LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 25 Svibanj 2018 18:25

 

Tuzla-glavna ulicaPoremećeni život (2)

Ivan Berisov, Portugal

Dok je mama pohađala gimnaziju i marljivo učila, ujak je studirao građevinu u Beogradu, ali izgleda da se više zabavljao nego studirao. Kada je 1938. godine maturirala on se već četiri godine nalazio u Beogradu. Očito mu se nije žurio, nije polagao ispite i kako izgleda nije se ni najmanje opterećivao time što je njegova porodica odvajala poveliku svotu za troškove njegovog studiranja i života u Beogradu i to od dedine skromne profesorske plate. Iako ga na riječima nije osuđivala, dok je o tome govorila, u maminom glasu se primjećivala blaga sjeta.

Po svemu sudeći računala je na to kako će njen brat na vrijeme okončati fakultet, a onda bi  i ona, kako se nadala, dobila šansu studirati. Kada se ujak nakon pet godina, 1939., ne završivši studije, vratio svojim roditeljima u Tuzlu, za to više nije bilo vremena. Kako im ne bi bio na grbači (još bi im samo to trebalo) zaposlio se kao neki službenik na administrativnim poslovima u rudniku Kreka. Njegov neuspjeh ih je svakako razočarao, ali sa druge strane malo im je laknulo, jer su otpali izdaci za studije, a osim toga i on je sa svojom platom počeo, koliko – toliko, doprinositi porodici.

No, to poboljšanje njihovih životnih prilika kratko je potrajalo, zapravo nešto više od jedne godine. Naime od kraja marta 1941. zahvatio ih je vihor događaja koji će im u naredne četiri godine u velikoj mjeri poremetiti živote, kao i živote mnogih njihovih sugrađana, a u jednom momentu, koji ću kasnije opisati, dovesti ih na ivicu opstanka. Kao već potpuno stasala djevojka mama je bila spremna za udaju i imala je nekoliko ponuda. Međutim, dok se predomišljala, na njihovu zemlju, a okviru nje i na Bosnu, se iznenada sručio čitav niz tegobnih događaja zbog kojih su im bili poremećeni svi planovi. Niti se mama udala, a niti se ujak oženio. Sve će to uslijediti tek poslije rata, a osim toga i ujak će konačno završiti svoje studije, ali ovaj put ne u Beogradu, već u Zagrebu.

Krah relativno mirnog života započeo je 27. marta 1941. tri dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu čime se u ratu i u pripremi novog svjetskog poretka zapravo stavila na stranu Njemačke i Italije. U Beogradu je tog dana izveden državni udar koji je, kako se danas sve više tvrdi, organizovala britanska obavještajna služba. Vojnim udarom je zbačena vlada Cvetković-Maček koja je u pronjemačkom stilu u Beču potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Hitler je tu neočekivanu promjenu od “gotovine na veresiju” primio kao ličnu uvredu i u bijesu odlučio da Jugoslaviju, kako je rekao vještačku tvorevinu pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i svjetske masonerije, zbrisati sa zemljopisne mape. U narednih nekoliko dana u susjednim zemljama, osim u Grčkoj, počele su se gomilati trupe za napad. Nova vlada je diplomatski pokušala ublažiti Hitlerov gnjev, ali u tome nije uspjela. Sve više je postajala svjesna kako je napad neminovan, pa se zbog toga počela spremati za odbranu. Zadatak nije bio nimalo lak, jer je trebalo braniti granicu koja se protezala na tri hiljade kilometara. No, ipak je pokušala. Izvršena je djelomična mobilizacija koja je obuhvatila preko milijun vojnika i zatim pokrenuta glavnina divizija prema granicama. Komanda je slijedila ratni plan R-41, zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već bile stacionirane njemačke trupe koje su se spremale upasti i u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje 27 divizija duž svih svojih granica osim prema Grčkoj, ali je do granica pred sami rat stiglo samo 11. Planom se predviđalo da će divizije pravovremeno stići na granice, primiti prvi napad, usporiti ga i zatim se postupno povlačiti prema Grčkoj, gdje bi uz pomoć britanske vojske stacionirane u toj zemlji,  bio zaustavljen napad i uspostavljen front. Moj djed je u to vrijeme imao 54 godine i nalazio se u pričuvi 4. konjičkog puka armije Kraljevine Jugoslavije i zbog toga u rat nije krenuo. Ujak je imao 26. godina, ali iz meni nepoznatih razloga, možda zbog potreba rudnika Kreka, nije bio mobilisan. Začudo nije bio mobilisan ni kasnije, niti u domobrane, niti u pomoćne (radne) jedinice Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Kako mu je to uspjelo ostalo je potpuno nejasno. Jednostavno mi je promaklo pitati mamu o tome.

