LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Slovo o velikanu Emeriku Blumu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:41

 

BlumEmerik Blum – vizionar s pokrićem

Josip Vričko

Sredinom prošlog stoljeća sa uzorkom proizvoda proizvedenog u jednome anonimnom “pogončiću”, Emerik Blum je pokucao na vrata već afirmirane i goleme jugoslavenske fabrike, s prijedlogomda se udruže. Primio ga je, baš kao što se prima neželjeni gost, nekakav deveti referent. Ali, iako tako nisko rangiran, dozvoliosi je da gosta iz Sarajeva, koji je vodio firmu sa osamdesetakradnika, otpravi s indignacijom – otkud je došao. Nije, međutim, imao pojma s kim ima posla.

“Za petnaest, najviše dvadeset godina bit ćemo deset puta veći ili jači od vaše fabrike, tada ćete vi dolaziti nama sa sličnim ponudama”, odbrusio je Blum s vrata samozadovoljnomignorantu, kojega povijest, za razliku od njegova u ono vrijeme anonimnog gosta, nije upamtila.

Dvadesetak godina od ovoga za Bluma neprijatnog događaja, njegov je Energoinvest bio moćna obitelj sa 22.000 članova što su radili u 35 fabrika, 6 rudnika, pet razvojno-istraživačkih centara, tri projektantska biroa, mješovitim poduzećima sa stranim firmama, 30 zastupništava u zemljama na svim kontinentima. No, ni tada ovaj praški đak – diplomirao je Elektrotehniku na Univerzitetu u Pragu – nije bio zadovoljan. Štoviše, tvrdio je kako bi zadovoljiti se s postignutim bilo ravno samoubojstvu.

“Težimo tomu i radimo tako da se u najskorije vrijeme po svim obilježjima svrstamo u red najvećih europskih i svjetskih firmi iz naše branše”, govorio je u vrijeme kada su mnogi dvojili može li se više od onoga što je Energoinvest već postigao. No, da nije puki navjestitelj svjetlije budućnosti, kao ovi današnji što su nam obećavali kako ćemo jesti zlatnim kašikama, pokazalo se ubrzo. Kada je, godinama se boreći s bolešću, Emerik Blum preminuo u rano ljeto 1984. svi ovi ciljevi su bili ostvareni.

Kako?!

Odgovoriti na to pitanje, znači, u biti, objasniti kako se postaje veliki čovjek. Moram priznati kako više vjerujem da se veliki ljudi rađaju, i to, dakako, ne baš često. Ali, i da ih stvaraju i životne okolnosti. Čini se kako je Emerik Blum postao veliki Blum zahvaljujući i jednom i drugom. Život ga nije mazio. Moždasu njegovi najljepši dani bili oni dani sarajevskog dječaka koji jerastao u skromnoj familiji. I kada je, po osobnom priznanju, bio pravi mali sarajevski jalijaš, pa mu je majka Cecilija, za koju je bio osobito vezan, više puta morala utuviti u glavu kako je batina iz raja izašla.

Ažurirano: Utorak, 07 Kolovoz 2018 08:52
 
Bosanski ljudi - Sead-beg Kulović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:37

 

 

Sead-beg KulovicSmrt Sead bega Kulovića

Sudbin Musić, Sarajevo

Život Sead-bega Kulovića i njegova do danas nerasvijetljena tragična smrt u dobroj mjeri govore o jednoj dramatičnoj historijskoj epizodi u Bošnjaka koja se, kao i sve prethodne, po naciju završila traumatično.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine. Nakon završenog mekteba, osnovne škole i gimnazije u Tuzli, studirao je agronomiju u Beču. Sin je jedinac Esad-bega Kulovića, potomka stare sarajevske janjičarske porodice, i Rašida-hanume Gradaščević, kćerke Muhamed-bega Gradaščevića i Zuhra-hanume Tuzlić. Ženidbom s Rašida-hanumom Sead-begov otac Esad-beg dobit će u miraz ogromne zemljišne posjede Gradaščevića u sjeveroistočnoj Bosni. Kako mu je punica bila Tuzlićka, i dio zemljišnih posjeda ove bh. aristokratske porodice dopast će u ruke Kulovićima. Tuzlići su, opet, kuća u kojoj je Husein-beg Gradaščević biran za vođu Bošnjaka u njihovom prvom oružanom pokušaju da izbore autonomiju i nezavisnost Bosne i Hercegovine. Upravo ova borba te naknadne traume austrougarske okupacije, Prvog svjetskog rata i života u Kraljevini Jugoslaviji politički će usmjeravati bosanskohercegovački begovat, aristokraciju, ulemu i industrijalce, ali i većinu naroda kojem su pripadali. Tako i Esad-bega, poznatog kao Esad--ef. Kulović, političara “naprednjaka”, obrazovanog aristokratu i mecenu, poliglotu, te od 1905. do 1910. godine četvrtog po redu gradonačelnika grada Sarajeva.

