LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Historijski retrovizor
Historijski retrovizor
Utorak, 04 Srpanj 2017 10:27

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (3)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Krajem kolovoza 1941. bilo je oko 500 osoba koje su bile osuđene radi prekršaja odredbe o redarstvenom satu. Od njih je “ubrano” oko 160.000 kuna koje su uplaćene Uboškoj zakladi općine grada Zagreba. U istom je razdoblju od tog broja njih oko pedeset poslano u zavičajnu općinu, a tridesetak se nalazilo na prisilnom radu u Lici.

Pored svih redarstvenih mjera mnogi Zagrepčani se i dalje nisu pridržavali propisa o redarstvenom satu i ostajali su na ulici i poslije 21 sat navečer. Redarstvene su vlasti 21. rujna 1941. uhitile 37 osoba koje su bile zatečene na ulicama, a da nisu imale nikakve propusnice. Sve uhićene osobe bile su kažnjene zatvorom i novčano kažnjene. Odredbe o uvođenju redarstvenog sata građani su i kasnije kršili, unatoč zatvorskim i novčanim kaznama. Tako je 6. listopada 1941. redarstvo radi prekoračenja redarstvenog sata uhitilo 12 osoba. Prema pisanju Hrvatskog naroda “svi noćni šetači će biti kažnjeni najosjetljivijim novčanim kaznama, a osim toga i zatvorom do mjesec dana. Kako je opet primijećeno, da u subotu i nedjelju ima mnogo više šetača, nego ostalih dana bit će ovi posebno i najoštrije kažnjeni.”

U studenom 1941. Hrvatski narod je pisao: “U posljednje vrijeme javlja se sve manji broj tako zvanih noćnih šetača. Zagrebačko redarstvo nije imalo s njima mnogo posla, budući da je određena velika kazna za onoga koji se zateče na ulici poslije redarstvenog sata. Neko vrijeme zbog toga nije bilo mnogo uhićenja. Međutim, jučer je redarstvo opet uhitilo 20 'noćnih šetača'. Ovaj put će se s takvim okorjelim prekršiteljima najstrože postupati. Oni će biti kažnjeni osjetljivim novčanim kaznama, a kasnije će biti poslani na prisilni rad.”

Redarstvene mjere u Zagrebu protiv prekršitelja odredbi o redarstvenom satu, provođene su za cijelo vrijeme postojanja NDH. Tako se u Državnom arhivu u Zagrebu nalazi građa Redarstvene oblasti za grad Zagreb i to knjige (urudžbeni zapisnici i kazala) i nešto malo spisa. Iz urudžbenih zapisnika vidljivo je da se i kasnijih godina postojanja NDH još uvijek provode kažnjavanja zbog prekoračenja redarstvenog sata kao i zbog neizvršavanja obaveza o zamračenju grada. Obzirom da uz ove urudžbene zapisnike spisa nema, nije moguće utvrditi detaljan sadržaj kao ni način rješavanja tih slučajeva. Tako je Redarstvena oblast Zagreb 4. rujna 1944., pa do daljnje odredbe, odredila da redarstveni sat za slobodno kretanje na području grada Zagreba traje od 23 sata navečer. Poslije toga nitko se «ne smije kretati po gradu, a krčme, zalogajnice, gostione, kavane i barovi ne smiju iza određenog sata poslovati.” Primjerice, zagrebačko je redarstvo u razdoblju od 15. studenog do 1. prosinca 1944. zbog prekoračenja redarstvenog sata, prosjačenja, skitnje i izbjegavanja vojne obaveze uhitilo 90 osoba.

Pored odredbi o redarstvenom satu Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu izdalo je i odredbu o potpunom zamračenju grada. Tako je 17. travnja 1941. zagrebačko redarstvo upozoravalo i nalagalo da “svi stanovnici grada Zagreba odmah i bezuvjetno provedu mjere kako bi zamračenje grada (uključujući i svjetla motornih vozila) bilo potpuno. Sve one osobe koje su odgovorne za kršenje odredaba i zamračenju grada biti će odmah uhićene.” Pored toga takvim je osobama u vremenu od osam dana bila iskapčana električna struja, a kod ponovnog ukapčanja morali su u cijelosti platiti uobičajenu pristojbu. Počevši od 10. svibnja 1941. rasvijetljeno je bilo samo središte grada s namjerom da se ovisno o situaciji rasvjetljavaju i drugi dijelovi grada, ali je ostala odredba o obaveznom zamračenju stanova i motornih vozila. Prema pisanju Hrvatskog naroda “čim bude uređaj za ukapčanje i iskapčanje struje učinjen svrsishodnim, odmah će dotična ulica biti rasvijetljena.” Pored toga su činjena i pokusna zamračivanja grada. Tako je 17. svibnja 1941. sva javna rasvjeta u Zagrebu koja je kako je navedeno bila djelomično uspostavljena, bila postupno gašena i paljena.

