LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:13

 

Rafael Boban

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (5)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Kako se rat približavao kraju, jedinice NDH počele su se povlačiti s istoka prema zapadu. Vrlo brzo postalo je izvjesno kako se planovi o pružanju otpora na Zvonimirovoj liniji, koja je bila zamišljena kao posljednja crta obrane NDH, pred nastupajućim jugoslavenskim armijama, neće realizirati te da će se pokušati bijeg prema angloameričkim jedinicama u Austriji. Taj put jedinica V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana može se pratiti i po izvještajima pljačke stoke te raznih prijevoznih sredstava kao što su kola i zaprege po mjestima kroz koja su bježali. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 424, 33030; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 472, 37381) Uz izvještaje i prijave pljačke, povlačenje V. hrvatske divizije može se pratiti i po tragu krvi koje su njezine jedinice ostavljale iza sebe, likvidirajući zarobljene partizane u procesu svojeg bijega. V. hrvatska divizija počela se povlačiti iz Bjelovara prema Križevcima, a prije napuštanja Bjelovara izvršile su, u noći s 1. na 2. svibnja, pokolj nad oko 65 partizana koji su prethodnih mjeseci bili zarobljeni tijekom borbi na Bilogori. Članovi komisije uspjeli su nakon rata ekshumirati 17 tijela te utvrditi identitet 20 žrtava preko legitimacija koje su pronašli na samom mjestu zločina. Zarobljenici su u noći, pod izlikom da kreću za Zagreb, prebačeni iz dvaju bjelovarskih zatvora na Vojnović gdje su u grupama ubijani udarcima tupih predmeta, ubodima noževa i naposljetku vatrenim oružjem. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 203, 6788a ) Preostali dio zatvorenika prebačen je vagonom ratnog suda za Križevce gdje je jedan dio zatvorenika nastavio put prema Zagrebu, dok je drugi dio zatvorenika, točnije njih 15, ubijen noževima i vatrenim oružjem u samim Križevcima te su bačeni u rov iza tamošnje ubožnice. (HR-HDA-1561-SDS, 013.4.3) Također, još 17 partizana odvedeno je u selo Gregurovac gdje su 5. svibnja 1945. godine, pogubljeni istim metodama, četiri dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Svjedoci su isticali da su od seljaka čuli kako se Boban taj dan nalazio u selu. (HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 198, 6351) Zaključak komisije za utvrđivanje ratnih zločina o pokoljima pred sam kraj rata glasi: „ustanovljeno je, da su ljudi Rafaela Bobana, svaki put kad su morali napustiti koji položaj, u zadnjem času počinili razna umorstva… (…)Iz toga se vidi da ova ubistva nisu bile slučajne pojave, nego da je to bilo učinjeno po nalogu, jer se je radilo sistematski.“(HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 203, 6788a)

Vitez i NDH

Dolaskom V. ustaškog stajaćeg zdruga na područje Podravine i Prigorja početkom 1944. godine taj prostor postaje poprište sukoba čiji intenzitet eksponencijalno raste. Takva ratna dinamika sasvim je sigurno jednim dijelom i posljedica standardnih ustaških mehanizama vladavine kojima se Boban služio ne bi li ovo područje zadržao pod kontrolom NDH, a koje je zbog rasta popularnosti NOP-a postajalo sve većim izazovom. Trenuci promišljenosti i popustljivosti bili su rijetki, a kako je sukob odmicao, tako se povećavao intenzitet represije koju su Boban i njegovi podređeni provodili nad dijelom stanovništva, za koji su smatrali da je neprijateljski nastrojen. Bivajući konstantno izloženo nekom tipu represije, stanovništvo se sve češće nalazilo u poziciji da je moralo birati stranu u sukobu koji je sada počeo zahvaćati svako selo i gotovo svaku obitelj. Ratni se sukob počeo pretvarati u totalni okršaj u kojem su ulozi zaraćenih snaga bili apsolutni, a njihovo smanjivanje nije nastupilo ni približavanjem jasnog kraja rata, što se moglo vidjeti na primjeru pokolja koje su u bijegu ostavljale jedinice V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana.

