LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
Priča Safet efendije Pozdera

 

Safet efendijaKad se imam zaljubi: Hodža alčak

Safet efendija Pozder, Prozor

Svijet je oduvijek volio legende, posebno one u koje su satkana kazivanja o kakvim hodžama, popovima, vilama, džinima, sihirima… Moram odmah naglasiti da ono što upravo čitate nije nikakva legenda, iako, možda, stilom nalikuje na to, nego puka istina. Jest da je ispričana decenijama nakon što se zbila, pa se mogla uvući i koja greška, nenamjerna, ali je sve ostalo istinito. Nazvao sam je Hodža alčak, a je li taj hodža uistinu i bio alčak – prosudite sami.

Helem, u jednom našem džematu, neću spominjati kojem da ne bi bilo zadirkivanja ljudi, ili, ne daj Bože, hodže, službovao je nekakav hodža. Bio je, onako, na svoju ruku. Kod nas bi se reklo ters insan. Ha je stigao u džemat, hodža je svjetini proturio priču kako je završio visoke škole te kako su se za njega otimali mnogi džemati, ali, eto, on se skrasio ovdje i, veli, nije požalio. Kud god bi hodža hodio, pod pazuhom bi imao hrpu knjiga i nekakvih žutih listina, čime je njegov ugled u narodu još više rastao. Da biste sve to lakše razumjeli, moram vam otkriti jednu tajnu, bitnu za lakše razumijevanje ostatka priče: niko sem tog hodže u selu (Eto, otkrih vam da se to zbilo na selu. Obećavam da ću ubuduće biti pažljiviji!), dakle, niko sem njega nije znao ni čitati ni pisati, pa kad bi kakva hartija od vojnika, koji bi vojni rok služio negdje u bijelom svijetu, kao pismo stigla njegovoj familiji, nosila bi se hodži.

Hodža bi okupio svijet na guvnu, propeo se na kamen da ga svi jasno vide i čuju i počeo čitati kao da drži kakvu hutbu ili vaz. Već ga zamišljam kako se šepuri, ozbiljno gleda hartiju pa očima prelazi preko znatiželjne svjetine koja s nestrpljenjem iščekuje šta će biti. E sad, je li hodža čitao onako kako je i pisalo (a mogao je kako hoće), u to ne ulazim jer bih mogao na bigajri-hak oklevetati čovjeka, a to je velika grehota. Možda je sreća i u tome što pisama i kojekakvih habera na hartijama i nije bilo u izobilju – hodža ih je pročitao tri ili četiri, računajući i ono zadnje.

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo.

Stariju, Hajru (imena sam izmislio), nabrzinu je obrlatio i kroz koji mjesec priveo u hodžinsku kuću. Lijepo su se slagali i sve je bilo potaman, ali je hodža imao još planova. Želio je i mlađu, viđeniju Fatu. Znam da opet moram malo zaustaviti priču i objasniti štošta. Vjera ne dozvoljava da musliman u braku sastavi dvije sestre, i tu nema spora. Znao je to i hodža, ali i džemat. Hajra je bila starija i, ako ćemo pravo, grdnija, ali cura, neudavana. Fata je, opet, mlađa i ljepša, ali udata. Hodža je sve to osmotrio i skovao plan: Hajra će mu prije poći i neka je uz njega, a on, ha smunta Fatu (ako je uopće smunta), Hajru će poslati njenima i Bog te veselio.

Veliki plan bio je lukav, nema šta, ali je imao jednu falinku koju ste i sami primijetili – Fatinog muža. E taj Fatin muž je, nesretnik, zaglavio negdje u nekakvom ruskom logoru. Nije se čestito ni pomilovao sa svojom dragom, a naletiše Rusi i pokupiše nešto mlada svijeta, među njima i njega, i otad mu se gubi svaki trag. Fati su stizale različite vijesti, no, kako je Rusija daleko i kako se malo čemu može vjerovati, a uz to se niko od zarobljenih nikada nije vratio, neću vas zamarati raspredanjem bjelosvjetskih glasina i tračeva. Namjesto toga, vratio bih se hodži da vam predočim šta je ovaj put zdumao.

