LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:22

 

Tekija TiranaBektašije i bektašijska tekija u Tirani (3)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

Podsjetimo se: Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu. Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo. Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem? Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta. Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica: Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti). Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim. Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

Ažurirano: Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:26
 
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 25 Srpanj 2017 08:37

 

Edmond dedeBektašije i bektašijska tekija u Tirani – susret sa dede Edmondom (2)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Obilazimo Tekiju izvana, Arian i ja. Tekija je građena okrugla, sa kupolom. Podalje je turbe sa tri kupole, koje simboliziraju derviške kape, ali po svoj prilici i trojstvo u koje Bektašije vjeruju: Boga, Muhammada, i njegovog zeta Alija.

Je li prva prostorija koju vidim kroz prozor arena – semahana,određena za ritual? Unutra je mihrab iznad kojeg piše na arapskom „Allah“. Kupola je iznutra ukrašena arabeskama. Unutra je i muzej. Prima nas direktor muzeja, koji je i Arianov prijatelj. I direktorova pomoćnica. Srdačno, da ne može srdačnije. Odvode nas u veliku prostoriju s bibliotekom na čijim policama su knjige o Bektašijama na svim jezicima. To je ujedno i njihova prostorija za sastanke. Nude nas rakijom u specijalnim čašicama - nalik na one za vino ali u minijaturi -, s vodom, a na platou: umjetnički predstavljene narandže i sir: naradže su pravilno isječene u vidu polumjeseca, i poredane skupa sa isto tako izrezanim sirom. Kako ću piti rakiju na ovom paklu napolju? Iako je u prostoriji pravi raj, gdje klima uređaj besprijekorno radi, a Bektašije, za razliku od mnogih novokomponovanih muslimana, ne preziru modernost i njena tehnička dostignuća. Džihadisti mrze i Zapad i zapadne tekovine, ali se rado služe njima. 

Ne moram sve popiti, ali je red barem koji gutljaj u grlo sasuti, u bektašijsku čast, upozorava me Arian, i ja, prisjetivši se da sam bila nepristojna, potegnem istinski rakije iz svoje čašice. Misleći: konačno pravi muslimani, ima i takvih, znači, koji se ne prenemažu, bez trunke hipokrizije.

Direktor na albanskom priča vrlo brzo - Arian prevodi na engleski, ne mogu baš sve povezati -, pominje Ivu Andrića, njegov tekst o Sarajevu koji mu se dopada, voli i tog pisca, kao i Mešu Selimovića. Kažem da je moj otac poznavao Andrića, i na njemu radio jedan od dva doktorata u Parizu, a da nam je Meša bio susjed. Arian objašnjava na albanskom, - lako je razumjeti -, da dolazim iz intelektualne obitelji. Ja sam htjela nešto drugo reći u vezi sa Andrićem i očevom tezom, ali odustajem.

Dobijamo i poklone, ja na engleskom knjigu o Bektašijama, autora Baba Rexhepa, pod naslovom „The Mysticism of Islam and Bektashism“, kao i dvije monografije o  Bektašijama, od kojih je jedna posvećena Balimu Sultanu, a druga Dede Ahmeti-ju. Arian dobiva, pretpostavljam, nešto specifično, samo za njega, i na albanskom jeziku.

Naglo moramo prestati s ićem i s pićem. Poziva nas duhovni vođa Bektašija i ove tekije, Edmond-dede. On je inače veoma zauzet i rijetko prima goste, ali nama će ukazati tu izuzetnu čast, kažu mi.

I Jovan Nikolaidis je želio da se susretne sa baba Edmondom, kaže Arian, ali meni je tada umro otac, pa to nismo mogli izvesti. Zato će doći jednom naročito radi tog susreta. (Baba je jedna od visokih titula kojom se obraća Bektašijama visokog ranga, ali dede je mnogo veća, a pir najveća i krajnje rijetka. Ipak nije greška obratiti se dede-u sa „baba“. Kod drugih redova, najveća titula je šejh.)

