LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home FELJTONI
FELJTONI
Ekscerpte iz knjige Ruždije Adžovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 28 Studeni 2016 09:37

 

Ruždija AdžovićNovak Kilibarda o koljaču Batku i majkama njegovih žrtava

Ne mnogo poslije otvaranja Misije, kaže Amir Nurković da se Misiji obratio Duško Tomić, šef Dječije ambasade „Međaši“ u Sarajevu i traži da šef Crnogorske misije dođe na konferenciju za štampu, koju on održava povodom svih ratnih događanja i ljudskih nesreća u kojima je učestvovala i Crna Gora, razumije se. Ja nisam otišao na tu konferenciju, jer nikad nisam bio čuo ni za Duška Tomića, niti za tu ambasadu.

Kasnije Duško Tomić počinje da zove i da se obraća Misiji, sa zahtjevom da povedemo računa o zločincu Veselinu Vlahoviću Batku, koji je u crnogorskom zatvoru u Spužu, a koji je klao i ubijao po Sarajevu. Meni je Tomić zaista skrenuo pažnju na činjenice koje mi je predstavio i dogovorimo se da u prostorijama Misije dođu majke žrtava koje on pominje, da s njima razgovaram. Odgovarajućeg dana, i u odgovarajući sat, Duško Tomić doveo je dvije žene, gospođu Natašu Zimonjić-Čengić i gospođu čijeg se prezimena ne sjećam, moje duboko izvinjenje. To su bile majke dvojice ubijenih ljudi.

Gospođa Čengić zasluživala bi, vjerujte, posebnu priču. To je žena od dvostrukog plemićkog imidža. Rodom je od porodice Zimonjića, jedne od najkrupnijih istorijskih porodica Bosne, a udata u porodicu Čengića. Suvišno je, zaista, govoriti ko su Čengići po istoriji i šta su Čengići u istoriji Bosne. Ne samo preko Smail-age Čengića, iz pjesničke sjajne projekcije Ivana Mažuranića, nego govorim i o Čengićima kao moćnom gensu koji su dali velike ličnosti u Osmanskom carstvu i vladavini, ali ne samo u osmanskoj. Njen sin Goran, koji je bio primjer momačke ljepote, inteligencije i mladalačkog baršuna, sportista, student, ubijen je, a kažu da ga je ubio Batko.

Druga žena bila je obična građanka, došla je sa svojim sinčićem od nekoliko godina, žena koja je više plakala nego govorila, jer je i njeno dijete zaklano i ubijeno negdje na Grbavici. Po kazivanju Duška Tomića, Batko je ubio i jednog i drugog. I na moje ogromno iznenađenje, tokom našeg razgovora, odnosno mog razgovora s te dvije žene i s Tomićem, pojavi se televizija, pojave se novinari, među njima i Edina Kamenica, istaknuta novinarka “Oslobođenja”. Televizijske kamere upaljene, i ja upitam ko je pozvao ta javna glasila, kad je bio dogovor da dođu majke čiji su sinovi ubijeni i poklani.

Ažurirano: Ponedjeljak, 28 Studeni 2016 09:42
 
Srbijanski običaji PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 24 Studeni 2016 08:52

 

VukВук у обредној и магијској пракси

За време Мратинаца, тзв. вучјих празника, жене не смеју ништа радити у руке, посебно се не сме додиривати вуна, као форма "нечисте" материје, а све из поштовања према митском вуку. Народно објашњење гласи: не сме се ништа радити како вук не би улазио у торове стоке и давио овце.

Вук је у нашој митологији табуисано демонско биће. О демонској природи вука веома јасно говори и наше веровање да вука не треба спомињати, посебно за време вучјих празника, и свакако никада ноћу, а уколико се и помене, онда га обично називају следећим именима: непоменик, каменик, ала, дивјина.

