LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Crtica o rahmetli Zuki PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:18

 

Zuko DžumhurSami te je Allah poslao!!!

Nekadašnji predsjednik Općine Konjic Mustafa Alikadić drugovao je s Džumhurom, a bio je jedan od rijetkih koji su ga vidjeli dok je bio teško bolestan.

- Obaviješten sam da nije dobro i svratio sam u Herceg-Novi da ga obiđem. Na vratima, njegova supruga Vezira šaputala mi je da on nije dobro, aludirajući da je najbolje da mu ne smetam. No, Zuko me je čuo i rekao Veziri da me pusti.

Kako sam se peo uz stepenice do njega, nisam ni uspio izgovoriti dobar dan, a on kaže: “Daj mi jednu cigaru.” Odgovorim sam mu da sam obaviješten da ne bi smio pušiti, na šta mi je kazao: “Ma, pusti Veziru, daj mi jednu cigaru.” Dao sam mu cijelu kutiju i upaljač. Sakrio ih je ispod jastuka pa mi je kazao: "Sami te je Allah poslao." - prisjetio se Alikadić.

(Preneseno iz teksta Merime Čustović: “Hebibović: Zuko nam je pričao da je bio vjenčani kum Titu i Jovanki”, Dnevni avaz, 30.11.2014)

Ažurirano: Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:22
 
O obitelji banjalučkih Poljokana PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 21 Ožujak 2017 19:31

 

Kuća Isaka PoljokanaO Poljokanima – jednoj od najsposobnijih jevrejskih obitelji u Banjoj Luci, kao i u Bosni i Hercegovini

Pripremio: Nadan Filipović

(Na slici je stambeno-poslovna zgrada jevrejskog trgovca Isaka Salomona Poljokana, izgrađena prije 1880. godine. U prizemlju i na galeriji nalazila se trgovačka radnja mješovitom robom, a na spratu stambeni prostor. Zgrada je sanirana i adaptirana 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je bila smještena Robna kuća “NA-MA”. Zgrada se nalazila se u glavnoj ulici, pored Hotela “Palas” (danas parking prostor). Zgrada je porušena poslije zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija (Šehova džamija) koja je porušena 1931. godine radi izgradnje Hotela “Palas”.

Salamon Levi (Poljokan) je prvi od sefardskih Jevreja došao u Banju Luku 1863. iz Sarajeva, te sa sinovima Bohorom, Rafom,Isakom i Dudom formirao veliku porodicu, koja je obilježila grad za sva vremena i bila poznata i van granica Bosne i Hercegovine. Kao dijete je nesretnim slučajem izgubio jedno oko, zbog čega su ga prozvali Poluokan, te mu je uz prezime Levi dodato i Poljokan. Vremenom je prezime Levi sasvim potisnuto, a ostalo je samo Poljokan.

Na klupama ispred džamije Ferhadije iznajmio je u početku ćepenak i tu prodavao robu po koju je svake sedmice išao u Sarajevo. Njegova obitelj i rođaci su bili pravi majstori trgovine toga doba, koja se nije uzdizala iznad trgovine ćepenka, varoškog prozivanja i pozivanja mušterija, ali je bila uspješna. Nošeni velikim ambicijama, elanom i sposobnošću, oni veoma brzo modernizuju svoje radnje, koje sve više poprimaju evropski izgled, tako da je već 1868. njegova radnja mješovitom robom bila peta po veličini u B. Luci, s prometom od 25.000 guldena godišnje.

Poljokani su robu nabavljali isključivo u Italiji, Turskoj, Austriji i Francuskoj, nastojeći da i svojim radnjama daju izgled radnji koje su gledali u velikim trgovačkim centrima Evrope. Tako je porodica Poljokan trgovinom stekla veliko bogatstvo, te školovanje potomstva u Evropi nije bilo ni jednog časa upitno.

