LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
O dokturu od nauka Hasanu Alijagiću

 

Jasna SamicJoš nešto o dokturima od nauka

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo

Upravo pročitavši u Bošnjačkom oku odličan tekst o lažnim doktorima nauka, sjetih se jedne od prvih rečenica u brošuri koju smo imali na prvoj godini studija turskog jezika, gdje je pisalo: „Laž na Istoku nije sramota“.

Odavno su se već nepismeni beduini potrudili da se ova izreka proširi i postane planetarna istina.

A evo u čemu je riječ i što odlično primijećuje naivni i pošteni autor pomenutog teksta Zijad Haračić:  

On, naime, kaže da mu je prije izvjesnog vremena prijatelj skrenuo pažnju na jedan dugačak intervju pod naslovom “Čovjek za sva vremena” (divan naslov za divnog doktura od nauka!), objavljen na portalu Australijske unije bh asocijacija, a preuzet i na Facebook-portalu te unije. U njemu se anonimus Hasan Alijagić naveliko hvali o svojim uspjesima, a posebno svojom doktorskom titulom, koju je dobio nakon što je, prije nekoliko godina na Charles Sturt Univerzitetu u Sydney-u, odbranio svoju doktorsku tezu.

Tema doktorata je NEVIĐENO važna (ovo je moj komentar o pročitanom), važna kako za ljudsko zdravlje, tako i za opstanak danas prvenstveno bosanskih muslimana.

Autor Haračić kaže da je ta disertacija imala naslov “Analytical review of the connection between physiology of the heart muscle and blood circulation with physical positions and activities within one prayer cycle”. (Zar je ikad i jedan normalan svjetski profesor prihvatio ovako stupidan i dugačak naslov teze?) Ona je u prevodu „slavnog“ doktura od nauka glasila, isto tako debilno kao i na engleskom: “Analitički osvrt na povezanost fiziologije srčanog mišića i cirkulacije krvi sa tjelesnim pozicijama i aktivnostima u toku jednog namaskog ciklusa”.  To naravno djeluje krajnje „trisomique“ – trisomično, iliti dotučeno Edwardovim sindromom - , ali kako ne misliti da je ovo od krucijalne važnosti za opstanak i u samom Sarajevu, gdje Bakirovi beduini sve pokupovaše, kako u centru grada tako i šire, pa će Sarajlije uskoro morati ići pogurene glave, ili bez glava pogureni, posebno svi oni koji ne shvate značaj namaza za cirkulaciju krvi, kao i značaj mahrame za isto to, pa i nikaba.

Razvoj rahitisa će se potom s Božijim Selametom i Berićetom razviti kod svih ženki im, pa im više neće pasti na pamet da ikad izađu iz njihovih luksuznih mužjačkih jazbina. To smo dakle razumjeli, i ponavljam: teza više nego značajna posebno za opstanak Bosne. Ali nismo znali da je to isto pitanje postalo krucijalno i za bitisanje u dalekoj nam Australiji.

Vidimo da jeste. I ne samo Bosanaca na tom kontinentu. Naravno da nije važno što Čoek nije nikad doktorirao, što je autor teksta u Bošnjčkom oku, Haračić, nakon dugogodišnjeg provjeravanja konačno uspio da dokaže da Doktur laže. To lažno doktursko biće -, i kad se ne provjerava njegov dokturat - , iz naslova teze koju je „izabrao“ kaže nam da nema pojma kako izgleda Doktorat, da nikad to čudo nije ni vidio, niti će ikad vidjeti, i da to nipošto nije važno. Ono što je bitno - doktur vjerovatno stepenuje riječ bitno, pa će rijet „najbitnije“- jeste , dakle, da je dobio „podstrek“ od onih od kojih danas treba da dođe podstrek i napredak, i da se haber o tome širi.

