LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Satira
Čemu tgaj nacionalizam?????

 

nacionalizamČemu taj nacionalizam?

Predrag Čudić, Beograd

Ne razumem taj nacionalizam. Čemu to!? Evo, recimo, ja sam Srbin. Bio sam i ostaću Srbin jer nema druge, a vidim, ovde se neki diče što su Mađari. Pa šta ako su Mađari, čudna mi čuda. Lako je biti Mađar, to može svako. Baš vidim pre neki dan na ulici da su budale, a znaju mađarski, to je za njih prirodno. A kad ja nešto zapitam oni se prave da ne razumeju: Kako, molim, nismo dobro čuli? I sve tako. A kad vidim kakve sve budale govore tim jezikom prođe me volja da na tom jeziku i dobar dan kažem.

Ne razumem taj nacionalizam?

Dođe mi pre neki dan neka mlada gluperda, kaže da je iz Mančestera, kao novinar u listu Gas-ulje revija. Možes misliti, revija za gas i ulje, i govori taj fićfirić čisto engleski, ja tuc muc, a on čist lep engleski o kakvom sam sanjao kad sam uzimao časove. Pa, kao, taj idiot istražuje, skuplja neke informacije o upotrebi gasa i ulja... Pa kad je tako, molim lepo, dečko, nauči srpski, pa pitaj. No, to još ne znači da ću ti odgovoriti. Ako je nešto iz oblasti državnih tajni i što je od nacionalnog interesa... Kao, recimo, koliko ima nas Srba koji kuvamo na ulju, malo sutra ću ti odgovoriti. Reći ću ti da je od nacionalnog interesa da se ne zna uopšte koliko nas ima, nas Srba!

Čemu taj nacionalizam!?

Evo, recimo, ja govorim srpski i nikad neću isticati da je to najlepši, gramatički najsloženiji jezik na svetu na kojem možeš izraziti što ti duša hoće, ne bih ga za drugih deset promenio. Eto, gledam nekog idiota na TV, Nemac a mutav, Sprahfeler ko kuća, a kao hoće nešto na nemačkom da kaže, pravi se kako zna nemački, a to i jeste nemački kad nemi i mutavi govore.

Čemu taj nacionalizam!?

Eto, ja na primer gledam ove jadne Rumune. Kažu da su Rumuni, kako ih nije sramota, jadna im majka, ni Cigani im nisu ravni! Ne znaš šta je gore, što su takvi ljudi Rumuni ili što je Rumunija zemlja takvih ljudi. Da sam na njihovom mestu pre bih rekao da sam majmun nego Rumun!

I baš kažem sebi, čemu taj nacionalizam!?

Pre nekoliko godina sretne me jedan na prvi pogled pristojan čovek i pita onako uljudno na čistom makedonskom jeziku znam li gde je Iranska ambasada. Kako da ne, odgovorim uljudno kad mi je ambasada u komšiluku i to još bratu Makedoncu, mi ih zovemu Južni Srbi. Kad ono, molim vas lepo, čovek reč po reč u srdačnom razgovoru mi kaže da je čist Iranac te da govori bugarski jer je u Sofiji završio medicinu, te da  to što on govori nije makedonski nego čist bugarski i čak se nešto kao uvredi. Ti Iranci su jako ponosan narod naročito kad se putem jezika ukrste sa Bugarima.

Kakav makedonski?! - reče on - Makedonci su nam ukrali jezik - reče taj gospodin.

Kad? – upitah.

-Onda kad ste im dozvolili da umišljaju da su poseban narod.

Mi dozvolili? – začudih se kao, a znajući da je u pravu Iranac.

-Pa oni su za nas, gospodine, oduvek bili južni Srbi.

-Oni su Bugari ili nisu ništa! Što govore bugarski kad su Južni Srbi?