Tih dana sirotoj Fati na vrata je bahnulo pismo (vi pogodite od koga!), a ona, huda, k'o bez duše, jurnula je hodži da joj rastabiri hartiju namočenu tintom. Hodža se pobrinuo da telal, čim prije, razglasi kako će se s kamena na guvnu čitati pismo, a svijet, sluteći o čemu bi moglo biti riječ, pohrli kao da se nešto dijeli.

Kad je hodža procijenio kako su svi uvjeti za početak “ceremonije” ispunjeni, prope se na kamen, odvažno se nakašlja zadržavajući pogled na pismu, kao da ga okupljena svjetina uopće ne zanima. “Pismo je od Fatinog muža”, prozbori hodža napokon, a okupljeni se uskomešaše.

 
Bazdulj Nemanja ili bazdulj Emir – smrdljiva statistika srbijanskog okoloskutnog mačka

 

Dodik-KustaNemanja ili Emir kao morbidni statističar

Nadan Filipović

Strašno bazdi u intervjuu sa sav(j)etnikom srpskog člana Predsjedništva. Je su li obojica, i Nemanja i Emir pravi bazdulji? Naime, bazdulj je glagolska imenica izvedena iz glagola bazditi – prevedeno - smrditi ili smrdjeti.

Budući Dodikov savjetnik, a u stvarnosti mazni mačak koji je “oglodao” Miloševića i suprugu mu, pa Koštunicu, pa Đinđića, pa Tadića, pa sada gloducka Vučića, a da ne spominjemo glodanje gojenog Milorada Dodika, pokazao je svu “raskošnost” svoje pameti, premda je od mladosti poznat kao dobar znalac tablice množenja i sabiranja (Mokra Gora, Andrić-grad, beogradske nekretnine, stalna zaštita i protekcionizam zagarantiran od svake srbijanske garniture). Vlade se smjenjuju, Pigmalioni prolaze i odlaze sa scene, a nekadašnji glumac jalijaša sa Gorice o(p)staje i “svakim danom u svakom pogledu sve više napreduje” u beogradskoj čaršiji, Srbiji, te svakako u republici šumskoj.    

U intervjuu za Klix.ba od 20.10.2018 koji je objavljen pod naslovom: “Kusturica: Nemam hrđave namjere prema ljudima u Sarajevu, želim da pomognem Dodiku”, na pitanje kako je kao Sarajlija doživio primirje i sadašnji mir i kako vidi svoj grad, Kusturica je odgovorio da je u tom pitanju sakrivena tajna tamošnje drame.

Ovako novokomponirani Srbin sa dna kace prede i raji pored neke njegove nove morbidne “tablice sabiranja” mrtvih providno prodaje muda pod bubrege:

"Ako izgovorite da su sve strane stradale, odmah ste u zavadi sa Bošnjacima,a ako to kažete Hrvatima, oni će malo negodovati, ali će pristati. Ako kažete Srbima, oni će se složiti. Sve to, iako su svi stradali manje ili više. Čitao sam jedan izvještaj Crvenog krsta u kome se navodi brojka od ukupno 100.000 žrtava, u čemu je 18.000 Hrvata, 36.000 Srba i 70.000 muslimana".

Vidimo da Nemanja ili Emir, već određeni savjetnik srpskog člana Predsjedništva BiH od 100.000 žrtava četničke agresije na Bosnu i Hercegovinu nonšalantno i zaista potpuno ignorantski pravi broj od 124.000, možda po onoj srbijansko-epskoj iz p(j)esme o srazu Muse Kesedžije i Kraljevića Marka, a koja glasi, da se podsjetimo: “kako su se lasno sudarili, puce koplje na tri polovine.”

Sve, apsolutno sve, može stat na “obraz” ovom tipu koji kao da je izgrađen od plastelina, sluzavoj jegulji koja se svugdje provuče i kroničnom mačku koji umilno prede povlađujući i medeći svakoj vlastodržačkoj garnituri u Srbiji i šumskoj željno čekajući da mu sa bogate trpeze padne još koji slasni zalogaj u obliko neke nove planine ili čak kakvog novog grada u izgradnji.

Nije raja naivna. Zna se dobro da gojeni Dodik neće u Sarajevo dovesti umiljatog mačka-grebatora da ga savjetuje, već samo s namjerom da provocira raju po Bosni paradiranjem sa tipom koji je prodao v(j)eru i nacionalnu pripadnost za srbijansku večeru. Ako ga Nemanja – Emir bude savjetovao u području tablice sabiranja naj.bao je Dodik i mogao bi riknuti svu golemu imovinu koju je nagrabio.

