LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
Komentar jednog FB-ovca

 

TitoKOMENTAR FB-OVCA "BLEK STENA"

Jebi ga, Druže Tito!

Druže Tito, nisam te nešto volio, nije ni sad bolje, ali moram priznati da si bio svjetski hohštapler, baraba i jebač. To se vidjelo na sprovodu. Sakupio se šlag svjetske politike (209 izaslanstava iz 127 država svijeta), a našle su se tu i tvoje drage umjetnice. Kažu da si ih sve zajebavao i zajebao, a neke i izjebao. Neka si, to me ne smeta, ali me smeta što si zajebao i nas. Ne vjeruješ? Jesi, jesi.

Iz rata si izašao s nepismenom, ušljivom, bolesnom i prolupanom ruljom. Ono malo pismenih što si imao, a broj si im prepolovio Golim otokom i sličnim pomagalima, upregao si u pravljenje nove Države. Izmišljali ste Ustav, Zakone – cijelo društveno uređenje. Od poljoprivredne i nerazvijene zemlje napravili ste srednje razvijenu. Izgradili tvornice, bolnice, vrtiće, škole, fakultete, poljoprivredne kombinate, hotele, odmarališta, ceste, hidrocentrale, brodogradilišta… onda si umro. Otišo si i narodu ostavio Državu. Bar da si je na nekog prepisao, već ovako oni nisu znali što bi s njom, pa su je razjebali i to u krvi.

O krivcima za rasturanje i krvarenje neću sad govoriti, ali ti želim reći, makar mali dio, što smo mi Hrvati napravili od tvoje ostavštine (da ne kažem stečevine – to je sad moderno). Mračno doba i truli kapitalizam Rusima si rekao: „Ko vas jebe“ još 1948., a 1968. si im priredio dobrodošlicu tenkovima na Dravi, slično i Talijanima 1957.. Mi nikoga ne možemo dočekati tenkovima, ali zato glancamo tenkove i brodove Amerima, gledamo njihove avione kako lete iznad naših glava i vodimo neke njihove ratove. Ulagao si sve snage da ostanemo nesvrstani, da nikom ne damo da nas jebe. Mi smo s dva zaokruživanja ZA izabrali kome ćemo dati guze.

Napravio si Goli otok, tamo si slao one koji su se pjesmom, riječju, djelom ili propustom ogriješili o tvoja učenja. Elita je odmah ukinula Goli otok, kako ne bi slučajno nekom palo na pamet, da ih tamo pošalje što griješe i mišlju i djelom i propustom, za pjesmu više niko ne pita. Zatvarao si direktore koji su krali, neke malo i pendrečio. Više ne pendrečimo nikog, a zatvaramo samo one koji smetaju trenutnoj političkoj garnituri, ostali uglavnom ništa ne znaju, a ne dao ti Bog, u kojeg ti nisi vjerovao, da nazoveš nekog od njih lopovom.

Tvornice, a bilo ih je pun quratz, dao si radnicima. Njih smo oteli i dali Velikim Hrvatima, a oni su pola uništili, a drugu polovicu zadužili više nego vrijede skupa s njihovim gazdama. Niko za njih ne govori da su gubitaši, kao u tvoje vrijeme, već se njih spašava pljačkom zvanom predstečajna nagodba, do neke druge prilike …

Radnike si nazivao avangardom. Oni više ne postoje, dali im ime djelatnici, a kapitalisti ih zovu TROŠAK, iako ni kapitalista više nema, zovu ih poduzetnici. S jednom plaćom je živjela četvoročlana obitelj, imali su godišnji, otplaćivali su kredit, djeca su se školovala, plaćali su režije J. Ne da to više ne mogu, ne znaju ni da li će plaću dobiti, a pogotovo ne znaju da li će više uopće raditi.

