LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Nedjelja, 26 Listopad 2014 13:28

 GojkoBerić2014Ljudina je Gojko Berić...golema (1)

Pripremio: Nadan Filipović

Gospodin Gojko Berić nije samo izuzetan novinar i publicist, već „komad“ pravog ljudine, Bosanca koji je u neku ruku i Bošnjačina, a kad to kažem ne mislim na njegovo nacionalno opredjeljenje već na kristalnu istinu koju nam ovaj iskreni patriot prezentira i koja bi trebala da otvori oči i mnogim koji jednostavno ili nemaju kapaciteta da vide ili neće da vide bosanski prezent. Čitatelj sam „Oslobođenja“ od ranog djetinjstva, a i sada, pod stare dane, svakodnevno sam vezan za taj dnevni list. Za „Oslobođenje“ , odnosno za nas čitatelje, pisao je određeni broj izuzetnih kolumnista, ali posebno mjesto među njima zauzima gospodin Gojko Berić. Njegove kolumne su napisane jasno. U njima nema niti jedne nepotrebne fraze ili suvišne riječi. Svaka od Berićevih kolumni je ne samo aktuelna za prezent u kojem je pisana, već je izuzetno interesantna upravo zato što nam Berić na jedan maltene „nostradamusovski“ način, usudio bih se figurativo izraziti, po dvadesetak godina unaprijed nepogrešivo inteligentno ukazuje šta će nas čekati u budućnosti i mi tu budućnost i dočekamo i u njoj živimo našu sadašnjicu.

Kuća „Oslobođenje“ je u 1994. godini bila izdavač zbirke ratnih kolumni Gojka Berića, ljudine koji je svojevoljno ostao u Sarajevu i tokom njegove krvave opasade podijelio hudu sudbinu sa svim zatočenicima „sarajevskog džehennema“, dakle sa svojim sugrađanima i čitateljima. A mogao je izaći kad god da je poželio, ali nije. Naslov knjige je „Sarajevo na kraju svijeta“. Izabrao sam neke citate koji su, ne mojte smetnuti s uma, pisani u periodu 1992 – 1994, a vi sami donesite svoj zaključak koliko su riječi Gojka Berića i sada aktuelne, dakle, nakon više od 20 godina. Nadam se da mi poštovani Gojko Berić i redakcija „Oslobođenje“ neće zahatoriti što sasm ove citate uvrstio u rubriku „Historijski retrovizor“.

U Bosni su se nastanili smrt, glad i pustošenja, šovinizam i ljudska stradanja. Dokle, to niko ne zna. Srbi su silom oružja natjerali Muslimane na ono najgore: da ih počnu mrziti! Odnosi među njima možda više nikada neće biti kao što su bili proteklih decenija. (Krunisanje ognjem i mačem, zapisano 30. aprila, 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

 
Historijski retrovizor
Nedjelja, 26 Listopad 2014 12:09

 imagesGojko Berić je ljudina  (1)

Pripremio: Nadan Filipović

Gospodin Gojko Berić nije samo izuzetan novinar i publicist, već „komad“ pravog ljudine, Bosanca koji je u neku ruku i Bošnjačina, a kad to kažem ne mislim na njegovo nacionalno opredjeljenje već na kristalnu istinu koju nam ovaj iskreni bosansko-hercegovački patriot prezentira i koja bi trebala da otvori oči i mnogim koji jednostavno ili nemaju kapaciteta da vide ili neće da vide bosanski prezent. Čitatelj sam „Oslobođenja“ od ranog djetinjstva, a i sada, pod stare dane, svakodnevno sam vezan za taj dnevni list. Za „Oslobođenje“, odnosno za nas čitatelje, pisao je određeni broj izuzetnih kolumnista, ali posebno mjesto među njima zauzima gospodin Gojko Berić. Njegove kolumne su napisane jasno. U njima nema niti jedne nepotrebne fraze ili suvišne riječi. Svaka od Berićevih kolumni je ne samo aktuelna za prezent u kojem je pisana, već je izuzetno interesantna upravo zato što nam Berić na jedan „nostradamusovski“, usudio bih se figurativo izraziti, po dvadesetak godina unaprijed nepogrešivo inteligentno ukazuje šta će nas čekati u budućnosti i mi tu budućnost i dočekamo i u njoj živimo našu sadašnjicu.

Kuća „Oslobođenje“ je u 1994. godini bila izdavač zbirke ratnih kolumni Gojka Berića, ljudine koji je svojevoljno ostao u Sarajevu i tokom njegove krvave opasade podijelio hudu sudbinu sa svim zatočenicima „sarajevskog džehennema“, dakle sa svojim sugrađanima i čitateljima. A mogao je izaći kad god da je poželio, ali nije. Naslov knjige je „Sarajevo na kraju svijeta“. Izabrao sam neke citate koji su, nippošto nemojte smetnuti s uma, pisani u periodu 1992 – 1994, a vi sami donesite svoj zaključak koliko su riječi Gojka Berića i danas aktuelne, dakle, nakon više od 20 godina. A bit će i sutra i prekosutra i u godinama koje dolaze.