Život na imanju Kulovića

Sead-beg je rastao u daleko većem luksuzu od ostatka djece svoje generacije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata rado jepriman u odabrana oficirska društva. Mnoge diskretne kapije po Beču i Pešti za njega su uvijek bile otvorene. Austrougarski “crni kabinet” čuvao je perspektivnog begovskog sina od težih ratnih obaveza. Najveća slabost bile su mu žene. Tako je, neposredno nakon očeve smrti, 1917. godine, a na zgražanje majke, oženio izvjesnu Čehinju Nelu, svoju prvu strasnu ljubav.

Njegova majka Rašida-hanuma i njena tetka Tahira-hanuma uputile su 28. jula 1918. prosvjed Zemaljskoj vladi zbog toga što je Šerijatski sud u Tuzli obavio to vjenčanje. Brak s Čehinjom Nelom je poništen, a Sead-beg potom ženi Ifaket-hanumu, kćerku Bakir-bega Tuzlića, koja mu je, pritom, i dalja rodica.

Agrarna reforma kralja Aleksandra 1919. godine progutala je ogroman posjed od 140.000 dunuma, tako da je Sead-begu u vlasništvu ostalo oko 3.000 dunuma nanjegovim imanjima u Bukinju, na tzv. Poljani i Malinama na Spreči. Maline su za tadašnje prilike bile na najmoderniji način uređeno imanje, na kojem je sve bilo na svom mjestu. Moderno poljoprivredno gazdinstvo na koje je prvi uveo mašine, traktore i ostalu tada najsavremeniju tehnologiju, u čemu mu je od pomoći bilo stečeno znanje na visokoj poljoprivrednoj školi u Beču.

Kulovićeve štale bile su među najvećim konjskim štalama u tuzlanskom kraju. Iako je broj konja poslije agrarne reforme bio znatno smanjen, bilo ih je i dalje u velikom broju. Nekoliko momaka ih je hranilo i timarilo i s ponosom bi ih pokazivao i izvodio na utrke. Na usamljenom begovskom posjedu, dosta udaljenom od grada, vladali su ustaljeni oblici života i upravljanja imanjem. Na čelu je bio beg, a zatim i njegovi upravnici imanja, mlina, konjušari, sluge, kuharice...

Majka se nakon očeve smrti pitala tek za žensku poslugu i stoljećima njegovan kućni red čuvene begovske porodice, kojeg u svojim memoarima beogradska historičarka Vera Mujbegović, kćerka uglednog tuzlanskog ljekara, antifašiste i narodnog heroja doktora Mustafe Mujbegovića, po kojem je dugi niz godina Klinički centar u Tuzli nosime, opisuje do u detalje i prilično romantizirano. Pretpostavka za uspjeh i red na takvom imanju, piše Vera, bilo je poštovanje tradicije i ustaljenog reda stvari. “Personal” Kulovićevog imanja na Malinamapredvodila je sredovječna žena Fata, doajen kućnog ženskog personala. Daleko brojnija bila je muška posluga i osoblje, konjušari, kočijaši, vozači i mlinar Mato.

U veliku kuću u Malinama ulazilo se kroz prostrani trijem. S desne strane bila je kuhinja, a s lijeve sobe za poslugu. Prvi sprat pripadao je supružnicima i za tadašnje vrijeme opremljen “bečko-osmanlijski”. Pored velike Kulovićeve biblioteke, bila je tu i ”turska” dnevna soba u duborezu s velikim ormarima i policama za knjige i širokim minderlucima, iz koje se izlazilo na prostranu, svijetlu, drvenu verandu zaklonjenu visokim drvećem i ukrašenu cvijećem u saksijama i garniturama za sedenje. Iz hodnika se bočno išlo u dvije sobe i kupatilo s tekućom vodom – luksuzom par exellence u to vrijeme.

