LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Novinska vijest stara 148 godina
Nedjelja, 22 Listopad 2017 22:30

 

Sarajevski cvjetnikSarajevski cvjetnik, od 24. aprila 1869. / 24. muharema 1286., god. 1, br. 20[17]*, str. 4.

Inostrane vijesti:

Zanimljivosti: Amerika (SAD) - bankrot bogataša. „Poučni članak.”

Bivši američki naftni bogataš Joni, pošto je za dvadeset mjeseci potrošio osam milijuna dolara, sad je poslužitelj jednog cirkusa,

što ga je sam organizovao.”

(Preneseno iz naučne studije “Bibliografije Sarajevskog Cvjetnika, prilog povijesti knjige”, Filozofski fakultet Univerziteta u

Sarajevu, 2017, uz velikodušno dopuštenje autora djela, gospođe Prof.dr Senade Dizdar, kojoj se od srca zahvaljujemo.)

 
Historijski retrovizor - spisak poginulih bosanski muslimana, pripadnika Poglavnikovog tjelesnog sdruga
Utorak, 19 Rujan 2017 21:45

 

PTSSpisak poginulih bosanski muslimana, pripadnika Poglavnikovog tjelesnog sdruga - (PTS)

Pripremio: Nadan Filipović

Ovim podacima faktografski pokušam demantirati papagajski ponavljanu srbijansku laž koju su objeručke prigrlili Dodik i njegova četnička bulumenta, a prema kojoj su “bosanski muslimani činili oko 45% sastava Poglavnikova tjelesnog sdruga.”

Hajde da se malkice zagledamo u “historijski retrovizor” i pokušamo baratati stvarnim činjenicama.  

Podsjećam da je u svibnju 1942. formiran elitni Poglavnikov tjelesni sdrug (zdrug) (PTS). Prvi zapovjednik je bio ustaški pukovnik Ante Moškov koji je kasnije avanzirao do čina generala domobranstva. Do ljeta 1942. pukovnik Moškov je stekao veliki utjecaj kod poglavnika Ante Pavelića i uspio je potpuno izuzeti PTS od zapovjedanja Glavnog stožera Ustaške vojnice, čime PTS postaje neovisna, samostalna i elitna postrojba. U prvoj polovici 1943. jačina PTS-a iznosila je 10.000 ljudi. Potkraj 1943. od jedne bojne PTS-a i još nekih ustaških postrojbi počela se ustrojavati 1. pukovnija PTS-a kojoj je za zapovjednika postavljen domobranski pukovnik Gredelj. Krajem 1944. počela se ustrojavati i druga pukovnija čime PTS prerasta u diviziju. Ujedinjenjem Ustaške vojnice i Domobranstva u Hrvatske oružene snage (HOS) PTS prerasta u PTS diviziju tj. 1. tjelesnu diviziju kojoj je zapovjednik bio general Mirko Gregorić.

Prema arhivskim podacima koji su bili na dispoziciji PTS je od osnivanja do 21.04.1945. imao 1.090 poginulih, od toga 53 muslimana iz Bosne i Hercegovine, odnosno 4.85% od ukupnog broja poginulih. Mislim da su ovi podaci za neke ljude veoma važni jer se može raditi o poginulim rođacima, odnosno članovima uže ili šire obitelji od kojih neki i ne znaju za sudbinu svog bliskog koji je mobiliziran sa 17, a nekad čak sa 16 godina, kao topovsko meso za odbranu tada već skoro propale Pavelićeve “nezavisne države”.

Koliko je pripadnika PTS-a poginulo ili pobijeno nakon predaje na Beiburškom polju te na tzv. Križnom putu, nikad se neće pouzdano saznati.

Ovaj spisak je napravljen prema danu pogibije. Zamijetio sam da u priloženim arhivskim podacima ima sitnih grešaka, posebice u navođenju, kako imena i prezimena poginulih i umrlih, tako i imena njihovih roditelja, ali nisam pravio nikakve ispravke na vlastitu ruku. Ostavio sam sve isto onako kako je zavedeno u originalnoj matici mrtvih pripadnika PTS-a koja se nalazi u Državnom Arhivu Republike Hrvatske.

Spisak bosankohercegovačkih muslimana, pripadnika PTS, poginulih i umrlih do kraja postojanja NDH:    

Alibegović Pašaga, vojničar, Brzi sklop, Poglavnikov tjelesni sdrug, otac Hasan, majka Hatidža, iz Pokoja, Bihać, poginuo u Turnju kod Karlovca u borbi protiv odmetnika 05.11.1941, ukopan u Pokoju 9.11.1941.

Šuškić Derviš, vojničar, Poglavnikov tjelesni sdrug, rođen 20.5.1921, poginuo na cesti kod Slatine Ćeralije blizu Bukovika u borbi sa odmetnicima 08.5.1943, ukopan u Slatini 13.05.1943.

Kuburaš Derviš,vojničar, Poglavnikov tjelesni sdrug, otacHusein i majka Delva rođena Bilješković, iz Ramića, Ključ, rođen 1920, razbolio se i umro u bolnici na Internom odjelu glavne domobranske bolnice u Zagrebu, ukopan na ustaškom groblju na Mirogoju, 15.04.1943.

