LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 07 Prosinac 2016 13:40

 

Azra NuhefendićBila sam ponosna Jugoslovenka

Azra Nuhefendić, Trst, Italija

Kupovina dnevnih novina bio je jedan od zadataka koje smo mi djeca imali u porodici. Svaka od nas dežurala je jedan dan u sedmici. Uveče je morala očistiti cipele, ujutro pripremiti doručak, i svaki dan kupiti novine. U našoj kući čitala se „Politika“.

Roditelji, veterani partizani, vjerovali su da nas treba odgajati uz rad i sport. To je značilo da moramo dobro da učimo, radimo, i da se bavimo sportom. Sa 12 godina bila sam BiH juniorska prvakinja na 400 i 800 metara. Ali ja tada nisam željela biti „mišićava sportistkinja“, sanjala sam da budem nježna plavuša, kao Džuli Kristi, ona je šezdesetih i sedamdesetih bila tip žene u modi.

Kada smo porasle, sa 15 ili 16 godina već smo ozbiljno radili. Cijela porodica je ljeti gradila kuću u Prozoru, rodnom mjestu mojih roditelja. To je bilo nešto kao porodična radna akcija.

Niko od nas, uključujući i tatu koji je bio diplomirani ekonomista, nije imao pojma o gradnji. Svejedno, napravili smo kuću, eno je i danas stoji, drugi ljudi su vlasnici, građevina sa betonskim zidovima, nakrivljena, a krov pomjeren kao da ga je vjetar oduvao na jednu stranu.

Nedeljom poslije ručka, imali smo obavezni sastanak u porodici. Sjedili bismo oko kuhinjskog stola a tata bi pitao kako je bilo u školi, da li je bilo probema. Neka bi se žalila, na primjer „Jasna me je izazivala“ ili „Eša mi nije pokazala matematiku“. Kada bi se naljutio, tata nam je govorio da „demokratija nije za nesvjesne ljude“ i da „jedno društvo ne može da se osloni na takve kao što smo mi“.

*

Naša porodica nije se ni u čemu bitnom razlikovala od porodica naših prijatelja, komšija i drugova. Stanovali smo u sarajevskom naselju Grbavica. Zgrada je bila prva napravljena za profesore i vladine službenike. U svim drugim zgradama na Grbavici, šezdesetih godina živjele su porodice oficira JNA ili policije.

BiH je bila nerazvijena i, da bi privukli stručni kadar, vlasti su nudile posao i stan. Naše komšije bili su Potkubovšek iz Slovenije, Nešići iz Beograda, Stanojevići iz Novog Sada, Tasići iz Niša, Tarle iz Dalmacije, Brljajoli sa Kosova, Pavelić, Šarić, iz Hercegovine, Markovići, Krnići, iz Crne Gore, i tako redom, pedesetak porodica i oko stotinu djece. Živjeli smo u slozi, poštovali se, volili, pazili, pomagali.

Kažu da smo se mi u Bosni „miješali“. E nismo, mi smo živjeli zajedno, družili se, volili, ženili i udavali slobodni od vjere, mržnje i predrasuda.

Ažurirano: Srijeda, 07 Prosinac 2016 13:42
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 06 Prosinac 2016 22:43

 

BukalOtišao je bombarder Bukal

Avdo Huseinović, Sarajevo

U najtežem periodu srpske opsade Sarajeva 1992-1995., Josip Bukal Mane, najbolji golgeter Fudbalskog kluba “Željezničar” iz Sarajeva, po sarajevskom naselju Dobrinja na biciklu je raznosio list “Oslobođenje”. Bio je čovjek bez straha. Ostala je i reportaža američkog CNN-a o Bukalu koji prodaje “Oslobođenje”, dok traje najžešća paljba po Sarajevu. I to je bio način bitke za Sarajevo. Primjer, u kojem jedna velika sportska gradska legenda, izložen svakodnevnoj smrti, kreće se po gradu, davao je nevjerovatnu snagu onima koji su sumnjičavo posmatrali konačni ishod bitaka za grad.

