LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
O genocidu i holokaustu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 13 Rujan 2017 20:31

 

AleksejSrebrenica i holokaust: U čemu je razlika?

Aleksej Kišjuhas

Zamislimo sledeću stvar. Godina je 1943, i 16-godišnji mladić Aron Klajnman se nalazi u Varšavskom getu u Poljskoj. Kao Jevrejin, u tom getu je već bio proveo godinu dana – gladan, mršav, izmučen i bolestan.

Zatim pristiže naredba da se ovaj geto rasformira, i da se njegovi stanovnici razmeste u izvesne radne logore. Ljudi u SS uniformama (“Odbrambene snage”) tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u voz, i poslali u izvesni logor koji se zove Aušvic. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za tuširanje, onako, higijene radi. Uguran je u sobu sa tuševima, ali iz slavina nije potekla voda, već otrovni gas. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo spaljeno u specijalnom krematorijumu u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i milioni Jevreja poput njega, samo zato što su Jevreji. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju.

A onda zamislimo ovu stvar. Godina je 1995, i 16-godišnji mladić Mirza Hadžibegović se nalazi u enklavi Srebrenica u Bosni i Hercegovini. Kao Bošnjak, u ovoj “slobodnoj zoni” je već bio proveo godinu dana – gladan, mršav, izmučen i bolestan. Zatim pristiže naredba da se ova enklava rasformira, i da se njeni stanovnici razmeste unaokolo. Ljudi u VRS uniformama (“Vojska Republike Srpske”) tada su ovog momka odvojili od porodice, strpali u autobus, i prevezli u izvesno selo otočari. Tamo je prošao kroz proces selekcije, tj. odvojen je od žena i dece, rečeno mu je da ostavi sve torbe i da preda sav novac, te da se pripremi za narednu deportaciju, onako, turizma radi. Isteran je na poljanu i ruke su mu vezali žicom, nakon čega je streljan mitraljezom. Preminuo je na licu mesta, a njegovo telo je ubrzo zakopano u specijalnoj masovnoj grobnici u blizini, kako bi se (ne)vešto prikrili tragovi zločina. Baš kao i hiljade Bošnjaka poput njega, samo zato što su Bošnjaci. Dakle, civili, obični ljudi, čija je jedina krivica to što se drugačije zovu i prezivaju.

U čemu je tačno razlika između ova dva slučaja ili stvari? Ni u čemu. Pa ipak, ova država i društvo uporno odbijaju da prihvate činjenicu da te razlike nema. To jest, mi kolektivno odbijamo da shvatimo i prihvatimo da određeni pojedinci jesu odgovorni za genocid i u našem komšiluku, baš kao što su to bili nacisti u svim onim dokumentarcima po kablovskim kanalima. Pa, umesto toga, naše društvo u vezi sa Srebrenicom radije odgovara tradicionalnim srpskim pozdravom “A šta su oni nama radili?”. Ili, praktično i analogno, tvrdi sledeće: “Ako je tog holokausta i bilo, mora da su ga malo i Jevreji činili, zar ne?” Dok ta stvar sa “genocidom” nije samo jezička ili semantička, baš kao ni pravna, sudska ili politička – već ima smisla jedino kao ljudski iskrena, skromna, ponizna i saosećajna. Kao što se civilizacija bila zapitkivala kako uopšte pisati poeziju nakon Aušvica, isto pitanje pred sobom i pred svojim ogledalom valja postaviti i nakon Srebrenice. A da li ga postavljamo?

