LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijske zanimljivosti
Historijske zanimljivosti
Subota, 26 Prosinac 2015 11:40

 

 

Džezar Ahmed-pašaAhmed -paša; Džezzar paša ili Ahmed-paša Džezar) (tačan datum rođenja je nepoznat, a umro 1804.) vojvoda i guverner gradova i najpoznatije utvrde Akke.

Ahmed-paša Džezzar bio je bošnjački pustolov iz Stoca (po Dr Safvetu-begu Bašagiću, rođen je u Fatnic, općina Bileća) koji je postao najjača politička ličnost u Siriji u posljednjoj četvrtini 18. vijeka. Njegova najveća pobjeda odvila se 1799. godine kada je, iz svoje tvrđave u gradu Aki zaustavio napredovanje Napoleona Bonaparte. Za one koji ne znaju, on je jedini čovjek koji je pobijedio Napoleona, prije Wellingtona kod Waterlooa.

Ahmed je vrlo mlad napustio rodnu Bosnu i kao i mnogi drugi bošnjački mladići kenuo u potragu za svojom karijerom i bogatstvom u Egiptu. U Egiptu je dobio posao kao puškar u domaćinstvu Ali Bega Bulutkapana,1760. godine. U toj ulozi, on je bio nemilosrdan s beduinima iz Libijske pustinje koji su se pobunili zbog velikih poreznih nameta koje im je nametnuo njegov gazda Ali Beg. Beduini su bili ti koji su Bosanscu Ahmedu dali nadimak, Džezzar (mesar ili koljač), zbog egzekucije desetaka beduinskih plemena koji su se pobunili protiv njihovog namjesnika Ali Bega.

 
Historijske zanimljivosti
Četvrtak, 10 Rujan 2015 23:48

Zlato NDHStvarna sudbina zlata i novca NDH

Pripremio: Nadan Filipović

Po srbijanskim novinama, ali i novinama iz “šumske”, pojavljuje se na stotine, ako ne i hiljade zapaljivih napisa u kojim se tvrdi da je svo zlato opljačkano od Jevreja i Srba u takozvanoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj (u daljem tekstu – NDH) smješteno u Vatikan. Neki Jevreji i Srbi, “pucaju iz prazne puške”, urliču i navaljuju na Vatikan da im vrati oteto zlato i isplati odštete. Bajagi, Vatikan “maznuo” zlato i novac NDH! Svi ti tekstuljci su zasnovani na “argumentima” tipa rekla-kazala, dakle pogodni su samo za one koji halapljivo gutaju žutu štampu i željno očekuju "pobjedu pravde" nad zločestim Vatikanom, jednim od najvećih neprijatelja Srba i srpstva. Istina je, međutim, sasma drugačija i red je da se pokušaju “začepiti usta” kojekakvim nadrinovinarčićima koji su u pisane medije zalutali kad su se, valjda, ispromašivali u svim drugim profesijama. Kristalno je jasno da je od svog zlata NDH dr Krunoslav Draganović zaprimio 44 kilograma zlata koje je čuvao u Zavodu Svetog Jeronima pri Vatikanu, a to zlato je trošio da omogući mnogim ustašama, pa i četnicima, da se dokopaju emigracije i uteknu iz Italije poznatim “štakorskim kanalom” u prekomorske zemlje, a posebno u Argentinu.

U svom stručnom prilogu koji je naslovljen “Povijest Nezavisne države Hrvatske”, Zagreb, 2002, Dr sc.Hrvoje Matković, jedan jako objektivan historičar (povijesničar) dodiruje i temu zlata NDH i sve svoje tvrdnje bazira na neoborivim materijalnim argumentima, a posebice dokumentima iz UDB-e i OZNE, koji mogu svakom radoznalom istraživaču biti na dispoziciji. Pa ako ti Srbi i Jevreji koji neukusno, na sav glas, telale da je zlato NDH završilo u sefovima Vatikana, ne vjeruju UDB-I i OZNI, pa kome će, zaboga?!

