Trebevića.

Tako je bilo i tih sedamdesetih godina, kada je Bistrički potok konačno prekriven asfaltom i skriven pod zemlju, a na glavnoj ulici i brojnim rukavcima koji su pripadali uličicama sa drugim nazivima, stasavala je jedna mladost. Računajući, ta tadašnja mladost danas bi trebala biti starost, a kako pišem o lopovima, svi ovi koje ću pokušati opisati ne samo da su mrtvi, nego su odavno mrtvi. Izuzev jednog. Među provalnicima zasigurno i najvećeg i najslavnijeg.

Kad sam se nedavno sreo sa Semirom Cerićem-Koketom, “cvjetićem” iz bistričke prešarene bašte moje mladosti, s kojim me vežu uspomene na školsko igralište u tadašnjoj Osnovnoj školi “Ilija Grbić”, a tada seni slutilo nije da će onaš Koke jednog dana pjevati, a ja pisati. I kaže mi Koke u jednom razgovoru: “Toni, jarane,čitam ove tvoje priče o našoj raji...Nešto kontam da bi ti možda interesantan bio E. Njegov život ti je i roman i filmska priča...”

“Znam...i sam sam o njemu često razmišljo,al kažu raja da nije baš u najboljoj formi,bolesti ga stisle...”

“Čuo sam i ja, znam da je imao moždani udar, al i dalje voli popit, al ko zna možda bi ti želio popričati o svom životu...”- nagovarao me je Koke.

Jednom davno mi je i pričao o nekim djelićima burnog mu života..

Istina, sjećam ga se iz najranije mladosti, ali dok nije došlo do našeg susreta o njemu se pričalo kao o velikom, vještom provalniku koji se snašao i zaživio burnim životom čak u dalekom Parizu. Na blijedim sličicama koje nosim u sjećanju vidim lijepog dječaka, plavokosog i plavookog, uredno obučenog, kako izlazi iz bistričke noveogradnje u kojoj su stanovali bolje stojeće bistričke familije.

Trebalo je stisnut i riskiratkako slobodu, tako i dobar glas, pa se upustiti u kriminal...al bilo je već dosta raznih, što bi rekao rahmetli Dino, “lovaca na tuđu nepažnju”, a ukoje smo mi tada gledali sa mješavinom strahopoštovanja, ali i izvjesne odbojnosti. Vadili su se novčanici iz tuđih džepova na Bistričkoj stanici, koristile su se gužve pred tramvajima, na pijacama...a bilo je i takvih vještih džeparoša koji su znali “izbunarit” (sleng za džepnu krađu) nesretnika i u pravo bizarnoj situaciji. Jednom smo tako igrali “ćize-blize”pred trafo-stanicom na Tereziji, nas petorica smo dakle bili tu kad li je, kako li je džeparoški virtuoz Hamid zvani Brko, “izbunario” Esi Kinezu novčanik, i možemo samo zamišljat, tek se Eso u jednom trenutku uhvatio za zadnji džep: Jooj! Nema mi novčanika...ko li mi ga je mazno?« U koga će se najprije posumnjat, nego li u Brku, al nije Brko samo spretan u “bunarenju”, već i u maskiranju:

-“Eso, ti dobro znaš da sam ja od tog posla i možda sumnjaš na mene, ali nisam, kunem ti se,svega mi matere mi, nisam… evo prerovi me...”

Eso i vjeruje i ne vjeruje. Pa Esot okolo traži I sve razgledaraži, traže i mi svi prisutni, ćiza – bliza je zanemarena. I tek kad je Eso reko da u novčaniku nema para, nego su samo dokumente, ličnu, vozački, saobraćajnu , itd… Brko se nasmijao pa slavoitno, pun teatarske poze, ode iza kontejnera gdje je već uspio sakriti novčanik...

“Eeee mojoj , Eso – bleso! Jebo te novčanik! Što ga imaš kad ga ne znaš čuvat?”