 
Čemu tgaj nacionalizam?????

 

nacionalizamČemu taj nacionalizam?

Predrag Čudić, Beograd

Ne razumem taj nacionalizam. Čemu to!? Evo, recimo, ja sam Srbin. Bio sam i ostaću Srbin jer nema druge, a vidim, ovde se neki diče što su Mađari. Pa šta ako su Mađari, čudna mi čuda. Lako je biti Mađar, to može svako. Baš vidim pre neki dan na ulici da su budale, a znaju mađarski, to je za njih prirodno. A kad ja nešto zapitam oni se prave da ne razumeju: Kako, molim, nismo dobro čuli? I sve tako. A kad vidim kakve sve budale govore tim jezikom prođe me volja da na tom jeziku i dobar dan kažem.

Ne razumem taj nacionalizam?

Dođe mi pre neki dan neka mlada gluperda, kaže da je iz Mančestera, kao novinar u listu Gas-ulje revija. Možes misliti, revija za gas i ulje, i govori taj fićfirić čisto engleski, ja tuc muc, a on čist lep engleski o kakvom sam sanjao kad sam uzimao časove. Pa, kao, taj idiot istražuje, skuplja neke informacije o upotrebi gasa i ulja... Pa kad je tako, molim lepo, dečko, nauči srpski, pa pitaj. No, to još ne znači da ću ti odgovoriti. Ako je nešto iz oblasti državnih tajni i što je od nacionalnog interesa... Kao, recimo, koliko ima nas Srba koji kuvamo na ulju, malo sutra ću ti odgovoriti. Reći ću ti da je od nacionalnog interesa da se ne zna uopšte koliko nas ima, nas Srba!

Čemu taj nacionalizam!?

Evo, recimo, ja govorim srpski i nikad neću isticati da je to najlepši, gramatički najsloženiji jezik na svetu na kojem možeš izraziti što ti duša hoće, ne bih ga za drugih deset promenio. Eto, gledam nekog idiota na TV, Nemac a mutav, Sprahfeler ko kuća, a kao hoće nešto na nemačkom da kaže, pravi se kako zna nemački, a to i jeste nemački kad nemi i mutavi govore.

Čemu taj nacionalizam!?

Eto, ja na primer gledam ove jadne Rumune. Kažu da su Rumuni, kako ih nije sramota, jadna im majka, ni Cigani im nisu ravni! Ne znaš šta je gore, što su takvi ljudi Rumuni ili što je Rumunija zemlja takvih ljudi. Da sam na njihovom mestu pre bih rekao da sam majmun nego Rumun!

I baš kažem sebi, čemu taj nacionalizam!?

Pre nekoliko godina sretne me jedan na prvi pogled pristojan čovek i pita onako uljudno na čistom makedonskom jeziku znam li gde je Iranska ambasada. Kako da ne, odgovorim uljudno kad mi je ambasada u komšiluku i to još bratu Makedoncu, mi ih zovemu Južni Srbi. Kad ono, molim vas lepo, čovek reč po reč u srdačnom razgovoru mi kaže da je čist Iranac te da govori bugarski jer je u Sofiji završio medicinu, te da  to što on govori nije makedonski nego čist bugarski i čak se nešto kao uvredi. Ti Iranci su jako ponosan narod naročito kad se putem jezika ukrste sa Bugarima.

Kakav makedonski?! - reče on - Makedonci su nam ukrali jezik - reče taj gospodin.

Kad? – upitah.

-Onda kad ste im dozvolili da umišljaju da su poseban narod.

Mi dozvolili? – začudih se kao, a znajući da je u pravu Iranac.

-Pa oni su za nas, gospodine, oduvek bili južni Srbi.

-Oni su Bugari ili nisu ništa! Što govore bugarski kad su Južni Srbi?

