LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 20 Lipanj 2017 20:25

 

Cecur sa sinovimaŠesnaest godina obilazio je grob Davorina Popovića. Danas nije stigao. Bolest ga je spriječila i da ode na sinovu svadbu, koji je dobio ime po Davorinu.

Senida Alagić-Aletić

(na slici je Čečo sa sinovima)

Danas je 16. godišnjica smrti legendarnog pjevača "Indexa" Davorina Popovića. Da ga zdravlje bolje služi, danas bi u Sarajevo iz Trebinja došao Zdravko Čečur, miljenik košarkaške publike u bh. prijestonici i njene čaršije, kako bi posjetio grob svog velikog prijatelja na Barama, baš kao što je to činio svih proteklih godina.

Trebao je danas Čečur iz Sarajeva produžiti i za Pulu, jer se upravo na godišnjicu smrti velikog Pjevača ženi njegov sin, koji je dobio ime upravo po Davorinu Popoviću. Košarkaška legenda koja u posljednjih šest mjeseci živi u Domu penzionera u Trebinju, uvijek je slavio život, pa tako i sada, kada se junački bori s teškom bolešću zbog koje je početkom godine operisan i koja ga sprečava da putuje.  

Glavna riječ 

Naš razgovor s ovom sportskom legendom tekao je spontano i vrlo prisno, jer kažu svi koji poznaju Čečura, on drugačije i ne umije. Za "Dnevni avaz" otvorio je dušu te se sjetio svog prijateljstva s Davorinom, druženja sa Mirzom Delibašićem, otkrio je i zašto je odlučio prodati stan i smjestiti se u dom u kojem mu, kaže, ništa ne fali i zahvalan je osoblju koje se brine o njemu. 

Za Mirzu Delibašića popularni Čeča bio je najveći laf kojeg je poznavao, dok ga je Davorin Popović molio da mu da "dva-tri centa". 

- A ja bih mu na to odgovorio: "Ne! Tebi je Bog dao da pjevaš i da si tolišni, a meni da igram i da budem ovoliki. Ne dam ti centa!" Na to bi mi Davorin kazao: "Jesi stipsa." I tako su prolazila naša druženja - prisjetio se na početku razgovora Čečur, koji je godinama bio standardni član prve petorke one nezaboravne sarajevske Bosne Bogdana Boše Tanjevića, koja je bila jugoslavenski i evropski šampion.   

S Vama razgovaramo u povodu godišnjice Davorinove smrti, a s druge strane, danas se u Puli ženi Vaš sin Davorin. Jesu li osjećaji podijeljeni?      

- Jeste, na godišnjicu smrti mog velikog prijatelja ženi se moj sin, koji je dobio ime po Davorinu. Prošle godine sam bio kod djece u Puli pa sam došao u Sarajevo, posjetio Davorov grob na Barama, ali kako imam rak prostate, zbog određenih nuspojava, sada ne mogu putovati. Osjećam se kao idiot, kreten, kada moram zaustavljati autobus kako bih svaki čas izlazio i odlazio u toalet, zato sam najmirniji u svojoj sobi. Malo izađem u najbliži kafić. Ranije sam bar dva puta mjesečno bio u Sarajevu, sad mi više nije do puta.    

Kada se spomene Davorin, čega se najprije sjetite? 

- Njegove melodije "...iza svakog nestanka rođenje niče...", pjesma "Negdje na kraju u zatišju"... S obzirom na to da sam sve svoje uspomene na košarku, “Indexe”, Davorina, dao djeci i to je sve kod njihove mame u Puli, kazao sam sinu Davorinu da on i njegova supruga saslušaju tu melodiju, koja je simbolična na svoj način.

Davor je obožavao mog sina, drago mu je bilo što je dobio imenjaka. Davorin je bio slatko dijete, sad me može u zubima nositi. Kada se rodio 1984. godine, to je bio urnebes i,  naravno, Pjevač je vodio glavnu riječ, jer se slavilo rođenje njegovog kumčeta. Eto, prošlo je 16 godina od Davorinove smrti, moj sin se danas ženi... Sve je povezano na neki način simbolikom, drugarstvom, prijateljstvom, kumstvom...