 
Classicum gymnasium franciscanum - Visoko
Nedjelja, 13 Kolovoz 2017 11:11

 

Fra Ivan NuicFranjevačka klasična gimnazija u Visokom - škola otvorenih vrata

(na fotografiji je tajnik Franjevačke klasične gimnazije fra Ivan Nuić)

Uvodna napomena urednika OKA:

Mislim da je važno napomenuti da su komunističke vlasti u veljači 1947. godine Gimnaziji uručili svoju odluku prema kojoj izričito zabranjuje rad Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. Međutim, uporni provincijal Bosne Srebrene dr. fra Vitomir Jelčić je 27. studenog 1947. godine uspio kod Ministarstva prosvjete BiH isposlovati “minimum minimuma”, a to je bilo dopuštenje da Gimnazija promijeni ime u “Franjevačko sjemenište” uz uvjet da to bude škola samo za mlade katolike koji će nakon maturiranja upisivati više katoličke teološke škole i teološke fakultete. Tek od školske godine 2006/2007, odlukom Bosne Srebrene, u Franjevačku klasičnu gimnaziju su se ponovo mogli upisivati vanjski đaci bez obzira na vjeroispovijest, a po prvi put i učenice.

Dakle, u periodu od preko četrdeset godina, preciznije rečeno od kraja 1947. godine pa sve do školske godine 1990/1991 u Franjevačku klasičnu gimnaziju nije upisan niti jedan “vanjski” učenik.

Otvorenost svima i uvijek

„Otvorenost svima i uvijek“, jedna je od deviza Franjevačke klasične gimnazije u Visokom. To je škola koja „ruši barijere između različitih religija“.

„Živim u Visokom tako da sam donekle bio upoznat s ovom školom i prije upisa. Volim neobične stvari, volim nova iskustva. Privukli su me grčki i latinski, jezici koji se ovdje izučavaju četiri godine, naravno i ostali predmeti“, kaže za Deutsche Welle učenik trećeg razreda Franjevačke klasične gimnazije Zlatko Hadžić.

„U Bosni i Hercegovini (BiH) trenutno postoje mnoge barijere između različitih nacija i religija, ali naša škola ruši sve te barijere. Impresioniran sam atmosferom koja ovdje vlada. Kontakt s profesorima je nevjerojatan, prijateljski i potiče nas da se maksimalno zalažemo u učenju. Ovdje svakodnevno stječemo nova iskustva i suočavamo se s novim izazovima. Motivirajući faktori su brojni i u svakom trenutku osjećamo spremnost škole, naših profesora, da nas podrže u izgradnji pozitivne budućnosti“, kaže Zlatko Hadžić.

Ova gimnazija je jedina franjevačka škola u BiH. „Mi smo i jedina klasična gimnazija u državi. To znači da imamo program kao sve opće gimnazije, s dodatkom klasičnih jezika. U svim razredima, pored njemačkog i engleskog jezika, izučavamo i grčki te latinski jezik. Ostali predmeti su prisutni kao i u općim gimnazijama, likovna i glazbena umjetnost, povijest, zemljopis, matematika, fizika, biologija, informatika i tjelesni odgoj“, kaže tajnik Franjevačke klasične gimnazije fra Ivan Nujić.

„Umjesto konfesionalnog vjeronauka, privilegiramo predmet religijska kultura. Ne želimo se razdvajati po konfesionalnoj pripadnosti i zato roditeljima sugeriramo da bi njihova djeca trebala izučavati religijsku kultura i s tim imamo jako dobra iskustva. Mi smatramo da je na nama najveća odgovornost za budućnost naše države. Ne želimo obrazovati samo katolike, pravoslavce i muslimane, nego i čestite i odgovorne građane BiH, ljude koji će sutra spremno i odgovorno odlučivati o društvenim pitanjima i snositi teret odgovornosti za društvo u BiH“, kaže za DW fra Ivan Nujić.

Učenici iz cijele BiH

U Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji nema međunacionalne ili međuvjerske netrpeljivosti iako pojedini učenici, koji dolaze iz „jednobojnih nacionalnih sredina“, ranije nisu imali priliku sresti vršnjake druge nacionalnosti ili vjeroispovijesti. „Oni vrlo rado uče o drugima jer su djeca po prirodi radoznala. Često i za vrijeme raspusta odlaze jedni drugima i ta različitost ovdje djeluje vrlo pozitivno“, naglašava fra Nujić.

Franjevačka klasična gimnazija ima 150 učenika od kojih 25 žive u Sjemeništu. To su dječaci iz BiH koji nakon mature mogu stupiti u franjevački novicijat, a potom studirati teologiju kako bi postali franjevci, svećenici. 40 učenika je iz Visokog ili okolice, dok 85 učenika živi u Franjevačkom konviktu (internat) i oni su iz cijele BiH.

 
Luburićev pokušaj pacificiranja Sarajeva - 1945
Srijeda, 19 Srpanj 2017 09:53

 

Marijin DvorPosljednji dani okupatorske tiranije u Sarajevu

Slavko Dadić (iz knjige Sarajevo u Revoluciji, tom četvrti)

Na slici: Spomenik Luburićevim žrtvama

Ovaj moj rad se odnosi, većim dijelom, na vrijeme pred oslobođenje Sarajeva, uglavnom na februar, mart i pet dana aprila 1945. godine. Ja sam u to vrije me bio đak četvrtog razreda Srednje tehničke škole (mašinski odsjek) i skojevac u novosarajevskoj organizaciji. Za četiri godine okupacije u uslovima strepnji, gladovanja, neviđenih maltretiranja i zlostavljanja građani našeg grada su podnijeli ogromne žrtve. Kako se približavao dugo očekivani dan oslobođenja, bili su jedinstveniji nego ikad ranije, naročito u jednom - istjerati okupatora i njegove domaće sluge što prije. Budno je praćen razvoj događaja na frontu, radovali su se oslobođenju svake stope naše napaćene zemlje i željno očekivali nove vijesti preko Radio-Beograda. Dovoljan je bio pogled pa da se međusobno razumiju. Okupator je bio svjestan otpora građana koji se ispoljavao od diverzija i sabotaža do dostojanstvene šutnje i prezira. Daleko više od toga, okupatora je brinula organizovana djelatnost ilegalnog pokreta u gradu i nezadrživo nadiranje operativnih jedinica NOVJ, odnosno, JA prema Sarajevu.

