LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Sandžak u NOB-u PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 24 Siječanj 2018 17:32

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (3)

Mr sci. Esad Rahić

Tokom jula mjeseca na susjednim teritorijama, koje su pripale Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i okupiranoj Crnoj Gori, počinje oružani ustanak protiv okupatora i njegovih pomagača. Zbog toga u novopazarskom garnizonu vlada uznemirenost, pojačavaju se mjere obezbjeđenja i pripravnosti. U više navrata Italijani i ustaše iz susjednih garnizona traže pomoć od Nijemaca, koju im oni odbijaju, jer se i sami sa raspoloživim snagama ne osjećaju sigrunim. Komandant njemačkog bataljona u Novom Pazaru, kapetan Gajsler morao je da rješava mnoštvo problema, s obzirom da su borbe s druge strane granice u italijanskoj zoni ugrožavle i područje zaposjednuto njegovim jedinicama i da su diktirale stalnu opreznost i pripravnost.

Na osnovu sporazuma njemačkih i italijanskih okupacionih snaga od 23. aprila 1941. godine u njemačku okupacionu zonu su ušli: Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Novi Pazar, dok je italijanskoj okupacionoj zoni pripala teritorija Pljevalja, Bijelog Polja, Prijepolja i Tutina. Njemačka je ovakvom podjelom nastojala da zadrži kontrolu nad magistralnim sandžačkim drumom. (Dr Nadežda Jovanović,  Rifat Burdžović Tršo, Beograd 1973, str. 52)

Italijanski dio opet je  podjeljen na dva dijela između njena dva federata. Albanskom su pripali: Tutin, Rožaje, Plav i Gusinje, a Crnogorskom: Berane, Bijelo Polje i Pljevlja.

I Njemačka je, pošto je prvo u cjelini bila priključila Srbiji, svoj dio nešto kasnije podjelila na dvoje. Istočni dio, novopazarski srez s Dugom Poljanom, zbog njegovog značaja za obezbjeđenje rudnog bazena Trepče, ostao je u Srbiji, dok je preostalim zapadnim dijelom (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje) namjeravala da riješi dva pitanja: Da NDH kompenzira zadržani Višegrad, zbog tvornice „Vistad’’ i da  prebacivanjem loptice Italiji, čitav problem spornog razgraničenja NDH, uključujući u Beču dogovoreno „pomjeranje crnogorske granice na zapad’’, prebaci nedoraslom osovinskom partneru. (Mr Muharem Kreso, Položaj Sandžaka u Drugom svjetskom ratu, Istočna Bosna i Sandžak, Sarajevo 1996, str.92) Ova demarkaciona linija je više puta mijenjana do oktobra 1941. godine, pa je ostalo otvoreno pitanje kojoj će okupatorskoj sili definitivno pripasti Sandžak. Ovakvo stanje pokušavala je da iskoristi i „Nezavisna država Hrvatska’’, koja je nastojla da uspostavi svoju vlast u čitavom Sandžaku. U jesen  1941. godine NDH se morala odreći od ovih svojih ambicija, pošto je 27. oktobra 1941. godine postignut sporazum između Njemaca i Italijana da ovo područje uđe u sastav italijanske okupacione zone. To je bila teritorija od oko 6000 kmsa preko 200.000 stanovnika. Italija ju je priključila okupiranoj Crnoj Gori, s izuzetkom štavičkog sreza  (821 km2 sa 21.828 stanovnika) koga je pripojila okupiranoj Metohiji, a ova „Velikoj Albaniji’’. Njemačka je zadržala samo deževski srez (1244 km2 sa 48.884 stanovnika) i manji dio sjeničkog sreza. (Dr Zoran Lakić, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, Mostovi, Pljevlja, str. 125)

Ažurirano: Srijeda, 24 Siječanj 2018 17:34
 
Sandžak u NOB-u PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 14 Siječanj 2018 12:58

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (2)