Ažurirano: Utorak, 20 Lipanj 2017 20:30
 
Bosanski ljudina - Bogić Bogičević PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 14 Lipanj 2017 15:02

 

Bogic Bogicevic„Lomljenje Bosanaca” – Bogić Bogićević: U Daytonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat

Nekadašnji član Predsjedništva Jugoslavije Bogić Bogićević u intervjuu za podgorički list Monitor govorio je o raspadu Jugoslavije, ratnim dešavanjima, aktuelnoj političkoj situaciji…

Bogićević je na historijskoj sjednici Predsjedništva Jugoslavije 12. marta 1991. godine glasao protiv uvođenja vanrednog stanja u državi, čime je šokirao srbijanski politički vrh koji je od njega kao Srbina očekivao da ih podrži u njihovim planovima, prenosi agencija Patria.

– Na toj sjednici Predsjedništva od 12., 13. i 15. marta predložena je Odluka o zavođenju vanrednog stanja na cijeloj teritoriji SFRJ i Odluka o podizanju borbene gotovosti oružanih snaga, uključujući i mobilizaciju dijela jedinica. Meni se, između ostalog, postavilo pitanje zašto i protiv koga uvodimo vanredno stanje u zemlji a da pritom, kako nalaže Ustav i zakoni, nismo dobili saglasnost republika i pokrajina i Saveznog izvršnog vijeća, čiji predsjednik Ante Marković nije ni prisustvovao sjednici. Zašto podižemo borbenu gotovost vojske i mobilišemo jedinice, ako je to u nadležnosti Ministarstva narodne odbrane. To nije bio prijedlog za vanredno stanje, već prijedlog za totalni rat koji je trebalo da počne 12. marta 1991. godine na čitavom prostoru Jugoslavije. To znači da je trebalo definitivno proizvesti sukobe i rasulo u zemlji, raslojavanje i međusobni sukob unutar višenacionalne JNA slijedeći zahtjeve i parole kao što su: „Dole Ustav”, „Vlast Armiji”, „Hoćemo oružje”… Trebalo je donijeti odluku da ta ista „narodna” armija okrene oružje protiv vlastitog naroda i stane na stranu beogradskog režima. O tome su iscrpno pisali, između ostalih, Borisav Jović i Veljko Kadijević u svojim knjigama. Samo dogovaranje, a ne ratovanje bio je i ostao moj stav. Takvu odluku nisam mogao niti htio podržati, jer bi to bila odluka za rat, a ne za mir, a nosio bih odgovornost zato što bih u rat poslao 200.000 vojnika i oficira. Zašto?

Bogićević je istakao da je tada bilo previše aktera koji su bili za opciju rata, a premalo onih koji su bili voljni stvari riješiti mirnim putem i pregovorima.

– Više aktera tadašnje krize bilo je za svađalačku i ratnu opciju nego za konstruktivne razgovore o budućnosti napukle Jugoslavije. Velike sile također nisu radile onako kako su govorile, pa ni one nisu pozitivno utjecale na događaje. Slobodanu Miloševiću je, izgleda, trebao rat po svaku cijenu, odbijao je i ono malo prijedloga koji su pozivali na razumne razgovore. Milošević se sutradan po završetku sjednica Predsjedništva, 16. marta obratio javnosti i rekao da Jugoslavije više nema i da on ne priznaje savezne organe i njihove odluke. Podrazumijeva se da se nikakve promjene granica na prostoru Jugoslavije nisu mogle dogoditi bez rata, nikakve uspostave novih granica nisu bile moguće bez etničkog čišćenja, što je opet značilo rat. Rat se nažalost dogodio, a sve je moglo biti drugačije. Neka o tome sude istoričari – ističe Bogičević.

On je upozorio na novu opasnost koja se širi regionom usljed sve većeg porasta nacionalizma u svim bivšim jugoslovenskim republikama.

– Teška srca odgovaram na ova pitanja, jer ne želim rat. Nažalost, neki u svojoj osiljenoj zahuktalosti, još manje ili više, otvoreno prijete. Prijete novim podjelama, odvajanjima, razdvajanjima, pripajanjima… Kako ovdje, tako i u svijetu. Sve to prećutno podrazumijeva i priziva oružje i smrt. A smrt nikada nije bila, niti smrt može, niti smrt smije biti rješenje. Ako zvaničnici Evropske unije kažu da Evropa nema kapacitet da se bavi Balkanom i ako oni ne isključuju mogućnost novog rata na Balkanu, uključujući brojne analitičare, onda se to mora uzeti ozbiljno. Nisu to prazne priče. U svijetu se trenutno vodi više od 50 ratova sa vjerskim predznakom, što znači da ih i ovdje nije teško pokrenuti. U Dejtonu je stavljena tačka na oružane sukobe, ali ne i na rat koji je nastavljen drugim sredstvima.

