LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Subota, 14 Veljača 2015 12:45

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine u dokumentima i literaturi (3)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Stanje bošnjačkog naroda nakon ulaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu

Vjera, naslijeđena od pradjedova koji su prešli na islam, bila je duboko usađena u svijest Bošnjaka. Politika i odgovornost i za sebe i za druge, nažalost nisu. U Evropi se uveliko studirala medicina, otkrivani su uzroci bolesti, a kod nas nije bilo ni jednog ljekara, a kamoli bolnice. Jedino što se znalo o životu i smrti bilo je: Allah dao, Allah uzeo, kao da smo po svijesti još bili u Srednjem vijeku, jer se kultura zasnivala na usmenoj tradiciji, bez pismenosti na svom jeziku, a zakonodavstvo je bilo na tuđim jezicima.

Nakon što su ustanci protiv novog vladara u krvi ugušeni, bošnjački narod je ostao kao ishavješćen. Kojim putem krenuti? Sredstava informiranja nije bilo, novine koje su počinjale izlaziti Bošnjaci nisu bili u stanju čitati i razumjeti. O novom vladaru i njegovim namjerama nije se ništa znalo, a glasine su se širile kao požari i još više doprinosile općoj nesigurnosti. Bošnjačke porodice su preko noći siromašile, bilo da su prodavale imanja da prežive, bilo da su im ona oduzimana i takozvanim kmetopravom prelazila u ruke onih koji su obrađivali zemlju, a to su uglavnom bili hrišćani. Natalitet je također bio previsok za tako male ekonomske resurse, pogotovo što osim trgovine i zemljoradnje nije bilo druge privrede. I umjesto da se uče novom načinu privređivanja, mnogi muškarci su u birtijama i kuplerajima rasturali i ono imanja što im je od očeva ostalo. Neki stariji čitaoci se sigurno još uvijek sjećaju televizijske serije “Tale” Derviša Sušića, u kojoj vremešni, osiromašeni beg sjedi, puši i neprestano ponavlja: “Eeee, kakve je Pešta nekad kupleraje imala!” Takvih primjera ekonomskog ili financijskog samouništenja sam i ja imala u svojoj porodici. Toliko puta sam slušala jadikovke starijih žena o tome kako je jedan brat kockao, a drugi nije izlazio iz javne kuće sve dok svi nisu dospjeli do prosjačkog štapa.

Iz tog vremena nema skoro ni jednog zabilježnog imena nekog Bošnjaka koji se bar i pokušavao baviti politikom.

 
Historijski retrovizor
Subota, 07 Veljača 2015 09:00

 

Safeta-Obhodjas-2013Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine -dokumentarna i literarna svjedočanstva (2)

Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Stanje u Bosni i Hercegovini pred kraj osmanlijske vladavine

Tih posljednjih pedest godina sultanske vladavine u Bosni i Hercegovini prošle su u pravoj agoniji bošnjačkog stanovništva. Uz sve pobune i divljanja turske vojske, harale su i zarazne bolesti. Posebno su tifus i tuberkoloza uzimale danak po gradovima, gdje nije bilo kanalizacije i tekuće vode. Kuga je 1833. godine po ko zna koji put pomorila pola gradskog stanovništva. Preko noći su nestajale cijele porodice.

Iako je turska vojska ognjem i mačem “smirila” Bosnu i Hercegovinu, narod se je i dalje bunio protiv reformi i nije dozvoljavao djeci i omladini da idu u svjetovne škole, zvane ruždija. Edhem Mulavdić, pisac prvog romana na bosanskom jeziku “Zeleno busenje” opisao je u svojim sjećanjima koliko je muke i problema imao u svojoj porodici i okolini da se izbori za daljnje školovanje. Ni dječaci nisu upisivani u školu, pa se onda može zamisliti kakav je bio odnos prema školovanju ženske djece.

1878. je bošnjački narod, neobrazovan, bez prosvjetitelja i vođa, u velikom strahu dočekao predaju njihove domovine Austro-Ugarskoj monarhiji. Mnogi se nisu mogli pomiriti s tim da vlast nad njima umjesto sultana iz Carigrada dobije Monarhija iz Beča, u kojoj je vladao njima potpuno strani sistem, da ne govorimo o drugoj vjeri, kulturi i običajima. U mnogim dijelovima zemlje organiziran je otpor protiv evropskog vladara. Veliki agitator otpora protiv nove vlasti bio je Sarajlija Hadži Lojo, o kojem će još biti riječi.

