LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Bosanski ljudi
Bosanski ljudi
Bosanski ljudi - Ismet Ajanović PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Siječanj 2016 14:14

 

Ismet AjanovićMoj Dedo, moj Ismet Ajanović

Toni Skrbinac, sarajevska raja sa Bistrika (od uzbrdo memli strane), a sada živi u Mariboru

Zamislite čovjeka koji živi i proživi dugi, dugi ljudski vijek i nikada se ni s kim ne posvadi; čovjeka koji nikada nikoga ne zamrzi, nego jedino i u krajnjoj nuždi za nekoga ko se o njega ogriješio kaže samo ovo: “Vala, čini mi se da i nije neki čo’jek”.

Zamislite čovjeka koji kroz dva rata prođe, bude vojnik i civil, a da nikome nikakva zla niti napravi, niti zaželi. Naprotiv, ljubavlju i dobrim djelima sve svoje puteve, baš k’o što je kaldrmisao svoju prekrasnu avliju.

Zamislite čovjeka koji iskreno voli cvijet i mačku, komšiju i familiju…

I konačno, čovjeka koji je godinama, iz dana u dan, stvarao čuda.

Da je slučajno bio katolik, siguran sam da bi se našao neko ko bi vatikanskoj komisiji predložio beatifikaciju. Priključio bih se potpisnicima i dopunio njegovu biografiju anegdotama koje su potvrda navedenih karakteristika u biografiji Ismeta Ajanovića - Dede. Čitaocu,pak, stavljam iste na uvid, a potajno se nadam da će priča o dotičnome dirnuti i nekoga od onih koji uspomene na posebno važne, drage i zaslužne ljude njeguju i tako što im poslije smrti dodijele jednu ulicu ili Trg.

Rođen je u Rogatice daleke 1922.godine u uglednoj porodici Ajanovića. Ispričao mi je, a ja upamtio kako je u osnovnoj školi nacrt’o jedan rad, pa mu učiteljica taj rad “izuzela”.

…”Onda sam nju nekako mrsko pogled’o. Vidjela je to i kazala mi da se ne bojim, da će mi rad vratiti,neg’ samo hoće da ga pokaže u zbornici…”

Ko će u to vrijeme u Rogatici primijetiti i stimulisati talenat malog Ismeta? Niko. No, u toj Rogatici, a posebno njenoj okolini koja je zapravo carstvo romanijsko Ismet je odrastao, gledao, slušao, upijao, i pamtio. Pohranio je sve u najvažniju seharu životnu, onu na kojoj bi trebalo da piše: “Uspomene iz djetinjstva”.

Ažurirano: Utorak, 05 Siječanj 2016 14:16
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 06 Prosinac 2015 08:44

 

Lejla SmajlovićLejla Smajlović postala urednica uglednog svjetskog časopisa o matematici

Na spisku imena uredničkog kolegija časopisa "Journal of Number Theory", najuglednijeg lista koji objavljuje tekstove iz teorije brojeva, među profesorima s univerziteta Princeton, Stanford, Berkley, John Hopkins, Instituta Max Planck za matematiku iz Bonna odnedavno se nalazi i jedno prezime koje završava na "ić".

Redovna profesorica Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Lejla Smajlović postala je dio tima koji čine neki od najboljih naučnika iz ove oblasti matematike.

"Journal of Number Theory" je specijalizirani časopis koji objavljuje radove iz teorije brojeva, a izdaje ga ugledni holandski izdavač Elsevier, koji objavljuje 350.000 naučnih radova u okviru 2.000 časopisa godišnje.

Učenje pod granatama

Lejla Smajlović, doktorica matematičkih nauka, je ispričala da je završila matematički smjer u Drugoj gimnaziji, u generaciji koja je od 24 učenika dala 12 doktora nauka. Studij na Prirodno-matematičkom fakultetu (PMF) upisala je kao dio ratne generacije 1992./1993. godine, a prva predavanja su održavana bez struje i vode u zimu '93. godine.  

"Profesori su bili zaista puni entuzijazma i jako se puno s nama radilo. Ratne godine sam provela učeći. S jedne strane sam bila hendikepirana za normalno studiranje u smislu izlazaka i druženja, ali sam imala puno vremena za učenje i jako puno toga sam naučila tokom studija. Diplomirala sam početkom februara 1997. godine. Iste godine sam bila izabrana za asistenta na Odsjeku za matematiku PMF-a i upisala sam postdiplomski studij koji sam završila i magistrirala 2000. godine. Nastavila sam se baviti naukom i doktorirala sam 2003. godine", kazala je Lejla Smajlović.