I zato, koga briga da li je neki sud u dalekoj Holandiji ovo zlo i naopako bio okvalifikovao ovako ili onako? Ej, ljudi ljudski, u Potočarima i unaokolo, ubijeno je najmanje 8372 dečaka i muškaraca! Probajmo samo da brojimo do te skaradne cifre? A ubijeni su sistematski i planski, gotovo industrijski, u par marljivih i samopregornih krvavih dana, i to samo zato što su bili Bošnjaci. Svaka čast Stivenu Spilbergu, pa će nas stegnuti u grlu na jednoj od mnogih televizijskih repriza “Šindlerove liste”. Ali, tu istu industriju smrti imali smo na samo par stotina kilometara odavde, i to pre samo par decenija. Šta suvo grlo kaže na to? Zateže nas ili jok? Nije sve neka prokleta (geo)politika, jer na ovom svetu fakat postoje i dobro i zlo. A svaka čast i Hani Arent, ali to u Potočarima nije bilo nimalo “banalno”, već prilično svesno i (zado)voljno. “Jesi li prcao nešto?”, pitao je žicom vezanog maloletnog momka pripadnik izvesnih “Škorpiona” na onom zastrašujućem video snimku iz Srebrenice. “Ni nećeš”, dodao je, neposredno pre nego što ga je ubio, odnosno povukao obarač mitraljeza. Banalno? Ne baš.

I otuda, ukoliko srbijanska politička opozicija želi da sačuva kakvu-takvu moralnu nadmoć nad aktuelnim režimom, ona aktuelnu vlast pre svega mora da priupita sledeće: Zašto ove godine niko od državnih zvaničnika nije otišao na komemoraciju u Potočare? Zašto? Dok tu krhku moralnu vertikalu jesu sačuvali Čedomir Jovanović i Nenad Čanak, koliko god se bili šunjali oko vlasti, ili šta već radili. Nije sve na ovom svetu ta prokleta stranačka politika, niti odnos prema Aleksandru Vučiću Prvovenčanom. Stotinu mu stotina žrtava, Srebrenica je naš Holokaust, i ona jeste svojevrsni Aušvic-Birkenau našeg doba. Da, uz taj Aušvic, postojali su i Dahau, i Mathauzen, i Treblinka, pa čak i Drezden i Hirošima – za one što insistiraju na nekakvoj falš uravnoteženosti ili fejk ekvivalenciji u vezi sa prebrojavanjem žrtava fašizma. Ali, sve žrtve Drugog svetskog rata, pa i ratova na prostoru bivše Jugoslavije, jesu žrtve fašizma. Međutim, od našeg odnosa prema Aušvicu i/ili Srebrenici kao jednom simbolu i kvintesenciji zla, zavisi naš identitet kao dobronamernih i pristojnih ljudskih bića. Kako god se prezivali, za koga god glasali, i kom god bogu se molili ili tu stvar sa molitvom ne radili uopšte.

Najzad, ovaj sociolog i kolumnista je bio i u Potočarima i u Srebrenici. Vozeći se iz Novog Sada na neku zgodnu NVO petljanciju u Sarajevu koja je za evropsku kintu bila posvećena miru, pomirenju i prekograničnoj saradnji. Jer, šta će siroti Evropljani sa nama, osim da sipaju te evre u ovakve i slične projekte. I, zamolio je vozača da se na bar pola sata zastane, odnosno skrene kod putokaza za Srebrenicu, kako bi se svratilo do Memorijalnog centra u Potočarima. A taj je vozač, Nusret (“Nusko”), zapravo bio lokalac, ali i neko ko je u Srebreničkom genocidu izgubio i svog oca i svu svoju braću. On sam je preživeo jedino kao famozni “dođoš” u Vojvodini, godinama i srećom po njega, zarađujući svoju koricu vozačkog hleba podalje od te strašne istočne Bosne. I sad, videvši da imamo vremena, Nusko nas je odvezao i do svoje majke, koja nam je ljubazno i skromno skuvala kafu ili kahvu. Ne pitajući ko smo, šta smo, i odakle dolazimo. Bosanski gostoljubivo, ova snažna, moćna žena i istinska “majka Srebrenice” dočekala je svog jedinog preživelog sina i njegove goste uz iskreni osmeh i duboku ljubav i pažnju. Bila je to najteža kafa koju sam u životu popio, zadržavajući suze, i suočavajući se frontalno sa nepopravljivim i trajnim ožiljcima, nastalim usled jednog nezamislivog zla, a u ime strašne ideologije krvi i tla.

