LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Podsjećanje uz pravoslavni Božić PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:54

 

GligorijeZenđil Sarajlija Gligorije i sarajevski Jeftanovići - pusta osta kuća njina – tužna sudbina

Nadan Filipović

(na fotografiji: zenđil Sarajlija Gligorije)

Nakon prvog nastavka “Podsjećanja – Sarajevo 1937” skrenuo bih pažnju na od gospodina Miljenka Jergovića spomenutog vlasnika hotela “Evropa” Gligorija Jeftanovića.

Možda i nije loše da se uz pravoslavni Božić podsjetimo ko su Sarajevu bili Jeftanovići?

Prvi Jeftanović koji je u drugoj polovini 18. stoljeću došao u Sarajevo bio je Hadži Petar Jeftanović, rođen u Tuzli 1750. godine. Rod Jeftanovića je porijeklom iz doline rijeke Pive u okolini Durmitora (Crna Gora).

Najblistaviji trag familije Jeftanovića u Sarajevu ostavio je čuveni Gligorije Jeftanović. Bio je ugledni srpski političar, kako u vremenu austro-ugarske okupacije, tako i u periodu Kraljevine Jugoslavije. Bio je vlasnik velike sarajevske ciglane (po kojoj danas ime nosi elitno sarajevsko naselje), kao i vlasnik krečane u Hadžićima. Jedan je od osnivača Srpske štedionice i Srpske narodne banke u Sarajevu. Ostavio je trag i u mnogim drugim institucijama. Bogato je darivao crkvu i pomagao osnivanja prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava. Veliki dio imetka davao je i dubrotvorne svrhe te za razvoj kulturnog života u Sarajevu. Dao je novac za osnivanje Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“, za osnivanje srpske škole, izgradnju Saborne crkve u Sarajevu, te drugih kulturnih i sportskih društava. Jedan je od osnivača Srpskog pjevačkog društva „Sloga" (1888), čiji je bio prvi predsjednik. Za predsjednika „Sloge“ je izabran i 1895., 1896. i 1898.

Nesebično je pomagao sarajevskoj sirotinji, bez obzira na vjersku pripadnost.

Ne samo što je obavljao mnoge funkcije, nego je bio i veoma uspješan poslovni čovjek, koji je imao hrabrosti riskirati goleme novce u nove projekte. Već tada je shvatio da je hotelska ponuda grada veoma slaba te se odlučio izgraditi, za to doba, moderan hotel koji bi se, po svojoj raskoši mogao uklopiti u hotelsku ponudu svake velike evropske ili svjetske prijestolnice. Angažovao je tada jednog od najpoznatijih arhitekta Karla Paržika da projektira hotel “Evropu”, koji je od 1882. godine jedan od graditeljskih bisera Sarajeva.

Sarajlije su veoma poštovali Gligorija Jeftanovića i prozvali da “zenđil Sarajlija” što znači bogati, lijepi i pametni.

Umro je 1927. godine u Sarajevu u 88. godini. Njegovi potomci danas žive u Americi čekajući u nadi na bolje dane da se vrate na djedovinu ili da bar povrate u svoje vlasništvo dio onog što su im otele komunistička i sadašnja vlast.

Hej Sarajlije!

Znate li gdje se nalazi Jeftanovića kuća?

Kuća Gligorija Jeftanovića se nalazi neposredno uz Gazi Husrev-begovu biblioteku. Oštećena je u toku četničke agresije Bosnu i Sarajevo. Uslijedila je nebriga Općine Stari Grad, koja je tu nekada lijepu kuću proglasila “društvenim vlasništvom” i samo djelomično sanirala te je velikodušno predala na korištenje četvorici stanara koji su, na osnovu dokumentacije o dozvoli ulaska u tuđi posjed odjednom postali “nositelji stanarskog prava”. Dakle, nova vlast čija su usta prepuna kojekakvih bajki o demokratičnosti, vladavini prava, bla-bla-bla….kuću, koju su prema jednim izvorima, njihovi potomci poklonili bivšoj, komunističkoj državi, jednostavno poklonili četvorici, najvjerojatnije bog zna odakle novošljegljih “Sarajlija”, a što je bio samo paravan da Jeftanovića kuća, vrlo brzo, postane vlasništvo izvjesnog Sabahudina Hece.