Ažurirano: Ponedjeljak, 02 Srpanj 2018 13:40
 
In memoriam - Dušan Vavrica (Mrkonjić Grad 22.5.1926.- Sydney 05.04.2018.) PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 01 Svibanj 2018 23:18

 

TravaKad budem trava

Dobrica Cesarić

 

Možda će onda bolje da bude
Kada se jednoga dana preselim

U crve i u zemne grude.
Ljuljat ću se u travama veselim,
Mjesečinom i suncem poliven,
Rasitnjen i dobro skriven.
Ništa mi neće ostat od uma,

Nijedna misao mrtvoga duha;
Ja neću imat ni uha ni sluha,
Da slušam tišinu svojega šuma.
Ako me kada stanu i kosit,
Neće mi bola nanijeti kosa -
Jedini teret koji ću nosit
U novom životu biti će rosa.

(Pjesma je objavljena u znak sjećanja na Dušana Vavricu, finog gospodina, supruga moje drage, bolje rečeno predrage prijateljice, gospođe Vere Vavrice koja mi je mnogo puta nesebično pomogla u korigiranju pravopisnih grešaka i sintakse u mojim haustorskim pričama i romanu "Daidža", a svakako i u stilističkom aspektu.)

Ažurirano: Utorak, 01 Svibanj 2018 23:25
 
Bosanski čo(v)jek Vladimir Srebrov PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Prosinac 2017 00:10

 

Vladimir SrebrovSjećate li se ovog Karadžićevog saradnika: Šta je govorio kada je počela agresija na BiH?

Autor: A. P.

Ratne 90-te koje su poharale BiH i Balkan period su kada se dešavaju neki od najvećih ratnih zločina, a čitav svijet svjedoči potezima ratnih zločinaca poput Ratka Mladića, Radovana Karadžića, Slobodana Miloševića, Slobodana Praljka i mnogih drugih. 

Ono što često se zaboravlja jesu i primjeri iz tog perioda kada se unutar etničkih zajednica javljaju otpori fašističkim idejama glavnih vođa. Jedan takav primjer je i Vladimir Srebrov (org. Milan Nikolić) koji je rođen u Požarevcu 1954. godine. Otac mu je bio oficir JNA, a osnovnu i srednju školu završio je u Travinku i Banjoj Luci da bi diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Srebrov je jedan od osnivača SDS-a, kojem se suprotstavio kada je prozreo fašističke i ratne namjere velikosrpske politike na čelu s Radovanom Karadžićem

Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih drugih političara. Uhapsili su ga 1992. godine na prevaru četnici na Ilidži, kada je krenuo na pregovore o primirju, o snabdijevanju opkoljenog Sarajeva strujom, vodom i plinom. Osuđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu - strijeljanjem.

Biva zatvoren u zloglasni zatvor Kula, gdje je 39 mjeseci bio izložen najužasnijim torturama. Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica četničkih grmalja "razvaljuju od batina", Srebrov viče: "Bosna, Bosna, Bosna".

Dvadeset i prvog oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara, Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Po izlasku iz Kule, Srebrov je izjavio da je jedan od onih koju su ga uhapsili rekao: "Volio bih da te koljem uz svirku gusala". Od posljedica zatvorskih batina, Vladimir Srebrov je umro u Sarajevu 1999. godine, u 45. godini života.

Ostaće upamćen i po javljanju u Dnevnik 2. maja 1992. godine, kada je održao inspirativan govor.

- Poručujem građanima Sarajeva da više nisu Srbi, Hrvati, Muslimani! Oni su po naciji - branioci! Nas napadaju, žele da nas unište, da nam oduzmu naš grad! To su zločinci! Oni nemaju motiva nijednog, osim da nas opljačkaju! Ovaj trenutak je preokret u historiji BiH, preokret nje kao mlade i nezavisne države. Ovim činom su agresori, a to je JNA, bivša JNA, ekstremno krilo Srpske demokratske stranke, članovi četničkog pokreta i Srpska radikalna stranka, oni su dakle ovim činom, ovdje u Sarajevu, sebi iskopali grob! Oni su ovim činom dokazali da su ništarije, da su niko i ništa! Građani Sarajeva, zbijte redove i oborite ove hulje koje su napale grad! Na čelu ovih ljudi koji napadaju nalaze se ratni zločinci koji će izaći na optuženičku klupu – kazao je tada Srebrov.