U svojoj zbirci priča “Teferič na ničijoj zemlji” sarajevski novinar Zdravko Lipovac je na najbolji način opisao kakav je ustvari on bio. Iz te priče izvukli smo ove redove: “Dvije decenije kasnije, opet je sijevalo i pucalo. Stajali smo u Dobrinji, na vratima ratnog pres-centra, odakle smo slali izvještaje o broju granata, broju poginulih i ranjenih. Noć su parali PAT-ovi i PAM-ovi, s jedne i druge strane, osvjetljavajući noć. Obojica smo već bili istrenirani za činjenicu da nam se samo 200-300 metara od unakrsne vatre ništa ne može dogoditi. Pričali smo često i dugo u noć. Ujutro bi Jozo uzimao 'Oslobođenje' i na biciklu ga raznosio po Dobrinji.”

“Makazice” preko glave na prvom treningu

Rođen je 15. juna 1945. godine u Okešincu, općina Križ, kod Ivanić Grada u Hrvatskoj. Fudbal je počeo trenirati u “Željezničaru”, na Grbavici. Sudbina je htjela da još kao dječak doseli u Sarajevo. Stanujući u đačkom domu na Grbavici, odlazi na probni trening za dječake, koji je organizovao FK “Željezničar”. Trenerima nije trebalo dugo da procjene njegov golgeterski talent, iako je na prvim probnim utakmicama sa svojim vršnjacima igrao u odbrambenom redu. Gotovo da ne postoji intervju sa legendarnim Bukalom, u kojem se on nije prisjetio svog prvog treninga kojem je prisustvovao na nagovor prijatelja: “Na prvom treningu stao sam u kolonu dječaka koja je bila najmanja, jer sam htio da brzo završim i idem. Mislio sam da ću odmah otpasti. Međutim, imao sam sreću da uđem u ekipu koja je bila jako nadmoćna na terenu i ja, kao odbrambeni igrač, nisam imao mnogo posla. Slučajno je neki dječak šutirao loptu u naš prostor i ja sa “makazicama” preko glave izbacim loptu. U tom momentu, trener je prekinuo trening, prišao mi i upisao moje ime u bilježnicu. Od tog momenta počeo ozbiljno sam se posvetio treninzima i u narednim godinama postao standardni prvotimac 'Željezničara'.”

Za prvi tim počeo je igrati 1963. godine sa nepunih 18 godina. Ubrzo postaje udarna napadačka igla sarajevskih “plavih”.

Ažurirano: Utorak, 06 Prosinac 2016 22:46
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 11 Studeni 2016 14:54

 

Hazim ŠabanovićPodsjećanje na rahmetli Dr Hazima Šabanovića

Prof. dr. Enes Pelidija, Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu

Među najistaknutijim i najcjenjenijim osmanistima XX stoljeća ne samo u Bosni i Hercegovini nego i šire regije ime dr. Hazima Šabanovića zauzima jedno od prvih mjesta. Ugled velikog naučnika stekao je već sa svojim prvim ozbiljnijim naučnim radovima. Takvo mišljenje  održalo se u naučnim krugovima sve do danas. O tome svjedoče  prijevodi osmanskih deftera i druge izvorne arhivske građe, kao i brojne studije, te radovi  koje je preveo i napisao ovaj istinski erudita. Koliko je bio poštovan i cijenjen među kolegama u osmanistici, govori i podatak da su mu prijevodi deftera i knjige štampani u uglednim izdavačkim kućama, a brojni prijevodi osmanskih dokumenata i radovi publicirani su u najpoznatijim stručnim časopisima. Ko je bio dr. Hazim Šabanović i kakav je bio njegov naučni opus, govore sljedeće činjenice.

Biografski podaci

Hazim Šabanović rođen je 13. 01. 1916. godine u Poriječanima kod Visokog.[1] U rodnom mjestu završio je osnovnu školu, a dalje obrazovanje nastavlja u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu. Po završetku srednjoškolskog obrazovanja, 1936. godine upisuje se na Višu islamsku šerijatsko-teološku školu. U naredne četiri godine stječe obrazovanje ne samo iz pravnih nauka, nego i znanje iz tradicionalno islamsko-arapskih disciplina, te posebno poznavanje arapskog, turskog i osnove perzijskog jezika. Na ovoj visokoškolskoj instituciji diplomirao je 1940. godine.[2] Zahvaljujući stečenom znanju, uz pomoć profesora, među kojima su bili: akademik Hamdija Kreševljaković, prof. dr. Šakir Sikirić, akadmik Hamdija Ćemerlić, profesor Ahmed-ef. Burek, te mnogi drugi, u srednjoškolskom i studentskom periodu dr. Šabanović stekao je znanje i sve nužne preduvjete da se može baviti ozbiljnim naučnim radom.