 
Jedna od interesantnijih sugestija drugu Titu

 

Smrtna kazna za ženu koja napusti muža

 

Nije lako bilo maršalu Titu posle Drugog svetskog rata. Em je morao da se bori protiv četničkih bandi, em je trebalo podizati zemlju iz pepela, em je krenuo sukob sa Sovjetima i opasnost od invazije na Jugoslaviju, em su mu razni nezadovoljni građani pisali pisma u kojima traže da im predsednik pomogne da reše lične i društvene probleme. Jedan od pismopisaca bio je i izvesni Ivan Ciganović, seljak iz Podravine, koji je drugu Titu uputio poslanicu zahtevajući da maršal pod hitno donese zakon o zaštiti bračnog života koji bi predviđao smrtnu kaznu za žene koje odbegnu od svojih muževa. Kako bi se ovaj gorući problem nekako rešio, Ciganović je u pismu predložio i konkretna rešenja, a sve je počelo, naravno, s ličnim motivima. Naime, druga Ciganovića je napustila zakonita supruga, pa se ostavljeni muž bacio na legislativu i zakonodavstvo. Zanimljivo je da Ciganovićeve ideje, koje su u ono doba delovale potpuno sumanuto, danas imaju verne sledbenike koji su postali prave internet-zvezde, poput Miroljuba Petrovića. Ciganovićevo pismo Titu prenosimo kao dokument jednog vremena.

Predmet: Ciganović Ivan iz Virja

moli objavu zakona o zaštiti braka

Virje, 15.VII.1946.

Drugu Josipu Brozu Titu Maršalu Jugoslavije, Beograd

Niže potpisani drug Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina prisiljen sam visokom naslovu podnijeti slijedeću molbu:

Druže maršale, vi ste meni blizak kao sin kršnog Hrvatskog Zagorja, a ja sam sin ravne Podravine. Sudbina vas je odredila, da upravljate brodom naše države sada u mirnoj izgradnji i mi se uzdajemo u vaše vodstvo, kao što smo se uzdali i nismo se prevarili, u vaše sigurno vodstvo za vrijeme prošlog rata. Međutim da vam objasnim svoju strašnu tragediju i da zatražim kao demokrata zaštitu države, dakle i od vas, jer vi mi možete lako pomoći!

15.VI.1946. odbjegla je od mene tajno moja zakonita i ljubljena žena Ciganović Mara r.1915 god. u svijet s namjerom da vodi prostituciju i živi na tuđi račun. Mojem gospodarstvu prijeti rasulo i katastrofa, jer nema tko da vodi kućanstvo, tko će krpati, prati, kuhati i na polju mi pomagati. A moram da uzdržavam i majku staru 72 godine i jedno dijete, ratno siroće, Momčilović Petra, člana drž. dječje kolonije. Uvijek sam govorio ženi: “Draga ženo, nemoj da me ostaviš, radije me ubij, nego da odeš u skitnju.” Ali eto otišla je lakoumnica i ovako me sada polagano ubija teška sudbina. Podnio sam redarstvenu potragu, ali to ide jako polagano i pitanje je kada će ju pronaći i uhapsiti! No ja se nedam uništiti pritisku takve saboterke kakva je moja lakoumna žena. I ja hoću da živim dostojno i pošteno demokratski, kao i većina dobrih ljudi.

Molim vas stoga da poradite u vladi, da žurno izađe i da se u cijeloj Jugoslaviji javno objavi zakon o zaštiti bračnog života kako slijedi:

1.Svaka udata žena, koja ostavi svoga muža, i ode u svijet, kažnjava se smrću.

2.Svaka udata žena, koja živi u svijetu, bilo gdje u kakovoj službi, ima da se iskaže pismenim odobrenjem potpisanim po njenom mužu, da joj on odobrava služenje. Takovo odobrenje imade biti potpisano po mužu pred dvojicom svjedoka i potvrđeno po mjesnoj vlasti.

3.Svaka osoba, koja bi zadržala kod sebe tuđu ženu bez takovog muževog odobrenja ili bi ju skrivala te ju ne bi prijavila policiji kažnjava se smrću.

4.Svako krivotvorenje takovog odobrenja kažnjava se smrću.

5.Po objavi ovog zakona imade svaka udata žena, da si u roku od 8 dana ishodi takovo odobrenje od svog muža.

6.Ovo sve vrijedi i za muža, ako bi ostavio ženu i otišao u svijet u nepovrat.      

Ovim veoma važnim i hitnim zakonom bit će pogođene u ahilovu petu svaka prostitutka i saboterka, obiteljski život bit će izgrađen na čvrstim temeljima, nestat će užasnog kriminala i života na tuđi račun.

U nadi, da ćete mi vi druže maršale, obrisati suzu iz moga oka, i skinuti tešku moru, koja tišti moja leđa, pomoći mi da se ne strovalim u ponor, zahvaljujem unaprijed.

Smrt svakom fašizmu i sloboda narodu i obitelji.