Boban je ovim područjem vladao potpuno suvereno upravo zato što je bio jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih ljudi. U jednom od izvještaja glavnog zapovjednika jugoistočne Europe, od 21. travnja 1943. godine, Glaise Von Horstenau ističe Bobana kao jednog od najvažnijih ljudi ustaškog režima. On ga svrstava među skupinu utjecajnih vojskovođa te ga u nizu koji prenosi Tomasevich stavlja na prvo mjesto. (Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945.“, Zagreb, 2010, 390) Sama činjenica da su nakon uhićenja i propasti puča, Lorković i Vokić bili internirani kod Bobana u Koprivnici, govori o poziciji moći koju je Boban uživao unutar NDH. (Vidi: Nada Kisić Kolanović, „Mladen Lorković: ministar urotnik“, Zagreb, 1998)

No, fenomen Rafaela Bobana nije eksces u široj povijesti Nezavisne države Hrvatske. Sva uhićenja, mučenja, strijeljanja, pljačkanja i općenita represija kojom se često koristio u svojim tehnikama vladanja nisu bili eksces, nego dio državne politike koja je stvorila okvir u kojem se okrutnost prema neprijatelju i stanovništvu mogla prakticirati bez ikakvih suzdržavanja. U konačnici, sve pohvale, medalje, titule i promaknuća dokaz su kako je takav tip politike predstavljao samu srž NDH.

Ažurirano: Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:16
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 06 Listopad 2017 09:54

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (4)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Ilustrativan primjer je i namjera likvidacije taoca u slučaju oslobođenja Koprivnice. Naime, sredinom listopada 1944. godine, NOP i njegove borbene jedinice ponovo su nastojale osloboditi Koprivnicu iz koje je Boban vladao Podravinom i Prigorjem. Uoči partizanskog napada, cijela Podravina istočno od Koprivnice bila je oslobođena. Za taj prostor, partizanske jedinice vodile su žestoku borbu s Crnom legijom i PTS–om. Kada je Bobanu postalo jasno da će uslijediti napad na Koprivnicu, odlučio je braniti mjesto pod svaku cijenu. To je značilo i uhićenje te zatočenje minimalno 80 stanovnika Koprivnice i okolnih mjesta. Boban je dao uhititi ogroman broj civila za koje se sumnjalo da su im članovi obitelji u partizanima. U slučaju da bi partizansko zauzimanje Koprivnice postalo neminovno, oni bi se za odmazdu trebali likvidirati. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986, 20–21)

Koprivnicu partizani tada nisu oslobodili. Borbe su trajale od 13. do 16. listopada kada su partizanske snage, uslijed velikih gubitaka i malih napredaka u borbi za Koprivnicu, odustale od napada te se povukle na početne položaje. Obrana Koprivnice protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja pretvorila je Bobana u vojnu legendu NDH. Ivan Paprika navodi da je jedan mali, no ilustrativan razlog uspjeha obrane Koprivnice, bio i taj što je Boban osobno, nakon što je saznao da jedini način da održi električnu ogradu pod naponom, kojom su određeni dijelovi grada bili opkoljeni tijekom cijelog napada, bio dovođenje inženjera Schontaga ne bi li mu vodio centralu te držao napon pod kontrolom. Boban je otišao direktno poglavniku Anti Paveliću, zatražio od njega da pusti Schontaga, koji se kao Židov nalazio u Jasenovcu te se s pismenom dozvolom za puštanje Schontaga zaputio direktno u logor ne bi li ga osobno izvukao iz Jasenovca kojim je u to vrijeme rukovodio Vjekoslav Maks Luburić. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 21) Zabilježeno je i sjećanje Vlatka Hrubeca koji je kao desetogodišnjak bio najmlađi taoc zatočen u koprivničkoj sinagogi. Uspio je pobjeći iz sinagoge uz pomoć svojeg oca, koji je zajedno s njegovom majkom također uhićen. Na slobodi, s prijateljem Vinkom Zemberom, čija je majka također bila zatočena kao taoc, odlučili su moliti samoga Bobana da se njihovi roditelji puste iz zatočeništva te su po Bobanovoj zapovijedi oni već iduće jutro pušteni na slobodu, nakon čega su se susreli sa svojom djecom. (Vlatko Hrubec, „Sjećanja najmlađeg taoca“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1985, 56–58)

