LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:06

 

Ruždija AdžovićPriča o Rizi

Novak Kilibarda navodi jedan detalj koji je, svojom suštinom, potresna ljudska sudbina i podrazumijevao bi literarnu obradu. Navodi da bi, kad bih imao vremena i prilika, to mogao književno izraziti.

Naime, dolazi mi čovjek i jednostavno kaže:

Gospodine Kilibarda, ja sam Rizo iz jednog sela iz Crne Gore, Ubio sam ljubavnika svoje žene i osuđen sam na dugu robiju. Pobjegao sam iz duševne bolnice Dobrota, gdje su me poslali i došao sam da od vas tražim pomoć.

Pa gdje si sad Rizo? pitam ga.

Kod svoje sestre.

I poče Rizo da priča svoju ljudsku sudbinu. On je iz imućnije kuće. Imao je više sestara, a on je jedinac. Otac je radio u Njemačkoj više godina i ta je porodica ekonomski bila veoma stabilna. On je bio neki omladinski seoski rukovodilac tog kraja, vrlo lijepe muške fizionomije i muški impresivna pojava.

I, priča mi Rizo šta je od njega rađeno. Priznaje da je ubio čovjeka kojeg je našao sa svojom ženom, a koji mu je najbliži krvni rod po majčinoj strani. Priča Rizo vrlo uvjerljivo da ga ne bi ubio samo zbog toga, da taj čovjek nije bio drzak, da nije čak počeo brutalno da ga psuje i da govori da će i dalje spavati s njegovom ženom. Nakon ubistva, Rizo bude uhapšen i odveden u bjelopoljski zatvor.

Onda je Rizo pričao silne bajke da je tamo psihijatrijski mučen, da je dobijao nekakve ljekarije od kojih je spao s nogu i da je njegov život došao na ništa, optužujući stalno moćne ljude kojima pripada ubijeni čovjek. Onda, na njegovo ogromno iznenađenje bude poslat u zatvor kod Niša, da bi ga odatle deportovali u centralni zatvor u Beograd. Iz tog zatvora prebacili su ga u duševnu bolnicu u Risnu.

Ovo je, razumije se, jedna strana priče, ovo je Rizova priča. Međutim, ja ću biti u prilici da čujem i drugu stranu. Naime, direktno sam se obratio podgoričkom dnevnom listu “Vijesti”. Bili su vrlo korektni, a, inače, je to bila vrlo kurentna priča za novine. Poslali su oni čovjeka koji je došao u Sarajevo i nekoliko sati razgovarao s Rizom. Taj će novinar da ide kasnije u Niš. “Vijesti” su u nastavcima objavljivali Rizovu potresnu sudbinu. To, dakle, novine uzmu u svoje ruke i Rizo se onda ohrabri. Jednostavno, ohrabre ga te novine i on ode iz Sarajeva u Crnu Goru.

Ažurirano: Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:08
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 09:32

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (8)

Dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Uskoro, Krleži stiže neočekivana ponuda sa samog državnog vrha: u audijenciju Paveliću jednog su ga jesenskog popodneva „silom dovela dva brava“ – Ico Kirin (tada zapovjednik Sigurnosne službe Poglavnikova tjelesnog zdruga) i Joso Rukavina (tada zapovjednik Redarstva oružanih snaga NDH) pa mu se u nazočnosti Budaka i ministra Starčevića nudi mjesto intendanta, što ovaj odbija. (Bogdan Radica, Hrvatska 1945., GZH, Zagreb 1992, 128) Do toga je sastanka i došlo na Budakov poticaj iza kojeg je, po Mladenu Žigroviću, stajala skupina „izabranih kulturnih radnika iz Matice Hrvatske, Akademije i Sveučilišta“.

