LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:27

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (3)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Represija koja je zahvatila stanovništvo Koprivnice bila je sveobuhvatna i nedovoljno precizna. Ustanovljen je Ratni sud V. ustaškog stajaćeg zdruga koji je privodio te ispitivao sumnjivce. Većina tih ispitivanja zapravo su bila mučenja. Možda je najilustrativniji primjer koprivničkih gimnazijalaca Josipa Hercega, Josipa Bednaića, Željka Jaunikara (prezime osobe nije ujednačeno kroz izvore, no autor potpisanog teksta odlučio se za ovu varijantu), Željka Doleneca, Maile Randić i Ivana Šimdlehera koji su bili uhićeni u noći sa 7. na 8. ožujka 1944. godine. Nakon njih, uhićeno je još mnogo gimnazijalaca koji su se na bilo koji način dovodili u vezu s njima. Jedan od uhićenih, Josip Herceg, koji je preživio Jasenovac i dočekao kraj rata, u svojim sjećanjima ističe kako su u zatvoru bili strahovito mučeni od pripadnika Crne legije. (Božena Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1977, 72) To potvrđuje i ponovljeni iskaz Željka Jaunikara pred ispostavom župskog redarstva u Koprivnici, koje je krajem lipnja 1944. godine preuzelo slučaj ratnog suda Crne legije, u kojem decidirano tvrdi kako je njegov prethodni iskaz iznuđen pod fizičkom prisilom pripadnika Crne legije, koja je nastojala dobiti priznanje za pokušaj osnivanja ćelije SKOJ–a te organiziranje atentata na Rafaela Bobana. (HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 185, IV-3, 826) Nakon što su navedeni učenici koprivničke gimnazije proveli više od tri mjeseca u koprivničkom zatvoru te bivali izloženi brojnim mučenjima, Željko Jaunikar, Josip Bednaić, Josip Herceg, Maila Randić, Desanka Trbojević te Slava Aržišnik osuđeni su na internaciju u koncentracijskim logorima Jasenovac i Lepoglava. (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74) Zbirka izvorne građe Nezavisne države Hrvatske, sačuvana u Hrvatskom državnom arhivu, sadrži dva očajnička pisma oca Željka Jaunikara, ujedno i činovnika u NDH, u kojima moli da se njegovo petnaestogodišnje dijete koje je pokušalo sa svojim vršnjacima osnovati ćeliju SKOJ–a u Koprivnici, pusti iz pakla kaznionice, kasnije logora u Lepoglavi. I dok su se na prvo pismo vlasti očitovale istaknuvši kako bi puštanje Jaunikara prije odslužene kazne značilo da moraju pustiti i njegove kolege, a koji po njima predstavljaju smrtnu opasnost za NDH, te da se iz tih razloga odbija Jaunikarovo puštanje na slobodu, na drugo pismo koje je pristiglo u ožujku 1945. godine nije sačuvana nikakva reakcija. Naime, Željko Jaunikar tada se još uvijek nalazio u Lepoglavi iako je vrijeme kazne na koju je bio osuđen već odavno bilo prošlo. Od osuđenih petnaestogodišnjaka slobodu su dočekali samo Herceg, Randić i Trbojević, a iz Lepoglave nikada nisu izašli Željko Jaunikar, Slava Aržišnik i Josip Bednaić. Zadnje pismo koje je Bednaić poslao iz Lepoglave bilo je uoči Božića 1944. godine i bilo je upućeno njegovoj majci: „Draga mama! Zašto ne šalješ pakete? Šalji svaki tjedan, kruha i ostalu hranu. Svakako pošalji za Božić paket. Brini se za mene. Sretan Božić svima, puno pusika mami, vaš Josip.“ (Božena Loborec, „Josip Bednaić“, Podravski zbornik, Muzej grada Koprivnice, 1988, 19; Loborec, „Bila jednom jedna mladost“, 74)

Bitno je istaknuti kako je nemali broj gimnazijalaca u Podravini i Prigorju bio i strijeljan u odmazdama po nalogu Rafaela Bobana.

