LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
O jednom derviškom redu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 14 Kolovoz 2017 10:21

 

Jasna SamicBektašije

Prof.Dr Jasna Šamić, Pariz - Sarajevo 

Za one koji ništa ne znaju o Bektašijama, važno je istaći da je i za njih najvažnija ljubav prema jedinoj Istini, i Realnosti, Bogu. Kao red su nastali u 13. stoljeću, okupljajući se oko tvorca Hadži Bektaša Velija. Stoljećima nakon njegove smrti, Bektašije teže ka čistoti srca i duše, i prenose doktrinu koju je osnivač reda zacrtao, gdje je podvučena jednakost između religija, jednakost između spolova, ljubav prema znanju… Oni poštuju i Muhammada i Alija, gotovo na isti način, a Ali je putem Proroka podario islamskom svijetu mističko znanje i mističku svjetlost. U Albaniji, Bektašije su jedan od devet redova, ali se istovremeno smatraju i zasebnom religijom. Religije koje u harmoniji žive u toj zemlji su sljedeće: (sunitski) muslimani, pravoslavci, katolici i Bektašije. Od 1929. Ili  1930.godine, Albanija je centar Bektašija cijelog svijeta, a njihov vrhovni duhovni vođa je Hadži Dede Baba Edmond Brahimaj. Velik broj Bektašija postoji i u Turskoj, na Kosovu, u Grčkoj, Makedoniji, Bugarskoj, Crnoj Gori, Egiptu i SADu. Kao najvažnije mjesto hodočašća Bektašija smatra se planina Tomori, kraj grada Berati, a odvija se svake godine između 20. i 25. augusta. Hadž je posvećen Muhammadovom zetu, Aliju. Mjesto betašijskog kulta je tekija.  Često Bektašije svrstavaju u isti pokret sa Alevidima i nazivaju ga bektašijsko-alevidski, čemu se Bektašije iz Tirane opiru.

Alevidi imaju zikr koji se zove Sema i sličan je mevlevijskom, jer plešu okrećući se istovremeno i oko sebe i oko svog vođe, ili oko vatre. Za razliku od Mevelvija, ovaj   ritual izvode i žene i muškarci zajedno, uz zvuke udaraljki i drugih instrumenata (vjerovatno i uz nej, vrste flaute). Oni ne vjeruju u zagrobni život i smatraju da su raj i pakao na zemlji.

Mnoge Bektašije dovode u vezu sa hurufijskim pokretom, jer su se Hurufije pridružile Hadži Bektašu Veliju. Ovi posljednji u crtama ljudskog lica nalaze Božije simbole, kao i u slovima arapskog alfabeta (otud naziv od riječi “huruf” – slova). Hurufije inače   dovode u vezu s hrišćanstvom jer zagovaraju pomirenje među svim relgijama, pa su  stoga njihovi predstavnici proganjani, a hurufijski pjesnik Nesimi živ odran zbog svojih ujbjeđenja 1408. godine.

Ličnost Sari Saltuka iz 13. vijeka, (babaijski šejh koji se 1261. nastanjuje u Dobrudži), opisan je u jednom epu kao derviš gazija koji ubija zmaja poput Svetog Đorđa. Smatra se da su, zahvaljujući njemu, mnogi hrišćani primili islam. Ova legendarna ličnost usko je vezana za Bektašije i oni ga smatraju svojim pokroviteljem.

Smatra se takođe da je u bektašizmu prisutno mnogo elemenata drugih vjerovanja, posebno šamanizma, a da su balkanski Bektašije pod jakim uticajem hrišćanstva. Ideja o trojstvu  Bog, Muhammad i Ali, davanje hljeba, sira i vina za vrijeme obreda, hrišćanskog su porijekla. Slavljenje Alija i njegovih sinova, Hasana i Huseina, vezuje ih za duodecimanske imame i otud naziv Alevidi, ili Alijanci. Podsjetimo se da se šiiti inače djele na one koji vjeruju u sedam ili u dvanaest imama. Posljednji će biti Mahdi koji će spasiti svijet. Za razliku od ostalih mističkih redova, sunitskog opredjeljenja, u bektašijskim obredima, skrivanje ženske kose nije uobičajeno - kao što sam već pomenula, žene učestvuju ravnopravno s muškarcima na tim svečanostima. Ovaj običaj, toliko osuđivan od strane sunita, smatra se takođe naslijeđem predislamskog perioda.

