LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Zapis iz Albanije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 22 Srpanj 2017 18:46

 

Bektašijska tekija - kapijaBektašije i Bektašijska tekija u Tirani (1)

Prof. Dr Jasna Šamić, Pariz-Sarajevo, a evo i Tirana

(na slici je monumentalna kapija na ulazu u kompleks Bektašijske tekije)

Nakon teške bitke koju sam danima vodila sa komarcima i vrelinom, bitku sam izvojevala zahvaljući antialergijskom lijeku koji sam konačno dobila u jednoj farmaciji kraj „moje“ kuće, u Tirani (gdje, ovog jula 2017, gostujem kao pisac u organizaciji asocijacija Traduki i Poeteka). A možda i zahvaljujući jednom izuzetnom i neobičnom jučerašnjem susretu i odlasku u Bektašijsku tekiju s mojim domaćinom iz Poeteke, Arianom Lekom, veoma delikatnim i intelignetnim mladim čovjekom i piscem. Tu je naravno i susret sa duhovnim vođom tekije, Edmond-dedeom. I mjesto i građevina su veličanstveni, iako skorijeg datuma, dovršeni su 1940. Desetak godina prije toga, bektašijski „koletkiv“ iz cijelog svijeta odlučio je da se centar mističkog, sufijskog reda Bektašija iz Turske preseli u Albaniju. Kao što znamo, ubrzo nakon dolaska Ataturka na vlast 1922, zatvorene su sve tekije u Turskoj i zabranjeno djelovanje svim derviškim redovima, pa i Bektašijama, na koje su poprijeko gledali i ortodoksni, sunitski redovi i ortodoksni islam, čak i u osmansko doba.

Tekija se nalazi na brdu, nedaleko od mjesta gdje stanujem, u Rruga Derhem. Oko nje se u nedogled prostrla valovita polja, iza njih se talasaju brda. Tamo negdje je i Sveta planina, na koju se Bektašije penju, jednom godišnje. U bašti, gdje ulazimo kroz kapiju koja me podsjeća na onu Top Kapi Saraya, nalazi se spomenik velikom albanskom pjesniku Naimu Frashëri-ju.  Ovaj Bektaši rođen je 1846. u albanskom selu Frashër, a umro je 1900. u Istanbulu gdje je od 1882. bio neka vrsta ministra za kulturu u Osmanskom carstvu. Njegovi stihovi su u početku pod uticajem persijske, a kasnije i francuske poezije. Prevodilac je više basni Jeana de la Fontainea, ali i Homerove Iliade na albanski, pišući u isto vrijeme i didaktička djela o principima islama. Exil pominje i u svojoj lirici. Počeo je da piše na persijskom jeziku, potom na turskom i grčkom, i napokon na albanskom. Autor je ukupno 22 djela, od toga četiri na turskom, jednog na persijskom, dva na grčkom, i petnaest na albanskom jeziku. Jedan je od braće koji su, svi odreda, važni za albansku Renesansu, i borci za nezavisnost zemlje, a o kojima sam više naučila u Istorijskom muzeju gdje im je posvećena stanovita pažnja.

Naim Frashëri je autor i čuvene bektašijske epopeje: Qerbelaja, Kerbela (o kultnom bekšatijskom mjestu), nastale 1898, i brojnih drugih lirskih pjesama, kao što je Ljetno cvijeće (Luletë e Verësë, objavljeno prvi put u Bukureštu 1890.). Poznat je i po svojoj istorijskoj poemi Priča o Skenderbegu, čuvenom junaku koji se borio protiv Turaka i više puta odbio njihove napade. Od 1996. godine lik pjesnika Frashërija nalazi se na nacionalnoj novčanici od 200 leka, a više albanskih škola nose njegovo ime. Sve ovo naučila sam nakon posjete Tekiji. 

A prvo što mi Arian kaže kad se nađosmo ispred spomenika ovom naočitom pjesniku, kome je dato počasno mjesto ispred Tekije i u tekijskoj bašti, jeste da je u jednom stihu zapisao da vjeruje u Isusa Krista (kog je nazvao upravo tako, Isus, a ne Isa, poput svih drugih muslimana), ali i u Majku Božiju, Djevicu Mariju. Za Naima Frashërija, Isus je, dakle, i Bog, a ne samo Božiji poslanik, kao kod ostalih derviških redova, i kao što je to uopšte u islamu. Slikamo se ispred njegove statue na od prilike 60 stepeni C, koliko je u tom času na suncu.