Sam Krleža opisao je kasnije taj događaj ovako: „Rekao sam Paveliću NE time što nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog Kazališta, ni sveučilišni profesor, ni direktor sveučilišne knjižnice, kako mi je nudio. Nisam primio ni jedan od tih položaja.“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, knjiga IV, 115) Uza sve navedene funkcije, Pavelić je navodno Krleži nudio i onu predsjednika HAZU (Mladen Žigrović, U žitu i kukolju, Knjižnica Hrvatske revije, Ljudi i krajevi, knjiga 28, München – Barcelona, 1986, 437) i dekana Filozofskog fakulteta (Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I dio, Globus, Zagreb 1983., 151-152)

Do svega toga, kako znamo, nije došlo, Krleža je odlučio i dalje ostati u izolaciji, ali strah za život osjetno se smanjio. Zahtjevan posao intendanta nitko od viđenijih kulturnjaka ne želi prihvatiti pa na čelo uprave dolazi tihi čovjek Marko Soljačić, dotadašnji lektor, čije je imenovanje sve u Kazalištu iznenadilo. On, za razliku od Žanka, nema ni približne produkcijske snage pa nastavlja s programom u inertnom ritmu u kojem se i dalje, teškim prilikama usprkos, kada je po mnogima teatar „već propao svijet“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 11) inzistira uglavnom na lakom repertoaru.

Te teške prilike bile su rezultat sada već općeg kolapsa ustaške države koji je započeo nakon pada Italije u rujnu 1943., kada su se, kako napominje Horvat u svom Dnevniku, ljudi „hvatali za slamke“. Naime, (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 28, nakon što su partizani pod svoju kontrolu stavili značajan dio teritorija i blokirali vitalne prometne pravce, već u studenom 1943., Zagreb je bio u „ekonomskom i socijalnom slomu“. (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 54)

Ažurirano: Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 09:35
 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 15 Veljača 2017 20:45

 

Ruždija AdžovićHoće Srpkinja pravog Turčina 

Interesantno je pomenuti kako sam se upoznao sa profesorom Muhamedom Nezirovićem. Kad je moja kćerka Irena studirala romanistiku u Beogradu, često bi bila nezadovoljna nastavnim osobljem. Doduše, to je dijete iz porodice gdje je uvijek bilo cinizma od strane njenog oca. Moja supruga, koja je jedna normalna žena, profesor matematike, uvijek je govorila da pred djecom ne treba sipati cinizam, niti ogovarati nastavnike i profesore svog djeteta. Ali, ja sam takav, uvijek sam se sprdao sa nekim nastavnicima, koji zaslužuju da se čovjek sprda s njima.

I ja sam izložen istoj sudbini. Ako, kao profesor, otvaram prostor za cinizam i sprdnju, nemam onda ništa protiv toga. Moja kćerka bila je naviknuta na jedan netabuisani prostor koji je imao njen otac prema nastavnom kadru. Ali, i sad kad mi neko pomene moju učiteljicu ili nastavnika, ja se malo stegnem, jer sam, kao seljačko dijete, na njih gledao kao na uzvišena stvorenja, a knjiga je bila sveta stvar koju niko ne čita. “Gorski vijenac” stajao je u kući na jednom mjestu i niko ga nije čitao, ali to je bila nekakva vrijednost kuće. Dugo mi je trebalo da razbijem taj tabuisani odnos prema knjizi, a prema nastavnicima kao prema nedostižnim ljudima.

Ta moja kćerka, kad bih otišao u Beograd, uvijek se nešto žalila. Njena lektorka ovakva, druga još gora, nastavnik dosadan, i tu je, razumije se, uvijek bilo istine. Što bi rekao Jovan Skerlić, na svim katedrama naći ćete jednog ili možda dvojicu koji privlače studente svojim duhom i predavanjima, dok su ostali oni koji “odrađuju” svoj posao.

Jednog dana, kad sam s njom razgovarao telefonom, kazala mi je: Tata, dobili smo jednog pravog profesora.

Hvala Bogu da jednom čujem i to. Pa, ko je to? upitao sam.

Jedan Muhamed Nezirović.

Otkud on?

Pa, umro nam profesor starofrancuskog jezika i došao nam je Muhamed Nezirović, mislim da je sa Sarajevskog univerziteta.