Govorilo se da nas pljačka Beograd. Sad je malo gora situacija, preko banaka, trgovačkih lanaca,… pljačkaju nas svi. Firme su imale odmarališta, gdje su odmarali radnici s obiteljima. Odmarališta prodana, obala ograđena, more okupirano, radnici more i planine gledaju na televiziji kad to odabere Đelo Hađiselimović.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (11)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo. - Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi. U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. - Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“ Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“ A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu? - Mogu vas s radošću poslužiti - odgovori Švejk skidajući remen - ja još nikada nisam vidio kako se ljudi u ćeliji vješaju o remen. - Samo je neprilika - nastavi on obazirući se naokolo - što ovdje nema nikakve kuke. Prozorska kvaka neće vas održati. Osim ako biste se objesili klečeći kraj ležaja kao što je uradio onaj redovnik u Emauskom samostanu, objesivši se o raspelo zbog neke mlade Židovke. Samoubojice ja veoma volim, pa samo junački naprijed!

Namrgođeni čovjek kojemu je Švejk turnuo remen u ruke pogleda remen, baci ga u kut i zaplače razmazujući suze crnim rukama i jaučući: - Ja imam djecu, a ovdje sam zbog pijanstva i nemoralnog života. Isuse i Marijo, moja jadna žena, šta će mi reći u uredu? Imam djecu, a zatvorili me zbog pijanstva i nemoralnog života… I tako dalje do beskonačnosti. Napokon se ipak malo primirio, prišao je k vratima i počeo po njima udarati i nogama i pesnicama. Iza vrata se začuše koraci i nekakav glas: - Šta hoćete? - Pustite me napolje! - rekao je takvim glasom kao da je izgubio svaku nadu u život. - A kamo? - upita onaj s druge strane. - U ured - odgovori nesretni otac, suprug, činovnik, pijanac i razvratnik. Začu se smijeh, paklenski smijeh u tišini hodnika, i koraci se opet udaljiše.

 
Anegdota

 

Ulazna vrataAnegdota sa kapije Prve gimnazije u Sarajevu

Nadan Filipović

U ovim prazničnim danima oko Nove godine u gostima nam je bio jedan naš fetivi Sarajlija, Srećko koji, stjecajem svih okolnosti koje su mnoge od nas rastjerale diljem svijeta, živi u Beogradu. Helem, kahvenisali i kahvenisali, noge ispod hastala istezali, pa trijebili sarajevske uspomene.

I Srećko mi ispriča ovu anegdostu sa Bajrom Okanovićem, podvornikom – kućepaziteljem Prve gimnazije i nobelovcem Ivom Andrićem.

Bajro je bio krupan i otresit Rom (tada nismo koristili riječ Rom, već Cigo, da ne bude Cigan što grubo zvuči) koji je svoj podvornički posao svaćao veoma ozbiljno, pa čak i preozbiljno. Alfa i omega Prve gimnazije je bio dugogodišnji zamjenik direktora rahmetli prof. Hasan Hasanefendić, jedan veoma blagi gospodin i veoma dobar pedagog. On je bio najveći autoritet ne samo za učenike i kolege, već posebice za Bajru Okanovića koji je u njega gledao kao u boga. Helem, donesena je odluka da golema kapija Prve gimnazije uvijek bude zaključana u vrijeme održavanja nastave, a bila je otključavana kad bi zazvoni za veliki odmor i kad bi učenici pohrlili na famozne perece koji su se prodavali u jednom malom crvenom kisoku pored stare zgrade. Dakle, ako netko zakasni, nema mu unutra već jarane moj sjedi na basamke i čekaj zvono. A teško je pogoditi tko je bio “ključar”! Bajro Okanović nije nikad omanuo pa de, ne daj bože, ne zaključa ili da ne otključa kad bi zazvoni.

Jednog dana nakav čičica se navadio pa kuca li kuca na golema gimnazijska vrata. Ne prestaje s kucanjem. Bajro konačno dođe do vrata i glasno upita: “Hej ba jarane, šta kucaš? Nema otkjučavanja dok ne zazvoni.”