Boban i njegovi najbliži suradnici sudjelovali su u uhićenju te obrađivanju zatvorenika koji su potom nestajali u kaznenom sustavu NDH. Razina do koje su oni, kao i režim koji su zastupali, bili delegitimirani, predstavlja i činjenica da su se sada morali boriti i protiv gimnazijskih đaka. No, povijesna uloga Rafaela Bobana i njegove Crne legije koja je poslana uspostaviti red i sigurnost u Podravini i Prigorju neće biti upamćena samo po uhićenjima, nehumanim uvjetima zatvaranja, obračunu s adolescentima i mučenjima. Važnu ulogu u nastojanju da se uspostavi red i sigurnost na spomenutom području, imale su egzekucije pojedinaca te njihovih obitelji za koje se dokazalo ili sumnjalo da su povezane s NOP–om. Nakon zauzimanja Koprivnice nije trebalo dugo čekati na prva smaknuća koja su po Bobanovom nalogu započeta 10. veljače 1944. godine. Tada je strijeljana grupa od 10 ljudi. Druga egzekucija se dogodila 21. veljače gdje je strijeljano također 10 ljudi. 16. ožujka strijeljano je 20 ljudi. Zbog suradnje s partizanima, Dragutin Lukić je 26. lipnja obješen na glavnom koprivničkom trgu o uličnu svjetiljku. (HR-HDA-907-Zbirka stampata, 23/92) Nadalje, 30. lipnja strijeljana je velika grupa od 28 ljudi od kojih se dvoje uspjelo spasiti bijegom. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 288, 16484; HR-HDA-907- Zbirka stampata, 59/94), a 12. kolovoza strijeljano je 8 Srba iz Velike Mučne od strane 37. bojne V. stajaćeg zdruga. (Nakon što je i Đurđevac početkom ljeta 1944. prešao u ruke Bobana, 5. srpnja 1944. godine izvršeno je strijeljanje Ignaca Živka, Herberta Kukeca, Josipa Berte i Zlatka Mihalica na đurđevačkom groblju. Oni su, nakon mučenja i maltretiranja u lokalnom zatvoru, strijeljani kao partizanski suradnici, a javnu obavijest o strijeljanju potpisao je Rafael Boban kao „vrhovni sudski glavar“. Nakon strijeljanja, pripadnici Crne legije opljačkali su urarsku radnju Josipa Berte. (HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 260, 14044; Josip Berta je bio odbornik Narodnooslobodilačkog odbora te je prema jednoj prijavi prema župskom redarstvu NDH u Bjelovaru on prijavio jednog lokalnog ustašu kao ratnog zločinca nakon čega je isti po partizanskim vlastima strijeljan, vidi: HR-HDA-1549-ZIG NDH, kutija 196, VI-2, 921) U periodu između 19. do 22. srpnja uhićena je 31 osoba za koje se sumnjalo da su na neki način povezani s NOP–om. 25. srpnja desetero ljudi iz te grupe strijeljano je na đurđevačkom groblju. (HR-HRD-306-ZKRZ, kutija 296, 17307; HR-HDA-907-Zbirka stampata, 36/11)

Ažurirano: Nedjelja, 01 Listopad 2017 23:29
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog "antifašiste" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:42

 

Rafael BobanRafael Boban – portret jednog ustaškog “antifašiste”

Biti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (2)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Rafael Boban rođen je u Bobanovoj Dragi, Sovići kraj Gruda, 22. prosinca 1907. godine. Bio je djelatni časnik u vojsci Kraljevine Jugoslavije, iz koje je emigrirao 1932. godine. Odmah nakon toga, priključuje se grupi ustaških emigranata koji se vraćaju u Kraljevinu Jugoslaviju kako bi podignuli „Velebitski ustanak“. (Ante Moškov, „Pavelićevo doba“, Laus: Split, 1999) Boban vrlo brzo napreduje u hijerarhiji ustaške emigracije koja se tada nalazila u fašističkoj Italiji. Brojna su svjedočenja njega, kao politički iznimno važne figure, koja je nemali broj puta bila jezičak na vagi kada se radilo o sudbini pojedinih ustaša, a koji su padali u nemilost zbog političkih sukoba unutar ustaškog pokreta. (Marko Grčić, Tko je tko u NDH, Minerva: Zagreb, 1997, 42)