I, ja sam to pričao kako je moja kćerka pohvalila profesora koji joj nije dosadan. Kasnije, kad bih negdje pročitao ime Muhamed Nezirović, asociralo me je na to. Kad sam išao kod Alije Isakovića, s njim sam sarađivao pišući recenzije i objavljujući knjige, pročitao bih, tu i tamo, ime Muhameda Nezirovića, kao pisca predgovora, pogovora ili nečeg trećeg, jer sam to imao u sluhu. Kasnije čujem da je jedan od Alijinih ambasadora u Španiji Muhamed Nezirović. Ovo namjerno izgovaram Alijinih, jer kod nas se drugačije nije govorilo za ambasadore iz Bosne i Hercegovine, nego Alijini ambasadori. To je bilo nabijeno mržnjom i pežorativnim sadržajem, a posebno se isticala činjenica “Alijin ambasador” ako je neko od njih Srbin. Poslije ću, u vezi s tim, ispričati jedan događaj za drugog Alijinog ambasadora, Nikolu Kovača.

Ažurirano: Srijeda, 15 Veljača 2017 20:47
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 24 Siječanj 2017 07:38

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (6)

Dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Nešto ranije tijekom zime, Krleža susreće pred kazalištem Josipa Kraša. „Pristupio mu je i tražio vezu. Ali Kraš mu je grubo dao do znanja da za njega nema nikakvih veza, okrenuo mu leđa, pljunuo s gađenjem i otišao. (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 302) U Dnevniku, neposredno nakon tog događaja, sam sebe zato opisuje kao „lice bez domaje, bez rodnog kraja, lice utopljenika, krezubo, ćelavo, umorno, bijedno, sivo, neispavano, dosadno lice, lice žalosno samome sebi i svima oko sebe... ovo je lice proteklo.“ (Fragmenti dnevnika iz godine 1942., Forum, 1972., str. 932) Bela te sezone ne prestaje raditi, nižu se premijere jedna za drugom: u travnju je na redu Stodolina Karijera u kojoj igra „impulzivnu predsjednicu“ dobrotvornog društva Humanitas (Puni naslov glasi Joško Pučik i njegova karijera. Hrvatska premijera u prijevodu Vojmila Rabadana i Tomislava Tanhofera, koji je predstavu i režirao, održana je 14. travnja 1942 – napomena auutora), a u lipnju ima premijeru na velikoj sceni – to je diletantska komedija Ivana Lamze Kontrolor (Praizvedba koju je najprije trebao režirati Gavella, održana je 19. lipnja 1942. u režiji V. Beka i scenografiji V. Žedrinskog. (Autor Ivan Lamza, bivši scenski radnik, kao član ustaškog pokreta napredovao je do autora izvedenog na velikoj sceni Kazališta – napomena autora) Napisao je ukupno pet, uglavnom komičnih, komada. u kojem Bela nastupa kao „dobro okarakterizirana Bara“, supruga glavnog lika Jože u izvedbi tada ponajboljeg komičara Augusta Cilića. (Nova Hrvatska, Zagreb, 21. VI. 1942) U to vrijeme Krleža intenzivno započinje rad na Djetinjstvu u Agramu, tekstu koji je, kako će trideset godina kasnije ispričati Enesu Čengiću, „nastao u posebnim uvjetima, [...] a pisan je kroz suze čovjeka koji očekuje smrt.“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1975. – 1977.), II knjiga, Globus, Zagreb 1986, 154) No, borbenost je u njemu i dalje prisutna, u kolovozu piše tekst o Erazmu Rotterdamskom u kojem kaže da ga njegovo sadašnje vrijeme „fatalno podsjeća“ na vrijeme u kojem je živio Erazmo – „nešto je umrlo“ i „nešto leži na odru“. Pa se pita je umrla Europa "prirodnom smrću ili su je zaklali"? (Miroslav Krleža, O Erazmu Rotterdamskom, Republika, br. 1., Zagreb, 1953) U takvoj se mrtvačkoj atmosferi odvija ljeto 1942., izolacija je sve veća - u njihov stan u Radišinoj 14 na četvrtom katu ne zalazi nitko osim Ivana Gorana Kovačića i dvorkinje Anice za koju je uvjeren da ga špijunira.(Dotična Katica doista je bila policijski agent UNS-a, broj 63 – napomena autora) Njihov se kum Milan Begović "sada stidi" te veze. Stanko Lasić, Krleža - kronologija života i rada, 311)