Iz dostupnog radnog dosijea vidi se da je neposredno po stjecanju fakultetske diplome prvo radno mjesto imao kao sudski pripravnik u Ministarstvu pravosuđa gdje se zaposlio 1941. godine.[3] Međutim, poslije nekoliko mjeseci, iste 1941. godine prelazi da radi kao kustos u odjeljenju Turskog arhiva Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tu je započeo s istraživačkim i naučnim radom. Ovo je za dr. Hazima kao mladog čovjeka bilo veliko priznanje jer je imao priliku da  slijedi tradiciju  ove naučne institucije i njene  velike prethodnike koji su u ovom dijelu arhiva radili od njegova osnivanja. Među njima bili su: šejh Sejfudin Kemura, dr. Vladimir Ćorović, Fehim-ef. Spaho i dr. Safvet-beg Bašagić. Na mjestu kustosa ostaje sve do 1945. godine. Malo je poznato da je dr. Šabanović u tom periodu imenovan i za sekretara Odbora za pomoć muhadžirima iz jugoistočne Bosne i Sandžaka. U tom svojstvu razgovarao je s prispjelim izbjeglicama i zapisivao njihova svedočenja o četničkom genocidu u toku 1941, 1942. i 1943. godine. Ta svjedočanstva, sabrana na stranama 131 – 141. nalaze se u djelu Tri knjige o službenim dokumentima o stradanju bosanskih muslimana u ovom ratu (1941-1943) koje se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Bio je to vrlo odgovoran i značajan posao koji je dr. Šabanović vrlo stručno i precizno radio.[4]  

Ažurirano: Petak, 11 Studeni 2016 15:47
 
O dvojici bosanskih ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Srpanj 2016 22:08

 

Muhamed TunjoNepravda koja i danas boli

Muhamed Filipović

U mom životu, koji traje evo osamdeset i osam godina, doživio sam svakojake stvari, a među njima i doista teške i bolne trenutke, mnoge gubitke iz najbliže okoline, a jedna od onih najtežih godina moga života, nakon one kada je započeo pakao 1941. godine, koju smatram izrazito tragičnom i to ne samo za sebe lično nego za sav naš narod, je 1976. To je godina kada su u roku od nekoliko mjeseci umrla dva moja veoma dobra i draga prijatelja i dva veoma značajna čovjeka naše nauke i kulture, zapravo dvojica koja su spadala u sam vrh stvaralaca našeg vremena i bošnjačkog naroda i zemlje, a to su Hazim Šabanović i Mehmedalija Mak Dizdar. Njih dvojica, ne samo da su umrli u nekoliko mjeseci iste kalendarske godine i u istim godinama života, nego im je smrt bila i na druge načine povezana, pa se dogodilo da je Mak ispratio i položio u mezar Hazima u njegovom rodnom selu Poriječani, da bi nekoliko mjeseci kasnije, sluteći vlastiti bliski kraj, i sam legao u mezar i pošao za svojim prijateljem u potragu za jednim boljim svijetom u kojem će biti cijenjen i poštovan prema svojoj zasluzi. Obojicu sam imao priliku i bolni zadatak ispratiti na taj zadnji put, obojicu sam dobro poznavao i mnogo volio, u njima imao iskrene i vjerne prijatelje i pomagače u tegobama naših života i obojicu sam veoma mnogo žalio i do dana današnjeg žalim, jer su s ovog svijeta otišli nepravedno, prerano i ne ostvarivši svoje ogromne mogućnosti, jedan u našoj nauci, a drugi u poeziji, mada su oba za svoga relativno kratkog i mučnog života stvorili bisere naše nauke i umjetnosti. 