Ažurirano: Petak, 25 Svibanj 2018 18:27
 
Dioptrija gospodina Nedima Hasića PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 22 Svibanj 2018 20:21

 

Sirenje IzraelaDržavu su pravili oružjem i nasiljem

Nedim Hasić, Sarajevo

U ljeto 1882. godine parobrodi iz Evrope usidrili su se na obalama Palestine. Vlasti Osmanskog carstva odbijale su im pristup svojim lukama. Zbog toga su se prvi Jevreji iz Rusije i Rumunije obreli u obećanoj zemlji. Bilo ih je raznih profila: intelektualci, muzičari, ali i obične porodice. Tokom sljedećih 20 godina došlo ih je oko 30.000. Došli su ostati u Palestini. Bez diskriminacije, bez straha i pogroma. Ovaj val imigracije krajem 19. stoljeća ono je što se u jevrejskoj historiji naziva “prvom alijom”. Tako su se Jevreji naselili u Palestini i pomiješali s tamošnjim muslimanskim i kršćanskim stanovništvom. Godine 1882, kada je počela alija, samo 13.000 Jevreja živjelo je među 27.000 kršćana i 300.000 muslimana. Bili su to prvi cionisti koji su vjerovali u izgradnju jevrejske države u svojoj biblijskoj domovini.

Pomoć Rotschilda

A sve je, zapravo, počelo godinu dana ranije, 1881, nakon ubistva ruskog cara Aleksandra II. Tada je počeo pogrom Jevreja u toj zemlji. Pljačkane su trgovine, uništavane kuće, ubijani ljudi. Stotine mrtvih, hiljade ranjenih, na desetine silovanih žena i šteta koja se mjerila milionima rubalja. Jevreji su ionako decenijama bili diskriminirani u carskoj Rusiji. Bila im je zabranjena kupovina zemlje, živjeli su samo u posebno određenim područjima, bilo im je zabranjeno obavljati razne dužnosti. Jedino su redovno pozivani u vojsku. Carska policija žmirila je na oba oka kada su ubistva i pljačke bili u pitanju. Jevreji, posebice njihovi intelektualci, osjećali su se izdanima. Desetljećima su se pokušavali asimilirati i nisu u tome uspijevali. Godine 1882. Leon Pinsker, liječnik iz Odese, anonimno objavljuje članak u kojem poziva na jedinstvo i odlazak u zemlju u kojoj će živjeti dostojanstveno. “Veliki komad zemljišta za našu jadnu braću koja bi trebala ostati naše vlasništvo i iz koje nas nikakav stranac ne može istjerati.” Ta je zemlja, naravno, bila Palestina. Ali, tada su budući jevrejski naseljenici smatrali kako bi tamo trebali kupiti zemlju, ne pljačkati ili je jednostavno oteti. Pinskerovo pisanje bilo je osobito popularno među Jevrejima Istočne Evrope.

Arapi nisu isprva prema prvim doseljenicima bili neprijateljski raspoloženi. Međutim, zakoni osmanskih vlasti otežavali su Jevrejima naseljavanje. Primjerice, nije im bilo dopušteno graditi kuće, morali su živjeti u šatorima sve dok neko od arapskih susjeda ne bi odlučio prodati im kuću. Naseljenici su se teško borili kako bi obradili zemlju u vremenskim uvjetima u kojima do tada nisu živjeli. Vrućina, malarija, bolesti... Sve su to bili problemi koje su jedva rješavali. Ipak, bili su uporni. Historičar Simon Dubnow opisivao je njihove napore s divljenjem, o tome kako su obrađivali zemlju koju plug nije dotakao stoljećima.