Posljednje dane okupacije Sarajevo je dočekalo organizovano. Pored partijske i skojevske oranizacije koje su imale uticaja u svakoj fabrici, ulici i naselju, postojao je Gradski narodnooslobodilački odbor, Gradski odbor Narodnog fronta, Gradski odbor Antifašističkog fronta žena, a što je posebno značajno, ogromno iskustvo ilegalnog rada i veliki politički uticaj narodnooslobodilačkog pokreta među građanima. Konstantno je radila partijska tehnika koja je, iako u vrlo teškim uslovima strogo ilegalnog rada, uspješno obavljala svoj posao, štampani su leci, proglasi, obavještenja, radio-vijesti itd. Radio-veze Mjesnog komiteta KPJ radile su do oslobođenja Sarajeva. U jednom od izvještaja koje je Vladimir Perić Valter, sekretar Mjesnog komiteta KPJ, poslao Operativnom štabu Grupe korpusa, pred oslobođenje Sarajeva, stoji da u Sarajevu veliki broj pripadnika narodnooslobodilačkog pokreta čeka na dati znak.

Pod neposrednim rukovodstvom sekretara Mjesnog komiteta KPJ Valtera, pored ostalog, bile su udarne grupe i obavještajna služba. Meni je tek poslije oslobođenja Sarajeva bilo jasno zašto je moj skojevski rukovodilac Drago Baković, od mene i ostalih članova SKOJ-a, tražio da ga stalno obavještavamo o zapažanjima kao što su: kako se pojedini građani snabdijevaju prehrambenim artiklima i tekstilnom robom, ko je uselio u stanove Jevreja i Srba koji su odvedeni, ko je uzimao njihov namještaj, gdje se nalazi koja jedinica okupatorske vojske ili domaćih izdajnika, koliko broji vojnika, itd. To su, u stvari, bili zadaci naše obavještajne službe koja je uspjela da za najveći broj saradnika, pristalica ili političkih doušnika okupatora registruje, na posebnim kartonima, mnoga njihova zlodjela, pljačke, korupciju i slično. Ti kartoni su korišteni poslije oslobođenja kao vrlo pogodan materijal prilikom dokazivanja ponašanja pojedinaca za vrijeme okupacije. Dešavalo se da mnogi ostanu zapanjeni istinitošću podataka sa kojima raspolažu partizani.

Okupator je nastojao svim silama, uz maksimalno korištenje ratne tehnike i ogromnog broja ljudi, da osigura prolaz dolinom rijeke Bosne. Shvatajući svu nemoć da zaustavi napredovanje NOV, nije birao sredstva ni metode u ostvarivanju svoga cilja. Sarajevski garnizon je tada predstavljao glavno stjecište okupatorovih vojnih snaga i privjesaka domaćih izdajnika. Većina neprijateljskih formacija koje su se povlačile iz Srbije, istočne Bosne i Hercegovine, okupila se u Sarajevu i nizvodno uz rijeku Bosnu. Ovaj pravac okupatoru je služio za povlačenje.

Nijemci su, kao i ustaše, imali dovoljno dokaza za to da je front naših snaga u gradu dobro organizovan, naročito poslije nestanka Plana odbrane Sarajeva, koji se nalazio u komandi generala Katnera. Okupator se bojao pobune u gradu pa je preduzeo sve mjere koje je imao na raspolaganju. Posebno je značajan sastanak u vili “Braun”, koji su organizovali Nijemci, i dolazak u Sarajevo ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa, sa grupom ustaških koljača, a s ciljem da se na najgori represivan način spriječi očekivana pobuna u gradu, odnosno ustanak kako su to oni okvalifikovali.

General Katner, glavni  komandant njemačkih, ustaško -četničkih i domobranskih jedinica na ovom području, organizovao je 17. februara 1945. godine u vili “Braun” sastanak sa svim potčinjenim komandantima. Cilj sastanka je bio dogovor o odbrani Sarajeva. Zaključeno je da Sarajevo treba braniti “pod svaku cijenu”. Plan odbrane je obuhvatao ne samo grad sa izričitom naznakom pojedinih objekata već i šire područje. Sve je ovo rađeno s ciljem obezbjeđenja nesmetanog povlačenja njemačkih jedinica iz pravca Višegrada i Mostara prema Bosanskom Brodu. Sastanku je prisustvovao i Luburić. Tu je, također, dogovoreno kakve sve mjere treba preduzeti prema građanima, naročito prema aktivistima NOP-a.

Uloga Luburića je bila da sa svojom “kaznenom ekspedicijom”, u stvari, grupom monstruoznih sadista i koljača, stvori atmosferu straha kako bi se njegove gazde sa svojom vojskom povukle bez većih gubitaka i zastoja. Taj prototip nečovjeka uživao je neograničeno povjerenje od Pavelića i njihovih gospodara Nijemaca. On je ranije bio komandant svih zloglasnih koncentracionih logora u Pavelićevoj državi. Pod njegovim rukovodstvom i uz njegovo lično učešće izmišljani su najsvirepiji načini mučenja i ubijanja rodoljuba i nedužnog stanovništva. Ogrezao u krvi poslije krstarenja po mnogim krajevima u NDH, došao je i u Sarajevo. Taj dolazak je bio tih, gotovo nečujan. Nastojao je da se nezapaženo uvuče u grad. Međutim, samo nekoliko dana prije njegovog dolaska, javljeno je Mjesnom komitetu KPJ iz jedne pečatoreznice, da je naručen pečat sa ustaškim grbom i napisom: “Stožer pukovnika Luburića”. Jedna od prvih njegovih mjera sastojala se u tome da je, na bazi policijskih i drugih agenturnih podataka, otpočeo hapšenja svih građana koji su  bili označeni kao saradnici NOP-a. Razumije se, na tim spiskovima nalazili su se i mnogi patrioti, koji su, denuncijama i prokazivanjem raznih doušnika, pali pod udar Luburićevih zločinačkih mjera. Mjesni komitet KPJ odmah je preduzeo posebne mjere opreza i stavio do znanja da svaka i najmanja greška, otkrivanje i nepažnja imaju za posljedicu – smrt.

