LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijske zanimljivosti
Tito i bosanski muslimani
Ponedjeljak, 18 Srpanj 2016 22:49

 

Husnija KamberovićJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (2)

Dr Husnija Kamberović

Među brojnom literaturom koja je 1960-ih godina naučno dokazivala postojanje muslimanskog nacionalnog identiteta ovdje ću samo spomenuti knjigu Atifa Purivatre o nacionalnom i političkom razvitku Muslimana. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970) U toj je knjizi Purivatra za svjedoka o nacionalnom identitetu Muslimana pozvao upravo Josipa Broza navodeći njegove riječi sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat”. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970, 13)

Purivatra također citira Titov govor na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, održan u januaru 1963, kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana i kazao: A u čemu je pojam jugoslovenstva, šta, naime, znači biti Jugosloven? Danas to znači biti građanin socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je to jasno, kod nas postoje i jalove diskusije, na primjer o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije.

 
Tito i bosanski muslimani
Ponedjeljak, 27 Lipanj 2016 23:39

 

Josip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (1)

Dr Husnija KamberovićHusnija Kamberović

Kao zaseban nacionalni identitet Muslimani su u Bosni i Hercegovini zvanično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu. (Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009)

Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje Muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta Muslimana. Intelektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku. (Husnija Kamberović, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009, 165-191)

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacionalnog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni identiteta Muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. Možda je to najbolje obja- snio Milovan Đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su Muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”. (Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zurich, 1994, 103; Širi kontekst vidjeti u: Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: Metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi br. 38, Sarajevo 2009, 11-30) Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”. (Wolfgang Hopken, “Jugoslovenski komunisti i bosanski Muslimani”, Književna revija, Sarajevo, maj 1990, 6.) Međutim, pokazalo se da je ta dijagnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu Muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta. Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje Muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini naučno argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini. (Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja nacionalnog identiteta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009, 60)

 
Historijske zanimljivosti
Četvrtak, 26 Svibanj 2016 15:40

 

Dr Karl KronerHitlerovi jevrejski liječnici - Dr Karl Kroner

Nadan Filipović

(na slici je Dr karl Kroner)

Karl Kroner je rođen 1878. godine u Berlinu gdje je završio školovanje i studirao medicinu. Nakon diplomiranja radio je kao liječnik u nekoliko berlinskih bolnica, kao i za osiguravajuću kuću Siemens. Otvorio je privatnu praksu 1920. godine u Berlinu. U toku Prvog svjetskog rata radio je kao vojni liječnik, specijalist za psihijatriju. Adolf Hitler je bio njegov pacijent u vojnoj bolnici u Pasewalku na Baltiku.

Naime, u zoru, 15 oktobra 1918. godine Adolf Hitler i stotinjak njegovih suboraca bili su izloženi djelovanju bojnog otrova fosgena dok su se borili protiv Engleza kod blizu Ypresa na belgijskoj granici. Hitler je tada imao 29 godina i bio je u rangu kaplara kurir za vezu u 16-toj Bavarskoj pješačkoj regimenti. Hitlerova regimenta je imala doručak na nekom napuštenom imanju kada su ih Englezi iznenadno napali granatama napunjenim fosgenom. Iako su svi hitro navukli gas-maske mnogi od vojnika su počeli strašno kašljati i većina nije više ništa vidjela. Najmanje otrovani vojnik Herman Herr je tu grupu proveo do vojnog stacionala u Linsellu, pet kilometara od mjesta trovanja. (Lewis D. Thirty days in the shooting house. The strange case of Dr. Edmund Forster and Adolf Hitler. Rev IPCS Clin 2006;33:276-285) Slijedećeg jutra svi potrovani vojnici, većina od njih oslijepjeli od bojnog otrova, transportovani su u bolje opremljenu vojnu bolnicu na periferiji Brussela. Među tim koji su izgubili vid bio je i Adolf Hitler. Iz te bolnice Hitler je prebačen u 960 kilometara udaljenu vojnu bolnicu Pasewalku. (Gramary A. The internment of Adolf Hitler at the Hospital of Pasewalk, a case of hysterical blindness? Mental Health 2008;11:47-50, Köpf G. The hysterical blindness of Adolf Hitler: history of a medical. Rev Psiq Clín 2006;33:218-224) Hitler je u bolnicu u Pasewalku došao sa izuzetno jakom iritacijom konjunktiva i sluznice nosa. Oči su mu bile jako natekle i nije ih mogao otvoriti. Ipak se stanje popravilo nakon desetak dana, ali je Hitler i dalje tvrdio da ne vidi, odnosno da je ireverzibilno oslijepio od bojnog otrova. Dr Karl Kroner je posumnjao da se radi o histeričkoj ambliopiji, odnosno jednoj od reakcija na ratne trauma i posljedice trovanja. (Dr Karl Kroner. https://de.wikipedia.org/wiki/Karl_Kr%C3%B6ner. July 16, 2014) Nakon tu Uskoro nakon toga Kronerovu dijagnozu je potvrdio i u to doba najpoznatili njemački psihijatar Prof. Dr Edmund Forster, načelnik Psihijatrijske klinike Medicinskog fakulteta Univerziteta u Berlinu. (Stock PJ, Hitler A. Psychiat Neur Neurochir. 1968;71:381–98) On je Hitlera liječio hipnozom i uspio je u tome. (Horstman B. Hitler in Pasewalk: Die Hypnose Und Ihre Folgen. Düsseldorf: Droste; 2004) Hitler je otpušten iz bolnice i dobio je odsustvo da se potpuno oporavi. Kad je, međutim, Njemačka kapitulirala u novembru 1918. godine, Hitler je ponovo oslijepio, odnosno došlo je do vraćanja stanja histeričke ambliopije, te je ponovo odveden kod profesora Forstera koji je nastavio sa hipnozom.