Pored toga, pamti se i njegovo branjenje zastave s ljiljanima, kada je nametnutu trokutastu zastavu BiH javno spalio u Sarajevu kod Vječne vatre. 

Značajan je i istup Srebrova kada je 1992. u jeku tvrdnji da je referendum o nezavisnosti BiH urota Bošnjaka i Hrvata protiv Srba izašao na referendum.

- Prisustvujem ovom časnom skupu kao Srbin, da bih podvukao nešto – da na ovaj referendum će izići onaj dio Srba, onaj dio srpskih intelektualaca koji BiH smatraju svojom domovinom i svojim zavičajem – kazao je on tada.

(Ovaj tekst je prenesen sa portala FAKTOR.ba od 17.12.2017)

Ažurirano: Srijeda, 20 Prosinac 2017 00:13
 
Bosanski genije prof.dr sc. Edhem Čustović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 18:40

 

CustovicBosanski genije - Životni put Edhema Čustovića: Od izbjeglice do autora revolucionarnih inovacija

A.Kendić, KLIX

(Na fotografiji je glavom i njegovanom bradom BOSANSKI GENIJE koji u ovom tekstu tvrdi da je univerzitetski profesor i doktor nauka)

Edhem (Eddie) Čustović, bh. genije s dvodecenijskom adresom u Australiji pomjera svjetske granice u nekoliko oblasti. Autor je nekoliko inovacija, a jedna od njih doprinijela je smanjenju stope smrtnosti australskih beba. Ovaj 32-godišnji Tuzlak vjeru u svoju rodnu zemlju nikada nije izgubio, a u BiH se planira vratiti, jer joj želi pomoći da postane primjer uspješnog razvoja.

Životni put Edhema Čustovića skupa s njegovom porodicom 1991. godine prvenstveno je odveo u Švicarsku, a potom i u daleku Australiju gdje danas niže uspjehe.

"U vrijeme kada je rat u Hrvatskoj počeo, moj otac je skupa s još tri osobe bio učesnik pobune na aerodromu Dubrave u kojoj je nekoliko hiljada rezervista odlučilo da ne ide ratovati u susjednu državu. Nakon pobune proglašen je neprijateljem države. S obzirom da su ga željeli odvesti u zatvor te se nije znalo da li će se uopšte vratiti živ, on je izbjegao u Švicarsku. Od tog trenutka promijenjen je naš čitav život", prisjeća se Čustović.

U informacijama koje su kružile u to vrijeme pojavila se i ona da bi u potrazi za njegovim ocem JNA bila spremna iskoristiti ostale članove porodice za ucjenu.

Zbog toga su majka i brat ubrzo krenuli put Švicarske, a Edhem je kao sedmogodišnjak ostao u Tuzli kako bi završio prvi razred osnovne škole. Situacija se s vremenom pogoršala te je kao jedino rješenje nametnuto da Edhema djed prokrijumčari preko granice, što je i učinjeno.

Izbjeglice u Australiji


Nakon tri i po godine boravka u Švicarskoj, porodica Čustović se preselila u Australiju. Zbog statusa izbjeglica i nedovoljno finansijskih sredstava, Edhem i njegov brat nisu bili u prilici pohađati neku od privatnih škola, ali to našeg sagovornika nije spriječilo da dokazuje svoje vještine.

"Australija je predivna, ali u bilo koju zemlju da dođete kao izbjeglica automatski ste stranac i morate se snalaziti. Živjeli smo u jednom od najsiromašnijih kvartova Melbourna, gdje su većinom bili imigranti. U svemu tome nismo imali izbor da idemo u elitne škole, nego smo išli u onu koja je bila najjeftinija za prevoz", priča Čustović za Klix.ba.

Njegova borbenost nakon srednje škole odvela ga je 2002. godine na renomirani australski La Trobe univerzitet na kojem je stekao titulu inžinjera elektrotehnike, a kasnije i zvanje profesora.

