LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Petak, 26 Svibanj 2017 12:04

 

Karl NovakTajna istorija: Čiča Dražo, gde su tvoje pare????

Autor: Rade Jerinić, Beograd

(Na slici, Karl Novak, čovjek od Mihailovićevog najvećeg povjerenja)

Na tajnom računu u švajcarskoj privatnoj banci Engel u Cirihu četnički vođa imao je deponovano više od tri miliona švajcarskih franaka. Ovlašćenje za raspolaganje sredstvima na računu imao je pukovnik Karl Novak, komandant četničkih snaga u Sloveniji.

Dragoljub – Draža Mihailović je istorijski osporavana ličnost. O njegovoj ulozi u istoriji postoje oprečna tumačenja. Jedni ga vide kao heroja, monarhistu, Srbina i oficira koji nije hteo da pogazi zakletvu datu svom kralju. Drugi ga vide kao izdajnika, čoveka koji je sarađivao sa Nemcima i Italijanima, pa čak i ustašama u borbi protiv Titovih partizana. Istoriju pišu pobednici. Tu nema pomoći. Čak ni to što ga je sud Republike Srbije rehabilitovao i priznao njegovom pokretu oslobodilački i antifašistički karakter ne menja mnogo vezano za predstave duboko urezane u kolektivnu psihu naroda koji danas naseljava ovaj prostor, čije su kolektivne psihoze uglavnom oblikovane komunističkom poratnom propagandom. Te kontroverze vezane za generala Mihailovića i njegov četnički pokret neće biti još dugo vremena rešene.
Ipak, ono što se Dragoljubu – Draži Mihailoviću ne može osporiti je inteligencija. Nebrojeno puta je dokazao britkost uma ovaj generalštabni pukovnik, a potonji general. Ipak, najveću promućurnost i dalekovidost je pokazao kada je raspolaganje novcem koji se nalazio na računu u Švajcarskoj i koji se vodio na njegovo ime poverio Slovencu. Istine radi, čovek po imenu Karl Novak jeste bio Slovenac, ali je bio i predratni generalštabni major Kraljevske vojske, a posle i komandant u Kraljevoj vojsci u otadžbini i četnički vojvoda. Iako snage kojima je komandovao u Sloveniji nisu bile velike, brojale su manje od hiljadu boraca, istorija je zabeležila da je četnički pokret bio aktivan u Sloveniji u vreme Drugog svetskog rata i da se tamo borio protiv Nemaca i Titovih partizana. Zvali su ih Plava garda, a Karl Novak im je bio komandant. Njega je Draža kao čoveka od svog najvećeg poverenja ovlastio da raspolaže sa više od tri miliona švajcarskih franaka, što bi danas bio ekvivalent desetostruko većoj sumi istih novčanica. Dakle, radilo se o pozamašnoj sumi novca i general Mihailović je, nemajući verovatno dovoljno poverenja u svoje saradnike srpske nacionalnosti, istovremeno rukovodivši se načelom opreznosti u pogledu ishoda rata, ali svoje lične sudbine, odlučio da ovaj posao poveri majoru Novaku računajući na njegovu diskreciju i umešnost. Ipak, cela ova operacija nije ostala neprimećena od svih obaveštajnih službi koje su u to vreme operisale u neutralnoj Švajcarskoj, koja je ujedno bila i najveći kreditor svih zaraćenih strana. Priča o Dražinim milionima u Švajcarskoj je i danas poprilično nepoznata, čak i u istorijskim krugovima. Da nije bilo otvaranja američkih dosijea iz Drugog svetskog rata, ali i aktivnosti američkih agencija u to vreme koje su nakon završetka sukoba uglavnom bile skoncentrisane na otkrivanje opljačkanog blaga, verovatno ni danas ne bismo znali mnogo.

