LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Afrički Crnogorci PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 31 Listopad 2018 10:06

 

CrnogorciAfrički đetići - da li ste znali da je u Ulcinju živelo stotine crnaca, jedan je čak otišao u partizane i evo kako je reagovala Jovanka Broz kad ga je videla

N.I.

Crnogorci, a crnci? Mnogi bi rekli - nemoguće, ali kada se pogleda bogata istorija Ulcinja, priča o afričkim robovima je nezaobilazna. Potomci robova i danas se mogu sresti u najjužnijem crnogorskom gradu, iako ih je ostalo veoma malo usled protoka vremena.

Kada je Berlinskim kongresom 1878. Crna Gora priznata kao dvadeset i sedma evropska država, u Ulcinju je, kažu, postojalo stotinu crnačkih kuća. Već 1928. bilo ih je samo pet. Danas se crnci se teško mogu sresti na gradskim ulicama. Poslednji pravi crnac, legendarni Rizo Šurla, preminuo je pre 15 godina.

Crnačko stanovništvo u Ulcinj je u šesnaestom veku donela nesreća, kada su ih gusari doveli kao robove na svojim brodovima. Ulcinjski gusari imali su tesne veze sa gusarima iz Alžira, Malte i Tunisa, a u 17. i 18. veku bili su strah i trepet Mediterana, piše crnogorski "Dan".

U ulcinjskoj istoriji stoji zapisano da se 1571. godine, nakon što su Turci zagospodarili ovim gradićem nedaleko od ušća Bojane, tu naselilo 400 berberskih porodica sa severa Afrike. Odlazili su često do Sudana i Konga, i od tamo silom dovlačili muškarce i žene, pa ih prodavali na Trgu robova u Ulcinju, koji je bio najčuveniji na Jadranu. Tu su dovodili robove za prodaju sa svih strana, pogotovo iz mnogih primorskih gradova. Kažu da su tu prodali i Servantesa i njegovog brata Rodriga. Robovi su bili prisiljeni da služe po bogatim kućama, ali su vremenom dobijali slobodu, uzimali crnogorska imena i prezimena, narodnost, ali ostajali verni islamu.

U knjizi "Ulcinj u Osmanskoj imperiji", publicista Mustafa Canka piše da su se neki jednostavno prezivali Arap (crnac) ili su preuzimali prezimena brodovlasnika i kapetana koji su ih doveli iz Afrike u Evropu. Odevanjem se nisu razlikovali od ostalih, oblačeći se "po turskom" kako je bilo uobičajeno u ta doba.

Prof. dr Đurđica Petrović, jedan od najznačajnijih etnologa druge polovine XX veka, u svom ekspozeu piše da je u Ulcinju 1878. bilo oko 100 kuća crnaca. Toliki broj Afrikanaca, prema njenim navodima, bio je rezultat prestiža ulcinjskih velikaša jer je veći broj posluge značio i veću reputaciju familije.

U svom radu, Petrović podseća da su ulcinjski pomorci i posle 1878. nastavilli trgovinu robljem sve do balkanskih ratova i da su poznata imena petoro trgovaca iz tog perioda. U nekim istorijskim aktima pominje se i dobrovoljni dolazak crnaca, poput poznate crnkinje Zahre iz Sudana koja se udala za Ulcinjanina Hadži Halil Ficija, koji je tada bio major u turskoj vojsci, pišu podgoričke “Vijesti”.

 

Najpoznatiji tamnoputi Crbogorac

 

U toku Drugog svetskog rata među velikim brojem partizanskih boraca iz svih krajeva ondašnje Jugoslavije našao se i crnac Rizo Šurla, iz Ulcinja. U jednoj od borbi bio je ranjen, pa ga drugovi odvedoše u partizansku bolnicu i dadoše mu prvu pomoć. Jovanka, kasnije supruga Josipa Broza Tita, zadesi se u bolnici i tokom obilaska ranjenika ugleda Riza, pa se prilično iznenadi, piše "Dan".