"Bio mi je veliki izazov da se dokažem na ovoj renomiranoj ustanovi. Prepreku mi je predstavljalo to što sam došao iz prilično loše srednje škole, pa sam se prve dvije godine borio da dostignem nivo studenata iz drugih srednjih škola", kaže ovaj Tuzlak koji je maksimalno iskoristio sve ono što mu je ova obrazovna ustanova ponudila.

Asistent na trećoj godini studija

Čustović se istakao i po tome što je jedan od rijetkih studenata u svijetu koji je priliku za proglašenje u asistenta dobio na trećoj godini studija.

"Profesor koji je držao nekoliko predmeta iz oblasti optičkog inžinjeringa se razbolio te je meni kao najboljem u njegovom predmetu rečeno da preuzmem rad. Bio sam šokiran, ali sam shvatio da je to jedinstvena prilika koja mi se neće ukazati u drugim okolnostima. Bilo je smiješno da sam predavao studentima koji su bili skupa sa mnom na časovima. Prvo me nisu shvatali ozbiljno, ali nakon određenog period otkrili su da im mogu pomoći. Mislim da je moja akademska karijera te godine i pokrenuta", dodaje Čustović.

Nakon sticanja diplome u prvom ciklusu studija, magistarski rad Čustović je odbranio u oblasti ekonomije, a doktorsko zvanje stekao je u elektrotehnici.

"Imao sam želju da kroz studije ekonomije, poduzetništva i inovacija spojim svijet biznisa s inžinjeringom. Korist inžinjeringa u poduzetništvu je dokazana i kroz praksu, a to upravo sada pokušavam prenijeti i na mlade ljude u BiH", pojašnjava ovaj 32-godišnjak.

Njegova znanja i vještine dodatno su potvrđeni članstvom u Institutu elektronike i elektrotehnike (IEEE), najveće profesionalne organizacije na svijetu, koja djeluje u više od 180 država te broji 440.000 članova, među kojima je bio i Nikola Tesla.

Dopredsjednik ovog instituta za državu Victoriju u Australiji postao je s 26 godina, dok mu je četiri godine kasnije dodijeljena funkcija profesionalnog inžinjera u Odboru za publikacije i servise.

"Tu sam dobio priliku da putujem u SAD te sjedim pored ljudi koji vode kompanije poput Googlea, Tesla Motorsa… Tako sam doživio novo iskustvo koje mi je promijenilo život. U posljednje tri godine sam počeo djelovati i na globalnom nivou, a dotad se moj angažman svodio na Australiju i Novi Zeland", pojašnjava Čustović, koji je ove godine izabran i za predsjednika IEEE-a u oblasti globalne industrije te sada sarađuje s osobama koje vode kompanije poput Twittera, IBM-a…

Ažurirano: Ponedjeljak, 18 Prosinac 2017 18:44
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 20 Lipanj 2017 20:25

 

Cecur sa sinovimaŠesnaest godina obilazio je grob Davorina Popovića. Danas nije stigao. Bolest ga je spriječila i da ode na sinovu svadbu, koji je dobio ime po Davorinu.

Senida Alagić-Aletić

(na slici je Čečo sa sinovima)

Danas je 16. godišnjica smrti legendarnog pjevača "Indexa" Davorina Popovića. Da ga zdravlje bolje služi, danas bi u Sarajevo iz Trebinja došao Zdravko Čečur, miljenik košarkaške publike u bh. prijestonici i njene čaršije, kako bi posjetio grob svog velikog prijatelja na Barama, baš kao što je to činio svih proteklih godina.

Trebao je danas Čečur iz Sarajeva produžiti i za Pulu, jer se upravo na godišnjicu smrti velikog Pjevača ženi njegov sin, koji je dobio ime upravo po Davorinu Popoviću. Košarkaška legenda koja u posljednjih šest mjeseci živi u Domu penzionera u Trebinju, uvijek je slavio život, pa tako i sada, kada se junački bori s teškom bolešću zbog koje je početkom godine operisan i koja ga sprečava da putuje.  

Glavna riječ 

Naš razgovor s ovom sportskom legendom tekao je spontano i vrlo prisno, jer kažu svi koji poznaju Čečura, on drugačije i ne umije. Za "Dnevni avaz" otvorio je dušu te se sjetio svog prijateljstva s Davorinom, druženja sa Mirzom Delibašićem, otkrio je i zašto je odlučio prodati stan i smjestiti se u dom u kojem mu, kaže, ništa ne fali i zahvalan je osoblju koje se brine o njemu. 