A stariji gospodin veli: “Ja sam Ivo Andrić. Došao sam da vidim direktora. Imam s njim dogovoreno. Molim vas otključajte.”

A Bajro će mu: “Vala jarane da si i sam Hasan Hasanefendić, glavom i bradom, ne mogu ti otljučati. Naredba je naredba. Sjedi ljepo tu na basamke i čekaj. Sabur. Saće veliki odmor pa ću otkjučat.”

 
Sreća da nema stana i ne mora brinuti o svakodnevnoj restrikciji

Zedan sam, a mlaz oslabio!





Jooooooooooj, što sam bio žedan!

 
Pismo iz Portugala

 

Pecinski covjekPismo iz Portugala

Ivan Berisov 

(na slici: ljudi iz kamenog doba)

Dragi prijatelju u predalekoj Australiji! Sigurno ću te zbuniti mojim pismom, opisujući događaj koji se dogodio, približno u isto godišnje doba, ali prije 6 godina. Prije ti nisam mogao to ni napisati, jer smo se poslije dugog prekida, kao što znaš, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako što se desilo tog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 27. avgusta 2011. godine.  Te noći sanjao sam jedan čudan san. Kao sanjam komšiju Zea kako me drma za rame i gleda me onim svojim zmijskim očima i kaže: “Probudi se! Desilo se senzacionalno otkriće, kozmičkih razmjera! Sve TV stanice, kako kod nas, tako i u svijetu, svakih pet minuta objavljuju novost koja dolazi iz tvojih bivših krajeva.

Probudih se. Naravno Zea pored mene nije bilo jer je to bio san, ali eto za svaki slučaj uključih TV. Na vijestima sve normalno. Čak sam i odahnuo. Pričaju o problemima u ekonomiji, školstvu, zdravstvu i o nekim političkim, kulturnim i fudbalskim događajima, dakle sve bez veze, što naravno osim fudbala nikoga ne zanima. 

Pošto vidjeh kako od TV nema nikakve vajde, sama dosada, pređoh na internetske stranice novina iz naših bivših krajeva. Zavirih u Oslobođenje – ništa, zavirih u neke srpske listove – opet ništa. Zavirih u Jutarnji list, kad tamo udarna vijest sa naslovom ispisana velikim i masnim slovima:   “Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca: Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci”.

Čitam dalje i drhtim od uzbuđenja: “Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina!”

Brže bolje “odletjeh” na stranice Wikipedije ne bi li saznao na što je svijet ličio prije 25 hiljada godina? Vidim kameno doba, ljudi žive u pećinama i obrađuju kamen, obučeni po ondašnjoj modi u kojekakva životinjska krzna. Pored njih poneka ubijena životinja i hrpa plodova, koje su čitav prethodni dan skupljali, jer se zemljoradnjom tada još nisu ni bavili. Među tim ljudima, vjerojatno još uvijek bez nacionalne svijesti, trebali bi se prema Draganu Primorcu nalaziti prvobitni Hrvati. Bilo im je posve dobro, nisu se nikuda maknuli i nisu skoro nikoga u svoju zajednicu primali, kako bi sačuvali svoju genetsku čistoću i kako bi jednog dana, nakon 25 hiljada godina, zahvaljujući svom potomku, sa ponosom mogli reći tko su.

Prelistavam druge sajtove na istu temu, kad i u njima gotovo sve isto osim na jednom, gdje se uz članak nalazi i slika preuzvišenog doktora nauka Dragana Primorca, inače bivšeg ministra znanosti, obrazovanja I športa Republik Hrvatske u vladama premijera Sanadera od 2003. do 2009. Slika je više nego dirljiva i svakako je vrijedi pogledati. Prikazuje  mladog čovjeka ozbiljnog lica, koji umjesto da razgovara o fudbalu, zamišljeno mučka epruvetom sa genetskim materijalom. Pomislih: “Koliko je samo uspio taj čovjek! Zar ne zaslužuje da mu slika visi na zidovima školskih učionica naporedo sa slikama Nikole Tesle i drugih velikana znanosti sa hrvatskog tla?”