 
Još nešto o rezolucijama bosanskih muslimana
Ponedjeljak, 03 Srpanj 2017 10:22

 

Rezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (2)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Rezolucija Muslimana grada Mostara donesena je 21. oktobra 1941. Zanimljivo je da je pri donošenju ove rezolaicije došlo do koincidentnog djelovanja, s jedne strane, Komunističke partije i, s druge strane, rodoljubivih građana Mostara. Iz krugova rodoljuba koji su donijeli mostarsku rezoluciju po direktivi Džemala Bijedića, ondašnjeg sekretara Mjesnog komiteta u Mostaru, obrazovan je aktiv Muslimana, koji je izdavao letke, intervenirao za uhapšene i slično. Što se tiče same rezolucije; Mostarci su odlučilli da se ne daje na potpis činovnicima zbog mogućih represalija, već samo pripadnicima slobodnih profesija. Rezoluciju je umnožila partijska tehnika u Mostaru (Muštovićeva tehnika)

Iza mostarske donesena je banjalučka rezolucija, 12. novembra 1941. godine. Posljednje dvije od nama pristupačnih rezolucija, bijeljinska i tuzlanska, donesene su povodom četničkog pokolja nad 300 Muslimana sela Koraj, koji se dogodio dana 28.novembra, 1941. Neki ustaški elementi su tada pokušavali - slično kao što je bio, slučaj sa moblizacijom u Francetićevu crnu legiju, da ovaj pokolj iskoriste za izazivanje na osvetu, ali umjesto toga našli su se rodoljubivi građani Bijeljine i Tuzle, pa su posebnim rezolucijama osudili bratoubilački rat.

Bijeljinska rezolucija donesena je 2. decembra 1941, nakon dužeg  savjetovanja i dva: zajednička sastanka delegata iz grada Bijeljine i svih sela i kotara Bijeljina, koji su održani u muslimanskoj čitaonici zvanoj  kiraethana. Rezolucija nosi potpise 73 građana, od kojih su veći broj bili seoski muhtari i načelnici općina.

Preostaje još tuzlanska rezolucija od 11. decembra 1941. godine. Prvobitni tekst tuzlanske rezolucije bio je sastavljen u oštrom tonu, ali, su organizatori odlučili da je manje opasno da, umjesto tako napisanog , teksta jedna delegacija od 11 Muslimana iz grada i 3 Hrvata seljaka usmeno u Zagrebu protestira protiv zločina. Međutim, ipak je objavljena, u jednoj blažoj formi i rezolucija, koju su potpisala 22 građanina.

Sve su ove rezolucije nosile potpise najuglednijih predstavnika javnog života Muslimana. Sarajevsku rezoluciju potpisali su, između ostalih, npr., predstavnici svih tijela islamske vjerske zajednice kao i predstavnici sviju društava, i to: “El. Hidaje”, Narodne uzdanice, Zanatlijskog udruženja “Hurijet”, Muslimanskog  dobrotvonog društva “Merhamet”, Muslimanskog društva “El Kamer”, Muslimanskog društva “Bratstvo”, Udruženja bivših zemljoposjednika i imamsko-muallimskog društva. Banjalučku rezoluciju potpisali su, uz druge rodoljubive građane, svi intelektualci Muslimani, Bijeljinsku su rezoliciju potpisali delegati iz grada Bijeljine i bijeljinskog sreza itd. Rezolucije su u nekoliko stotina, a možda i hilljada prepisa razaslane u obliku letaka po čitavoj Jugoslaviji. Neke su prevedene i na strane jezike.

Kroz sve ove rezolucije provlače se po svome sadržaju tri osnovne koncepcije:

 
Historijski retrovizor
Srijeda, 28 Lipanj 2017 22:11

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (2)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Početkom kolovoza 1941. Redarstveno ravnateljstvo u Zagrebu donijelo je odredbu o strožem uvođenju redarstvenog sata u gradu. Prema toj odredbi, pa do daljnje odredbe zabranjuje se svako kretanje i zadržavanje na ulicama i javnim lokalima od 21 sat navečer do 5 sati ujutro. Isto tako svi javni lokali bez razlike kina, kazališta itd., morali su biti zatvoreni u 21 sat navečer. Svatko tko se poslije toga vremena zatekao na ulici ili lokalu, trebao je prema toj odredbi biti uhićen i najstrože kažnjen. Treba naglasiti da je takvih odredbi, kao što je već navedeno, o uvođenju redarstvenog sata bilo i prije u Zagrebu, ali poslije ove odredbe mjere oko njezina provođenja su se pooštrile. I kazne redarstva od toga vremena su se znatno pooštrile jer je svaka osoba uhićena zbog redarstvenog sata trebala biti otpremljena na prisilni rad u Liku i morala platiti novčanu kaznu od 1.000 do 5.000 kuna. Kako bi se suzbilo pijanstvo bile su kažnjavane i pijane osobe. Naime, obzirom da se građani nisu držali propisa zakonske odredbe o suzbijanju pijančevanja Ministarstvo unutarnjih poslova dostavilo je Redarstvenoj oblasti u Zagrebu i redarstvenim oblastima na području NDH okružnicu u kojoj se nalaže tim oblastima najstroži postupak protiv takvih prekršitelja. Redarstvo je budno pazilo na slučajeve pijančevanja i ukoliko se nekog uhvatilo u pripitom stanju na ulici bio je bez obzira na društveni položaj smjesta zatvoren i kažnjen.