Na čelu bektašijskog reda, na samom vrhu hijerarhijske ljestvice, nalazi se pir, ili dede, iza njega dolazi baba, odnosno kalife/halife, pa tek potom šejhovi (kod njih u značenju derviš, a ne duhovni vođa), odnosno muridi i muhibbi. Za razliku od ostalih, sunitskih redova gdje ovi posljednji (muhibbi) predstavljaju samo simpatizere, ovdje su oni pravi derviši koji su položili zakletvu i pristupili redu. Ašikom se naziva simpatizer (za razliku od drugih sunitskih redova gdje je ašik, pak, pravi derviš). Ipak, pristup ritualnom obredu, bektašijskom ašiku nije dopušten. Prema riječima Tahir Babe, šejha iz Džakovice, razlika između babe i halife je ta što halifa postavlja novog babu, a baba to ne može.

Bektašizam je ostavio dubokog traga na cjelokupni život Osmanskog carstva. Smatrali su ga oduvijek slobodnijim i demokratskijim od ostalih redova. Njihove pristalice su bili široki društveni slojevi, počev od seljaštva sve do visoke aristokracije. Činjenica da su Bektašije bile u fra-masonskim ložama nije više nikakva tajna. Smatra se da je konačno formiranje reda u organizacijskom pogledu učinio Balim Sultan (umro 1516.), koji je zbog toga nazvan Piri Sani - Drugi Pir.

To što su bektašije imali veoma mnogo uspjeha među stanovnicima Balkana, mnogi objašnjavaju njihovim vezama sa janjičarima koji su bili hrišćanskog porijekla i kojima je demokratičnost ovog bratstva bila bliža nego vjerovanje ostalih sufijskih sunitskih redova.

Nakon reforme Mahmuda II kojom se ukida janjičarski red (19.v.), Bektašije, na koje se do tada gleda sa podozrenjem, još više se zatvaraju u sebe. S tim u vezi do posebnog značaja od tada dolazi tzv. bektašijska tajna.  

Odlaskom Turaka, a posebno Austrougarske sa Balkana, gotovo sasvim i takorekuć preko noći, nestaje Bektašija u Bosni. Najzad, oni tu nikada nisu imali naročitog uspjeha, s obzirom da je Bosna bila izrazito sunitska sredina. Paradoks je, međutim, sljedeći: Bektašije, kao izrazito heterodoksni pripadnici islama i duhovnog pokreta u ovoj religiji, uvijek su postojali samo u sunitskim sredinama, nikad u šiitskim. 

Ažurirano: Ponedjeljak, 14 Kolovoz 2017 10:23
 
Sjećanje na Izeta Nanića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 12 Kolovoz 2017 19:34

 

Izet NanicNa Izeta se hiljade ljeta čekalo

Jasmin Grošić

Tradicija je Krajišnika da imaju svoje vođe i heroje. Svako stoljeće prođe u znaku jednog od njih. Zajedničko im je svima njihova borba za Bosnu i Bošnjake, njihova hrabrost, ustrajnost i žrtva. Skoro svaki od njih položio je život za odbranu svog vatana i naroda i otišao u vječnost. Njihova djela ostala su da žive u pjesmama i pričama. Još davno, svoje mjesto u pričama i pjesmama našli su slavni krajišnici Hasan-paša Predojević, braća Hrnjice, Mustaj-beg Hasumović, Tale Ličanin, Huska Miljković...

Posljednja borba za opstanak Bosne i Bošnjaka iznjedrila je nove junake i heroje. Najslavniji među njima jeste šehid i komandant Izet Nanić. Da je živio u vrijeme braće Hrnjica, o njemu bi se stoljećima na sijelima pričalo i pjevalo. Ali, Stvoritelj nije htio da svi junaci budu rođeni u isto vrijeme, pa je komandanta Izeta ostavio za neko drugo vrijeme. Za puno teži i krvaviji vakat.