Посебно је забрањено вука спомињати о Божићу. Код Срба и Црногораца, наглашава Кулишић, за време празника из зимског циклуса, нарочито Светог Томе и Светог Арханђела Михаила - чија је функција била да заклапа, и по потреби, а ради одмазде и кажњавања непослушних и неверних чобана да отклапа чељусти вука - затим за време Мратинаца, Божића, св. Саве, пролећног ђурђевданског празника, обављао се низ магијских радњи ради заштите од вукова. Као и "змији" тако се и "вуку" о Божићу приноси одговарајућа жртва.

Извори из XV вијека у Западних Словена спомињу обичај позивања вука на објед, како би на тај начин сачували овце од вукова. И у неким крајевима Србије био је обичај да се о Божићу изнесе на раскршће вуку вечера од свих јела са трпезе. На Косову су на Бадњи дан спремали за вука нарочити колач који би навечер домаћин износио на кућна врата и нудио га вуку.

Koд Србa y Буковици (Далмација) на Бадњи дан увече изнесе се на буњиште помало од свакога јела са трпезе и онда се на вечеру позива вук:

„Вујо мој,

не кољи ми овчице,

ево теби сочице!

Ево теби твоје,

а мируј у моје!"

Koд Србa y Босни на Божић носи се вуку вечера, тј. од свакога јела помало, и оставе то на раскршћу с речима: „Ето, вуче, вечерај код мене, и немој више никада!" При повратку не сме се обазирати.

Са сличном формулом позивају се вуци и остала „дивљач" на вечеру у свима српским крајевима. Наш народ познаје, и строго држи, вучје празнике (то су чувени Мратинци у месецу новембру који трају читаву недељу дана); да вуцима приноси жртве, и да су њима и код нас и иначе у врло давној прошлости приношене чак и људске жртве.

(Izvori: Djela akademika prof.dr Veselina Čajkanovića, 1881 – 1946)

Ažurirano: Četvrtak, 24 Studeni 2016 08:54
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 22 Studeni 2016 07:43

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (4)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Ubrzo nakon izlaska pravoslavaca iz zatvora, i uprava i ustaške vlasti shvaćaju da su svi kao umjetnici - nezamjenjivi pa gotovo svi, nakon obveznog prijelaza na katoličku vjeroispovijest, ostaju u Kazalištu. Nema nikakva materijalnog dokaza da je to učinila i Bela, o njezinu navodnom prijelazu na katoličanstvo pisao je kasnije, u emigraciji, Žankov zet Zdravko Sančević tvrdeći da ju je od toga odgovorio sam Žanko, iako „kao katolički pisac i intelektualac, nije nikada bio oduševljen Miroslavom Krležom kao čovjekom, napose radi njegovih virulentnih napada na Crkvu i na tradicionalne hrvatske vrednote.“ Žanko je uz to navodno rekao i to da „umjetnički domet ni rodoljublje nisu vezani s religioznom pripadnošću, a slučajno je bilo ustanovljeno, da je Bela ustvari krštena kao dijete katolkinjom“.(D. Žanko, Svjedoci, 25) To teško može biti istina jer je na popisima kazališnog osoblja iz 1941. koji su obvezno bilježili i vjeroispovjest, Bela uvijek označavana kao „srpkinja i Krležina žena“(HAZU, 25134, Popis članstva u sezoni 1940/41, bez datuma, s napomenama (dodanima rukopisno) o političkoj i vjerskoj pripadnosti pojedinaca)