Čudio se Eso, čudili se mi, ostali posmatrači operacije “Bunar”, al kasnije kad bi Brko odlazio u Zagreb, Italiju ili bilo gdje “na put” (opet lopovski izraz za službeno putovanje), pa se vratio pun ko brod niko se više nije čudio. Znalo se i pročulo da je Brko vrhunski džeparoš.

Ali ti džeparoški podvizi, pa onda provale u automobile, pa obijanje trafika i granapa nisu značili ništa u odnosu na djela kojih se prihvatio naš plavokosi i plavooki junak E.

Krenuo ni manje, ni više, nego na sefove. Banke nije dirao, al jeste velike firme. I malo, pomalo, pročulo se da je E. pravi specijalist za otvaranje sefova. A potvrdilo se nekako ono pravilo: kad god bi se o nekom lopovu ili lopovskoj grupi počelo puno govoriti, ne bi prošlo puno vremena da glas ne dođe i do milicije ili murijaša i njihovihinspektora kriminalista ili gentera kako smo ih zvali. I tako je bilo i sa našim E. Golem kriminal-golema kazna! Čini mi se da je dobio pet ili šest godina robije. Odtjerali su ga na odsluženje kazne u famoznu robijašnicu u Zenici. Zaista, ne znam da li anali zeničkog zatvora pamte neko uspješno bjekstvo, al naš E. je uspjeo da pobjegne. I nestane, ostavljajući za sobom različite priče i nagađanja. Došao do čaršije glas da je u Parizu i da se dobro snašo, te da živi ko grof.

Prošlo je dvadeset i više godina kad se odlučio vratiti u Sarajevo. Ilsu ga amnestirali ga,il su ga zaboravili. Niko ga nije više dirao. Još smo bili mladi potkraj osamdesetih kad me je taksista Hamo, inače veliki prijatelj E.-a upoznao sa još uvijek vitalnim i očuvanim likom. Eto mi prilike da provjerim glasine i legende o njegovom životu.

Lopovluk kao strast

Bila je to jedna od bezbrojnim kafanskih večeri koje sam provodio u, oh, koliko samo kafana i restorana rasutih po takoreći svakom kutku Sarajeva od početka, dakle od ulaza u grad, gdje bijahu “Bazeni” pa do Ilidže, stare ali tada još otmjene dame na kojoj iskopine i tragovi svjedoče o hedonizmu, kako stari Rimljana koji su imali nos za rajske kutke, tako i nekih drugih okupatora ili gostiju što ih je istorija nanosila na prekrasne i ljekovite ilidžanske lokacije. I sad bih se s golemim merakom raspisao o raznim doživljajima koji su mi uveliko uljepšali mladost, o smijehu, pjesmi, ljubavnim uzdisajima deponovanim u kafanama, parkovima, alejama, zgradama...Mada je, logično, puno togav odavno prekrio veo zaborava,a nešto malo je ipak sačuvala memorija. Mogao bih to uporediti sa pješčanim satom iz kojeg curi pijesak-vrijeme. I kao u onim posudama tragača za riječnim zlatom, samo tu i tamo zaiskri poneka zlatna čestica, a sve ostalo je smeđi, beskorisni pijesak ili blato, kojeg ljudi, tragači za zlatom, vraćaju rijeci. Tako nekako mi se čini i s tim mojim doživljajima:upamčeni su samo oni dragocijeni kojih je puno manje nego li slika iz albuma sivog trajanja u monotoniji života. Ne daj bože da sam ovu tezu pokušao iznositi pred nervoznim i nestrpljivim Edinom:

-“Daj ba Toni, skrati i pređi na bitno...!!”

Evo,evo, nastavljam,dakle, svoju priču o bistričkim lopovima: sjećam se susreta sa glasovitim provalnikom i ekspertom za sefove (pričalo se da je kasnije, u vrijeme rata bio pozivan od strane vlasti kada se trebao otvoriti kakav “sigurni”sef i pričalo se da je to činio ponekad bez ikakvog alata, ko kakav mađioničar), a u vrijeme kada sam s njim nazdravljao u kafani na Jekovcu bio je to još uvijek vitalan i očuvan čovjek srednjih godina. Sa itekako bogatom lopovskom karijerom koju je, nakon uspješnog bijega iz zeničkog zatvora, ostvario pretežno na području Francuske, još preciznije, Pariza.