– Odakle ste vi, druže – upita ga ona.

– Iz Ulcinja – odgovori Rizo.

Ažurirano: Srijeda, 31 Listopad 2018 10:09
 
Na kraju života vidi se zašto je ko živio PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 17 Listopad 2018 08:00

 

MFČekajući čas kada ću reći zbogom svijetu i ljudima

Akademik Muhamed Filipović

„Roman jedne biografije“ ostat će da u dva dijela govori o mom životu od rođenja 3. avgusta 1929. godine u Banjoj Luci do ovih posljednjih dana u Sarajevu

Otkako sam bolestan i samim tim manje prisutan u javnom životu, počeli su mi se obraćati ljudi s pitanjem šta je to sa mnom, da li sam zaista toliko bolestan da ne mogu učestvovati u javnom životu, imam li neke probleme egzistencijalne prirode, ili probleme u odnosima s ljudima... Kažu mi da se vrlo jasno osjeća nedostatak moga prisustva u javnom životu.   

Ukupnost zbivanja

U tom smislu razmišljao sam šta da se odgovori i šta o svom životu uopće može da kaže čovjek koji ima 90 godina, koji je nedavno izgubio životnog saputnika i koji se našao u situaciji da ima velike probleme u adaptaciji uvjetima života kakve nije očekivao.

Davno je rečeno da kraj nečijega života objašnjava neke stvari ispočetka, odnosno da se ideje s kojima ulazimo u život objašnjavaju tek na kraju života.

Na kraju života vidi se zašto je ko živio, da li je živio za ono što je deklarirao kao svoj životni princip ili je njegov život rezultat stjecaja određenih okolnosti koje su proizvele ove ili one efekte. I sam sam se nosio mišlju šta je ustvari to što je odredilo moj život.

Naravno, napisao sam dosta tekstova u kojima sam pokušao objasniti šta je to što je na mene djelovalo i u mojoj ranoj mladosti i kasnije u vrijeme sazrijevanja i kad sam počeo javno djelovati. Međutim, nisam nikad pokušao objasniti svoj život iz ukupnosti situacija u kojima se on odvijao.

U tom kontekstu sam razmišljao o tome da li da napišem svoju biografiju.

Povodom 70 godina moga života i 50 godina moga javnoga rada, napisao sam djelo pod naslovom „Pokušaj jedne duhovne biografije“. Tu sam pokušao izložiti svoje tadašnje uvjerenje da je duhovni identitet, način razumijevanja sopstvenog bića i svijeta u kojem živimo, ustvari ono što određuje karakter čovjeka, njegov način života i njegovo djelovanje. No, nakon toga shvatio sam da to nije pravi način i da se duhovnost ne može vaditi iz cjeline života u kojoj smo prisutni, da u ono što određuje nas kao ljude ulaze i sve druge stvari, a ne samo način kako mislimo o svijetu ili ljudima.

Zbog toga sam nastavio da radim, razmišljajući o tome kako je moguće prikazati svoj život tako da se on razumije iz ukupnosti zbivanja u kojima smo prisutni. Jer, jasno je da mi jesmo lokalna bića, rađamo se na određenom konkretnom mjestu, prostoru, u nekom gradu, selu, u nekoj ulici, u nekoj kući, među određenim ljudima, krećemo se u određenim sredinama, ambijentima koji imaju svoje karakteristike, ali smo sa svim tim elementima našega života istovremeno sastavni dio širih sredina u koje smo uklopljeni, svijeta u kojem živimo, društva u kojem se nalazimo, odnosa u kojim nas određuju, duhovnog, vjerskog, kulturnog života i svih drugih elemenata koji čine svijet, u kojima se čovjek formira i izgrađuje svoju individuu, ljudski lik i ono što on jeste.