Više od tri miliona švajcarskih franaka koji su u privatnoj Švajcarskoj banci Engel u Cirihu bili deponovani na ime generala Dragoljuba – Draže Mihailovića nakon njegove smrti nestali su sa računa, stoji u belešci koje su sačinili operativci vojne obaveštajne službe vojske Sjedinjenih Američkih Država 8. jula 1947. godine. Američki obaveštajci tvrde da je novac 1943. godine na pomenuti račun deponovala jugoslovenska kraljevska vlada u izbeglištvu u Londonu. Nije jasno koja je namena ovog novca bila, da li se radilo o ličnim sredstvima ili pak sredstvima namenjenim za finansiranje aktivnosti Jugoslovenske vojske u otadžbini, ali je poznato da je to učinjeno po nalogu kralja Petra Drugog Karađorđevića. Radilo se o njegovom ličnom nalogu i, prema američkim izvorima, iz zlatnih rezervi Kraljevine Jugoslavije odvojena je određena količina i konvertovana u švajcarske franke i deponovana na pomenuti račun.

 
Historijski retrovizor
Petak, 19 Svibanj 2017 21:04

 

JasenovacArhiva: Jedan interesantan bugarski dokument o koncentracionom logoru Jasenovac

Dokument br. 81

Izvješće atašea za tisak veleposlanstva Bugarske u NDA Petra Lungova veleposlaniku Bugarske u NDH Jordanu Mečkarovu o posjeti stranih dužnosnika akreditiranih u Zagrebu hrvatskom koncentracijskom logoru Jasenovac, Br. 40/ Т. А. Zagreb, 7. veljače 1942. g.



Povjerljivo

Gospodine Ministre,
Prekjučer, 6-og o.m., petak, odjel za tisak Ministarstva vanjskih poslova pozvao je nas, skupinu predstavnika stranih zemalja, u posjet koncentracijskom logoru u Jasenovcu – danas najvećem i najpoznatijem logoru u Hrvatskoj. Očito, svrha ovog posjeta bila je pokazati kako koncentracijski logori u Hrvatskoj nisu mjesta za mučenje nego mjesta za rad u kojima se izoliraju osobe koje opasno ugrožavaju javni red i mir do popravljanje njihovog ponašanja.

U posjetu logoru sudjelovali su: njemački ataše za tisak gosp. Malberg, gosp. Rekuard pobočnik njemačkog opunomoćenog ministra Kaschea, jedan njemački bojnik, gosp. Schuster – predstavnik GTA, dopisnici njemačkih novina gosp. Gruber i gosp. Hörhager, predstavnica Associated Press-a gđa Hausberger (Njemica) koja sada radi za neke južnoameričke agencije, predstavnik “Stephanie” gosp. Solari-Boci, dopisnik “Corriere della Serra” gosp. Benedetti, predstavnik papinskog nuncija u Hrvatskoj i još jedan katolički kanonik, voditelj ureda za tisak u mađarskom poslanstvu gosp. Fr. Grof, dopisnik mađarske novinske agencije gosp. Bolgar, dopisnik rumunjske novinske agencije “Rador” gosp. Ksifta, crnogorsko-hrvatski publicist gosp. Lipovac, gosp. Mazzura – voditelj odjela za tisak Uprave za tisak i kulturne veze Ministarstva vanjskih poslova – i bugarski ataše za tisak Lungov.

Voditelj grupe bio je sam ravnatelj Ravnateljstva za javni red i sigurnost gosp. Eugen Kvaternik. Naime, pod nadležnošću toga Ravnateljstva nalaze se kako koncentracijski logori tako i policijska “sudišta” koja odlučuju tko i na koliko vremena mora biti poslan u te logore. Formalno, Ravnateljstvo za javni red i sigurnost predstavlja sektor Ministarstva unutarnjih poslova, ali gosp. Eugenu Kvaterniku je uspio dobiti skoro potpunu neovisnost. Zbog nadležnosti njegovog ureda, posebice po pitanju progona Židova, u zadnje vrijeme je nastao sukob između gosp. Kvaternika i ministra unutarnjih poslova gosp. Artukovića te je bilo glasina o ostavci gosp. Kvaternika. Međutim, Poglavnik je u međuvremenu promaknuo gosp. Eug. Kvaternika u čin bojnika Poglavnikove tjelesne bojne, što je bio jedan od znakova stabilizacije njegova položaja. Izgleda da su i Eug. Kvaternik i Artuković – obojica bivši emigranti i borci protiv Jugoslavije – jednako vrijedni i potrebni Poglavniku, zbog čega je odlučio da neće razriješiti niti jednoga. S druge strane, postojeća međuresorna previranja daju Paveliću jako dobru mogućnost da uvijek bude arbitar, pogotovo u tako osjetljivom području kao što je policija u autoritarnim državama. Posjeta stranih dužnosnika, koju je g. Eug. Kvaternik sada priredio u jedan od njemu podređenih logora, nesumnjivo predstavlja manifestacija njegovih postignuća pred svijetom, a time i dokazivanje koliko je potreban režimu.

