LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 04 Travanj 2017 09:12

 

Isak SamokovlijaMeša Selimović o Isaku Samokovliji

Jednu svoju pripovijetku poslije rata Samokovlija je posvetio majci Sari, srećan što je umrla prije rata i nije doživjela strahote kojima smo mi bili svjedoci. Tu najgorču od svih posveta koje znam, navodim po nesigurnom sjećanju, jer je nigdje u njegovim sabranim i izabranim djelima nisam mogao naći, a vremena za istraživanje po bibliotekama nemam, ali sam siguran da je smisao tačan. Ne znam zašto je ta neobična piščeva riječ izostavljena. Možda zato što je suviše gorka, a nama smeta krik, miliji nam je optimizam. Time je oštećen autor, oštećena je istina, a oštećeni smo i mi za jedno krvavo svjedočenje. I ta posveta, osim svega što znam o njemu, potvrduje koliko je Isak bio emotivan, duševan, dobar čovjek: druženje s njim predstavljalo je rijetko uživanje, nikad i ničim nisi bio ugrožen, a iz njega je neprestano zračilo nešto posebno, lijepo i plemenito. Znao je i da se našali, znao je i da odgovori na ubod, ali je malo zla bilo u njemu: koliko da nije dosadno.

“Rođen sam u Goraždu (kaže u zapisu ‘Sunce nad Drinom 1947’), u toj maloj varošici Istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…Zavolio sam Drinu, onom, gotovo neshvatljivom, ljubavlju kojom ju je volio Klindžo, junak moje pripovijetke ‘Drina’”. –Od zločina na rijeci, razboljela se njegova Drina, pomućene su sve njegove uspomene iz djetinjstva, zatrovan je njegov život.

Čim su došle ustaše, zatvorili su ga, a onda prebacili u logor izbjeglica iz Istočne Bosne u Alipašinom mostu kraj Sarajeva i tu je radio kao ljekar, odvojen od djece, kao Jevrejin uvijek u strahu od ustaša. O tome piše u pripovijeci “Đerdan”: “Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj drvenoj stolici bez naslona.

Bilo je možda već i blizu ponoći. Nad cjelim Sarajevskim poljem vladala je tjeskobna tišina. I bilo je sve mirno, a puno strave…

…Noć je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme čuje se potmulo puškaranje. Kad god zaštekće mitraljez ili se oglasi jača eksplozija bombe. Da li je to okršaj – nocća borba izmedu naših boraca i okupatora ili to ustaše biju narod i pustoše sela?…

… Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustaških kandža, a kandže mogu svaki čas da se pokrenu, zgrče i zariju u meso…

Eto, to je bila njegova velika muka, dvije kćerke i sin (ostali su živi, srećom), i velika, teška briga, svakog dana, svakog časa, cijelog rata; ali i žalost zbog tragedije jevrejskog naroda, i tuga zbog tolikog broja zločinaca i žrtava u jednom vremenu, našem, nažalost. Toliko je bio užasnut svime što je doživio, da je, jedno vrijeme poslije rata, bio izgubio i svoju divnu vedrinu. Osudi rata i zgražanju nad zvjerstvima posvetio je i gotovo svu svoju posljeratnu djelatnost. Nije to ona nježna, bogato razuđena proza kao što su predratne pripovijetke, iako se ponekad prepoznaje po nekom bljesku, uvijek po plemenitosti i humanosti, ali je u njemu od svega jača njegova zgranutost, želja da kaže svijetu, da svjedoči protiv zla, da ispiše pomen žrtvama. Samokovlija, koji je pisao bez žurbe, u ovim svojim pripovijetkama, kao da je žurio da sve pobilježi, da nabaci što više skica i sirovih činjenica, pa će to poslije razrađivati i cizelirati kao što je to i ranije činio, ostavivši nam divne priče, svjedočanstva svoga dara i svoje dobrote. Mislio je da će imati vremena da završi sve što je namislio. Ali je smrt bila brža. Umro je početkom 1955. u pedeset šestoj godini života.

Ažurirano: Utorak, 04 Travanj 2017 09:18
 
Crtica o rahmetli Zuki PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:18

 

Zuko DžumhurSami te je Allah poslao!!!