U provedenoj raciji 4. kolovoza 1941. zagrebačko je redarstvo uhitilo deset osoba koje su se kretale ulicama grada poslije redarstvenog sata. Sve uhićene osobe su poslane u zatvor gdje su kažnjene velikom novčanom globom. Osim toga dvojica prekršitelja naredbe o noćnom kretanju upućena su na prisilni rad u Liku, tako da je do tada na prisilan rad zbog prekoračenja redarstvenog sata bilo upućeno sedam osoba. Osim toga redarstvo je kaznilo na deset dana zatvora jednog gradskog namještenika koji je bio zatečen u Vlaškoj ulici poslije jedanaest sati navečer. Za vrijeme privođenja u redarstvenu postaju uhićeni je htio podmititi redara sa 20 kuna da ga pusti na slobodu. Dotični gradski namještenik je osim zbog prekoračenja redarstvenog sata bio kažnjen i zbog kletve, a zbog podmićivanja i napada na službenu osobu upućen je sudu na daljnji postupak.

U noći između 17. i 18. kolovoza 1941. redarstvenici su uhitili ukupno deset osoba koje su se zatekle na ulici poslije redarstvenog sata. Među uhićenima se nalazio i monopolski inspektor Grgur Dujmošić iz Sarajeva koji je kažnjen novčanom globom od 2.000 kuna, što je ujedno bila najveća kazna koje je redarstvo izreklo protiv prekršitelja odredbe o noćnom kretanju u gradu. Preostalih osam uhićenih osoba bili su uglavnom radnici i kažnjeni su svaki sa novčanom globom od 240 kuna. Redarstvu već poznata skitnica i “izgonašica” Boža Sinko koja je također zatečena na ulici poslije redarstvenog sata osuđena je na 15 dana zatvora, a poslije odslužene kazne predana je na daljnji postupak. U zbirni logor, odnosno na prisilni rad u Liku upućene su naknadno još tri osobe koje su bile uhićene radi noćnog šetanja u zadnje tri noći.

Dana 23. kolovoza 1941. redarstvo je uhitilo ukupno devet osoba koje su zatečene na ulici poslije redarstvenog sata. Tri su osobe upućene na prisilan rad, a ostali su kažnjeni zatvorom i novčanom kaznom do 1.000 kuna.

U Zagrebu je bio poznat i slučaj nekog konobara koji je dospio u zatvor jer je prekršio redarstveni sat. Osuđen je na pet dana zatvora i novčanu kaznu. Kako je u to vrijeme bila učinjena diverzija u kavani “Medulić” koju su Nijemci bili pretvorili u menzu za časnike Nijemci i ustaše su za odmazdu objesili na električne stupove tridesetak talaca. Među obješenima se nalazio i spomenuti konobar.

 
Historijski retrovizor
Utorak, 27 Lipanj 2017 08:12

 

Zagreb u NDHRedarstvo Nezavisne Države Hrvatske uvodi red na zagrebačke ulice 1941. godine (1)

Davor Kovačić, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske pozvani su svi oni koji se u glavnom gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. svi oni koji nemaju stalnog prebivališta, a napose svi bivši srpski vojnici, četnici i pripadnici drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente, da se u roku od šest sati udalje s područja grada i okolice. Iz grada su se također tjerali i nepoćudni elementi, kao “skitnice, prosjaci, klatež i svi oni koji stalno ugrožavaju tuđu imovinu.” Istodobno redarstvo je nastojalo i uvesti disciplinu na zagrebačkim ulicama te oštro kažnjavalo građane koji krše odredbe o redarstvenom satu, zatim odredbe o obaveznom zamračenju grada kao i one koji krše prometne propise.


Uvod

O djelovanju represivnog sustava NDH koji je provodio teror prema svojim državljanima koji su se usudili dovoditi u pitanje zakone, uredbe i politiku ustaškog režima u hrvatskoj historiografiji postoje mnogobrojni radovi.[1] S druge strane ne postoje radovi koji obrađuju kaznene prekršaje u NDH poput nepoštivanja redarstvenog sata, prometnih propisa ili prosjačenje na ulicama. U ovom radu se na temelju arhivskog gradiva, tiska i literature nastojalo obraditi i ove teme iz naše bliže prošlosti.