I zato, još jednom, u čemu je tačno razlika? Između Arona Klajnmana 1943. i Mirze Hadžibegovića 1995. godine, tih kako fiktivnih, tako i sasvim realnih mladića iz prva dva pasusa ove kolumne? Koji, zbog nemačkog i srpskog fašizma, nikada neće voditi ljubav, oženiti se i dobiti dete, zato što su sistematski ubijeni pošto se prezivaju kako se prezivaju? Genocid jeste genocid, i on je konstanta nakaradne ljudske vrste još od kada je ista bila sišla sa drveta, progovorila, i mentalno odvojila “nas” i “njih”. Iako među nama, ljudima, te neke razlike nema. Možemo li bolje od toga? Jer, fašizam nema etnički marker. U različitim istorijama i geografijama, on može biti nemački, italijanski, engleski, američki, japanski, hrvatski, srpski ili jogiletački, ali on pre svega ostaje fašizam. Zlo je zlo, čak i kada se obavlja u ime boga i nacije, pa nam onda deluje nekako zgodnije i lakše za gutanje. Fašizam je taj koji ubacuje žive ljude u vozove i autobuse, i zatim ih tretira Ciklonom-B po gasnim komorama ili pak kuršumima mitraljeza po bosanskim poljanama, svejedno. Jer nema razlike među njima. Međutim, ako pravimo kreativnu razliku između “našeg” i “njihovog” fašizma, to je lukavstvo uma odlika jedino podlaca, hohštaplera i hulja. A ukoliko, pred samima sobom, priželjkujemo kandidaturu u društvo pristojnih, dobronamernih i moralnih ljudi, poklonimo se žrtvama našeg sopstvenog fašizma u Potočarima. Kako se to stravično zlo ne bi ponovilo nikad.

(Tekst je prenesen iz lista “Danas”)

Ažurirano: Srijeda, 13 Rujan 2017 20:33
 
Podsjećanje na opservacije Radomira Konstantinovića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Rujan 2017 08:21

 

          

radomir konstatinovic thumb150_Egzistencija kao besmisleni rad

Pisao Radomir Konstantinović

Duh razočaranja kruži nad palankom. On je duh duha palan­ke kao zatvorenog sveta koji je za sebe stvaran samo po sopstvenom iskustvu stvarnosti kao onoga što poznaje svoj kraj. Taj duh izraža­va se, najčešće, u zahtevu za "krajnjim rešenjem", koji i jeste "zahtev" za razočaranjem jer je, neizbežno, zahtev za iluzijom koja je "ugrađena" u to razočaranje. Inercija koja vlada svetom duha palanke, uvek je od mesa ovog razočaranja. Ako je ona jemstvo palanačko-van-egzistencijalne "sigumosti" (sklonjenosti) izvan same egzistencije, ona se i traži, na način jedne podmukle lukavosti ovog duha koji želi da bude iluzoran da bi mogao da bude razočaran odnosno da bi, razočaranjem, mogao da stigne do ravnodušnosti koja se, kao ravnodušnost nepokreta, potpuno podudara sa ravnodušnošću nepokretnog sveta palanke. Ravnodušnost, koja je protivrečna kolektivno-utilitarističkom duhu palanke, jeste neizbežna njegova "životna" metoda. Ona je u samom načelu zatvorenosti kome se ovde služi, jedini i nezamenljivi način njegovog "života". Bez nje, ne bi mogla da se održi ova zatvorenost, i inače krajnje sumnjiva jer nužno protivstavljena egzistenciji koja se sa njome ne miri: radoznalost otvara a ne zatvara.