Ažurirano: Utorak, 21 Ožujak 2017 20:29
 
Čudnovato, jašta je! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 09 Ožujak 2017 09:11

 

Derviš SušićDerviš Sušić i Bošnjaci u nevakat

“Nije sporost ovom svijetu prirođena. Najbrža, najborbenija pješadija na svijetu – janjičari Bošnjaci, najbolja konjica evropska – Bošnjaci spahije, to je Fridrih der Grosse potvrdio. A u vlastitoj kući najsporija računica – Bošnjaci. Ova sporost nije lijenost, nego pogrešan proračun jedne opreznosti pošto su mnoga luda zatrkivanja za kojekakvim bajracima suviše opržila rod, pa se rana pamti nasljeđem.”

“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”

“Bosna trguje sjedećke. Zato joj tako pazar napreduje. Mi ćemo stojećke. Kad ti se krv salije u noge, idi u sobu, lezi na leđa, a noge uz duvar, da se krv vrati. Nema sjedenja!”

NEVAKAT, 1986.

“Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istanbulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati. (...) Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stračenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima.

Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesretnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ušutjeli ili iz straha od ludila pobjegli. Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Ažurirano: Četvrtak, 09 Ožujak 2017 09:13
 
Poruka podrumskim miševima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 11 Veljača 2017 23:41

 

šeherzada delićPORUKA PODRUMSKIM MIŠEVIMA

Šeherzada Delić na protestima boraca u Bihaću

AMA SADA JE ZAISTA DOSTA!!

DOSTA VAS JE!!

VI PODRUMSKI MIŠEVI RAZNIH NACIONALISTIČKIH, KLEROFAŠISTIČKIH KRIMINALNIH I PROPALIH STRANAKA, NIKAKVIH PORTALČIĆA, GOLUBOVI PREVRTAČI ŠTO BI ZA SITAN ĆAR PRODALI NE SAMO VLASTITU PARTIJU, NEGO I DRŽAVU I NAROD!
NEĆETE OD MENE PRAVITI MORALNU NAKAZU NI NARODNOG IZDAJNIKA!!

MOŽETE ME POKUŠAVATI ZAVADITI, I SA GENERALIMA I SA FUNKCIONERIMA, POLICIJOM, TUŽILAŠTVOM, NAČELNICIMA, CIJELOM SKUPŠTINOM, VLADOM, MEĐUNARODMOM ZAJEDNICOM, AMA BAŠ ME BRIGA!!!

ALI SA ČASNIM DEMOBILISANIM BORCIMA, PREVARENIM ISKORIŠTENIM I OSTAVLJENIM LJUDIMA, ISTINSKIM HEROJIMA ŠTO PODERANIH ČARAPA I ŠUPLJIH CIPELA IZGUBLJENO HODAJU SELIMA, ULICAMA I GRADOVIMA ŠIROM DOMOVINE, BOGAMI NEĆETE!

ZNAJU ONI ISTO KAO I JA, ŠTA VI POKUŠAVATE!
BIJES KOJEG OSJEĆAJU PREMA VAMA, USMJERITI NA MENE!

E NEĆETE USPJETI! PA NISAM JA SITNA KUKAVICA CRNE DUŠE I DRHTAVOG SRCA, KLECAVIH KOLJENA! JA SAM ŽENA! MAJKA! JA NE ODUSTAJEM!

Ažurirano: Nedjelja, 12 Veljača 2017 00:07
 
In memoriam PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 22 Siječanj 2017 12:01

 

novak-todorovicIn memoriam – Novak Todorović - Todor

Mirza Hasanefendić, Sarajlija 100%, sada u Kanadi

Pročitah neki dan u novinama tužnu vijest, da je umro Novak Todorović zvani Todor, pa se upitah ,onako samo za sebe, ”Bože koliko li ovih današnjih Sarajlija zna ko je bio Todor i da li su ikad čuli za njega, a on je bio neko i nešto u tom gradu nekada i ostavio je trag u tom vremenskom periodu, pa su ostala i sjećanja kod Sarajlija na njega!”