No, onda su dobili neočekivanu pomoć. Multimilioner Edmond James de Rothschild odlučio je pomoći naseljenicima da ostvare san o svojoj zemlji. Rođen je u Francuskoj 1845. godine, bio je sin bogatog bankara koji je od oca naslijedio unosne poslove i brojne nekretnine. Ali, poslovi i zarada nisu ga zanimali onoliko koliko ga je zanimala ideja o izgradnji novog doma Jevreja u obećanoj zemlji. Već 1882. godine kupuje prve komade zemlje koje poklanja doseljenicima. U sedam godina otkupio je 25.000 hektara zemlje. Sponzorirao je nove dolaske, poslao poljoprivredne stručnjake kako bi naseljenike podučili hortikulturi i vinogradarstvu. Rothschild je brinuo za sve poslove u koloniji. Sagradio je sinagoge, bolnice, kuće, škole, useljenicima isplaćivao plaće. Prema nekim procjenama, potrošio je tadašnjih 50 miliona dolara.

Ipak i pored pored uloženih miliona, nije sve išlo onako kako je Rotschild očekivao. Pobune i sukobi među naseljenicima bili su toliko česti da je nerijetko morala intervenirati i osmanska policija. Mnogi su kolonisti odustajali, pa bi preselili natrag u Evropu ili u SAD. “Obećana zemlja pokazala se vrućom, prašnjavom i neplodnom. Ipak, prva alija bila je početak sporog, ali važnog procesa”, piše izraelski historičar Shlomo Sand.

Od početka prvog vala pogroma, više od 2,5 miliona Jevreja napustilo je Istočnu Evropu između 1882. i 1903. godine, ali su najčešće emigrirali u Sjedinjene Države ili Francusku. U to doba u Palestini ih je bilo tek 50.000. Ipak, najveći uspjeh prve alije bio je savremeni hebrejski jezik. Njega je razvio pisac i novinar Eliezer Ben-Yehuda, rođen 1858. godine. On je stvorio zajednički jezik za Jevreje koji će u narednim desetljećima dolaziti u Palestinu iz Rusije i ostatka Evrope i koji su do tada govorili judeo-španski ili turski.

Nakon prve, 1904. godine uslijedila je druga alija, kasnije treća, četvrta, peta i šesta. Sudionici drugog vala naseljavanja tada su već sanjali o vlastitoj državi. Ulagali su u industriju, osnivali stranke. Neke su počivale na socijalističkim idejama. U jednoj od takvih partija aktivan je bio mladi novinar iz Poljske. Zvao se David Ben-Gurion.

Tagartovi dobermani

Ažurirano: Utorak, 22 Svibanj 2018 20:24
 
Safet efendija o ramazanu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 10:13

 

Safet efendijaIz ramazanske sehare

Safet efendija Pozder, Prozor

Bio je ramazan. Sporo je protjecao još jedan vreli dan. Sporo, ali lijepo. Zapravo, više nego lijepo. Dok sam se pripremao za prijepodnevnu mukabelu, zazvonio mi je telefon. Uslijedio je kratak razgovor čiji sam prvi dio donekle pratio, a ostatak sam samo slušao i klimao glavom. Epilog je da je muftijstvo odredilo da te godine obavim hadž. Učio sam mukabelu u nekom posebnom stanju, transu ili nečemu drugom što ne znam objasniti. Poslije namaza sam tumačio proučene ajete i stranice, ne smogavši snage da kažem džematu za hadž. Tačnije, usplahireno sam očekivao da će uslijediti novi telefonski poziv te da će mi biti rečeno kako je slučajno došlo do greške i kako od mog hadža, barem ovaj put, nema ništa. Otišao sam korak dalje pa sam još jednom provjerio i utvrdio – idem na hadž.

I dok sam se borio da prigušim jedno, naišlo je i drugo oduševljenje, a njega je priredio, naravno, naš Džeko. Igrao je neku ludu utakmicu i postigao ravno četiri pogotka, ako se ne varam, Tottenhamu, i to usred Londona. Ulazim na ikindiju i kontam uzeti muštuluk, kad, ono, ljudi već na sav mah pričaju o tome.