Sarajevo, njegova bliža i dalja okolina, njegov centralni položaj u zemlji i vojnostrateški značaj ovog područja, bili su od velike važnosti i za NOB i za neprijatelja. Pored ostalog, okupator i njegove domaće sluge, u gradu su imali smještene brojne policijske i obavještajne službe od kojih su neke pokrivale šire područje. Oštrica njihove djelatnosti je bila usmjerena isključivo protiv NOP- a jer su ovim područjem, u velikom periodu rata, a naročito u ovim mjesecima 1945. godine, stalno prolazile “veze” prema ostalim centrima Jugoslavije, Vrhovnom štabu i CK KPJ.

Dolaskom u Sarajevo Luburić, koji je već imao instrukcije iz Zagreba, kao i na sastanku sa Nijemcima u vili “Braun”, svojom zapovijedi broj 1. od 18.2.1945. godine, obrazovao je štab od devet članova pod nazivom “Stožer pukovnika Luburića”. Za glavara Stožera postavljen je ustaški pukovnik dr Muhamed Riđanović (ljekar iz Mostara). Odredio je i pet “stručnih saradnika” u Stožeru. Zapovjednik Stožera Milan Cigoje imao je posebnu grupu ustaša u čijem sastavu su bila dva oficira, pet podoficira i potreban broj ustaša, isprobanih koljača. Također je imenovao i Prijeki ratni vojni sud na čijem je čelu bio dr Oktavijan Sviježić.

Prema izvještaju štaba II udarnog korpusa NOV i POJ, od 1. marta 1945. godine, broj 14, Luburić je, između ostalog, imao i zadatak da od izbjeglica iz Mostara i drugih krajeva, i onih na koje je mislio da može računati, formira dvije nove ustaške jedinice, ali do toga, razumljivo, nije ni došlo.

Luburić se smještajem potpuno izdvojio od postojećih ustaških i njemačkih štabova i jedinica. Za sebe i svoje krvnike najprije je rezervisao zgradu u bivšoj Sokolskoj ulici broj 10, danas Mis Irbina, a zatim je prešao u vilu zvanu “Folkert” ili “Berković” u Skenderiji ulici, a zadržao je i kuću trgovca Babunovića u Đenetića čikmi i prostorije restorana “Gradski podrum”. Te zgrade su preko noći postale “kuće užasa”.

U gradu je zavladao neviđeni teror. Nastala su masovna hapšenja. Građani su u prvi mah pretpostavljali da se uhapšeni ljudi odvode u logore ili su u nekom od zatvora u Sarajevu. Luburić je nastojao da kroz vrlo prepredenu igru “Stožera”, “Sudova” i “Branitelja” sakrije pravu istinu, oslabi budnost i omogući svojoj rulji krvnika da lakše hvataju i ubijaju svakog ko se iole suprotstavlja strahovladi njegove bande.

Jedinice JA sve više su stezale obruč oko Sarajeva, a organizacije i spremnost NOP-a u gradu su neprestano jačali. Razjarene zvijeri okupatora i domaćih izdajnika užurbano i otvoreno su pljačkale sve do čega su mogli doći. Luburić se trudio svim silama da prikaže narodu “snagu” i “sigurnost” okupatora. O tome je pisao sarajevski ustaški “Novi list”, od 26. 2. 1945. godine, pod naslovom: “Puškom u ruci obranit ćemo Hrvatsku”. To je, u stvari, bio prikaz Luburićevog govora na sastanku uz večeru koju je priredio u bivšem “Gradskom podrumu”. Na tom sastanku su bili predstavnici njemačkih i hrvatskih oružanih snaga, ustaški ministar dr Vjekoslav Vrančić, Ivica Frković, ustaški vitez, predstavnici Hrvatskog stožera, Gradskog poglavarstva i svih sarajevskih društava, kako piše “Novi list”. Kakva je bila “snaga” i “sigurnost”, najbolje se vidi i po tome što je zgrada “gradskog  podruma” (kasnije kino “Romanija”) bila obezbijedena puškomitraljezima, ulica potpuno ispražnjena i zabranjeno kretanje svim prolaznicima i vojnicima.

U govoru koji je tom  prilikom održao, između ostalog, Luburić je rekao: “Očuvali smo i uredili svoju državu da nam može pozavidjeti mnogi i mnogi narodi”. Zatim: “Među ostalim događajima, u zadnje vrijeme zabilježena je još jedna žrtva koju je dala Hercegovina, povlačenje naših oružanih snaga iz Mostara”, ili dalje: “Ima ih koji vide i opasnost za Sarajevo. Ali Sarajevo je bilo hrvatsko i ostaće uvijek hrvatsko. Sarajevo će se boriti u Mostaru, na Drini, u Konjicu i gdje god  hoćete”. Luburić je tako bjesnio. Svoju “borbenost” pokazivao je uvijek na isti način - mučenjem i ubijanjem golorukih. Svoju surovost i brutalnost podjednako je ispoljavao i na vojnicima, a naročito domobranima. Na smrt je osudio i strijeljao predsjednika domobranskog ustaškog suda u Sarajevu žIvana Klikića, zato što se je “ogriješio” o ustaške zakone, prilikom suđenja izricao je blage kazne i sudio ustašama. Kud god je Luburić prolazio, za njim su ostajali pustoš, tuga i bol.