Dragi prijatelju iz Australije. Skoro sam uvjeren, kako ni tebi nije promaklo senzacionalno otkriće o kojem pišem, ali što si pomislio i što o tome misliš ne znam. Međutim, za sebe mogu da kažem. Kada me je prošlo prvobitno iznenađenje, pomislio sam kako to “senzacionalno otkriće” nije ništa drugo nego  potpuna besmislica. A zašto, napisaću ponovo, mada sam o tome na OKU već dosta toga napisao.

Ako ne budeš imao ništa protiv napisat ću i tome kako su i komšije Srbi postali najstariji narod, a također i tome kako su ustvari Bošnjaci pravi šampioni i zapravo su oni, držeći se istih kriterija, najstariji i najeuropskiji narod Europe, samo što konkurenti na naslov najstarijeg naroda o tome naravno šute.

Puno te pozdravljam i izvini što ovako nenadano i nenajavljeno upadam i ponovo vraćam u vrtlog vječitih balkanskih rasprava.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2Dobri vojak Švejk (9)

Švejk kao simulant

U ovo veliko doba vojni su liječnici ulagali neobičan trud da iz simulanata istjeraju đavla sabotaže i vrate ih opet u krilo vojske. Liječnici su uveli nekoliko stupnjeva mučenja simulanata i onih na koje se sumnjalo da simuliraju, kao što su npr. tuberkulozni, reumatičari, ljudi kilavi, oboljeli od bubrežne bolesti, tifusa, šećerne bolesti, upale pluća i drugih bolesti. Mučenje kojemu su simulanti bih podvrgnuti bilo je sistematizirano, a stupnjevi su mučenja bili ovi: 1. Potpuna dijeta, ujutro i naveče čaša čaja, u trajanju od tri dana, a uz to svi simulanti, bez razlike na što se tuže, dobivaju i aspirin za znojenje. 2. Da ne bi mislili da u vojsci teče med i mlijeko, svaki od njih dobiva obilnu porciju kinina u prašku, što se zove „lizanje kinina“. 3. Dvaput na dan ispiranje želuca litrom tople vode. 4. Klistir s upotrebom zasapunjene vode i glicerina. 5. Omotavanje u ponjavu namočenu u hladnoj vodi. Bilo je junaka koji su podnijeli svih pet stupnjeva mučenja, pa su ih na kraju odvezli u jednostavnom lijesu na vojničko groblje. No bilo je i ljudi malodušnih koji su došavši na klistir izjavili da im je već dobro i da ne žele ništa drugo, nego da odu s prvim maršbataljonom na frontu. Švejka su u garnizonskom zatvoru smjestili u bolesničku baraku u kojoj su bili baš takvi malodušni simulanti.

- Ne mogu više izdržati - rekao mu je njegov susjed u krevetu, kojega su upravo doveli iz liječničke ordinacije gdje su mu već drugi put ispirali želudac. Taj je čovjek simulirao kratkovidnost.

- Sutra idem u pukovniju - odlučio je drugi susjed s lijeve strane, koji je maločas dobio klistir, a simulirao je da je gluh kao top.

Na krevetu kraj vrata umirao je jedan sušičavac, zamotan u ponjavu namočenu u hladnoj vodi.

- To je već treći ove nedjelje - primijeti susjed s desne strane - a što je tebi?

- Bolujem od reume - odgovori Švejk, na što zaori srdačan smijeh čitavog društva. Smijao se i umirući sušičavac koji je simulirao tuberkulozu.