Ažurirano: Nedjelja, 06 Prosinac 2015 08:47
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 25 Studeni 2015 15:11

 

Vahida Maglajlić



Šćer banjalučkog kadije, partizanska narodna heroina



i uzor palestinskim ženama


Avdo Huseinović, Zagreb

Antifašistička fronta žena (AFŽ), osnovana 6. decembra 1942. godine u Bosanskom Petrovcu, na izvanredan je način pridonijela borbi protiv fašizma, općoj ravnopravnosti žena, ali i slobodi i emancipaciji jugoslavenskog društva u cjelini. Službena povijest nudi ograničene informacije o doprinosu žena narodnooslobodilačkoj borbi tokom Drugog svjetskog rata, a činjenica je da joj se pridružilo više od 100.000 žena, u ulozi partizanki, bombašica, službenica hitne pomoći, medicinskih sestara, kuharica, kurirki, delegatkinja, političkih komesarki, zapovjednica i stranačkih liderica. Rat im je dao priliku da stupe u javnu i političku sferu. Antifašistička fronta žena je 1953. godine dovedena do gašenja pod izgovorom da takva vrsta organizacije prijeti povlačenju žena iz političkog života. Iza AFŽ je ostala činjenica da je 11 žena proglašeno narodnim herojima. U pretežno patrijarhalnom društvu nije se vjerovalo da su žene sposobne za velika djela. Zbog tradicije i konzervativnog svjetonazora žene su u to vrijeme bile usredotočene na porodicu, a ne na lično unaprjeđenje. No, jedna žena je dokazala, da može i drugačije: Vahida Maglajlić. Želeći da odamo priznanje izuzetnim ženama koje su podnijele velike žrtve, donosimo priču o šćeri banjalučkog kadije – partizanskoj narodnoj heroini i uzoru palestinskim ženama iz PLO-a.

Vahida – trn u oku fašistima

Vahida Maglajlić rođena je 17. aprila 1907. godine u Banjoj Luci. Potiče iz ugledne bošnjačke porodice. Bila je najstarija kćerka od desetoro djece Muhameda Maglajlića, kadije Šerijatskog suda, i majke Ćamile. Poslije završene Ženske stručne škole željela je nastaviti školovanje, ali je otac odlučio da bude domaćica. Preko braće koji su studirali u Sarajevu i Zagrebu, upoznala se sa radničkim pokretom i marksizmom. Bila je jedna od prvih žena i muslimanki koje su učestvovale u akcijama radničkog pokreta, organizaciji “Ženski pokret”, gdje je prvo bila sekretar, a potom i predsjednica. Učestvovala je i u sakupljanju sredstava za organizaciju “Crvena pomoć”. U članstvo Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) primljena je maja 1941. godine. Poslije okupacije Kraljevine Jugoslavije i uspostavljanja Nezavisne Države Hrvatske, u čiji je sastav ušla i Bosna i Hercegovina, 1941. godine aktivno učestvuje u pripremama za organizovanje oružanog ustanka. Banja Luka je bila središte za opskrbu i zbrinjavanje partizana. Porodična kuća Maglajlića je pretvorena u skladište i centralu za pripremanje hrane, kao i za nabavku odjeće, municije i oružja za partizane. Vahida je zbog ovog angažmana fašistima bila trn u oku. Skrivala je i smještala komuniste u svojoj kući, učestvovala u njihovom prebacivanju na oslobođenu teritoriju, sakupljala lijekove i drugi sanitetski materijal, odjeću i obuću, oružje i municiju, kao i drugi potrebni materijal. Motivisala je i druge Banjalučanke i Banjalučane, mahom Bošnjake da pristupe patizanima. Cijela porodica kadije Maglajlića se uključila u rad NOP-a i, preko Vahide, radila za račun borbe. U tome je i kadija, na svoj način, bio saučesnik, saradnik. Jedanput se kadija popeo na tavan. Oči su mu stale od čuda, kad je ugledao kamaru koja je zakrčila pola potkrovlja. Bilo je tu svega, od sjekira do radio-aparata. bio saučesnik, saradnik.

Bijeg iz zatvora i odlazak u partizane

Ažurirano: Srijeda, 25 Studeni 2015 15:31
 
O Ćišića familiji PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Studeni 2015 07:44

 

MostarskaHistorija iz zasjede - “Najmostarskija” studija o Ćišićima

Ibrahim Kajan

U bosanskoj su historiografiji, čini se nama laicima, rodoslovi zanemareni, a ponekad i zbunjujući neusklađenim podacima koji dovode u dvojbe i sumnje. Rodoslovlja naših Kotromanića, Hrvatinića ili Hranića-Kosača, sultana i velikih vezira, bez obzira na povremene ispravke, olakšavaju razumijevanje zatamnjenih slojeva bosanske historije. Porodični rodoslovi vrlo su zanimljiva i zahvalna vrela ne samo za osvjetljavanje sudioništva članova jedne obitelji u historijskim gibanjima. Od ponajboljih primjera takvih istraživanja jesu studije Hivzije Hasandedića o mostarskim porodicama Alajbegovića, Bakamovića, Ćemalovića, Ćišića, Ćumurija, Dadića, Džabića, Efica i brojnih drugih.