Bez obzira na sve dodatne verzije njezina statusa u Kazalištu tijekom NDH, angažman Bele Krleže na objema pozornicama Hrvatskog državnog kazališta postajao je sve većim i većim, bila je u „podjelama“ cijelo vrijeme trajanja NDH – ukupno u čak 20 premijera i obnova, što znači da je po sezoni igrala prosječno u čak pet premijera. Odmah nakon izlaska iz zatvora krajem travnja 1941., igra u nekim reprizama, a do kraja te sezone nastupa u čak još dvjema premijerama. Prva je komedija Talijana Guglielma Gianninija Pomahnitali rob u režiji (i scenografiji) tek mjesec dana ranije angažiranog člana Drame Bojana Stupice koji će već prije premijere sa svojom suprugom Savom Severovom pobjeći iz Zagreba. (Hrvatska premijera te tročinske komedije održana je 5. lipnja 1941., a Severova i Stupica iz Zagreba su otišli već u svibnju. (HAZU, programske cedulje 1940/1941.) Zato će kraj sezone za Belu označiti i „uskakanje“ u njezinu ulogu u predstavi Večera u dvoje koje je premijera bila u travnju i igranje male uloge u Goldonijevoj Krčmarici Mirandolini u kojoj je briljirala miljenica zagrebačke publike Nada Babić. (Postavljena u Zagrebu treći put, u novom prijevodu Drage Ivaniševića i režiji Anđelka Štimca. Premijera: 28. lipnja 1941) Kritika u dnevniku Hrvatski narod apostrofira Belu, koja je u paru s mladom nadom Vanjom Timer požnjela, „posebno u nastupnom prizoru“ – mnogo smijeha. (Hrvatski narod, Zagreb, 30. VI. 1941, br. 136, 7)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 22:02
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 07 Studeni 2016 08:16

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (3)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

Na Veliki petak, 11. travnja, zaposlenike Kazališta na oglasnoj je ploči dočekao oglas intendanta Freudenreicha koji ih podsjetio na „važne historijske časove u životu hrvatskog naroda“ zbog kojih svaki član zajednice, da bi se Kazalište održalo „na dostojnoj umjetničkoj visini“, treba biti na svom mjestu ispunjavajući „najsavjesnije i najpoštenije one dužnosti, koje mu nalaže njegovo zvanje i njegov položaj“. Posebno je pritom istaknuo da „samo to i ništa drugo ne traži domovina danas od nas!“ U te riječi nije se dakako mogla uklopiti raskošna freska o padu jedne agramerske patricijske obitelji. Iz Afrićevih zapisa može se zaključiti da su upravo toga jutra, na Veliki petak, prekinuti pokusi Gospode Glembajevih, a u Kazalištu je toga dana vladalo uzbuđenje radi dolaska uvaženih gostiju na predstavu Wagnerova Parsifala. Na onoj održanoj na sam Uskrs (13. IV.) bili su nazočni mnogi, tek imenovani prvaci NDH na čelu sa Slavkom Kvaternikom, tada na dužnosti Pavelićeva zamjenika koji još nije bio stigao u Zagreb.

Po svemu sudeći, baš tih je dana Krležu Gestapo strpao u zatvor u Petrinjskoj ulici, gdje je bio „ispitivan, zlostavljan, pred strijeljanjem“ (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 302), ali i popljuvan! Naime, tamo je susreo i skupinu skojevaca koji su se na taj krajnje ponižavajući način izjasnili o njemu kao o revizionistu i trockistu. (Stanko Lasić, Krleža – kronologija života i rada, 303) Ipak, nakon nekoliko dana ispitivanja i „nakon intervencije nekih svojih tada dosta utjecajnih znanaca i prijatelja nije bio odveden na stratište nego pušten kući.“ Stanko Lasić smatra da je od tada Krleža zapravo postao „trajni talac“, a sve do kraja rata štitit će ga prijatelj i liječnik Đuro Vranešić u čijem će sanatoriju provoditi većinu vremena. No, Vranešić neće biti jedini Krležin zaštitnik, tu će ulogu, za sve četiri godine postojanja NDH, igrati i njegova supruga Bela, a po mnogima i vodeći kulturni ideolog NDH – doglavnik Mile Budak.