Redarstveni sustav NDH imao je zadaću kontrole cjelokupnog života te onemogućavanje i rigorozno kažnjavanje zamišljenih i stvarnih neprijatelja. Sustav terora imao je rasnu i nacionalnu komponentu koja se ogledala u biološkom uništavanju i progonima židovskog, srpskoga i romskog stanovništva, ali i u radikalnom “unutarnjem pročišćavanju” koje se ogledalo u fizičkom uklanjanju Hrvata i muslimana koji se nisu slagali s politikom novog režima.

Uspostavom NDH Zagreb nije više bio glavni grad relativno male pokrajine, već glavni grad države u kojem se razvijao glavni politički, gospodarski i prosvjetni život. Nove ustaške vlasti nastojale su provoditi u Zagrebu preuređenje na svim područjima gradskog života, posebno javne sigurnosti građana.

Poglavnik Ante Pavelić na dan dolaska u Zagreb 15. travnja 1941., odredbom je za ustaškoga povjerenika za javnu sigurnost u gradu Zagrebu postavio Eugena Didu Kvaternika. Istom odredbom Pavelić je odredio da sva tijela redarstva, oružništva, mjesnog zapovjedništva te uopće sva državna i samoupravna tijela imaju bezuvjetno izvršavati Kvaternikove zapovijedi i naloge te po njegovim uputama postupati. (Andrija Artuković ga je kao ministar unutarnjih poslova NDH tri dana nakon toga predložio za istu takvu dužnost, ali za cijelu NDH). Imenovanjem Eugena Kvaternika ustaškim povjerenikom za javnu sigurnost u Zagrebu, određen broj ustaša emigranata zaposjeo je zgradu Redarstvenog ravnateljstva u Petrinjskoj ulici. U Redarstvenom ravnateljstvu nastale su velike promjene pa su smjesta otpušteni svi službenici, odnosno namještenici pravoslavne vjere. Umjesto njih, imenovani su Hrvati “koji se nikada nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda.”

Eugen Dido Kvaternik kao povjerenik javne sigurnosti grada Zagreba odmah je 15. travnja 1941. pozvao sve one koji se u gradu Zagrebu zadržavaju neovlašteno, tj. sve one koji u Zagrebu nemaju stalnog prebivališta, a napose “sve bivše srpske vojnike, četnike i pripadnike drugih neprijateljskih redovitih ili neredovitih postrojbi, kao i sve ostale nepoćudne i nepoželjne elemente”, da se u roku od šest sati udalje s područja grada Zagreba i okolice. U proglasu se nadalje kaže da tko god se od navedenih poslije toga roka ovdje zateče, bilo s oružjem, bilo bez oružja, bit će odmah na licu mjesta u smislu posebnih odredaba strijeljan. Zbog toga je tih dana na zagrebačkom redarstvu bilo vrlo živo. Na stotine ljudi dolazilo je zatražiti propusnicu s kojom se može otići preko gradskih mitnica. Većinom su dolazili Srbi, koji su stanovali na području Zagreba, a također je došlo i mnogo Židova. Prema pisanju Hrvatskog naroda “sve osobe, za koje se smatra u smislu odredbe Eugena Kvaternika da su nepoćudne i da im nema mjesta u gradu Zagrebu dobile su propusnice i ostavit će grad.”

 
Još nešto o rezolucijama bosanskih muslimana
Subota, 24 Lipanj 2017 19:38

 

PotpisniciRezolucije bosanskih muslimana u Drugom svjetskom ratu (1)

Iz knjige “1941. u istoriji naroda Bosne i Hercegovine” ,Veselin Masleša, Sarajevo, 1973, str. 275-282

Pripremio: Nadan Filipović

Muhamed Hadžijahić (Sarajevo, 1918 – 1987) bio je poznati bosansko-hercegovački historičar, doktor prava te stručnjak za političku historiju Bosne i Hercegovine. Na naučnom skupu održanom  u Drvaru od 7. do .9. oktobra 1971. godine, održao je rahmetli Muhamed Hadžijahić veoma zapažen referat o poznatim rezolucijama bosanskih muslimana iz 1941. godine.

Prenosim taj Hadžijahićev rad u cjelosti:

U postojećoj političkoj literaturi dosta se malo pažnje obraća, o muslimanskim rezolucijama iz 1941. godine. U njima su predstavnici organizacija, mnoge istakanutije ličnosti tadašnjeg javnog života kao i neki pojedinci u nizu gradova Bosne i Hercegovine osudili ustaška nasilja nad Srbima i drugim progonjenim. O tim rezolucijama nalazi se spomen u nizu dokumenata Komunističke partije, prije svega, u jednom izvještaju Avde Hume iz novembra 1941. koji je sastavio u svojstvu delegata Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu, zatim u proglasu Pokrajinskog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu s kraja 1941. i u raspravi Rodoljuba Čolakovića “Naši Muslimani i narodnooslobodilačka borba” (1943).