U tom smislu, ako duh palanke podržava ravnodušnost, on mora, na način jednog nesravnjivog lukavstva, da podržava i iluziju o mogućem "krajnjem rešenju" kao jemstvu svake sutrašnje ravnodušnosti, kao klici iz koje če njen svet kržljavosti i klonulosti da nikne. Svet duha palanke, zato, jeste svet neprestanog iluzionizma, bujnog cvetanja iluzija koje, u bujnosti svojoj, još brže venu. Krug, koji opisuje život duha palanke kao da polazi od ravnodušja i, preko iluzionizma, ponovo se vraća njemu: samim početkom svojim ravnodušje letargičnog jer uapstrahovanog, "stilizovanog" sveta maksimalno poreknute ličnosti koja traje, on izaziva, u individualnom iskustvu, poricanje ove vanlične ličnosti od sebe same, kao ovog izvora i jemstva ravnodušja, misao o odlasku, o bekstvu iz njega, o mogućnosti krajnjeg spasenja: svet ("grad" ili "priroda") kome se on protivi u svojoj vernosti zatvorenom, za ovu misao je apsolutno otvoren svet (ili apsolutno iracionalan), tačno onako kako je i za duh palanke. To je jedan nestvaran svet, a verom u njega duh pojedinačnosti produžava, sobom samim, duh palanke. Demistifikacija ove fikcije, pad ove iluzije, završava se velikom ravnodušnošću, potpunim poricanjem mogućnosti ma kakvog rešenja. Ideja o stvarnom kao krajnje (sa krajevima) stvarnom, produžena kroz vreme u "krajnje rešenje" jeste iluzionizam kao jemstvo ovog ravnodušja. Ovim iluzionizmom se duh palanke beskrajno stvara kao duh ravnodušnosti koja, zbog toga (jer nikada nije data iz same sebe) nije i ne može da bude ništa drugo nego izraz apsolutnog deziluzionizma, izraz ubeđenja da ništa "nikuda ne vodi", da ni u kakvom pregnuću, pa čak ni u pregnuću same egzistencije, nema nikakvog smisla.

Ažurirano: Utorak, 12 Rujan 2017 08:24
 
Reagiranje gospodina Dževdeta Alića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 08 Rujan 2017 22:09

 

CentarReagiranje gospodina Dževdeta Alića iz Sydney-a

(Na slici je ulaz u Centar, screenshot, FB-ABHCA)

Razlog mog javljanja na ovom svima otvorenom portalu je želja da objasnim i ukažem na jednu od mnogih neistina, a koju je plasirao Hasan Alijagić u svom intervjuu Micku Maslic-u.

U ovom samohvalisavom transu “on je započeo i završio gradnju Centra”. O njegovoj aktivnosti vezano za Bosansku zajednicu Sydney-a (tadašnji” Islamic community Sydney” ) mogu više reći ako zatreba. Odnosno, mogu javnosti iznijeti popratne činjenice vezane za nastanak te organizacije.

Tvrdnja da je tek njegovim izborom na mjesto predsjednika organizacije (2000-te godine) počela izgradnja Bosanskog centra je daleko od istine, da ne kažem LAŽ.

Dozvola za početak bilo kojeg građevinskog posla je mogla biti odobrena samo na osnovu prihvaćene arhitektonske i ostale dokumentacije. U Maslićevom interviju je to sve zanemareno i između redova pripisano ”čovjeku za sva vremena”, uprkos činjenici da je dozvola za izgradnju već bila odobrena.

Naime, izgradnja Centra je započela još 1995. godine. Osnova je bio novac od $ 40,000.00 koji je dobijen uz zalagnje naše sugrađanke Alme Olovčić. Taj novac je bio dovoljan da se obezbijedi materijal za noseće stubove koji su izgrađeni zahvaljujući Abidu Supuku i njegovoj kompaniji, koji su to odradili bez novčane nadoknade.

Neslaganje između dvije organizacije je zbunjivalo novopridošle izbjeglice - emigrante iz Bosne.