27. marta 1945. godine ulice Sarajeva bile su izlijepljene plakatima sa imenima i presudama tobožnjih prestupnika protiv tzv. NDH. Od 85 imenovanih rodoljuba, 44 su osuđena na smrt strijeljanjem, a ostali na vremenske kazne od 3 godine do doživotne robije, dok su trojica osuđenih na smrt strijeljanjem “pomilovani” odlukom Luburića i osuđeni na vremenske kazne. Na plakatima su naznačeni brojevi i datumi presuda. Tako iskonstruisanim plakatima o navodnim suđenjima, pomilovanjima i sl., Luburić je želio da prikaže kako postupa po nekakvim zakonima. Da bi prikazao tu svoju “zakonitu rabotu”, dešavalo se i to da u nedostatku branitelja, prilikom improvizovanih suđenja, član sudskog vijeća preuzme tu ulogu. To je, u stvari, bio vrlo smišljen paravan iskusnog zločinca i prefrigani način sakrivanja najkrvavijih svirepih zločina. Veoma mali je broj preživjelih, onih koji su osuđeni na vremenske kazne, a vrlo veliki onih koji su mučeni i ubijani a da nigdje nisu zapisani osim u srcima rodbine i prijatelja.

Taj isti Prijeki ratni sud, pukovnika Luburića, osudio je na kaznu smrti strijeljanjem Josipa i Šarlotu Focht. Za izvršenje smrtne kazne nad ovim pripadnicima NOP-a Sud je donio posebnu Odluku o vremenu i načinu izvršenja kazne. Odlukom je precizirano da se kazna smrti izvrši u utorak 13. ožujka 1945. godine u 16 sati, da kaznom rukovodi ustaški natporučnik Stjepan Cerjak koji je odgovoran da neki osuđenik, prije izvršenja kazne, ne pobjegne. Da im se, ako to budu zahtijevali, dodijeli svećenik njihove vjeroispovijesti. Da kaznu izvrši deset momaka i da časnik-liječnik ustanovi smrt osuđenika. Na kraju, odgovorni Cerjak treba da sačini zapisnik o izvršenju kazne, itd. I ovo je jedan od pokušaja dokazivanja “zakonitog” rada tih organa.

Sarajevom su svaki dan kružile nove vijesti o hapšenju, odvođenju i strijeljanju. Mnogi građani, među kojima je bilo žena i djece, odvedeni su tih dana, a da se nikada nije saznalo za njihovu sudbinu. Većina je transportovana u zloglasni logor Jasenovac i tamo likvidirana. Kada je ponestalo vagona za transport u logore, mnoga nova mjesta u Sarajevu su, pored Vraca, Berkovića vile, Bendbaše i drugih, postala stratišta. Često su se čuli pucnji na Kozijoj ćupriji, iza Vojnog logora, na Bakarevcu i drugim mjestima. Redarstveni čas je pomjeren i počinjao je u 18.00 sati. I to vrijeme ustašama nije bilo dovoljno da iskale svoj bijes. Po danu su izvodili na ulice ranije uhapšene ilegalce koji su im služili kao mamac. Svaki onaj ko bi im se približio i sa njima razgovarao, bio bi uhapšen. Dovoljno je bilo da ustaše čuju i neprovjeren podatak o nečijoj simpatiji prema NOP-u, pa da ga liše slobode. Tako je, npr. u Odredbi Redarstva oružničkih snaga, broj 153/taj. 1945. od 30.1.1945. godine, rečeno: “Redarstvo oružanih snaga ispostava Sarajevo određuje premetačinu  stana i uhićenje g. Sabrije..., domobran iz Samovozne bojne, a dobro ga poznaje šofer od generala Gaščića. Imade navodno kožni kaput. Postoji sumnja da ilegalno djeluje.” I ovaj podatak jasno govori koliko su ustaše uspaničene. Nisu uspjeli saznati ni prezime tom čovjeku, a izdaju nalog za hapšenje, koji je u to vrijeme predstavljao smrt. Luburić se dovijao na razne, već isprobane načine da bi prikrio svoju zločinačku djelatnost. Tako je, npr, često objavljivano u dnevnoj štampi da se vrše racije s ciljem pronalaženja sakrivenih živežnih namirnica. Ponekad su objavljivana imena uhvaćenih švercera, kazne i slično. Međutim, providnost lažnog prikazivanja ogleda se  u tome što je 6.  marta 1945. godine Večernji  list objavio javni poziv građanstvu: “Ukoliko je prilikom posljednjih opsežnih racija na tajna skladišta živežnih namirnica učinjeno nešto krivo da se obrate pismeno Stožeru pukovnika Maksa Luburića jer postoji posebno imenovano povjerenstvo kome je na čelu ustaški muftija dopukovnik PTS-a hadži-hafiz Akif ef. Handžić«.