Saveznici su za pojavu ovih rezolucija, konkretno banjalučku, mogli saznati preko drugog Promemorija Svetog arihijerejskog sinoda, upućenog 15. januara 1942. njemačkom vojnom zapovjedniku u Srbiji. Promemorij je dostavljen i saveznicima. Mostarska rezolucija spomenuta je u publikaciji “Mortyrdom of the Srbs”, koju je izdao Palandech Press u Čikagu, 1941. godine. Predgovor toj publikaciji, koja je napisana s jednom naglašenom šovinističkom oštricom, napisao je vladika Dionisije. Tu se tvrdi, očito s tendencijom da se opravdaju četnički pokolji, kako se 90 posto Muslimana pridružilo ustašama i učestvovalo u masakrima nad Srbima, iako se u isti mah navodi za samog Hakiju Hadžića, Pavelićeva povjerenika za istočnu Bosnu i Hercegovinu, da je “prema nepotvrđenim izvještajima za sada bio protiv egzekucija nad Srbima”.

Kao dokaz za generalno optuživanje Muslimana zbog njihova tobožnjeg masovnog učešća u zločinima navodi se Mostar, “gdje je velik broj ubijanja učinjeno lično do strane Huremovića - Muslimana; .mali procent (oko 5 posto)” - nastavlja se dalje – “ostali su časni izuzeci i oni su čak potpisali i publikovali rezoluciju, osuđujući brutalne masakre nad Srbima”. Na rezolucije se, štaviše, pozivao i četnički komandant Draža Mihailović u proglasu od 1. januara 1944, upućenom “Muslimanima Bosne, Hercegovine i Starog Rasa-Sandžaka”. Ne bez licemjerja, Mihailović je, među ostalim, tada pisao: “Memorandum banjalučkih muslimana, upućen muslimanskim ministrima u Pavelićevoj vladi još u avgustu 1941. godine, zatim rezolucije sarajevskih,mostarskih, prijedorskih, tuzlanskih muslimanskih prvaka primeri su svesti  građanske hrabrosti.”

Koliko smo dosada mogli utvrditi, rezolucije su izdate u Prijedoru, Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci, Bijeljini i Tuzli. Nije sigurno, ali postoje neke indicije da su rezolucije donesene i u Bosanskoj Dubici, Visokom i moguće u još nekim drugim bosanskim mjestima.

 
Osvrt na doseljavanje stranaca u Bosnu za vrijeme Austro-Ugarske vladavine
Petak, 16 Lipanj 2017 09:21

 

MarienhofDolazak stranaca za vrijeme austrougarske vlasti - kolonijalizacija Bosne i Hercegovine katolicima bila je smišljena i planski provođena

Admir Lisica, Sarajevo

Bosna i Hercegovina predstavljala je nakon okupacije primamljiv teritorij za mnogobrojne stanovnike Austro-Ugarske monarhije. Mnogi su narodi, primamljeni besplatnim obradivim teritorijama koje je davala Monarhija, vidjeli izlaz iz trenutne loše materijalne situacije ili nekih drugih problema. Ove su tendencije naročito bile prisutne kod poljoprivrednog sloja stanovništva. Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini vršen je za vrijeme austrougarske vlasti četiri puta: 1879, 1885, 1895. i 1910. godine. Iz njega možemo pratiti podatke koji nam daju informacije o promjeni strukture stanovništva, a važno je istaći da je doseljavanje mnogobrojnih “stranaca” bilo čak i potrebno za vlast zbog naglog iseljavanja bošnjačkog dijela stanovništva.

AUSTROUGA RSKA VLADA CILJANO JE NASELJAVALA KATOLIČKO STANOVNIŠTVO

Iseljavanje Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine počelo je odmah nakon dolaska Austro-Ugarske, a trajalo je tokom čitavog perioda njene vladavine. Međutim, najveći val iseljavanja Bošnjaka prema Turskoj bio je zabilježen poslije aneksije, kada se, prema zvaničnim podacima, iselilo 5.255 porodica. Iseljenici su dolazili iz svih slojeva, uključujući i bogate zemljoposjednike, što nam govori da posljedica iseljavanja nije loša ekonomska situacija. Razlog vidimo u gubitku privilegija i nagloj promjeni vlasti, koja je u prvih nekoliko godina svoje vladavine dovela Bošnjake u lošiji položaj nego je to bilo pod osmanskom vlašću. Sve ovo davalo je povoda Austro-Ugarskoj da stimulira priliv stranih doseljenika u Bosnu i Hercegovinu. Gledajući iz perspektive domaćeg stanovništva Bosne i Hercegovine, stranci su bili svi oni koji su govorili različitim jezikom u odnosu na lokalno stanovništvo, međutim, gledajući iz ugla Austro-Ugarske, koja je okupirala Bosnu i Hercegovinu, svi oni koji su dolazili s teritorije kojom su oni upravljali nisu bili stranci, jer su Austrijanci, Nijemci, Česi, Mađari, Ukrajinci, Poljaci i Hrvati dolazili s područja pod čijom je upravom bila i Bosna i Hercegovina.

