LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Poezija
Poezija
Ponedjeljak, 02 Svibanj 2016 08:55

 

Abdulah SidranNoćni čas u tužnom domu

Abdulah Sidran

Ti još plačeš
a već je dugo noć, sestro moja.

Nad tvojim čelom bdije strah-ptica
pucketa stari namještaj
i duh našeg oca, eno,
šeće tužnim sobama.

Eno, uzima knjigu sa stola !
Eno, miluje stolicu na kojoj je sjedio !
Eno, pred zidom, okreće listine kalendara !

Koji je ovo dan ?
Čiji je ovo dom ?
Koji je ovo svijet ?

Pa sklopi oči,
ne gledaj, sestro !
Strašan se dažd sručuje
na užasnuto lice tvoga brata
strašan dažd, prejaka kiša
mudrih udaraca s neba.

Treba - sjećaš li se ? -
na prstima koračati
dok otac spava.

(1970)

 
Poezija
Srijeda, 23 Ožujak 2016 08:45

 

KaburiU masi kukolja se makar zrno žita nađe
 
Inspirisan bolom nastalim tokom i nakon rata u Bosni devedesetih godina, mladi kosmopolita iz Srbije i autor knjige PRIVATIZACIJA U SRBIJI, magistar nauka Dragoljub Todorović je jedan od rijetkih u Srbiji koji je shvatio greške svog naroda i isti napisao pjesmu "Bošnjačkim Srcima", jer je ove godine bio spriječen da Bošnjačkim porodicama izjavi svoje duboko saučešće u Srebrenici. Pisano srcem, mladi Dragoljub je bez obzira na sve, u pjesmi spomenuo one koji su nam ukrali mir, i napominjući da su ti isti, njemu, učinili grijeh i naveli da misli da na prostorima Srbije nema perspektive za mlade i kosmopolite.

(Preneseno sa portal ORBUS)

 

BOŠNJAČKIM SRCIMA...

Mr Dragoljub Todorović, 2004. godine

Golim rukama srce su Vam vadili,
želju za životom crnom kapom gasili,
sve da hoće gore biti ne može.

U ovoj noći, čistoj, mekanoj, umiljatoj,
ja poznam opet taj vaš svet,
sad je taj svet na nebu,
i iznova večan je.

U devedesetim bez srca i ponosa,
i ponovo oni bez srca i ponosa,
plašili su se vašeg srca nebeskog,
i prošarano oblačnim zavijutcima,
jer vaša velika duša boravila je na zemlji,
a to nije smela...

 
Poezija
Četvrtak, 17 Ožujak 2016 09:33

 

Mika AntićProtestna pesma

Miroslav Antić (poslao nam Kemo Huseinćehajić iz Njemačke)


Svašta umem,
Stvarno umem.
Samo - sebe ne razumem.
Ja čuvao, ljudi, ovce
tamo negde nakraj sveta,
mojoj deci kajmak smeta,
luk im smeta...
Sve im smeta.
Ja do škole pešačio
i po kiši i po snegu,
moje kćeri ko kneginje,
ko da se u svili legu:
jednom smrknu,
dvaput kinu
i beže u limuzinu.

 
Poezija
Nedjelja, 06 Ožujak 2016 09:06

 

Petar VukotićTri pjesme

DoC Sumann (Petar Vukotić), Herceg Novi

 

Sve je svud

ponekad ponegdje

al' obično svuda

u danima provrelim

od mreštenja voda

pod vodom

toplom od kafe i čaja

na postoljima i stubovima položaja

na par dana jahanja do svitanja

na dohvatu praznih ruka

bilionima milimetara daleko odavde

u svemu

uvijek

sasvim drugačije od svakog poređenja

 

Čovjek o kojem se nije znalo

bio jednom

jedan

po jedan

zatim drugi...

i tako redom

dok ga nisu pronašli

usmrćenog

u njegovoj sobi

 
Poezija
Nedjelja, 28 Veljača 2016 22:36

 

Abdulah SidranČega smo zbir

Abdulah Sidran

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
dok kao starci koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.

Otuda možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština
i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori: ljubav.

Samo trpnjom obdareni znaju tu tačku,
taj u nebu ponor: kad put i cilj mu bivaju
jedno i isto. Koračajmo, koračajmo zato dalje,
drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva se
rulja. Tvoja je ruka, međutim, hladna i moje je
da je grijem, ne osvrćući se: naprijed, gdje se
komeša svijet trgovine puneć i prazneć, natrag,
gdje – pogledaj! – stopio se led, na žutoj cigli,
pod našom stopom. Moje je, ruku da ti grijem.

Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna dvije
šake, poštujuć smjerno običaj našega grada.
Dajem ti za pravo, po stoti put, dok prh i leprš
u ušima šumi. – Golubica ona tamo, sitna, šćućurena,
iz tvoje ruke kao da puštena je, moju ne taknuvš!

Zbilja – ti i ja – čega smo zbir? Združene, dvije
samoće – šta čine? Treba maštati, kažeš. Maštati?
Ne znači li to o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim kad ruka se drukčije
bližila ruci, s nešto više strijepnje čula u provjeri?

Sve o tome može grad ovaj da nam kaže, jer zacijelo:
on pripada nama i njegova zima naših je duša
godišnje doba. Ne raduje njega to što sve
na licima našim piše! Ali – kuda se jaki od zime
sklanjaju, kad dođe? Ljubav kad sine – kamo
okreću lica? Otkako u danima tvojim boravim
sve manje znam šta snivam a šta se zapravo
na javi zbiva. Jesam li to pored tebe naložio vatru,
da ti je hladno znajuć? Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u isti mah.
Kako da, nazebla, odoli duša?

Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše protivrječne!
Iz sjećanja neka kose nam zasipa budući snijeg!
Ljubljene suviše, od nas se odmiču stvari. Snivajmo
zato, tako sami i tako slični. Mnoge se još samoće
bliže, i isti dani: teški, gusti, hermetični.

 
Izabrane pjesme pokojnog Novice Tadića
Srijeda, 03 Veljača 2016 16:12

 

Novica TadićIzabrane pjesme pokojnog Novice Tadića

RODOSLOV DŽELATA

Krvolok rodi Blagoga
Blagi rodi Pravednoga
Pravedni rodi Majstora
Majstor rodi Doktora

Doktor rodi Utvaru
Utvara rodi Gospodina
Gospodin rodi Gavrana
Gavran rodi Slavuja

Slavuj rodi Ljubaznog
Ljubazni rodi Prijaznog
Prijazni rodi Odurnog
Odurni rodi Presvetlog

Presvetli rodi Kobru
Kobra rodi Pitomog
Pitomi rodi Šakala
Šakal rodi Putnika

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 19

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search