U potpisu: Ciganović Ivan, seljak iz Virja, Mitrovačka 877 – Podravina, Hrvatska

(Ovaj prijedlog zakona je prenesen sa portal XXZ, a fotografiju gore navedenog pisma možete vidjeti na https://www.xxzmagazin.com/smrtna-kazna-za-zenu-koja-napusti-muza)

 
Komentar jednog FB-ovca

 

TitoKOMENTAR FB-OVCA "BLEK STENA"

Jebi ga, Druže Tito!

Druže Tito, nisam te nešto volio, nije ni sad bolje, ali moram priznati da si bio svjetski hohštapler, baraba i jebač. To se vidjelo na sprovodu. Sakupio se šlag svjetske politike (209 izaslanstava iz 127 država svijeta), a našle su se tu i tvoje drage umjetnice. Kažu da si ih sve zajebavao i zajebao, a neke i izjebao. Neka si, to me ne smeta, ali me smeta što si zajebao i nas. Ne vjeruješ? Jesi, jesi.

Iz rata si izašao s nepismenom, ušljivom, bolesnom i prolupanom ruljom. Ono malo pismenih što si imao, a broj si im prepolovio Golim otokom i sličnim pomagalima, upregao si u pravljenje nove Države. Izmišljali ste Ustav, Zakone – cijelo društveno uređenje. Od poljoprivredne i nerazvijene zemlje napravili ste srednje razvijenu. Izgradili tvornice, bolnice, vrtiće, škole, fakultete, poljoprivredne kombinate, hotele, odmarališta, ceste, hidrocentrale, brodogradilišta… onda si umro. Otišo si i narodu ostavio Državu. Bar da si je na nekog prepisao, već ovako oni nisu znali što bi s njom, pa su je razjebali i to u krvi.

O krivcima za rasturanje i krvarenje neću sad govoriti, ali ti želim reći, makar mali dio, što smo mi Hrvati napravili od tvoje ostavštine (da ne kažem stečevine – to je sad moderno). Mračno doba i truli kapitalizam Rusima si rekao: „Ko vas jebe“ još 1948., a 1968. si im priredio dobrodošlicu tenkovima na Dravi, slično i Talijanima 1957.. Mi nikoga ne možemo dočekati tenkovima, ali zato glancamo tenkove i brodove Amerima, gledamo njihove avione kako lete iznad naših glava i vodimo neke njihove ratove. Ulagao si sve snage da ostanemo nesvrstani, da nikom ne damo da nas jebe. Mi smo s dva zaokruživanja ZA izabrali kome ćemo dati guze.

Napravio si Goli otok, tamo si slao one koji su se pjesmom, riječju, djelom ili propustom ogriješili o tvoja učenja. Elita je odmah ukinula Goli otok, kako ne bi slučajno nekom palo na pamet, da ih tamo pošalje što griješe i mišlju i djelom i propustom, za pjesmu više niko ne pita. Zatvarao si direktore koji su krali, neke malo i pendrečio. Više ne pendrečimo nikog, a zatvaramo samo one koji smetaju trenutnoj političkoj garnituri, ostali uglavnom ništa ne znaju, a ne dao ti Bog, u kojeg ti nisi vjerovao, da nazoveš nekog od njih lopovom.

Tvornice, a bilo ih je pun quratz, dao si radnicima. Njih smo oteli i dali Velikim Hrvatima, a oni su pola uništili, a drugu polovicu zadužili više nego vrijede skupa s njihovim gazdama. Niko za njih ne govori da su gubitaši, kao u tvoje vrijeme, već se njih spašava pljačkom zvanom predstečajna nagodba, do neke druge prilike …

Radnike si nazivao avangardom. Oni više ne postoje, dali im ime djelatnici, a kapitalisti ih zovu TROŠAK, iako ni kapitalista više nema, zovu ih poduzetnici. S jednom plaćom je živjela četvoročlana obitelj, imali su godišnji, otplaćivali su kredit, djeca su se školovala, plaćali su režije J. Ne da to više ne mogu, ne znaju ni da li će plaću dobiti, a pogotovo ne znaju da li će više uopće raditi.

Govorilo se da nas pljačka Beograd. Sad je malo gora situacija, preko banaka, trgovačkih lanaca,… pljačkaju nas svi. Firme su imale odmarališta, gdje su odmarali radnici s obiteljima. Odmarališta prodana, obala ograđena, more okupirano, radnici more i planine gledaju na televiziji kad to odabere Đelo Hađiselimović.