I pored nekoliko pobjeda slabo nauružana i neubučena vojska, bez jake komande, logistike i pozadine, nije mogla zaustaviti ulazak Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu. Opet i uzalud je izginula silna mladost, opet su razrušena i popaljena sela, varoši i gradovi, nestale čitave porodice i uništena imanja.

 
Historijski retrovizor
Subota, 31 Siječanj 2015 10:03

 

Iseljavanje Bošnjaka u Tursku nakon 1878. godine - dokumentarna i literarna svjedočanstva (1)

Safeta-Obhodjas-2013Safeta Obhođaš, Wuppertal, Njemačka

Uvod

U vrijeme komunizma se jako malo javno govorilo i pisalo o iseljavanju naroda bivše Jugoslavije uopće, a posebno o iseljavanju Bošnjaka u Tursku. U školskim udžbenicima je to rijetko i samo uzgred spominjano. Vjerujem da je o tom fenomenu bilo magistarskih radova i doktorskih disertacija, ali su one rijetko bile objavljivane. Čak se jedno vrijeme i sevdalinka “Put putuje Latif-aga” nalazila na listi zabranjenih i nepoželjnih narodnih pjesama, jer je nastala povodom egzodusa Bošnjaka iz Banja Luke. Komunistima nije bilo pravo da se neko upita ko su bili taj Sulejman i Latif, kuda su to oni putovali, i iz kojeg razloga.

O toj temi se počelo više govoriti i pisati nakon pada komunizma početkom devedesetih, koji je bio kao neki preludij za krvavi rat, preciznije, agresiju na Bosnu i Hercegovinu, masovne zločine i konačno genocid. Nastala su neka vrlo značajna historijska djela o uzrocima iseljavanja i teškom položaju muhadžira u novoj domovini, Turskoj.

U ovim tekstovima ću pokušati prikazati taj egzodus na osnovu nekih historijskih istraživanja i na osnovu malog broja autentičnih literarnih djela na tu temu.

Odlazak Osmanlija iz Bosne

Godine pred povlačenje Turske sa Balkana bile su krvave i, po mom dubokom uvjerenju, u tom vremenskom periodu i u tom kaosu, narodi su jedni drugima nanijeli toliko zla, da su zavladali opći strah i nepovjerenje. Iz toga je nastala mržnja, koja se novim ratovima samo povećavala i koju nikakav idealizam, prosvjećivanje ili civilizacijska dostignuća, kao naprimjer ljudska prava, nisu mogli iskorijeniti. Ni do danas danile.

 
Historijski retrovizor
Četvrtak, 11 Prosinac 2014 13:54

 

GojkoBerić2014Ljudina je Gojko Berić...golema (3)

Pripremio: Nadan Filipović

Primitivizam doživljava pravu renesansu na balkanskim prostorima. Dovoljno je izaći na ulicu pa se uvjeriti u razmjere njegove epidemije. Najopasniji je, dakako, primitivizam nacionalističkih političara, koji u ime tobožnjeg nacionalnog interesa regrutuju bataljone primitivčina za potrebe totalnog rata. Jedan ugledni evropski Srbin koji živi u Parizu, proročanski je, prije nekoliko godina, izjavio da ako Jugoslaviji išta dođe glave, to će biti srpski primitivizam i hrvatski jezuitizam. Srbi su iskoristili prvu priliku da ovu tezu potvrde na djelu. Nema sumnje da je plemenska svijest u temeljima ovog rata, bez obzira o kom se narodu, ideologiji i kulturi radilo. Nijednom narodu bivše Jugoslavije nije pošlo za rukom spasonosno bjekstvo od primitivaca i primitivizma. Ali, srpski slučaj je i ovdje najteži. Za razliku od ostalih, Srbi se ne stide svojih barbara, videći u njima sopstvenu žilavost i neuništivi trijumf mita. Rat koji su Srbi započeli u osnovi je osvetnički. Oni se danas svete za Jasenovac, ustaški logor u kome su stradali u drugom svjetskom ratu, za civilizacijsko zaostajanje i nacionalne promašaje i poraze; čak i za sopstvenu privrženost komunizmu za koji su na slobodnim izborima ponovo glasali! Njihov barbarizam je postao njihova strast i teško se može dovesti u bilo kakvu vezu sa racionalnim političkim ciljem. (Trijumf ptimitivizma, zapisano 15. aprila 1993, iz knjige Sarajevo na kraju svijeta, Oslobođenje, 1994)