Nekadašnji predsjednik Općine Konjic Mustafa Alikadić drugovao je s Džumhurom, a bio je jedan od rijetkih koji su ga vidjeli dok je bio teško bolestan.

- Obaviješten sam da nije dobro i svratio sam u Herceg-Novi da ga obiđem. Na vratima, njegova supruga Vezira šaputala mi je da on nije dobro, aludirajući da je najbolje da mu ne smetam. No, Zuko me je čuo i rekao Veziri da me pusti.

Kako sam se peo uz stepenice do njega, nisam ni uspio izgovoriti dobar dan, a on kaže: “Daj mi jednu cigaru.” Odgovorim sam mu da sam obaviješten da ne bi smio pušiti, na šta mi je kazao: “Ma, pusti Veziru, daj mi jednu cigaru.” Dao sam mu cijelu kutiju i upaljač. Sakrio ih je ispod jastuka pa mi je kazao: "Sami te je Allah poslao." - prisjetio se Alikadić.

(Preneseno iz teksta Merime Čustović: “Hebibović: Zuko nam je pričao da je bio vjenčani kum Titu i Jovanki”, Dnevni avaz, 30.11.2014)

Ažurirano: Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:22
 
O obitelji banjalučkih Poljokana PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 21 Ožujak 2017 19:31

 

Kuća Isaka PoljokanaO Poljokanima – jednoj od najsposobnijih jevrejskih obitelji u Banjoj Luci, kao i u Bosni i Hercegovini

Pripremio: Nadan Filipović

(Na slici je stambeno-poslovna zgrada jevrejskog trgovca Isaka Salomona Poljokana, izgrađena prije 1880. godine. U prizemlju i na galeriji nalazila se trgovačka radnja mješovitom robom, a na spratu stambeni prostor. Zgrada je sanirana i adaptirana 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je bila smještena Robna kuća “NA-MA”. Zgrada se nalazila se u glavnoj ulici, pored Hotela “Palas” (danas parking prostor). Zgrada je porušena poslije zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija (Šehova džamija) koja je porušena 1931. godine radi izgradnje Hotela “Palas”.

Salamon Levi (Poljokan) je prvi od sefardskih Jevreja došao u Banju Luku 1863. iz Sarajeva, te sa sinovima Bohorom, Rafom,Isakom i Dudom formirao veliku porodicu, koja je obilježila grad za sva vremena i bila poznata i van granica Bosne i Hercegovine. Kao dijete je nesretnim slučajem izgubio jedno oko, zbog čega su ga prozvali Poluokan, te mu je uz prezime Levi dodato i Poljokan. Vremenom je prezime Levi sasvim potisnuto, a ostalo je samo Poljokan.

Na klupama ispred džamije Ferhadije iznajmio je u početku ćepenak i tu prodavao robu po koju je svake sedmice išao u Sarajevo. Njegova obitelj i rođaci su bili pravi majstori trgovine toga doba, koja se nije uzdizala iznad trgovine ćepenka, varoškog prozivanja i pozivanja mušterija, ali je bila uspješna. Nošeni velikim ambicijama, elanom i sposobnošću, oni veoma brzo modernizuju svoje radnje, koje sve više poprimaju evropski izgled, tako da je već 1868. njegova radnja mješovitom robom bila peta po veličini u B. Luci, s prometom od 25.000 guldena godišnje.

Poljokani su robu nabavljali isključivo u Italiji, Turskoj, Austriji i Francuskoj, nastojeći da i svojim radnjama daju izgled radnji koje su gledali u velikim trgovačkim centrima Evrope. Tako je porodica Poljokan trgovinom stekla veliko bogatstvo, te školovanje potomstva u Evropi nije bilo ni jednog časa upitno.

Ažurirano: Utorak, 21 Ožujak 2017 20:29
 
Čudnovato, jašta je! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 09 Ožujak 2017 09:11

 

Derviš SušićDerviš Sušić i Bošnjaci u nevakat

“Nije sporost ovom svijetu prirođena. Najbrža, najborbenija pješadija na svijetu – janjičari Bošnjaci, najbolja konjica evropska – Bošnjaci spahije, to je Fridrih der Grosse potvrdio. A u vlastitoj kući najsporija računica – Bošnjaci. Ova sporost nije lijenost, nego pogrešan proračun jedne opreznosti pošto su mnoga luda zatrkivanja za kojekakvim bajracima suviše opržila rod, pa se rana pamti nasljeđem.”