Jedna od tih studija, “najmostarskija”, bit će da je ona o Ćišićima. Mada su od najstarijih, o njihovu se porijeklu – “ništa pouzdano ne zna”! Dr. V. Ćorović kaže da su turskog porijekla, ali porodično predanje misli da su domaćeg. Prezime Ćišić zatiče se u prostorima Hercegovine i oko nje prije dolaska Turaka.

U Mostaru su “evidentirani” g. 1468. U septembru 1446. Marin je Sokaislić ustupio Ratku Ćišiću iz sela Kuk “deset vretena zemlje u splitskom polju ispod Sitnica”, a u katastrima Herceg-Novog i Risna je “više od 230 muslimanskih porodica koje su za vrijeme turske uprave imali posjede, među njima i Ćišići”. U 17. stoljeću živjeli su u jugoistočnom dijelu Dabarskog polja, a početkom 18., “h. Mehmed Ćišić iz Nikšića imao je mukatu u mostarskoj nahiji”.

Ažurirano: Nedjelja, 01 Studeni 2015 07:47
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 19 Listopad 2015 15:00

 

Amra-Alic.jpg.cfFascinantan životni put Amre Alić: Od bosanskog pakla do Jordachea i Tommy Hilfigera!

S.Karić, Faktor.ba

Danas živi i radi u New Yorku. Uspješna Bosanka. Dizajnerka. Radila je za neke od vodećih svjetskih modnih reklamnih agencija. Zaslužna je za razvoj marke i digitalne reklamne kampanje za nekoliko luksuznih brendova, uključujući Movado, Jil Sander, Max Mara, Jordache, Mercedes-Benz Fashion Week… Danas radi za Vladu Grada New Yorka.


Bjekstvo iz Banje Luke

A sve je počelo, priča nam Amra, agresijom na našu zemlju. Situacija u Banjoj Luci, kao i u drugim krajevima zemlje, bila je teška.

-Dok za banjalučke Srbe rat nije ni postojao, mi, Bošnjaci, smo bili zlostavljani, protjerivani iz kuća, odvođeni u logore… Prije nego što smo istjerani iz stana, roditelji su me krajem 1993. poslali u Prag kod poznanika, također protjeranih Banjalučana – priča nam Amra.

Nemoguće je, dodaje, opisati osjećaj beznađa, kada se s 19 godina, nakon ratnih trauma našla sama u stranoj zemlji. U ruci je imala jedan kofer, a u džepu 500 maraka.

-Bila su to teška vremena. Češka se tada i sama oporavljala od političke i ekonomske bure, stoga nije bila u mogućnosti da finansijski pomogne bosanskim izbjeglicama. Radila sam na crno, nekad i po dva posla, da bi platila račune i mogla ići na fakultet. Tada sam odlučila da moram biti uporna, imati cilj i ne dozvoliti da me tragične okolnosti slome – kaže nam Amra.

Ažurirano: Ponedjeljak, 19 Listopad 2015 15:02
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 09 Listopad 2015 14:20

 

Latifagin unukUnuk Latif-age u banjalučkom naselju Čelinac: Sevdalinka “Put putuje Latif-aga” je naša himna

(na slici: gospodin profesor Irfan Tetarić pokazuje staru fotografiju na kojoj je, između ostalih,

njegov dedo Latif-aga)

Jedna od najljepših sevdalinki “Put putuje Latif-aga” se više od sto godina pjeva u cijeloj Bosni i Hercegovini, ali i izvan nje. Odigrala je značajnu ulogu tokom iseljavanja Bošnjaka tokom Austro-ugarske vladavine. Nastala je kao i mnoge najljepše pjesme tokom jednog teferiča kraj Vrbasa. Sevdalinka je ostala kao rodoljubiva pjesma koja će živjeti vječno na ovim prostorima, a i šire.

U sevdalinci opjevani Latif-aga Tetarić živio je u banjalučkom naselju Čelinac. Poticao je iz imućne porodice trgovaca koja je imala i svoj han. Jedan od najstarijih dućana na ovom području je pripadao baš porodici Tetarić. Latif-aga, rođen daleke 1884. godine i uživao je veliko poštovanje Banjalučana. Davao je dobrotvorne prihode, robu na veresiju, ali je širio i praksu bratstva i jedinstva.