Ustaše su osjećale da imaju cijeli grad protiv sebe. Da bi još više zastrašili građane, ustaše su noću između 27. i 28. marta 1945. godine objesili na Marindvoru, od Fabrike duvana do Zemaljskog muzeja, 55 građana. Ustaše nisu birale ni vjeru ni naciju. Tu je bilo Srba, Muslimana, Hrvata, muškaraca i žena, mladih i starijih. Medu obješenima bio je i jedan broj policijskih činovnika. Prema kazivanjima nekih građana koji su stanovali u neposredoj blizini, jedan broj obješenih donesen je već poubijan, a drugi su ubijeni vješanjem. Čuli su se pucnji. Pijani, krvožedni koljači tjerali su neke žrtve da pjevaju, tukli ih kundacima i pendrecima pa tek onda objesili. Kao razlog vješanja, u Večernjem listu od 28. 3. 1945. godine, objavljeno je: “Kazna odmazde vješanjem zbog djela umorstva i atentata”. Navodno u vremenu od 22. do 24. marta 1945. godine ubijena su četiri policijska agenta. Na obavijesti o odmazdi vješanjem stoji i kratko obrazloženje: “jer su bili djelatni članovi protudržavnih organizacija, postrojenih u 'petorke' sa zadaćom da vrše atentate na predstavnike hrvatskih vojnih i građanskih vlasti, pozornim tvorivima dižu u zrak pojedine državne zgrade, vrše djela sabotaže i druge protudržavne čine, te konačno provedu unutarnji udar u gradu Sarajevu”. Bojazan od “unutarnjeg udara” je sigurno osnovni razlog svirepih represalija.To je, u stvari, razlog Luburićevog dolaska u Sarajevo. Pored toga, ustaško i gestapovsko divljanje dostiglo je svoj vrhunac kada su saznali za nestanak jednog od najznačajnijih dokumenata - Plana odbrane grada, koji se nalazio u kasi potpukovnika Vedela, načelnika štaba, generala Hajna Katnera, koji je jedini imao ključ od kase. Prema utvrđenim podacima, Plan je naša obavještajna služba, preko Valtera i jednog domobranskog oficira, pribavila i dostavila Operativnom štabu Grupe korpusa JA, pa je tako pružena veoma značajna informacija za uspješnu borbu za oslobođenje Sarajeva. Pored uhapšenih nekoliko stotina pripadnika NOP-a, pa i potpuno nevinih građana, u zatvoru se našlo i 25 njemačkih vojnika i 150 pripadnika oružanih snaga NDH.

Vijest o vješanju brzo se proširila Sarajevom. Najbolji pregled stravičnog događaja imali su putnici tramvaja koji je prolazio drugom stranom ulice. Građani, puni revolta, stiskali su zube i pesnice, okretali glave i reagovali. To su ustaše  pretpostavljale,  pa su u svaki tramvaj ubacivali po jednog ili više agenata koji bi odmah hapsili one koji reaguju. Tako je, prema priči vozača Petra Jurića, i mlada kondukterka Ružica Seibol izgubila život samo zato  što je  rekla: “Šta ovo rade, pobogu?”.

To nije uplašilo Sarajlije. I pored toga, bilo je građana koji su prolazili ispred stražara odajući posljednju poštu ubijenim. Mnogi su i po nekoliko puta prolazili u namjeri da prepoznaju nekoga - rođaka, komšiju ili, pak, druga. Tako je i kćerka obješenog Mustafe Ćemalovića,  19-godišnja Adila, došla da posljednji put vidi oca. Nije mogla izdržati da ne potrči i još jednom zagrli ubijenog oca, ali na njenu sreću, spotakla se i pala. U tom momentu, iz krvnikove mašinke rafal je prešao iznad njene glave. Slučajnost je htjela da ostane živa.

 
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 10 Srpanj 2017 22:34

 

SijeloSarajevo u NDH: Dok gradska elita derneči, Jevrejima se propisuju nove žute trake, likvidira se SPKD "Prosvjeta"

Vuk Bačanović

Sarajevski novi list, glasilo ustaškog fašističkog režima, pod uredništvom Emila Lasića i Ante Dagelića njegovao je vrlo specifičnu uređivačku politiku. 
Novi.ba će  danas analizirati uređivanje rubrike "Domaće vijesti" iz broja 34. iz juna 1941. Glavna vijest nam dolazi iz onovremenog  sarajevskog "night life-a". Čitateljstvo je obavješteno da je "Uspjelo sijelo u domu povjerenika g. Hakije Hadžića", inače privremenog "namjesnika" Ante Pavelića za BiH. Sijelu su prisustvovali g. generalmajor Dippold, doglavnik g. Sunarić, načelnik sarajevske općine g. Hadžikadić, pobočni časnik Ćus, logornik g. Drago Jilek, donačelnik g. Jurišić i, kako se navodi, mnogi drugi. Nepotpisani novinar je ovo druženje lično i politički bliskih ljudi opisao sljedećim riječima: "Ugledni domaćin g. prof. Hakija Hadžić... vrlo je srdačno primio svoje goste, koji su se u najugodnijem raspoloženju zadržali kod  njega duže vremena."

Šta je bio povod tako ugodno druženju list nas obavještava odmah u članku koji je urednik rasporedio iza ove tople ljudske priče, a čiji naslov glasi: "Obustavljeno djelovanje srpskog društva Prosvjeta". Dokaz "zločinstva", društva utemeljenog u 19. vijeku jeste "društvena knjižnica" u kojoj se, "na ćirilici pisano vidi u pravom svjetlu sve ono, čemu i kojoj svrsi je imala služiti ova srpska prosvjetno-kulturna institucija".

"Danas, kako je učinjeno u Sarajevu, bit će i po ostalim gradovima na području Nezavisne države Hrvatske. Sva ovakva i slična prosvjetno-kulturna društva bit će likvidirana. Mjerodavne vlasti će posebnom odredbom regulirati pitanje njihove pokretne i nepokretne imovine, kao što će biti u konkretnom slučaju s društvom 'Prosvjeta' u Sarajevu.", zaključeno je u članku.

