LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Alijine sarajevske minijature
ALIJINE ISKRICE
Alijine iskrice - Šiše s rakijom PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 06 Siječanj 2015 15:45

Alijine sarajevske minijature (13)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Pripremio: Nadan Filipović

15. marta. 1961.

Ovo posljednjih dana, osim Lejlei – Kadra, svijeta sve manje u džamijama. Reče mi sinoć iza teravije Ejjupaga Šabić, u džamiji u Džininu sokaku, s njim kao slučajnim namjernikom, bilo svega četvoro muških i četiri žene. Imam je ujedno i mujezinio.

I u našoj džamiji je bilo jedanaest muških, a nešto malo više žena.

Ovo mi na um pade, kad se prije sijelilo preko ramazana u „El-Kamera“, da bi se prostorije, stalaže, gdje stoje flaše s rakijom i drugim pićima zalijepile pakpapirom, a u nekoj sobi bi se valjda i teravija klanjala. Po teraviji bi se igralo domina do prvog topa, a u jednoj sobi Hamzikon (Im Hause Kohn), gdje bi ponetko plaćao i po dvjesto dinara za kartu. (Hamzikon je jedna stara kartaška igra, doduše već potpuno zaboravljena u Bosni, N.F.)

Kad bi se primakao Bajram, odmah iza Lejlei-Kadra, nestrpljivi akšamlučari bi mimohod prstom bušili pakpapir na stalaži i virili šiše s rakijom.

Pričao mi je jednom Edhem efendija Mulabdić kako su se nekad uoči Bajrama, odmah nakon iftara, okupili u hotelu „Central“ neki mladi intelektualci, a Edhem naručio pivo. Pitali ga kud će odmah po pivu kad još nije ni Bajram, a on odževabio: „Od akšama je nastao Ševal!“

Ažurirano: Utorak, 07 Lipanj 2016 08:35
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 09 Prosinac 2014 22:37

 Alija namteakAlijine sarajevske minijature (12)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Ne govori svijet dobro o tebi

7. mart 1961.

U subotu, četvrtog, bio sam pozvan na hatmu rahmetli Tajib efendije Saračavića. Godišnjica smrti. Pozveli su me sinovi mu, jer sam povodom njegove smrti napisao nešto malo u Glasniku VIS-a. Sjedeći u prepunu njegovu halvatu, dok se učio tehvid i poklanjala hatma, često su mi se oči otimale u dušekluk. Pričalo se, da se nekad davno, prije trideset i više godina, Tajib efendija sakrio u musanderu, jer je znao da će mu žene doći u posjetu njegovoj ženi. Ovo je razumljivo za ono vrijeme kad su žene strogo pokrivale lice i krile se od muškaraca. Halvat je bio pun žena, koje su Bog zna svašta govorile, kad se naglo otvore vrata musandre, a Tajib efendija sleti s dušecima i jorganima zajedno na halvat. Među ženama nasta vriska. Možda je to i iftira, ali se pričalo u Sarajevu kad sam ja prije 31. godinu došao u nj.

Rahmetli reis-ul-ulema Čaušević, čijoj ženi, Hatidža-hanumi, Tajib efendija bijaše daidža, zvala ga je “Sari Hatun” – što se u Sarajevu obično zove “žuta Hanka” ili kodoš – provodadžija. Zbilja, duša mu je bilo ženiti i udavati i uvijek je pronalazio parove i nastojao da se ostvari između njih brak.

Nedavno su mi o njemu ispričali: Njegov sin Teufik otišao je tokom rata u partizane, gdje je poginuo. Kad je 1945. Sarajevo oslobođeno, došao je u nj Fićo Čengić i postavljen za gradonačelnika. Jednog dana je susreo Tajib efendiju i, kao da ga utješi i izjavi mu sažaljenje, započne razgovor o Teufiku.

-      Sigurno ti ga je žao?

-      Vala nije, - odgovori Tajib efendija.

-      A što? – začuđšeno upita Fićo.

-      Bezbeli da bi bio kao i ti.

-      Pa kakva je mahana meni?

-      Ne govori svijet dobro o tebi.

(pripremio Nadan Filipović)

Ažurirano: Utorak, 09 Prosinac 2014 22:44
 
Alijine iskrice PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 24 Listopad 2014 17:57

alija-nametakAlijine sarajevske minijature (11)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Niđe nikog

Ovo mi je pričao rahmetli Fahim - efendija.

Reis-ul-ulema Azapagić i članovi Uleme medžlisa razišli se na ljetovanje, i nikog nema u Ulema – medžlisu. Jednog dana došao baron Kučera, pa nikog nema u kancelarijama. Pođe u dvorište Careve džamije, a tu podvornik Ulema – medžlisa zapregao rukave i uzima abdest na česmi. I ovakav se, otprilike, poveo razgovor:

-      Nema presvijetlog reis-efendije?