300 NANIĆEVI H LAVOVA

Legendarni bužimski komandant došao je u sudbonosnom trenutku po Bosnu i Bošnjake. S odjekom prvih eksplozija i pucnjeva, s vriskom ucviljene siročadi i jaukom ranjenih, putovao je i glas o novom junaku, vođi koji od dušmana brani svoj narod i domovinu. Bužimljani su među Krajišnicima bili posebno cijenjeni kao hrabri, sposobni i odani ljudi. U svakom od njih živio je duh nekog od naših epskih junaka, u svakom od njih spavao je neustrašivi zmaj kojeg je samo trebalo probuditi. Kada je Izet Nanić došao na čelo Bužimljana, svojih komšija, prijatelja, školskih drugova i poznanika, u svakom od njih probudio se taj zmaj i krenuli su da junaštvom i pobjedama ispisuju najljepše stranice naše historije. Prvi su u Bosni i Hercegovini oslobodili cjelokupan teritorij svoje općine, stavili su pod kontrolu državnu granicu s Republikom Hrvatskom, za samo jednu noć potpuno su rasturili višestruko brojniju vojsku izdajnika Fikreta Abdića i oslobodili Veliku Kladušu. Proveli su vojnu operaciju “Munja 93”, kojom su srušili mit o nepobjedivosti Karadžićeve armade. Uz minimalne gubitke, slabo opremljeni i naoružani, likvidirali su više od 160 agresorskih vojnika, nekoliko stotina ih ranili, a najelitnije jedinice VRS, koje su narednih dana dolazile u ispomoć, natjerali u bijeg.

“Nakon što smo oslobodili Ćorkovaču, krenuli smo u pripreme za ‘Munju’. S ovih pozicija komandant je rukovodio ‘Munjom 93’, koja je jedna od najblistavijih pobjeda 505. brigade, a mogu reći i Armije RBiH, ako znamo da je u ovu bitku pola ljudi išlo nenaoružano. Poslije proboja udarnih grupa i zarobljavanja naoružanja dolazile su jedinice bez oružja, naoružavali se, popunjavali municijom i kretali naprijed”, priča za Stav jedan od Nanićevih najbližih saradnika i operativac 505. viteške bužimske brigade Šefik Veladžić Šeki.

Neustrašivi Bužimljani natjerali su u bijeg i “slavne četničke junake” Mladića, Talića, Kobca, Legiju i ostale koji su se sukobili s njima. Tokom trajanja četničke ofanzive “Breza 94”, komandant Nanić, sa svega 300 boraca 505. viteške bužimske brigade, teško je porazio 7.000 Mladićevih najboljih ubica. U srpskim redovima dosta je bilo dobrovoljaca iz Srbije koji su došli da ubijaju, siluju i pljačkaju. Zaboravili su da u okršaju protiv Nanićevih Bužimljana treba imati puno više od oružja i puke sreće.

“Nakon okršaja sa snagama Fikreta Abdića, krenula je četnička ofanziva na Bužim pod nazivom ‘Breza 94’, kojom je rukovodio Ratko Mladić. Pred početak ofanzive rekao je: ‘Ovdje je sve najbolje što ima srpska vojska i mi moramo za sedam dana ući u Bužim i slomiti kičmu 5. korpusa, a za 15 dana s bužimskom gredom spojiti se s ostalim našim snagama i zauzeti Bihaćki džep.’ Nakon iscrpljujuće borbe, Mladiću to nije pošlo za rukom iako je imao 7.000 vojnika. Mi smo 12. Septembra 1994. godine, po pripremi i zapovijesti komandanta Nanića, izvršili kontraudar. S 300 boraca udarili smo direktno na komandu Mladićeve svite i razbili potpuno Mladićevu vojsku i oslobodili taj dio terena. Prestala je njihova prijetnja. U toj je bici ranjen i Mladić”, priča Šefik Veladžić.