Za Mirzu Delibašića popularni Čeča bio je najveći laf kojeg je poznavao, dok ga je Davorin Popović molio da mu da "dva-tri centa". 

- A ja bih mu na to odgovorio: "Ne! Tebi je Bog dao da pjevaš i da si tolišni, a meni da igram i da budem ovoliki. Ne dam ti centa!" Na to bi mi Davorin kazao: "Jesi stipsa." I tako su prolazila naša druženja - prisjetio se na početku razgovora Čečur, koji je godinama bio standardni član prve petorke one nezaboravne sarajevske Bosne Bogdana Boše Tanjevića, koja je bila jugoslavenski i evropski šampion.   

S Vama razgovaramo u povodu godišnjice Davorinove smrti, a s druge strane, danas se u Puli ženi Vaš sin Davorin. Jesu li osjećaji podijeljeni?      

- Jeste, na godišnjicu smrti mog velikog prijatelja ženi se moj sin, koji je dobio ime po Davorinu. Prošle godine sam bio kod djece u Puli pa sam došao u Sarajevo, posjetio Davorov grob na Barama, ali kako imam rak prostate, zbog određenih nuspojava, sada ne mogu putovati. Osjećam se kao idiot, kreten, kada moram zaustavljati autobus kako bih svaki čas izlazio i odlazio u toalet, zato sam najmirniji u svojoj sobi. Malo izađem u najbliži kafić. Ranije sam bar dva puta mjesečno bio u Sarajevu, sad mi više nije do puta.    

Kada se spomene Davorin, čega se najprije sjetite? 

- Njegove melodije "...iza svakog nestanka rođenje niče...", pjesma "Negdje na kraju u zatišju"... S obzirom na to da sam sve svoje uspomene na košarku, “Indexe”, Davorina, dao djeci i to je sve kod njihove mame u Puli, kazao sam sinu Davorinu da on i njegova supruga saslušaju tu melodiju, koja je simbolična na svoj način.

Davor je obožavao mog sina, drago mu je bilo što je dobio imenjaka. Davorin je bio slatko dijete, sad me može u zubima nositi. Kada se rodio 1984. godine, to je bio urnebes i,  naravno, Pjevač je vodio glavnu riječ, jer se slavilo rođenje njegovog kumčeta. Eto, prošlo je 16 godina od Davorinove smrti, moj sin se danas ženi... Sve je povezano na neki način simbolikom, drugarstvom, prijateljstvom, kumstvom...

Ažurirano: Utorak, 20 Lipanj 2017 20:30
 
Bosanski ljudina - Bogić Bogičević PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 14 Lipanj 2017 15:02

 

Bogic Bogicevic„Lomljenje Bosanaca” – Bogić Bogićević: U Daytonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat

Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije Bogić Bogićević u intervjuu za podgorički list Monitor govorio je o raspadu Jugoslavije, ratnim dešavanjima, aktuelnoj političkoj situaciji…

Bogićević je na historijskoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije 12. marta 1991. godine glasao protiv uvođenja vanrednog stanja u državi, čime je šokirao srbijanski politički vrh koji je od njega kao Srbina očekivao da ih podrži u njihovim planovima, prenosi agencija Patria.

– Na toj sjednici Predsjedništva od 12., 13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemlji a da pritom, kako nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici. Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991. godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav”, „Vlast Armiji”, „Hoćemo oružje”… Trebalo je donijeti odluku da ta ista „narodna” armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama. Samo dogovaranje, a ne ratovanje bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?

Bogićević je istakao da je tada bilo previše aktera koji su bili za opciju rata, a premalo onih koji su bili voljni stvari riješiti mirnim putem i pregovorima.

– Više aktera tadašnje krize bilo je za svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na razumne razgovore. Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16. marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat. Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude istoričari – ističe Bogičević.

On je upozorio na novu opasnost koja se širi regionom usljed sve većeg porasta nacionalizma u svim bivšim jugoslovenskim republikama.

– Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima, pripajanjima… Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu, uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.

Ažurirano: Srijeda, 14 Lipanj 2017 15:04
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search