LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
(Pod)sjećanja na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 21 Rujan 2018 13:03

 

Pisaca masinaU zatvoru zbog ćirilice

Ivan Berisov, Portugal

Nakon što je kao politički suviše pasivan bio otpušten iz Tuzlanske gimnazije djed je nakon mjesec i pol dana neizvjesnosti i velikog nerviranje zahvaljujući svojim vezama i pomoći predivnih prijatelja bio vraćen na posao. Odahnuli su, ali je njihov život bio i dalje daleko od mirnodopskog vremena. Radio je sam i kako je mogao izdržavao četveročlanu porodicu. Živjeli su kao i mnogi drugi, veoma skromno, sa velikim poteškoćama u nabavci osnovnih živežnih namirnica, a pogotovu pšeničnog brašna, umjesto kojega se na kartice moglo nabaviti samo kukuruzno.

Početkom aprila 1942. doživjeli su ponovo veliku neprijatnost, ali je i ona bila sretno prebrođena. Sve se desilo kada je ujak koji nije bio nigdje angažovan u svojoj 27. godini života napravio pravu ludost. Lutajući bezbrižno gradom, u dvorištu Tuzlanske gimnazije ugledao je nekoliko odbačenih ćiriličnih pisaćih mašina. Jednu od tih mašina usred bijela dana je uzeo i odnio kući.

Teško je pretpostaviti kako nije znao za zakonsku odredbu o zabrani ćirilice, koja je stupila na snagu 25. travnja (aprila) 1941., dakle skoro prije godinu dana. U toj naredbi koju je potpisao ministar unutarnjih poslova Dr. Andrija Artuković je između ostalog stajalo: „Zabranjena je svaka uporaba ćirilice na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske… Prema tome naređujem da se na cijelom području Nezavisne Države Hrvatske odmah obustavi svaka uporaba ćirilice u javnom i privatnom životu… Prekršitelji ove naredbe kaznit će se po upravnim oblastima novčano do 10.000 dinara i zatvorom do mjesec dana“.

Iz ovoga vidimo kako je upotreba ćirilice bila zabranjena i u privatnom životu.

Treperio je od sreće kada ju je donio. Njegova davna želja da imaju rijetko kome dostupnu pisaću mašinu bila je time ostvarena, ali ne za dugo, jer ga je neko, očigledno od poznanika vidio i prijavio policiji.

Istog dana u večernjim satima, ili tačnije u 17 sati i 5 minuta kako stoji u zapisniku koji sam pronašao u djedovoj arhivi, do njihovog stana u ulici Huseina Gradaščevića u Staroj Tuzli, došla su dva policijska „detektiva“ iz Redarstvene župske oblasti, vodeći sa sobom dvojicu civilnih svjedoka. U stanu su zatekli baku i mamu, koja je tada imala 21 godinu, dakle tek jepostala punoljetna. Ujak je negdje prije toga otišao, a ni djeda nije bilo. Kada je otvorila vrata imala je koga vidjeti! Nakon što su detektivi pokazali isprave sva četvorica su ušli u stan. Započeo je pretres. Sjedeći pored prozora baka se sa svog mjesta, po riječima mame nije ni pomjerila. Samo ih je sa iznenađenjem pogledala i nastavila mirno čitati knjigu.

U njihovom malenom stanu koji su iznajmljivali mašinu su lako pronašli i nakon toga sastavili zapisnik. Na kraju zapisnika u rubrici „Spisak pronađenih predmeta ili stvari koje su se pronašle prigodom pretresa kod gore navedenog gospodara, a koje se oduzimaju od istoga“, švrakopisom je bilo dopisano: „Mašina ćirilična stavljena u zapljenu do objašnjavanja“.

Zapisnik su potpisala oba detektiva sa oba svjedoka, kao i mama, koja je umjesto bake preuzela ulogu domaćice.

U tom momentu vračajući se iz grada na vratima su se pojavili djed i ujak. Na ujaka, što je zaista čudno, nisu obratili nikakvu pažnju, dok su djeda odmah uhapsili. Izveli su ga iz stana i nakon što su otpustili svjedoke poveli su ga pješice u zatvor i to kroz najprometnije ulice grada. Bila je to prava sreća što je išao pješke, jer su ga na raznim mjestima susretali njegovi bivši učenici. U normalnim prilikama, skidajući šešir zaustavljao bi se sa njima u srdačnom razgovoru, ali ovaj put nije mogao. Po tome im nije bilo teško shvatiti kako je njihov bivši profesor iz gimnazije o kojem su imali samo najljepša sjećanja bio uhapšen.