Koliko je snažan bio udar bužimskih vitezova, govori činjenica da su mnogi četnici bosonogi bježali kroz kupine samo da se spase. Bježali su Mladić i Talić. Mladić je ostavio svoj džip i torbu s dokumentima u kojima se moglo vidjeti da je Bužimu bio namijenio istu sudbinu kao i Srebrenici nepunih godinu dana kasnije. Ovim činom, komandant Nanić jasno je zločincima dao do znanja da nemaju posla s nenaoružanim civilima, ženama i djecom, već s istinskim gazijama i potomcima svojih neustrašivih djedova Krajišnika.

Ažurirano: Subota, 12 Kolovoz 2017 19:36
 
Sjećanje na Šeher Banja Luku PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 06 Kolovoz 2017 14:35

 

BL lipeSjećanje na miris lipe

Aljoša Mujagić, Kitchener, Kanada

(na fotografiji Bedrudina Gušića je mirisna aleja lipa jednog grada koji je bio zaista potaman za svakog čovjeka)

U gradu u koji su me otjerali lipe cvjetaju u Julu. Pojedine ulice kao i u Banja Luci sa obje strane imaju drvorede lipa koje su ovih dana u punom cvatu. Miris koji se širi čitavom ulicom i okolinom, pa iako "to nije to", vraća me u dane kada sam isti miris ćutio u našem gradu na obalama smaragdne rijeke. Idem ulicom i berem lipu, za čaj u dugim zimskim noćima i prisjećam se dječaka sa kesama, najčesće platnenim, koje su im sašile majke, kako se pentraju po već poodraslim lipama u ulici Kozarskoj, od stare stanice milicije na uglu ulica Fadila Maglajlića i Titove, koja se protezala kroz skoro čitavu Banja Luku, pa do Gornjeg Šehera.

Nigdje lipa nije mirisala kao u Banja Luci u mjesecu Junu kada je ona tamo bila u punom cvatu. Pričalo se, dok su još nebom letjeli dvokrilni avioni, da se njen miris osjeti na više od četiri stotine metara.

Mi dječaci koji smo stanovali u kraju koji je zvan Medrski, a najviše se odnosio na naselje blizu Vrbasa i Studenca čije se hladne vode napijasmo u mladim danima za vrijeme kupanja i sunačanja na obalama i na sedrama gdje se igralo "ganje", a za one manje obdarene plivače završavalo u obližnjem tihaku nizvodno od Studenca, visili smo na lipama u mjesecu Lipnju ili Junu.

Moji drugari iz škole ili sa livada na kojima smo ljeti bespoštedno udarali krpenjaču, gumene lopte i na kraju pravu nogometnu loptu, fudbal, tih dana su se pentrali po lipama i prikupljali mirisni cvat za predivni čaj koji će nas, u zimsko doba, vratiti u tople dane ljeta svojim ukusom i mirisom, posebno ako je zaslađen medom, koji je u to doba, još izraženog poratnog siromaštva, bio rjeđa slastica po našim kućama.

Tone, Koke-Zvonko, Lasta-Mehmedalija, Ivica, Saltaga, Fikret i mnogi koji prodefilovaše mojim djetinjstvom skupljahu po uputama naših majki prvo zovu, a kasnije lipu za čajeve koji su nas liječili od prehlada, kojekakvih upala, a najviše jačali naše organizme željne hrane bogate vitaminima, u periodu našeg odrastanja. Bilo je to vrijeme kada se od 10 deka faširanog mesa pravila šerpa filovanih paprika, doduše najviše sa rižom, ali se ipak pomalo osjećalo i meso. Danas kada oni koji se bave prehranom savjetuju da se manje jede mesa, naročito crvenog, a po nekima i sveg ostalog mesa, nismo ni znali koliko smo se zdravo najčešće vegetarijanski hranili od krompiruša, zeljanica od žare ili špinata, kljukuša, maslenica i sličnih jela baziranih na brašnu ili krompiru. Ćevapi su mirisali daleko i guštalo se nadugo kada bi nas otac počastio malom porcijom ćevapa. To mu je dolazilo kao neka specijalna nagrada koju smo jeli i zubima i očima.