 
Historijski retrovizor
Nedjelja, 16 Studeni 2014 21:31

 GojkoBerić2014Ljudina je Gojko Berić...golema (2)

Pripremio: Nadan Filipović

Godina srpskog fašizma

Izgubivši svaki smisao za realnost, Srbi su dospjeli u stanje kolektivne paranoje. Da nisu unesrećili druge narode s kojima žive, to je mogla biti samo njihova stvar. Da nije bilo njihove zablude po kojoj se istorijski računi mogu naplatiti naknadno, a nacionalni promašaji ispraviti sa zakašnjenjem od nekoliko decenija, rat u Jugoslaviji se mogao izbjeći. Počinili su teške zločine nad Muslimanima u Bosni i doživjeli da kao žrtve fašizma pedeset godina kasnije i sami budu proglašeni fašistima. Svijet ih nije dovoljno kaznio, ali ne znači da zaslužene kazne neće biti. Lord Oven ih je prije nekoliko dana upozorio da „velika Srbija“ nije ostvarljiva, a da su sankcije međunarodne zajednice realnost. Uprkos svemu Srbi ne žele da shvate šta su učinili i sebi i drugima. Milošević ih i dalje uvjerava da ih je snašla teška nepravda. O njihovom mentalnom stanju rječito svjedoči razmišljanje saveznog poslanika Miloša Bojovića, koji je prije dva dana, opisujući za skupštinskom govornicom „patnje srpskog naroda“, rekao: „Hiljade ljudi u Srbiji je osedelo od briga, a na hiljade dece ostaće doživotni bogalji, jer nema limuna.“ (Špijun Panić, zapisano 5. novembra 1992, iz knjige Sarajevo na kraju svijeta, Oslobođenje, 1994)

Postkomunistički politički prostori uspostavljeni raspadom Jugoslavije dali su, bez izuzetka, svoj doprinos širenju neofašizma. Kad je o tome riječ, srpski slučaj je daleko najteži, ne zato što je otrovna biljka, prije pola stoljeća, među Srbima ipak uspijevala slabije nego kod njihovih susjeda, već zato što većina Srba ne vidi da taj otrov danas upravlja njihovim mahnitim glavama. To bi, možda, u izvjesnom smislu, moglo biti samo njihova stvar da nisu unesrećili one s kojima su živjeli. Rat protiv Hrvata započeli su već u prvom činu jugoslovenske drame, iako bi ga bilo nemoguće pravdati čak i u četvrtom. Potom su sa neviđenom brutalnošću nasrnuli na Muslimane, kako bi ih kaznili zbog njihovog nepristajanja da žive u državi koju je namjeravao da stvori Slobodan Milošević. Mislili su da će posao obaviti brzo, ali se rat oduljio i iskomplikovao, i svijet je konačno shvatio da ima posla sa agresivnim falangama novog nacionalsocijalizma. (Godina srpskog fašizma, zapisano 31. novembra 1992, iz knjige Sarajevo na kraju svijeta, Oslobođenje, 1994)

 
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 10 Studeni 2014 11:47

 Ernst RoehmAdolf Hitler – eliminacija najbližeg saradnika Ernsta Röhma

Nadan Filipović

Ernst Röhm je bio jedan od najvjernijih Hitlerovih prijatelja. Jedan je od najzaslužnijih za dovođenja Hitlera na vlast. Rođen je u Münchenu 28. novembra 1887. godine, a ubijen je 2. jula 1934. godine. Bio je aktivni učesnik Prvog svjetkog rata u kojem je više puta ranjavan. Odmah iza rata prodružio se Njemačkoj radničkoj partiji koja je kratko nakon osnivanja preimenovana u njemačku nacionalsocijalističku radničku partiju. Nakon neuspjelog puča od 9. novembra 1923. godine suđen je zajedno sa Hitlerom, generalom Ludendorfom i poppukovnikom Kriebelom. Proglašen je krivim i osuđen na petnaest mjeseci zatvora, ali mu je presuda pretvorena u uvjetnu kaznu.