Boban se vraća zajedno s poglavnikom Pavelićem u Hrvatsku, 10. travnja 1941. godine, po osnutku NDH, te se odmah prebacuje u Bosnu i Hercegovinu kako bi tamo uspostavio suverenitet ustaške države.(Prema riječima obavještajnog agenta njemačkog atašea Hansa Helma koji je sredinom 1944. godine sastavio izvješće o Bobanu: “Vraća se sa ostalim emigrantima u Kupres i odmah počinje sa masovnim klanjem Srba“. Vidi: SDS, 013.4.3)

U Bosni i Hercegovini Boban djeluje zajedno s Jurom Francetićem, s kojim osniva Crnu legiju. Nakon Francetićeve smrti, Boban preuzima vodstvo nad V. ustaškim stajaćim zdrugom koji je djelovao po zapadnoj Hercegovini i Bosni. Kroz cijelu 1943. godinu njegova jedinica doživljava teška stradanja u borbi sa sve jačim partizanskim divizijama i brigadama. Koliko je situacija bila dramatična istaknuo je i Ivan Kirin Ico nakon rata, na saslušanju OZNA-e, opisavši je riječima: „Nakon smrti pok. Jure Viteza Francetića preuzeo je zapovjedništvo Crne legije koja je tokom borbi skoro sva izginula“. (HR–HDA–1549– Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske i Narodnooslobodilačkog pokreta (ZIG NDH), kutija 115, II-28, 1335) Takvu katastrofalnu situaciju koja je zadesila Bobanovu Crnu legiju potvrđuje i njemački obavještajni agent „Bijeli Franjo“, koji 7. lipnja 1944. godine izvještava kako su, usred velikih gubitaka i slabog vodstva, borci počeli masovno bježati iz formacija te da su oni koji su ostali u postrojbama bili potpuno demoralizirani, a održavali su se tako što su pljačkali okolicu. (HR–HDA–1561-Služba državne sigurnosti (SDS), 013.4.3) Stoga, krajem 1943. godine, Bobana s ostacima Crne legije povlače iz Hercegovine u Zagreb na popunu. Ivo Rojnica, ustaški dužnosnik na području Dubrovnika, o prebacivanju Bobana i njegove Crne legije, govori kako se Bobana „(…) prebacuje s ostacima Crne legije u Podravinu, da u nepoznatim krajevima popuni izgubljeno ljudstvo, jer na području Bosne, gdje je Boban djelovao, nitko živ nije htio u sastav odreda pod njegovim zapovjedništvom.“ (Zvonimir Despot, „Tko je bio Rafael Boban,“ Večernji list, 20. kolovoza 2013)

Uspostava sigurnosti i smirenja u Podravini i Prigorju

Poglavnik NDH Ante Pavelić, prilikom dodjele vojničkog reda željeznog trolista II. stupnja Rafaelu Bobanu, objavljene u Vjestniku Ministarstva oružanih snaga 14. rujna 1944. godine, ističe kako to priznanje dodjeljuje radi „priznanja osobne hrabrosti i vrlo pobudnog vodstva prigodom poduhvata protiv odmetnika u razdoblju od veljače do srpnja 1944. u području Koprivnice – Kalnik – Ivanšćice i na Bilogori, uspjevši neprijatelju zadati teške gubitke te uspostaviti sigurnost i smirenje u tom kraju.“ (Medalju je zapravo primio 5. rujna 1944. godine, vidi: Vjestnik Ministarstva oružanih snaga, Zagreb, god. IV, br. 42, 1841)