Da bi se sve svarilo na najefikasniji način, odlučujem otkunjati do iftara i iskoristiti pogodnost postača čiji je i san ibadet. Uskoro se iftarim i krećem onako kako sam i planirao – u obilazak džemata, a ti susreti s našim vrijednim ljudima uvijek su posebni i inspirativni.

U našoj lijepoj tradiciji skrivena je cijela sehara mudrosti. Zapravo, to su sehare, sve jedna do druge i sve kićenija od kićenije, a u njih se metalo sve ono što se generacijama tkalo i plelo kako bi vez naše vjere i tradicije bio što ljepši i sadržajniji. Kur’an, namaz, mejtef, džamija, mevlud, šerijatsko vjenčanje, hadž ili kurban mogli bi biti nazivi zasebnih sehara koje smo stoljećima čuvali i, nadam se, sačuvali i u koje je istinski užitak povremeno zaviriti.

Zasebna sehara svakako je i ramazan.

Ako bismo, barem i na trenutak, zavirili u njenu unutrašnjost, naišli bismo na mnogo toga što direktno izvire iz riječi časnog Kur’ana: “Na put Gospodara svoga pozivaj mudro i lijepim savjetom.” Nošen tim razmišljanjima, stižem na odredište. Vruća ljetna noć izmamila je ljude pred džamiju. Sjede, eglenišu i iščekuju ezan. Mnogi su od njih tog dana vrijedno radili na njivama. Razgovaramo i prisjećamo se ramazana koji su, rotirajući se ustaljenom dinamikom, padali u vrijeme koševine ili berbe trešanja. Postilo se i nije se marilo za glad i žeđ. Nije se marilo ni za dobronamjerne savjete da se, tako iscrpljeni i umorni, okrijepe barem tako što će vodom samo nakvasiti ispucale usne. Iako sasvim legalna i legitimna opcija, niko je nije uzimao zaozbiljno niti posezao za njom.

U neka doba, pred sami ezan, dok smo još bili pred džamijom, prilazi mi dječak od osam ili maksimalno devet ljeta i, u maniru ozbiljnog čovjeka, pita da li se njemu pika post ako jedan dan posti dokle mogne, a da drugi dan nastavi odatle do iftara. Veli, njemu je nana obećala da to tako može, pa želi da se uvjeri u to. Naravno, dajem mu potvrdan odgovor, osokolim ga i kažem kako slobodno može uraditi tako sve dok se ne osjeti dovoljno jakim da cijeli dan isposti bez poteškoća.

Pravda se dječak kako bi on mogao ispostiti cijeli dan, ali ide s roditeljima na njivu, radi i pomaže im, pa ožedni.

Ažurirano: Ponedjeljak, 21 Svibanj 2018 10:16
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 17 Svibanj 2018 11:56

 

Stara TuzlaGrad mamine mladosti (1)

Ivan Berisov, Portugal

Sjećanja Tuzlanke Vere Mujbegović (u daljem tekstu Vera M.) pod naslovom “Tuzla moje mladosti”, su izuzetno lijepo i emotivno napisana. Pročitao sam njena sjećanja sa velikim zadovoljstvom, prije svega zbog toga što me je snažno podsjetilo na moju mamu, kao i na moje pretke, kako sa majčine, tako i sa očeve strane, a koji su dugi niz godina živjeli u tom gradu.

Moja mama je u Tuzlu došla sa svojim roditeljima i starijim bratom davne 1935., kada je imala petnaest godina. Slučaj je tako htio, jer je njen otac, dakle moj djed, po odluci Ministarstva za prosvetu Kraljevine Jugoslavije bio premješten na rad u Realnu tuzlansku gimnaziju. Prije toga je, kao ugovorni profesor, dugi niz godina radio u raznim manjim mjestima Srbije. Prije dolaska u Bosnu dugo je radio u Novom Bečkereku, poslije rata preimenovanom u Zrenjanin, gradu kroz koji teče, kako mi je mama rekla, predivna rijeka Tisa, rijeka njenog djetinjstva. Bio je to grad u kojem je njena porodica lijepo živjela i koji su voljeli. No, pošto je moj djed bio ugovorni profesor često su ga premještali pa su ga i iz tog grada, koji su toliko voljeli premjestili najprije u Bijeljinu, gdje je odradio dvije godine, a iz Bijeljine su ga premjestili u Tuzlu. Našavši se u Tuzli, mama je od šestog razreda nastavila školovanje u Tuzlanskoj gimnaziji („žutoj zgradi“ kako su je mještani najčešće nazivali) i nakon tri godine, 1938., dakle tri godine prije rata, maturirala sa 18 godina.