Ažurirano: Srijeda, 14 Lipanj 2017 15:04
 
Iskrice Muhamed efendije Velića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 13 Svibanj 2017 19:34

 

Muhamed VelićPremudre poruke Muhamed efendije Velića

Pripremio: Nadan Filipović

Tek sada mi pade na pamet odgovor na pitanje koje me je zadugo kopkalo: “Zašto hafiz Sulejman Bugari onako naglo napusti Sarajevo, grad gdje jako “cijene” pametne alime.”

Šteta, golema šteta za sve vjernike Sarajeva i šire! Ali eto, srećom po sarajevske muslimane i sve Bošnjake, ostade hafizu Sulejmanu Bugariju zamjena, premudri Muhamed efendija Velić, jedna od alimskih zvijezda ne samo u u džamiji, već i na Facebook-u.

Evo nekih od njegovih dubokih mudrosti:

-Danas u svijetu postoje dvije vrste budala: opasne i "bezopasne" budale. Od obje kategorije normalan se čovjek mora čuvati. Od prvih da mu izravno ne naude, a od drugih da ga ne inficiraju svojom budalaštinom. Gospodaru naš, sačuvaj nas budala!

-Ko vjeruje da su ljudi nastali od majmuna nek ide tražiti amidžiće po Africi.

-Koji god musliman kolje janje za 1. maj, neće imati izgovora za Kurban-bajram.

Ažurirano: Subota, 13 Svibanj 2017 22:03
 
Bosanski ljudi - skoro zaboravljeni "prvi" atentator PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 26 Travanj 2017 18:48

 

Muhamed MehmedpašićMuhamed Mehmedpašić (1887 – 1943) – nesuđeni prvi atentator „Crne ruke“

Pripremio: Nadan Filipović

U subotu 28.jula 1914. godine nadvojvoda Franjo Ferdinand i njegova supruga Sofija Chotek von Chotkowa, koja je bila u uznapredovalom stepenu trudnoče, vozom su stigli u Sarajevo. General Oskar Potiorek, guverner provincije Bosne i Hercegovine, dočekao ih je na željezničkom kolodvoru kako bi ih odveo na svečani prijem u Gradsku vijećnicu. U prvom autobomilu vozili su se Fehrim-efendija Čurčić, tadašnji sarajevski gradonačelnik i dr Gerde, načelnik policije. Franjo Ferdinand i Sofija su bili u drugom automobilu s Oskarom Potiorekom i grofom von Harrachom. Veliki propust organizatora posjete nadvojvode Ferdinanda bila je činjenica da je krov automobila u kojem su se vozili on i supruga bio spušten kako bi okupljeni narod imao što bolji pogled na ugledne goste. Nekoliko pripadnika "Crne ruke", kamuflažno prekrštenih u pripadnike „Mlade Bosne“, čekalo je duž rute kojom su trebali proći nadvojvoda Ferdinand sa suprugom, kao i visoka pratnja. Svakome od atentatora bilo je određeno da ubiju prestolonasljednika kada automobilom naiđe do mjesta gdje se neki od atentatora nalazi.

U Beogradu je za prvog atentatora koji je trebao obaviti „posao“ određen Muhamed Mehmedbašić. On je stajao ispred zgrade Austro-mađarske banke, ali nije pucao kada je naišlo vozilo sa nadvojvodom i njegovom suprugom. Kasnije je Muhamed Mehmedbašić na suđenju izjavio je kako je ispred njega stajao policajac, te se u tom odlučnom momentu prepao da će biti savladan i uhapšen prije nego što ispali hitac, a to bi, po njemu, upropastilo sve šanse drugim „kolegama“ atentatorima.

Slijedeći po redu bio je Nedeljko Čabrinović. On je nešto iza deset sati bacio bombu na nadvojvodino vozilo. Međutim, nadvojvodin vozač koji je vidio kako nešto leti prema vozilu ubrzao je te je bomba eksplodirala ispod kotača automobila koji se nalazio iza onog u kojem se nalazio nadvojvoda. Tada su ozbiljno ranjene dvije osobe koje su se nalazile u autobomilu iza vojvodinog - Eric von Merizzi i grof Boos-Waldeck. Šrapneli bombe pogodili su i desetak promatrača. Nakon neuspješnog bacanja ručne bombe Čabrinović je progutao cijanid i skočio u Miljacku. Međutim, četiri čovjeka su ga slijedila (među kojima i dva detektiva) i uspjeli su ga uhvatiti. Otrov (kalium cijanid) bio je u formi praha pa nije djelovao kako treba, te je Čabrinoviću izazvao samo opekline u ustima i ždrijelu. Čabrinović je odmah odveden u zatvor. Nakon tog pokušaja atentata prestolonasljednikov vozač Franz Urban Franz provezao je automobil velikom brzinom pored ostalih atentatora pa oni i nisu pokušali napasti nadvojvodu.