 
Jedna od interesantnijih sugestija drugu Titu

 

Smrtna kazna za ženu koja napusti muža

 

Nije lako bilo maršalu Titu posle Drugog svetskog rata. Em je morao da se bori protiv četničkih bandi, em je trebalo podizati zemlju iz pepela, em je krenuo sukob sa Sovjetima i opasnost od invazije na Jugoslaviju, em su mu razni nezadovoljni građani pisali pisma u kojima traže da im predsednik pomogne da reše lične i društvene probleme. Jedan od pismopisaca bio je i izvesni Ivan Ciganović, seljak iz Podravine, koji je drugu Titu uputio poslanicu zahtevajući da maršal pod hitno donese zakon o zaštiti bračnog života koji bi predviđao smrtnu kaznu za žene koje odbegnu od svojih muževa. Kako bi se ovaj gorući problem nekako rešio, Ciganović je u pismu predložio i konkretna rešenja, a sve je počelo, naravno, s ličnim motivima. Naime, druga Ciganovića je napustila zakonita supruga, pa se ostavljeni muž bacio na legislativu i zakonodavstvo. Zanimljivo je da Ciganovićeve ideje, koje su u ono doba delovale potpuno sumanuto, danas imaju verne sledbenike koji su postali prave internet-zvezde, poput Miroljuba Petrovića. Ciganovićevo pismo Titu prenosimo kao dokument jednog vremena.

Predmet: Ciganović Ivan iz Virja

moli objavu zakona o zaštiti braka

Virje, 15.VII.1946.

Drugu Josipu Brozu Titu Maršalu Jugoslavije, Beograd

Niže potpisani drug Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina prisiljen sam visokom naslovu podnijeti slijedeću molbu:

Druže maršale, vi ste meni blizak kao sin kršnog Hrvatskog Zagorja, a ja sam sin ravne Podravine. Sudbina vas je odredila, da upravljate brodom naše države sada u mirnoj izgradnji i mi se uzdajemo u vaše vodstvo, kao što smo se uzdali i nismo se prevarili, u vaše sigurno vodstvo za vrijeme prošlog rata. Međutim da vam objasnim svoju strašnu tragediju i da zatražim kao demokrata zaštitu države, dakle i od vas, jer vi mi možete lako pomoći!

15.VI.1946. odbjegla je od mene tajno moja zakonita i ljubljena žena Ciganović Mara r.1915 god. u svijet s namjerom da vodi prostituciju i živi na tuđi račun. Mojem gospodarstvu prijeti rasulo i katastrofa, jer nema tko da vodi kućanstvo, tko će krpati, prati, kuhati i na polju mi pomagati. A moram da uzdržavam i majku staru 72 godine i jedno dijete, ratno siroće, Momčilović Petra, člana drž. dječje kolonije. Uvijek sam govorio ženi: “Draga ženo, nemoj da me ostaviš, radije me ubij, nego da odeš u skitnju.” Ali eto otišla je lakoumnica i ovako me sada polagano ubija teška sudbina. Podnio sam redarstvenu potragu, ali to ide jako polagano i pitanje je kada će ju pronaći i uhapsiti! No ja se nedam uništiti pritisku takve saboterke kakva je moja lakoumna žena. I ja hoću da živim dostojno i pošteno demokratski, kao i većina dobrih ljudi.

Molim vas stoga da poradite u vladi, da žurno izađe i da se u cijeloj Jugoslaviji javno objavi zakon o zaštiti bračnog života kako slijedi:

1.Svaka udata žena, koja ostavi svoga muža, i ode u svijet, kažnjava se smrću.

2.Svaka udata žena, koja živi u svijetu, bilo gdje u kakovoj službi, ima da se iskaže pismenim odobrenjem potpisanim po njenom mužu, da joj on odobrava služenje. Takovo odobrenje imade biti potpisano po mužu pred dvojicom svjedoka i potvrđeno po mjesnoj vlasti.

3.Svaka osoba, koja bi zadržala kod sebe tuđu ženu bez takovog muževog odobrenja ili bi ju skrivala te ju ne bi prijavila policiji kažnjava se smrću.

4.Svako krivotvorenje takovog odobrenja kažnjava se smrću.

5.Po objavi ovog zakona imade svaka udata žena, da si u roku od 8 dana ishodi takovo odobrenje od svog muža.

6.Ovo sve vrijedi i za muža, ako bi ostavio ženu i otišao u svijet u nepovrat.      

Ovim veoma važnim i hitnim zakonom bit će pogođene u ahilovu petu svaka prostitutka i saboterka, obiteljski život bit će izgrađen na čvrstim temeljima, nestat će užasnog kriminala i života na tuđi račun.

U nadi, da ćete mi vi druže maršale, obrisati suzu iz moga oka, i skinuti tešku moru, koja tišti moja leđa, pomoći mi da se ne strovalim u ponor, zahvaljujem unaprijed.