Dozvolio je da ga o svemu pitam, al’ mi je naglasio da ni o čemu da pišem. Jer, u to vrijeme moglo je biti i opasno po našeg junaka, ako bi se našao u kakvim novinama.

I sada, sa svim zamkama koje podrazumijevaju krhkost ljudskog sjećanja,mogu reći da pamtim...kako mi je E. rekao da čim je došao u zenički zatvor da je počeo kovati plan o bjekstvu, potpuno sam, kako je inače naučio da sve do tada radi. “Zapikao” je, veli, jedan dio visokog zida za koji je bio siguran da ga može savladati i usred bijela dana je krenuo u suludu avanturu. Ako bude dovoljno brz i uspne se do vrha zida, znao je da stražari neće smjeti pucati jer preko puta su stambene zgrade i rizik ugrožavanja,tuđih, nevinih života...Nakon što je preskočio zatvorski zid i našao se na drugoj strani, malo se udaljio od zatvora i našavši neki ulični šaht, spustio se u njega, navukao na otvor onaj poklopac i ščućurio se u mraku dubokog šahta. Srećan što ga niko nije vidio kad je ulazio u šaht čekao je da padne noć. Tako je na jedinstven način robijašku ćeliju uspjeo zamijeniti slobodnom. Ali šta dalje, kako i kamo?

Imao je solidnu jatačku infrastrukturu i što je još važnije “štek” sa dovoljno love da ne mora brinuti neko vrijeme. Lomio se između Italije i Francuske, a što se tiče jezika bilo mu je svejedno, nije govorio niti jedan...ali prevagnula je Francuska i nakon silnih peripetija sa sretnim završetkom naš E. se dokopao Pariza. Kao što je tada bivalo, a možda je i danas slično na glavnim željezničkim i autobuskim stanicama velikih evropskih gradova, uvijek se mogla čuti riječ nekog našeg “Jugovića”. Za našeg junaka to je bila slamčica za koju se po dolasku u nepoznat grad jedino mogao uhvatiti. Zaahvaljujući već podobro izoštrenom, skoro životinjskom instiktu za prepoznavanje sebi sličnih, šmeknuo je dvojicu Beograđana. Mrvica solidarnosti bila je dovoljna da se bistrički lopov lako i brzo uklopi u novi život. Uskoro je imao svoje “tipere” (one koji mu za određenu nagradu daju adrese bogatih kuća i stanovau kojim se nalaze sefovi s velikim novcima i zlatninom, a koje on kasnije “odrađuje”). Uskoro je stvorio širok krug kupaca ukradenog zlata i dragocjenosti, i vrata pariškog raja bila su mu bila širom otvorena. Nikada nije išao u krađe sa ortacima, uvijek je išao u krađe “solo, nikada ni s kim nije dijelio plijen. Hvalio se bogatstvom koje mu je više prošlo nego li ostalo u rukama. U Sarajevo se vratio da troši ono i onoliko koliko je donio. Tako je bilo neko vrijeme,a onda sam tu i tamo čuo da je E. ponovo otišao na “službeni” put. Znači… presušilo je, pa je valjalo opet ići u “juriše” na pariške vile i sefove.

Kako sam čuo u posljednje vrijeme ne stoji baš najbolje. A nisam ga ni tražio, mada sam siguran da bi njegova priča bila puno bogatija i zanimljivija od ovog što sam napabirčio po sjećanju i stigao zaisati tako otkinuti od zaborava.

No, idemo dalje sa bistričkim lopovima. Mom generacijskom drugu dati ću ime Bego. Bio je, mora se priznati, neustrašiv i relativno uspješan provalnik. Kažem, relativno, jer nakon ko zna koliko teških provala,a meta su mu bili marketi, zlatare, bogate kuće...dopao je zatvora.Pitao sam ga jednom je li ga strah kad kreće u provalu i evo šta mi je odgovorio, neću nikad zaboraviti.