Mr sci. Esad Rahić

U Beču su 21. i 22. aprila 1941. obnovljeni razgovori između italijanskog i njemačkog ministra vanjskih poslova grofa Ćana i von Ribentropa, prilikom kojih se raspravljalo o komadanju jugoslovenskog teritorija i u tim okvirima o razgraničenju okupacionih zona na Kosovu. Tada su se  odrazile njemačko-italijanske suprotnosti interesa. Uprkos italijanskim protivljenjima razgraničenje je odgovaralo isključivo njemačkim interesima. S manjim ispravkama, koje su obavljene u toku 1942. godine u njemačkoj okupacionoj zoni ostali su okruzi: kosovskomitrovački bez Ibarskog Kolašina, odnosno dijela udaljenog desetak kilometara zapadno od željezničke pruge Kraljevo-Skoplje, a koji je predan Italijanima, te deževski, lapski i vučitrnski, kojem je pridodan manji dio prištinskog sreza sa selom Miloševom. Kosovka Mitrovica bila je Nijemcima potrebna u prvom redu zbog rudnika Trepče. Ostala tri sreza trebala su služiti kao izvori radne snage. Osim toga, Nijemcima je odgovarao i strategijski položaj ovih teritorija, jer s juga je zatvarao ulaz u Ibarsku klisuru, a služio je i kao povoljna mogućnost za kontroliranje dijela Kosova koje je pripalo Italijanima, odnosno Albaniji, koja se nalazila pod italijanskom okupacijom. (Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 196)

Ovaj dio Kosova i Sandžaka je trebao biti sastvni dio  Srbije kojom je u početku upravljao Savet komesara kojim je predsjedavao Milan Aćimović (predratni Stojadinovićev ministar unustrašnjih poslova. Ovakva njemačka odluka izazvala je negodovanje Albanaca i demonstracije koje su održane 23. maja  1941. godine. (Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 197-198)

Kada su krajem maja 1941. godine dijelovi 717. posadne divizije smijenili jedinice koje su prvobitno zaposjele ovu teritoriju, u Novi Pazar je kao posadna jedinica stigao 2. bataljon 737. pješadijskog puka sa štabom i četama.  Krajem jula i početkom avgusta bile su to 5. i 6. četa (7. i 8. u Raški) sa manjim dijelovima uz štab bataljona. Komanda mjesta, ogranci feldžandarmerije i carinske straže, istureno odeljenje Tajne vojne policije i obaveštajni punktovi upotpunjavali su ukupnu snagu njemačkog okupatora u Novom Pazaru.

Deževski srez je bio jedno od najsiromašnijih područja u Srbiji. Novi Pazar je imao preko 10.000 stanovnika, a srez četiri puta više, naseljenih u 299 sela, raspodeljenih u 11 opština.

Rukovodeća grupacija u Novom Pazaru je je djelovala pod jakim utjecajem Ferhat-bega Drage (inače proitalijanski orijentiranog) i „Albanskog nacionalnog saveza’’. Taj uticaj se  osjetio i na sjednici Albanskog komiteta (odomaćeni naziv za sreski ogranak Albanskog nacionalnog  saveza) koja je održana 16. juna 1941. godine i na kojoj je proklamovana odluka o priljučenju ovog kraja „Velikoj Albaniji’’. Ova sjednica i odluka su bile proračaunat pokušaj pritiska na njemačke okupacione snage i srpske kvinsliške vlasti, koji je ostrao bez značajnijih poljedica. Dakle još jedan pokušaj da se Kosovskomitrovački okrug izdvoji iz   aćimovićevske i nedićevske Srbije i pripoji Albaniji koja je bila pod italijanskom dominacijom. (Miodrag Radović-Ejup Mušović, Borci novopazarskog kraja pali u NOR-u, Novi Pazar 1974, str. 15-25)