Ažurirano: Nedjelja, 06 Kolovoz 2017 22:29
 
Dioptrija Vedrane Rudan PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 04 Kolovoz 2017 14:50

 

Vedrana RudanKonačno rješenje

Vedrana Rudan, Rijeka

Svi mi koji puni strave gledamo masakr palestinske djece zgađeni smo šutnjom svijeta. Evropa je zauzeta blokiranjem Putinovih računa, Amerika svim snagama apelira na obje strane da se smire, u međuvremenu Izraelcima prodaje oružje. Arapi na Palestince gledaju kao Ameri na crnce, Francuzi i Talijani na Cigane, Nijemci na Turke, Hrvati na Srbe, Srbi na Hrvate, jedni i drugi na Cigane i Šiptare, Šiptari na jedne i druge… Tko bi sve mogao nabrojiti mrzitelje i one koje se mrzi. Čitav svijet je bio i ostao dolina mržnje.

Kad čovjek malo bolje pogleda ili kad progleda, jesmo li ikad živjeli u miru? Uvijek su negdje djeca ginula. Danas je problem internet. Ne možeš ubiti bebu u Gazi, ma koliko se čitav svijet ujedinio u mržnji protiv Palestinaca, a da se to odmah ne ukaže na svim svjetskim ekranima. Ljudi, ma kakvi bili, ne vole mrtve bebe. Zato ubojice šalju jasnu poruku, i palestinski embrij je samo pripadnik Hamasa. Ima budala koje ne puše tu priču iako svi znamo, otkako su pali oni Blizanci, postoji samo arapski terorizam. Svi drugi su samoobrana.

Kako sačuvati duševni mir u sobi u kojoj ne možeš pobjeći od mrtve palestinske djece? Preciznije, kako mogu sačuvati duševni mir oni koji misle da su Palestinci ljudi? Nema nas puno al’ nas ima. Osjećaj bijesa te ubija. Osjećaj nemoći u tebi budi bijes. I tako u krug. Gledaš na plaži vrištavu dječicu kako skaču u more, pokazuju mami i tati da mogu plivati “bez narukvica”, nisu djeca tvoja ali te veseli njihova sreća, sva su djeca na svijetu neodoljiva jer su obuzeta ogromnom životnom radošću.

Gledaš ih, smiješiš se a onda im bomba otkida glavu, krvavo, sitno tijelo pluta prema pučini, mrtva majka leži na plaži, deset metara dalje njena ruka drži lopaticu… Kako obrisati slike koje te progone?

Vrištati? Tko će te čuti? Lupati po tipkovnici? Oni koji te čitaju nemoćni su poput tebe. Moćni su jednostavno odlučili konačno riješiti pitanje Gaze. Konačno rješenje? Jes! Evo mi utjehe.

Konačno rješenje nije funkcioniralo iako je zločinac bio maštovit. Plin, bombe, masakri, odovoženje u kocentracijske logore, ubijanje trudnica, pretvaranje ljudskih bića u sapun, gušenje beba… Rezanje vratova, umlaćivanje batom, bacanje bebe u zrak i dočekivanje njenog tjelešca na nož… Uzalud. Uzalud. UZALUD!

Da, možda bih u proučavanju povijesti mogla naći mir? Kupiti nekoliko knjiga o Holokaustu? Holokaust bi mi mogao biti utjeha. Što im je sve Hitler radio a vidi šefa izraelske vlade danas. Momak sa sedam života.

Sigurna sam, povijest se tako predvidivo ponavlja, za deset, dvadeset ili trideset godina moji će unuci liti suze nad mrtvim židovskim bebama. Ako do toga dođe prije i ja ću s njima plakati.

(Tekst je preuzet sa bloga Vedrane Rudan)

Ažurirano: Petak, 04 Kolovoz 2017 14:53
 
Zapis PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:55

 

Zijina majkaZapis o majci

Zijad Haračić, Sydney

Do agresije na Bosnu i Hercegovinu nisam nikada pomislio da će mi ova majčina priča pasti na um i da će se zločini u periodu od 1992. do 1995. godine odvijati po istoj matrici. Nisam jedini koji je to shvatio. Film “Remake” režisera Dine Mustafića govori upravo o istoj zločinačkoj pojavi.