Koliko je naša domovina bila interesantna doseljenicima, govori i otvoreni proglas u Zagrebu 1878. godine, odmah nakon okupacije Bosne i Hercegovine, pod nazivom “Proglas i poziv za iseljenje prema Bosni”. Poziv je bio primamljiv imućnijim Hrvatima koji su ga u Bosni usmjeravali za unapređivanje svojih poslova. U prvom popisu iz 1879, kao i na drugom iz 1885. godine, utvrđen je broj stanovnika i njegova vjerska struktura. Tek 1895. godine nailazimo na podatke koji detaljnije govore o strukturi stanovništva, pa saznajemo da je većina stanovnika živjela od poljoprivrede, što nam jasno govori o karakteru društva. Stoga je mali broj kolonista bio u velikim gradskim centrima i naseljavali su ruralna područja u okolini gradova. Dolazili su u grupama, a pojedinačno naseljavanje bilo je veoma rijetko.

U historiografiji postoje dva stava zbog čega je Bosna i Hercegovina bila privlačna za doseljavanje stranaca. Prvi zastupa tezu da je Austro-Ugarska vlada ciljano naseljavala katoličko stanovništvo na područje Bosne i Hercegovine u predjelima gdje su bili pravoslavci, koji su za tadašnju austrougarsku vlast predstavljali potencijalni faktor nestabilnosti.

Nasuprot ovog stava stoji mišljenje da je jedini i glavni razlog doseljavanja stranaca bio ekonomski faktor, što dokazuju područja koja su naseljavana najviše: Banja Luka, Bijeljina, Prnjavor, Bosanska Gradiška, sredine koje su obilovale velikim brojem neiskorištene obradive zemlje. U okolini Sarajeva obradive površine bile su nedaleko od Vogošće, Lukavice i Rajlovca. Neka mjesta u Bosni bila su u potpunosti kolonizirana, kao što je to slučaj sa selima u okolini Banje Luke, gdje su Malice, Nova Ves i Vranduk bili potpuno naseljeni Česima.

 
Jezička politika u Bosni za vrijeme NDH
Nedjelja, 11 Lipanj 2017 12:09

 

Refik BulicJezička politika u Bosni i Hercegovini za vrijeme Drugog svjetskog rata - JE L’ “SA RAJVO ” , KAKO ŽUPAN KAŽE?!

Prof. Dr.sc. Refik Bulić, Sarajevo, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Odmah nakon 10. aprila 1941. godine, kada je formirana Nezavisna država Hrvatska, počele su i aktivnosti oko uvođenja nove jezičke politike. Nova je jezička politika imala za cilj uvođenje “čistog hrvatskog jezika” i latiničnog pisma. Stoga je u samo petnaest dana postojanja Nezavisne Države Hrvatske poglavnik Ante Pavelić donio dvije zakonske odredbe u kojima je odslikana buduća jezička politika ne samo prostora Hrvatske već i drugih dijelova koji su joj pripojeni. Tako je Pavelićeva jezička politika zahvatala i cjelokupni prostor Bosne i Hercegovine i na njemu bila obavezujuća kao i u Hrvatskoj.


Uvođenje "čistog hrvatskog jezika" u svim dijelovima NDH 

S obzirom na to da su sudovi u ratnom stanju “imali mnogo posla” i morali provoditi zacrtanu politiku NDH, razumljivo je što je prva zakonska odredba u vezi s jezikom bila ona “o izricanju osuda, o nazivima sudova i sudaca i o upotrebi čistoga hrvatskog jezika kod sudova”. Ona je donesena 18. aprila 1941. godine u Zagrebu, a objavljena u Narodnim novinama br. 6 od 19. aprila 1941. godine. Tu odredbu i druge dokumente jezičke politike NDH objavio je Milan Šipka u knjizi Standardni jezik i nacionalni odnosi u Bosni i Hercegovini (1850–2000), prema kojoj se i donose ovi podaci i dokumenti. U prvoj zakonskoj odredbi, koju je propisalo ministarstvo pravosuđa, u prvom se članu određuje da “sudovi izriču osude: "U ime Nezavisne Države Hrvatske".

U drugom se članu određuju nazivi sudova, u trećem nazivi sudaca i sudačkih pomoćnika, a u četvrtom se donosi naredba da se upotrebljava “čisti hrvatski jezik”: “4. Svi suci i sve stranke imaju upotrebljavati usmeno i u svojim pismenim sastavcima čisti hrvatski jezik, bez obzira na zakonske stručne izraze. Tudjice se imaju izbjegavati i svagdje, gdje god je to samo moguće, zamjenjivati hrvatskim narodnim izrazima.”