Ovo je bio dio strateških poteza i mnogobrojnih pregovora između Albanaca, Nijemaca i Saveta komesara iz Beograda koji su imali potpluno različite stavove. Savjet komesara je želio da se i u dijelu Kosova i Sandžaka pod njemačkom kontrolom koji je zvanično bio dio Srbije uspostavi vlast koja će odražavati takvo stanje. Albanci su željeli pripajanje ovog dijela Velikoj Albaniji ili u najmanju ruku potpunu autonomiju za ovaj dio Kosova i Sandžaka u okviru koje će Albanci imati cjelokupnu vlast na terenu, odlučno odbijajući da ova teritorija bude pod srpskom upravom. Pod pritiskom Nijemaca 17. juna došlo je u Beogradu do pregovora sa Savjetom komesara. Na čelu pregovaračkog tima je bio Džafer Deva, a članovi delegacije Šaban Mustafa, Aćif Bljuta i Bahrija Abdurahmanović.  Oni su za kosovskomitrovački okrug tažili status koji je tada u okviru Srbije imao Banat. Zatim su postavili zahtjeve u pogledu činovnika u sudstvu, školstvu, poštama i saobraćajnim ustanovama. Uskoro je došla i druga delegacija koja je odbijala bilo kakav kontakt sa srpskim vlastima, obraćajući se italijanskom poslanstvu s molbom da ono utječe na njemačku okupacionu upravu, kako bi se donijela odluka o priključenju ovog okruga Albaniji. Oni su zahtjev proširili i na Sjenicu, kako bi uspostavili zajedničku granicu sa Pavelićevom NDH.( Milorad Vavić, XHafer Deva, str. 202)

Ažurirano: Nedjelja, 14 Siječanj 2018 13:00
 
Sandžak u NOB-u PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 07 Siječanj 2018 21:20

 

Esad RahicSandžak u Drugom svjetskom ratu (1)

Mr sci.Esad Rahić

Tokom aprilskog rata koji je trajao samo dvanaest dana, na teritoriji Sandžaka se nisu vodile ratne operacije i ta činjenica je uslovila da su dvije njemačke divizije, u toku jednog dana, (16.aprila), zauzele sva sreska mjesta i uspostavile okupacionu vlast. Teritoriju Sandžaka su okupirale njemačke jedinice iz sastava II armije (8. tenkovska i 60. motorizovana pješadijska divizija). Pošto su kralj i vlada pobjegli iz zemlje već 15. aprila, dva dana kasnije Vrhovna komanda jugoslovenske vojske potpisala je bezuslovnu kapitulaciju.

Teritoriju Kosova i Ibarskog basena branile su jedinice jugoslovenske 3. armije, a napadale Hitlerove vojne formacije koje su nadirale iz Bugarske. Njemački 40. motorizovani korpus prodirao je preko Makedonije; njegova 9 oklopna divizija je iz Skoplja napadala jednim krakom zapadnu Makedoniju, a drugim Kosovo, zauzevši 9. aprila Uroševac, 10. aprila Suvu Reku i Prizren, 11. aprila Prištinu, a dva dana kasnije i Vučitrn. Sjeverno od ove nadirala  je, počev od 8. aprila, druga njemačka  kolona iz Bugarske, 14. korpus 1. oklopne grupe, čija je 60. motorizovana divizija, poslije osvajanja Niša, Kruševca i Kraljeva, krenula na jug Ibarskom dolinom i 15. aprila zauzela Rašku. Narednog dana je okupirala Kosovsku Mitrovicu, dok je drugim krakom iz Raške prodrla u Sandžak i 16. aprila zaposjela Novi Pazar i Sjenicu. Tako su njemačke jedinice okupirale Kosovo i Ibarski basen prije potpisivanja bezuslovne kapitulacije. (Oslobodilački rat naroda Jugoslavije 1941-1945, Beograd 1957, str. 22-30; Velimir Terzić, Jugoslavija u aprilskom ratu 1941, Titograd 1963; Kosovka Msitrovica i okolina, 1979, str. 247-250; Srbija u ratu i revoluciji 1941-1945, Beograd 1976, Petar Višnjić, Aprilski rat, str. 35-36, 42-43)