Mene dokturova laž uopšte ne čudi, ali čudi da ima još onih naivnih i čistih među Bosancima koji se tome čude. Ovaj "Doktur od nauka" nije jedini koji je od Bakirovih nepismenih "kolega" iz pustinje ohrabren dukatima da laže i da širi sve što je za dobrobit ljudskog roda, naročito sve što je u vezi sa namazom. A sa namazom je danas u vezi sve.

Imamo mi na hipten posljeratnih naučnika koji su završili fakultete i doktorate, pardon dokturate u podrumima i tranšejama, ali imamo i onih koji su bili univerzitetski profesori prije rata pa se predstavljali u Čaršiji nakon rata kao emeritus profesori svjetskih sveučilita. Jedan od njih, mislim, i sa Švedskog sveučilišta.

Bosanci sve opravdavaju ratom koji su imali, a koji je, danas to možemo slobodno reći, Babo Izetbegović Prvi izazvao, hvališući se muslimanskim snagama tik pred rat, pred četnicima, dok je ova „janjad od ljudi“ iza leđa nevinih bosanskih muslimana oštrila noževe i spremala se za klanje, čemu su, ponavljam, doprinijele upravo izjave, ali i javni abdesti usred Skupštine, Alije Prvovjenčanog i njegovih vezira...

Ne možemo, naravno, reći da je u doba komunizma bilo sve savršeno, ali se ovakve stvari ipak nisu mogle dešavati. Iako je bilo izuzetnih „teza“, za koje se vjerovalo u to doba da su od krucijalnog značenja za opstanak svih Jugoslovena. Jedna od tih, sjećam se, odbranjena na Sarajevskom univerzitetu, nosila je naziv „Neki aspekti nošenja oružja u NOB-u i uloga jutarnje gimnastike u istoj“, gdje je podvučena ta uloga jutarnje gimnastike i u razvoju sociolističke svijesti. Ali kakva god da je bila, teza je morala prvo biti napisana, a onda ili odbranjena, ili neodbranjena (odbijena).

Ne treba se čuditi, ne, laži će biti sve više i više, kao i zamotanih glava, kao i zamotanog ženskog tijela u crno, kao i doktura od nauka. Važno je, tj. kako bi neki Doktur rekao: NAJBITNIJE JE OD SVEGA je da se grade džamije, i da ih bude više nego stanovnika. I da se „pišu“ doktorati o namazu. Pardon: dokturati.

 
Boris Dežulović o "resortima"

 

BorisMahala se po novome zove “resort”

Boris Dežulović

Zvao me jedne prilike u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, pitao mali babu, “baba”, veli, “koje je boje šljiva?”. Baba kaže “plave”, mali je zbunjeno upita “što je onda crvena?”, a baba odgovori - “zato što je zelena”.

Posljednjih godina - doći ćemo do zelene šljive, polahko - primijetili ste i vi neobičan prirodni fenomen, to naime da mapa Sarajeva i okolice izgleda poput karte šireg područja Los Angelesa ili Londona: Poljine Hills, City Garden, Bosmal City Center, Sarajevo Tower, Ilidža Towers, Aljazeera Residential, Duranovići Residential, Sarajevo Waves Riverside Residencies, Buroj Ozone City, Green Residence, Green Valley City, Green Hills, Golden Hills, Dobrinja Exclusive, Salam City, Nebocaj Forest, Sarajevo Sun, Sarajevo Resort Osenik, Ilidža Pearl Resort, Country Side Resort, tek tih, kako se zovu, resorata ima koliko hoćeš: Saraya Resort, Dema Resort, Orchid Resort, Malak Resort, Jasmin Resort, Vlakovo Resort, Smrekovica Resort, Loulou Resort, Ovay Resort, Onay Resort.