Nadam se da mi poštovani ljudina Gojko Berić i redakcija „Oslobođenje“ neće zahatoriti što sasm ove citate uvrstio u rubriku „Historijski retrovizor“.

U Bosni su se nastanili smrt, glad i pustošenja, šovinizam i ljudska stradanja. Dokle, to niko ne zna. Srbi su silom oružja natjerali Muslimane na ono najgore: da ih počnu mrziti! Odnosi među njima možda više nikada neće biti kao što su bili proteklih decenija. (Krunisanje ognjem i mačem, zapisano 30. aprila, 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

Svi koji, bilo iz neznanja ili ličnih špekulacija, zagovaraju nastavaka rata po svaku cijenu i time unaprijed kopaju grobove za tuđe sinove, morali bi znati da budućnost Bosne i Hercegovine neće biti odlučena njegovim bespobjedničkim ishodom, već sudbinom izbjeglica! Stvar je lako razumljiva: ne bude li se veliki dio ovih nesretnika vratio na svoje predratne adrese, Bosna će biti etnički podijeljena i bez posredovanja zavjereničkih karata crtanih u Lisabonu. A ako se to dogodi, imaćemo državu koja će biti sve drugo samo ne ono za što ginu nepokolebljive pristalice njenog teritorijalnog i društvenog integralizma. O tome mora da vodi računa svaka racionalna politička opcija, bilo uvoznog ili domaćeg porijekla. Svijet je to shvatio i zato u svojim zahtjevima problem izbjeglica stavlja na drugo mjesto po važnosti, odmah iza zahtjeva da se agresija obustavi i borbe prekinu. Milion i po građana ove republike, njen svaki treći stanovnik, potuca se danas od nemila do nedraga prostorima Evrope i bivše Jugoslavije. Oni su samo statistički broj u našoj kolektivnoj svijesti. Ali, pogledajte njihova lica u krupnom planu, uhvaćena okom televizijske kamere u momentu kad prelaze rijeke i mostove, dok tumaraju cestama ili putuju nekud daleko vozovima i autobusima, ili kad stižu na odredište za koje im je rečeno da je njihova posljednja stanica. To su lica puna nesreće, očaja i straha od neizvjesnosti. Kako je duboka i neskrivena tuga čovjeka otjeranog sa vlastitog ognjišta! (Pakao izbjeglištva, zapisano 23. jula 1992, iz knjige „Sarajevo na kraju svijeta“, izdavač Oslobođenje, 1994)

 
Historijski retrovizor
Petak, 17 Listopad 2014 12:39

 

milosevic-1Slobodan Milošević, Srpska pravoslavna crkva i crno-crvena koalicija (2)

Nadan Filipović

Justinovcima su se vrlo brzo pridružili mnogi srbijanski intelektualci, a najgrlatiji je bio dojučerašnji komunist, Vuk Drašković, do starih dana deklarirani ateist, dakle bezbožnik, On glavom i bradom odjednom postade tumač i Starog i Novog zavjeta svim sveštenicima SPC, pa čak i patrijarhu Germanu. Za Draškovićem je u pokret “justinovaca” nahrlila čitava bulumenta dojučerašnjih komunista i ova crveno-crna koalicija se počela da valjati beogradskim i srbijanskim ulicama i za sobom privlačiti sve veći broj lako uspaljivih ljudi, a mnogi Srbi su zaista pretjerano uspaljivi i slijepo povodljivi. Na čelu komunističko – popovske falange ruku pod ruku su stupali Amfilohije Radović, Irinej Bulović, Atanasije Jevtić, Vuk Drašković, Antonije Isaković, Milan Komnenić, ostarjeli, a sada pokojni Dobrica Ćosić, još živahni i očigledno neizlječivi Matija Bečković, itd.