Odmah po padu Koprivnice u koju su ušle jedinice V. ustaškog stajaćeg zdruga, 9. veljače 1944. godine, počela je represija, odnosno djelatnost “smirenja” i uspostava “sigurnosti”. Dan ranije, ustaše su u Velikom Botincu, selu u okolici Koprivnice strijeljale i zaklale 20 ljudi, od kojih je najmlađa žrtva imala 6, a najstarija 76 godina. Na sam dan kada su u Koprivnicu ušle snage NDH, u selima Veliki Poganac i Koprivnička Rijeka strijeljana je i zaklana 31 osoba. (Franjo Horvatić, „Ustaški zločini i teror u Koprivnici i okolici 1944. i 1945. godine“, Podravski zbornik, Koprivnica, 1980, 38–41) Takav tip obračuna s nedužnim stanovništvom sela, za koje se smatralo da su partizanska, nije bio ni prvi ni zadnji na prostoru Podravine i Prigorja. Radikalizacijom ratnog sukoba, takav tip ustaške “pacifikacije” postat će sve češći, a Boban će se u tom smislu, sa svojim „crncima“ pokazati kao pravi ekspert. (Severin, Velika Trnovitica i Velika Mučna sela su koja su nastradala od Crne legije. Vidi: HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 355, 25118; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 432, 33924; HR-HDA-306-ZKRZ, kutija 347, 24245-24263)

Ažurirano: Četvrtak, 28 Rujan 2017 09:45
 
Rafael Boban – portret jednog ustaškog antifašiste PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 22 Rujan 2017 15:19

 

Rafael BobanBiti vitez u NDH – elementi biografije Rafaela Bobana (1)

Mr.sc. Josip Jagić, Zagreb

Uvodna urednička napomena: I slijepcu je jasno da se u plimi jačanja desnice u Evropi sve više oglašava i hrvatska neoustaška desnica čiji predstavnici nastoje što ljepšim bojama oslikati ne samo Poglavnika NDH Dr Antu Pavelića već i čitavu ustašku bulumentu iz poglavnikove vrhuške. Došlo je u Hrvatskoj vrijeme da se notorni ustaški zločinci a la Jure Francetić i Rafael Boban čak proglašavaju vrlim antifašistima. Hrvatska politička garnitura uglavnom šuti, dakle nemušto odobrava takve javne i pisane istupe, a ako netko iznese javno protivljenje, odnosno ako protestira protiv tog jasnog povampirenja ustaštva, tada vrh Hrvatske države potiho daje do znanja da su uskoro u pripremi zakonske uredbe koje će regulirati kaznena djela veličanja ustaštva, korištenja ustaškog pozdrava “Za dom spremni!”, itd.itd. Ono, sistem – kad na vrbi grožđe rodi! Međutim, dok se ti zakonski propisi pripremaju “puževom” brzinom ulicama ne samo Zagreba, već i drugih gradova Hrvatske, malo-malo, defiliraju crne kolone neoustaša u kojim ne stupaju samo starci, već i značajna masa omladine, pa čak i djece. Konačno, što se je i moglo očekivati od “spojenih posuda” Hrvatske i Srbije u kojoj su sudski i moralno rehabilitirali Dražu Mihailovića, a spremaju skoru refabilitaciju Milana Nedića te ih čak na talambase proglašavaju antifašistima. Ne bi me uopće čudilo da Ante Pavelić bude u Hrvatskoj rehabilitiran i proglašen antifašistom, jer prvi korak je već napravljen ukidanjem ploče Trga “fašiste” Maršala Tita u centru Zagreba.

Mogao bi netko upitati: “Pa otkud sada da je Tito bio fašist?”

Odgovor bi bio: “Ako su Draža Mihailović, Milan Nedić, poglavnikovi vitezovi Jure Francetić i Rafael Boban proglašeni za antifašiste, Tito je onda automatski bio fašist jer se spomenuto četničko i ustaško smeće četiri godine zajedno sa njemačkim i talijanskim okupatorima antifašistima borilo protiv Tita i njegovih fašističkih partizana. Dakle, antifašisti, po prirodi same riječi antifašist (onaj koji se bori protiv fašizma) su se, doduše, u konačnici potpuno neuspješno borili protiv Tita i NOB-fašizma. Pobijedio je “fašist” Tito, a navedeni “antifašisti” su ili pobijeni ili su, kao poglavnikov vitez Boban, pred partizanskim “fašistima” nagarili glavom bez obzira – šifra: bježte noge, posrat će vas guza. Užas jedan! Proglašavati antifašistima Mussolinijeve i Hitlerove “guzolaže” i skutoljupce, četnike i ustaše, mogu samo političke vrhuške bijednih, do guša zaduženih državica, ali, što je jako zabrinjavajuće, i veliki dijelovi hrvatske i srbijanske populacije. N.F.    