Najbitniji element

Ažurirano: Srijeda, 17 Listopad 2018 08:05
 
Sarajevski telefonski imenik 1941 PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 16 Listopad 2018 08:41

 

Sarajevo prije rataPriča o advokatima - telefonski imenik grada Sarajeva za 1941

Miljenko Jergović

Godine 1940, prema podacima iz posljednje predratne jeseni, kada je dovršavan telefonski imenik za 1941, Sarajevo je bilo grad sa 49 advokata i samo tri "dimničara". Bili su to Ivanić Milan iz Hadži Idrisove 6, Klofera Josip - Čačanska 4 i Lorenc Emil, na stanu u Mjedenici 30a. U gradu je već bilo 14 javnih govornica, pravilno raspoređenih od Bistrika i Vratnika, do Kovačića, Marijin dvora i Dolac Malte. Filmove je prikazivalo pet stalnih kinematografa: Apolo (poslijeratni Partizan), Drina (kasnije Sutjeska), Imperijal (Romanija), Volta (koje poslije rata više nije bilo) i Tesla (jedino sarajevsko kino kojemu nikada nisu mijenjali ime). Kafana s telefonskim aparatom bilo je 17, a liječnika 71. Među liječnicima bilo je sedam liječnica: Marija Balijan, Maša Živanović, Jelka Knežević, Mara Kurtović, Katica  Radulaški Jakšić, Kristina Stanimirović Stanković i Persida Šišković. U prijeratnom Sarajevu još nije bilo odvjetnica.

Neki od advokata ući će u povijest grada i buduće jugoslavenske države, drugi će stradati u ratu, a mnogih se do danas više nitko neće sjećati. Zaim Šarac bit će prvi poslijeratni predsjednik Preporoda, ministar u vladi Narodne Republike Bosne i Hercegovine, koji će poslije smrti 1965. dobiti na svoje ime jednu lijepu ulicu. Zdravko Šutej držat će i poslije rata kancelariju na vrhu Preradovićeve, i biti jedan od slavnijih odvjetnika u povijesti grada. Jozo Sunarić, predsjednik Bosanskog sabora, koji je nadvojvodi Franji Ferdinadu savjetovao da ne traži vraga i ne vozi se s vojvotkinjom u otvorenom autu po Sarajevu, nakratko će, 1941. postati ustaški doglavnik, ali će ubrzo biti razriješen i nestat će ga iz povijesti, iz Sarajeva i iz života, a da mu se ni godina smrti ne sazna. Nikola Mandić, koji je držao kancelariju u Kralja Aleksandra 43, dakle u Titovoj ulici, na vrlo lijepom mjestu, postat će predsjednik jedne od Pavelićevih vlada i bit će osuđen za smrt 6. lipnja 1945. u Zagrebu. Savo Besarović, s kancelarijom u Kralja Aleksandra 61, jedna je od onih tragičnih figura u povijesti grada, čijoj se sudbini više neće smilovati ama baš nitko, pa je i sreća što mu nema groba, jer nema onog tko mu po grobu ne bi pljunuo, a kamoli da bi mu itko zapalio svijeću za pokoj duše.

Rođen 1889. u Sarajevu, odvjetak jedne od najuglednijih gradskih i srpskih porodica, studirao je pravo u Beču, pa u Zagrebu, gdje se, za svoju nevolju, zbližio s kolegom s godine Antom Pavelićem. Što ih je spojilo vrag će znati, i nije lako zamisliti, ako nije sklonost Pavelićeva bosanskim pjesmama i tvrdim bosanskim glavama, jer se, eto, pomalo i igrom slučaja, rodio u Bradini kod Konjica. Savo je u međuratnom vremenu bio jako daleko od Pavelićevih političkih i kulturnih nazora: kao član Samostalne demokratske stranke, koju je vodio Svetozar Pribićević, zalagao se za prava Srba prečana, te za njihov dogovor s Hrvatima i harmonizaciju političkih i nacionalnih odnosa, nasuprot diktaturi kralja Aleksandra i ambicijama velikosrpske buržoazije (kako se to nekada u školi zvalo). Koristio je porodični ugled, ali je znao i kako valja biti dostojan znatnog prezimena, beg među hrišćanima, kako je to već znalo biti u neformalnoj bosanskoj aristokraciji, koja je u socijalnom, obrazovnom i kulturnom smislu jednom dobacila do Beča.