 
Historijske zanimljivosti
Srijeda, 12 Kolovoz 2015 23:38

 

KutuzovČovjek sa pola mozga uništio Napoleona Bonaparte-a, svakako uz pomoć jednog genijalnog francuskog kirurga

Nadan Filipović

Neki autoriteti iz područja taktike ratovanja smatraju da je strateški potez feldmaršala Mikhaila Illarionovicha Golenischev-Kutuzova (1745 – 1813) da 1812. godine rusku armiju povuče iz Moskve, uzrok najtežeg Napoleonovog poraza i početak njegovog brzog kraja koji je zapečećen bitkom kod Waterloo-a. Kutuzov nije dočekao da doživi Napoleonov definitivni krah jer se iznenadno razbolio i umro u Bunzlau, Prusija, 28. aprila 1813. godine.

Osvrnuo bih se s nekoliko kratkih i simplificiranih natuknica o kronologiji događanja.

Nakon bitke kod Borodina, 7. septembra 1812, u kojoj je Napoleon bio pobjednik, ali po cijenu preko 70.000 poginulih, ruska armija se, nakon tog zadnjeg pokušaja da zaustave Veliku armadu i spasu Moskvu, povukla prema Moskvi. Generali su savjetovali caru Aleksandru da dodatno mobilizira sve snage i da brane grad. Moskovski guverner Rostopschin je među narodom širio glasine da svi budu mirni, te da nema nikakve opasnosti za Moskvu i njene građane. U selu Fili koje se nalazilo na nekoliko kilometara pred Moskvom skupila se sva raspoloživa ruska vojska. Većina generala je tvrdoglavo stajala na stanovištu da se odlučujuća bitka treba odigrati upravo pred Moskvom. Među zagovornicima bitke bio je i general Bennigsen, šef generalštaba feldmaršala Kutuzova. Međutim, feldmaršalova je bila zadnja. On je dao naređenje da Moskva mora biti što hitnije napuštena i ostavljena Napoleonu da u nju uđe bez ispaljenog metka.

Povlačenje je počelo 13. septembra u 11 sati. U Moskvi je zavladala panika među stanovnišvom. U povlačenju su Rusi izazvali velike požare koji su se proširili na cijeli grad kad je u njega ušao Napoleon na čelu Velike armade. Većina bunara je bila zatrovana. Hrana koja se nije mogla transportirati u toku hitnog povlačenja bila je uništena. Grad koji je prije povlačenja imao preko 270.000 stanovnika bio je sablasno pust. Vatre su gorjele na sve strane, a razmjere tog požara će biti svima jasnije kada se osvrnemo na činjenicu da je u taj vakat dvije trećine Moskve bilo od drvenih kuća.

 
Historijske zanimljivosti
Ponedjeljak, 22 Lipanj 2015 09:12

 

NatlačenSrbe na vrbe

Nadan Filipović

(na slici je Dr Marko Natlačen)

Dr Mile Budak, Pavelićev ministar bogoštovlja i nastave, a kasnije samo nastave, „proslavio“ se huškačkim pozivima kojim je „hajcao“ Hrvate na istrebljenje Srba i Židova u NDH. Ovdje bih se osvrnuo na Budakove „krilatice“ u vezi sa Srbima u NDH.

Tako je na mitingu u Slavonskom Brodu 15. juna 1941 Budak okupljenom narodu govorio da su u ''Hrvatsku došli razni Cincari, Srbi i drugi koji nisu narod nego otpadak što ga je povezivalo tursko ropstvo i pravoslavlje, a došli su kao turski vodonoše, i zato onaj tko se smatra Srbinom ima Srbiju kao svoju domovinu.''

Na velikom zboru u Pakracu održanom 20. jula 1941 Budak je sa bine vikao: ''Vi dobro znate za onu narodnu: jednoga Vlaha posadi i pogosti za stolom, a drugog sveži u vreću i sjedi na njega. Što ti onaj misli za stolom isto misli onaj ispod tebe. Zato zapamtite ovo - s Vlahom jedi samo pola zdjele, a s pola zdjele ubi ga po glavi''.