Smrt svakom fašizmu i sloboda narodu i obitelji.

U potpisu: Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina, Hrvatska

(Ovaj prijedlog zakona je prenesen sa portal XXZ, a fotografiju gore navedenog pisma možete vidjeti na https://www.xxzmagazin.com/smrtna-kazna-za-zenu-koja-napusti-muza)

 
Komentar jednog FB-ovca

 

TitoKOMENTAR FB-OVCA "BLEK STENA"

Jebi ga, Druže Tito!

Druže Tito, nisam te nešto volio, nije ni sad bolje, ali moram priznati da si bio svjetski hohštapler, baraba i jebač. To se vidjelo na sprovodu. Sakupio se šlag svjetske politike (209 izaslanstava iz 127 država svijeta), a našle su se tu i tvoje drage umjetnice. Kažu da si ih sve zajebavao i zajebao, a neke i izjebao. Neka si, to me ne smeta, ali me smeta što si zajebao i nas. Ne vjeruješ? Jesi, jesi.

Iz rata si izašao s nepismenom, ušljivom, bolesnom i prolupanom ruljom. Ono malo pismenih što si imao, a broj si im prepolovio Golim otokom i sličnim pomagalima, upregao si u pravljenje nove Države. Izmišljali ste Ustav, Zakone – cijelo društveno uređenje. Od poljoprivredne i nerazvijene zemlje napravili ste srednje razvijenu. Izgradili tvornice, bolnice, vrtiće, škole, fakultete, poljoprivredne kombinate, hotele, odmarališta, ceste, hidrocentrale, brodogradilišta… onda si umro. Otišo si i narodu ostavio Državu. Bar da si je na nekog prepisao, već ovako oni nisu znali što bi s njom, pa su je razjebali i to u krvi.

O krivcima za rasturanje i krvarenje neću sad govoriti, ali ti želim reći, makar mali dio, što smo mi Hrvati napravili od tvoje ostavštine (da ne kažem stečevine – to je sad moderno). Mračno doba i truli kapitalizam Rusima si rekao: „Ko vas jebe“ još 1948., a 1968. si im priredio dobrodošlicu tenkovima na Dravi, slično i Talijanima 1957.. Mi nikoga ne možemo dočekati tenkovima, ali zato glancamo tenkove i brodove Amerima, gledamo njihove avione kako lete iznad naših glava i vodimo neke njihove ratove. Ulagao si sve snage da ostanemo nesvrstani, da nikom ne damo da nas jebe. Mi smo s dva zaokruživanja ZA izabrali kome ćemo dati guze.

Napravio si Goli otok, tamo si slao one koji su se pjesmom, riječju, djelom ili propustom ogriješili o tvoja učenja. Elita je odmah ukinula Goli otok, kako ne bi slučajno nekom palo na pamet, da ih tamo pošalje što griješe i mišlju i djelom i propustom, za pjesmu više niko ne pita. Zatvarao si direktore koji su krali, neke malo i pendrečio. Više ne pendrečimo nikog, a zatvaramo samo one koji smetaju trenutnoj političkoj garnituri, ostali uglavnom ništa ne znaju, a ne dao ti Bog, u kojeg ti nisi vjerovao, da nazoveš nekog od njih lopovom.

Tvornice, a bilo ih je pun quratz, dao si radnicima. Njih smo oteli i dali Velikim Hrvatima, a oni su pola uništili, a drugu polovicu zadužili više nego vrijede skupa s njihovim gazdama. Niko za njih ne govori da su gubitaši, kao u tvoje vrijeme, već se njih spašava pljačkom zvanom predstečajna nagodba, do neke druge prilike …

Radnike si nazivao avangardom. Oni više ne postoje, dali im ime djelatnici, a kapitalisti ih zovu TROŠAK, iako ni kapitalista više nema, zovu ih poduzetnici. S jednom plaćom je živjela četvoročlana obitelj, imali su godišnji, otplaćivali su kredit, djeca su se školovala, plaćali su režije J. Ne da to više ne mogu, ne znaju ni da li će plaću dobiti, a pogotovo ne znaju da li će više uopće raditi.