Od Zagreba do Jasenovca, što je udaljenost od oko 120 km na liniji Zagreb – Zemun (Beograd), putovali smo posebnim vlakom koji je krenuo u 6,30 sati ujutro te se istim vratili nazad u 8 sati navečer. Jasenovac je selo s oko tisuću stanovnika. Od kolodvora su nas odveli do velike zgrade u centru sela – bivše privatne kuće – u kojoj se sada nalazi središnja uprava logora. (Sam logor se nalazi izvan sela).

 
Historijski retrovizor
Četvrtak, 11 Svibanj 2017 08:50

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (4)

Dr Husnija Kamberović

Tito je taj svoj jasan stav iskazao i prilikom posjete Bosni i Hercegovini početkom aprila 1971. godine. U izlaganju u Bugojnu 7. aprila 1971. Tito je govorio o popisu stanovništva: “Mislim da to teče dobro. Ja sam se uvijek zalagao da se poštuje pravo svakog čovjeka da sam kaže šta je, da se opredijeli, da se izjasni ili ne izjasni. Ako neko kaže da je Jugosloven, to ne treba da znači da on ne priznaje nacionalnost. Njemu, možda, smetaju upravo ti nacionalni konflikti, koji su obično manjeg značaja, pa hoće da to mimoiđe i kaže: ‘Ja sam Jugosloven’. A to pokazuje težnje naših širokih masa, naših ljudi dolje da sačuvaju našu zajednicu, onakvu kakva jeste”. (AJ, KPR, II-1, Posjeta Zenici i Bugojnu, 5-7. aprila 1971. godine.

Nakon sagledavanja raznih debata o muslimanskom nacionalnom identitetu sredinom 1960-ih i početkom 1970-ih godina može se zaključiti da je Tito doista podržavao afirmaciju tog identiteta, a politički aktivisti i naučnici koji su se aktivno angažirali na dokazivanju i promoviranju tog identiteta pozivali su se na Tita kao ključnog saveznika. Znao je, doduše, Tito ponekad u svojim javnim govorima “zaboraviti” na Muslimane. Tako je, na primjer, na mitingu u Kraljevu 3. aprila 1973. govoreći o predstojećim ustavnim promjenama, prema izvještaju sarajevskog lista Oslobođenje, kazao. “Mi sada nastojimo da likvidiramo elemente koji su nas razdvajali u prošlosti, da izgradimo sa šest republika, pet naroda i više narodnosti, jedinstvenu socijalističku zajednicu, društvo koje će biti sposobno za život, koje će biti poštovano, koje će znati da čuva ono za šta smo mi dali ogromne žrtve za vrijeme oslobodilačkog rata”. (“Govor druga Tita na mitingu u Kraljevu. Da ili Ne radničke klase u interesu cijelog društva”. Oslobođenje, 4. aprila 1973, 2.) Spominjući pet, a ne šest naroda, nije ostalo neprimijećeno u Bosni i Hercegovini, ali je tumačeno samo kao lapsus linguae.

Međutim, krajem 1990-ih, dugo godina nakon smrti, Tito će se ponovo dovoditi u vezu s fenomenom nacionalnog identiteta Muslimana, ali će mu se sada, u skladu sa promijenjenim političkim okolnostima u kojima se nudilo drugačije viđenje uloge Tita u povijesti, dodjeljivati druga uloga. Jedni su počeli pisati kako je Tito jednostavno “stvorio” muslimansku naciju, a drugi su ga optuživali da je iznevjerio Muslimane i nije doprinio njihovom nacionalnom razvoju. Doduše, profesionalni historičari u Bosni i Hercegovini nisu tome posvećivali posebnu pažnju, a radovi filozofa Esada Zgodića i sociologa Šaćira Filandre, koji su nešto o tome pisali, ostali su uglavnom na teorijskoj razini razmatranja ovoga pitanja. (Esad Zgodić, Titova nacionalna politika. Temeljni pojmovi, načela i vrijednosti, Sarajevo 2000; Šaćir Filandra, Bošnjaka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998.