Umro je 1957. godine, a njegov nasljednik je postao njegov unuk Irfan, danas penzionisani nastavnik historije i bivši direktor osnovne škole u Čelincu.

Za Anadolu Agency (AA) priča o djedu od kojeg je poprimio mnoge osobine, ali i navike. Zaslužan je za to što se i danas porodica Tetarić, koja je na banjalučkom području prisutna više od 200 godina, poštuje na isti način.

Irfanov pradjed Abdurahman, djed Latif-aga, a i otac Asim bili su trgovci. Irfan pokazuje Latif-agine fotografije i priča da je u austro-ugarskom periodu završio trgovačku akademiju.

Ažurirano: Petak, 09 Listopad 2015 14:23
 
Bosanski ljudi PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 08 Listopad 2015 08:30

 

BohoretaLaura Papo Bohoreta – Sarajevska sefardkinja ukopana je tajno na neobilježenom mjestu

Dragana Tomašević

Književnica, pjesnikinja, prevoditeljica i prosvjetiteljica Laura Papo danas je malo poznata široj javnosti. Čak ni za grob joj se ne zna, iako znamo da je sahranjena na starom sefardskom groblju u Sarajevu 1942. godine. Izuzetno važna osoba za kulturnu i žensku historiju Sarajeva i Bosne i Hercegovine ostala je gotovo nepoznata čak i u svom Sarajevu, prije svega zato što je pisala na jevrejsko-španskom, na jeziku bosanskih Sefarda.

Laura, pravim imenom Luna, rodila se 15. marta 1891. godine. Kao prvorođena, dobila je nadimak Bohoreta (sva prvorođena sefardska ženska djeca dobijala su taj nadimak), što je ostalo njenim drugim imenom često služeći kao zamjena za ime i prezime. Imala je pet sestara i tri brata (sestra i dva brata stradala su od fašista). Otac je bio trgovac skromnih materijalnih mogućnosti, tako da je odlučio drugdje pronaći sreću pa se s cijelom familijom odselio u Istanbul 1900. godine. Bohoreta je ondje završila francusko-jevrejsku školu Alliance Israeliti. Carigradski period trajao je do 1908. godine, kada su se vratili u Sarajevo. Osim ove škole, Laura Papo završila je u Parizu šestomjesečni Cours de vacances i nakon položenih ispita dobila diplomu s kojom može poučavati francuski jezik i književnost. Godine 1911. udala se u Sarajevu za Danijela Papu i u tom braku dobila dvojicu sinova. Iste godine njezin otac otvorio je u Sarajevu salon za šešire i cvijeće Chic Parisien, u kojem su radile Laurine sestre Nina, Klara i Blanka.

Sakupljač sefardskog blaga

Poznavala je nekoliko jezika: španski (jevrejsko-španski), francuski i njemački te pasivno turski, grčki i engleski. Pisala je priče, pjesme, pozorišne komade, prevodila, sakupljala stare sefardske romanse, a “dvije studije o radu i o sefardskoj ženi samo su nastavak njene djelatnosti kao učiteljice svoga naroda i poznavaoca sefardskog folklora”. U mladosti je bila strastveni sakupljač sefardskih romansi iz Bosne. Još 1911. godine upoznala je u Sarajevu Manuela Manrique de Laru. Bilo joj je devetnaest godina i sama je kazivala sarajevske romanse ovom španjolskom istraživaču. O toj suradnji zapisala je: “Don Manuel Manrique de Lara govorio je da su te romanse tako stare i tako kod nas sačuvane da mu naliče na buket jorgovana i ružica u nekom polju korova. Koliko može začuditi pjesma koja je u majci domovini već nestala? Tom gospodinu De Lari manjkale su riječi da izrazi čuđenje zbog starih riječi sačuvanih u našim romansama.” Njena ljubav prema sefardskom blagu i potreba da ga sačuva nisu prestajali s godinama i obavezama koje su slijedile. Godine 1917. zabilježila je deset sefardskih romansi koje su joj kazivale četiri žene. Od deset zapisanih romansi, Kalmi Baruh izabrao je šest i objavio ih 1933. godine. Mnogo godina nakon Bohoretine smrti otkrilo se da je zapisala još šest romansi, od kojih su neke veoma rijetke. Međutim, “postoje i druge romanse koje je ona, ne izdvajajući ih posebno, uplela poput fine žice u svoja književna ostvarenja, gdje one služe da ukažu na to kakvo je bilo ponašanje sefardske žene u pojedinim situacijama ili, jednostavno, da razonode”, napisao je prof. Muhamed Nezirović, vrsni poznavalac sefardske kulture i prevodilac s jevrejsko-španskog jezika.

Ažurirano: Četvrtak, 08 Listopad 2015 08:35
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 5 od 10

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search