Govorilo se da nas pljačka Beograd. Sad je malo gora situacija, preko banaka, trgovačkih lanaca,… pljačkaju nas svi. Firme su imale odmarališta, gdje su odmarali radnici s obiteljima. Odmarališta prodana, obala ograđena, more okupirano, radnici more i planine gledaju na televiziji kad to odabere Đelo Hađiselimović.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (11)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo. - Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi. U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. - Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“ Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“ A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu? - Mogu vas s radošću poslužiti - odgovori Švejk skidajući remen - ja još nikada nisam vidio kako se ljudi u ćeliji vješaju o remen. - Samo je neprilika - nastavi on obazirući se naokolo - što ovdje nema nikakve kuke. Prozorska kvaka neće vas održati. Osim ako biste se objesili klečeći kraj ležaja kao što je uradio onaj redovnik u Emauskom samostanu, objesivši se o raspelo zbog neke mlade Židovke. Samoubojice ja veoma volim, pa samo junački naprijed!

Namrgođeni čovjek kojemu je Švejk turnuo remen u ruke pogleda remen, baci ga u kut i zaplače razmazujući suze crnim rukama i jaučući: - Ja imam djecu, a ovdje sam zbog pijanstva i nemoralnog života. Isuse i Marijo, moja jadna žena, šta će mi reći u uredu? Imam djecu, a zatvorili me zbog pijanstva i nemoralnog života… I tako dalje do beskonačnosti. Napokon se ipak malo primirio, prišao je k vratima i počeo po njima udarati i nogama i pesnicama. Iza vrata se začuše koraci i nekakav glas: - Šta hoćete? - Pustite me napolje! - rekao je takvim glasom kao da je izgubio svaku nadu u život. - A kamo? - upita onaj s druge strane. - U ured - odgovori nesretni otac, suprug, činovnik, pijanac i razvratnik. Začu se smijeh, paklenski smijeh u tišini hodnika, i koraci se opet udaljiše.

 
Anegdota

 

Ulazna vrataAnegdota sa kapije Prve gimnazije u Sarajevu

Nadan Filipović

U ovim prazničnim danima oko Nove godine u gostima nam je bio jedan naš fetivi Sarajlija, Srećko koji, stjecajem svih okolnosti koje su mnoge od nas rastjerale diljem svijeta, živi u Beogradu. Helem, kahvenisali i kahvenisali, noge ispod hastala istezali, pa trijebili sarajevske uspomene.

I Srećko mi ispriča ovu anegdostu sa Bajrom Okanovićem, podvornikom – kućepaziteljem Prve gimnazije i nobelovcem Ivom Andrićem.

Bajro je bio krupan i otresit Rom (tada nismo koristili riječ Rom, već Cigo, da ne bude Cigan što grubo zvuči) koji je svoj podvornički posao svaćao veoma ozbiljno, pa čak i preozbiljno. Alfa i omega Prve gimnazije je bio dugogodišnji zamjenik direktora rahmetli prof. Hasan Hasanefendić, jedan veoma blagi gospodin i veoma dobar pedagog. On je bio najveći autoritet ne samo za učenike i kolege, već posebice za Bajru Okanovića koji je u njega gledao kao u boga. Helem, donesena je odluka da golema kapija Prve gimnazije uvijek bude zaključana u vrijeme održavanja nastave, a bila je otključavana kad bi zazvoni za veliki odmor i kad bi učenici pohrlili na famozne perece koji su se prodavali u jednom malom crvenom kisoku pored stare zgrade. Dakle, ako netko zakasni, nema mu unutra već jarane moj sjedi na basamke i čekaj zvono. A teško je pogoditi tko je bio “ključar”! Bajro Okanović nije nikad omanuo pa de, ne daj bože, ne zaključa ili da ne otključa kad bi zazvoni.

Jednog dana nakav čičica se navadio pa kuca li kuca na golema gimnazijska vrata. Ne prestaje s kucanjem. Bajro konačno dođe do vrata i glasno upita: “Hej ba jarane, šta kucaš? Nema otkjučavanja dok ne zazvoni.”

A stariji gospodin veli: “Ja sam Ivo Andrić. Došao sam da vidim direktora. Imam s njim dogovoreno. Molim vas otključajte.”

A Bajro će mu: “Vala jarane da si i sam Hasan Hasanefendić, glavom i bradom, ne mogu ti otljučati. Naredba je naredba. Sjedi ljepo tu na basamke i čekaj. Sabur. Saće veliki odmor pa ću otkjučat.”

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search