No, u vrijeme kada se koncem 2004. formirao Savez udruženja “Josip Broz Tito” pokrenuto je i pitanje Tita i Muslimana. Kao primjer na ovom mjestu ću samo navesti jednu polemiku koja se u javnosti vodila početkom 2005. godine. Prvo je sarajevski list Preporod objavio članak Enesa Ratkušića, novinara iz Mostara, u kojemu se oštro kritizira inicijativa o formiranju tog saveza. (Enes Ratkušić, “Koga truju kopači po prošlosti”, Preporod, br. 1/795, Sarajevo 1. januar 2005, 8.)

On je tvrdio kako je Tito samo iskoristio Muslimane u vrijeme Drugog svjetskog rata, a potom ih zaboravio. Poslije rata “Josipa Broza je uhvatila neka čudna amnezija, pa je Muslimane naglo zaboravio i učinio bezimenim. Džaba što su ginuli za ideale i ravnopravnost”. Prema ovom mišljenju, on se Muslimana sjetio tek 20-ak godina poslije rata “kada se kao lider nesvrstanih trebao nametnuti dijelu svijeta kome je Bog podario crno zlato. (…) Tada je Muslimanima velikodušno vratio ono isto ime kojim ih je pozivao u borbu. Koliko bošnjačke djece i omladine danas zna koliko smo vremena u tom njegovom društvu tumarali bez imena?!”

 
Historijski retrovizor
Nedjelja, 30 Travanj 2017 20:23

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (3)

Dr Husnija Kamberović

Valja postaviti pitanje šta je tokom 1960-ih Tito stvarno mislio o pitanju nacionalnog identiteta Muslimana. Analiziranjem njegovih govora i konkretne političke akcije iz toga razdoblja može se zaključiti da je on sredinom 1960-ih doista ne samo formalno podržao proces priznavanja nacionalnog ideniteta Muslimana nego je taj proces smatrao veoma važnim za realizaciju vlastite političke strategije jačanja političkih periferija koje je smatrao važnim saveznicima u procesu očuvanja jugoslavenske države. Naime, Tito je tokom 1960-ih godina podsticao jačanje političkih periferija u Jugoslaviji (Bosna i Hercegovina, Makedonija, Kosovo, Vojvodina) kako bi stvorio određenu političku ravnotežu u odnosu na dva snažna politička centra čija je konfrontacija bila opasnost za opstanak jugoslavenske države. Tito je podržavao sve političke procese koji su vodili jačanju tih političkih periferija, a priznanje zasebnog nacionalnog identiteta Muslimana, te ublažavanje odnosa prema zapadnohercegovačkim Hrvatima, uz nešto snažniju podršku obnovi Bosanske krajine nakon katastrofalnog potresa koncem 1969, vodilo je čvršćoj integraciji Bosne i Hercegovine, čije je političko vodstvo tokom 1970-ih bilo najvjerniji Titov suradnik u Jugoslaviji. (Husnija Kamberović, “Josip Broz Tito i političko rukovodstvo Bosne i Hercegovine od sredine šezdesetih do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća”, Tito i Bosna i Hercegovina. Zbornik radova, Sarajevo 2006, 202.

Prema nekim tvrdnjama, Tito je tokom 1960/61. podržao koncept afirmacije muslimanskog nacionalnog identiteta, i to na jednom sastanku u CK SKJ kada je Uglješa Danilović težnju Muslimana da se deklariraju kao nacionalna zajednica jednostavno proglasio nacionalizmom. Replicirao mu je Avdo Humo, navodeći niz argumenata u korist muslimanskog nacionalnog identiteta, a Tito je podržao Humin stav da nije u pitanju nacionalizam nego prosto iskazivanje nacionalne posebnosti. Miko Tripalo, koji je prisustvovao tom razgovoru, izjavio je da je to “bilo prijelomno – iako nigdje tako nešto nije zapisano – za promjenu stava o Muslimanima kao posebnoj nacionalnoj grupaciji”. (Josip Šentija, Razgovori s Mikom Tripalom o hrvatskom proljeću, Zagreb 2005, 107-108.