Kada je došla 1941. i kada je za Srbe u Sarajevu postalo jednako strašno, a možda i malo strašnije nego u drugim dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, Savo je učinio nešto bezumno, o čemu bi se, međutim, moralo u tišini promisliti: odazvao se pozivu svoga šulkolege Poglavnika, i došao mu na noge u Zagreb. Tada su već tisuće ljudi završile u logoru smrti u Jadovnom, a po Hrvatskoj i Bosni su, pod Luburićevim stručnim rukovodstvom, nicali koncentracijski kampovi, u kojima se uz neviđeni entuzijazam "rješavalo srpsko pitanje". A Besarović je išao Paveliću da ga moli za intervenciju, da neki ljudi budu oslobođeni, drugi pošteđeni, treći pušteni da odu u Srbiju... Mnoge je tako spasio, ali ta se činjenica nikoga na kraju neće ticati, jer  je pristao platiti najveću moguću cijenu. Nije žrtvovao svoj imutak, niti je dao život, nego je za spas drugih žrtvovao svoju nacionalnu i ljudsku čast. Kada mu je Poglavnik ponudio da kao predstavnik Srba uđe u Hrvatski Državni Sabor, kupujući tom ponudom blagonaklonost Nijemaca, kojima su masovni ustaški zločini nad Srbima, to jest genocidna kampanja koja je provođena s još i više entuzijazma nego kampanja protiv Židova, pričinjavali ozbiljne probleme, jer su ustaški zločini motivirali Srbe da se priključuju partizanskom pokretu, Savo Besarović tu je ponudu prihvatio. Na taj je način Anti Paveliću vraćao uslugu, i računao je da će tako još ponekog spasiti. Računica mu je izlazila iz okvira općeprihvaćenog morala. Jer svako će žrtvovanje ljudi podržati, proglasiti ga moralnim uzorom, ali će žrtvu časti prezreti i oni koji su na taj način spašeni od noža. Pogotovo oni. I nije to samo u nas tako. Svugdje je u Europi bilo isto. Nigdje se takvima nisu zaračunavale zasluge za tuđe živote, ni Judenratu, ni Chaimu Rumkowskom u židovskome getu u Lođu. Da, Savo Besarović usporediv je s Rumkowskim.

Ažurirano: Utorak, 16 Listopad 2018 09:19
 
Podsjećanje - Raspad Jugoslavije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 10 Listopad 2018 21:02

 

Raspad JugoslavijeDrama: Svi su na TV-u gledali kako se Juga raspada

Boris Rašeta, Zagreb

Prije 14. izvanrednoga kongresa Saveza komunista Jugoslavije posjetio sam rudare na Kosovu koji su štrajkali glađu. Rekao sam im da ne smiju to raditi jer štete svojem zdravlju, no jedan on njih mi je rekao: ‘Zdravlje nije dovoljno’. Tad sam shvatio da se u Jugoslaviji proširila mržnja, a čovjek koji mrzi ne može biti zdrav", ispričao je svojevremeno za Express dr. Slobodan Lang, jedan od aktera famoznog 14. izvanrednoga kongresa SKJ, plenuma na kojemu se, de facto u izravnom televizijskom prijenosu, raspala jedna država. Republičke su partije bile međusobno zavađene, Slobodan Milošević od 1988. godine silovito se uspinjao na ljestvici moći, prijeteći da Titovu (kon)federalnu državu preustroji po svom planu. Dvije godine prije kongresa vlast se u Jugoslaviji valjala ulicama - Miroslav Šolević s Kosova organizirao je pučističke mitinge kojima je rušio Miloševićeve neprijatelje, prijeteći silom svima koji se ne pokore.