Nakon svečanog prijema u Gradskoj vijećnici nadvojvoda se raspitivao za osobe ranjene u atentatu. Kada su mu rekli da se ranjenici još nalaze u Državnoj bolnici na Koševu inzistirao je da ih posjeti. Pripadnik nadvojvodine svite barun Morsey rekao je nadvojvodi kako bi to moglo biti opasno, ali je Oskar Potiorek, koji je u stvarnosti bio odgovoran za sigurnost kraljevskog para, nonšalantno odgovorio: „Zar vi mislite da je Sarajevo puno atentatora?“

Ažurirano: Srijeda, 26 Travanj 2017 20:30
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 04 Travanj 2017 09:12

 

Isak SamokovlijaMeša Selimović o Isaku Samokovliji

Jednu svoju pripovijetku poslije rata Samokovlija je posvetio majci Sari, srećan što je umrla prije rata i nije doživjela strahote kojima smo mi bili svjedoci. Tu najgorču od svih posveta koje znam, navodim po nesigurnom sjećanju, jer je nigdje u njegovim sabranim i izabranim djelima nisam mogao naći, a vremena za istraživanje po bibliotekama nemam, ali sam siguran da je smisao tačan. Ne znam zašto je ta neobična piščeva riječ izostavljena. Možda zato što je suviše gorka, a nama smeta krik, miliji nam je optimizam. Time je oštećen autor, oštećena je istina, a oštećeni smo i mi za jedno krvavo svjedočenje. I ta posveta, osim svega što znam o njemu, potvrduje koliko je Isak bio emotivan, duševan, dobar čovjek: druženje s njim predstavljalo je rijetko uživanje, nikad i ničim nisi bio ugrožen, a iz njega je neprestano zračilo nešto posebno, lijepo i plemenito. Znao je i da se našali, znao je i da odgovori na ubod, ali je malo zla bilo u njemu: koliko da nije dosadno.

“Rođen sam u Goraždu (kaže u zapisu ‘Sunce nad Drinom 1947’), u toj maloj varošici Istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za me jedan od najdubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…Zavolio sam Drinu, onom, gotovo neshvatljivom, ljubavlju kojom ju je volio Klindžo, junak moje pripovijetke ‘Drina’”. –Od zločina na rijeci, razboljela se njegova Drina, pomućene su sve njegove uspomene iz djetinjstva, zatrovan je njegov život.

Čim su došle ustaše, zatvorili su ga, a onda prebacili u logor izbjeglica iz Istočne Bosne u Alipašinom mostu kraj Sarajeva i tu je radio kao ljekar, odvojen od djece, kao Jevrejin uvijek u strahu od ustaša. O tome piše u pripovijeci “Đerdan”: “Doktor je sjedio pred barakom. Sjedio je na maloj drvenoj stolici bez naslona.

Bilo je možda već i blizu ponoći. Nad cjelim Sarajevskim poljem vladala je tjeskobna tišina. I bilo je sve mirno, a puno strave…

…Noć je vedra. Zvijezde su sjajne. Daleko tamo ispod padina Jahorine, dolje u Crvenom dolu, iza Siminih golijeti, s vremena na vrijeme čuje se potmulo puškaranje. Kad god zaštekće mitraljez ili se oglasi jača eksplozija bombe. Da li je to okršaj – nocća borba izmedu naših boraca i okupatora ili to ustaše biju narod i pustoše sela?…

… Doktorova su djeca daleko, ali su nadohvat ustaških kandža, a kandže mogu svaki čas da se pokrenu, zgrče i zariju u meso…