Koncem 1960-ih Tito se dotakao pitanja Muslimana odgovarajući na zdravicu Džemala Bijedića na večeri 2. decembra 1969. povodom izbora za počasnog člana ANUBIH-a. On se zahvalio na izboru naglašavajući pozitivnu ulogu koju Akademija treba imati u “razvitku vaše zemlje u svakom pogledu, a što je naročito važno to što sam ja već rekao i u pristupnoj riječi naročito je važno da gajite bratstvo i jedinstvo u vašoj republici. Ovdje imate tri glavne nacionalnosti, to su Srbi, Hrvati i Muslimani. Razumije se da raskrojavam (?), da krojim (?) sada tu da li su Muslimani nacionalnost ili šta su … To ćemo … vi ste meni se čini jedna republika koji ćete kreirati jednu jugoslovensku ne naciju nego jugoslovensku zajednicu (aplauz) socijalističku zajednicu u svakom pogledu, da budu i društveni odnosi koji odgovaraju jednoj socijalističkoj zajednici”. (Arhiv Jugoslavije, Kabinet Predsjednika Republike, II-1, Odgovor predsednika Tita na zdravicu Džemala Bijedića na večeri u Sarajevu.

 
Osvrt Hamze Ridžala
Subota, 29 Travanj 2017 09:59

 

Izrael100 godina od Balfourove deklaracije - Britanci su udarili temelj državi Izrael

Hamza Ridžal, Sarajevo

Tokom 19. stoljeća među evropskim Jevrejima budi se ideja o nacionalnoj državi, obećanoj u biblijskom narativu, u kojoj bi živjeli isključivo Jevreji. Na toj ideji nastao je i cionistički pokret čijim se formalnim osnivačem smatra Theodor Herzl 1897. godine. Pokret je dobio ime po brdu Cion, na kojem se nalazio Jeruzalemski hram, a imao je za cilj ujedinjenje Jevreja u dijaspori i njihov povratak u mitsku zemlju Izrael. Budući da je pokret neumorno radio na ostvarenju svoje ideje, a podržan snažnim lobijem utjecajnih Jevreja u Evropi i Americi, broj Jevreja u Palestini povećao se s 11% iz 1922, a na 30% 1942. godine. Godine 1947., rezolucijom UN-a, područje Palestine podijeljeno je na arapsku i jevrejsku državu, a Jeruzalem je trebao biti pod međunarodnom upravom.

Nakon što je Ben Gurion proglasio Izraelsku državu 1948. godine, izbija Arapsko-izraelski rat, u kojem su Egipat, Sirija, Libanon i Jordan poslali vojnu pomoć Palestincima. Ipak, pomoć je bila nedovoljna, pa izraelska vojska pobjeđuje nakon petnaest mjeseci rata. Pritom je Egipat dobio pojas Gaze, a Jordan Zapadnu obalu.

Godine 1967. Izrael pokreće Šestodnevni rat, u kojem je za samo šest dana okupirao Gazu, Sinajski poluotok, Zapadnu obalu, Golansku visoravan i palestinski dio Jeruzalema. Tada su uspostavljene granice koje i danas u Izraelu važe kao prostor te države. Prema procjenama UN-a, nakon Šestodnevnog rata, protjerano je iz svojih domova 711.000 Palestinaca, dok je 600.000 Jevreja iz arapskih zemalja emigriralo u Izrael.

Iako je država Izreal proglašena 1948. godine, prvi zvanični državni dokument koji poziva na uspostavljanje Izraela nastao je trideset godina ranije, a izdala ga je Velika Britanija. Riječ je o Balfourovoj deklaraciji, objavljenoj 2. novembra 1917. godine. U svega 117 riječi podržane su kristalno jasno aspiracije Jevreja za stvaranje Izraela.

Jedan narod obećao je drugom narodu zemlju trećeg naroda

Balfourova deklaracija, ustvari, pismo je koje je Arthur James Balfour, minister vanjskih poslova Velike Britanije, poslao lordu Walteru Rothschildu, vođi jevrejske zajednice u Engleskoj. Nakon uvodnog pozdrava, Balfourd piše: “Vlada Njegovog Visočanstva gleda s blagonaklonošću na stvaranje nacionalnog ognjišta u Palestini za jevrejski narod i uložit će najveće napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, pri čemu treba jasno razumjeti da neće biti učinjeno ništa što bi moglo krnjiti građanska i vjerska prava postojećih nejevrejskih zajednica u Palestini, ili prava i politički položaj koji Jevreji uživaju u ma kojoj drugoj zemlji.”