Na skupu u Virovitici je naglasio: „U isto vrijeme na istom teritoriju ne mogu postojati dvije državne ideje, pa budući da je ostvarena NDH Srbima na tom prostoru ne preostaje ništa drugo nego - ili se pokloni ili ukloni''.

A na velikom narodnom skupu u Varaždinu 26. juna 1941. ministar Budak, je „ispalio“ huškačku krilaticu ''Srbe na vrbe'', jasno pozivajući Hrvate na masovne zločine protiv Srba na području tadašnje takozvane Nezavisne države Hrvatske.

 
Intervju - Prof.Dr Enes Karić
Nedjelja, 26 Travanj 2015 23:44

 

karićEnes Karić: Istina o unutarmuslimanskom sukobu

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Profesore Kariću, možete li za čitaoce našeg portala ukratko objasniti povijesnu pozadinu razlikovanja ši’izma i sunnizma?

Dopustite mi da u vezi sa Vašim pitanjem kažem nekoliko općih tvrdnji, o njima sam govorio i na jednom simpozijumu na Fakultetu islamskih nauka prije nekih pet godina, također o pitanju koje postavljate pisao sam dosad nekoliko puta, različitim povodima. Ovdje neke stvari moram ponoviti. Povijesno gledano, od smrti Božijeg poslanika Muhammeda, a.s., 632. godine po gregorijanskom kalendaru, postupno dolazi do suočavanja raznolikih mišljenja i sukoba stavova u ranome islamu (pod riječju islam ovdje dijelom mislim i na ranu muslimansku zajednicu, Muslimanski ummet). Suočavanja i sukobljavanja bila su različite naravi, ali postoji opći konsenzus islamologa da rana međumuslimanska trvenja nisu nastala toliko iz teoloških koliko iz političkih razloga (jedan od razloga je bio i problem političkog, a to je tada istovremeno značilo i vjerskog, rukovođenja Zajednicom).

Kako rekoh, raskoli među muslimanima u prvim stoljećima islama (VII – IX stoljeće po gregorijanskom kalendaru) bili su političke, kulturalne, itd., pa tek potom teološke naravi (tj. “dogmatska“ trvenja oko mnogih razilaženja na ravni različitog interpretiranja jednog te istog kur’anskog teksta). Također, politički razlozi pravdali su se često vjerskim i, potom, teološkim argumentima. Svako poseže iz Kurʼāna za onim dijelovima koji ojačavaju njegovu političku ili mezhebsku poziciju! Stoga je ponekada, kad se sada gleda na ta davna prva stoljeća islama, veoma teško razgraničiti kada koja grupacija nastupa kao politička stran(k)a, a kada kao specifični mezheb, ili pak, kasnije, kao ova ili ona islamska sekta, sa zasebnim i odjelitim teološkim aspiracijama na tumačenja jednog te istog teksta Kur’ana (ili pak, teksta Hadisa, to jest izreka koje potiču od Božijeg poslanika Muhameda a.s.).

 
Historijske zanimljivosti
Četvrtak, 16 Travanj 2015 22:20

 

MostarMostar - O početku i karakteristikama razvoja varoši - grada, kroz dokumenta i sjećanja (3)

Danilo - Ijad Ijačić

Bogomolje

Mostar se dijelio na mahale koje su dobijale imena po imenima graditelja pojedinih džamija. Tu ima 45 muslimanskih bogomolja“ – piše Evlija Čelebija u Putopisima. Koliko je poznato za turske uprave u Mostaru se sagradilo 36 džamija, a do 1660. godine ih se sagradilo 35. (H. Kreševljaković, Esnafi II, H. Nametak, Mostarske džamije i njihovi vakufi, Novi behar V 1936/37)

U blizini Starog mosta je Koski Mehmed-pašina džamija, slična mnogobrojnim carskim bogomoljama. U bilješkama se kaže da je Mehmed Koska iz Mostara i da je on podigao tu džamiju. Nad njenim vratima se čita natpis: Mehmed-paša je za božiju ljubav sagradio ovu džamiju da bude na ovom mjestu. Sveti duh reče joj hronostih: Hram božiji i boravište dobrih ljudi. Godine 1027. (1618.).