No, politička “zvezda” Srbije i buduće nikad dosanjane Srboslavije, Slobodan Milošević je bio i previše inteligentan da spadne na nivo gore nabrijanih i mnogih drugih nenabrojanih. On se, 28. juna 1889. godine kao neko božanstvo helikopterom spustio na Kosovo, tačnije na Gazimestan, gdje je u zapaljivom govoru najavio skore ratove i to pred milionskom masom već od justinovaca i bivših komunista, a odjednom napaljenih Srba. Interesantno je napomenuti da je Slobodan Milošević u toj “historijskoj prilici” razočarao velikodostojnike desnog krila SPC jer nija “pao na njihove fore” o molitvama za duše kosovskih junaka, biranje carstva nebeskog umjesto carstva zemaljskog i kojekakve ostale mitske aditive. Čak se nije udostojio da prisustvuje centralnom crkvenom pomenu u manastiru Gračanica, već je nakon performansa “lepo seo” u helikopter i odletio u Beograd i to bez riječi objašnjenja ili, ne daj bože, izvinjenja. On se nije htio vezati i postati član crveno-crne koalicije Udruženja književnika Srbije, Srpske akademije nauka i umetnosti i SPC. Od početka se postavio kao “božanstvo” koje lebdi visoko iznad te “siće za potkusurivanje”. Slobodan Milošević je, doduše, bio toliko velikodušan da je u junu 1990. godine primio episkopsku delegaciju Sinoda SPC i s njima se zadržao u kraćem neformalnom razgovoru, pri čemu nije dopustio nikakvo “trijebljenje” visoke politike, rekavši da je on zadužen da vodi politiku, a oni su zaduženi da vode brigu o “veri i vernicima”.

 
Historijski retrovizor
Srijeda, 08 Listopad 2014 13:27

Slobodan Milošević, Srpska pravoslavna crkva i crno-crvena koalicija (1) 

Nadan Filipović

Veliki broj tekstova je napisan o ulozi Srpske pravoslavne crkve (u daljem tekstu SPC) u događanjima iz krvavog perioda 1991 – 1995, a još veći broj tekstova o Slobodanu Miloševiću i njegovim aktivnostima i potezima kao srpskog političara i jedno vrijeme neospornog svesrpskog lidera. Malo je, međutim, tekstova koji dotiču odnos SPC prema Slobodanu Miloševiću, odnosno Slobodana Miloševića prema SPC. 

Nadam se da mi neće biti uzeto za zlo ako tim odnosima posvetim kraći osvrt.

SPC, preciznije rečeno, veći dio sveštenika SPC aktivno je i potpuno neskriveno već od 1986. godine, učestvovao u “ispiranju ili dinstanju mozga” srpskom narodu pripremajući ga ubjeđivanjem da je taj srpski narod uvijek vodio odbrambene, dakle samo pravedne ratove, a sa jedinim ciljem da spriječi uništenje srpske nacije, da sačuva svoje “kolevke”, da odbrani srpsku nejač, bake i deke što drhtureći po kojekavim skloništima svaki čas očekuju agresiju srpske krvi uvjek žednih ustaša, ali i povampirenih Turaka – balija kojim nije bilo dovoljno 500 godina terora nad Srbima nego sada o obliku historijske “reprize” ili déjà vu-a kreću u napad iz islamizirane Bosne, te posebno strepeći od pošasti crnih Arnauta koji sa Kosova prema Beogradu samo što nisu pokrenuli svoje iredentističke armije antisrpskih balista. I pojali su i propovijedali mnogi popovi o tome kako srpski narod nikad nije započeo niti jedan rat, jer zaboga, ratove su uvijek započinjali neprijatelji srpstva, a srpski narod dobro zna ko su ti.

Bez “ispiranja” ili “dinstanja mozga” teško bi bilo nagovoriti nekog običnog čovjeka da metne pušku na rame, naoštri kamu i krene ubijati ljude u drugim, komšijskim državama, pa čisto preventivno klati i genocidirati ljude samo što se zovu Muhamed, Kasim, Zejneba, Behija, itd., ili Hrvoje, Stjepan, Magdalena, Blaženka, itd. A crkveni ambijent, ali i ambijent svake druge politički (zlo)upotrebljene bogomolje, je najbolje mjesto za ispiranje ili dinstanje mozga podložnim ljudima, a većina ih je podložna, što je odavno poznato. I tako, nagura se hajvan u crkvu, a popo pametuje li pametuje i to ne više kao sveštenik, već maltene kao političar. Raja stisnuta, popo malo više njih za oltarom, pa malo popina propovjed, a uz to opijajući miris tamjana, te strogi upitni pogledi svetaca sa fresaka, te toplina odobravajuće gomile, sve to ponovljeno desetak puta – i eto punog efekta.

 
Historijski retrovizor
Srijeda, 23 Srpanj 2014 00:28

Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH (3)

Dr sci. Nada Kisić – Kolanović

Tijekom boravka u Sarajevu El-Huseini je izmijenio misli s ljudima iz političkoga, kulturnoga i vojnoga miljea. U euforiji i nadi dolazili su mu brojni odličnici, gradski upravljači i vjerski uglednici. Osvit je zabilježio da je El-Huseini primio Hamdiju Kreševljakovića, Aliju Nametka, Hasana Hadžiosmanovića, izdavača Osvita kojemu se “zahvalio na pažnji koju Osvit posvećuje muslimanima i islamskom svijetu”. Primao je i predstavnike gradskog i seoskog puka iz Tuzle, Gračanice, Doboja, Teslića, Foče, Žepča, Maglaja, Visokog, Fojnice, Mostara, Travnika i Sandžaka.