Pismo završava porukom: “Bio bih Vam zahvalan kada biste prenijeli ovu deklaraciju Cionističkoj federaciji.”

 
Historijski retrovizor
Subota, 22 Travanj 2017 20:14

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (2)

Dr Husnija Kamberović

Među brojnom literaturom koja je 1960-ih godina naučno dokazivala postojanje muslimanskog nacionalnog identiteta ovdje ću samo spomenuti knjigu Atifa Purivatre o nacionalnom i političkom razvitku Muslimana. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970) U toj je knjizi Purivatra za svjedoka o nacionalnom identitetu Muslimana pozvao upravo Josipa Broza navodeći njegove riječi sa Drugog plenuma CK SKJ iz novembra 1959. kada je rekao kako “stvari u vezi sa nacionalnošću Muslimana treba postepeno likvidirati. Ljude treba pustiti pa neka ako hoće budu nacionalno neopredijeljeni građani Jugoslavije. Neka taj čovjek bude Bosanac, Hercegovac. Vani vas i ne zovu drukčije nego imenom Bosanac, pa bio to Musliman, Srbin ili Hrvat”. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970, 13)

Purivatra također citira Titov govor na Sedmom kongresu Saveza omladine Jugoslavije, održan u januaru 1963, kada je osudio politiku nacionalnog opredjeljivanja Muslimana i kazao: “A u čemu je pojam jugoslovenstva, šta, naime, znači biti Jugosloven? Danas to znači biti građanin socijalističke Jugoslavije. Međutim, iako je to jasno, kod nas postoje i jalove diskusije, na primjer o tome da li Muslimani treba da se opredijele za neku nacionalnost. To je besmislica. Svaki može da bude ono što osjeća da jeste i niko nema prava da mu natura neku nacionalnu pripadnost ako se on osjeća samo građaninom Jugoslavije.”

Purivatra je na temelju toga zaključio da je Tito od početka imao afirmativan stav u pogledu muslimanskog nacionalnog identiteta. Čak se ovdje Titovo mišljenje koristi kao ključni argument usmjeren prema onima koji osporavaju muslimanski nacionalni identitet. Međutim, pažljivim čitanjem se može zaključiti da Tito u svojoj diskusiji smatra da Muslimane ne treba prisiljavati “da se opredijele za neku nacionalnost”, nego im treba ostaviti mogućnost da se, ako žele, mogu izjašnjavati kao “građani socijalističke Jugoslavije”. Purivatra je, ipak, akcenat stavio na Titovo insistiranje na “slobodno razvijanje nacionalne i etničke samosvojnosti naših naroda”, pa time i Muslimana. U svakom slučaju, ovdje imamo primjer da nositelji ideje muslimanske nacionalne afirmacije iz 1960-ih godina upotrebljavaju Tita kao argument za tezu o postojanju zasebne muslimanske nacije. Purivatra je bio jedan od ključnih naučnih aktivista koji je u svojim nastojanjima da dokaže muslimanski nacionalni identitet u pomoć pozivao Tita i Komunističku partiju Jugoslavije. On je analizirao stavove Komunističke partije Jugoslavije o nacionalnom pitanju i tamo nalazio elemente koji su opravdavali njegovu tezu da je ta partija uvijek Muslimane smatrala zasebnim identitetom i zasebnom nacionalnom cjelinom. Upozoravao je na Petu zemaljsku konferenciju KPJ održanu u Zagrebu u novembru 1940, kada je Tito kazao da “Muslimani nisu formirana nacija, ali su etnička grupa”. Purivatra je zaključivao da su u KPJ uvijek “preovlađivale snage koje su imale pravilan stav o nacionalnom pitanju, pa i u slučaju BiH i bh muslimana. Partija je dosljedno poštujući marksistički stav o samosvojnosti svakog naroda bila protiv nacionalnog opredjeljivanja Muslimana, na čemu su tada insistirale velikosrpska i velikohrvatska buržoazija”. (Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, drugo izdanje, Sarajevo, 1970, 57)

 
Historijski retrovizor
Utorak, 18 Travanj 2017 19:13

 