Eto, to je bila njegova velika muka, dvije kćerke i sin (ostali su živi, srećom), i velika, teška briga, svakog dana, svakog časa, cijelog rata; ali i žalost zbog tragedije jevrejskog naroda, i tuga zbog tolikog broja zločinaca i žrtava u jednom vremenu, našem, nažalost. Toliko je bio užasnut svime što je doživio, da je, jedno vrijeme poslije rata, bio izgubio i svoju divnu vedrinu. Osudi rata i zgražanju nad zvjerstvima posvetio je i gotovo svu svoju posljeratnu djelatnost. Nije to ona nježna, bogato razuđena proza kao što su predratne pripovijetke, iako se ponekad prepoznaje po nekom bljesku, uvijek po plemenitosti i humanosti, ali je u njemu od svega jača njegova zgranutost, želja da kaže svijetu, da svjedoči protiv zla, da ispiše pomen žrtvama. Samokovlija, koji je pisao bez žurbe, u ovim svojim pripovijetkama, kao da je žurio da sve pobilježi, da nabaci što više skica i sirovih činjenica, pa će to poslije razrađivati i cizelirati kao što je to i ranije činio, ostavivši nam divne priče, svjedočanstva svoga dara i svoje dobrote. Mislio je da će imati vremena da završi sve što je namislio. Ali je smrt bila brža. Umro je početkom 1955. u pedeset šestoj godini života.

Ažurirano: Utorak, 04 Travanj 2017 09:18
 
Crtica o rahmetli Zuki PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:18

 

Zuko DžumhurSami te je Allah poslao!!!

Nekadašnji predsjednik Općine Konjic Mustafa Alikadić drugovao je s Džumhurom, a bio je jedan od rijetkih koji su ga vidjeli dok je bio teško bolestan.

- Obaviješten sam da nije dobro i svratio sam u Herceg-Novi da ga obiđem. Na vratima, njegova supruga Vezira šaputala mi je da on nije dobro, aludirajući da je najbolje da mu ne smetam. No, Zuko me je čuo i rekao Veziri da me pusti.

Kako sam se peo uz stepenice do njega, nisam ni uspio izgovoriti dobar dan, a on kaže: “Daj mi jednu cigaru.” Odgovorim sam mu da sam obaviješten da ne bi smio pušiti, na šta mi je kazao: “Ma, pusti Veziru, daj mi jednu cigaru.” Dao sam mu cijelu kutiju i upaljač. Sakrio ih je ispod jastuka pa mi je kazao: "Sami te je Allah poslao." - prisjetio se Alikadić.

(Preneseno iz teksta Merime Čustović: “Hebibović: Zuko nam je pričao da je bio vjenčani kum Titu i Jovanki”, Dnevni avaz, 30.11.2014)

Ažurirano: Četvrtak, 23 Ožujak 2017 21:22
 
O obitelji banjalučkih Poljokana PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 21 Ožujak 2017 19:31

 

Kuća Isaka PoljokanaO Poljokanima – jednoj od najsposobnijih jevrejskih obitelji u Banjoj Luci, kao i u Bosni i Hercegovini

Pripremio: Nadan Filipović

(Na slici je stambeno-poslovna zgrada jevrejskog trgovca Isaka Salomona Poljokana, izgrađena prije 1880. godine. U prizemlju i na galeriji nalazila se trgovačka radnja mješovitom robom, a na spratu stambeni prostor. Zgrada je sanirana i adaptirana 1936. godine. U toku Drugog svjetskog rata porušen je prednji dio zgrade sa kupolom i Davidovom zvijezdom na vrhu. Poslije Drugog svjetskog rata u zgradi je bila smještena Robna kuća “NA-MA”. Zgrada se nalazila se u glavnoj ulici, pored Hotela “Palas” (danas parking prostor). Zgrada je porušena poslije zemljotresa 1969. godine. Lijevo je džamija Sijamija (Šehova džamija) koja je porušena 1931. godine radi izgradnje Hotela “Palas”.

Salamon Levi (Poljokan) je prvi od sefardskih Jevreja došao u Banju Luku 1863. iz Sarajeva, te sa sinovima Bohorom, Rafom,Isakom i Dudom formirao veliku porodicu, koja je obilježila grad za sva vremena i bila poznata i van granica Bosne i Hercegovine. Kao dijete je nesretnim slučajem izgubio jedno oko, zbog čega su ga prozvali Poluokan, te mu je uz prezime Levi dodato i Poljokan. Vremenom je prezime Levi sasvim potisnuto, a ostalo je samo Poljokan.