- S reumatizmom nisi trebao ni da dolaziš među nas - ozbiljno upozori neki debeljko - reumatizam se ovdje smatra tako beznačajnim kao i kurje oko. Ja sam slabokrvan, nemam pola želuca i fali mi pet rebara, pa mi nitko ne vjeruje. Bio je ovdje čak i jedan gluhonijemi, četrnaest dana zaredom omotavali su ga svako pola sata u ponjavu namočenu u hladnoj vodi, svaki dan su mu davali klistir i ispirali želudac. Već su svi bolničari mislili da je pobijedio i da će kući, kadli mu liječnik propisa nešto za bljuvanje. Činilo se da će svu utrobu izbljuvati, i to ga je slomilo. „Ne mogu“, reče, „više izigravati gluhonijema čovjeka, vratio mi se i govor i sluh.“ Bolesnici su mu savjetovali da se ne upropaštava, ali on je ostao pri tome da čuje i govori kao i ostali. A isto je to rekao i ujutro prilikom vizite.

- Držao se on dugo - primijeti čovjek koji je simulirao da mu je jedna noga kraća čitav decimetar - a ne kao onaj koji je simulirao da ga je udarila kap. Tomu su bila dovoljna tri kinina, jedan klistir i jednodnevni post. Priznao je, pa prije nego je došlo do pumpanja želuca, o uzetosti nije bilo ni spomena.

Ali najdulje je izdržao onaj koga je ugrizao bijesni pas. Grizao je, lajao je, istina odlično, ali nikako nije mogao izazvati pjenu na usta. Pomagali smo mu kako smo mogli, škakljali smo ga po čitav sat prije vizite, tako da je dobio grčeve i sav poplavio, ali pjena se na ustima nije pojavljivala, njoj ni traga. Bilo je to nešto strašno. A kad je jednog jutra priznavao na viziti simuliranje, bilo nam ga je tako žao. Stao je uz krevet uspravan kao jela, pozdravio vojnički i rekao: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da onaj pas koji me je ugrizao valjda nije bio bijesan.“ Liječnik ga pogleda nekako čudno, tako da je bolesnik počeo drhtati po čitavom tijelu i nastavio: „Pokorno javljam, gospodine liječniče, da me uopće nije ugrizao nikakav pas, nego sam se sam ugrizao u ruku.“ Poslije toga priznanja stavljen je pod istragu zbog sakaćenja sama sebe ugrizom u ruku da ne mora na ratište.

 
O dokturu od nauka Hasanu Alijagiću

 

Jasna SamicJoš nešto o dokturima od nauka

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo

Upravo pročitavši u Bošnjačkom oku odličan tekst o lažnim doktorima nauka, sjetih se jedne od prvih rečenica u brošuri koju smo imali na prvoj godini studija turskog jezika, gdje je pisalo: „Laž na Istoku nije sramota“.

Odavno su se već nepismeni beduini potrudili da se ova izreka proširi i postane planetarna istina.

A evo u čemu je riječ i što odlično primijećuje naivni i pošteni autor pomenutog teksta Zijad Haračić:  

On, naime, kaže da mu je prije izvjesnog vremena prijatelj skrenuo pažnju na jedan dugačak intervju pod naslovom “Čovjek za sva vremena” (divan naslov za divnog doktura od nauka!), objavljen na portalu Australijske unije bh asocijacija, a preuzet i na Facebook-portalu te unije. U njemu se anonimus Hasan Alijagić naveliko hvali o svojim uspjesima, a posebno svojom doktorskom titulom, koju je dobio nakon što je, prije nekoliko godina na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, odbranio svoju doktorsku tezu.

Tema doktorata je NEVIĐENO važna (ovo je moj komentar o pročitanom), važna kako za ljudsko zdravlje, tako i za opstanak danas prvenstveno bosanskih muslimana.

Autor Haračić kaže da je ta disertacija imala naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. (Zar je ikad i jedan normalan svjetski profesor prihvatio ovako stupidan i dugačak naslov teze?) Ona je u prevodu „slavnog“ doktura od nauka glasila, isto tako debilno kao i na engleskom: “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.  To naravno djeluje krajnje „trisomique“ – trisomično, iliti dotučeno Edwardovim sindromom - , ali kako ne misliti da je ovo od krucijalne važnosti za opstanak i u samom Sarajevu, gdje Bakirovi beduini sve pokupovaše, kako u centru grada tako i šire, pa će Sarajlije uskoro morati ići pogurene glave, ili bez glava pogureni, posebno svi oni koji ne shvate značaj namaza za cirkulaciju krvi, kao i značaj mahrame za isto to, pa i nikaba.