Poznavao sam braću Novaka i Novicu Todorović. Rođeni su i odrasli u sarajevskoj mahali, tačnije u opštini Stari grad, u ulici koja se u to doba zvala ulica Miloša Obilića. Kasnije su se preselili na Grbavicu, gdje su živjeli iznad restorana “Galeb”, na polaznoj stanici autobusa broj 11.

Novak mi je bio drug, a Novicu sam poznavao iz đudo kluba “Željezničar”, sa kojim je smo bili bio i evropski prvaci. Novak je bio poznat pod nadimcima Todor i Tošo, a Novica je bio poznat pod nadimkom mlađi Todor ili samo Todor.

Ova  priča je posvećena kao sjećanje ne jednu sarajevsku legendu koje više nema, osim u pričama, a koji je za neke bio pozitivna ličnost, a nekima nije baš ostao u dobrom sjećanju.

Ja, lično, nalazim da je on bio tih i miran momak, koji generalno nije volio tuču, iako je bio u gradu na glasu kao jedan od najjačih i tukao se sam kada je bio primoran na to.

Upisao je ”Prvu gimnaziju” i već kao učenik bio je na glasu kao žestok momak. Sama njegova pojava odudarala je od tih priča; nosio je naočare sa zlatnim okvirima i ne baš zanemarljivom dioptrijom, uvijek uredno obučen uređen i sređen, tih u komunikaciji i jednostavno nije iz njega ozbijalo nikakvo nasilje. Fizički bio je srednje visine, ali izuzetno korpulentan, širokih ramena, velikih šaka i posebno snažnog vrata.

Gledajući ga sa te strane, odavao je izgled nekog momka koji se bavi onako amaterski nekim borilačkim sportom. U ranoj mladosti bavio se đudoom i boksom, (ne dugo). Meni lično nikada nije bilo jasno zašto je napustio boks, jer je imao sve predispozicije da bude šampion; imao je strašan udarac sa obadvije šake, imao je srce kao Trebević, imao je jednu osobinu koju čak ni mnogi svjetski bokserski šampioni nisu imali, bio je u stanju da izdrži sve udarce, a da ne padne.

Ažurirano: Nedjelja, 22 Siječanj 2017 12:03
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 30 Prosinac 2016 13:15

 

HasanagaLegenda ljute Krajine - Hasan-aga Beširović Pećki, krajiški gorostas koji je sve mjerio interesom Bosne i Bošnjaka

Avdo Huseinović, Sarajevo

Veliki vjernik koji je cijelog života zadavao ogromnu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima

“Hasan-aga Pećki, krajiški gorostas, kojeg su se bojali i carski i sultanovi namjesnici, iskazivao je prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora”, glasi opis u jednoj rečenici većine historičara, kada se spomene ime Hasan-age Beširovića. Većina historičara tvrde da se rodio 40-ih ili 50-ih godina 18. stoljeća u malom krajiškom mjestu Pećigrad, tada nadomak same granice sa Austrijom. U turskim defterima zabilježen je kao Behši Hasan. Cijelog života zadavao je ogromnu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj muslimanskoj vjeri, nije ispuštao ni jedan vakat namaza.

Krajina – buntovna, razjedinjena i ljuta – granicu između Turske i Austrije činila je još nesigurnijom. Buntovni i nemirni Hasa-aga Pećki bio je za Austrijance “trn u oku”, te su od Porte tražili da sami uhvate i kazne tog nemirnog starca, koji je u tom vaktu nemirne Bosne, predstavljao pravu tiraniju svojim protivnicima. Hasan-aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana. On je bio samo bogati posjednik imanja – aga, koji je živio od svoga rada i svoga imanja. Imao je malu kulu i čardak, oko koje se okupljala Krajina i krajiški prvaci.