Kako sam ja to shvatio - ispravite me ako griješim - mahala se po novome zove “resort”, i putnik bi namjernik, ovako izdaleka kad gleda, rekao da su Sarajevo i Bosna četiri stotine godina bili pod Amerikancima i Englezima, a ne pod Turcima. Bogami se ono 1463. pod Bobovcem pojavila strašna vojska Edwarda IV Osvajača, zloglasni vitezovi okruglog stola uhvatili kralja Stjepana Tomaševića u Key City Residenceu, rečenome Ključu, pa ga pogubili u Little Ball Resortu, danas - jasno - poznatijem kao Jajce. Nabili ga na ono dugačko konjaničko koplje, kako su to već radili okrutni Englezi, pisao o tome kasnije veliki bosanski nobelovac John Andrews u svom čuvenom “Bridge Over Troubled Water”.

Drugačije bi, eto, izgledala historija Bosne da je kakav vrli pitac putopisac putopiše danas, očarano putošećući sarajevskim Cityjem, resortima, hillsima, residentialima i gardenima, riversideom niz Miljacku, pa countrysideom po Hadžićima, a drugačije bi bogami izgledala i sarajevska urbana mitologija da se sad pojave novi primitivci, Nadrealisti i Zabranjeno pušenje, od “Anarhije all over City Garden Čobanija” do “Jogging across Poljine Hills”. “Selena, vrati se, Selena/zar ne čuješ urlik tigrova/ispod tvoga prozora/u Waves Riverside Residencies?”

Nije se, eto, u Sarajevu ovoliko gradilo ni pred mitsku Zimsku Olimpijadu osamdeset četvrte, ni austrijska carevina u svih svojih četrdeset godina nije ovdje sagradila koliko arapski investitori posljednjih pet-šest godina: kako su, međutim, Austrija i Jugoslavija sagradile pruge, ceste, mostove, željezničke stanice, pošte, vrtiće, škole, fakultete, kazališta, kina, biblioteke, dvorane, stadione i fabrike, Arapima ostalo da grade, jebiga, samo džamije i kuće. Mnogo džamija i maksuz mnogo kuća: nema u Sarajevu kvarta da u njemu ovih dana ne niče neka čudovišna stambeno-poslovna luxury mahala od pleksiglasa i inoksa, s video-nadzorom, podzemnim garažama, prirodnim ventiliranjem, podnim grijanjem i kurcu sviranjem.

Malo je tko od vas - samo podsjećam - vjerovao Aliji, Bakiru i braći Arapima kad su Bosni obećavali brda i doline, a danas, eto, puna Bosna hillsa i valleysa, ničeg drugog osim brda i dolina i nema, od Golden Hilla do Green Valleya: iz nekog razloga arapska braća svoje luxury mahale nazivaju hillovima, valleyima, gardenima, residentialima, cityjima i resortima. Zašto, recimo, efendija Ali Saed al Salami iz Abu Dhabija svoj šeher resort Green Valley u Vogošći nije nazvao Alwadi al Akhdar, kad već nije Zelena dolina, đavo će znati. Zašto Golden Hills u Tarčinu nije Altilal al Dhahabia, što City Garden nije jednostavno Hadiqat al Madina, pa da ceo svet razume – ili barem cijelo Sarajevo – nitko živ ne zna.

Hoće li to u novim fiberglas-mahalama živjeti Amerikanci, je li to na kuće po hillsima i valleysima navalila australska elita, jesu li to Englezi nahrupili u Bosnu pa traže oko Sarajeva garden residencies? Neće, nije i nisu: investitori iz arapskih emirata betonske mahale oko Sarajeva grade samo za kupce iz arapskih emirata i bliskoistočnog komšiluka, kupit će nešto i braća Turci, kupit će nešto – dašta će nego kupiti – i poslovni ljudi iz Sandžaka, i nova sarajevska elita, odrasla u arapskim medresama i turskim gimnazijama, svi će zapravo pokupovati tradicionalne bosanske countryside i riverside vile, osim Engleza i Amerikanaca, i svaki će se jezik u suvremenim sunny-avlijama govoriti osim engleskog. Naprotiv, u tom su neighborluku “welcome” svi osim, kako bih rekao, onih što govore “welcome”.