 
Dobri vojak Švejk - jedna od knjiga koje su obilježile dvadeseto stoljeće

 

svejk-2DOBRI VOJAK ŠVEJK (11)

ŠVEJK NA REDARSTVENOM POVJERENIŠTVU U SALMOVOJ ULICI

Poslije krasnih sunčanih dana u ludnici za Švejka su nastali dani puni progona. Redarstveni nadzornik Braun dočekao je Švejka s okrutnošću rimskih krvnika iz doba dražesnog cara Nerona. Nemilosrdno, kao nekada, kad su oni govorili: „Bacite ovoga kršćanskog nitkova lavovima!“ - tako je sada rekao nadzornik Braun: „U buharu s njim!“ Ni riječi više, ni manje. Samo su pri tom oči gospodina redarstvenog nadzornika zasjale od nekog naročitog perverznog uživanja. Švejk se nakloni i reče ponosno: - Spreman sam, gospodo. Mislim da buhara znači isto što zatvor, a to nije baš tako zlo. - Nemojte se tu mnogo razmetati - odgovori mu stražar, a Švejk nadoda: - Ja sam skroman čovjek i zahvalan za sve što ćete za mene uraditi. U ćeliji je na drvenom ležaj u sjedio zamišljeno neki čovjek. Sjedio je apatično i na njegovu se izgledu moglo vidjeti da ne vjeruje, premda je zaškripao ključ u bravi ćelije, da se to njemu otvaraju vrata slobode. - Klanjam se, vaše gospodstvo - reče Švejk sjedajući kraj njega na ležaj - koliko može biti sati?- Sat nije moj gospodar - odgovori zamišljeni čovjek. - Pa ovdje i nije loše - nastavi Švejk razgovor - ovaj ležaj je od glađena drva.

Ozbiljni čovjek ne odgovori ništa, nego ustade i poče brzo hodati po malenu prostoru između vrata i ležaja, kao da se žuri da nešto spasi. Švejk je dotle sa zanimanjem promatrao napise nadrljane na zidovima. U jednom se neki nepoznati zatvorenik zaklinjao nebom da će se s policijom boriti na život i smrt. Tekst je glasio: „Vi ćete to platiti!“

Drugi je zatvorenik napisao: „Ðavo vas odnio, žandari!“ Treći je jednostavno konstatirao činjenicu: „Sjedio sam ovdje 5. lipnja 1913. i sa mnom su pristojno postupali. Josef Mareček, trgovac iz Vršovica.“ A nalazio se tu i napis koji je potresao svojom dubinom: „Milost, veliki Bože…“ a ispod toga: „Poljubite mi s.“ No slovo „s“ je bilo precrtano i sa strane napisano velikim slovima „SKUT“.

Kraj toga je neka pjesnička duša napisala stihove: „Kraj potoka tužan sjedim, sunce se za brdo skriva, gledam brežuljke u sjaju, ondje gdje draga mi prebiva.“

Čovjek koji je trčao između vrata i ležaja kao da hoće pobijediti u maratonskom trčanju, zaustavio se i zadihan opet sjeo na svoje staro mjesto, spustio glavu u dlanove i odjednom dreknuo: - Pustite me napolje! I govorio je dalje za sebe: - Ne, oni me neće pustiti, neće me pustiti, neće. Već sam ovdje od šest sati ujutro. I odjednom je osjetio potrebu za razgovor, uspravio se i zapitao Švejka: - Imate li slučajno remen, da učinim kraj svome životu? - Mogu vas s radošću poslužiti - odgovori Švejk skidajući remen - ja još nikada nisam vidio kako se ljudi u ćeliji vješaju o remen. - Samo je neprilika - nastavi on obazirući se naokolo - što ovdje nema nikakve kuke. Prozorska kvaka neće vas održati. Osim ako biste se objesili klečeći kraj ležaja kao što je uradio onaj redovnik u Emauskom samostanu, objesivši se o raspelo zbog neke mlade Židovke. Samoubojice ja veoma volim, pa samo junački naprijed!