Drugi povod svečanog sijela u kući povjerenika g. Hadžića, može se pročitati u trećem najistaknutijem naslovu istaknutom u istoj rubrici na strani četiri: "Židovi će nositi nove oznake":

"Židovi po rasi stariji od 14 godina imadu nositi, kada su izvan vlastitog stana, židovsku oznaku u obliku okrugle, limene pločice, promjera 5 cm. Ploča mora biti žuto obojena i na njoj u sredini crnom bojom označeno veliko slovo "Ž" dužine 3, a širine 2. cm. Ovaj se znak ima nositi vidljivo na lijevoj strani prsiju. Ravnateljstvo redarstva u Sarajevu izdavat će ove oznake kroz koji dan, što će prestati vrijediti dosadašnje odredbe u pogledu vanjskog označivanja Židova. Pod pojmom Židov smatraju se židovi bez obzira na vjeru, te se sve mjere protiv Židova odnose i na židove katoličke, muslimanske i evangelističke vjere. Posebno se upozorava da se novopokršteni židovi smatraju kao pravi... Zabranjuje se židovima posjećivanje korza, parkova, javnih lokala, kao kafana, gostiona, hotela i slastičarnica, kao i brijačnica.", kaže se u saopštenju koje je potpisao načelnik "Redarstvenog ravnateljestva Branko Djiković.

Urednik je u istu rubriku "složio" i druge, očigledno jednako bitne vijesti. Npr. u koje sate porodice u kinu Apolo mogu uživati u "najvećem filmu današnjice" Židov Suss (inače opskurnoj hitlerovskoj antisemitskoj bljuvotini), te kako su neke kalfe položile majstorske ispite, kako je izvjesni Brajković pao sa bicikla i slomio ključnu kost, te kako je gradski tramvaj dobio nova svjetlosna slova.

 
Historijski retrovizor
Subota, 08 Srpanj 2017 15:49

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (3)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Prijedorska i sarajevska rezolucija također oštro ustaju protiv ustaških zločina. Sarajevska rezolucija traži da se zavede stvarna sigurnost života, časti, imovine i vjere za sve građane u državi bez ma kakave razlike, što će reći za Srbe i Židove. Dalje se zahtjeva da se ubuduće ne dozvoli da se poduzimaju ma kakve akcije koje će po svojoj naravi izazvati pobune i krvoprolića u narodu.

Zvuči istina naivno, ali je bez dvojbe odvažno, kada se u ustaškom novom poretku traži da se pozovu na sudsku odgovornost svi stvarni krivci, bez razlike kojoj vjeri pripadaju, te da se najstrožije kazne prema zakonu kao i oni koji su ovakva zlodjela naređivali i za njih dali mogućnost, pa dalje, da zakone primjenjuje samo redovna vlast i redovna vojska, što bi praktično značilo ukidanje ustaških političkih i vojnih formacija (sve ove tačke ponovila je i banjalučka rezolucija).

Manje je odlučan stav Tuzlanske rezolucije, ali  se i u njoj nalazi tvrdnja da su neredi  izazvani ispadima protiv Srba od strane neodgovornih elemenata, a nažalost se ti ispadi protiv njih dešavaju i u najnovije vrijeme, pa to onda izaziva na osvetu.

U rezoluciji se traži da se svi krivci za nezakonite čine koji su ovim nemirima prethodili pozovu na odgovornost i javno kazne.

Osim ovih energičnih osuda fašističkih metoda i prema Srbima i Židovima, rezolucije su glavnu pažnju posvetile pitanju učešća Muslimana kao cjeline u ustaškim zlodjelima. Banjalučka rezolucija napominje da Muslimane ispunjava naročitim negodovanjem činjenica što su stanoviti elementi  uvukli u protusrpsku akciju i “dio muslimanskog ološa, što mi žalimo i osuđujemo.”

Zatim se nastavlja: “Mi znamo dosta primjera gdje su ustaše pristupile klanju hrišćana pod fesovima na glavi. To je bilo u Bosanskom Novom gdje su četiri kolone ustaša došle iz prijeka s fesovima, udružili se s muslimanskim ološem i izvršili klanje hrišćana u masama. Isto se desilo i u Bosanskoj Kostajnici, gdje je na isti način i za jedan dan poklano 826 hrišćana; i u Kulen Vakufu se to isto radilo i tu se naročito istako Miroslav Matijević, ustaša iz Vrtoča. Tu je poklano oko 950 hrišćana, što je dalo povoda za osvetu četnika od 6. septembra kada je Kulen Vakuf zapaljen i gdje je platilo glavom 1.365 muslimana, ljudi, žena i djece. Mi znamo slučajeve gdje su neke ustaše katolici udarili na hrišćane s povicima: Udri, Mujo, drži ga Haso, ne daj mu tamo Meho i slično. Mi znamo i takvih slučajeva, gdje se šaptalo hrišćanima, kako ih ubijamo i koljemo mi balije, da ih tako istrijebimo. Da smo mi htjeli trijebiti i prevjeravati Srbe i druge, mi smo to mogli činiti prije nekoliko stotina godina, kada smo imali više vlasti nego danas i kada se takav postupak mogao lakše pravdati nego danas.”

Sarajevska rezolucija kaže da među počiniteljima raznih zlodjela ima i takvih koji nose muslimanska imena. Konstatira da je zlodjela mogao činiti samo ološ i kriminalni tipovi, koga ima u svakoj zajednici. Konstatiramo i to – veli se dalje – da oni nisu to od sebe činili dok im nije dato oružje, ovlaštenje, često puta i naredba.

Dalje, sarajevska rezolucija napominje kako se prilikom pokolja izrabljivao fes i muslimanska imena da se odgovornost za zlodjela obori na Muslimane.

Prijedorska rezolucija obarajući se na ustaški logor u Prijedoru, ističe slijedeće: “Za vrijeme pobune u okolini mjesta, bez pitanja ma kog Muslimana, naoružavao je ovaj logor među ostalim Muslimanima i najgori ološ, pa čak i Cigane, te ovakve tipove upotrebljavao uz saradnju divljih ustaša za ubijanje mirnog stanovništva grko-iztočne vjere, a to se poslije radilo u cilju da se prikaže kako su samo i jedino Muslimani zulum činili. Znanjem toga logora divlje ustaše nose fesove te se stvara zabuna da sve zlo vrše Muslimani. Čak se i prezime Tomislava Dizdara, nekakvog ustaškog zapovjednika, koji je prvi izdao naredbu za mjesno ubijanje, iskorištava da se prikaže kao da je taj zapovjednik Musliman.”