Poslije osvajanja Jugoslavije počelo je izvlačenje operativnih trupa i njihovo pregrupisavanje radi napada na Sovjetski Savez, a u Jugoslaviji su ostavljene samo trupe kojima je povjerena uloga prvih okupacijskih jedinica, do dolaska posadnih jedinica u drugoj polovini maja 1941. godine. Komanda 2. armije, kojoj je bio povjeren ovaj zadatak, odredila je da tri divizije i jedan pješadijski puk 11. armijskog korpusa preuzmu ulogu posadne trupe na okupiranoj teritoriji Srbije. Terotoriju Kosova i Ibarski bazen s novopazarskim dijelom Sandžaka zaposjela je i tu kratko ostala kao prva okupacijska jedinica – 60. motorizovana divizija. Za jedinicama 60. motorizovane divizije, stigla je na ovu teritoriju i 294. pješadijska divizija istog korpusa i zaposjela dio Kosova, Niš i Kragujevac. Ona je smijenila 60. motorizovanu diviziju koja je 25. aprila počela da prebacuje jedan svoj dio, a od 17. do 25. maja i glavninu, na prostor Užice-Valjevo-Lešnica-Sarajevo-Pljevlja. Zadatak jedinica 60. i 294. divizije bio je da po završetku ratnih operacija zaposjednu okupiranu teritoriju, prikupe i obezbjede ratni plijen, rukovode transportom jedinica, koje kreću u nova osvajanja, održavaju red i mir na svom području i rukovode obukom.(Partizanski odredi Kopaonički, Šaljski i Ibarski, Beograd 1981, str.14)

Ažurirano: Nedjelja, 07 Siječanj 2018 21:25
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:13

 

Rafael Boban

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (5)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Kako se rat približavao kraju, jedinice NDH počele su se povlačiti s istoka prema zapadu. Vrlo brzo postalo je izvjesno kako se planovi o pružanju otpora na Zvonimirovoj liniji, koja je bila zamišljena kao posljednja crta obrane NDH, pred nastupajućim jugoslavenskim armijama, neće realizirati te da će se pokušati bijeg prema angloameričkim jedinicama u Austriji. Taj put jedinica V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana može se pratiti i po izvještajima pljačke stoke te raznih prijevoznih sredstava kao što su kola i zaprege po mjestima kroz koja su bježali. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 424, 33030; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 472, 37381) Uz izvještaje i prijave pljačke, povlačenje V. hrvatske divizije može se pratiti i po tragu krvi koje su njezine jedinice ostavljale iza sebe, likvidirajući zarobljene partizane u procesu svojeg bijega. V. hrvatska divizija počela se povlačiti iz Bjelovara prema Križevcima, a prije napuštanja Bjelovara izvršile su, u noći s 1. na 2. svibnja, pokolj nad oko 65 partizana koji su prethodnih mjeseci bili zarobljeni tijekom borbi na Bilogori. Članovi komisije uspjeli su nakon rata ekshumirati 17 tijela te utvrditi identitet 20 žrtava preko legitimacija koje su pronašli na samom mjestu zločina. Zarobljenici su u noći, pod izlikom da kreću za Zagreb, prebačeni iz dvaju bjelovarskih zatvora na Vojnović gdje su u grupama ubijani udarcima tupih predmeta, ubodima noževa i naposljetku vatrenim oružjem. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 196, 6190; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 203, 6788a ) Preostali dio zatvorenika prebačen je vagonom ratnog suda za Križevce gdje je jedan dio zatvorenika nastavio put prema Zagrebu, dok je drugi dio zatvorenika, točnije njih 15, ubijen noževima i vatrenim oružjem u samim Križevcima te su bačeni u rov iza tamošnje ubožnice. (HR-HDA-1561-SDS, 013.4.3) Također, još 17 partizana odvedeno je u selo Gregurovac gdje su 5. svibnja 1945. godine, pogubljeni istim metodama, četiri dana prije kraja Drugog svjetskog rata u Europi. Svjedoci su isticali da su od seljaka čuli kako se Boban taj dan nalazio u selu. (HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 198, 6351) Zaključak komisije za utvrđivanje ratnih zločina o pokoljima pred sam kraj rata glasi: „ustanovljeno je, da su ljudi Rafaela Bobana, svaki put kad su morali napustiti koji položaj, u zadnjem času počinili razna umorstva… (…)Iz toga se vidi da ova ubistva nisu bile slučajne pojave, nego da je to bilo učinjeno po nalogu, jer se je radilo sistematski.“(HR-HDA-306-ZKRZ. kutija 203, 6788a)