Ova harizmatična ličnost naše historije do sada je više privlačila književnike i pjesnike, nego historičare. U to vrijeme Krajinom je vladala prividna pokornost sultanu i veziru u Travniku, ali i nesloga među kapetanima i neposlušnost prema zvaničnoj vlasti u Bosni. Krajišnik i zemljak Hasan-agin, književnik Husein Ahmeda Šehić, u “Kronici s onu stranu Vojne Krajine”, do sada je dao najljepšu literarnu viziju Hasan-age Pećkog, koju je kompletirao izvještajima francuskog konzula Davida u Travniku, da bi je konačno literarno uobličio u pripovijetci, objavljenoj u sarajevskom “Životu”, 1978. godine.

Ažurirano: Petak, 30 Prosinac 2016 13:17
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 07 Prosinac 2016 13:40

 

Azra NuhefendićBila sam ponosna Jugoslovenka

Azra Nuhefendić, Trst, Italija

Kupovina dnevnih novina bio je jedan od zadataka koje smo mi djeca imali u porodici. Svaka od nas dežurala je jedan dan u sedmici. Uveče je morala očistiti cipele, ujutro pripremiti doručak, i svaki dan kupiti novine. U našoj kući čitala se „Politika“.

Roditelji, veterani partizani, vjerovali su da nas treba odgajati uz rad i sport. To je značilo da moramo dobro da učimo, radimo, i da se bavimo sportom. Sa 12 godina bila sam BiH juniorska prvakinja na 400 i 800 metara. Ali ja tada nisam željela biti „mišićava sportistkinja“, sanjala sam da budem nježna plavuša, kao Džuli Kristi, ona je šezdesetih i sedamdesetih bila tip žene u modi.

Kada smo porasle, sa 15 ili 16 godina već smo ozbiljno radili. Cijela porodica je ljeti gradila kuću u Prozoru, rodnom mjestu mojih roditelja. To je bilo nešto kao porodična radna akcija.

Niko od nas, uključujući i tatu koji je bio diplomirani ekonomista, nije imao pojma o gradnji. Svejedno, napravili smo kuću, eno je i danas stoji, drugi ljudi su vlasnici, građevina sa betonskim zidovima, nakrivljena, a krov pomjeren kao da ga je vjetar oduvao na jednu stranu.

Nedeljom poslije ručka, imali smo obavezni sastanak u porodici. Sjedili bismo oko kuhinjskog stola a tata bi pitao kako je bilo u školi, da li je bilo probema. Neka bi se žalila, na primjer „Jasna me je izazivala“ ili „Eša mi nije pokazala matematiku“. Kada bi se naljutio, tata nam je govorio da „demokratija nije za nesvjesne ljude“ i da „jedno društvo ne može da se osloni na takve kao što smo mi“.

*

Naša porodica nije se ni u čemu bitnom razlikovala od porodica naših prijatelja, komšija i drugova. Stanovali smo u sarajevskom naselju Grbavica. Zgrada je bila prva napravljena za profesore i vladine službenike. U svim drugim zgradama na Grbavici, šezdesetih godina živjele su porodice oficira JNA ili policije.

BiH je bila nerazvijena i, da bi privukli stručni kadar, vlasti su nudile posao i stan. Naše komšije bili su Potkubovšek iz Slovenije, Nešići iz Beograda, Stanojevići iz Novog Sada, Tasići iz Niša, Tarle iz Dalmacije, Brljajoli sa Kosova, Pavelić, Šarić, iz Hercegovine, Markovići, Krnići, iz Crne Gore, i tako redom, pedesetak porodica i oko stotinu djece. Živjeli smo u slozi, poštovali se, volili, pazili, pomagali.

Kažu da smo se mi u Bosni „miješali“. E nismo, mi smo živjeli zajedno, družili se, volili, ženili i udavali slobodni od vjere, mržnje i predrasuda.

Ažurirano: Srijeda, 07 Prosinac 2016 13:42
 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 1 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search