Bilo bi interesantno dokopati se originalnog dokumenta koji potvrđuje da su Jeftanovići zaista poklonili svoju kuću državi. Bojim se da takav dokument uopće ne postoji. Jeftanovićima je kuća nacionalizirana, dakle oteta silom zakona. Nakon izvjesnog vremena, kako napisah, tu istu kuću četiri stanara zajednički prodaju Sabahudinu Heci, premda Jeftanovića kuća nije bila, ni po kakvim osnovama, njihovo vlasništvo.

Klasična priča, veoma slična otimačini kuće na koju su stanarsko pravo (s pravom otkupa) imale dvije kćerke, nasljednice pokojnog Rate Dugonjića. Vlasništvo te kuće “preuzela” je “Hidrogradnja” (niko pojma nema po kojem pravnom osnovu), pa je kasnije za bezveznu siću prodala tadašnjem reisu, bošnjačkoj “moralnoj vertikali”, Mustafi Ceriću.

I ova crtica nas podsjeća da Alisa nikad nije bila u zemlji čudesa.

Ažurirano: Ponedjeljak, 07 Siječanj 2019 09:58
 
Najveći svjetska kolekcija izdanja “Rubaija” se nalazi u Australiji!!!! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 16 Studeni 2018 18:34

 

Sakir HadzimejlicŠakir je sakupio oko 1.500 izdanja “Rubaija”

Šakir Hadžimejlić sigurno spada u grupu ljudi koji ne govore puno o sebi, ne ispoljavaju svoje mišljenje, ne nameću svoje ideje ako nisu upitani da to urade. Trebale su mi godine da saznam nešto više o njemu. U društvu je manje-više poznat kao inženjer elektrotehnike, dobar fudbaler i ljubitelj muzike, knjiga, nauke i - prije svega - odan suprug i otac.

Nešto više o Škici (ustvari, njegov poznati visočki nadimak je Škire) sam saznala slučajno jednog dana kada je Jasna, njegova supruga, otvorila vrata sobe u njihovoj kući u Sydneyu, u koju gosti ne ulaze često, da mi pokaže nešto… Ostala sam zapanjena brojem polica sa knjigama koje su ispunile zidove sobe.

- Nisam znala da imate ovoliko knjiga, prokomentarisala sam.

- To je sve ista knjiga, samo različita izdanja, na to će Jasna.

Zbunjeno sam je pogledala.

- Da, to je “jedna knjiga” - “Rubaije” Omara Khayyama. Sve Škicine, ima ih više od hiljadu. On ti može objasniti više o tome, dodala je Jasna.

Morala sam otkriti više o ovom neobičnom čovjeku i još neobičnijoj njegovoj strasti prema jednoj knjizi. Pitala sam Škicu …

Tito - nesuđeni kum

- Rodio sam se u Visokom, u porodici od jedanaestero djece. Kao devetom djetetu, predsjednik Tito mi je trebao biti kum. U Jugoslaviji je svako Titovo kumče dobivalo stipendiju, novac za odjeću, obuću, školovanje… Nažalost, moj otac, koji je tada bio šejh tekije u Visokom, vjerovatno nije htio da ima ikakvu vezu sa političarima, te je glatko odbio tu ponudu. Moj kum i ta stipendija ostali su moja tajna neispunjena želja, priča Škico, osmjehujući se.

Nesuđeno Titovo kumče ipak je sa uspjehom završilo klasičnu gimnaziju u Visokom, na koju su svi Visočani veoma ponosni. Potom Elektrotehnički fakultet u Sarajevu...

- Elektrotehnički je bio najbliži matematici, koju sam jako volio, pa sam zato odlučio to studirati. Bio je to veliki izazov. Još teže je bilo sa postdiplomskim studijem iz kompjutera u Americi, ponajviše zbog mog (ne)znanja engleskog jezika. Završni rad tog studija nisam nikad ni dovršio zbog preseljenja u Australiju, nastavlja Škico, koji je nekoliko godina poslije Elektrike studirao i završio još jedan fakultet u Sarajevu – Francuski jezik i književnost. I to sam saznala slučajno kada smo spominjali neke poznate nam ljude iz Sarajeva. Crno-bijela fotografija dugokosog Škice otvorila je onda još jedna vrata u njegovu zanimljivu prošlost. Bio je jedan od prvih mladih ljudi u Visokom koji su imali dugu kosu, prva generacija ‘’hipija’’.