Kako se pokazalo ti njegovi bivši učenici su već nekoliko godina radili i zauzimali bolje položaje u raznim ustanovama u Tuzli, a moguće je da je bar neki od njih radio u redarstvenoj službi Župske uprave kojom je rukovodio svemoćni Šefkija Muftić. Slijedećeg dana zauzeli su se za njega i djed je bez ikakvih posljedica bio otpušten kući nakon što je prespavao samo jednu noć u zatvoru.

Bila je to druga po redu velika neugodnost koju su za nepunu godinu doživjeli u NDH, ali su se iz obje uspjeli izvući zahvaljujući bivšim učenicima, prijateljima i kolegama iz Tuzlanske gimnazije. Sve do kraja postojanja NDH velikih neugodnosti više nisu imali. Djeda je pratila sreća, možda zbog njegovog dobrog i humanog odnosa prema svim ljudima. Dobro se dobrom vraćalo.

Sredinom 1942. godine, kako bi poboljšali materijalnu situaciju mama i ujak su se latili posla i od konopca (špage) počeli praviti neku vrstu espadrila, takozvane „špagerice“. Kako su se toga dosjetili nisam saznao. Prodavali su ih „kao halvu“ i počeli dobro zarađivati. Od tada više nisu ni u čemu oskudijevali i živjeli su bolje nego mnogi Tuzlaci.

Život im je prema tome krenuo nabolje, ali u 1943. počelo ih je prema maminim riječima, uznemiravati povremeno bombardiranje grada od strane partizana sa gradskog groblja na padinama Majevice. Koliko je bilo štete i da li je netko tom prilikom nastradao nije mi rekla. Pokušao sam pronaći bar neke podatke o partizanskom bombardovanju Tuzle, ali gle, o tome nigdje nema ni riječi.

Ažurirano: Petak, 21 Rujan 2018 13:09
 
Zukina "slika" Sarajeva PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 14 Kolovoz 2018 21:10

 

PanoramaSAČarobni grad

 

Zuko Džumhur

Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost. Sarajevo ima svoju prošlost. Ima svoju povijest, dugu priču o rođenju, postanku i nastanku. U podnožju moćnog i šumovitog Trebevića na lijevoj strani Ishaković podiže svoj konak, dvorac – saraj – po kome, od tada, stara Vrhbosna, dobi novo ime – Saraj ovo – polje oko dvora, saraja – Sarajevo.

Ima jedna čudesna zemlja na ovome lijepom i šarenome svijetu. Ta zemlja je Bosna ponosna. Bosna je na Balkanu, Balkan je na jugu Evrope. U zelenim šumovitim njedrima te brdovite zemlje Bosne ima jedan čarobni grad. Taj grad se zove Sarajevo. Sarajevo, šeher Sarajevo je glavni grad Bosne i Hercegovine. Nadomak grada Sarajeva su bistri i hladni izvori rijeke Bosne po kojoj je čitava ova lijepa zemlja dobila svoje ime. Nekada, veoma, veoma davno ova rijeka zvala se je Bosante ili Bosanius. Čeljad što je oko rijeke živjela bili su Bošnjaci.

Pored ovih bogatih i hladnih izvora u tamnim šumama na početku prostranog i plodnog polja u staroj bosanskoj državi u srednjem vijeku bila je jedna od najvećih i najbogatijih sretnih župa – župa Vrhbosna. Kud god pošli sa ovoga mjesta na kome je bila stara župa Vrhbosna, pratiće vas slika neobične zemlje Bosne i svuda će vas slijediti opojni šum njezinih hladnih vrela ukraj sretne župe.

Noseći u sebi sjenovitu tišinu prastarih nepomičnih stabala što su se ko zna kada i u koje doba kao nekakvi radoznali putnici ogrnuti bogatim zelenim kabanicama, zaputili sa vrhova visokih planina niz blage travne padine i skamenili se, pravije, zdrvenili se i zauvijek ostali u mjestu očarani i opijeni ljepotom i basnoslovnim sjajem grada na vidiku. Taj grad na stranama okolnih brda i u prostranom polju oko rijeke ima svoju divnu dušu. Odavno je rečeno i zapisano da dušu imaju samo oni gradovi koji imaju svoju prošlost.

Sarajevo ima svoju prošlost, svoju povijest, drugu priču o rođenju, postanku i nastanku od mlađeg kamenog doba, naseobina staroga Rima i dolaska raznih slavenskih plemena do bogumilskih nekropola, trgova, stare Bosanske crkve. Ovaj grad ima i svoj duh. Taj duh, taj vječiti duh Sarajeva, to je duh sarajevske na daleko čuvene trpeljivosti, pažnje i uvažavanja. Na jedva stotinjak metara zračne udaljenosti uzdižu se, postoje i traju bogomolje i muslimanske, i katoličke, i pravoslavne, i jevrejske. I tako u dugim vijekovima različiti hramovi, drugačijih propovijedanja i obreda, tako daleko, a tako blizu jedan drugome, da ih nadlijeću i pod njihovim strehama cvrkuću iste ptice, stoje i obstoje bez nerazumnih mržnji, razaranja, geta i pogroma.