Unutar Saveza komunista Jugoslavije je kuhalo. Slovenija, koja je imala najrazvijeniji autonomistički pokret, već je jednom nogom bila izvan Jugoslavije. Parola dana bila je “Slovenija, moja dežela”. U Hrvatskoj je vladala tzv. hrvatska šutnja. Savez komunista Hrvatske nije se htio otvoreno suprotstaviti Miloševiću, a opozicija u vidu HDZ-a tek se osnivala, u ilegali, po klijetima Plješivice. Unutar Saveza komunista Hrvatske, ljudi su bili dezorijentirani. Raspad partije i države, i rat, bili su pred vratima - a jasnog stava nije bilo. Koristeći dezorijentaciju protivnika, Slobodan Milošević sazvao je kongres s namjerom da protivnike stjera u kut i nametne svoju volju. "Ja u Partiji nisam bio od 1971. godine. U međuvremenu sam bio i u zatvoru, ali sam vidio što se događa", ispričao je jednom prilikom Stipe Mesić. "Milošević je htio manipulirati kongresom. On nije bio ni za kakav politički dogovor, zato ničim nije ni bio zadovoljan. Silom je htio nametnuti svoje političko rješenje. Nikakav dogovor njega nije zanimao. Imao je samo jedan cilj - stvaranje velike Srbije. Tad se znalo da se Jugoslavija bez Tita, armije i partije ne može održati, a Milošević je tu situaciju htio iskoristiti", kazao je Stjepan Mesić.

Stipe Šuvar rekao je za Radio France International kako je Milošević u Srbiji “zajahao tigra nacionalizma”. Milošević Memorandum Srpske akademije znanosti i umjetnosti nije podržao kad je izašao. Njegove podrške nije bilo nigdje, čak se na sjednicama ograđivao. Drugo, kad je izašao list Student s Titovim lešem, koji je prikazan kao vukodlak kojeg probadaju glogovim kolcem, Milošević je ustao u energičnu obranu Tita. Prošlo je malo vremena i on je sam zajahao tigra srpskog nacionalizma i postao u neku ruku kaplar tog srpskog nacionalizma. Poslužio se onim što bismo mogli definirati kao nacionalistički populizam, koji se formirao u cijeloj Jugoslaviji, ali srpski je bio najjači. Sjednice Partije (Saveza komunista Jugoslavije) 1989. i 1990. godine bile su praćene kao trileri. Gledala ih je napeto cijela tadašnja država jer je postajalo sve jasnije da se Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija raspada. Slobodan Milošević u nizu je pučeva koji su nazvani “antibirokratskom revolucijom” srušio rukovodstva Kosova, Vojvodine i Crne Gore, a na Kongresu SKJ htio je zacementirati svoju svemoć i na saveznoj razini.

Ažurirano: Srijeda, 10 Listopad 2018 21:04
 
Podsjećanje - akademik Hamdija Kreševljaković PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:09

 

Hamdija Kresevljakovic130 godina od rođenja Hamdije Kreševljakovića – Strastveni zaljubljenik u historiju Bosne i Hercegovine

Hamza Ridžal, Sarajevo

Skoro je nemoguće istraživati bilo koju historijsku temu vezanu za Bosnu od dolaska Osmanlija do 20. stoljeća a da se u tom istraživanju ne konsultira rad Hamdije Kreševljakovića. Ovaj titan bosanskohercegovačke historiografije ostavio je iza sebe više od tristo naučnih radova i eseja bez kojih skoro da ne bismo imali uvida u naše osmansko naslijeđe. Možda to nekom zvuči kao pretjerivanje, ali treba imati na umu da su i mnoge druge studije o osmanskoj Bosni nastajale upravo na radovima Hamdije Kreševljakovića, kao prvijencima koji su pojedina poglavlja naše historije prvi put uvela u naučni diskurs.

Krasili su ga neumorni istraživački duh i spremnost da podjednaku pažnju posveti historijskim izvorima i onome što se dešavalo oko njega. Također, karakterizirao ga je jedinstveni stil u kojem se spajaju hronološka pojednostavljenost historiografa i umjetnička posvećenost detalju. Ona se otkriva u izlascima iz temeljnog toka opisivanja historijskih zbivanja, te u radovima u kojima su naglašenije etnološka i kulturološka dimenzija od one historiografske. Upravo u tim radovima Kreševljakovića prepoznajemo kao zaljubljenika u kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine, kao entuzijastu spremnog da iz vlastitog džepa, bez ikakve institucionalne pomoći, organizira putovanja i otkupljuje vrijedne dokumente.