- Nije bilo lako biti ‘’hipi’’ tih godina, 1967., 1968… Često su nam prijetili, a ponekad nas i tukli. I milicija je bila zbunjena, nisu nas branili, ali ni zatvarali. Bilo nas je nekolicina… Hašišari, govorili su nam… Ali, pošto smo svi bili dobri studenti, zbunjivali smo ih. Jasno se sjećam te generacije sadašnjih i nekadašnjih prijatelja, Nebojše Pajkića i njegove “Ćelave pjevačice”, Omera Mešića i njegovog Diraka, Seada Ašlame i “Vanilla Fudge”, pokojnog Ibrahima Sakića, njegove poezije (kada li će biti objavljena?) i filmskih kritika Nedže, Šide, pokojne Gordane i njene ljubavi za drame… Mnogi drugi su se kasnije priključili. Bio je to prijateljski krug talentovanih, obrazovanih ljudi. Čitali smo puno, sve što nam je bilo dostupno, posuđivali rijetke knjige iz visočke Franjevačke klasične gimnazije i Sjemeništa, formirali vlastiti pogled na društvo, svijet, diskutovali smo svaku noć, prihvatali argumente ako su imali smisla, a vrištali na glupost i zaostalost… To je bilo divno vrijeme druženja, obrazovanja, prihvatanja novih ideja, upoznavanja sa rock and rollom, bluesom, jazzom… Pa putovanja po Evropi… Slušali smo tada najveće žive muzičare, prisjeća se Škico.

Kako smo otkrili Khayyama

- Zahvaljujući tom društvu, našoj želji za znanjem, diskusijama i “Antologiji svjetske poezije”, otkrili smo ‘’Rubaije’’ Omara Khayyama. Bili smo svi fascinirani tom poezijom, hrabrim Perzijancem iz 12. vijeka koji je bio matematičar, astronom, pjesnik, filozof i ostavio uticaj u svakoj od tih oblasti. On je tada govorio o stvarima za koje su mnogi gubili glave, postavljao je pitanja o životu, bogu, religiji… “Odakle svijet?”, “Šta je čovjek?” Bio je optuživan za skepticizam i herezu… Upoređivali smo ga sa tadašnjom evropskom misli koja gotovo da nije ni postojala u 12. vijeku. Nama je svojim shvatanjima Khayyam izgledao izuzetno savremen. Tako smo počeli tražiti bilo koje izdanje “Rubaija” po bibliotekama Sarajeva, Zagreba, Beograda… Pokušali smo naći sve što je bilo prevedeno, ali kako nismo uspijevali, okrenuli smo se ka engleskim i francuskim prevodima kojih je bilo u izobilju. Otkrili smo da je Khayyam u to vrijeme već bio izuzetno popularan i da je već dugo bio tema rasprava evropskih prevodilaca, profesora na univerzitetima, pjesnika… Tako su se i naše diskusije kretale između hedonističkog i sufističkog pristupa njegovoj poeziji, što je jedno od ključnih pitanja na kome su se lomila koplja kritičara i filozofa, govori Škico, napominjući da njegov rahmetli otac, koji je bio izuzetno upoznat sa velikanima sufističke misli, nikada nije spominjao ni Khayyama ni “Rubaije”.

Ažurirano: Petak, 16 Studeni 2018 18:38
 
Slovo o velikanu Emeriku Blumu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:41

 

BlumEmerik Blum – vizionar s pokrićem

Josip Vričko

Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na vrata već afirmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogomda se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost, nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvoliosi je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio firmu sa osamdesetakradnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim, imao pojma s kim ima posla.

“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnomignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme anonimnog gosta, nije upamtila.

Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja, njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara, tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim firmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima. No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.

“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih firmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao. No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama, pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću, Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili ostvareni.

Kako?!

Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Moždasu njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji jerastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina iz raja izašla.

Ažurirano: Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:52
 
Bosanski ljudi - Sead-beg Kulović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:37

 

 