Istraživanje inicijative „GOOD“ objavljeno 2015. godine pod naslovom „Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj“, donijelo je poražavajuće, i u najmanju ruku zabrinjavajuće podatke. Istraživanje provedeno nad 1146 maturanta diljem Republike Hrvatske pokazalo je da 22,9% ispitanika smatra kako Nezavisna država Hrvatska (NDH) nije bila fašistička tvorevina, dok 48,6% njihovih kolega ne zna kako bi se odredilo prema NDH, odnosno ne zna je li ona bila fašistička tvorevina. Treba spomenuti i kako 28,5% učenika smatra da je NDH ipak bila fašistička tvorevina. (Istraživanje političke pismenosti učenika završnih razreda srednjih škola u Republici Hrvatskoj, 2015, 24 –25.)

S obzirom na cijeli niz kulturnih i obrazovnih politika u zadnjih trideset godina, od kojih bih izdvojio podizanje spomenika IX. Bojni HOS–a u Splitu, koja nosi ime „Rafael vitez Boban“, ovakvi rezultati nisu iznenađujući. Podizanje tog spomenika ujedno je i promoviranje ustaškog zločinca kao vrsnog ratnika uz prateći muk o njegovoj ulozi u zločinačkom režimu NDH. To je već ustaljeni obrazac kojim se od 1990-ih pokušava revidirati kolektivno pamćenje, a projekt NDH i njegove glavne eksponente abolirati i učiniti društveno prihvatljivim. Takve nasrtaje na kolektivno pamćenje i društvene vrijednosti nužno je obrađivati u javnom prostoru.

Ažurirano: Ponedjeljak, 25 Rujan 2017 19:25
 
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:22

 

Tekija TiranaBektašije i bektašijska tekija u Tirani (3)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Ako želim da odem na grob Sari Saltika u Kruju (legendarni junak sahranjen u tom gradu), daće mi svoja kola sa klimom, otići ću do samog vrha, do groblja direktno, tamo se pomoliti ili poželjeti nešto, što će mi se ispuniti. Kad god zaželim.

„I dođi opet kad god zaželiš!“, kaže.

Podsjetimo se: Sari Saltik je živio u 13. vijeku, a pripisuju mu mnoge podvige. Ne zna se tačno gdje mu je grob, ali Bektašije Balkana su ubijeđeni da je jedan od njegovih brojnih tabuta zakopan u Kruji. Jedan od njih je, kako neki vjeruju, i u bivšoj bektašijskoj tekiji na Buni kod Mostara. Postoji Sari Saltikov prilično posjećen i dosta obnovljen Mauzolej i u Bagdadu. Legenda veli, naime, da je njegovo tijelo pohranjeno nakon njegove smrti u sedam tabuta u različitim gradovima svijeta. U svakom od tih sarkofaga, kad bi ga otvarali, naišli bi na Sari Saltika lično, živog.  

Ne znam koliko je trajao naš susret s Edmond-dedeom, koji sam pokušala više nego ispričati, uslikati riječima, kao da pravim knjigu snimanja. Pomalo zbunjena svim što sam vidjela, zaboravila sam duhovnjaku postaviti ona osnovna pitanja koja bih postavila prirodno da sam se još uvijek aktivnije bavim istraživanjem. Ili da je tog dana bilo manje vrelo:

Možemo li vidjeti prostoriju gdje obavljaju zikr – ritual koji se sastoji od molitve i invokacije Božijih imena - ; nazivaju li tu prostoriju semahana, da li to obavljaju u turbetu kao neki, što sam čitala  –  Edmond dede me je u jednom času pitao jesam li vidjela Turbe Tekije  - ; imaju li zikr poput svih drugih redova, kao što imaju neke Alevije (Alevidi) i Bektašije u Turskoj ?