Na moj prijedlog, a bio sam predsjednik organizacije1998. godine, Skupština je jednoglasno donijela odluku o promjeni imena organizacije, kako se više ne bi dolazilo u konflikt sa matičnom islamskom zajednicom. U mom mandatu organizacija dobija ime ABHCA (Australijska Bosansko-Hercegovačka kulturna Asocijacija). Trebalo je još da u imenu bude i « sportska » pošto smo htjeli da uključimo  FK ,,Bossy’’, ali tadašnje rukovodstvo kluba je htjelo samostalno da djeluje.Tada aktivno počinjemo da mobiliziramo sve ljude. Na jednoj donatorskoj zabavi organizujemo video projekciju nacrta budućeg centra. Tom prilikom je prodato 620 ulaznica, sa parolom « svako po $ 300 dolara za izgradnju centra ». Isto veče je prikupljeno $43,000 i odmah započinjemo sa pripremom zemljišnih radova za izgradnju mrtve ploče (slab). Veliki doprinos za to ima rahmetli Jusuf Kenjar koji je iz kompanije u kojoj je radio, isposlovao četiri mašine potrebne za te radove i uz to volontirao na tim mašinama, tako da smo tu postigli ogromnu uštedu u novcu. Pronalazimo kontaktora koi je nesebično dao nisku cijenu, (Mustafa Hrvat) i on je bio izvođač radova na mrtvoj ploči.

Za sve spomenuto vrijeme Hasan Alijagić nije bio uključen u rad organizacije. Na moj prijedlog nekako je pristao da bude član građevinskog odbora.

Po završetku prve polovine mrtve ploče i sa početkom rada na drugoj polovini on je izabran za predsjednika organizacije.

Od tada, pa do sada, pristup organizaciji je moguć samo njegovim istomišljenicima. Istina u vezi godišnjih izvještaja je priča za sebe. Možete pitati za godišnji izvještaj, ali ćete na odgovor čekati deceniju i više, ako budete dovoljno sretni da vam u međuvremenu ne oduzmu zasluženo pravo doživotnog člana i zabrane pristup organizaciji.

Faktički, Bosanski Centar koji je izgrađen samoodricanjem naših dobrih ljudi postao je privatno vlasništvo, a sve pod parolom volonterskog rada. Taj “nesebični volonterski rad” traje već petneast godina. Ma dajte, ko hoće tako nešto da proguta, nazdravlje mu. Ekipa je poslije toliko godina razvila fenomenalan sklad u iznajmljivanju sale da bi bilo stvarno šteta mjenjati ih.

Uspješan poslovni poduhvat $$$$$. Kome u korist?

Današnja situacija je takva da je Centar postao ustanova za oporezivanje naših džepova. Kada hoćete da pogledate nekog estradnog umjetnika iz BiH morate podobro platiti za ulaz u “vaš” Centar koji ste svojim parama i dobrovoljnim radom izgradili. Dakle, da još jednom naglasim nije istina da je sve počelo dolaskom Hasana Alijagića za predsjednika ABHCA. Iznošenjem takvih neistina vrijeđa sve one koji su zaslužni za veliki dio urađenog posla. Naročito vrijeđa kompletan bošnjački korpus u Sydney-u, jer sam siguran da ne postoji niti jedan Bošnjak koji nije, koliko – toliko, doprinjeo izgradnji i razvoju našeg Centra.

Hvala, nastaviće se!

Ažurirano: Subota, 09 Rujan 2017 00:40
 
Podsjećanje na jednog ljigavca PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Rujan 2017 10:52

 

Emir-tri prstaŽivot u godinama prevare

Mr.sc. hadži Fatmir Alispahić

Mr. Fatmir Alispahić: Glumac Emir nije ni u jednom vaktu mogao izgubiti glavu, jer svakom vaktu aplaudirao i služio. Njegov život su „godine prevare“, jer je u tom životu bio i velikosrbin i velikomusliman, a i bojovnik HVO-a. Dok se pripremao genocid nad Bošnjacima, on je po mitinzima za „srboslaviju“ mahao sa tri prsta. Onda je postao pozorišni advokat bošnjačke žrtve, dakako, za pare. Za njega su „kapetan Hajro i sakakta djeca bosanska“ u istoj valuti kao i Lepa Brena i klanjanje dženaze crknutom krmetu.