Prolazeći kroz hodnik u drugom dijelu zgrade, na čijim zidovima su s obje strane slike ranijih duhovnjaka, ulazimo u prostranu prostoriju sa divanima i foteljama. U dnu salona, u sredini je „prijestolje“. Sa njegove desne strane je otvoren Kuran na arapskom jeziku, postavljen na srebrenkastom stoliću. Sve blješti, i kao da je poškropljeno srebrom i zlatom. Fotelje i divani se završavaju srebrenkasto-zlatastom rezbarijom. Baba Edmondov sekretar mi daje počasno mjesto sa lijeve strane „prijestolja“. Iznad moje fotelje sa cvijetnim motivima, kakve su i ostale, stoji albanska zastava sa dvoglavim orlom. Iznad „prijestolja“, rezervisanog za Edmond-dedea, slika je „Ehli-bejt“-a: Porodice, koja je kod Bektašija sveta obitelj: prorok Muhammad je sa lijeve strane na slici, sa njegove desne je Ali, njegov zet, a između njih, poslanikova kćerka i Alijeva supruga, Fatima. Alijevi i Fatimini sinovi, mučenici (šehidi), Hasan i Husein su, jedan s Muhammadove desne strane, drugi s desne Alijeve. Muhammad i Ali su naslikani sa oreolom na glavi. Nezamislivo za sunite i druge mističke redove. Svi imaju, pa i Fatima, prebačene duge šalove preko glave, muškarci bijele, svezane u obliku turbana, a Fatima zelenkast, ispod kog izviruje, barem mi se tako čini,  Fatimina duga, zlatasta kosa. Iznad njih lete anđeli (meleci). To je ista ona sveta porodica koju slave i svi šiiti. Bektašije su šiiti, ali svi šiiti nisu Bektašije, podvući će kasnije direktor, citirajući nekog učenjaka, ni sam se ne sjećajući više kojeg.

Ažurirano: Utorak, 25 Srpanj 2017 08:42
 
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 22 Srpanj 2017 18:46

 

Bektašijska tekija - kapijaBektašije i Bektašijska tekija u Tirani (1)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

(na slici je monumentalna kapija na ulazu u kompleks Bektašijske tekije)

Nakon teške bitke koju sam danima vodila sa komarcima i vrelinom, bitku sam izvojevala zahvaljući antialergijskom lijeku koji sam konačno dobila u jednoj farmaciji kraj „moje“ kuće, u Tirani (gdje, ovog jula 2017, gostujem kao pisac u organizaciji asocijacija Traduki i Poeteka). A možda i zahvaljujući jednom izuzetnom i neobičnom jučerašnjem susretu i odlasku u Bektašijsku tekiju s mojim domaćinom iz Poeteke, Arianom Lekom, veoma delikatnim i intelignetnim mladim čovjekom i piscem. Tu je naravno i susret sa duhovnim vođom tekije, Edmond-dedeom. I mjesto i građevina su veličanstveni, iako skorijeg datuma, dovršeni su 1940. Desetak godina prije toga, bektašijski „koletkiv“ iz cijelog svijeta odlučio je da se centar mističkog, sufijskog reda Bektašija iz Turske preseli u Albaniju. Kao što znamo, ubrzo nakon dolaska Ataturka na vlast 1922, zatvorene su sve tekije u Turskoj i zabranjeno djelovanje svim derviškim redovima, pa i Bektašijama, na koje su poprijeko gledali i ortodoksni, sunitski redovi i ortodoksni islam, čak i u osmansko doba.

Tekija se nalazi na brdu, nedaleko od mjesta gdje stanujem, u Rruga Derhem. Oko nje se u nedogled prostrla valovita polja, iza njih se talasaju brda. Tamo negdje je i Sveta planina, na koju se Bektašije penju, jednom godišnje. U bašti, gdje ulazimo kroz kapiju koja me podsjeća na onu Top Kapi Saraya, nalazi se spomenik velikom albanskom pjesniku Naimu Frashëri-ju.  Ovaj Bektaši rođen je 1846. u albanskom selu Frashër, a umro je 1900. u Istanbulu gdje je od 1882. bio neka vrsta ministra za kulturu u Osmanskom carstvu. Njegovi stihovi su u početku pod uticajem persijske, a kasnije i francuske poezije. Prevodilac je više basni Jeana de la Fontainea, ali i Homerove Iliade na albanski, pišući u isto vrijeme i didaktička djela o principima islama. Exil pominje i u svojoj lirici. Počeo je da piše na persijskom jeziku, potom na turskom i grčkom, i napokon na albanskom. Autor je ukupno 22 djela, od toga četiri na turskom, jednog na persijskom, dva na grčkom, i petnaest na albanskom jeziku. Jedan je od braće koji su, svi odreda, važni za albansku Renesansu, i borci za nezavisnost zemlje, a o kojima sam više naučila u Istorijskom muzeju gdje im je posvećena stanovita pažnja.