Mostarska rezolucija reagira u istom duhu ovim oštrim riječima: “Sa najvećom rezignacijom odbijamo od časti imena muslimanskoga sve ono što nam se od nekih pojedinaca zlonamjerno podmeće, sa namjerom, da sa sebe prebace odgovornost na nas i zahtijevamo da se prilikom vršenja raznih akcija zabrani nemuslimanima nošenje fesova, kao simbola islamske pripadnosti, dozivanje muslimanskim imenima i slično, što se opetovano i sistematski čini.”

 
Historijski retrovizor
Utorak, 04 Srpanj 2017 10:27

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (3)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Krajem kolovoza 1941. bilo je oko 500 osoba koje su bile osuđene radi prekršaja odredbe o redarstvenom satu. Od njih je “ubrano” oko 160.000 kuna koje su uplaćene Uboškoj zakladi općine grada Zagreba. U istom je razdoblju od tog broja njih oko pedeset poslano u zavičajnu općinu, a tridesetak se nalazilo na prisilnom radu u Lici.

Pored svih redarstvenih mjera mnogi Zagrepčani se i dalje nisu pridržavali propisa o redarstvenom satu i ostajali su na ulici i poslije 21 sat navečer. Redarstvene su vlasti 21. rujna 1941. uhitile 37 osoba koje su bile zatečene na ulicama, a da nisu imale nikakve propusnice. Sve uhićene osobe bile su kažnjene zatvorom i novčano kažnjene. Odredbe o uvođenju redarstvenog sata građani su i kasnije kršili, unatoč zatvorskim i novčanim kaznama. Tako je 6. listopada 1941. redarstvo radi prekoračenja redarstvenog sata uhitilo 12 osoba. Prema pisanju Hrvatskog naroda “svi noćni šetači će biti kažnjeni najosjetljivijim novčanim kaznama, a osim toga i zatvorom do mjesec dana. Kako je opet primijećeno, da u subotu i nedjelju ima mnogo više šetača, nego ostalih dana bit će ovi posebno i najoštrije kažnjeni.”

U studenom 1941. Hrvatski narod je pisao: “U posljednje vrijeme javlja se sve manji broj tako zvanih noćnih šetača. Zagrebačko redarstvo nije imalo s njima mnogo posla, budući da je određena velika kazna za onoga koji se zateče na ulici poslije redarstvenog sata. Neko vrijeme zbog toga nije bilo mnogo uhićenja. Međutim, jučer je redarstvo opet uhitilo 20 'noćnih šetača'. Ovaj put će se s takvim okorjelim prekršiteljima najstrože postupati. Oni će biti kažnjeni osjetljivim novčanim kaznama, a kasnije će biti poslani na prisilni rad.”

Redarstvene mjere u Zagrebu protiv prekršitelja odredbi o redarstvenom satu, provođene su za cijelo vrijeme postojanja NDH. Tako se u Državnom arhivu u Zagrebu nalazi građa Redarstvene oblasti za grad Zagreb i to knjige (urudžbeni zapisnici i kazala) i nešto malo spisa. Iz urudžbenih zapisnika vidljivo je da se i kasnijih godina postojanja NDH još uvijek provode kažnjavanja zbog prekoračenja redarstvenog sata kao i zbog neizvršavanja obaveza o zamračenju grada. Obzirom da uz ove urudžbene zapisnike spisa nema, nije moguće utvrditi detaljan sadržaj kao ni način rješavanja tih slučajeva. Tako je Redarstvena oblast Zagreb 4. rujna 1944., pa do daljnje odredbe, odredila da redarstveni sat za slobodno kretanje na području grada Zagreba traje od 23 sata navečer. Poslije toga nitko se «ne smije kretati po gradu, a krčme, zalogajnice, gostione, kavane i barovi ne smiju iza određenog sata poslovati.” Primjerice, zagrebačko je redarstvo u razdoblju od 15. studenog do 1. prosinca 1944. zbog prekoračenja redarstvenog sata, prosjačenja, skitnje i izbjegavanja vojne obaveze uhitilo 90 osoba.

Pored odredbi o redarstvenom satu Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu izdalo je i odredbu o potpunom zamračenju grada. Tako je 17. travnja 1941. zagrebačko redarstvo upozoravalo i nalagalo da “svi stanovnici grada Zagreba odmah i bezuvjetno provedu mjere kako bi zamračenje grada (uključujući i svjetla motornih vozila) bilo potpuno. Sve one osobe koje su odgovorne za kršenje odredaba i zamračenju grada biti će odmah uhićene.” Pored toga takvim je osobama u vremenu od osam dana bila iskapčana električna struja, a kod ponovnog ukapčanja morali su u cijelosti platiti uobičajenu pristojbu. Počevši od 10. svibnja 1941. rasvijetljeno je bilo samo središte grada s namjerom da se ovisno o situaciji rasvjetljavaju i drugi dijelovi grada, ali je ostala odredba o obaveznom zamračenju stanova i motornih vozila. Prema pisanju Hrvatskog naroda “čim bude uređaj za ukapčanje i iskapčanje struje učinjen svrsishodnim, odmah će dotična ulica biti rasvijetljena.” Pored toga su činjena i pokusna zamračivanja grada. Tako je 17. svibnja 1941. sva javna rasvjeta u Zagrebu koja je kako je navedeno bila djelomično uspostavljena, bila postupno gašena i paljena.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search