Kasnije ću u prevodu na engleski pročitati i neke njegove pjesme. Evo nekoliko stihova koji su moj prevod s engleskog prevoda, ali u kojima se ipak jasno razaznaje da se autor služi istim onim simbolima koji su prisutni i kod drugih sufijskih – mističkih pjesnika, kao što su vatra, plamen, gorjeti, izgorjeti, nestati u Njemu dok život još traje - umrijeti prije smrti -, svjetlost, bljesak, ruža i slavuj (na ružu i slavuj nailazimo naročito u persijskoj poeziji). A sve to je znak Jedine Svjetlosti, ljubavi i Ljubavi u kojoj pjesnik i sufi izgara, kao i ljepote i Ljepote koja je odraz Njega, Jedinog, Boga, koji je i na početku i na kraju svega, koji je sve, i čovjek i vasiona, a kome mistik na svom dugom mističkom putu teži:

Poslušaj zvuke flaute mi,  

Što o nesrećnom exilu poji,

Zbog ovog svijeta-tuge jecajući,  

Sa željom da ga preinači riječi istine govoreći. 

Od dana kad su me odvojili

Od prijatelja i saputnika,

I muškarci i žene suze su ronili;

Ti plačni uzdasi odraz mojih jecaja su bili.

Cijeli svijet mene slušaće 

A samo moju pojavu vidjeće,

Ništa o mojim željama saznat neće,

Ni o vatri što u meni gori i gorjeće.

Napušteni, srca odbačenog,

Prijatelji flaute postaše

Neki, nježne ljušture,

I misli i um izgubiše.

(Preneseno sa portala PLIMA, od 20.7.2017 uz dopuštenje Jasne Šamić kojoj se od srca zahvaljujemo.)

Nastavak slijedi

Ažurirano: Subota, 22 Srpanj 2017 18:49
 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:06

 

Ruždija AdžovićPriča o Rizi

Novak Kilibarda navodi jedan detalj koji je, svojom suštinom, potresna ljudska sudbina i podrazumijevao bi literarnu obradu. Navodi da bi, kad bih imao vremena i prilika, to mogao književno izraziti.

Naime, dolazi mi čovjek i jednostavno kaže:

Gospodine Kilibarda, ja sam Rizo iz jednog sela iz Crne Gore, Ubio sam ljubavnika svoje žene i osuđen sam na dugu robiju. Pobjegao sam iz duševne bolnice Dobrota, gdje su me poslali i došao sam da od vas tražim pomoć.

Pa gdje si sad Rizo? pitam ga.

Kod svoje sestre.

I poče Rizo da priča svoju ljudsku sudbinu. On je iz imućnije kuće. Imao je više sestara, a on je jedinac. Otac je radio u Njemačkoj više godina i ta je porodica ekonomski bila veoma stabilna. On je bio neki omladinski seoski rukovodilac tog kraja, vrlo lijepe muške fizionomije i muški impresivna pojava.

I, priča mi Rizo šta je od njega rađeno. Priznaje da je ubio čovjeka kojeg je našao sa svojom ženom, a koji mu je najbliži krvni rod po majčinoj strani. Priča Rizo vrlo uvjerljivo da ga ne bi ubio samo zbog toga, da taj čovjek nije bio drzak, da nije čak počeo brutalno da ga psuje i da govori da će i dalje spavati s njegovom ženom. Nakon ubistva, Rizo bude uhapšen i odveden u bjelopoljski zatvor.

Onda je Rizo pričao silne bajke da je tamo psihijatrijski mučen, da je dobijao nekakve ljekarije od kojih je spao s nogu i da je njegov život došao na ništa, optužujući stalno moćne ljude kojima pripada ubijeni čovjek. Onda, na njegovo ogromno iznenađenje bude poslat u zatvor kod Niša, da bi ga odatle deportovali u centralni zatvor u Beograd. Iz tog zatvora prebacili su ga u duševnu bolnicu u Risnu.

Ovo je, razumije se, jedna strana priče, ovo je Rizova priča. Međutim, ja ću biti u prilici da čujem i drugu stranu. Naime, direktno sam se obratio podgoričkom dnevnom listu “Vijesti”. Bili su vrlo korektni, a, inače, je to bila vrlo kurentna priča za novine. Poslali su oni čovjeka koji je došao u Sarajevo i nekoliko sati razgovarao s Rizom. Taj će novinar da ide kasnije u Niš. “Vijesti” su u nastavcima objavljivali Rizovu potresnu sudbinu. To, dakle, novine uzmu u svoje ruke i Rizo se onda ohrabri. Jednostavno, ohrabre ga te novine i on ode iz Sarajeva u Crnu Goru.