Bila je sedam godina starija od gospođe Vere M., ali je kao i ona do kraja života imala veoma dobru memoriju i sjećala se mnogih događaja pa i najsitnijih detalja iz mnogih gradova u kojima su živjeli, pa tako i Tuzle. Zamolio sam je da mi ispriča o svom životu kada se već bila približavala devedesetoj. Bio sam skoro siguran da će me odbiti, da će odmahnuti rukom i reći kako se više ničega ne sjeća, ili će naći neki drugi izgovor. Pošto sam mislio da će upravo tako i biti sa velikom sam zebnjom očekivao što će mi odgovoriti. Ona je, međutim, na moje potpuno iznenađenje, rado pristala. I tako tog nezaboravnog ljeta, kada je boravila nešto duže kod nas, u jutarnjim satima, odmah nakon ustajanja, doručka i prve kafe, pa sve do ručka, zapisivao sam u svesku njena živa sjećanja. Priču bi započinjala odgovarajući na moja pitanja i nadovezujući događaj na događaj, ali je često preskačući s teme na temu širila priču u beskonačnost. Pošto sam stalno mislio da će nas nešto prekinuti, kao i to da će se zamoriti, posvećivao sam pažnju samo važnijim događajima, a na sve ono što se nije ticalo njenog života ili naše rodbine, o čemu mi je u zaletu htjela ispričati, nisam obraćao pažnju. Zbog toga sam je često prekidao, a poslije mi je bilo žao što sam to činio i što sam toliko žurio, jer kada sam se sa njom kod sestre ponovo sastao i pokušao više saznati ili razjasniti neka pitanja, zatvorila se u sebe i na moja dodatna pitanja je odgovarala nekako preko volje. No, bez obzira na sve, njena dragocjena i mojom krivicom nepotpuna sjećanja su mi omogućila da saznam mnogo toga ne samo o njenom životu i vremenu u kojem je živjela, već i o životu gotovo sve moje rodbine, uključujući i rodbinu sa očeve strane, nekoliko koljena unazad.

Kao što sam već rekao prije dolaska u Tuzlu oko dvije godine živjela je sa roditeljima u Bijeljini iz koje je ponijela malo uspomena i od svega se najradije sjećala kupanja na rijeci Drini i nekih svojih prijateljica iz Bijeljinske gimnazije koju je pohađala i u kojoj je njen otac predavao. Rekla mi je da su bili presretni kada su preselili u Tuzlu, jer im je taj grad u usporedbi sa Bijeljinom - upravo je tako rekla - izgledao kao Pariz.

Kao i u svim drugim gradovima i u Tuzli su zbog stalnih selidbi živjeli u iznajmljenom stanu. Po njenim riječima prvi stan su iznajmili kod učitelja Adema Bise, koji je u Tuzlu, kako je rekla, došao iz Hercegovine. Iznajmio im je prizemlje i nastavio živjeti sa svojom porodicom na spratu iznad njih. Prema tome i njega i članove njegove porodice je morala dobro poznavati, pa sam o njima siguran sam mogao daleko više saznati, da je nisam prekidao. Ali, ipak ponešto mi je uspjela reći. Tako mi je rekla kako je Adem Bise od mnogih poznanika posuđivao novac, ali se nije žurio vratiti ga. Zbog toga se među onima koji su ga poznavali, a prije svega među komšijama, proširila komična uzrečica “Kad te vidi Adem Bise, uzmi pušku i ubij se!” Osim ovog ispričala mi je još jedan ne manje zanimljivi detalj vezan za tu kako sam tek kasnije shvatio uglednu porodicu, a to je da je Ademova žena bila prva muslimanka iz Tuzle, koja je u grad izlazila bez zara, na što joj je sestra, po njenim riječima, zamjerila i nije joj do kraja života oprostila.