Zaboravila ga pitati u čemu se sastoji njihov Ajini Džem (Ayini Cem), pjevaju li, a pretpostavljam da pjevaju, duhovne pjesme zvane nefes  - od turske riječi uzdah, dah, za vrijeme tog rituala, Džem (Cem);  je li se tako zvao i ritual koji su imali 10. jula, za koji nisam znala, a koji su obavljali u dvorištu Tekije, usred noći; da li poznaje ritual Mum Söndü, o kome je pisao kontraverzni  turski pisac Yakup Kadri Karaosmanoglu, u romanu „Nur Baba“...

A nadasve sam zaboravila da ga pitam postoji li „bektašijska tajna“. I ako postoji, šta je to. Makar mi ne odgovorio. Jer ne bi bila tajna.

Nisam gledala na sat. Vrijeme je brzo prošlo.

Slikali smo se skupa više puta.

A onda smo osjetili da treba da ga napustimo. Čime je on zauzet? Molitvama? Razmišljanjem? Možda. Ali i svakidašnjim pitanjima. U što ću se uvjeriti nešto kasnije.

Nakon susreta sa duhovnim vođom ovog derviškog reda, njegov pomoćnik, koji je sve vrijeme bio s nama, istakao je pred direktorom Muzeja i Arianom da je Edmond-dede bio tako blagonaklon prema meni „jer mi je na licu ispisano srce“.

Jako lijep kompliment od jednog duhovnjaka.

(Uostalom, sa velikim umovima uvijek sam se dobro slagala. A mali su me htjeli kamenovati. Što i nastavljaju.)

Cijelo mjesto je u mramoru ukrašeno arabeskama. Sve to održava bektašijsko bratstvo iz cijelog svijeta. Muzej je izuzetno bogat i govori o istorijatu Bektašizma od početaka do današnjih dana. Na prvom mjestu, tu je već pomenuta Porodica: Ehli bejt. Direktor citira nekoliko Muhammadovih misli, od kojih su mu neke posebno drage, pa i ona da bez rada nema ništa, a da je za vjeru važno da ima svoju zemlju (gdje će se i za koju će se moliti). Naravno da je to važno za njih, jer Bektašije su nosioci albanskog nacionalizma, i to  još odavno, mislim. Sve je na albanskom, i vrlo naporno pratiti i upamtiti.

Ažurirano: Srijeda, 02 Kolovoz 2017 09:26
 
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 25 Srpanj 2017 08:37

 

Edmond dedeBektašije i bektašijska tekija u Tirani – susret sa dede Edmondom (2)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

Obilazimo Tekiju izvana, Arian i ja. Tekija je građena okrugla, sa kupolom. Podalje je turbe sa tri kupole, koje simboliziraju derviške kape, ali po svoj prilici i trojstvo u koje Bektašije vjeruju: Boga, Muhammada, i njegovog zeta Alija.

Je li prva prostorija koju vidim kroz prozor arena – semahana,određena za ritual? Unutra je mihrab iznad kojeg piše na arapskom „Allah“. Kupola je iznutra ukrašena arabeskama. Unutra je i muzej. Prima nas direktor muzeja, koji je i Arianov prijatelj. I direktorova pomoćnica. Srdačno, da ne može srdačnije. Odvode nas u veliku prostoriju s bibliotekom na čijim policama su knjige o Bektašijama na svim jezicima. To je ujedno i njihova prostorija za sastanke. Nude nas rakijom u specijalnim čašicama - nalik na one za vino ali u minijaturi -, s vodom, a na platou: umjetnički predstavljene narandže i sir: naradže su pravilno isječene u vidu polumjeseca, i poredane skupa sa isto tako izrezanim sirom. Kako ću piti rakiju na ovom paklu napolju? Iako je u prostoriji pravi raj, gdje klima uređaj besprijekorno radi, a Bektašije, za razliku od mnogih novokomponovanih muslimana, ne preziru modernost i njena tehnička dostignuća. Džihadisti mrze i Zapad i zapadne tekovine, ali se rado služe njima. 