Ažurirano: Nedjelja, 02 Travanj 2017 12:08
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 20 Ožujak 2017 09:32

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (8)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Uskoro, Krleži stiže neočekivana ponuda sa samog državnog vrha: u audijenciju Paveliću jednog su ga jesenskog popodneva „silom dovela dva brava“ – Ico Kirin (tada zapovjednik Sigurnosne službe Poglavnikova tjelesnog zdruga) i Joso Rukavina (tada zapovjednik Redarstva oružanih snaga NDH) pa mu se u nazočnosti Budaka i ministra Starčevića nudi mjesto intendanta, što ovaj odbija. (Bogdan Radica, Hrvatska 1945., GZH, Zagreb 1992, 128) Do toga je sastanka i došlo na Budakov poticaj iza kojeg je, po Mladenu Žigroviću, stajala skupina „izabranih kulturnih radnika iz Matice Hrvatske, Akademije i Sveučilišta“.

Sam Krleža opisao je kasnije taj događaj ovako: „Rekao sam Paveliću NE time što nisam primio ponude ni da budem intendant Hrvatskog Kazališta, ni sveučilišni profesor, ni direktor sveučilišne knjižnice, kako mi je nudio. Nisam primio ni jedan od tih položaja.“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan, knjiga IV, 115) Uza sve navedene funkcije, Pavelić je navodno Krleži nudio i onu predsjednika HAZU (Mladen Žigrović, U žitu i kukolju, Knjižnica Hrvatske revije, Ljudi i krajevi, knjiga 28, München – Barcelona, 1986, 437) i dekana Filozofskog fakulteta (Bogdan Krizman, Ustaše i Treći Reich, I dio, Globus, Zagreb 1983., 151-152)

Do svega toga, kako znamo, nije došlo, Krleža je odlučio i dalje ostati u izolaciji, ali strah za život osjetno se smanjio. Zahtjevan posao intendanta nitko od viđenijih kulturnjaka ne želi prihvatiti pa na čelo uprave dolazi tihi čovjek Marko Soljačić, dotadašnji lektor, čije je imenovanje sve u Kazalištu iznenadilo. On, za razliku od Žanka, nema ni približne produkcijske snage pa nastavlja s programom u inertnom ritmu u kojem se i dalje, teškim prilikama usprkos, kada je po mnogima teatar „već propao svijet“ (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 11) inzistira uglavnom na lakom repertoaru.

Te teške prilike bile su rezultat sada već općeg kolapsa ustaške države koji je započeo nakon pada Italije u rujnu 1943., kada su se, kako napominje Horvat u svom Dnevniku, ljudi „hvatali za slamke“. Naime, (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 28, nakon što su partizani pod svoju kontrolu stavili značajan dio teritorija i blokirali vitalne prometne pravce, već u studenom 1943., Zagreb je bio u „ekonomskom i socijalnom slomu“. (Josip Horvat, Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943-1945, 54)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 21:58
 
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 15 Veljača 2017 20:45

 

Ruždija AdžovićHoće Srpkinja pravog Turčina 

Interesantno je pomenuti kako sam se upoznao sa profesorom Muhamedom Nezirovićem. Kad je moja kćerka Irena studirala romanistiku u Beogradu, često bi bila nezadovoljna nastavnim osobljem. Doduše, to je dijete iz porodice gdje je uvijek bilo cinizma od strane njenog oca. Moja supruga, koja je jedna normalna žena, profesor matematike, uvijek je govorila da pred djecom ne treba sipati cinizam, niti ogovarati nastavnike i profesore svog djeteta. Ali, ja sam takav, uvijek sam se sprdao sa nekim nastavnicima, koji zaslužuju da se čovjek sprda s njima.

I ja sam izložen istoj sudbini. Ako, kao profesor, otvaram prostor za cinizam i sprdnju, nemam onda ništa protiv toga. Moja kćerka bila je naviknuta na jedan netabuisani prostor koji je imao njen otac prema nastavnom kadru. Ali, i sad kad mi neko pomene moju učiteljicu ili nastavnika, ja se malo stegnem, jer sam, kao seljačko dijete, na njih gledao kao na uzvišena stvorenja, a knjiga je bila sveta stvar koju niko ne čita. “Gorski vijenac” stajao je u kući na jednom mjestu i niko ga nije čitao, ali to je bila nekakva vrijednost kuće. Dugo mi je trebalo da razbijem taj tabuisani odnos prema knjizi, a prema nastavnicima kao prema nedostižnim ljudima.

Ta moja kćerka, kad bih otišao u Beograd, uvijek se nešto žalila. Njena lektorka ovakva, druga još gora, nastavnik dosadan, i tu je, razumije se, uvijek bilo istine. Što bi rekao Jovan Skerlić, na svim katedrama naći ćete jednog ili možda dvojicu koji privlače studente svojim duhom i predavanjima, dok su ostali oni koji “odrađuju” svoj posao.

Jednog dana, kad sam s njom razgovarao telefonom, kazala mi je: Tata, dobili smo jednog pravog profesora.

Hvala Bogu da jednom čujem i to. Pa, ko je to? upitao sam.