Zašto je tako - zašto braća iz pustinjskih emirata, boreći se protiv amerikanizacije Bosne, svoj utjecaj i kulturu šire amerikanizirajući Bosnu - ne zna, rekoh, nitko pametan, pa kako će znati onaj mali s početka priče, što dotle zbunjen stoji pred tablom “Poljine Hills Gardenview Residencies”, pa pita babu šta znači “Poljine”.

Po novome, naime - zato mi, eto, pao na pamet stari Kožin vic o zelenoj šljivi - ne pita on babu koje su boje šljive, već on babu pita đe je tačno Sarajevo. Čuj, đe je Sarajevo? “U Bosni”, odgovori mu baba. “Što se onda mahale zovu na engleskom?”, zbunjeno upita mali, a baba odgovori: “Zato što su ih gradili Arapi.”

Ukratko, shvatili ste, “zato što su zelene”.

(Preneseno iz Oslobođenja od 22.7.2017. uz dopuštenje glavnog i odgovornog urednika, gospođe Vildane Selimbegović kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
O "sablastima" pod čaršafima

 

UtvaraSvakom se u životu nešto na groblju prikazalo

Samedin Kadić, Sarajevo

Svi smo se naslušali strahota o utvarama koje u prvi mrak lebde ponad grobova i ječe, išarete, plaču, grebu, ili, najčešće, šute – šute i prikazuju se. Zato se i ne valja u akšam oko groblja motati, ni muslimanskog ni kaurskog, ne samo što se u to vrijeme dižu spomenute sablasti ili, da upotrijebimo izraz iz naše društvene ontologije, entiteti, već i zbog umanjene vidljivosti, tipične za akšamsku polutamu, koja onda može prouzrokovati stanovite vizualne konfuzije koje u kombinaciji sa strahom, internaliziranim uglavnom putem tradicije, prouzrokuju životne traume. Jeziva svjedočenja ne jenjavaju ni u najbezbožnijim vremenima, možda su čak i u blagom porastu, u onim vremenima kad je sve duhovno protjerano s obzora, osim grobaljskih sjenki preko kojih nesretna, praznovjerna, bezbožna svijest utažuje žeđ za paranormalnim. Posebno su groblja bila strašna u onim pradavnim vremenima kad u našim selima nije bilo rasvjete. Rekosmo “pradavnim”, mada svi znamo da u našim selima nije bilo rasvjete do poslije agresije, a tada je već cijela zemlja bila jedno veliko groblje i postalo je jednako jezivo na svakom mjestu. Vratimo se mračnim davnim vremenima. Ne znaju današnje mutave generacije šta je seoska noć. Volio bih da vidim junaka koji će danas poći neosvijetljenim seoskim putem, recimo, iz Uloga do Kalinovika; ne treba ići planinom, šumom i jarugama, već isključivo drumom, može i mobitel ponijeti sa sobom. Kada bi stigao i ako bi stigao, ne bi od njega ništa više ostalo, hiljadu bi puta poludio od straha, izbezumio se zapljusnut talogom crnog pakla, došao izvrnutih očiju kao pas mog daidže kad ga je u šumi prepala mečka. Ma koliko zvučalo smiješno: svijet je bez ljudi stravično mjesto. A ljudi su se – paradoksalno, znam – uvijek trudili da ionako stravični svijet učine još stravičnijim. Naše su predaje prepune sirovih tupana koji iskaču s navučenim čaršafima i prepadaju prolaznike. Znalo se dogoditi da presreteni i prestrašeni potpuno svisnu i da im poslije nema iladža. Kad malo bolje razmislim, prepadanje je kod nas bilo dio folklora, nešto kao nacionalni sport, što, svakako, nije odlika najnormalnijih, pogotovo