Ovdje je potrebno istaknuti kako je Mijo Bzik na saslušanju nakon rata istaknuo kako je zajedno s Bobanom spriječio ubojstvo taocâ, planirano tijekom borbi za Koprivnicu. (Despot, „Vrijeme zločina“, 168) Hirovitost i silovitost očito su bile karakteristike Bobanovih postupanja. Manje je pozitivna strana priče ono što se događalo tijekom te druge bitke za Koprivnicu, a informacije o tim događajima donosi nam Leander Brozović u svojim bilješkama, koje je sastavljao na licu mjesta te po završetku borbi piše: „Kojekuda po gradu bio je veći broj obješenih. Sad ih skidaju sa vješala i zakapaju iza gradskog dvorišta“. Brozović svjedoči i doista jezivim scenama: „Jedan ustaša odrezao je glavu poginulog partizana i donio je Bobanu. Taj ga je najurio jer je bilo nezgodno radi građana.“ (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 20) Izgleda da su obješeni bili i građani Koprivnice koji su djelovali na strani partizana, kao i ustaše kojima je zapovijedao Boban. Nema sumnje da je Boban vršio likvidacije svojih podređenih jer su se potonji pod žestokim naletima partizana povlačili. O tome svjedoči i agent Ustaške nadzorne službe (UNS), pod kodnim imenom „Judex“, navodeći informacije koje je sakupio od pripadnika PTS–a, koji su sudjelovali u obrani Koprivnice, da je Boban likvidirao dvanaest svojih časnika, dočasnika i vojnika tijekom same bitke. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 31, I-41, 1037.; Hrvatski narod, god. VI, br. 1223, 30.12.1944., 1) Također, nisu samo Bobanovi podređeni bili obješeni o rasvjetne stupove u centru grada. Po samom završetku borbi obješen je Franjo Krivec, kovač iz Velike Mučne zbog sumnje u suradnju s partizanima ili iz čiste odmazde. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

Ažurirano: Petak, 06 Listopad 2017 09:56
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:27

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (3)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara (prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu), Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije. (Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72) To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826) Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava. (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74) Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci: „Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“ (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74)

Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. (HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92) Nadalje, 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94), a 12. kolovoza strijeljano je 8 Srba iz Velike Mučne od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga. (Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921) U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju. (HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11)

Ažurirano: Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:29
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:42

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (2)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“. (Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999) Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta. (Marko Grčić, Tko je tko u NDH, Minerva: Zagreb, 1997, 42)

Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.(Prema riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3)

U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“. (HR–HDA–1549– Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH), kutija 115, II-28, 1335) Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu. (HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3) Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“ (Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013)

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilogori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“ (Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841)

Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost “smirenja” i uspostava “sigurnosti”. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba. (Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41) Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške “pacifikacije” postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert. (Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

Ažurirano: Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:45
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog antifašiste PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 22 Rujan 2017 15:19

 