“Bosna može opstati samo kad bude pristizala Evropu. Mi to dočekati nećemo. Trebaće tri stotine godina. Ali mi ćemo svoje urediti tako da drugi, htjeli, ne htjeli, počnu da nas oponašaju. A oružje neka je uvijek spremno. Svakog časa može ustrebati.”

“Bosna trguje sjedećke. Zato joj tako pazar napreduje. Mi ćemo stojećke. Kad ti se krv salije u noge, idi u sobu, lezi na leđa, a noge uz duvar, da se krv vrati. Nema sjedenja!”

NEVAKAT, 1986.

“Izričem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istanbulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilačkim namjerama. Od ostalog će se valjda znati i sami sačuvati. (...) Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stračenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima.

Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesretnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ušutjeli ili iz straha od ludila pobjegli. Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Ažurirano: Četvrtak, 09 Ožujak 2017 09:13
 
Poruka podrumskim miševima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 11 Veljača 2017 23:41

 

šeherzada delićPORUKA PODRUMSKIM MIŠEVIMA

Šeherzada Delić na protestima boraca u Bihaću

AMA SADA JE ZAISTA DOSTA!!

DOSTA VAS JE!!

VI PODRUMSKI MIŠEVI RAZNIH NACIONALISTIČKIH, KLEROFAŠISTIČKIH KRIMINALNIH I PROPALIH STRANAKA, NIKAKVIH PORTALČIĆA, GOLUBOVI PREVRTAČI ŠTO BI ZA SITAN ĆAR PRODALI NE SAMO VLASTITU PARTIJU, NEGO I DRŽAVU I NAROD!
NEĆETE OD MENE PRAVITI MORALNU NAKAZU NI NARODNOG IZDAJNIKA!!

MOŽETE ME POKUŠAVATI ZAVADITI, I SA GENERALIMA I SA FUNKCIONERIMA, POLICIJOM, TUŽILAŠTVOM, NAČELNICIMA, CIJELOM SKUPŠTINOM, VLADOM, MEĐUNARODMOM ZAJEDNICOM, AMA BAŠ ME BRIGA!!!

ALI SA ČASNIM DEMOBILISANIM BORCIMA, PREVARENIM ISKORIŠTENIM I OSTAVLJENIM LJUDIMA, ISTINSKIM HEROJIMA ŠTO PODERANIH ČARAPA I ŠUPLJIH CIPELA IZGUBLJENO HODAJU SELIMA, ULICAMA I GRADOVIMA ŠIROM DOMOVINE, BOGAMI NEĆETE!

ZNAJU ONI ISTO KAO I JA, ŠTA VI POKUŠAVATE!
BIJES KOJEG OSJEĆAJU PREMA VAMA, USMJERITI NA MENE!

E NEĆETE USPJETI! PA NISAM JA SITNA KUKAVICA CRNE DUŠE I DRHTAVOG SRCA, KLECAVIH KOLJENA! JA SAM ŽENA! MAJKA! JA NE ODUSTAJEM!

Ažurirano: Nedjelja, 12 Veljača 2017 00:07
 
In memoriam PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 22 Siječanj 2017 12:01

 

novak-todorovicIn memoriam – Novak Todorović - Todor

Mirza Hasanefendić, Sarajlija 100%, sada u Kanadi

Pročitah neki dan u novinama tužnu vijest, da je umro Novak Todorović zvani Todor, pa se upitah ,onako samo za sebe, ”Bože koliko li ovih današnjih Sarajlija zna ko je bio Todor i da li su ikad čuli za njega, a on je bio neko i nešto u tom gradu nekada i ostavio je trag u tom vremenskom periodu, pa su ostala i sjećanja kod Sarajlija na njega!”

Poznavao sam braću Novaka i Novicu Todorović. Rođeni su i odrasli u sarajevskoj mahali, tačnije u opštini Stari grad, u ulici koja se u to doba zvala ulica Miloša Obilića. Kasnije su se preselili na Grbavicu, gdje su živjeli iznad restorana “Galeb”, na polaznoj stanici autobusa broj 11.