Ažurirano: Utorak, 24 Siječanj 2017 07:41
 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 17 Siječanj 2017 20:51

 

Sait OrahovacOJ, SAITE, OD BOSNE VEZIRE…

(Portret Saita Orahovca - autor je nepoznat)

U srednjoj školi se poklanjalo mnogo pažnje međuratnoj socijalističkoj književnosti, a posebno se u Nikšiću govorilo o Stojanu Ceroviću, koji uređuje “Slobodnu misao”. I tu su tada sarađivali mladi socijalistički pjesnici: Milovan Đilas, Radovan Zogović, Janko Đonović, Sait Orahovac. Dakle, vrlo sam rano čuo za tog Saita Orahovca, a vidjeću ga naživo u Nikšiću, na Nikšićkim književnim susretima.

Gradonačelnika Nikšića Bata Grujičića uvijek treba pomenuti. Sva je kultura Nikšića, koja je bila prekinuta i zamrla tokom ratova i revolucija, obnovljena ili je bar pokušano da se obnovi tokom predsjednikovanja gospodina Bata Grujičića, građanina, advokata, Nikšićanina. Njegova inicijativa bila je da se održavaju Nikšićki književni susreti, kao što će biti njegova inicijativa da se obnovi izdavačka djelatnost, pa će se osnovati časopis “Spone”, čiji ću ja, takođe, biti urednik.

Ono vrijeme, odnosno komunističko vrijeme, bilo je čudno. Kad počnu komunisti da ti daju položaje, činove i povjerenja, tome nikad kraja nema. A kad izgube u tebe povjerenje, onda ne samo da ti uzmu to što su ti dali, nego će ti zguliti i kožu koju ti nisu dali. A ja sam to doživljavao u Nikšiću. Jedne godine postao sam i poslanik u Skupštini Crne Gore i direktor Pedagoške akademije i urednik novoosnovanog časopisa, postao sam i predsjednik Nikšićkih književnih susreta. Ne znam šta sve nisam postao u Republici. Predložen sam, iz cuga, za člana Naučnog društva Crne Gore, odnosno, Akademije nauka i umjetnosti, gdje, razumije se, neću nikad biti izabran.

I u to sam vrijeme bio sa velikim dijapozonom dejstva u Nikšiću. I, budu prvi Nikšićki književni susreti, a ja predsjednik tih susreta. Došli su bili zaista prvorazredni pisci Jugoslavije, od Gustava Krkleca i Desanke Maksimović, pa do same svite iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Hrvatske. Tada bijaše mlada Vesna Parun. Sjećam se kako Miodrag Bulatović čini ašik Vesni Parun, a ona, onako velika pjesnikinja, djeluje pjesnički razbarušeno. Tu sjede Branko Ćopić, Mak Dizdar, Blaže Koneski, Slavko Janevski, Meša Selimović i ne znam ko sve ne. Razumije se, u prvom redu sjedi sama politička vrhuška Crne Gore - tada je to bio trojac Veselin Đuranović, Veljko Milatović, Vidoje Žarković, a u drugom redu su oni što idu uz velike, što bi se narodski reklo njihove sjenke.

U sali „18 septembar“, koja može da primi mnogo publike, drži se to književno veče. I, upoznam ja Saita Orahovca u hotelu - jer svi ljudi su tada spavali u jednom našem pristojnom hotelu “Onogošt” - i progovorili smo neku riječ. Bio je veoma prijateljski naklonjen, posebno zato što se ja bavim narodnom usmenom književnošću. Odmah mi je rekao da mi treba da se čujemo češće, jer je njegovo stalno interesovanje usmena književnost, što sam ja znao čitajući neke njegove radove u nekim časopisima.