Zabrana ćirilice

Druga zakonska odredba, koja je donesena 25. aprila 1941. godine, a objavljena istog dana u Narodnim novinama br. 11, odnosi se na zabranu ćirilice. I tu je odredbu potpisao Ante Pavelić. U njoj se u prvom članu kaže da se na području NDH zabranjuje upotreba ćirilice, a u drugom da se “provođenje povjerava ministarstvu unutarnjih poslova”. Sama odredba da je provođenje ove odluke povjereno ministarstvu unutarnjih poslova upozorava na ozbiljnost kršenja ove odredbe.

Istog dana kada je donesena spomenuta Pavelićeva naredba, ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković potpisao je “provedbenu naredbu”, prema kojoj će se prekršitelji kažnjavati “novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana”. Tako je ćirilica, koja je do osnivanja NDH bila u predratnoj Jugoslaviji ravnopravna s latinicom, novom jezičkom politikom NDH bila zabranjena, a njezina upotreba strogo kažnjiva. Da bi se osiguralo što bolje provođenje zacrtane jezičke politike, na prijedlog ministarstva “bogoštovlja i nastave” osnovan je 28. aprila 1941. godine i Hrvatski državni ured za jezik. Odredbu o osnivanju potpisao je Ante Pavelić i ona je istog dana bila i objavljena u 13. broju Narodnih novina. Ured je djelovao u okviru ministarstva koje je i predložilo njegovo osnivanje, a trebalo je da radi “u vezi s Hrvatskom akademijom znanosti i umjetnosti u Zagrebu i s Hrvatskim sveučilištem u Zagrebu”. Zadatak je osnovanog ureda bio da rješava sva jezička pitanja na prostoru NDH, pa time i na prostoru Bosne i Hercegovine.

Pravopis 

Pitanje pravopisa u NDH bilo je regulirano jednom ministarskom naredbom o hrvatskom pravopisu, koju je potpisao doglavnik i ministar bogoštovlja i nastave Mile Budak. U njoj se, između ostaloga, kaže: “hrvatski se pravopis ima sprovesti na načelu etimološkom”. Po tom je načelu, naprimjer, predviđeno da se piše: početci, dohodci, predci, patci, zadatci i sl. Zanimljivo je da i danas u Bosni ima “cvijeća” koje piše ovakvim pravopisom. Među Bošnjacima, naravno. Provođenje pravopisnih odredbi i sve druge segmente jezičke politike NDH trebalo je da kontrolira novoosnovani ured za jezik, koji je na to bio obavezan jednom provedbenom naredbom od 27. jula 1941. godine, koju je također potpisao već spomenuti doglavnik Mile Budak. Prema toj je naredbi novoosnovani ured za jezik imao zadatak “paziti na pravilnost i čistoću hrvatskog jezika u javnoj upotrebi”, što je podrazumijevalo i priređivanje školskih knjiga i priručnika, pregledanje udžbenika, saradnju sa zakonodavnim i drugim tijelima pri sastavljanju zakona i drugih uredbi, nadgledanje svih “tiskopisa uopće”, “ispravljanje i odobravanje svih natpisa i oglasa na javnim mjestima”, “jezičko savjetovanje piscima i izdavačima”, brigu o jeziku u kazalištima, radiostanicama i “kinematografima”. Ured za jezik imao je mnogo aktivnosti i na njegov se rad odnose mnogi dokumenti nastali u vrijeme NDH. Preko ureda za jezik rješavana su i neka jezička pitanja koja se tiču Bosne i Hercegovine. Tako je već 17. jula 1941. godine spomenuti ured rješavao pitanje službenih naziva bosanskih gradova Bihaća i Banje Luke.

Bihać i Banja Luka 

Nakon nejasnoća koje su imali poštanski službenici u vezi s pisanjem imena gradova Bihać ili Bišće, Banja Luka ili Banjaluka, te oblika zavisnih padeža ovih imena “Ravnateljstvo pošta, brzojava i brzoglasa” uputilo je 5. jula 1941. godine “upit predsjedništvu vlade o službenom nazivu mjesto (!) Bihać i Banja Luka”. Predsjedništvo vlade dopis je proslijedilo ministarstvu unutarnjih poslova, a ono uredu za jezik. Ured za jezik odgovorio je 17. jula 1941. godine. U odgovoru ureda navodi se: 1. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Bihać. U kosim padežima smatrat će se A u drugom slogu postojanim; pisat će se dakle: Bihaća, Bihaću i t. d. 2. U službenoj upotrebi rabit će se u nominativu oblik Banja Luka. U kosim padežima smatrat će se dio ‘Banja’ pridjevom ženskog roda; pisat će se dakle: Banje Luke, Banjoj Luci, itd. Danas su u savremenom bosanskom jeziku uobičajeni oblici Bihać, Bihaća, Bihaću, ali još postoji kolebljivost u vezi s oblicima imena drugog grada: Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci ili Banjaluka, Banjaluke, Banjaluci itd. U normi bosanskog jezika preporučuju se oblici Banja Luka, Banje Luke, Banjoj Luci itd. O davanju prednosti jednom ili drugom obliku u normi bosanskog jezika govori se u knjizi Bosanski jezik: Jezičko-pravopisni priručnik (R. Bulić, Bosanska riječ, Tuzla, 2001).