Jedna od poznatih džamija je i Sinan-pašina koja se nalazila nekih 200-300 metara od Starog mosta uz lijevu obalu Neretve. Ona se još nazivala i Atik džamija, a uz nju je bio i Sinan-pašin hamam. Imenom Atik se obično naziva prva ili najstarija džamija. Nije onda isključeno daje tako bilo i ovdje u Mostaru. Prema kazanju sagrađena je 878 (1473.) godine, što bi značilo pet do šest godina poslije zauzeća Mostara.

Međutim, najvjerovatnije je da je Atik džamiju sagradio humski vojvoda Sinan-beg, koji je na toj časti bio 1474-75 godine. (H. Kreševljaković, Esnafi II) Sve do njenog rušenja 1949. godine na njoj se mogao pročitati natpis iz kojeg se vidi da je sagrađena 913 (1507/8) godine.

 
Crtica o Šejhu Sadiju
Četvrtak, 05 Ožujak 2015 15:09

 

SadiŠejh Sadi Širazi (1213-1292)

Ekscerpte iz teksta - Dževada Jogunčića „Iskre mudrosti iz Šejh Sadijeva „Đulistana“

Šejh Sadi je rođen u Širazu 1213. godine, a umro je, također, u rodnom gradu 1292. godine. Nakon završenog osnovnog obrazovanja, kao većina obrazovanih istočnjaka, životnu i stvaralačku zrelost stiče na putovanjima po širokom i prostranom islamskom svijetu. Na putu, družio se kako sa učenim i uglednim, tako i sa običnim ljudima. To je bio običaj mnogih učenjaka islamskog Istoka.

Šejh Sadi obilazi tako, zaustavljajući se kraće ili duže: Irak, Siriju, Egipat, Anadoliju, Horosan i Turkestan, a dugo je boravio i u Indiji. Zadržavanje kod poznatih indijskih mislilaca bilo mu je od velike važnosti, a poseban uticaj na njega izvršio je glasoviti pjesnik toga vremena Emir Husrev Dihlevi. Na ovim, skoro tri decenije dugim putovanjima, imao je neobična, ali i teška iskustva, a najozbiljnije iskušenje doživio je kada u Jeruzalemu pao u ropstvo križara. Sticajem sretnih okolnosti uspio se izbaviti iz te nevolje i nastaviti svoje putovanje.

Sredinom 13. stoljeća Šejh Sadi je ponovo u rodnom Širazu, a tada perzijskom pokrajinom Fars vlada sultan iz dinastije Selgurijan, Ebu Bekir ibn Sad ibn Zengi, koji je vladao od 1231. do 1260. godine. Za njegove vladavine Šejh Sadi ima relativno miran i lagodan život. U znak zahvalnosti za zaštitu Šejh Sadi je 1257. godine ispjevao svoje poznato djelo “Bustan”i posvetio ga svome zaštitniku. Godinu dana kasnije nastaje Sadijevo najčuvenije, životno djelo “Đulistan”, napisano također u spomen na istog vladara. Nakon što je dinastija Selgurijan izgubila moć i Perzija 1264. godine potpala pod vlast Mongola, Šejh Sadi ponovo kreće na put. Jedna od stanica mu je i Meka gdje je obavio hadž, a zatim putuje po okolnim zemljama. Nakon nekoliko godina, zauvijek se vratio u rodni Širaz. Mada je Šejh Sadi već svojim prvim književnim djelima postao poznat i izvan svoje zemlje, i njegovi se stihovi prenosili po svijetu, piscu su svjetsku slavu i nezaborav pribavila dva istaknuta djela “Bustan” i “Đulistan”.

Evo nekih odabranih izreka Šejha Sadija:

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 4 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search