“Toni, šta je tebi, kakav ba strah...ja kad krenem, osjećam nekako uzbuđenje, sav se uznemirim i uvijek prije nego li počnem obijati bravu moram da izvineš prvo da serem...Tolko sam valjda uzbuđen da me natjera...”

Teške provalne krađe donijele su mu tešku kaznu. Šest godina robije je odležao i kao što se zna ponekad desiti, zatvor je, u njegovom slučaju zadovoljio želju i pretpostavku društvene zajednice, odnosno zakona: naš Bego se resocijalizirao. Našao je fin posao, oženio se, dobio dijete, zaživio životom mirnih ljudi sa ustaljenim navikama i željama. Ali, ipak je ostalo nešto malo lopova u njemu...Kaže mi: “Moj Toni , ovo je izgleda neizlječiva bolest, kad god krenem neđe na primjer na more sa ženom i djetetom i recimo dođem na neku pumpu ili u kakvu prodavnicu, ja moram makar nešto ukrasti...čokoladicu, keksić,...jednostavno me povuče, to je jače od mena!”

Bilo je u našim mahalama sitnih, baš sitnih lopova koji su znali ukrasti kokoš ili tek prostrti veš u avlijama, ili kakvu alatku,ili obuću ispred tuđih vrata...Ako bi se i kad bi se otkrio kakav-takav junak, ispadalo je da se radi o fukareštini - sirotinjskim omladinskim primjercima, koji za velike krađe i podvige nisu imali ni dovoljno hrabrosti, a ni pameti. A lopovske “žilice” je svakako bilo i kod njih. Međutim, pravi bistrički lopovi, osim već pomenutog internacionalca, plavokosog i plavookog E.-a, sa zasigurno impresivnim dosijeima, poticali su iz uglednih i za ono vrijeme bogatih bistričkih porodica. Nužde,dakle, nikakve nije bilo jer šta može da fali djeci uglednog zlatara!? Radnju je imao u čuvenoj “zlatarskoj ulici” i to u vrijeme kako danas starije zanatlije iz tog esnafa znaju reći “kad je bog po zemlji hodo”

Obadva brata iz prebogate zlatarske familije “internacionalizirali su lopovske karijere još u ranoj mladosti. Pa, da ne zaboravim još dva brata, sinove trgovca čija je piljara bila u srcu čaršije i u kojoj je bilo posla i para od poštenog posla. koliko hoćeš. Al jok, njima je bila slađa svaka lopovskaa avantura i stalna krađa. No, meni je ipak bio i nezaboravljen ostao jedan poseban slučaj iz područja lopovluka “made in Bistrik” i to onaj u kojem se u jednoj poznatoj trojci lopova koja je pucala samo na visoke mete, našao sin jednog uglednog bistričkog advokata. Ostao mi je u živom sjećanju sa onom svojom frčkavom kosom i bucmastim licem baš kao da je nekakav anđeo s crkvenih fresaka. I skroz je bio fin bio, ma ni sanjao ne bih da će on biti sudionikom jedne od velikih pljački koja mu je donijela dugogododišnji zatvor. Ali , hvala bogu,živ je, o toku zadnjeg rata otišao je u Ameriku, gdje živi već skoro trideset godina. Osim njega što je u Americi i E.-a u Sarajevu svi ostali koje sam ovako površno pomenuo odavno počivaju na raznim grobljima.

A ima i onih koje ovdje nisam pomenuo, a sad mi na um padaju i takođe su mrtvi.

Umiru i lopovi ko i pošten svijet. Svi smo mi “žiranti” smrti, jedine univerzalne pravde koja postoji i koja svakog čeka, nemilosrdne pravde koja se nikakvim parama, nikakvim bogatstvom, položajem, titulom ili zvanjem ne da potkupiti da nekog zaobiđe ili preskoći. .

Smrt je jedina sigurna, svima nama koji smo osuđeni na nju samim rođenjem, a sve ostalo nije sigurno.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 58

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search