Polemika koja je minule hefte izbila između reditelja Olivera Frljića i glumca Emira Hadžihafizbegovića nije bitna sama po sebi, koliko zbog podsjećanja na vrijeme u kome je bošnjačka zbilja gubila mjeru za realnost. Naime, glumca Emira je razljutilo što Frljić u svojoj predstavi, u negativnom kontekstu, koristi poklič iz njegovih „Godina prevare“: „Zakuni se narode moj krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikad nećeš! Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela!“ Polemika je postala slučaj jer se začas ispostavilo da je Glumac Emir taj koji je prvi halalio i Beogradu i Lepoj Breni.

Emirova predstava nastala je iz ambijenta u kome se javno zagovaralo da „nejma više zajedničkog života“, da „svaki Musliman treba imati svoga Srbina kojeg će pogubiti“, da će Bosna biti „muslimanska država sa muslimanskom ideologijom“, i sl. Događalo se to u Tuzli koja je pobrala brojna svjetska priznanja za zaštitu ljudskih prava. Očit je paradoks - da se gradu u kome se javno zagovara kršenje ljudskih prava, a lokalna vlast ništa ne čini da to spriječi, iz Evrope šalje pregršt nagrada za ljudska prava. Čak je i specijalni izvjestitelj UN Tadeuš Mazovjecki, u svome Izvještaju za ex-YU, Tuzlu naveo kao primjer kršenja ljudskih prava. Glumac Emir je s početka rata pripadao tom korpusu bošnjačkih zgubidana koji su, bez ikakve racionalne potrebe, zagovarali revanšizam prema Srbima, urlikali da „multikulture ne smije biti“, pravili masovne skupove muslimanskih intelektualaca na kojima su prijetili da će one koji se zalažu za multietničnost, poput Fatmira Alispahića, „nastojati sankcionisati svim nama dostupnim sredstvima“. A zašto njega?

Krv boje benzina

- „Uljezi koji u ime Muslimana zagovaraju protjerivanje pravoslavaca iz Tuzle, vrše gori i poganiji zločin prema vlastitom narodu, nego što su to učinili četnici. Legaliziraju sve užase koje su četnici učinili Muslimanima! Aboliraju srpske ratne zločince! Stavljaju pečat na sve što je srpska fašistička horda zamislila i uradila!, a Muslimane osuđuju da umjesto u svojoj zemlji žive u dva-tri opkoljena grada. A ako Muslimani prihvate tu igru, potpisali su svoj duhovni i fizički kraj!“ – piše(m), između ostalog, u tekstu „Krv boje benzina“ koji je objavljen u tuzlanskom „Frontu slobode“ 11. decembra 1992. godine.

Iz ovog citata razaznajemo da je neko u Tuzli javno zagovarao protjerivanje Srba i da je neko javno, u ime časti bošnjačke žrtve, ustao protiv te gluposti. Između redova se može pročitati da organi vlasti, lokalni i pravosudni, nisu reagirali na to zagovaranje etničkog čišćenja, čim na to reagira jedan pojedinac. A taj pojedinac će već 17. decembra 1992. biti proglašen četnikom, od strane glasila „Zmaj od Bosne“, iza kojeg su javno stajale muslimanske institucije Tuzle („Krv boje benzina“ ti je propusnica za drugu stranu fronte. Četnici će te objeručke prihvatiti. Ti si od 11.12.'92. ČETNIK!). Poruka je bila jasna: ko god se usudi da brani lojalne Srbe, u ime bosanskog zajedništva, doživjet će javni poziv na linč.

