LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Poezija
Poezija
Četvrtak, 28 Svibanj 2015 14:31

 

JesenjinPismo majci

Sergej Aleksandrovič Jesenjin (preveo Dobriša Cesarić)

Jesi l’ živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

 
Poezija
Četvrtak, 30 Travanj 2015 16:38

 

KrklecPoetsko „pingponganje“ Gustava Krkleca i Dušana Radovića

Pripremio: Nadan Filipović

Najprije bih predložio da se podsjetimo na jednu nezaboravnu anegdotu u kojoj je Gustav Krklec „glavna uloga“.

Gustav Krklec je društvu u kafani pričao događaj iz mladosti, kad je kralj Aleksandar ukinuo Ustav. On je bio mlad pjesnik, tek počinjao, a boem.

- Zapio se ja s društvom, pa kad se društvo razišlo, a ja nemam gde prespavati. Odem u park. Slatko sam spavao na klupi kad me nečija ruka kucnu po ramenu. Probudih se, vidim policajac.
- Gospodine, ličnu kartu" - traži strogo, a ja nemam.
- Kako se zovete?
- "G" - kažem, a on se čudi, misli provociram ga.
- Kako? - začuđeno pita.
- Gospodine, ja se sada zovem G.
- Vi se sa mnom sprdate, ljuti se policajac, a hvata se za pendrek.
Prepao sam se i požurio objasniti:
- Gospodine, ja sam do juče bio Gustav, a pošto je kralj juče ukinuo Ustav, ja sam sada samo G.


STARINSKI SONET

Gustav Krklec

Ognjena ružo, što plamtiš i goriš

u rujnoj čaški svog voštanog tkiva,

na samrti već, ali jošte živa,

posljednjom kapi krvi dok mi zboriš.

 

A noć je pusta, noć je gluha, siva.

Zalud se, ružo, sa sjenkama boriš,

zalud me tješiš, uzalud me koriš,

jer noć sve dublja, sve mračnija biva.

 

Trenutak još, i sve će naglo proći,

ugasnut će tvoj plamen u samoći,

što svakog časa biva teža, veća.

 

Trenutak, tren, već zadnje sjene kruže.

O, gdje si vatro rascvjetale ruže?

Tješi se sa mnom: nestanak je sreća!

 
Poezija
Četvrtak, 09 Travanj 2015 10:03

 

Mrtva ženaUtjeha kose

Antun Gustav Matoš

 

Gledo sam te sinoć. U snu. Tužan. Mrtvu.

U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,

Na visokom odru, u agoniji svijeća,

Gotov da ti predam život kao žrtvu.

 

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao

U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,

Sumnjajući da su tamne oči jasne

Odakle mi nekad bolji život sjao.

 

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,

Sve što očajanjem htjedoh da oživim

U slijepoj stravi i u strasti muke,

 

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.

Samo kosa tvoja još je bila živa

Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.

 
Poema o domu
Subota, 21 Ožujak 2015 23:31

 

jato čvorakaDome moj Jačinski

Sande Dodevski, Đenovići, Boka Kotorska

                               I

Dome moj daleki, za koji me ne veže ništa

Što s tugom proživljeno nije, radošću isplakano

I životom odbolovano ... Dome moj na ledini

 

Nad kojom je modro nebo – samo meni poznato!!!


I afion procvjetao, i sunce na prvoj četvrtini neba,

A dolje samo ona, ledina – ogoljela i pusta!

I vjetar, dome moj, nevidljiv, a meni drag;

I miris – prazni dome moj – miris nedozrelih dinja!

 

Ah, kako samo zelene dinje mirišu!

I tek u dnu dola i na kraju ledine –

Tek onamo, zakržljao, uzdiže se brijestić –

Stariji od mog rođenja...!

 
Ćiza iz životne ćize - blize
Ponedjeljak, 19 Siječanj 2015 09:53

 

Ćiza

MACADragan Macanović - Maca , Sarajlija na "privremenom radu" u Australiji


Moj stari je znao reći

Ne pregoni, i pazi na ćizu

Nemoj stajat predaleko

Al nemoj ni blizu


Ne kockaj se sa životom

Ti ne možes biti hopa

Život uvijek zadnji baca

Bit ćeš krla ili tropa

 

Moj stari je znao reći

Nemoj nikad preći ćizu

Ne pregoni, sjedi gdje si

Svojoj kući nek si blizu

 

Moraš znati kada stati

Gdje je sreća, a gdje tuga

Jer je ćiza tako tanka

I nestvarna kao duga

 

Ja prebacih preko ćize

Stari spava pored Lava

Život baca jer je hopa

Ko zna šta sam

Ili krla ili tropa.


(Preneseno sa bloga Sidran.net, hvala babuki Avdagi, te svakako autoru Maci)

 
Poezija
Utorak, 23 Prosinac 2014 12:58

 MelihaMeliha Miljević, Perth, Western Australia

Dvije pjesme Melihe Miljević

Jesam li još Tvoja?

Plače li to nebo ili suzom tješi,
dok mi duša lebdi sred duginih boja,
i dok kiša lije iz tmastih oblaka,
ostadoh li sama ili sam još tvoja.

Gase li se zvijezde il' još uvijek plamte,
na spomen imena što mi sreća biješe,
da i srce zgasne kad se sutra slomi,
da ne pamti riječi pjesama što tješe.

Mjeri li se tuga osjećajem srca,
ili kojom mjerom meni još neznanom,
može li se srce staviti na vagu,
kad se sjeta javi porukom nezvanom..

Kad proleti misao k'o strelica britka
i zaboli rana negdje od sjećanja,
poželim da vidim ili taknem samo,
lice što me nekad cjeliva dok sanjam.

Kad misli skitaju u beskraj

Gledam tvoju sjenu u maglenoj noći,
što ostade tamo gdje moj život nije,
sjena će da stoji u mom oku vječno,
i o njoj će mis'o ponekad da snije..

Kada sanjam ruku što se na te nagla,
vidim na njoj prsten, sija se do neba,
kad u jednoj noći moj pogled ugasnu,
a tvoj ode raju, ili, gdje već treba...

Odnio nas život na dva kraja svijeta,
u mojemu sreća i ljubav cvjetaju,
kako li je tebi, ponekad se pitam,
dok mi misli lude u beskraj skitaju.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 19

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search