Kao što ima i svoju dušu, i svoj duh, Sarajevo ima u njedrima i svoje veliko srce. To je njegovo srce kojim se ludo voli, osjeća, uzdiše i stoljećima i danju i noću pjeva o ljubavi. I sarajevske pjesme sevdalinke i zvuci harmonika, ćemaneta, tambura i sazova u slatkim trenutcima vedrih opuštanja i životne radosti, imaju nešto duboko sjetno i suzno. I prošli sretni i nepovratni dani i mladost u sarajevskoj pjesmi ožive u uzdasima i jecanju i sve u ovom gradu ima prizvuk neke nježne tuge, i krajolici i čeljad, a ovaj čovjek je često i pored sve svoje prividne tvrdoće i ukočenosti blag, nježan u dubini svoga srca poput kakvog velikog i dragog djeteta.

Ne znam da li je igdje na ovom svijetu ljubav ljudi tako spojena sa tugom kao u Sarajevu, divnom gradu velikih ljubavnih zanosa. Istina da velika ljubav i tuga čine jedno isto, nigdje nije tako uočljiva kao u šeher Sarajevu. Ovaj grad je središte bosanske pjesme i svirke, prijestonica zanosnog sevdisanja, zagledanja, ašikovanja i begenisanja.

Ažurirano: Utorak, 14 Kolovoz 2018 21:14
 
Eugenu Didi Kvaterniku je još davne 1952. godine postalo sve jasno, a Kolindi i Plenkoviću još i danas nije PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 10:02

 

KvaternikDido Kvaternik u Argentini - 1952. godina

Eugen Dido Kvaternik, koji je po Pavelićevim usmenim nalozima organizovao masovna ubojstva, kojima je najčešće osobno prisustvovao, poslije rata u Hrvatskoj reviji (glasilu ustaške emigracije u Argentini) 1952. kaže: „Naš narodni pad tako kratko vrijeme nakon uspona 1941. uzrokovan je stalnim i opetovanim kršenjem osnovnih etičkih i moralnih zasada... Notorna je činjenica koju ne možemo nijekati, da je za vrijeme prošlog rata i sa hrvatske strane učinjeno teških izgreda, koji s moralnog stanovišta sačinjavaju grijeh, sa pravnog zločin, a s političkog ludost... Zato našu odgovornost pred poviješću ne će nitko moći izbrisati.“ (Citat iz knjige Slavka Goldsteina, 1941 - Godina koja se vraća, Službeni glasnik, Synopsis, Beograd – Sarajevo, 2012, 70)

Ažurirano: Ponedjeljak, 13 Kolovoz 2018 20:55
 
Podsjećanje na balvan-revoluciju koju su mnogi Srbi zaboravili PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:01

 

Balvani i gumeSećam se oluje koja je avgusta 1990. razbacala balvane od Hrvaca do Knina

Boris Dežulović

Oluja, avgust mesec, subota, podne: topao vetar s Dinare razvija na kninskoj tvrđavi džinovsku trobojku zastavu, a tamo dole, na krajinskim drumovima, kolone prljavih automobila, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašen neki svet koji ne zna šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Dabome da se sećam. Oluja je valjda bila, šta drugo, kad su te vrele avgustovske subote polomljena popadala sva stabla i bandere pod Dinarom, a moj drugar Predrag i ja uputili se u Krajinu da vidimo to čudo neviđeno – drveće i stenje rasuto po cesti od Hrvaca do Knina.

Oluje koja je 17. avgusta 1990. po krajinskim drumovima razbacala balvane, u Srbiji se, međutim, malo ko uopšte seća. Sva su sećanja na Balkanu oštro presečena, a svaki srpski pomen na avgustovsku oluju počinje od 1995. godine. Dan će tada biti 5. avgust, a boje na zastavi s kninske tvrđave malo drugačije raspoređene, ali jednako će biti subota, i jednako će biti kolone prljavih automobila na krajinskim drumovima, oznojeni mrki vojnici s pretećim dugim cevima i uplašeni neki svet koji neće znati šta ga čeka u mesecima i godinama koje slede.