Ažurirano: Utorak, 05 Rujan 2017 10:54
 
Teror islamske države, opasnost od rata na Korejskom poluotoku, kriza u Venecueli, a više niko ne progovara o Palestini i Palestincima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 03 Rujan 2017 12:03

 

Naselje na Zapadnoj obaliIzrael planira naseliti milion jevrejskih doseljenika na Zapadnu obalu

 

Abdullah Nasup

(Na slici je samo jedno od naselja izgrađenih, kao i sva ostala, na zemlji otetoj od njenih vjekovnih vlasnika)

Naftali Bennett, ministar obrazovanja u izraelskoj vladi obećao je da će njegova vlada spriječiti osnivanje nezavisne palestinske države i da će na Zapadnoj obali izgraditi kolonizatorska naselja za milion doseljenika. 

Izraelski kanal Sedam, prenio je izjavu Bennetta povodom obilježavanja četrdesete godišnjice od osnivanja kolonizatorskog naselja „Beit El” na Zapadnoj obali: „Ja znam da postoje oni koji su govorili o viziji palestinske države, ali sad je svima jasno da se to neće dogoditi, i, pošto se neće dogoditi, vrijeme je za promjenu stvarnosti.

Lider prokolonizatorske izraelske stranke HaBayit HaYehudi (Židovski dom) poručio je kako je vrijeme da Izrael uspostavi svoj suverenitet nad Judejom i Samarijom, misleći pod time na Zapadnu obalu. On je pozvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da poduzme taj korak i na tom području nametne potpuni cionistički suverenitet.

„Znam da se to neće svidjeti nekima u Evropi, kao što se bivšem američkom predsjedniku Jimmyju Carteru nije svidjelo kada smo izgradili ovo naselje „Beit El”. On se tome protivio, a sada ovdje živi 6.500 stanovnika. Nije važno šta oni tamo govore – važno je šta se ovdje dešava. Niko nas neće zaustaviti! Naša vizija je da naselimo milion stanovnika u Judeji i Samariji ( Zapadna obala).“, kazao je.

Unatoč protestima palestinske strane, te arapskih i međunarodnih instanci, i njihovog protivljenja nastavku izgradnje doseljeničkih naselja, izraelska vlada je u posljednjih nekoliko godina pojačala aktivnosti na izgradnji te vrste naselja na zapadnoj obali.

Prema statistiškim podacima izrelskog Državnog zavoda za statistiku broj doseljeničkih naselja na zapadnoj obali povećan je za 70% u jednoj godini. Broj doseljenika naseljenih na Zapadnu obalu premašuje 600.000, od čega je u Jeruzalem doseljeno 200.000. Oni su uzrok stalnih tenzija s oko 2,6 miliona Palestinaca koji žive na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu, okupiranom 1967.

Poznati arapski politički analitičar, Palestinac Yaser Zaatreh, smatra: „Problem izgradnje kolonizatorskih naselja vraća nas na samu srž cionističkog projekta koji se temelji na otimačini tuđe zemlje i protjerivanju njenih vlasnika.“ Zaatreh ističe da će cionističke snage nastaviti taj svoj projekat, osim ako naiđu na efikasan otpor koji će ih silom natjerati da odustanu. On je u nizu statusa na društvenoj mreži Twitter, kazao kao su izjave cionističkih vođa o njihovoj čvrstoj namjeri da spriječe osnivanje palestinske države i da će nastaviti izgradnju kolonizacijskih naselja, jasna poruka adresirana na palestinsko političko vođstvo koje se pravi nemušto kako bi izbjeglo odgovor na ovo pitanje.

„Oni koji nam „prodaju“ priču o pregovorima savršeno su svjesni da nema rješenja sa Netanyahuom i drugima, i da nijedna izraelska vlada neće prihvatiti palestinske zahtjeve, ali oni jure za iluzijom bježeći od mogućnosti efikasnog otpora.”, objasnio je Yaser Zaatreh.

(Preneseno iz SAFF-a od 31.8.2017)

Ažurirano: Nedjelja, 03 Rujan 2017 12:07
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 44

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search