Ne moram sve popiti, ali je red barem koji gutljaj u grlo sasuti, u bektašijsku čast, upozorava me Arian, i ja, prisjetivši se da sam bila nepristojna, potegnem istinski rakije iz svoje čašice. Misleći: konačno pravi muslimani, ima i takvih, znači, koji se ne prenemažu, bez trunke hipokrizije.

Direktor na albanskom priča vrlo brzo - Arian prevodi na engleski, ne mogu baš sve povezati -, pominje Ivu Andrića, njegov tekst o Sarajevu koji mu se dopada, voli i tog pisca, kao i Mešu Selimovića. Kažem da je moj otac poznavao Andrića, i na njemu radio jedan od dva doktorata u Parizu, a da nam je Meša bio susjed. Arian objašnjava na albanskom, - lako je razumjeti -, da dolazim iz intelektualne obitelji. Ja sam htjela nešto drugo reći u vezi sa Andrićem i očevom tezom, ali odustajem.

Dobijamo i poklone, ja na engleskom knjigu o Bektašijama, autora Baba Rexhepa, pod naslovom „The Mysticism of Islam and Bektashism“, kao i dvije monografije o  Bektašijama, od kojih je jedna posvećena Balimu Sultanu, a druga Dede Ahmeti-ju. Arian dobiva, pretpostavljam, nešto specifično, samo za njega, i na albanskom jeziku.

Naglo moramo prestati s ićem i s pićem. Poziva nas duhovni vođa Bektašija i ove tekije, Edmond-dede. On je inače veoma zauzet i rijetko prima goste, ali nama će ukazati tu izuzetnu čast, kažu mi.

I Jovan Nikolaidis je želio da se susretne sa baba Edmondom, kaže Arian, ali meni je tada umro otac, pa to nismo mogli izvesti. Zato će doći jednom naročito radi tog susreta. (Baba je jedna od visokih titula kojom se obraća Bektašijama visokog ranga, ali dede je mnogo veća, a pir najveća i krajnje rijetka. Ipak nije greška obratiti se dede-u sa „baba“. Kod drugih redova, najveća titula je šejh.)

Prolazeći kroz hodnik u drugom dijelu zgrade, na čijim zidovima su s obje strane slike ranijih duhovnjaka, ulazimo u prostranu prostoriju sa divanima i foteljama. U dnu salona, u sredini je „prijestolje“. Sa njegove desne strane je otvoren Kuran na arapskom jeziku, postavljen na srebrenkastom stoliću. Sve blješti, i kao da je poškropljeno srebrom i zlatom. Fotelje i divani se završavaju srebrenkasto-zlatastom rezbarijom. Baba Edmondov sekretar mi daje počasno mjesto sa lijeve strane „prijestolja“. Iznad moje fotelje sa cvijetnim motivima, kakve su i ostale, stoji albanska zastava sa dvoglavim orlom. Iznad „prijestolja“, rezervisanog za Edmond-dedea, slika je „Ehli-bejt“-a: Porodice, koja je kod Bektašija sveta obitelj: prorok Muhammad je sa lijeve strane na slici, sa njegove desne je Ali, njegov zet, a između njih, poslanikova kćerka i Alijeva supruga, Fatima. Alijevi i Fatimini sinovi, mučenici (šehidi), Hasan i Husein su, jedan s Muhammadove desne strane, drugi s desne Alijeve. Muhammad i Ali su naslikani sa oreolom na glavi. Nezamislivo za sunite i druge mističke redove. Svi imaju, pa i Fatima, prebačene duge šalove preko glave, muškarci bijele, svezane u obliku turbana, a Fatima zelenkast, ispod kog izviruje, barem mi se tako čini,  Fatimina duga, zlatasta kosa. Iznad njih lete anđeli (meleci). To je ista ona sveta porodica koju slave i svi šiiti. Bektašije su šiiti, ali svi šiiti nisu Bektašije, podvući će kasnije direktor, citirajući nekog učenjaka, ni sam se ne sjećajući više kojeg.

Ažurirano: Utorak, 25 Srpanj 2017 08:42
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 8 od 23

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search