No, u početku se tako nešto nije moglo ni naslutiti. Tek što se vratio kući iz zatvora, ondje je završila i Bela. Naime, na čelo HNK-a 23. travnja stupio je vjerni Budakov suradnik i prijatelj Dušan Žanko, profesor povijesti na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zagrebu. U skladu s novoproglašenim Pavelićevim uredbama, a u duhu Načela ustaškog pokreta, pripadnici drugih narodnosti i vjeroispovijesti postali su nepoželjni u javnim službama. Tvrdi nacionalistički i protusrpski stav koji je obilježio cjelokupno djelovanje ustaške vrhuške tijekom četverogodišnje vladavine osjetio se već u prvoj službenoj izjavi, ali i prvim potezima novoga intendanta. Naime, njegov primarni zadatak, obavljan pod strogim Budakovim nadzorom trebao je biti uvođenje „čiste hrvatske i etičke orijentacije hrvatskog kazališta u Zagrebu i što se tiče osoblja i što se tiče repertoara” (Prva izjava za tisak novog intendanta D. Žanka, dan nakon Budakova imenovanja. Hrvatski narod, Zagreb, 24. IV. 1941)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 21:55
 
Feljton: Bela i Miroslav Krleža u Zagrebu - 1941 - 1945 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 28 Listopad 2016 09:34

 

Bela i MiroslavBela i Miroslav Krleža u NDH – lojalna angažiranosti i vedri repertoar kao cijena života (2)

Prof. dr. sc. Snježana Banović, Zagreb

1941 - cenzura, uhićenja, bolesti i strah za život

No, već i ranije te godine, prije Kvaternikova proglašenja NDH kao „uskrsnuća božjega sina“, za Krležu su počeli teški dani. Svom prijatelju i bivšem intendantu HNK-a Juliju Benešiću (koji ga je prvi u dvadesetima postavio na repertoar toga kazališta) početkom te godine otkrio je: „O, imam jedanaest bolesti, odmah ću ih nabrojiti: Moj išijas poznaš već odavno, osim toga imam neuralgiju, gušu, ćelavost, hemeroide, laringitis, artretizam, tahikardiju, neurasteniju, migrenu i Basedovljevu bolest. Jedanaest! Zar to nije dosta? Jedanaest na jednoga!“ (Benešićev zapis o Krleži: Novosti, Zagreb, br. 54, 23. II 1941). Pogođen brojnim bolestima, ali i tjeskobnim naslućivanjem onoga što će uskoro uslijediti, Krleža utišava svoje stvaralaštvo: osim nekoliko objava starih stvari u periodici, u razdoblju od 1. siječnja 1940. do 10. travnja 1941. nije tiskao ni jednog novog retka. Tako ispada da se njegova šutnja rastegnula na dugih pet i pol godina što je za pisca tako goleme produkcijske snage nevjerojatan podatak. Naravno, znamo da to ne znači da nije pisao, naprotiv, ta šutnja rađala je novi intenzitet u radu: meditativni Dnevnici ispunjeni kriptografiranim snovima i Djetinjstvo u Agramu drugačije se i danas čitaju ako pokušamo zamisliti koliki su ga strahovi pratili u razdoblju od travnja 1941. do svibnja 1945, ali i dalje, sve do konačnog pomirenja s Titom i Partijom.

Travanj 1941. trebalo je dakle, kako navodi Lasić, „dostojanstveno i smireno podnijeti“. U nedjelju šestoga travnja, oko devet sati, otpratio je Krleža Belu u „frankopanski teatar“, čule su se sirene za uzbunu, ali i topovi. Dok ju je čekao da pokupi stvari, sjedio je u dvorištu hotela „Imperijal“ i promatrao kako „jedna štuka svjetluca na vedrom proljetnom toplom nebu u velikoj visini u smjeru zapad-istok“. Tu će scenu, ponešto modificiranu, sanjati dvije godine kasnije pa će se u dnevniku sjetiti i ove, već prije proživljene. (Miroslav Krleža, Dnevnik 1943, Oslobođenje, Sarajevo 1981, 112)

Ažurirano: Petak, 13 Listopad 2017 22:05
 
« Početak«11121314151617181920»Kraj »

Stranica 11 od 23

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search