Ažurirano: Petak, 25 Svibanj 2018 18:28
 
Još jedan bolan rastanak! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 13 Svibanj 2018 13:53

 

P2150431In memoriam – jednom pravom gospodinu, dragom Didi

Nadan Filipović

Sinoć oko deset sati naš Jack Russell Dido je još jedva disao. Bio je već star. Da je poživio, 5. jula bi imao tačno petnaest godina. Međutim, uz starost najčešće ide i bolest. Patio je od artritisa, a zadnju godinu dana i zbog uvećane prostate. Hodao je polako – napravi jadan 5-6 koraka, pa stane da se odmori. I srce otanjilo. Jedan izuzetno živahni pas, stalno pun energije, postade, maltene preko noći, bolesni starac. Dok je bio mlad izvodio sam ga ujutro i uvečer, a otkako ga je počela patiti prostate morao sam ga izvoditi po pet do šest puta u toku dana.

Kupili smo ga 2003. godine kad je bio mala beba. Tek je bio progledao. Šakica šećera! Ne mora mi niko vjerovati kad kažem da se samo jednom upiškio u kući. Sjećam se, gurnuo sam mu njuškicu u mokraću, za kaznu, i izveo ga u obližnji park gdje je obavio one potrebe koje svi imamo. Od tada, eto skoro petnaest godina, čak ni kad je naglo ostario, nikad ni kapi nije pustio u kući, a što je interesantno, ni u našem malom vrtu. Kad bi mu pritužilo znao je, dok je bio mlađi, skakutati oko mojih nogu dajući mi znak da ga izvedem do obližnjeg parkića.

Nisam ga dao sterilizirati, ali se potrefilo da nije imao nekog pasjeg seksualnog života. Šteta! Tek sada mi je žao što ga nisam dao da se pari pa da dobijemo njegovu kćerku ili sina. Danas bi nam bilo mnogo lakše.

Kad krenu dva zla, obično za njima ide i treće. Prije tri mjeseca mu se pojavila neka kvrgica na glavi, poviše čela. Mislio sam da je to lipom, benigni tumor koji sporo raste, a sastoji se uglavnom od masnog tkiva. Znao sam da su lipomi veoma česta pojava kod starijih pasa. Nije, međutim, prošlo ni dvadesetak dana, a “lipom” naraste do veličine oraha. Odnio sam ga njegovom pasjem doktoru, lokalnom veterinaru, koji je opipao tu kvrgu i onda, natmurena lica, počeo objašnjavati da se boji da se ne radi o lipomu, već je posumnjao na rak. Upitao je da li pristajem da se uzmu uzorci za biopsiju i to pomoću fine igle. Šta ću?! Pristao sam. Uzeo je tu špricu nadajući se da u tkivu ima cističnih dijelova ispunjenih fluiodom. Ubode on jednom, Dido ne trepnu, ne jauknu, samo u mene gleda. Fiksira me i kao da me pogledom pita: “Nadane, je li ovo potrebno?”. Milovao sam ga. Nije ni zadrhtao kad je veterinar uzeo jednu još veću i širu iglu pokušavajući da aspirira barem malo tekučine u špricu. Ni taj put nije uspjeo. Onda se prihvatio najšire igle promjera oko četiri milimetra, pa je uspio da izvuče oko mililitar fluida iz te kvrge. Dido ni jednom da se oglasi, da zaskviči, da jaukne, da lajući glasno protestuje protiv tog katilskog ubadanja bez ikakve anestezije. Umotao sam ga u njegov jorgančić i donio kući.