Interesantan je podatak da Adolf Hitler do tih seansi hipnoze nije imao nikakvih grandomanskih ideja. Smatra se da je Forsterov tretman inducirao te ideje jer prema ostacima medicinske dokumentacije Forster je u toku tretmana Hitleru govorio da je on “veliki čovjek, junak koji će spasiti Njemačku, gromada koju je sudbina izabrala za vođu”, ali ne sa ciljem da “napravi” vođu, već s najboljom namjerom da ga ohrabri i pobudi u njemu psihičku energiju koja će pozitivno utjecati na preovladavanje histeričke ambliopije. Neki autori spominju Forstera kao “tvorca čudovišta”.

 
Historijske zanimljivosti
Utorak, 24 Svibanj 2016 21:26

 

Dr BlochHitlerovi jevrejski liječnici - Dr Eduard Bloch

Nadan Filipović

Veoma interesantan rad sa nizom podataka o jevrejskim liječnicima Adolfa Hitlera objavio je u Rambam Maimonides Med J. 2014 Dr George M.Weisz sa Univerziteta New South Wales, Sydney, Australia. Najviše referenci našao sam u tom radu, ali sam se koristio i drugim, provjerenim i pouzdanim izvorima.

Jedan od Hitlerovih liječnika bio je jevrej Dr Eduard Bloch. U njega je Hitler imao najveće povjerenje. Dr Bloch je rođen u malom gradiću Hluboka na Vltavi u južnoj Češkoj. Nijemci sa taj gradić nazivali Frauenburg. Taj gradić se nalazi blizu Linza, trećeg austrijskog grada po veličini, a u kojem je Hitler proveo najveći dio mladosti.

Eduard Bloch je studirao medicinu u Pragu. Nakon studija zaposlio se i radio kao vojni liječnik u vojsci Austrougarske monarhije. Dobio je raspored da radi u Linzu. Kasnije je radio kao liječnik opće prakse i to punih 37 godina. Ostalo je ne samo zapamćeno, već i zapisano da je bio izuzetno dobar čovjek i dobar liječnik koji nije žalio vremena, truda i troškova da liječi sirotinju Linza i okoline, te je dobio nadimak – “sirotinjski doktor”. Od 1901. godine liječio je cijelu obitelj Aloisa Schicklgrubera, koji je kasnije promijenio prezime, najprije u Hudler, a kasnije u Hitler, a to je bilo djevojačko prezime Hitlerove prababe, Aloisove majke. (Toland J. Adolf Hitler: The Definitive Biography. New York: Anchor Publishing; 1991). Doktor Bloch je brinuo za zdravlje Aloisove prve žene i njihove dvije kćerke, a kasnije je bio doktor za Aloisovoj drugoj ženi Klari, majci Adolfa i kćerke Klare. Treba napomenuti da je Adolf Hitler bio četvrto dijete u braku Aloisa i Klare Polzl. Hitlerov stariji brat Gustav, te sestre Ida i mlađi brat Otto, umrli su u ranom djetinjstvu.

Adolf Hitler je rođen 20.4.1889. godine u Braunau, malom gradiću na granici između Austrije i Njemačke. Kasnije je cijela obitelj Hitler preselila u Linz gdje je Alois dobio neku sitnu poziciju u državnoj službi. Adolf uoće nije mario za školu koju je napustio kad mu je bilo samo 16 godina. Tada je napustio i obitelj i otišao u Beč da živi životom koji bi se mogao nazvati skitničkim. U Beču je dva puta pokušavao položiti prijemni ispit na Akademiji likovnih umjetnosti, ali je oba puta glat odbijen. Kad je Hitler prvi put polagao prijemni ispit zajedno s njim je ispit polagao kasnije veoma poznati slikar Oskar Kokoschka koji je položio bez ikakve muke. Kasnije je Kokoschka komentarisao: “Da je bogdo Adolf Hitler položio prijemni ispit umjesto mene, on se nikad ne bi bavio politikom i ne bi bilo Drugog svjetskog rata, a ja bih bio neki sitni miroljubivi političar!” (http://www.ralphmag.org/DS/why.html)