-      Nema, otišo u Posvinu.

-      A Ahmed efendija Dizdar?

-      Otišo u Mostar, u lopindže.

-      A drugi članovi?

-      Sve se razišlo.

Kučera izvadi vizit kartu i htjede je dati podvorniku.

-      Evo, pa predaj gospodi kad dođu!

Podvornik, u koga su bile mokre ruke, naišareti Kučeri silah i kratko će mu:

-      Metni-der mi je ovde!

Kad je ovo Fehim - efendija pričao Hamdiji Kreševljakoviću, Hamdija će mu reći:

-      Eto vidiš s kakvim je halkom Švabo deverao, i opet nas nisu htjeli pustiti.

Fehim - efendija se zacenuo od smijeha. Obojica su bili poklonici i poštivaoci austrijskog poretka u Bosni.

(pripremio Nadan Filipović)

Ažurirano: Petak, 24 Listopad 2014 18:08
 
ALIJINE ISKRICE PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 04 Rujan 2014 09:00

Alijine sarajevske minijature (10)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o mentalitetu Sarajlija

22. februar, 1961. godina

Danas sam klanjao dženazu Salih – agi Traljiću, amidžiću Hafiz-Mahmutovu i Seidovu. Još sinoć je klanjao teraviju i poslije toga posjedio u kafani, a onda je došao kući i, raspremajući se da legne, umro. Bila mu je, kako je bio skroman čovjek i bez pozicija u društvu, velika dženaza. Bila mu je veća dženaza nego u Borića, a Borić je bio nekad na visoku položaju. U Borića je na dženazi bilo najviše Kučukalića, sarajevskih i brčkih, u Traljića sarajevska čaršija. Badava je to: netko može decenijama živjeti u Sarajevu, pa kad umre, otprate ga „otudašnji“ do groblja, a ako je Sarajlija, onda možeš na dženazi vidjeti sve prave Sarajlije – jerlije.

Na um mi pade rahmetli Bašagić. Pričao mi jednom kako su Sarajlije posebnog mentaliteta. Nek je netko samo Sarajlija, on je cijenjen od Sarajlija pa kakav bio da bio. A ako je otudašnji na položaju posjećuju ga Sarajlije i ne daju mu oči otvoriti, a kad spane s položaja, onda kao da ga bog nikad nije ni dao. „Između njih izuzimam samo Hamdiju i tvoga punca. Oni su nešto drugo, kao da nikako nisu Sarajlije“.

Navodio mi je neke – Fejzagu Hadžišabanovića na primjer – koji su ga opsjedali dok je bio član Bosanskog sabora, a kad se razbolio i ostao vezan za postelju nikad ga nisu pohodili.

Ažurirano: Četvrtak, 04 Rujan 2014 11:13
 
ALIJINE ISKRICE PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 04 Rujan 2014 08:57

 

Alijine sarajevske minijature (10)

Iz knjige „Sarajevski nekrologij“, Alije Nametka

Crtica o mentalitetu Sarajlija

22. februar, 1961. godina

Danas sam klanjao dženazu Salih – agi Traljiću, amidžiću Hafiz-Mahmutovu i Seidovu. Još sinoć je klanjao teraviju i poslije toga posjedio u kafani, a onda je došao kući i, raspremajući se da legne, umro.

Bila mu je, kako je bio skroman čovjek i bez pozicija u društvu, velika dženaza. Bila mu je veća dženaza nego u Borića, a Borić je bio nekad na visoku položaju. U Borića je na dženazi bilo najviše Kučukalića, sarajevskih i brčkih, u Traljića sarajevska čaršija. Badava je to: netko može decenijama živjeti u Sarajevu, pa kad umre, otprate ga „otudašnji“ do groblja, a ako je Sarajlija, onda možeš na dženazi vidjeti sve prave Sarajlije – jerlije.

Na um mi pade rahmetli Bašagić. Pričao mi jednom kako su Sarajlije posebnog mentaliteta. Nek je netko samo Sarajlija, on je cijenjen od Sarajlija pa kakav bio da bio. A ako je otudašnji na položaju posjećuju ga Sarajlije i ne daju mu oči otvoriti, a kad spane s položaja, onda kao da ga bog nikad nije ni dao. „Između njih izuzimam samo Hamdiju i tvoga punca. Oni su nešto drugo, kao da nikako nisu Sarajlije“.

Navodio mi je neke – Fajzagu Hadžišabanovića na primjer – koji su ga opsjedali dok je bio član Bosanskog sabora, a kad se razbolio i ostao vezan za postelju nikad ga nisu pohodili.

 

Ažurirano: Četvrtak, 04 Rujan 2014 09:00
 
« Početak«12345678»Kraj »

Stranica 6 od 8

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search