Ažurirano: Utorak, 17 Siječanj 2017 22:43
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 14

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • Bajramska priča
    Dobra!! Prica i svakodnevnih pouka o prijateljstvu utemeljenom na imanju novca ima na pretek, ali je... Više...
    26.06.17 22:34
    Autor - Zijo
  • Bajramska priča
    Aferim Ti za ovo, moj Nadane! Više...
    26.06.17 04:41
    Autor - Kemal Dietz
  • Bajramska priča
    Zanimljiva priča sa pomalo tužnom porukom majstorski napisana. Više...
    26.06.17 02:41
    Autor - ivan berisov
  • O generalima i generalici stra...
    bravo Sejo , ali bojim se da je to borba s jetrenjacama Više...
    23.06.17 00:56
    Autor - Yasna Avesta
  • Banalnost zla Olge Zorić
    Ako su Bošnjaci narod bez “korena”, kako pišete, onda meni, kao pojedincu valjda može biti dopušteno... Više...
    22.06.17 09:59
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Ово је мој последњи коментар на овом веб сајту.Опростите на сметњи. Зијо, говорим арапски језик, у н... Više...
    22.06.17 02:10
    Autor - Амир Чамџић
  • O generalima i generalici stra...
    Аутор је заиста у праву када је написао "да нема ништа горе од тога да понизиш човека". Управо тако,... Više...
    22.06.17 02:04
    Autor - Амир Чамџић
  • Banalnost zla Olge Zorić
    SRBI MORAJU DA PRIZNAJU DA POSTOJE I DR.NARODI OSIM NJIH-SRBA. ETO SRBI SU PRIZNALI 90TIH GODINA POS... Više...
    21.06.17 23:54
    Autor - ISTINA
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amire, Vasi komentari vise zvuce kao krik, vapaj, manje kao neko utemeljeno misljenje. Nije se lahko... Više...
    19.06.17 22:32
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Dajte, l(ij)epo Vas molim gospon Čamdžić, nemojte više lupetati kao mitraljez maksim po diviziji. 80... Više...
    19.06.17 21:41
    Autor - Nadan Filipović
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје је дете умрло због неправде која је мени учињена. Više...
    18.06.17 19:50
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Специфичност ваше политике Зијо је да понижава врхунске интелектуалце, факултетски образоване људе п... Više...
    18.06.17 19:13
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо, кад си већ поменуо неке личности, зашто си изоставио Фикрета Абдића? Шта мислиш да Алија Изетб... Više...
    18.06.17 18:09
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    На нека Ваша питања, претходно сам парафразирао књигу, а књига или читанка, исто значење једне речи ... Više...
    18.06.17 17:54
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Зијо у "Злочину и казни" Фјодора Михаиловића Достојевсбог млади и екстремно сиромашни студент Раскољ... Više...
    18.06.17 17:41
    Autor - Амир Чамџић
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Svojevremeno je nad Dzevadom Karahasanom, mislim da je jos uvijek predsjednik Udruzenja knjizevnika ... Više...
    18.06.17 13:02
    Autor - Zijo
  • Osvrt na doseljavanje stranaca...
    У тексту је поменуто исељавање под агитацијом у Србију у току Првог светског рата.То је период трого... Više...
    16.06.17 19:19
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Моје мишљење је у потпуној сагласности са српском националном политиком и са оним што готово сваки ... Više...
    16.06.17 18:17
    Autor - Amir Čamdžić
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Amir moze imati svoje misljenje ali je ono u suprotnosti sa utvrdjenim cinjenicama. Samo teska indok... Više...
    15.06.17 23:51
    Autor - Zijo
  • Bosanski ljudina - Bogić Bogič...
    Истина Слободану Милошевићу као комунисти и Југословену није ни требало судити, можда онако "успут"... Više...
    15.06.17 10:29
    Autor - Amir Čamdžić
home search