 
Historijske zanimljivosti
Ponedjeljak, 16 Svibanj 2016 22:14

 

Ante PavelićIvan Mužić o Anti Paveliću

Pavelić u vjerskom smislu nije bio ni najmanje katolički isključiv tako da nikad nije mrzio ni pravoslavlje kao vjeru. Dapače, bio je osobno angažiran prije I. svjetskog rata u pripremi osnutka Hrvatske pravoslavne crkve, i to tako da i sam bude njezin pripadnik. Naime, kad se g. 1911. pročula vijest da će na traženje madžarske vlade kod Svete Stolice Rijeka biti odcijepljena od Senjske biskupije i postati samostalna biskupija, zagrebački sveučilištarci, a među njima i Pavelić, već na prvom sastanku, na kojemu se raspravljalo o toj stvari, potpisali su izjavu da će prijeći na pravoslavlje. Oni su se i obvezali da će poraditi kod svega pučanstva u biskupiji da to i ono učini ako Rijeka bude odcijepljena. (Ante Pavelić, Doživljaji. I., Izd. Višnja Pavelić, Madrid, 1968., 66) Bez obzira na mogućnost da sama ideja o stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve nije potekla od Ante Pavelića nedvojbena je i jedino važna činjenica da je stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve isključivo Pavelićevo osobno djelo. Pavelić je vjerovao da će stvaranjem HPC stvoriti građanski mir u NDH i da pravoslavni u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj kao potomci pravoslavnih Vlaha ne mogu biti Srbi nego samo pravoslavni Hrvati. U jednom razgovoru poslije Meštrovićeva izlaska iz zatvora on je Meštroviću to ovako obrazložio: "Ne idem ja za istrebljenjem tobožnjih Srba, nego srbijanske pete kolone, s kojom su nas mislili vječno u podredenom položaju držati, kao u svojoj koloniji. Takvih je dosta poginulo, ali više zato da se drugi uplaše i pobjegnu preko Drine, ili da se smire i postanu lojalni gradani. Ne treba ih siliti da se pokatoliče, kako neki misle. Briga mene za Katoličku Crkvu. Neka se oni priznadu Hrvatima, pa ću i ja primiti pravoslavlje. Napravit ćemo mi Hrvatsku Pravoslavnu Crkvu i dokrajčiti nesporazum." (Ivan Meštrović, Uspomene na političke ljude i događaje. Hrvatska revija, Buenos Aires, 1961, 364)

Pavelić je (jednako kao i Ante Starčević) posebno simpatizirao islam, i to iz uvjerenja da su bosanski muslimani etnički najčišći Hrvati. I iz Pavelićevih simpatija prema muslimanima vidi se da on nije bio katolički fanatik. Pavelić je, kako piše Ismet Muftić, već u emigraciji bio odlučio da će se graditi džamija u Zagrebu. Čak je sam napravio njezin nacrt i donio ga kad se vratio u domovinu. (Džamija u Zagrebu, Izdavač: Zakladni odbor za izgradnju džamije u Zagrebu, Zagreb, 1943, 5-6) Bez uspjeha je ostala intervencija opata Marconea, izaslanika Svete Stolice kod hrvatskog episkopata 1941.-1945., koji je prigovorio Paveliću da će gradnja džamije u središtu Zagreba uznemiriti katoličko pučanstvo. (Ante Pavelić, Hrvatska pravoslavna crkva. Izdavač: Domovina (Višnja Pavelić), Madrid, 1984, 9) Pavelićevo je uvjerenje bilo da su muslimani "krv naše krvi, oni su cviet naše hrvatske narodnosti." (Džamija Poglavnika Ante Pavelića. Izdavač: Domovina, Madrid, 1988, 7) Pavelić je u susretu s Hitlerom u Berlinu dne 6. lipnja 1941. izrazio mišljenje da su muslimani "najčistiji dio hrvatskog naroda". (Die Kriegsjahre. Akten zur deutschen auswartigen Politik 1918-1945, serija D, sv. XII., 2. Izd. Vandenhoeck & Ruprecht, Gottingen, 1969, 814)

 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića
Utorak, 15 Ožujak 2016 08:40

 

Ruždija AdžovićRazgovori sa Novakom Kilibardom

U svojoj knjizi Ruždija, između ostalog piše:

"Jednom sam, tokom našeg druženja u Sarajevu, pitao Novaka: – Profesore, (tako sam ga uvijek zvao i, začudo, nikada ga nisam oslovio imenom i pored našeg velikog prijateljstva) hoćete li mi iskreno kazati kako ste prošli put od „tvrdog“ srpskog nacionaliste, koji je znao biti veoma neprijatan po nesrpske narode u Crnoj Gori, do političara dijametralno suprotnog, demokratskog profila i da li je mana mijenjati političko mišljenje i ne ostati privržen jednom stavu, pa bio on i retrogradan i naopak. Kako će vam ljudi vjerovati, ako niste ostali vjerni svojoj principijelnosti?