Popodne me nazvao veterinar i rekao da patološki rezultati nedvojbeno ukazuju da se radi o dosta progresivnoj vrsti skvamoznog karcinoma. Sjeo sam u auto i odvezao se do njega. Pitao sam ga da li bi išta pomogla operacija, ako treba i radijacija, pa čak i kemoterapija. Veterinar mi je otvoreno rekao da misli da bilo kakav treman “ne pije vode” u ovom slučaju, jer je pregledom ustanovio da je Didi i srce popustilo, pa je kazao da ne vjeruje da bi pas izdržao sve te terapije. Sledio sam se kad je rekao da ga donesem da mu da injekciju i uspava ga. Rekao sam mu da se moram dogovoriti sa suprugom i kćerkom i da ću mu javiti. Odlučili smo da ga ne dajemo ubiti sve dok nije u velikim bolovima i patnji. Veterinar nam je dao recept da kupimo jedan jaki analgetik koji se psima smije davati najviše dva puta dnevno i do po frtalj tabletice.

Tako smo i uradili. Dido je do smrti dobro jeo, pio je vodu, i čak je mogao polako hodati kad sam ga izvodio da obavi svoje fiziološke potrebe. Ona kvrga je i dalje nezaustavljivo rasla. Primjetio sam da su mu oba oka postala izbuljena. Nije ih mogao potpuno zatvoriti. Kunjao je s poluotvorenim očima. Zadnje četiri nedelje sve je teže disao jer je bilo očigledno da je tumor zahvatio ne samo sinuse već se proširio i u njušku. Ali, nema nikakvog stenjanja ili cvilenja, jauka, itd. Dido je trpio i trpio, ali nije nikakvim vokalnim išaretom pokazivao koliki je stepen njegovih patnji.

Supruga i ja vijećamo šta da radimo. Srca su nam se cijepala, ali sam predlagao da ga odnesemo veterinaru da ga uspava. Sve dogovorimo, veterinar čeka, ja, sa srcem u grlu i suzama u očima Didana mog umotam u njegov jorgančić, dođem pred veterinarsku kliniku, a kad sam pošao da ga izvadim iz auta i ponesem na taj zadnji put, on me gleda onim svojim izbuljenim očima, suze mu idu i sve me liže po rukama. Ja u auto, pa nazad kući! Nisam imao snage.

Zadnje dvije nedelje je oslijepio i postao potpuno gluh. Izvedem ga ispred kuće i povedem do obližnje zelene površine. Uz ogradu imamo pet stabala smokava, stablo nara i veliko stablo limuna. Ide Dido, jedva diše, gegucka par koraka, pa stane. Pa opet tako. Odjednom udari glavom o stablo limuna. Ne vidi jadan. Kad smo došli do zelene poršine on se popiški te obavi i ono drugo, ja spremnu kesicu imam pa pokupim, a on stade kao ukopan. Ne može više hodati. Uzmem ga u naramak i ponesem, a on mi sve liže ruke, kao da se zahvaljuje što mu pomažem.

Zadnjih desetak dana ne samo da je bio potpuno slijep, već i potpuno gluh, a tumor mu je uništio najvažnije pseće čulo – čulo njuha. On, koji je, kao i gazda mu, plaho begenisao mirisnu sudžuku, ne bi se ni trznuo kad mu pored njega na krevetcu ostavim jedan kolutić. Ipak bi, kad sam ga izvodio, stalno nešto kao pokušavao njuškati, kako svi psi na svijetu rade, ali to je bio, za pseću prirodu, samo obavezni ritual.

Sinoć je jedva disao. Tijelo bi mu se po par sekundi širilo kao balon kad se napuhuje, pa bi nakon toga ispuštao zrak iz pluća, mirovao po dvadesetak sekundi pa bi opet halapljivo hvatao zrak. Čulo se da tiho krklja zato što mu je njuškica bila skoro sasvim začepljena tumorskim tkivom.

Rekao sam supruzi: “Gotovo je! Nosim ga u dežurnu veterinarsku kliniku. Pati se grozno, na kraju je puta, ali svoje preteške muke podnosi stojički, maltene kao da ne želi da nas uznemirava. Okrenuo je njuškicu prema zidu, a izgleda mi kao da se, jadan, stidi što je u ovako katastrofalnom stanju. Idem!”