El-Huseiniju priređena je javna dobrodošlica pred Begovom džamijom nakon čega se obratio građanima na arapskom jeziku, a govor je prevodio Kasim Dobrača. El-Huseini je nastupio kao duhovni poglavar te je uputio muslimane da iz islama crpe svoje pouzdanje i svoju legitimaciju. Mehmed Handžić zabilježit će da je u njemu “svaki musliman gledao svog vjerskog predstavnika, muftiju Palestine, koja trpi kao što i mi trpimo”, a njegov ih je govor u Sarajevu na džumi u Gazi-Husrevbegovoj džamiji toliko ganuo da su “mnogi skoro glasno plakali”. Muftija je kazao: “Veza vjerskog bratstva jedna je od najjačih veza među ljudima, islam je sve muslimane učinio braćom ma na kom kraju svijeta oni živjeli ( … ). Ja sam došao među vas da vas posjetim, da osobno vidim vaše stanje i da o istom izvijestim islamski svijet i sva mjesta gdje bude trebalo. U ovim teškim prilikama ja vam preporučam u prvom redu da se oslonite na Boga i da u sebi razvijete vjeru i pouzdanje u njega i njegovu moć. Muslimani su i prije u svojoj prošlosti padali u težko stanje, ali su uvijek ostali čvrsti i stalni u svojoj vjeri, pak ih je on pomogao i spašavao.” (M. Handžić, “Palestinski veliki muftija u Sarajevu”, El-Hidaje, 9, 1943, 250 - 252)

 
Historijski retrovizor
Ponedjeljak, 21 Srpanj 2014 08:48

Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH (2)

Dr sci. Nada Kisić – Kolanović

El-Huseini je više puta izjavio da je NDH dobro rješenje za muslimane. Za Hrvatski narod izjavio je 1942.: “Radujem se što su se hrvatski muslimani konačno našli u svojoj vlastitoj nezavisnoj Državi Hrvatskoj ( … ), da su jednakopravni, da uživaju sva prava i da su njihovi životni probitci u najvišoj mjeri zaštićeni.” (Hrvatski narod, 12. studenoga 1942)

Pozivajući se na domaće izvore, njemačka obavještajna služba u Zagrebu je potvrdila da El-Huseini uživa jednaku popularnost kod “muslimanskih velikodostojnika” kao i u “konzervativnim slojevima muslimanskog stanovništva u Bosni”.  (HDA 1521: AHH, Hadžiosmanović Hasan. Zabilješka policijskog atašea njemačkoga poslanstva u Zagrebu, lipanj 1944. U izvješću se tvrdi da je El Huseini bio dobro informiran o četničkim zlodjelima pa je zapravo želio odvratiti Nijemce od suradnje s četnicima Draže Mihailovića)

Međutim, sarajevski je tisak naglasak stavljao na političku ulogu velikog muftije, a Osvit je 1942. proglasio El-Huseinija “dušom suvremenog arapskog nacionalizma” i “borcem za spas islama”. (Osvit, 26. lipnja 1942)

 
Historijski retrovizor
Subota, 19 Srpanj 2014 14:47

Veliki muftija El-Huseini i njegova misija u NDH (1)

Dr sci. Nada Kisić – Kolanović

Napomena: Ovaj interesantni i objektivno napisani tekst dr. sci. Nade Kisić – Komanović, znanstvene savjetnice Hrvatskog instituta za povijest u Zagrebu, što je utemeljen na činjenicama i dokumentaciji bit će postavljen u tri nastavka na OKO, a tekst je prenesen sa portala www.divan. 

S kojom namjerom?

“Nako” – malo radi podsjećanja!

Naime, u sarajevskoj čaršiji, pa i šire po Bosni, neki novokomponirani nadrihistoričari na zaista trapav način pokušavaju revidirati određene historijske događaje prikazujući u sve ljepšem svjetlu ne samo neke članove muslimanskog autonomaškog pokreta, već i podugačak “tespih” članova čaršijske uleme što se u taj vakat prosto prikalemio za ustašku ideologiju i takozvani berlinski panislamizam, ali koji i muslimansku legiju Muhameda Hadžiefendića, pa čak i zloglasnu 13. SS Handžar – diviziju (13. Waffen-Gebirgs-Division der SS Handschar) danas pokušavaju predstaviti u mnogo ljepšem svjetlu nego što su bile te manje ili više zloglasne formacije.

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 9 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search