Helem, još kao dijete sam saznao da su moji, sa majčine strane, porijeklom iz Foče. Begovska porodica Šuvalija. Nije mi značilo ništa ni što “sam dvostruki beg”, kako je to moja tetka Sehija znala reći. Tada mi nije bilo jasno šta bi to trebalo da znači. Prvo, nisam znao šta je to biti beg a drugo, i da sam znao, nigdje tragova od tog begluka nisam vidio. Tek će mi vrijeme donijeti nove informacije i nova shvatanja onoga što se dogodilo desetak godina prije mog rođenja.

Dijete k’o dijete, sluša, vidi, zapaža, ali uglavnom ne reaguje na to, kao da mu na jedno uho ulazi, a na drugo izlazi. Tek budućnost aktivira neke od tih nesvjesno pohranjenih informacija zavisno od nadolazećih doživljaja, događaja i situacija.

Ne mogu reći da mi je ovo što ću ovdje zapisati bilo rečeno sa nekom porukom, da se čuvam, da zapamtim, da se ne zaboravi. Ne, čak nasuprot, tada sam imao utisak, a i danas ga imam, da mi je rahmetli mati to ispričala bez prevelikog osuđivanja. Ne bez osude, ne bez bola, ali ipak nekako dokumentaristički, bez nakane da me zatruje mržnjom. Ne znam, valjda je već tih ’60-tih ovladalo bratstvo i jedinstvo tako da je i ta priča bila sa manje emocija.

A šta mi je majka Safija tada ispričala?

Stanovali su kraj Aladža džamije u Foči. Nastupila je 1943. godina poznata po pokolju muslimana od strane četnika. Skoro je gosp. Filipović ovdje na OKU objavio isječke iz knjige Milovana Đilasa “Bošnjak Adil Zulfikarpašić” u kojima se moglo pročitati koliko je Adil-beg bio afektiran obimom zločina nad muslimanima Foče, kao i cijelog Podrinja. Moja nena Mujesira i dedo Muhamed pješke izbjegoše sa četvero djece u Sarajevo, preko Jabuke, Rogatice, Pala, tako nekako. Istina, najstariji daidža Hasan je imao 19 godina, pa se može reći da nije bio dijete. Najmlađi, daidža Husein je imao 6 godina. Cijeli put su ga nosili u naramku, dedo, nena i daidža Hasan. Ostade imanje u Foči, ostade begovat, postadoše sarajevska sirotinja.

Mati je tada, te 1943. imala 9 godina, ali je imala odlično pamćenje tog vremena, imena ljudi i događaja.

U jednoj zgodi mi je ispričala kako je u Foči bila jedna begovska familija koja je drđala nekog Čedu da živi kod njih i da služi porodicu. Momak iz okolnih sela. Da ga oni nisu uposlili, gubio bi vrijeme u neradu i siromaštvu ili bi bio “uzet” od neke druge porodice da radi to isto. Ni halata ni zanata, što kažu naši ljudi. Bio je to običaj u taj vakat da dobro stojeće familije imaju poslugu. Njima je trebala mladenačka radna snaga, a Čedi je trebao način da preživi, da ne bude teret nekom svom, ako je i imao koga svog.

Ne znam, ali pretpostavljam, bilo je dobrih i loših momenata u tom njihovom životu. Bez obzira što mu je to bilo zaposlenje, slično kao što bi neko danas dobio zaposlenje kod nekog privatnika, vjerujem da se Čedo nakupio bijesa na svoje gazde. Malo je tih koji su “donji” a da se ne nakupe bijesa na “gornje”. Čak i kada za to nema stvarnih razloga, ljudska priroda je to, a kamo li ako ih ima. Je li Čedo imao razloga za bijes na svoje gazde ili nije, ne znam. Tada kada mi je ispričano šta će se desiti, nisam pitao.

Došla je i ta 1943. godina. Četnici kolji li kolji i trijebe muslimansko stanovništvo Foče. U jednom su dijelu grada pokupili žene i djecu, ponekog muškarca i sve potrpali u jednu kuću koju su zapalili zajedno sa ljudima u njoj. Repriza će se desiti 1992. u Višegradu. Ništa slučajno i ništa bez već poznate matrice. Déjà vu!

Ažurirano: Četvrtak, 03 Kolovoz 2017 07:58
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 42

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search