TitoJosip Broz Tito i nacionalni indentitet Muslimana u BiH – dva viđenja (1)

Dr Husnija Kamberović

Kao zaseban nacionalni identitet Muslimani su u Bosni i Hercegovini zvanično priznati na sjednicama CK SKBiH u januaru i maju 1968, ali su se tek na popisu stanovništva 1971. mogli izjasniti kao Muslimani u nacionalnom smislu. (Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009)

Taj proces nije bio jednostavan ni lagan. To priznanje Muslimana kao nacije nije bilo stvaranje te nacije, nego prosto priznanje faktičkoga stanja. Tome je doprinijelo nekoliko faktora, a važnu ulogu u tom procesu imali su intelektualci koji su tokom 1960-ih godina u nekoliko naučnih projekata dokazivali posebnost nacionalnog identiteta Muslimana. Intelektualci koji su u tome sudjelovali bili su, zapravo, na partijskom zadatku. (Husnija Kamberović, “Stav političke elite o nacionalnom identitetu Muslimana u Bosni i Hercegovini sredinom 1960-ih godina”, Prilozi, br. 38, Sarajevo 2009, 165-191)

Da bi se bolje vidio odnos Tita prema nacionalnom identitetu Muslimana i jasnije sagledao način na koji su promotori muslimanskog nacionalnog identiteta argumentirali svoje stavove oslanjajući se na Tita kao važan argument, bilo bi potrebno ukratko oslikati kontekst u kojemu se od kraja Drugog svjetskog rata do sredina 1960-ih godina razvijao nacionalni identiteta Muslimana u Bosni i Hercegovini i objasniti motive komunističkog osporavanja nacionalnog identiteta te zajednice. Možda je to najbolje obja- snio Milovan Đilas kada je izjavio da su komunisti “polazili od činjenice da religija ne može biti odrednica nacije i nacionalne svesti”, te da ih je u razumijevanju činjenice da su Muslimani posebna nacija omela ideologija, prije svega komunistički ateizam, “koji nije mogao priznati da bi religija mogla biti neka forma kroz koju neko stvara naciju”. (Milovan Đilas i Nadežda Gaće, Bošnjak Adil Zulfikarpašić, Zurich, 1994, 103; Širi kontekst vidjeti u: Holm Sundhaussen, “Od mita regije do ‘države na silu’: Metamorfoze u Bosni i Hercegovini”, Prilozi br. 38, Sarajevo 2009, 11-30) Iz tog ideološkog ogrtača proizašlo je prvobitno negiranje muslimanskog nacionalnog identiteta i nada da će se oni, u skladu sa komunističkim razumijevanjem nacije, nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom pravcu. Krajem 1950-ih godina beogradski etnolog Milenko Filipović još uvijek je bio uvjeren da proces nacionalnog okretanja muslimana u srpskom i hrvatskom pravcu dobro napreduje “i da će dovesti do toga da hrvatsko-srpski muhamedanci neće predstavljati više nikakvu grupu, nego će postojati samo još nacionalno svjesni muhamedanski Srbi i Hrvati”. (Wolfgang Hopken, “Jugoslovenski komunisti i bosanski Muslimani”, Književna revija, Sarajevo, maj 1990, 6.) Međutim, pokazalo se da je ta dijagnoza ipak bila preuranjena, a svaki popis stanovništva je pokazivao da se mali broj muslimana izjašnjava pripadnicima srpske ili hrvatske nacije. To faktičko stanje će dovesti do promjene komunističkog stava o nacionalnom identitetu Muslimana i to saznanje je bilo presudno da je 1960-ih počeo proces priznanja muslimanskog nacionalnog identiteta. Taj je proces prošao kroz nekoliko faza, ali bismo mogli zaključiti kako je doba od 1961. do Ustava 1963. bilo pripremno razdoblje za priznanje Muslimana kao nacije, da se od 1963. do 1966. u Bosni i Hercegovini naučno argumentira teza o njihovom nacionalnom identitetu, a da se od 1966. do 1968. taj stav realizira i na jugoslavenskoj političkoj razini. (Husnija Kamberović, “Bošnjaci 1968: politički kontekst priznanja nacionalnog identiteta”, Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka. Zbornik radova, Sarajevo 2009, 60)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search