ne civiliziranih naroda, izluđivati jedni druge bez ikakvog razloga, navlačiti čaršafe i izluđivati čestiti svijet. Šta ima ljepše, šta dušu može bolje ispuniti i srce napuniti smijehom kao sluđena osoba koja bježi pred spodobama u bijelom! Sada idemo u jedno mjesto kraj Konjica, gdje pred sami rat živi i odrasta izvjesni Hido. Taj je bio razonoda cijelog mjesta; nije da je bio lud, nego tako... usporen. Recimo da je malo, ali zaista samo malo, prokišnjavao, ali u suštini dobričak. Iako krupniji rastom, nije uspio mentalno ispratiti svoju generaciju, svaki bi drugi razred propao, sve mu bilo ravno do mora. Da ne bismo gubili prostor na dalji opis: nešto poput Lennieja iz Miševa i ljudi. A takve pokvareni ljudi uvijek zafrkavaju, slože im fintu pa se u mraku smiju. A opet, Hido nikome ništa nije zamjerao. I tako se jednom tri-četiri mlada klipana dogovore da jednog akšama prepadnu Hidu. Ponesu šerpe i čaršafe i natisnu se iza žbunja u mezarju. Dan je već bio posut pepelom sumraka, nagovještavajući mračnu i beskrajnu noć. Sjene zastriješe nebo kao neke tamnoplave zavjese. Sunce je palo u zagrljaj nekog drugog dana. Slijepi miševi oblepršavaše oko drveća. Ali, još se uvijek vidjelo. Odozdo, niz prašnjavi makadam, od suprotne strane sela, približavao se Hido s rukama u džepovima i tiho zviždukao. Kada je naišao pored mezarja, oni klipani zalupaše po šerpama i zavikaše: “Buaaaaa!” Hido se zbuni, malo ubrza, ali ne pobježe. Gledao je poprijeko prema mezarju odakle dopirahu oni zvukovi, izrazom na kojem su bili pomiješani prezir, čuđenje i zaprepaštenost. Uvidješe klipani da ga nisu satrali te navukoše one čaršafe, iskočiše iza nišana i frontalno krenuše prema Hidi, urlajući mnogo jače, mnogo jezivije, mnogo odlučnije: “Buaaaaa!” Hido opet nije pobjegao glavom bez obzira, nego je opet tek malo ubrzao, i dalje s rukama u džepovima, gledajući poprijeko u istom smjeru i dalje onog izraza na kojem su pomiješani gađenje, čuđenje i zaprepaštenost. Tek je prezrivo viknuo: “Lezite dolje, j...m vas mrtve!” Šta se poslije događalo na spomenutom mezarju, nije važno. Ali, realno, zamislite da zaista ustanu iz grobova svi oni tipovi što su vam zagorčavali djetinjstvo, što su vas hinjali kad ste im brali trešnje, koji vam nisu dali da prođete putem ili su vas ružili iz čista mira. Koliko smo puta pomislili nakon smrti jednog od takvih: “E, nek je vala odapeo.” Zato je najbolje, u pravu je bio Hido, da svako ostane na svom mjestu. A svakome se jednom u životu nešto na groblju prikazalo. Ako nije, ima vremena.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
Pismo

 

Mula Mustafa BaseskijaPismo Mula Mustafe Bašeskije iz 2017. godine

Ahmed Burić

Ovo je pokušaj rekonstrukcije pisma jednog starog, za Sarajevo možda i najvažnijeg pisca u njegovoj povijesti, Mula Mustafe Bašeskije (1732-1809), čiji je Ljetopis vjerovatno ključni tekst za razumijevanje Sarajeva u vremenu turske uprave, u kojem je pisac živio.

Što li bi napisao dragi i dobri Bašeskija, janjičarski veteran, prvo kazaski pomoćnik, a nakon naukovanja u medresi imam i hatib Buzadži hadži-Hasanove džamije?