Rahmetli Hazima Šabanovića sam sreo prvo čitajući njegov briljantno napisan polemički tekst u kojem je kritizirao pokojnog Đurđeva, čovjeka koji je u vrijeme nastanka tog teksta vladao našom orijentalistikom. Mislim i danas da je to može biti najbriljantniji polemički tekst ikada napisan u našoj literaturi. Kasnije sam se s njim zbližio i tu vezu je među nama uspostavio moj prijatelj, rahmetli Avdo Sućeska. Od tada sam postao poklonik njegovog naučnog umijeća, volio njega kao izuzetnu osobu i njegovu porodicu, osobito kad se ispostavilo da je njegova žena Ljubunčićka iz Livna, a glamočki Filipovići su oduvijek bili s njima prijatelji, a Fahra je bila i inače sjajan čovjek i prava žena, lijepa, vrijedna, vesela i izvrsno je kuhala. Bila je pristalica stare bosanske filozofije da snaga ulazi na usta i tako je kuhala slasna i masna jela, a Hazim efendija je u tome uživao.

Ažurirano: Srijeda, 20 Srpanj 2016 22:10
 
Fatiha za Nuriju Milića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 22 Lipanj 2016 18:44

 

Džamija Nurije MilićaU Mahali kod Rogatice obnavljaju sjećanje na Nuriju Milića kako je beskućnik sagradio džamiju

Mirza Sinanović

(Na slici ostaci Nurijine džamije saorene od četničke bande)

Pri vrhu sarajevske Ulice Abdula­ha efendije Kaukčije, koju narod zove Logavinom, nalazi se skro­mna džamija koju je 1585. godine izgradio Hasan hadži Buzadži. U narodu je zato i poznata kao Buzadžijska džami­ja. Stoljećima se priča kako je nastala, a pisci i novinari s vremenom dodaju priči nešto svoje i uljepšavaju je. Ali, okosnica i ispričanog i napisanog ostaje ista.

Nekakav siromaško, priprost, ali mnogo bogobojazan, sa svojom hanu­mom živio je u omalehnoj kuću u Lo­gavinoj. Živjeli su skromno, iz dana u dan boreći se za nafaku. Hanuma mu je pravila buzu i točila u pogolem bakarni ibrik koji joj je čuvao svježinu, a on bi ibrik kajišima utegao za leđa, a oko pasa svezao lončiće i spuštao se prije podne­va niz Logavinu do Baščaršije. Za sitne akče prodavao je svijetu buzu. Od toga bi živjeli. I tako, dok u snu nije čuo glas koji mu je govorio da mu hanuma pravi više buze, a da je on prodaje i da zarađe­no dijeli na dvoje: pola sebi i hanumi, a da mu drugu polovinu hanuma ostavlja u mahramu kako bi od toga pravili džami­ju. I bi tako. Hanuma mu je pravila buzu za tri bakrena ibrika, a on bi je prodavao, svijet se okupljao oko njega ne bi li se na suncu osvježio. Do akšama bi tri ibrika rasprodao. I tako od muharrema do mu­harrema. Kada je skupio dovoljno akči, opet mu u snu reče da krene u Meku i da kajasom premjeri Bejtulaha i da po njegovoj mjeri pravi džamiju. Kada dođe ondje, sanjao je svoju džamiju, onakvu kakva je trebala biti: s velikom kupolom, alem s polumjesecima, kameni mimber s drvenom ogradom, mihrab, tri male ku­pole iznad trijema i cvjetne crteže. I kada se vratio, majstorima i irgatima ispričao je kakvu hoće da mu naprave džamiju.

Ažurirano: Srijeda, 22 Lipanj 2016 18:47
 
Crtica o Edi Ljubiću PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 20 Lipanj 2016 08:46

 

Edo LjubićEdo Ljubić – zaboravljeni car sevdalinke

(Ako je Edo zaboravljen u Bosni, nije u Srbiji)

Edo je rođen 7. maja 1912. u Donjem Vakufu. Otac Nikola, majka Klara Ljubić. Sa pet godina je počeo da svira tamburicu koja je bila napravljena od kartona i šperploče. Sa deset godina je dobio svoju prvu "pravu" tamburu i do četrnaeste godine je već postao pravi muzičar i autor, koji je imao svoj sastav.

Nakon jezuitske škole koju je pohađao u Travniku, koja je bila uglavnom rezervisana za decu iz imućnijih porodica, Edo je otišao na muzičke studije u Zagreb. Tamo se nije dugo zadržao i ponesen mladalačkom strašću, odlazi u Francusku na studije elektrike. Školovanje u Francuskoj je u periodu od 1929. do 1933. prošlo, ali se naš Edo nakon povratka u Jugoslaviju, odlučuje radije za karijeru profesionalnog pevača, nego inžinjera elektrike.