Novak Kilibarda mi je vrlo konkretno odgovorio, posluživši se analogijom: – Vidi, nekada ne potrefiš pravi put, nego zalutaš i ideš, recimo, petnaestak kilometara tim putem. Hoćeš li, molim te, zbog principijelnosti nastaviti da srljaš tim putem ili ćeš se vratiti. Dakle, ono je bio put moje političke zablude. Jednostavno, smatram da nije mana nego politička vrlina sagledati mnoge stvari. Mene sa svih strana strašno napadaju što sam promijenio političko mišljenje. Bože moj, da ja to radim i da od toga imam neki vidljivi ekvivalent koristi onda bi se čak i moglo govoriti o nekoj vrsti makijavelizma. 

 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića
Ponedjeljak, 07 Ožujak 2016 08:09

 

Novak KilibardaKnjiga Ruždije Adžovića, "Kilibarda-Sarajevski dani“ govori o Novaku Kilibardi, profesoru, književniku, bivšem političaru i diplomati, te o njegovom preobražaju iz veoma značajnog zagovornika protagoniste velikosrpske politike, do čovjeka koji je uvidio i javno priznao svoju grešku, te se u najtežem periodu po bošnjački narod javno, u Parlamentu Crne Gore, izvinio Bošnjacima. Kako kaže autor, Ruždija Adžović, ova knjiga je pisani prilog svjedočenjima o jednoj epohi, o njenim akterima, o krvavoj balkanskoj drami koju je režirao Slobodan Milošević, a u kojoj je stradao bošnjački narod.

Ruždija mi je dozvolio prijenos određenih ekscerpti (pikanterija) iz njegove veoma interesantne knjige i ja mu se za tu gospodsku velikodušnost od srca zahvaljujem.

Novak Kilibarda (na slici): Karadžić je zazirao od mene

Radovan Karadžić s početka nije imao baš nikakvu karizmu. On nije plijenio masu. Sam dolazak Karadžića na čelo SDS-a je, na neki način, slučajan. Nije on bio nekom svojom prepoznatljivošću zaslužan da stane na čelo SDS-a, jer, niti je bio iz Bosne, nit je bio iz Hercegovine, nit je bio čovjek koji je ostvario nešto enormno u svojoj struci ili, pak, u literaturi. Radovana Karadžića kao pjesnika ne treba sasvim potcjenjivati. On je imao izvjesnog talenta. Iz njegovih pjesama koje sam ja pratio, moglo bi se izdvojiti rukovjet vrlo pristojnih pjesama. Ali nikad nije prešao onu granicu da bi nešto zaznačio kao pjesnik, pa da s tog pjesničkog nivoa ulazi u kolektivnu svijest Srba iz Bosne i Hercegovine.

Na planu struke, nema šta da se priča. On je bio ljekar u domu zdravlja. Poslije nekih neugodnih stvari, nekih pronevjera, bio je suspendovan. Čak je bio i u zatvoru jedno vrijeme, a onda je otišao za Beograd. A Beograd k’o Beograd. Nisu ga tamo dočekali raširenih ruku, pa se vratio u Bosnu, što će reći da Radovan Karadžić nije ušao u visok položaj stranke što su ga katapultirali njegovi kvaliteti, nego će se polako počeo izgrađivati u ovom ambijentu, u ovom druženju s nama ostalima. Prosto će mu rasti karizma, analogno usijavanju masa.

S rizikom da ispadnem neukusan, moram kazati da sam ja imao neuporedivo više karizme kad držim govore nego on i urnebesnije mi je aplaudira masa, ali ne zato što obećavam Dušanovo carstvo, nego, jednostvano, zato što su me radije slušali. Ja bih im izrecitovao nešto iz Njegoša, pomenuo bih slavne vojvode, svoje porijeklo preko majke i vojvodske kuće Vukalovića iz Hercegovine i tako dalje.

Na tom prostoru nisam odgovarao Radovanu Karadžiću kao sagovornik. On je, ipak, veoma bistar čovjek, mentalitetno lukav kao Drobnjak, a Drobnjaci su, kad govorim narodskim jezikom, oni koje predstavlja Vuk Karadžić. Vuk je jednako bio i lukav i mudar. U nas nije jednak pojam mudar i pametan. Dakle, Radovan je jedan osmišljen čovjek, ostavimo ishodište njegove politike, nego govorim o formiranju te politike.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search