LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Poezija
Poezija
Nedjelja, 28 Veljača 2016 22:36

 

Abdulah SidranČega smo zbir

Abdulah Sidran

Ja nisam ovako, u noćima, bdijuć, zamišljao
ovu zimu. Duša se gradom spremala koračati
sama. Sad: nas je dvoje! Biva ovo blago
neko godišnje doba, ruka tek meko drhturi
dok kao starci koračamo, toplinu noseć,
pomalo bivšu.

Otuda možda i nešto jeze u glasu mujezina:
koliko da podsjeti nas: traje neimaština
i mrtvo među nas pada srce ptice koje nas
spaja. Ljubav? Zapravo to je samo staza,
kojom koračajući, s pogledom što svijetli,
bližimo tek se putu na čijem kraju gori: ljubav.

Samo trpnjom obdareni znaju tu tačku,
taj u nebu ponor: kad put i cilj mu bivaju
jedno i isto. Koračajmo, koračajmo zato dalje,
drugo nenadana.

Našem hodu baščaršijska kao da podsmijeva se
rulja. Tvoja je ruka, međutim, hladna i moje je
da je grijem, ne osvrćući se: naprijed, gdje se
komeša svijet trgovine puneć i prazneć, natrag,
gdje – pogledaj! – stopio se led, na žutoj cigli,
pod našom stopom. Moje je, ruku da ti grijem.

Prospimo, kažeš, ovoga časa, žutoga zrna dvije
šake, poštujuć smjerno običaj našega grada.
Dajem ti za pravo, po stoti put, dok prh i leprš
u ušima šumi. – Golubica ona tamo, sitna, šćućurena,
iz tvoje ruke kao da puštena je, moju ne taknuvš!

Zbilja – ti i ja – čega smo zbir? Združene, dvije
samoće – šta čine? Treba maštati, kažeš. Maštati?
Ne znači li to o budućim danima po sjećanju govoriti?
O šetnjama drugim i davnim kad ruka se drukčije
bližila ruci, s nešto više strijepnje čula u provjeri?

Sve o tome može grad ovaj da nam kaže, jer zacijelo:
on pripada nama i njegova zima naših je duša
godišnje doba. Ne raduje njega to što sve
na licima našim piše! Ali – kuda se jaki od zime
sklanjaju, kad dođe? Ljubav kad sine – kamo
okreću lica? Otkako u danima tvojim boravim
sve manje znam šta snivam a šta se zapravo
na javi zbiva. Jesam li to pored tebe naložio vatru,
da ti je hladno znajuć? Na prstima se tako, strpljiva
i blaga, prikrada ljubav, lukavo i čedno u isti mah.
Kako da, nazebla, odoli duša?

Snivajmo zato, iskusni a čisti, duše protivrječne!
Iz sjećanja neka kose nam zasipa budući snijeg!
Ljubljene suviše, od nas se odmiču stvari. Snivajmo
zato, tako sami i tako slični. Mnoge se još samoće
bliže, i isti dani: teški, gusti, hermetični.

 
Izabrane pjesme pokojnog Novice Tadića
Srijeda, 03 Veljača 2016 16:12

 

Novica TadićIzabrane pjesme pokojnog Novice Tadića

RODOSLOV DŽELATA

Krvolok rodi Blagoga
Blagi rodi Pravednoga
Pravedni rodi Majstora
Majstor rodi Doktora

Doktor rodi Utvaru
Utvara rodi Gospodina
Gospodin rodi Gavrana
Gavran rodi Slavuja

Slavuj rodi Ljubaznog
Ljubazni rodi Prijaznog
Prijazni rodi Odurnog
Odurni rodi Presvetlog

Presvetli rodi Kobru
Kobra rodi Pitomog
Pitomi rodi Šakala
Šakal rodi Putnika

 
Poezija
Utorak, 26 Siječanj 2016 21:19

 

Vito NikolićIzabrane pjesme Vitomira Vite Nikolića (1934 – 1994)

Nedelja u gradu N.

Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je slučajno naljegla,
pa ne zna šta će i kud će.

Zastane ispred izloga,
da tobož kosu popravi,
a otud nema nikoga
da je bar okom pozdravi.

U krčmi nađe tišinu,
na trgu, opet, tišina,
praznuju ljudi prazninu
i svud je samo praznina.

Tumara gradom nedjelja,
tek da vrijeme ubije;
ko da je greškom naljegla
pa sad bi nekud - što prije.

 
Kako gosn Ljubo kaže "staro kao Grčka", ali i danas aktuelno!
Četvrtak, 21 Siječanj 2016 20:02

 

 

 ZmajJUTUTUNSKA JUHAHAHA

Jovan Jovanović Zmaj (1833-1904)

U kraljevstvu Jutututu1
Kralj trinajsti Balakaha2
Obećao svom narodu
Da će dati juhahaha.3

Samo neka budu verni,
Nek vojuju o svom kruhu,
Neka ćute i nek žmure,
Nek plaćaju juhuhuhu.4

Poslušni su Jututunci,
Plaćali su juhuhuhu,
Ćutali su, žmurili su,
Vojevali o svom kruhu.

A prolećem svakog goda
Popne s' na breg Balakaha,
Pa poviče gromoglasno:
Dobićete juhahaha!

 
Poezija
Ponedjeljak, 18 Siječanj 2016 22:38

 

Petar VukotićDvije pjesme

 

Petar Vukotić (DoC Sumann), Herceg Novi, Boka Kotorska

 

Vladar

već skoro čitavu vječnost

nepomičan, on sjedi

na svom masivnom tronu od suve

mamutovine

zagledan nad svjetovima kojima vlada

bez riječi i pokreta

sjedi i ćuti

u dubokoj sijenci svojih misli o svemu

i tek svakih milion i po godina

on premjesti prekrštene noge


Hod po vodenoj liniji

najteže je prošlo

najgore tek dolazi

a bilo bi bolje

da je i sad ovako – zauvijek vječno

no, život ubija ljude

posebno noću

naročito danju

i ja pokušavam da se ne trudim

povlačeći se ka obali

odbacujem ruke

zaklapam oči svom snagom

i kao mokraćni luk

na velikoj kružnici vode u prirodi

slobodno orbitiram

po dnu blage kiše

 
Poezija
Ponedjeljak, 14 Prosinac 2015 22:07

 

Petar VukotićIz zbirke pjesama: „Zglenula meja i druge zb(i)rke“

Petar Vukotić (DoC Sumann), Herceg Novi, Boka Kotorska

Masakr od 7 do 17

kasno sam se vratio s posla
umoran i
s rukama u krvi do koljena

dao sam majci na pranje
isflekani kombinezon
i pružio joj kesu
punu odsječenih ušiju
- jebali smo im kevu danas

taman da sutra napravim musaku
- reče majka
postavljajući večeru na sto

bojler ti je pun
okupaj se i lezi ranije
sutra je njihov red

Pravo na nemogućnost izbora

mogao bih da otputujem na neko
zanimljivije mjesto
al' neću iz inata
jer nemam para

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 19

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search