Rafael BobanBiti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (1)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Uvodna urednička napomena: I slijepcu je jasno da se u plimi jačanja desnice u Evropi sve više oglašava i hrvatska neoustaška desnica čiji predstavnici nastoje što ljepšim bojama oslikati ne samo Poglavnika NDH Dr Antu Pavelića već i čitavu ustašku bulumentu iz poglavnikove vrhuške. Došlo je u Hrvatskoj vrijeme da se notorni ustaški zločinci a la Jure Francetić i Rafael Boban čak proglašavaju vrlim antifašistima. Hrvatska politička garnitura uglavnom šuti, dakle nemušto odobrava takve javne i pisane istupe, a ako netko iznese javno protivljenje, odnosno ako protestira protiv tog jasnog povampirenja ustaštva, tada vrh Hrvatske države potiho daje do znanja da su uskoro u pripremi zakonske uredbe koje će regulirati kaznena djela veličanja ustaštva, korištenja ustaškog pozdrava “Za dom spremni!”, itd.itd. Ono, sistem – kad na vrbi grožđe rodi! Međutim, dok se ti zakonski propisi pripremaju “puževom” brzinom ulicama ne samo Zagreba, već i drugih gradova Hrvatske, malo-malo, defiliraju crne kolone neoustaša u kojim ne stupaju samo starci, već i značajna masa omladine, pa čak i djece. Konačno, što se je i moglo očekivati od “spojenih posuda” Hrvatske i Srbije u kojoj su sudski i moralno rehabilitirali Dražu Mihailovića, a spremaju skoru refabilitaciju Milana Nedića te ih čak na talambase proglašavaju antifašistima. Ne bi me uopće čudilo da Ante Pavelić bude u Hrvatskoj rehabilitiran i proglašen antifašistom, jer prvi korak je već napravljen ukidanjem ploče Trga “fašiste” Maršala Tita u centru Zagreba.

Mogao bi netko upitati: “Pa otkud sada da je Tito bio fašist?”

Odgovor bi bio: “Ako su Draža Mihailović, Milan Nedić, poglavnikovi vitezovi Jure Francetić i Rafael Boban proglašeni za antifašiste, Tito je onda automatski bio fašist jer se spomenuto četničko i ustaško smeće četiri godine zajedno sa njemačkim i talijanskim okupatorima antifašistima borilo protiv Tita i njegovih fašističkih partizana. Dakle, antifašisti, po prirodi same riječi antifašist (onaj koji se bori protiv fašizma) su se, doduše, u konačnici potpuno neuspješno borili protiv Tita i NOB-fašizma. Pobijedio je “fašist” Tito, a navedeni “antifašisti” su ili pobijeni ili su, kao poglavnikov vitez Boban, pred partizanskim “fašistima” nagarili glavom bez obzira – šifra: bježte noge, posrat će vas guza. Užas jedan! Proglašavati antifašistima Mussolinijeve i Hitlerove “guzolaže” i skutoljupce, četnike i ustaše, mogu samo političke vrhuške bijednih, do guša zaduženih državica, ali, što je jako zabrinjavajuće, i veliki dijelovi hrvatske i srbijanske populacije. N.F.    

Istraživanje inicijative „GOOD“ objavljeno 2015. godine pod naslovom „Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj“, donijelo je poražavajuće, i u najmanju ruku zabrinjavajuće podatke. Istraživanje provedeno nad 1146 maturanta diljem Republike Hrvatske pokazalo je da 22,9% ispitanika smatra kako Nezavisna država Hrvatska (NDH) nije bila fašistička tvorevina, dok 48,6% njihovih kolega ne zna kako bi se odredilo prema NDH, odnosno ne zna je li ona bila fašistička tvorevina. Treba spomenuti i kako 28,5% učenika smatra da je NDH ipak bila fašistička tvorevina. (Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj, 2015, 24 –25.)

S obzirom na cijeli niz kulturnih i obrazovnih politika u zadnjih trideset godina, od kojih bih izdvojio podizanje spomenika IX. Bojni HOS–a u Splitu, koja nosi ime „Rafael vitez Boban“, ovakvi rezultati nisu iznenađujući. Podizanje tog spomenika ujedno je i promoviranje ustaškog zločinca kao vrsnog ratnika uz prateći muk o njegovoj ulozi u zločinačkom režimu NDH. To je već ustaljeni obrazac kojim se od 1990-ih pokušava revidirati kolektivno pamćenje, a projekt NDH i njegove glavne eksponente abolirati i učiniti društveno prihvatljivim. Takve nasrtaje na kolektivno pamćenje i društvene vrijednosti nužno je obrađivati u javnom prostoru.

Ažurirano: Ponedjeljak, 25 Rujan 2017 19:25
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 16

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search