Vitez i NDH

Dolaskom V. ustaškog stajaćeg zdruga na područje Podravine i Prigorja početkom 1944. godine taj prostor postaje poprište sukoba čiji intenzitet eksponencijalno raste. Takva ratna dinamika sasvim je sigurno jednim dijelom i posljedica standardnih ustaških mehanizama vladavine kojima se Boban služio ne bi li ovo područje zadržao pod kontrolom NDH, a koje je zbog rasta popularnosti NOP-a postajalo sve većim izazovom. Trenuci promišljenosti i popustljivosti bili su rijetki, a kako je sukob odmicao, tako se povećavao intenzitet represije koju su Boban i njegovi podređeni provodili nad dijelom stanovništva, za koji su smatrali da je neprijateljski nastrojen. Bivajući konstantno izloženo nekom tipu represije, stanovništvo se sve češće nalazilo u poziciji da je moralo birati stranu u sukobu koji je sada počeo zahvaćati svako selo i gotovo svaku obitelj. Ratni se sukob počeo pretvarati u totalni okršaj u kojem su ulozi zaraćenih snaga bili apsolutni, a njihovo smanjivanje nije nastupilo ni približavanjem jasnog kraja rata, što se moglo vidjeti na primjeru pokolja koje su u bijegu ostavljale jedinice V. hrvatske divizije pod zapovjedništvom Rafaela Bobana.

Boban je ovim područjem vladao potpuno suvereno upravo zato što je bio jedan od Pavelićevih najpovjerljivijih ljudi. U jednom od izvještaja glavnog zapovjednika jugoistočne Europe, od 21. travnja 1943. godine, Glaise Von Horstenau ističe Bobana kao jednog od najvažnijih ljudi ustaškog režima. On ga svrstava među skupinu utjecajnih vojskovođa te ga u nizu koji prenosi Tomasevich stavlja na prvo mjesto. (Jozo Tomasevich, „Rat i revolucija u Jugoslaviji 1941 – 1945.“, Zagreb, 2010, 390) Sama činjenica da su nakon uhićenja i propasti puča, Lorković i Vokić bili internirani kod Bobana u Koprivnici, govori o poziciji moći koju je Boban uživao unutar NDH. (Vidi: Nada Kisić Kolanović, „Mladen Lorković: ministar urotnik“, Zagreb, 1998)

No, fenomen Rafaela Bobana nije eksces u široj povijesti Nezavisne države Hrvatske. Sva uhićenja, mučenja, strijeljanja, pljačkanja i općenita represija kojom se često koristio u svojim tehnikama vladanja nisu bili eksces, nego dio državne politike koja je stvorila okvir u kojem se okrutnost prema neprijatelju i stanovništvu mogla prakticirati bez ikakvih suzdržavanja. U konačnici, sve pohvale, medalje, titule i promaknuća dokaz su kako je takav tip politike predstavljao samu srž NDH.

Ažurirano: Četvrtak, 12 Listopad 2017 00:16
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 06 Listopad 2017 09:54

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (4)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Ilustrativan primjer je i namjera likvidacije taoca u slučaju oslobođenja Koprivnice. Naime, sredinom listopada 1944. godine, NOP i njegove borbene jedinice ponovo su nastojale osloboditi Koprivnicu iz koje je Boban vladao Podravinom i Prigorjem. Uoči partizanskog napada, cijela Podravina istočno od Koprivnice bila je oslobođena. Za taj prostor, partizanske jedinice vodile su žestoku borbu s Crnom legijom i PTS–om. Kada je Bobanu postalo jasno da će uslijediti napad na Koprivnicu, odlučio je braniti mjesto pod svaku cijenu. To je značilo i uhićenje te zatočenje minimalno 80 stanovnika Koprivnice i okolnih mjesta. Boban je dao uhititi ogroman broj civila za koje se sumnjalo da su im članovi obitelji u partizanima. U slučaju da bi partizansko zauzimanje Koprivnice postalo neminovno, oni bi se za odmazdu trebali likvidirati. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986, 20–21)