KREŠEVLJAKOVIĆ KAO “NASTAVNIK I UZGAJATELJ“

Hamdija Kreševljaković rodio se 18. septembra 1888. godine u Sarajevu, na Vratniku, u Lubinoj ulici, gdje je i odrastao. Radni vijek proveo je u obrazovanju radeći najprije kao učitelj, a poslije kao nastavnik u sarajevskim školama. Nakon završenog početnog mektepskog obrazovanja, upisuje ruždiju, zatim trgovačku školu, iz koje prelazi u učiteljsku školu, koju završava 1912. godine. U njoj upoznaje bosanskohercegovačkog književnika Silvija Strahimira Kranjčevića od kojeg mladi Hamdija usvaja znanja iz književnosti, a s kojim poslije, nakon završetka školovanja, ostaje prisan prijatelj. Moguće da je i poznanstvo s Kranjčevićem utjecalo na Kreševljakovićevu ljubav prema književnosti, pa već sa šesnaest godina sakuplja usmenu građu, pjesme i pripovijetke iz bošnjačke književnosti, objavljujući ih u časopisima.

Iako njegov nastavnički poziv, kojeg je počeo u osnovnim školama, nije nagovještavao posebnu naučnu karijeru, u tim se godinama u Kreševljakoviću rađa naročita ljubav prema historiji, koju je, pored geografije i pedagogije, predavao kao nastavnik. Još dok je bio nastavnik građanske škole, izradio je dobro zapažen udžbenik geografije, što je nagovijestilo njegov široki talent, ali geografija ipak nije bila područje u kojem se mogao smiriti duh mladog Kreševljakovića. Mada će uskoro otkriti svoju sklonost ka historiji, zanimanje nastavnika nije namjeravao napustiti. Od 1916. godine radi u Okružnoj medresi, a jedan je od najuglednijih profesora Gazi Husrev-begove medrese u Sarajevu, u kojoj je predavao od 1926. do 1945. godine, nemjerljivo doprinijevši stabiliziranju najstarije odgojno-obrazovne institucije na Balkanu u novom političkom kontekstu. Dovoljno je spomenuti spisak predmeta koje je Hamdija Kreševljaković predavao u Gazijinoj medresi – geografija, historija, filozofska propedeutika, pedagogija i njemački jezik – pa da se vidi širina njegove naobrazbe. Pored toga, bio je profesor i u Prvoj gimnaziji i Srednjoj ekonomskoj školi. Svjedočanstva o njegovom brižnom odnosu prema učenicima i spremnosti da im bude na raspolaganju i mimo školskog dvorišta moguće je pronaći kako u tekstovima pisanim nakon njegove smrti, tako i u ličnim svjedočanstvima njegovih učenika, kao što je to slučaj s Dnevnicima Halid-efendije Hadžimulića.

Kako je zapisao rahmetli Hazim Šabanović u tekstu “Hamdija Kreševljaković: nastavnik i uzgajatelj”, Kreševljaković je bio u cijelosti otvoren za svakog učenika i naprosto je studentima “usađivao” znanje, makar je tome prethodilo mnogobrojno ponavljanje pojedinih nastavnih cjelina ili, pak, kompletnih nastavnih jedinica. U njegovom su radu, sasvim očigledno, primjenjivane metode iz tada aktuelnih pedagoških i didaktičkih teorija, koje je također i predavao, a na časovima je insistirao na pažnji učenika, naglašavajući da sve ono što se ne zapamti može biti pronađeno u preporučenoj literaturi.