Sead-beg KulovicSmrt Sead bega Kulovića

Sudbin Musić, Sarajevo

Život Sead-bega Kulovića i njegova do danas nerasvijetljena tragična smrt u dobroj mjeri govore o jednoj dramatičnoj historijskoj epizodi u Bošnjaka koja se, kao i sve prethodne, po naciju završila traumatično.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine. Nakon završenog mekteba, osnovne škole i gimnazije u Tuzli, studirao je agronomiju u Beču. Sin je jedinac Esad-bega Kulovića, potomka stare sarajevske janjičarske porodice, i Rašida-hanume Gradaščević, kćerke Muhamed-bega Gradaščevića i Zuhra-hanume Tuzlić. Ženidbom s Rašida-hanumom Sead-begov otac Esad-beg dobit će u miraz ogromne zemljišne posjede Gradaščevića u sjeveroistočnoj Bosni. Kako mu je punica bila Tuzlićka, i dio zemljišnih posjeda ove bh. aristokratske porodice dopast će u ruke Kulovićima. Tuzlići su, opet, kuća u kojoj je Husein-beg Gradaščević biran za vođu Bošnjaka u njihovom prvom oružanom pokušaju da izbore autonomiju i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Upravo ova borba te naknadne traume austrougarske okupacije, Prvog svjetskog rata i života u Kraljevini Jugoslaviji politički će usmjeravati bosanskohercegovački begovat, aristokraciju, ulemu i industrijalce, ali i većinu naroda kojem su pripadali. Tako i Esad-bega, poznatog kao Esad--ef. Kulović, političara “naprednjaka”, obrazovanog aristokratu i mecenu, poliglotu, te od 1905. do 1910. godine četvrtog po redu gradonačelnika grada Sarajeva.

Život na imanju Kulovića

Sead-beg je rastao u daleko većem luksuzu od ostatka djece svoje generacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rado jepriman u odabrana oficirska društva. Mnoge diskretne kapije po Beču i Pešti za njega su uvijek bile otvorene. Austrougarski “crni kabinet” čuvao je perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza. Najveća slabost bile su mu žene. Tako je, neposredno nakon očeve smrti, 1917. godine, a na zgražanje majke, oženio izvjesnu Čehinju Nelu, svoju prvu strasnu ljubav.

Njegova majka Rašida-hanuma i njena tetka Tahira-hanuma uputile su 28. jula 1918. prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak s Čehinjom Nelom je poništen, a Sead-beg potom ženi Ifaket-hanumu, kćerku Bakir-bega Tuzlića, koja mu je, pritom, i dalja rodica.

Agrarna reforma kralja Aleksandra 1919. godine progutala je ogroman posjed od 140.000 dunuma, tako da je Sead-begu u vlasništvu ostalo oko 3.000 dunuma nanjegovim imanjima u Bukinju, na tzv. Poljani i Malinama na Spreči. Maline su za tadašnje prilike bile na najmoderniji način uređeno imanje, na kojem je sve bilo na svom mjestu. Moderno poljoprivredno gazdinstvo na koje je prvi uveo mašine, traktore i ostalu tada najsavremeniju tehnologiju, u čemu mu je od pomoći bilo stečeno znanje na visokoj poljoprivrednoj školi u Beču.

Kulovićeve štale bile su među najvećim konjskim štalama u tuzlanskom kraju. Iako je broj konja poslije agrarne reforme bio znatno smanjen, bilo ih je i dalje u velikom broju. Nekoliko momaka ih je hranilo i timarilo i s ponosom bi ih pokazivao i izvodio na utrke. Na usamljenom begovskom posjedu, dosta udaljenom od grada, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja imanjem. Na čelu je bio beg, a zatim i njegovi upravnici imanja, mlina, konjušari, sluge, kuharice...

Majka se nakon očeve smrti pitala tek za žensku poslugu i stoljećima njegovan kućni red čuvene begovske porodice, kojeg u svojim memoarima beogradska historičarka Vera Mujbegović, kćerka uglednog tuzlanskog ljekara, antifašiste i narodnog heroja doktora Mustafe Mujbegovića, po kojem je dugi niz godina Klinički centar u Tuzli nosime, opisuje do u detalje i prilično romantizirano. Pretpostavka za uspjeh i red na takvom imanju, piše Vera, bilo je poštovanje tradicije i ustaljenog reda stvari. “Personal” Kulovićevog imanja na Malinamapredvodila je sredovječna žena Fata, doajen kućnog ženskog personala. Daleko brojnija bila je muška posluga i osoblje, konjušari, kočijaši, vozači i mlinar Mato.

U veliku kuću u Malinama ulazilo se kroz prostrani trijem. S desne strane bila je kuhinja, a s lijeve sobe za poslugu. Prvi sprat pripadao je supružnicima i za tadašnje vrijeme opremljen “bečko-osmanlijski”. Pored velike Kulovićeve biblioteke, bila je tu i ”turska” dnevna soba u duborezu s velikim ormarima i policama za knjige i širokim minderlucima, iz koje se izlazilo na prostranu, svijetlu, drvenu verandu zaklonjenu visokim drvećem i ukrašenu cvijećem u saksijama i garniturama za sedenje. Iz hodnika se bočno išlo u dvije sobe i kupatilo s tekućom vodom – luksuzom par exellence u to vrijeme.