Na klupama ispred džamije Ferhadije iznajmio je u početku ćepenak i tu prodavao robu po koju je svake sedmice išao u Sarajevo. Njegova obitelj i rođaci su bili pravi majstori trgovine toga doba, koja se nije uzdizala iznad trgovine ćepenka, varoškog prozivanja i pozivanja mušterija, ali je bila uspješna. Nošeni velikim ambicijama, elanom i sposobnošću, oni veoma brzo modernizuju svoje radnje, koje sve više poprimaju evropski izgled, tako da je već 1868. njegova radnja mješovitom robom bila peta po veličini u B. Luci, s prometom od 25.000 guldena godišnje.

Poljokani su robu nabavljali isključivo u Italiji, Turskoj, Austriji i Francuskoj, nastojeći da i svojim radnjama daju izgled radnji koje su gledali u velikim trgovačkim centrima Evrope. Tako je porodica Poljokan trgovinom stekla veliko bogatstvo, te školovanje potomstva u Evropi nije bilo ni jednog časa upitno.

Ažurirano: Utorak, 21 Ožujak 2017 20:29
 
« Početak«123456789»Kraj »

Stranica 1 od 9

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska priča
    Dobra!! Prica i svakodnevnih pouka o prijateljstvu utemeljenom na imanju novca ima na pretek, ali je... Više...
    26.06.17 22:34
    Autor - Zijo
  • Bajramska priča
    Aferim Ti za ovo, moj Nadane! Više...
    26.06.17 04:41
    Autor - Kemal Dietz
  • Bajramska priča
    Zanimljiva priča sa pomalo tužnom porukom majstorski napisana. Više...
    26.06.17 02:41
    Autor - ivan berisov
  • O generalima i generalici stra...
    bravo Sejo , ali bojim se da je to borba s jetrenjacama Više...
    23.06.17 00:56
    Autor - Yasna Avesta
  • Banalnost zla Olge Zorić
    Ako su Bošnjaci narod bez “korena”, kako pišete, onda meni, kao pojedincu valjda može biti dopušteno... Više...
    22.06.17 09:59
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Ово је мој последњи коментар на овом веб сајту.Опростите на сметњи. Зијо, говорим арапски језик, у н... Više...
    22.06.17 02:10
    Autor - Амир Чамџић
  • O generalima i generalici stra...
    Аутор је заиста у праву када је написао "да нема ништа горе од тога да понизиш човека". Управо тако,... Više...
    22.06.17 02:04
    Autor - Амир Чамџић
  • Banalnost zla Olge Zorić
    SRBI MORAJU DA PRIZNAJU DA POSTOJE I DR.NARODI OSIM NJIH-SRBA. ETO SRBI SU PRIZNALI 90TIH GODINA POS... Više...
    21.06.17 23:54
    Autor - ISTINA
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amire, Vasi komentari vise zvuce kao krik, vapaj, manje kao neko utemeljeno misljenje. Nije se lahko... Više...
    19.06.17 22:32
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Dajte, l(ij)epo Vas molim gospon Čamdžić, nemojte više lupetati kao mitraljez maksim po diviziji. 80... Više...
    19.06.17 21:41
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје је дете умрло због неправде која је мени учињена. Više...
    18.06.17 19:50
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Специфичност ваше политике Зијо је да понижава врхунске интелектуалце, факултетски образоване људе п... Više...
    18.06.17 19:13
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо, кад си већ поменуо неке личности, зашто си изоставио Фикрета Абдића? Шта мислиш да Алија Изетб... Više...
    18.06.17 18:09
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    На нека Ваша питања, претходно сам парафразирао књигу, а књига или читанка, исто значење једне речи ... Više...
    18.06.17 17:54
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо у "Злочину и казни" Фјодора Михаиловића Достојевсбог млади и екстремно сиромашни студент Раскољ... Više...
    18.06.17 17:41
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Svojevremeno je nad Dzevadom Karahasanom, mislim da je jos uvijek predsjednik Udruzenja knjizevnika ... Više...
    18.06.17 13:02
    Autor - Zijo
  • Osvrt na doseljavanje stranaca...
    У тексту је поменуто исељавање под агитацијом у Србију у току Првог светског рата.То је период трого... Više...
    16.06.17 19:19
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје мишљење је у потпуној сагласности са српском националном политиком и са оним што готово сваки ... Više...
    16.06.17 18:17
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amir moze imati svoje misljenje ali je ono u suprotnosti sa utvrdjenim cinjenicama. Samo teska indok... Više...
    15.06.17 23:51
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Истина Слободану Милошевићу као комунисти и Југословену није ни требало судити, можда онако "успут"... Više...
    15.06.17 10:29
    Autor - Amir Čamdžić
home search