Naim Frashëri je autor i čuvene bektašijske epopeje: Qerbelaja, Kerbela (o kultnom bekšatijskom mjestu), nastale 1898, i brojnih drugih lirskih pjesama, kao što je Ljetno cvijeće (Luletë e Verësë, objavljeno prvi put u Bukureštu 1890.). Poznat je i po svojoj istorijskoj poemi Priča o Skenderbegu, čuvenom junaku koji se borio protiv Turaka i više puta odbio njihove napade. Od 1996. godine lik pjesnika Frashërija nalazi se na nacionalnoj novčanici od 200 leka, a više albanskih škola nose njegovo ime. Sve ovo naučila sam nakon posjete Tekiji. 

A prvo što mi Arian kaže kad se nađosmo ispred spomenika ovom naočitom pjesniku, kome je dato počasno mjesto ispred Tekije i u tekijskoj bašti, jeste da je u jednom stihu zapisao da vjeruje u Isusa Krista (kog je nazvao upravo tako, Isus, a ne Isa, poput svih drugih muslimana), ali i u Majku Božiju, Djevicu Mariju. Za Naima Frashërija, Isus je, dakle, i Bog, a ne samo Božiji poslanik, kao kod ostalih derviških redova, i kao što je to uopšte u islamu. Slikamo se ispred njegove statue na od prilike 60 stepeni C, koliko je u tom času na suncu.

Kasnije ću u prevodu na engleski pročitati i neke njegove pjesme. Evo nekoliko stihova koji su moj prevod s engleskog prevoda, ali u kojima se ipak jasno razaznaje da se autor služi istim onim simbolima koji su prisutni i kod drugih sufijskih – mističkih pjesnika, kao što su vatra, plamen, gorjeti, izgorjeti, nestati u Njemu dok život još traje - umrijeti prije smrti -, svjetlost, bljesak, ruža i slavuj (na ružu i slavuj nailazimo naročito u persijskoj poeziji). A sve to je znak Jedine Svjetlosti, ljubavi i Ljubavi u kojoj pjesnik i sufi izgara, kao i ljepote i Ljepote koja je odraz Njega, Jedinog, Boga, koji je i na početku i na kraju svega, koji je sve, i čovjek i vasiona, a kome mistik na svom dugom mističkom putu teži:

Poslušaj zvuke flaute mi,  

Što o nesrećnom exilu poji,

Zbog ovog svijeta-tuge jecajući,  

Sa željom da ga preinači riječi istine govoreći. 

Od dana kad su me odvojili

Od prijatelja i saputnika,

I muškarci i žene suze su ronili;

Ti plačni uzdasi odraz mojih jecaja su bili.

Cijeli svijet mene slušaće 

A samo moju pojavu vidjeće,

Ništa o mojim željama saznat neće,

Ni o vatri što u meni gori i gorjeće.

Napušteni, srca odbačenog,

Prijatelji flaute postaše

Neki, nježne ljušture,

I misli i um izgubiše.

(Preneseno sa portala PLIMA, od 20.7.2017 uz dopuštenje Jasne Šamić kojoj se od srca zahvaljujemo.)

Nastavak slijedi

Ažurirano: Subota, 22 Srpanj 2017 18:49
 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:06

 

Ruždija AdžovićPriča o Rizi

Novak Kilibarda navodi jedan detalj koji je, svojom suštinom, potresna ljudska sudbina i podrazumijevao bi literarnu obradu. Navodi da bi, kad bih imao vremena i prilika, to mogao književno izraziti.

Naime, dolazi mi čovjek i jednostavno kaže:

Gospodine Kilibarda, ja sam Rizo iz jednog sela iz Crne Gore, Ubio sam ljubavnika svoje žene i osuđen sam na dugu robiju. Pobjegao sam iz duševne bolnice Dobrota, gdje su me poslali i došao sam da od vas tražim pomoć.

Pa gdje si sad Rizo? pitam ga.

Kod svoje sestre.

I poče Rizo da priča svoju ljudsku sudbinu. On je iz imućnije kuće. Imao je više sestara, a on je jedinac. Otac je radio u Njemačkoj više godina i ta je porodica ekonomski bila veoma stabilna. On je bio neki omladinski seoski rukovodilac tog kraja, vrlo lijepe muške fizionomije i muški impresivna pojava.