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:40
 
In memoriam - Dušan Vavrica (Mrkonjić Grad 22.5.1926.- Sydney 05.04.2018.) PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Svibanj 2018 23:18

 

TravaKad budem trava

Dobrica Cesarić

 

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim

U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,

Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

(Pjesma je objavljena u znak sjećanja na Dušana Vavricu, finog gospodina, supruga moje drage, bolje rečeno predrage prijateljice, gospođe Vere Vavrice koja mi je mnogo puta nesebično pomogla u korigiranju pravopisnih grešaka i sintakse u mojim haustorskim pričama i romanu "Daidža", a svakako i u stilističkom aspektu.)

Ažurirano: Utorak, 01 Svibanj 2018 23:25
 
Bosanski čo(v)jek Vladimir Srebrov PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Prosinac 2017 00:10

 

Vladimir SrebrovSjećate li se ovog Karadžićevog saradnika: Šta je govorio kada je počela agresija na BiH?

Autor: A. P.

Ratne 90-te koje su poharale BiH i Balkan period su kada se dešavaju neki od najvećih ratnih zločina, a čitav svijet svjedoči potezima ratnih zločinaca poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Slobodana Praljka i mnogih drugih. 

Ono što često se zaboravlja jesu i primjeri iz tog perioda kada se unutar etničkih zajednica javljaju otpori fašističkim idejama glavnih vođa. Jedan takav primjer je i Vladimir Srebrov (org. Milan Nikolić) koji je rođen u Požarevcu 1954. godine. Otac mu je bio oficir JNA, a osnovnu i srednju školu završio je u Travinku i Banjoj Luci da bi diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Srebrov je jedan od osnivača SDS-a, kojem se suprotstavio kada je prozreo fašističke i ratne namjere velikosrpske politike na čelu s Radovanom Karadžićem

Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih drugih političara. Uhapsili su ga 1992. godine na prevaru četnici na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snabdijevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Osuđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu - strijeljanjem.

Biva zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica četničkih grmalja "razvaljuju od batina", Srebrov viče: "Bosna, Bosna, Bosna".

Dvadeset i prvog oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara, Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: "Volio bih da te koljem uz svirku gusala". Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999. godine, u 45. godini života.

Ostaće upamćen i po javljanju u Dnevnik 2. maja 1992. godine, kada je održao inspirativan govor.

- Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji - branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u historiji BiH, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su agresori, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo Srpske demokratske stranke, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su dakle ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci koji će izaći na optuženičku klupu – kazao je tada Srebrov.

Pored toga, pamti se i njegovo branjenje zastave s ljiljanima, kada je nametnutu trokutastu zastavu BiH javno spalio u Sarajevu kod Vječne vatre. 

Značajan je i istup Srebrova kada je 1992. u jeku tvrdnji da je referendum o nezavisnosti BiH urota Bošnjaka i Hrvata protiv Srba izašao na referendum.

- Prisustvujem ovom časnom skupu kao Srbin, da bih podvukao nešto – da na ovaj referendum će izići onaj dio Srba, onaj dio srpskih intelektualaca koji BiH smatraju svojom domovinom i svojim zavičajem – kazao je on tada.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala FAKTOR.ba od 17.12.2017)

Ažurirano: Srijeda, 20 Prosinac 2017 00:13
 
Bosanski genije prof.dr sc. Edhem Čustović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 18:40

 

CustovicBosanski genije - Životni put Edhema Čustovića: Od izbjeglice do autora revolucionarnih inovacija

A.Kendić, KLIX

(Na fotografiji je glavom i njegovanom bradom BOSANSKI GENIJE koji u ovom tekstu tvrdi da je univerzitetski profesor i doktor nauka)

Edhem (Eddie) Čustović, bh. genije s dvodecenijskom adresom u Australiji pomjera svjetske granice u nekoliko oblasti. Autor je nekoliko inovacija, a jedna od njih doprinijela je smanjenju stope smrtnosti australskih beba. Ovaj 32-godišnji Tuzlak vjeru u svoju rodnu zemlju nikada nije izgubio, a u BiH se planira vratiti, jer joj želi pomoći da postane primjer uspješnog razvoja.