Namrgođeni čovjek kojemu je Švejk turnuo remen u ruke pogleda remen, baci ga u kut i zaplače razmazujući suze crnim rukama i jaučući: - Ja imam djecu, a ovdje sam zbog pijanstva i nemoralnog života. Isuse i Marijo, moja jadna žena, šta će mi reći u uredu? Imam djecu, a zatvorili me zbog pijanstva i nemoralnog života… I tako dalje do beskonačnosti. Napokon se ipak malo primirio, prišao je k vratima i počeo po njima udarati i nogama i pesnicama. Iza vrata se začuše koraci i nekakav glas: - Šta hoćete? - Pustite me napolje! - rekao je takvim glasom kao da je izgubio svaku nadu u život. - A kamo? - upita onaj s druge strane. - U ured - odgovori nesretni otac, suprug, činovnik, pijanac i razvratnik. Začu se smijeh, paklenski smijeh u tišini hodnika, i koraci se opet udaljiše.

 
Anegdota

 

Ulazna vrataAnegdota sa kapije Prve gimnazije u Sarajevu

Nadan Filipović

U ovim prazničnim danima oko Nove godine u gostima nam je bio jedan naš fetivi Sarajlija, Srećko koji, stjecajem svih okolnosti koje su mnoge od nas rastjerale diljem svijeta, živi u Beogradu. Helem, kahvenisali i kahvenisali, noge ispod hastala istezali, pa trijebili sarajevske uspomene.

I Srećko mi ispriča ovu anegdostu sa Bajrom Okanovićem, podvornikom – kućepaziteljem Prve gimnazije i nobelovcem Ivom Andrićem.

Bajro je bio krupan i otresit Rom (tada nismo koristili riječ Rom, već Cigo, da ne bude Cigan što grubo zvuči) koji je svoj podvornički posao svaćao veoma ozbiljno, pa čak i preozbiljno. Alfa i omega Prve gimnazije je bio dugogodišnji zamjenik direktora rahmetli prof. Hasan Hasanefendić, jedan veoma blagi gospodin i veoma dobar pedagog. On je bio najveći autoritet ne samo za učenike i kolege, već posebice za Bajru Okanovića koji je u njega gledao kao u boga. Helem, donesena je odluka da golema kapija Prve gimnazije uvijek bude zaključana u vrijeme održavanja nastave, a bila je otključavana kad bi zazvoni za veliki odmor i kad bi učenici pohrlili na famozne perece koji su se prodavali u jednom malom crvenom kisoku pored stare zgrade. Dakle, ako netko zakasni, nema mu unutra već jarane moj sjedi na basamke i čekaj zvono. A teško je pogoditi tko je bio “ključar”! Bajro Okanović nije nikad omanuo pa de, ne daj bože, ne zaključa ili da ne otključa kad bi zazvoni.

Jednog dana nakav čičica se navadio pa kuca li kuca na golema gimnazijska vrata. Ne prestaje s kucanjem. Bajro konačno dođe do vrata i glasno upita: “Hej ba jarane, šta kucaš? Nema otkjučavanja dok ne zazvoni.”

A stariji gospodin veli: “Ja sam Ivo Andrić. Došao sam da vidim direktora. Imam s njim dogovoreno. Molim vas otključajte.”

A Bajro će mu: “Vala jarane da si i sam Hasan Hasanefendić, glavom i bradom, ne mogu ti otljučati. Naredba je naredba. Sjedi ljepo tu na basamke i čekaj. Sabur. Saće veliki odmor pa ću otkjučat.”

 
Sreća da nema stana i ne mora brinuti o svakodnevnoj restrikciji

Zedan sam, a mlaz oslabio!





Jooooooooooj, što sam bio žedan!

 
Pismo iz Portugala

 

Pecinski covjekPismo iz Portugala

Ivan Berisov 

(na slici: ljudi iz kamenog doba)

Dragi prijatelju u predalekoj Australiji! Sigurno ću te zbuniti mojim pismom, opisujući događaj koji se dogodio, približno u isto godišnje doba, ali prije 6 godina. Prije ti nisam mogao to ni napisati, jer smo se poslije dugog prekida, kao što znaš, počeli tek prije koju godinu ponovo družiti i tek sam tada saznao da si kao i ja bio primoran napustiti Sarajevo i Bosnu te kao i ja potražiti kakav-takav mir na drugim prostorima.