Koprivnicu partizani tada nisu oslobodili. Borbe su trajale od 13. do 16. listopada kada su partizanske snage, uslijed velikih gubitaka i malih napredaka u borbi za Koprivnicu, odustale od napada te se povukle na početne položaje. Obrana Koprivnice protiv brojnijeg i nadmoćnijeg neprijatelja pretvorila je Bobana u vojnu legendu NDH. Ivan Paprika navodi da je jedan mali, no ilustrativan razlog uspjeha obrane Koprivnice, bio i taj što je Boban osobno, nakon što je saznao da jedini način da održi električnu ogradu pod naponom, kojom su određeni dijelovi grada bili opkoljeni tijekom cijelog napada, bio dovođenje inženjera Schontaga ne bi li mu vodio centralu te držao napon pod kontrolom. Boban je otišao direktno poglavniku Anti Paveliću, zatražio od njega da pusti Schontaga, koji se kao Židov nalazio u Jasenovcu te se s pismenom dozvolom za puštanje Schontaga zaputio direktno u logor ne bi li ga osobno izvukao iz Jasenovca kojim je u to vrijeme rukovodio Vjekoslav Maks Luburić. (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 21) Zabilježeno je i sjećanje Vlatka Hrubeca koji je kao desetogodišnjak bio najmlađi taoc zatočen u koprivničkoj sinagogi. Uspio je pobjeći iz sinagoge uz pomoć svojeg oca, koji je zajedno s njegovom majkom također uhićen. Na slobodi, s prijateljem Vinkom Zemberom, čija je majka također bila zatočena kao taoc, odlučili su moliti samoga Bobana da se njihovi roditelji puste iz zatočeništva te su po Bobanovoj zapovijedi oni već iduće jutro pušteni na slobodu, nakon čega su se susreli sa svojom djecom. (Vlatko Hrubec, „Sjećanja najmlađeg taoca“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1985, 56–58)

Ovdje je potrebno istaknuti kako je Mijo Bzik na saslušanju nakon rata istaknuo kako je zajedno s Bobanom spriječio ubojstvo taocâ, planirano tijekom borbi za Koprivnicu. (Despot, „Vrijeme zločina“, 168) Hirovitost i silovitost očito su bile karakteristike Bobanovih postupanja. Manje je pozitivna strana priče ono što se događalo tijekom te druge bitke za Koprivnicu, a informacije o tim događajima donosi nam Leander Brozović u svojim bilješkama, koje je sastavljao na licu mjesta te po završetku borbi piše: „Kojekuda po gradu bio je veći broj obješenih. Sad ih skidaju sa vješala i zakapaju iza gradskog dvorišta“. Brozović svjedoči i doista jezivim scenama: „Jedan ustaša odrezao je glavu poginulog partizana i donio je Bobanu. Taj ga je najurio jer je bilo nezgodno radi građana.“ (Ivan Paprika, „Listopad 1944. godine – građani i taoci u Koprivnici, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1986 “, 20) Izgleda da su obješeni bili i građani Koprivnice koji su djelovali na strani partizana, kao i ustaše kojima je zapovijedao Boban. Nema sumnje da je Boban vršio likvidacije svojih podređenih jer su se potonji pod žestokim naletima partizana povlačili. O tome svjedoči i agent Ustaške nadzorne službe (UNS), pod kodnim imenom „Judex“, navodeći informacije koje je sakupio od pripadnika PTS–a, koji su sudjelovali u obrani Koprivnice, da je Boban likvidirao dvanaest svojih časnika, dočasnika i vojnika tijekom same bitke. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 31, I-41, 1037.; Hrvatski narod, god. VI, br. 1223, 30.12.1944., 1) Također, nisu samo Bobanovi podređeni bili obješeni o rasvjetne stupove u centru grada. Po samom završetku borbi obješen je Franjo Krivec, kovač iz Velike Mučne zbog sumnje u suradnju s partizanima ili iz čiste odmazde. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

Ažurirano: Petak, 06 Listopad 2017 09:56
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 7 od 23

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search