I, priča mi Rizo šta je od njega rađeno. Priznaje da je ubio čovjeka kojeg je našao sa svojom ženom, a koji mu je najbliži krvni rod po majčinoj strani. Priča Rizo vrlo uvjerljivo da ga ne bi ubio samo zbog toga, da taj čovjek nije bio drzak, da nije čak počeo brutalno da ga psuje i da govori da će i dalje spavati s njegovom ženom. Nakon ubistva, Rizo bude uhapšen i odveden u bjelopoljski zatvor.

Onda je Rizo pričao silne bajke da je tamo psihijatrijski mučen, da je dobijao nekakve ljekarije od kojih je spao s nogu i da je njegov život došao na ništa, optužujući stalno moćne ljude kojima pripada ubijeni čovjek. Onda, na njegovo ogromno iznenađenje bude poslat u zatvor kod Niša, da bi ga odatle deportovali u centralni zatvor u Beograd. Iz tog zatvora prebacili su ga u duševnu bolnicu u Risnu.

Ovo je, razumije se, jedna strana priče, ovo je Rizova priča. Međutim, ja ću biti u prilici da čujem i drugu stranu. Naime, direktno sam se obratio podgoričkom dnevnom listu “Vijesti”. Bili su vrlo korektni, a, inače, je to bila vrlo kurentna priča za novine. Poslali su oni čovjeka koji je došao u Sarajevo i nekoliko sati razgovarao s Rizom. Taj će novinar da ide kasnije u Niš. “Vijesti” su u nastavcima objavljivali Rizovu potresnu sudbinu. To, dakle, novine uzmu u svoje ruke i Rizo se onda ohrabri. Jednostavno, ohrabre ga te novine i on ode iz Sarajeva u Crnu Goru.

Ažurirano: Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:08
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 09:32

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (8)

Dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Uskoro, Krleži stiže neočekivana ponuda sa samog državnog vrha: u audijenciju Paveliću jednog su ga jesenskog popodneva „silom dovela dva brava“ – Ico Kirin (tada zapovjednik Sigurnosne službe Poglavnikova tjelesnog zdruga) i Joso Rukavina (tada zapovjednik Redarstva oružanih snaga NDH) pa mu se u nazočnosti Budaka i ministra Starčevića nudi mjesto intendanta, što ovaj odbija. (Bogdan Radica, Hrvatska 1945., GZH, Zagreb 1992, 128) Do toga je sastanka i došlo na Budakov poticaj iza kojeg je, po Mladenu Žigroviću, stajala skupina „izabranih kulturnih radnika iz Matice Hrvatske, Akademije i Sveučilišta“.

Sam Krleža opisao je kasnije taj događaj ovako: „Rekao sam Paveliću NE time što nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog Kazališta, ni sveučilišni profesor, ni direktor sveučilišne knjižnice, kako mi je nudio. Nisam primio ni jedan od tih položaja.“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, knjiga IV, 115) Uza sve navedene funkcije, Pavelić je navodno Krleži nudio i onu predsjednika HAZU (Mladen Žigrović, U žitu i kukolju, Knjižnica Hrvatske revije, Ljudi i krajevi, knjiga 28, München – Barcelona, 1986, 437) i dekana Filozofskog fakulteta (Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I dio, Globus, Zagreb 1983., 151-152)

Do svega toga, kako znamo, nije došlo, Krleža je odlučio i dalje ostati u izolaciji, ali strah za život osjetno se smanjio. Zahtjevan posao intendanta nitko od viđenijih kulturnjaka ne želi prihvatiti pa na čelo uprave dolazi tihi čovjek Marko Soljačić, dotadašnji lektor, čije je imenovanje sve u Kazalištu iznenadilo. On, za razliku od Žanka, nema ni približne produkcijske snage pa nastavlja s programom u inertnom ritmu u kojem se i dalje, teškim prilikama usprkos, kada je po mnogima teatar „već propao svijet“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 11) inzistira uglavnom na lakom repertoaru.

Te teške prilike bile su rezultat sada već općeg kolapsa ustaške države koji je započeo nakon pada Italije u rujnu 1943., kada su se, kako napominje Horvat u svom Dnevniku, ljudi „hvatali za slamke“. Naime, (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 28, nakon što su partizani pod svoju kontrolu stavili značajan dio teritorija i blokirali vitalne prometne pravce, već u studenom 1943., Zagreb je bio u „ekonomskom i socijalnom slomu“. (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 54)

Ažurirano: Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 09:35
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 15

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search