Razvoj rahitisa će se potom s Božijim Selametom i Berićetom razviti kod svih ženki im, pa im više neće pasti na pamet da ikad izađu iz njihovih luksuznih mužjačkih jazbina. To smo dakle razumjeli, i ponavljam: teza više nego značajna posebno za opstanak Bosne. Ali nismo znali da je to isto pitanje postalo krucijalno i za bitisanje u dalekoj nam Australiji.

Vidimo da jeste. I ne samo Bosanaca na tom kontinentu. Naravno da nije važno što Čoek nije nikad doktorirao, što je autor teksta u Bošnjčkom oku, Haračić, nakon dugogodišnjeg provjeravanja konačno uspio da dokaže da Doktur laže. To lažno doktursko biće -, i kad se ne provjerava njegov dokturat - , iz naslova teze koju je „izabrao“ kaže nam da nema pojma kako izgleda Doktorat, da nikad to čudo nije ni vidio, niti će ikad vidjeti, i da to nipošto nije važno. Ono što je bitno - doktur vjerovatno stepenuje riječ bitno, pa će rijet „najbitnije“- jeste , dakle, da je dobio „podstrek“ od onih od kojih danas treba da dođe podstrek i napredak, i da se haber o tome širi.

Mene dokturova laž uopšte ne čudi, ali čudi da ima još onih naivnih i čistih među Bosancima koji se tome čude. Ovaj "Doktur od nauka" nije jedini koji je od Bakirovih nepismenih "kolega" iz pustinje ohrabren dukatima da laže i da širi sve što je za dobrobit ljudskog roda, naročito sve što je u vezi sa namazom. A sa namazom je danas u vezi sve.

Imamo mi na hipten posljeratnih naučnika koji su završili fakultete i doktorate, pardon dokturate u podrumima i tranšejama, ali imamo i onih koji su bili univerzitetski profesori prije rata pa se predstavljali u Čaršiji nakon rata kao emeritus profesori svjetskih sveučilita. Jedan od njih, mislim, i sa Švedskog sveučilišta.

Bosanci sve opravdavaju ratom koji su imali, a koji je, danas to možemo slobodno reći, Babo Izetbegović Prvi izazvao, hvališući se muslimanskim snagama tik pred rat, pred četnicima, dok je ova „janjad od ljudi“ iza leđa nevinih bosanskih muslimana oštrila noževe i spremala se za klanje, čemu su, ponavljam, doprinijele upravo izjave, ali i javni abdesti usred Skupštine, Alije Prvovjenčanog i njegovih vezira...

Ne možemo, naravno, reći da je u doba komunizma bilo sve savršeno, ali se ovakve stvari ipak nisu mogle dešavati. Iako je bilo izuzetnih „teza“, za koje se vjerovalo u to doba da su od krucijalnog značenja za opstanak svih Jugoslovena. Jedna od tih, sjećam se, odbranjena na Sarajevskom univerzitetu, nosila je naziv „Neki aspekti nošenja oružja u NOB-u i uloga jutarnje gimnastike u istoj“, gdje je podvučena ta uloga jutarnje gimnastike i u razvoju sociolističke svijesti. Ali kakva god da je bila, teza je morala prvo biti napisana, a onda ili odbranjena, ili neodbranjena (odbijena).

Ne treba se čuditi, ne, laži će biti sve više i više, kao i zamotanih glava, kao i zamotanog ženskog tijela u crno, kao i doktura od nauka. Važno je, tj. kako bi neki Doktur rekao: NAJBITNIJE JE OD SVEGA je da se grade džamije, i da ih bude više nego stanovnika. I da se „pišu“ doktorati o namazu. Pardon: dokturati.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 24

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search