No, to nije bio posao koji ga je zadovoljio. Ostatak života je, uglavnom, proveo kao narodni pisar, i unajmio mali, pa nešto veći dućan pored Sahat-kule, pišući narodu žalbe, molbe, ugovore, potvrde i ostavinske popise.

Asli, nešto ovako:

Pred kraj vladavine Ali Izet-bega Šamčanina, njegovu Stranku i mjesto u Predsjedništvu, nakratko, bio zauzeo Sulejmen, isto iz Šamca, ali bez plemićke titule. U narodu su ga zvali Gospodar Prstenova, jer je, mučenik, rahmet mu blagoj duši, prije rata jedno vrijeme radio i kao matičar. No, njegova vladavina nije dugo trajala, ubrzo se razbolio i umro, 2014. godine.

Te godine, na izborima, koji nisu bili ništa drugo nego popis stanovništva, pobijedio je sin Ali-Bega, Bakir, i brutalno se obračunavši sa Sulejmenovim ljudima, zasjeo je na prijestolje. Te godine mogu se smatrati najgorima u poslijeratnom razdoblju: zavladalo je vrijeme neznanja, javašluka i bašibozuka, koje je izazivala vlast, stalno izluđujući i zavađajući narod. Posla nije bilo, iako se naveliko obećavalo da će se početi raditi, a u državnoj službi je zavladala neka čudna željezna disciplina, koju su provodili uglavnom neškolovani jaramazi, postavljeni od Stranke da utjeruju strah narodu.

U tim godinama, ahmačkim i kabadahijskim ponašanjem izdvojila se snaha Ali-bega Šamčanina, Sebija, koju je narod tokom njezina strelovita uspona prozvao – Sultanija. Preuzela je hastahanu, a na visokoj školi za hećime pošla zavesti strahovladu. Govorkalo se i o njezinim političkim ambicijama: nakon isteka muževljevih mandata, htjela je i u kandidaturu za Troglavu ažbahu, ali je njezin muž za to bio sačuvao posljednji adut. Poslušnog i svim bojama premazanog dvorskog spletkaroša Zla-Gumlu efendiju, kojeg su zbog svoje ljubavi prema ovozemaljskom blagu u narodu prozvali Aurel.

Izgledalo je, tako, da će zulum vječno trajati: u koševskoj hastahani nije bilo osnovnih sredstava, bolesnici su rane previjali selojtejpom, a pričalo se da pacijenti haman otvorenih glava bivaju otpušteni iz bolnice. Makine za najveće haste nisu radile zbog neodržavanja, pa su ljudi, kao od kuge, naglo počeli umirati. Sve dok 16. ramazana, 1438. oko 150 hasti nije izašlo na demonstracije. Sve stranke, osim vladajuće, zatražile su njezinu smjenu, a Sultanija je pokušala svaliti svu krivicu na prethodnu upravu. Navodno je kazala da nama treba zdrava nacija, a ne da mi ovdje leže bolesni ihtijari. "Zdravstvo nije za bolesne, zdravstvo je za zdrave.

Te je godine Sarajevom i Bosnom vladala teška suša. Trešanja i čereza jedva da je bilo kupiti, a i kad je bilo, koštale su pravo malo bogatstvo. Bostan se pojavio rano, i bio je sladak. Od Jurjeva nije bilo čestite kiše, i bilo je sparno.

Otišla su dvojica mlađih kolega u kratkom vremenu, neka im je rahmet veliki, pa me je to odvuklo od knjiških poslova koje sam imao raditi. Ako je nešto određeno, onda propadaju svi planovi.  

Tako su po božjoj volji i ljudskoj gluposti jaramazi i silnici vladali poštenim narodom. No, ako ste slučajno pomislili da je tome zulumu došao kraj, prevarili ste se. Još će dugo, kako se gleda, trajati ova bezumna, silna i dvolična vlast, a meni, Mula-Mustafi, robu božijem preostaje samo da boga molim da se to jednom prekine i da se narod dosjeti da je prevaren planom da blago i dobrobit na ovom svijetu treba uživati nekolicina porodica, i da nije ni prirodno ni božije da se ljudi dijele prema tome kako se ko zove i kako mu je neko ime nadjenuo. Ali, čini mi se, još će dugo Miljacke proteći dok se toga ne sjete.