Životni put Edhema Čustovića skupa s njegovom porodicom 1991. godine prvenstveno je odveo u Švicarsku, a potom i u daleku Australiju gdje danas niže uspjehe.

"U vrijeme kada je rat u Hrvatskoj počeo, moj otac je skupa s još tri osobe bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor te se nije znalo da li će se uopšte vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je naš čitav život", prisjeća se Čustović.

U informacijama koje su kružile u to vrijeme pojavila se i ona da bi u potrazi za njegovim ocem JNA bila spremna iskoristiti ostale članove porodice za ucjenu.

Zbog toga su majka i brat ubrzo krenuli put Švicarske, a Edhem je kao sedmogodišnjak ostao u Tuzli kako bi završio prvi razred osnovne škole. Situacija se s vremenom pogoršala te je kao jedino rješenje nametnuto da Edhema djed prokrijumčari preko granice, što je i učinjeno.

Izbjeglice u Australiji


Nakon tri i po godine boravka u Švicarskoj, porodica Čustović se preselila u Australiju. Zbog statusa izbjeglica i nedovoljno finansijskih sredstava, Edhem i njegov brat nisu bili u prilici pohađati neku od privatnih škola, ali to našeg sagovornika nije spriječilo da dokazuje svoje vještine.

"Australija je predivna, ali u bilo koju zemlju da dođete kao izbjeglica automatski ste stranac i morate se snalaziti. Živjeli smo u jednom od najsiromašnijih kvartova Melbourna, gdje su većinom bili imigranti. U svemu tome nismo imali izbor da idemo u elitne škole, nego smo išli u onu koja je bila najjeftinija za prevoz", priča Čustović za Klix.ba.

Njegova borbenost nakon srednje škole odvela ga je 2002. godine na renomirani australski La Trobe univerzitet na kojem je stekao titulu inžinjera elektrotehnike, a kasnije i zvanje profesora.

"Bio mi je veliki izazov da se dokažem na ovoj renomiranoj ustanovi. Prepreku mi je predstavljalo to što sam došao iz prilično loše srednje škole, pa sam se prve dvije godine borio da dostignem nivo studenata iz drugih srednjih škola", kaže ovaj Tuzlak koji je maksimalno iskoristio sve ono što mu je ova obrazovna ustanova ponudila.

Asistent na trećoj godini studija

Čustović se istakao i po tome što je jedan od rijetkih studenata u svijetu koji je priliku za proglašenje u asistenta dobio na trećoj godini studija.

"Profesor koji je držao nekoliko predmeta iz oblasti optičkog inžinjeringa se razbolio te je meni kao najboljem u njegovom predmetu rečeno da preuzmem rad. Bio sam šokiran, ali sam shvatio da je to jedinstvena prilika koja mi se neće ukazati u drugim okolnostima. Bilo je smiješno da sam predavao studentima koji su bili skupa sa mnom na časovima. Prvo me nisu shvatali ozbiljno, ali nakon određenog period otkrili su da im mogu pomoći. Mislim da je moja akademska karijera te godine i pokrenuta", dodaje Čustović.

Nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.

"Imao sam želju da kroz studije ekonomije, poduzetništva i inovacija spojim svijet biznisa s inžinjeringom. Korist inžinjeringa u poduzetništvu je dokazana i kroz praksu, a to upravo sada pokušavam prenijeti i na mlade ljude u BiH", pojašnjava ovaj 32-godišnjak.

Njegova znanja i vještine dodatno su potvrđeni članstvom u Institutu elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu, koja djeluje u više od 180 država te broji 440.000 članova, među kojima je bio i Nikola Tesla.

Dopredsjednik ovog instituta za državu Victoriju u Australiji postao je s 26 godina, dok mu je četiri godine kasnije dodijeljena funkcija profesionalnog inžinjera u Odboru za publikacije i servise.

"Tu sam dobio priliku da putujem u SAD te sjedim pored ljudi koji vode kompanije poput Googlea, Tesla Motorsa… Tako sam doživio novo iskustvo koje mi je promijenilo život. U posljednje tri godine sam počeo djelovati i na globalnom nivou, a dotad se moj angažman svodio na Australiju i Novi Zeland", pojašnjava Čustović, koji je ove godine izabran i za predsjednika IEEE-a u oblasti globalne industrije te sada sarađuje s osobama koje vode kompanije poput Twittera, IBM-a…

Ažurirano: Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 18:44
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search