JE L’ SARAJ ’VO ŠTO JE NEKAD BILO

Jedna zanimljiva naredba velikog župana Vrhbosne Omerovića koja je donesena 23. juna 1941. godine pokazuje da je jezičku politiku vodio i veliki župan. Naredba se odnosi na ime sjedišta velike župe Vrhbosna. Naredbu je, vjerovatno, donio bez konsultacija s postojećim uredom za jezik, ali sumnjam da bar s nekim nadležnim iz rukovodstva NDH nije imao konsultacije u vezi s tim. Naredba o nazivu sjedišta velike župe Vrhbosna ima sljedeći sadržaj: “Kako je sjedištu Velike župe Vrhbosna prema izvornom narodnom govoru iz davnine naziv Sarajvo, a ne Sarajevo, to se ime sjedišta ove župe u govoru i pismu ima nazivati Sarajvo. Ovaj će se ispravak provesti i u službenom popisu imena mjesta.” Ova je naredba velikog župana Derviša Omerovića, međutim, zanimljiva i po tome što je neočekivana i neuobičajena u ondašnjim prilikama, kad je jezička politika bila strogo kontrolirana, pa se i službeni naziv mjesta, kao što smo vidjeli za Bihać i Banju Luku, morao potvrđivati preko ureda za jezik. Zanimljivo je i to što je ime mjestu preoblikovao veliki župan, koji nije bio Sarajlija. Ova je naredba objavljena u Narodnim novinama od 28. juna 1941. godine. U Narodnim novinama objavljivani su i drugi službeni akti NDH pa pitanje poštivanja naredbe velikog župana o nazivu Sarajvo ne bi trebalo biti upitno i izvan velike župe Vrhbosne. Ipak, ovo bi se moglo ispitati analizom dokumenata NDH koji su sadržavali i ime sjedišta velike župe Vrhbosna.

Začeci jugoslavenske jezičke politike iz Jajca

U Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine štampane su dvoje novine – Oslobođenje i Front slobode. Prvi broj Oslobođenja štampan je 30. augusta 1943. godine u selu Donja Trnava u sjeveroistočnoj Bosni, a prvi broj Fronta slobode štampan je 7. novembra 1943. godine u Tuzli, u vrijeme kad je Tuzla bila najveći oslobo- đeni grad u Evropi. Osim povremenog štampanja ovih novina, Narodnooslobodilački pokret izdavao je povremeno i razne biltene i proglase. S obzirom na to da je štampanje zavisilo od tehničkih uvjeta, od onoga što se u to vrijeme imalo, teško se može govoriti o planskoj jezičkoj politici, ali je sigurno da se vodilo računa o tome i o onome što je nešto kasnije proklamirano na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Nakon Drugog zasjedanja Antifa- šističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije, koje je održano 29. i 30. novembra 1943. godine u Jajcu, Vijeće je donijelo Odluku o objavljivanju odluka i proglasa AVNOJ-a, njegovog pTa je odluka predviđala da se odluke i proglasi objavljuju na srpskom, hrvatskom, slovenačkom i makedonskom jeziku. Svi se ovi jezici smatraju ravnopravnim, ali se kaže da će zbog tehničkih teškoća predsjedništvo AVNOJ-a i Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije svoja izdanja i svoje odluke objavljivati “na jednom ili drugom od navedenih jezika”, što znači na srpskom ili na hrvatskom. Ipak se kaže da su zemaljska vijeća obavezna da svoja izdanja i svoje odluke “zvanično proglase na jezicima svojih naroda”. Ova je odluka donesena 15. januara 1944. godine. Potpisali su je sekretar AVNOJ-a Rodoljub Čolaković i predsjednik dr. Ivan Ribar. Ovaj pregled jezičke politike na prostoru Bosne i Hercegovine u vrijeme Drugog svjetskog rata pokazuje da je prevladavala jezička politika NDH, koja je bila rigidna, veoma stroga, a uz to je predviđala i oštre kazne za prekr- šioce naredbi. U Bosni i Hercegovini začeti su u sklopu Narodnooslobodilačkog pokreta i pravci razvoja kasnije jugoslavenske jezičke politike socijalističkog razdoblja.

(Preneseno iz tjednika STAV, uz dozvolu urednika gospodina Filipa Mursela Begovića kojem se, kao uvijek, od srca zahvaljujemo na dopuštenju.)

 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 20

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search