Tačno pet godina i dvesta pedeset subota u to će vreme već proći od subote 17. avgusta 1990., kad smo Predrag i ja iza Hrvaca pokušavali da razgovaramo sa rabijatnim nekim tipom što nam se kalašnjikovom unosio u kola. Na poslednjoj barikadi pred Kninom – a sećam se da je bila napravljena od kamenih gromada na poslednjoj serpentini stare ceste nad gradom, neposredno pre tunela – pitali smo naoružane pobunjenike čime će se baviti, od čega će živeti kad onu orijašku zastavu Srpske autonomne oblasti Krajine sa kninske tvrđave jednog dana podignu pred staklenim tornjem Ujedinjenih nacija na Ist Riveru, i ponosno zavijore kao zastavu Republike Srpske Krajine. ‘Od čega ćemo da živimo? Od drumske pljačke, kao i prije’, oholo nam je odgovorio jedan od njih, pozdravljen zadovoljnim cerekom ostalih.

Ažurirano: Nedjelja, 12 Kolovoz 2018 10:16
 
In memoriam PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 04 Kolovoz 2018 09:57

 

OliverJa san zapravo jedan smišni tip

Zlatko Gall

Otišao je čovjek koji nam je osvajao srca svojim Galebom, Malinkolijom, Skalinadom... Iza Olivera su ostala čak 23 albuma, punio je najpoznatije svjetske dvorane i osvojio osam Porina. Split i Dalmacija ostali su bez svog najomiljenijeg tumača svega onoga što mi jesmo. Evo što je kozmički Dalmatinac govorio o svom siromašnom djetinjstvu na Korčuli, obitelji i zašto nikada nije htio otići iz Splita.

„Rodija san se, 7. prosinca 1947. kao peto dite Mate i Kate Dragojević iz Vele Luke na Korčuli, i to u zgradi škole "Natko Nodilo", u kojoj je tada bilo rodilište. Mater mi je dala ime po Oliveru Twistu. Govorila je poslin da je to bilo zato jer smo bili prava poslijeratna sirotinja. Prije mene su se rodile tri sestre – Glorija, Marija i Tatjana, ali su i umrle prije moga rođenja, dvi u Veloj Luci odmah posli poroda, a jedna u partizanskome zbjegu u El Shattu od salmonele. Stariji od mene je i brat Aljoša.

Moja familja ima nadimak Koža. Niki je pradida dera kože i zvali su ga Derikoža, ali su lini judi u Luci to skratili na – Koža. Prve godine života proveja san u Veloj Luci... Iz Luke smo se priselili u Split kad je otac dobija posal pilota u Lučkoj kapetaniji.

Prva sićanja iz ditinjstva vezana su mi uz uzbune i vježbe civilne zaštite poslin rata te slike judi koji s gasmaskama trčidu po dvoru (…) „Mater i otac su radili, a Aljoša i ja smo doma sami kuvali. Poštenije je reć da je Aljo kuva, a ja san sprema i pomaga oko sudi. Bilo je to gadno vrime: malo pinez, malo spize. Nije bilo mesa, a sićan se da smo dobivali i pomoć. Pamtin američko maslo, zvali smo ga „John Waynne maslo“, pa mliko u prahu.

Kad san bija mali i kad bi me pitali šta ću bit kad naresten, govorija san – mesar. Zna san jednoga maloga sina od mesara i u nji' se svaki dan jilo meso. To me je fasciniralo. Stan di smo živili bija je mali – jednosobni, ali ni drugima nije bilo puno boje. Svako je sve zna o svakome, a i danas Aljo i ja pamtimo prijateje iz ditinjstva, koji su se rasuli svugdi po svitu (…)

VELU LUKU NE ZABORAVI

Svako smo lito provodili u Veloj Luci. Kako nismo imali didovinu, stanovali smo kod barbe. Bilo nas je ka pasa: puna kuća, i po trideset bi nas spavalo u kužini, u hodniku, u dvoru... Kad smo se spuštali na more, parili smo ekskurzija. Jer kod babe i dide, koji su još tada bili živi, naprosto nije bilo mista za svi'. Tek kasnije smo u Luci naslidili njihovu kuću.

Kada je otac otiša u penziju, priselija se na Korčulu. Čim sam skuca neke novce, napravija sam i ja kuću sebi, ali kako to već ide, danas liti u toj kući spavaju dica, a Vesna i ja smo – na brodu... Sićan se da san u Luci nastupa i kao saksofonista. Jedno lito, a meni je može bit bilo 13-14 godin, u Luci je nastupa bend kojemu je triba drugi saksofonista. Ja san prihvatija ponudu, zatvorija se pet dana s jednin prijatejen u kuću i vježba. Kad je došla večer nastupa, kako nisan ima duge gaće, seli su me na katrigu, a noge mi pokrili tavajon…“

PIVAČ OD KOLINA

Ažurirano: Subota, 04 Kolovoz 2018 10:00
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 53

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search