I tako što se desilo tog dana, a mogu ti reći i tačno kada. Bilo je to 27. avgusta 2011. godine.  Te noći sanjao sam jedan čudan san. Kao sanjam komšiju Zea kako me drma za rame i gleda me onim svojim zmijskim očima i kaže: “Probudi se! Desilo se senzacionalno otkriće, kozmičkih razmjera! Sve TV stanice, kako kod nas, tako i u svijetu, svakih pet minuta objavljuju novost koja dolazi iz tvojih bivših krajeva.

Probudih se. Naravno Zea pored mene nije bilo jer je to bio san, ali eto za svaki slučaj uključih TV. Na vijestima sve normalno. Čak sam i odahnuo. Pričaju o problemima u ekonomiji, školstvu, zdravstvu i o nekim političkim, kulturnim i fudbalskim događajima, dakle sve bez veze, što naravno osim fudbala nikoga ne zanima. 

Pošto vidjeh kako od TV nema nikakve vajde, sama dosada, pređoh na internetske stranice novina iz naših bivših krajeva. Zavirih u Oslobođenje – ništa, zavirih u neke srpske listove – opet ništa. Zavirih u Jutarnji list, kad tamo udarna vijest sa naslovom ispisana velikim i masnim slovima:   “Senzacionalno otkriće tima Dragana Primorca: Hrvati nisu Slaveni nego stari Balkanci”.

Čitam dalje i drhtim od uzbuđenja: “Samo je mali dio Hrvata slavenskog porijekla - od deset do trideset posto, tu negdje... Za razliku od nas, Mađari su genetski pretežno Slaveni. A što smo mi? Mi smo u velikom, relativno najvećem broju, balkanski starosjedioci - tu sjedimo i nismo se nigdje makli još od početka posljednjeg ledenog doba prije 25.000 godina!”

Brže bolje “odletjeh” na stranice Wikipedije ne bi li saznao na što je svijet ličio prije 25 hiljada godina? Vidim kameno doba, ljudi žive u pećinama i obrađuju kamen, obučeni po ondašnjoj modi u kojekakva životinjska krzna. Pored njih poneka ubijena životinja i hrpa plodova, koje su čitav prethodni dan skupljali, jer se zemljoradnjom tada još nisu ni bavili. Među tim ljudima, vjerojatno još uvijek bez nacionalne svijesti, trebali bi se prema Draganu Primorcu nalaziti prvobitni Hrvati. Bilo im je posve dobro, nisu se nikuda maknuli i nisu skoro nikoga u svoju zajednicu primali, kako bi sačuvali svoju genetsku čistoću i kako bi jednog dana, nakon 25 hiljada godina, zahvaljujući svom potomku, sa ponosom mogli reći tko su.

Prelistavam druge sajtove na istu temu, kad i u njima gotovo sve isto osim na jednom, gdje se uz članak nalazi i slika preuzvišenog doktora nauka Dragana Primorca, inače bivšeg ministra znanosti, obrazovanja I športa Republik Hrvatske u vladama premijera Sanadera od 2003. do 2009. Slika je više nego dirljiva i svakako je vrijedi pogledati. Prikazuje  mladog čovjeka ozbiljnog lica, koji umjesto da razgovara o fudbalu, zamišljeno mučka epruvetom sa genetskim materijalom. Pomislih: “Koliko je samo uspio taj čovjek! Zar ne zaslužuje da mu slika visi na zidovima školskih učionica naporedo sa slikama Nikole Tesle i drugih velikana znanosti sa hrvatskog tla?”

Dragi prijatelju iz Australije. Skoro sam uvjeren, kako ni tebi nije promaklo senzacionalno otkriće o kojem pišem, ali što si pomislio i što o tome misliš ne znam. Međutim, za sebe mogu da kažem. Kada me je prošlo prvobitno iznenađenje, pomislio sam kako to “senzacionalno otkriće” nije ništa drugo nego  potpuna besmislica. A zašto, napisaću ponovo, mada sam o tome na OKU već dosta toga napisao.

Ako ne budeš imao ništa protiv napisat ću i tome kako su i komšije Srbi postali najstariji narod, a također i tome kako su ustvari Bošnjaci pravi šampioni i zapravo su oni, držeći se istih kriterija, najstariji i najeuropskiji narod Europe, samo što konkurenti na naslov najstarijeg naroda o tome naravno šute.

Puno te pozdravljam i izvini što ovako nenadano i nenajavljeno upadam i ponovo vraćam u vrtlog vječitih balkanskih rasprava.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 25

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search