U Sarajevu, ramazana 1438.  

(Ovaj satirički tekst gospodina Ahmeda Burića prenesen je sa sajta RADIOSARAJEVO.ba, 15.6.2017)

 
Zaslužila je da bude dekanesa. Studirala je 11 godina.

Dekanesa

 
U džamiji

 

U džamijiŠiroka vrata zabačene sarajevske periferije – kakva divna teravija!!!

Samedin Kadić, Sarajevo

Nanese me neku večer put na teraviju u jedan mesdžid sagrađen u zabačenom djelu sarajevske periferije. Upravo tako: u zabačenom djelu sarajevske periferije. Harem presijeca mesdžid dijagonalno, što je, pretpostavljam, bio optimalan odnos položaja parcele i smjera kible, pa uramljena slika ovog vjerskog objekta sadrži nešto od kubističkog poliperspektivizma. Desno je široko polje na kojem je nekad cvjetala i buktila ciganska čerga, a lijevo groblje ukradenih automobila na kojem sada bjesomučno laju psi. Kako sam kasnio, sjednem u posljednji saf i nehotice razbijem lanac pretpubertetlija koji su tu da se malo druže i zabave. Do mene klanja momčić, peti-šesti razred, ima “jež frizuru” i crve u guzici. Cijelu teraviju pravi lom oslobađajući nepojmljive količine čiste energije. Okreće se, namiguje djevojčicama, naizmjenično se kesla i mrgodi, blago se podiže sa sedžde i razgleda, kašlje, šmrče, širi noge kao vehabija, lupa prstom na sjedenju kao vehabija, gladi nepostojeću bradu, prijeti dječacima u nastavku safa jer se, po njegovom mišljenju, previše vrpolje, imitira nekog hadžiju ispred sebe koji ne prestaje zijevati. Vratio me u one volšebne ratne ramazane kada sam isto ovako išao na teravije zbog dobrih skečeva, jedine moguće zabave tih dana: na teraviju je od mlađih išao i ko zna i ko ne zna klanjati, i ko ima i ko nema abdest, nije tu bilo govora ni o kakvoj pobožnosti, preteška je to riječ za taj uzrast. U mihrabu je student koji uči ajete bez nekog posebnog reda, ali fizički dio teravije fercera kao podmazana makina, bez zastoja, bez preskoka. U suštini, jedan osrednji Brzi Gonzalez, znao sam i bržih, mnogo bržih, koji tokom teravije oslobode više kolektivnog znoja nego u pojedinim gradskim teretanama. (Jedan je moj školski u prosjeku klanjao tridesettri rekata za dvadeset i pet minuta.) Džematlije otpuhuju, koljena krckaju i jedva stižu pohvatati ruknove, ali više vole i ovako nego da efendija razvuče do ponoći, pa da zahrču u pola Ettehijjatu. Ali, već poslije sedam-osam rekata većina džematlija potpuno je pogubljena u vremenu i prostoru, samo mehanički idu gore-dolje, gore-dolje, a mislima su negdje daleko, najčešće u lisnatim djetinjstvima, misle je li sve baš moralo ići kao što je išlo, uglavnom naopako i trnovito, misle o svim putevima kojima nisu pošli, o svim ljepotama koje su ih mimoišle, misle o krevetu koji iskupljuje ovakva zamorna razmišljanja.

Upravo tada jednom amidži iz prvog safa naprasno zvoni mobitel, melodija je izvorna, s podrinjskih teferiča:

“Bit ću šofer i na onom svijetu,

da prevozim žene po Džennetu,

ja ne mogu živjeti bez volana,

šoferska mi sudba zapisana.”