Konačno se i ona složila i prelomila. Umotao sam mog najboljeg životnog jarana, mog dobrog Didana, u njegov jorgančić i odvezao do klinike. Stavio sam ga onako umotanog na jednu stolicu u čekaonici, ispunio one obavezne formulare, platio unaprijed jer se tako mora u ovakvim situacijama, te ispunio formular za kremiranje. Sve potpisao i sjeo pored mog najdražeg. Milujem ga po cijelo tijelu, od glave do repića, a on mi liže ruke. Eh moj Dido, meni je grozno žao, ali se neumitni rastanak primakao.

Veterinar, čovjek poznijih srednih godina me pita želim li prisustvovati davanju zadnje injekcije koja znači brzu smrt, bez patnje.

-Da! Ostat ću sa mojim najvećim jaranom, do zadnjeg trena!

-Jeste li sigurni? Potpišite ovdje i sjedite, jer je bilo slučajeva da se vlasnici pasa u ovakvim situacijama onesvijeste i padnu na pod. Bilo je i povreda.

-Ostat ću stajati.

Veterinarska sestra mu je nježno obrijala desnu nogicu. Milovao sam ga dok je ona je našla venu da ubode onu kanilu. Dido ni da se trzne. Samo mi liže ruku, kao da se pozdravlja sa mnom. Veterinar je imao spremne dvije injekcije. Jedna je, kako mi je objasnio, sadržavala brzo djelujući sedativ, a druga supstanciju koja će mu zaustaviti rad već slabaćkog srdašceta.

-Možemo li krenuti sa procedurom?

-Da.

Ubrizga prvu injekciju sa sedativom. Dido me je liznuo po ruci još nekoliko puta, sve nježnije i nježnije. Odjednom zaspa.

-Sada je u dubokom snu. Možemo li krenuti sa zadnjim izborom?

-Da.

Pritisnu onu špricu. Desetak sekundi je trajalo i moj Didan se samo blago trznu u snu. Veterinar ga posluša slušalicama i reče: “Upravo je otišao. Hajde, sjedite s nama da vam pripremimo čaj ili kafu. Da se smirite.”

-Nema nikakve potrebe. Savršeno sam miran. Hvala lijepa. Idem kući.

-Kako ćete voziti? To je pregolem stres za vas. Ostanite barem desetak minuta, pa onda….

-Gospodine, moj život je pun stresova. Navikao sam na udarce života i sudbine. Meni su stresovi odavno postali sasvim normalna stanja. Ne brinite. Blizu stanujam.

Sjeo sam u auto i krenuo. Bilo je oko jedanaest sati. Odjednom primijetih da se čudno i prejako sjaje farovi u susret mi dolazećih automobila. Nisu to bila duga svjetla, kako sam pomislio. Svjetla su se prelamala u mojim suzama. Plakao sam. Suze su same navirale. Brzo sam se dovezao do kuće, obrisao oči maramicom i ušao. Supruga je bila sva u suzama.

-Kako je Dido sve to podnio?

-Kao pravi gospodin! Kako je živio, tako je i umro. Tiho, bez jauka. Čini mi se da je bilo jako bitno da sam bio uz njega u tim zadnjim trenucima. Da nisam, mislim da bi ga izdao. Znao je dobro da sam tu, uz njega. Ližući mi ruku do zadnjeg momenta on se tim znakom pozdrava i rastao od života i mene, ustvari sviju nas koji smo ga neizmjerno voljeli.

Cijelu noć sam se budio kao u bunilu. Zapalim cigaru, ponovo ugasim svjetlo, ali san ne dolazi na oči. Samo mi je pred očima njegova slika onako mladog i razigranog. Toliko nam je sreće unio u živote da mu se ničim ne bi mogli odužiti.

I sve mislim nešto – otišao je u neki pseći raj gdje ga je dočekao njegov jaran Fido, pas moje starije kćerke koji se u našoj kući prošle godine razbolio baš kad su oni bili na ljetovanju u Evropi. I on je, kao Dido, dobio zadnju injekciju. O njemu sam pisao u tekstu “Rastanak, zaista bolan rastanak”.

Obadvojicu ću tražiti u oblacima kad sjedim napolju u bašti. Siguran sam da ću ih vidjeti.

     

Ažurirano: Nedjelja, 13 Svibanj 2018 14:26
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 51

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search