Ažurirano: Ponedjeljak, 08 Listopad 2018 10:11
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 54

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

  • RUŠID - roman u nastavcima
    Apsolutno se slažem s tobom moj polu-imenjače. ;-) Više...
    18.11.18 02:37
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Nadane, ne zahatori, ali mislim da je ovaj moj polu-imenjak Zike nestrpljiv da procita sta se desava... Više...
    17.11.18 12:46
    Autor - Zijo
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Boga mi se oteglo. Ali nema veze, izdržao je Zike i gore. ;) Vozdra. Više...
    17.11.18 02:20
    Autor - Zike
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Zike, ako Vam se radnja otegla, lijepo forget Rušida i to je to. Što se tiče pitanja odgovor bi moga... Više...
    15.11.18 08:01
    Autor - Nadan Filipovic
  • RUŠID - roman u nastavcima
    Ne bih da dosađujem ali moram priupitati nešto: “Ima li još kol’ ko?” :roll: Više...
    13.11.18 16:02
    Autor - Zike
  • Otvoreno pismo reisu-emeritus...
    Ovo pisanje je za pohvalu, da neko napokon nešto tačno (istinito) napiše o reisu Ceriću koji je uspi... Više...
    05.11.18 17:29
    Autor - Mehmed Meša Delić
  • Nemanjin portret
    Eeee, Amire, Amire! Grdne rane moje, o čemu sanjate. Iz faze jednog tetrijeba koji svoje megasrpstvo... Više...
    05.11.18 10:06
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nadane, doći će i moje vreme, kada će se stvoriti povoljne okolnosti kada će i ovakvi "doći do izraž... Više...
    04.11.18 23:27
    Autor - Amir Čamdžić
  • Nemanjin portret
    Zijo, Amir Čamdžić je u dubini duše jako nesretan izgubljeni čov(j)ečuljak. Htio bi biti nešto što m... Više...
    04.11.18 22:47
    Autor - Nadan Filipovic
  • Nemanjin portret
    Nas "do kraja zivota Srbin" bi trebao da malo vise prati sociolosku nauku, azurirao bi stanje oko pi... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    @ Amir Camdzic Sramotno za jednog pravnika da toliko brka babe I zabe, da ne pravi distinkciju izmed... Više...
    04.11.18 21:42
    Autor - Zijo
  • Nemanjin portret
    Nema to nikakve veze sa tim da su Srbija, Srbi, Beograđani kako god nazovite, izvršili agresiju na B... Više...
    03.11.18 16:11
    Autor - Zike
  • Nemanjin portret
    https://www.youtube.com/watch?v=yt9Uy-1zuQw&t=1559s Više...
    03.11.18 09:30
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Salih Selimović - Moj predak primio je islam 1650., mi smo Vujovići iz Hercegovine „Moja je želja bi... Više...
    03.11.18 09:21
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Ja ne razumem čemu potreba Emira Kusturice da se pravda bilo kome za svoje poreklo, ko su mu bili ot... Više...
    03.11.18 09:02
    Autor - Amir Čamdžić
  • Jedan savjet
    Fala na clanku, pred dva dana na kolonoskopiji mi j utvrden diverticolosis coloni totius uz napomenu... Više...
    02.11.18 21:36
    Autor - Durdica Jelenc
  • Nemanjin portret
    Emirovoj majci nije ime Senka, već Senija. Nebitno, čovjek se osjeća nacionalno Srbin i sasvim dovol... Više...
    02.11.18 21:27
    Autor - Znam čovjeka
  • Nemanjin portret
    Koliko ja znam u ovom tekstu je napravljena cinjenicka greska. Senka Kusturica, rodjena Numankadic n... Više...
    29.10.18 22:24
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Vlado, dobro ti Zike napisa, ne pravi se ni ti ni ostali mutavi, a ja dodajem glupi. Srbi iz Srbije ... Više...
    29.10.18 22:03
    Autor - Zijo
  • Feljton o izraelskoj politici ...
    Normalno da su Srbi agresori kad su proglasili srpsku republiku BiH. Vlado ne pravi se mutav, možeš ... Više...
    24.10.18 17:13
    Autor - Zike
home search