Neobičan događaj je od Ede napravio zvezdu. Ubrzo nakon početka pevačke karijere, Edin prijatelj, koji je bio iz vrlo ugledne beogradske porodice, počinio je samoubistvo. Poslednja njegova želja je bila da na sahrani Edo otpeva pesmu "Kad mi pišeš mila mati". Na talasima Radio Beograda, koji je pratio ovu sahranu, preneto je i Edino izvođenje pesme, i munjevito pevač postaje velika zvezda, koji počinje da drži turneje po Evropi. Pariz, Budimpešta, Rim, Berlin. Svi oni padaju pod harizmom neverovatnog Ede Ljubića.

Poseban kuriozitet je pojava Ede Ljubića 1937. godine na nemačkoj televiziji!!! Tako Edo postaje prva osoba sa prostora Jugoslavije, koja se pojavila na televiziji. Edo snima i film, koji ulazi u anale evropskog filma, kao prvi biografski film iz Jugoslavije.

1936. godine Edo je bio treća najpopularnija ličnost u Jugoslaviji.

Ažurirano: Ponedjeljak, 20 Lipanj 2016 14:51
 
Tonijeva crtica o Halidu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016 08:45

 

HalidHalid

Toni Skrbinac, naša raja sa Bistrika, sada u Mariboru

Osamdeset prva li je, druga li je, ne mogu se tačno sjetiti, pa ni godišnjeg doba iako mislim da je bila jesen ili rano proljeće, jer Halid Bešlić je tada nosio kratku kožnu, crnu jaknu, imao košulju sa širokom kragnom i preko košulje džemper na ve-izrez.

Došao je u Bugojno sa Muradifom Brkićem Muftom, mojim starim i dobrim prijateljem, koji je u to vrijeme bio direktor Sarajevodiska i muž Hanke Paldum.

- Poznaješ li Halida? - upita me Mufta.

Slegnem ramenima, nikad ga vidio, a čuo jesam, ali nisam pridavao pažnju "Dijamantima" koji su tada Jugu osvojili.

Popili smo kafu u tadašnjem Dopisništvu Oslobođenja, vodili razgovor od kojeg mi nijedna riječ nije ostala u sjećanju.

Kasnije sam, htio-ne htio, slušao Halidove hitove, ali nije to bila muzika koja mi je ulazila pod kožu.

Nakon desetak godina opet sam sreo Halida. Dogodilo se u zagrebačkom hotelu "Panorama". Bilo je predvečerje, ja krenuo da izađem, a on taman ulazi. Pozdravim ga, a on me vrati na jedno piće. Naručivali smo viski za viskijem i sad se sjećam gotovo svake teme o kojoj smo pričali, a što će reći da je za mentalnu snagu korisniji viski negoli kafa.

Zapalismo tako Halid i ja vatricu radoznalosti i grijasmo se do duboko u noć kad naše sijelo, ispunjeno njegovom brigom za sudbinu Bosne, za ljudima koji su nam bili zajednički poznanici ili prijatelji, prekide neki Albanac, gazda kluba u kojem je Halid trebao od ponoći pjevati.

Ponoć se već bližila. I umjesto da Halid ode na taj koncert svjež i odmoran, imao je još samo toliko vremena da se obrije i presvuče i da mi preda par stotina maraka za kolegu Boru Glušca, blagog i dobrog čovjeka koji je odmah nakon rata umro. Prema priči koju su meni ispričali, na epski tragičan način. Poslije ratnih godina provedenih u Sarajevu otišao je da konačno vidi svog sina u Americi. I kad ga je konačno ugledao na aerodromu, nije stigao ni da ga pozdravi, ni zagrli. Srce mu od sreće i uzbuđenja naprosto puklo.

- Volio bih poslati svima, al' nisam pri parama. Molim te, daj ovo Bori, al' nemoj da drugi vide il' saznaju, mogu mi zamjeriti, rekao mi tada prazneći džep.

Ažurirano: Ponedjeljak, 11 Siječanj 2016 10:06
 
« Početak«1234567»Kraj »

Stranica 1 od 7

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search