Amidža usplahireno vadi mobitel, skakuće mu u rukama i nikako da ga isključi, džemat je u rasulu, djeca padaju od smijeha, samo efendija ide uz struju i ne prekida namaz, što je po protokolu trebao uraditi i upozoriti prisutne da ugase uređaje.

 
Iz naših džemata

 

Semedin KadićLjubi te efendija tvoj

Samedin Kadić, Sarajevo

Ovo se dogodilo u Krajini prije tridesetpet-tridesetšest godina. Edhem B., sadašnji mutevelija jednog povremenog džemata (svi će džemati u ovom krajiškom gradiću, ako se nastavi iseljavanje, postati povremeni), u to je vrijeme pio – što jest-jest – kao spužva. Sada ne bi mogao objasniti zašto je tada toliko lokao, takve su to valjda godine bile, svako je saljevao, doduše, Edhem nešto više. Uh, baš je znao žestoko popiti, ne stidi se danas to priznati jer ne želi uljepšavati svoj život. Takvi smo kakvi smo.

I tako se jedne večeri bio nagrdio, i to propisno nagrdio, toliko da su ga bili izbacili iz te inače gostoprimljive kafane. Bio je počeo dobacivati konobarici i vrijeđati neke goste, a tadašnje gazde to nisu trpjele. Opsovao je i gazdu i smrdljivu mu kafanu, u obližnjem granapu kupio još flašicu “goriva” i zaputio se domu. Bavrljao je ulicom, gunđao i cuclao. Kući mu se i nije išlo, tek je noć bila počela, da se još nešto hoće desiti, da mu je negdje da se potuče s kim, niko da čestit naiđe da ga iz onako čista mira složi u facu. Kada je naišao pored mahalske džamije, privukla ga je vika. Bila je prošla jacija, ali su svjetla u džamiji još gorjela. Naslonio se na ogradu harema i tupo gledao u džamijske prozore pokušavajući razabrati šta se to tamo događa. Stajao je tu desetak minuta, a onda krenuo onakav baldisan i s onom šišom u ruci u džamiju. Uniđe u harem, pa polahko zatetura prema džamijskim vratima. Opet je prestajao desetak minuta pred samim vratima, ali i dalje nije uspio pohvatati konce onolike pometnje. Samo promrmlja: “Šta je ovo, k’o u kafani?!” Čuo je da se unutra vodi bučna rasprava, ključalo je kao u loncu, nekakva dreka, nekakva svađa, ali nije razumio oko čega. Skide cipele i uđe u džamiju. Vidio je efendiju kako sjedi kao nekakvo siroče u mihrabu, a oko njega su ovi iz džematskog odbora, kao orlovi oko janjeta, mahali rukama i bjesomučno urlali.

Jedan je vikao da se hodži ne smije povećati plata, šta ako drugovi komunisti saznaju.

Drugi se krivio kako nemaju para ni za trenutne troškove, a kamoli da pokrivaju nove.

Treći je prijetio Islamskoj zajednici; ako hoće da povise hodži platu, neka mu onda oni daju. I sva svađa oko toga, i sve nešto u tom smislu.

A efendija je sjedio u onom mihrabu k’o paučak, vidjelo se na njemu, bogami, da mu nije ni do čega, baš ga je bilo tuga gledati.

Iako, dakle, naroljan kao čep, kao lađa i kao zvijezda, Edhem je prilično tačno uspio povezati o čemu se ovdje radilo. Bacio je onu flašu, onu bombicu, o zid i prasnuo koliko je mogao: “Povećajte hodži platu, p.... vam materina svima redom!”

Nastao je tajac. Staklo se prosu po serdžadama. Ali, galamdžije se brzo sabraše. Skočiše i izbaciše ga iz džamije. (Tu je popio i tri-četiri šake u rebra.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 24

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search