Novak mi je bio drug, a Novicu sam poznavao iz đudo kluba “Željezničar”, sa kojim je smo bili bio i evropski prvaci. Novak je bio poznat pod nadimcima Todor i Tošo, a Novica je bio poznat pod nadimkom mlađi Todor ili samo Todor.

Ova  priča je posvećena kao sjećanje ne jednu sarajevsku legendu koje više nema, osim u pričama, a koji je za neke bio pozitivna ličnost, a nekima nije baš ostao u dobrom sjećanju.

Ja, lično, nalazim da je on bio tih i miran momak, koji generalno nije volio tuču, iako je bio u gradu na glasu kao jedan od najjačih i tukao se sam kada je bio primoran na to.

Upisao je ”Prvu gimnaziju” i već kao učenik bio je na glasu kao žestok momak. Sama njegova pojava odudarala je od tih priča; nosio je naočare sa zlatnim okvirima i ne baš zanemarljivom dioptrijom, uvijek uredno obučen uređen i sređen, tih u komunikaciji i jednostavno nije iz njega ozbijalo nikakvo nasilje. Fizički bio je srednje visine, ali izuzetno korpulentan, širokih ramena, velikih šaka i posebno snažnog vrata.

Gledajući ga sa te strane, odavao je izgled nekog momka koji se bavi onako amaterski nekim borilačkim sportom. U ranoj mladosti bavio se đudoom i boksom, (ne dugo). Meni lično nikada nije bilo jasno zašto je napustio boks, jer je imao sve predispozicije da bude šampion; imao je strašan udarac sa obadvije šake, imao je srce kao Trebević, imao je jednu osobinu koju čak ni mnogi svjetski bokserski šampioni nisu imali, bio je u stanju da izdrži sve udarce, a da ne padne.

Ažurirano: Nedjelja, 22 Siječanj 2017 12:03
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 30 Prosinac 2016 13:15

 

HasanagaLegenda ljute Krajine - Hasan-aga Beširović Pećki, krajiški gorostas koji je sve mjerio interesom Bosne i Bošnjaka

Avdo Huseinović, Sarajevo

Veliki vjernik koji je cijelog života zadavao ogromnu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima

“Hasan-aga Pećki, krajiški gorostas, kojeg su se bojali i carski i sultanovi namjesnici, iskazivao je prkos prema svemu što je strano, a osobito prema vlasti okupatora”, glasi opis u jednoj rečenici većine historičara, kada se spomene ime Hasan-age Beširovića. Većina historičara tvrde da se rodio 40-ih ili 50-ih godina 18. stoljeća u malom krajiškom mjestu Pećigrad, tada nadomak same granice sa Austrijom. U turskim defterima zabilježen je kao Behši Hasan. Cijelog života zadavao je ogromnu nevolju bosanskim valijama i austrijskim carskim konzulima. S druge strane, bio je veliki vjernik, do krajnosti odan svojoj muslimanskoj vjeri, nije ispuštao ni jedan vakat namaza.

Krajina – buntovna, razjedinjena i ljuta – granicu između Turske i Austrije činila je još nesigurnijom. Buntovni i nemirni Hasa-aga Pećki bio je za Austrijance “trn u oku”, te su od Porte tražili da sami uhvate i kazne tog nemirnog starca, koji je u tom vaktu nemirne Bosne, predstavljao pravu tiraniju svojim protivnicima. Hasan-aga Pećki nije zauzimao položaj kapetana. On je bio samo bogati posjednik imanja – aga, koji je živio od svoga rada i svoga imanja. Imao je malu kulu i čardak, oko koje se okupljala Krajina i krajiški prvaci.

Ova harizmatična ličnost naše historije do sada je više privlačila književnike i pjesnike, nego historičare. U to vrijeme Krajinom je vladala prividna pokornost sultanu i veziru u Travniku, ali i nesloga među kapetanima i neposlušnost prema zvaničnoj vlasti u Bosni. Krajišnik i zemljak Hasan-agin, književnik Husein Ahmeda Šehić, u “Kronici s onu stranu Vojne Krajine”, do sada je dao najljepšu literarnu viziju Hasan-age Pećkog, koju je kompletirao izvještajima francuskog konzula Davida u Travniku, da bi je konačno literarno uobličio u pripovijetci, objavljenoj u sarajevskom “Životu”, 1978. godine.

Ažurirano: Petak, 30 Prosinac 2016 13:17
 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 1 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search