Osnivač je (1930) paravojne organizacije SA (Sturm Abteilung) na čije ga je čelo postavio lično Adolf Hitler. Već nakon nepune dvije godine SA je imao više od milion aktivnih članova. To je bila Hitlerova paravojna milicija za slamanje štrajkova, prebijanje i ubijanje socijaldemokrata i komunista, te, svakako za proganjanja Jevreja.

Röhm je bio homoseksualac i Hitler je bio svjestan te činjenice. Međutim, uzimao je u obzir sve Röhmove zasluge i cijenio je njegove očigledne organizacione i komandne sposobnosti. Mnogi historičari smatraju da nije bilo Röhma i SA nikad nacionalsocijalisti ne bi došli na vlast. S Hitlerom je bio per tu, a takvi su bili zaista rijetki. Jedini mu se obraćao sa “Adolfe”, a ne sa “mein Führer” kako su se obraćali svi ostali.( Machtan, L. 2002. The Hidden Hitler. Basic Books. p. 107)

 
Historijski retrovizor
Četvrtak, 06 Studeni 2014 00:16

 

Slobodan Milošević, Srpska pravoslavna crkva i crno-crvena koalicija (4)

Nadan Filipović

Slobodan Milošević je “preživio” noć s 9. na 10. mart 1991. godine i vrlo brzo povukao nove poteze, shvativši da bi “mečka mogla zaigrati i pred njegovom vilom na Dedinju”, jer nije gubio s uma da i njegovi najbliži saradnici mogu biti potpuno nepouzdani, ako se postavi pitanje “on ili mladost Srbije”. Kao vrhunski ekonomist i dugogodišnji bankar jasno je vidio da je ekonomija Srbije već u katastrofalnoj situaciji, da novac iz Slovenije i Hrvatske sve slabije curi u savezni budžet, a Jugoslovenska narodna armija je sredinom marta Predsjedništvu Jugoslavije dostavila dopis o sve većim finansijskim teškoćama u kojim se nalazila. Milošević se odlučio na najhazarderskiji poker u svom životu ocijenivši da je kucnuo pravi trenutak da tenkove s beogradskih ulica pošalje na Ljubljanu i Zagreb, da otvori jednu vrstu ratnog stanja pod krinkom “spašavanja Jugoslavije”, a znao je jako dobro da će student smiriti na taj način što će ih mobilizirati i poslati na ratišta tako da mu više ne mogu praviti problema u Beogradu. Konačno, jako je dobro znao da će svu pažnju srpskog naroda koja je bila usmjerena na njegovu strahovladu usmjeriti na Slovence, Hrvate, kasnije Bosnu i Hercegovinu, a da će on u danoj situaciji čvrsto i na duži rok zadržati vlast u Srbiji, ali i Crnoj Gori.

Slobodan Milošević je u govoru studentima Univerziteta u Beogradu, 16. marta 1991. godine, dakle samo nedelju dana od kritičnog 9. marta, održao jedan demagoški i srceparajući govor u kojem je najvaio da će legalno naoružati Srbe koji su ugroženi u Hrvatskoj. Nakon toga je naredio punu mobilizaciju rezervnog sastava policije. Prvih dana marta došlo je do oružanih sukoba u Pakracu, a na katolički Božić Srbi su isprovocirali oružani sukob na Plitvicama, te se to može smatrati danom početka agresije na Hrvatsku.

Milošević je lukavo iskalkulisao da mu je najbolji način za neutraliziranje svake opozicije u Srbiji skretanje pažnje opozicionara sa unutrašnjih problema ka “višim ciljevima”, a najviši cilj i nikad dosanjani ideal je bilo stvaranje Velike Srbije. Bilo mu je i lako izmisliti i najcrnjeg neprijatelja, a šta će drugo već potegnuti za najbližim.To je bila “ustaška Hrvatska”. Dakle, pred njim na šahovskoj tabli je bio glavni neprijatelj – Hrvatska, Jasenovac i ustaški genocid nad srpskim narodom, zemljopisne mape, srpskom narodu toliko primamljiva i simpatična linija Virovitica – Karlovac – Karlobag kao zapadna granica Velike Srbije, itd. Njega uopšte nije sekirala činjenica da je cijena “mira u sopstvenoj kući” trebala da bude plaćena životima u ratu “prebačenom u tuđe dvorište”. I srpskim, i hrvatskim.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search