Jedan Muhamed Nezirović.

Otkud on?

Pa, umro nam profesor starofrancuskog jezika i došao nam je Muhamed Nezirović, mislim da je sa Sarajevskog univerziteta.

I, ja sam to pričao kako je moja kćerka pohvalila profesora koji joj nije dosadan. Kasnije, kad bih negdje pročitao ime Muhamed Nezirović, asociralo me je na to. Kad sam išao kod Alije Isakovića, s njim sam sarađivao pišući recenzije i objavljujući knjige, pročitao bih, tu i tamo, ime Muhameda Nezirovića, kao pisca predgovora, pogovora ili nečeg trećeg, jer sam to imao u sluhu. Kasnije čujem da je jedan od Alijinih ambasadora u Španiji Muhamed Nezirović. Ovo namjerno izgovaram Alijinih, jer kod nas se drugačije nije govorilo za ambasadore iz Bosne i Hercegovine, nego Alijini ambasadori. To je bilo nabijeno mržnjom i pežorativnim sadržajem, a posebno se isticala činjenica “Alijin ambasador” ako je neko od njih Srbin. Poslije ću, u vezi s tim, ispričati jedan događaj za drugog Alijinog ambasadora, Nikolu Kovača.

Ažurirano: Srijeda, 15 Veljača 2017 20:47
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 24 Siječanj 2017 07:38

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (6)

Prof. Dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Nešto ranije tijekom zime, Krleža susreće pred kazalištem Josipa Kraša. „Pristupio mu je i tražio vezu. Ali Kraš mu je grubo dao do znanja da za njega nema nikakvih veza, okrenuo mu leđa, pljunuo s gađenjem i otišao. (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 302) U Dnevniku, neposredno nakon tog događaja, sam sebe zato opisuje kao „lice bez domaje, bez rodnog kraja, lice utopljenika, krezubo, ćelavo, umorno, bijedno, sivo, neispavano, dosadno lice, lice žalosno samome sebi i svima oko sebe... ovo je lice proteklo.“ (Fragmenti dnevnika iz godine 1942., Forum, 1972., str. 932) Bela te sezone ne prestaje raditi, nižu se premijere jedna za drugom: u travnju je na redu Stodolina Karijera u kojoj igra „impulzivnu predsjednicu“ dobrotvornog društva Humanitas (Puni naslov glasi Joško Pučik i njegova karijera. Hrvatska premijera u prijevodu Vojmila Rabadana i Tomislava Tanhofera, koji je predstavu i režirao, održana je 14. travnja 1942 – napomena auutora), a u lipnju ima premijeru na velikoj sceni – to je diletantska komedija Ivana Lamze Kontrolor (Praizvedba koju je najprije trebao režirati Gavella, održana je 19. lipnja 1942. u režiji V. Beka i scenografiji V. Žedrinskog. (Autor Ivan Lamza, bivši scenski radnik, kao član ustaškog pokreta napredovao je do autora izvedenog na velikoj sceni Kazališta – napomena autora) Napisao je ukupno pet, uglavnom komičnih, komada. u kojem Bela nastupa kao „dobro okarakterizirana Bara“, supruga glavnog lika Jože u izvedbi tada ponajboljeg komičara Augusta Cilića. (Nova Hrvatska, Zagreb, 21. VI. 1942) U to vrijeme Krleža intenzivno započinje rad na Djetinjstvu u Agramu, tekstu koji je, kako će trideset godina kasnije ispričati Enesu Čengiću, „nastao u posebnim uvjetima, [...] a pisan je kroz suze čovjeka koji očekuje smrt.“ (Enes Čengić, S Krležom iz dana u dan (1975. – 1977.), II knjiga, Globus, Zagreb 1986, 154) No, borbenost je u njemu i dalje prisutna, u kolovozu piše tekst o Erazmu Rotterdamskom u kojem kaže da ga njegovo sadašnje vrijeme „fatalno podsjeća“ na vrijeme u kojem je živio Erazmo – „nešto je umrlo“ i „nešto leži na odru“. Pa se pita je umrla Europa "prirodnom smrću ili su je zaklali"? (Miroslav Krleža, O Erazmu Rotterdamskom, Republika, br. 1., Zagreb, 1953) U takvoj se mrtvačkoj atmosferi odvija ljeto 1942., izolacija je sve veća - u njihov stan u Radišinoj 14 na četvrtom katu ne zalazi nitko osim Ivana Gorana Kovačića i dvorkinje Anice za koju je uvjeren da ga špijunira.(Dotična Katica doista je bila policijski agent UNS-a, broj 63 – napomena autora) Njihov se kum Milan Begović "sada stidi" te veze. Stanko Lasić, Krleža - kronologija života i rada, 311)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 21:53
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 9 od 23

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search