LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Podsjećanja - još neke crtice o Koči Popoviću PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 18:31

 

Koca PopKoča Popović - nadrealist koji je oslobodio Zagreb

 

Bartul Čović

Objavljujući 1931. godine “Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.

Rođen 14. ožujka 1908. godine, u beogradskoj obitelji Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji, sin krupnog kapitaliste, Konstantin “Koča” Popović trebao je imati pomno isplaniranu budućnost, ne previše ispunjenu ludim zapletima i obratima. Pa ipak, u 84 godine svoga života prošao je put od švicarskog katoličkog samostana u kojemu se školovao na francuskome jeziku, da bi na srpsko-hrvatskome progovorio tek po povratku u Beograd, do sarajevske oficirske škole koju završava kao oficir artiljerije da bi odmah stekao i čin potporučnika, pariške Sorbone na kojoj diplomira filozofiju, revolucionarnih kružoka pariških umjetnika u čijem društvu u potpunosti prihvaća marksizam i postaje jedan od važnijih teoretičara srpskog nadrealizma (i sam je pisao poeziju), učlanjenja u KPJ 1933, pješačenja preko Pirineja u zaraćenu Španjolsku gdje se pridružuje republikanskim snagama kao instruktor artiljeraca, francuskog logora St Cyprien iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, zatvora u Sremskoj Mitrovici, Jugoslavenske kraljevske vojske, pozicije komandanta Kosmajskog i Posavskog partizanskog odreda te Prve proleterske brigade, a poslije rata gotovo deset godina obnaša dužnost šefa jugoslavenske diplomacije.

U svim ovim okruženjima, od bojnog polja i ćelija do studentskih klupa, Koča se snalazio kao riba u vodi. Sir William Deakin, britanski povjesničar i Churchillov savjetnik koji je s njim proveo ratne dane u Crnoj Gori i BiH opisao ga je kao čovjeka kojime ravnaju osjetljiv i discipliniran um i snaga volje. Bio je intelektualac i vojnik izuzetne nadarenosti. Imao je dašak vojne genijalnosti i mržnju prema ratu. Bilingvalan, govorio je sarkastičnim uglađenim francuskim jezikom i u njegova mentalna utvrđenja nije se moglo prodrijeti. Njegove sarkastične primjedbe bile su kao udarac mačem. Respektirajući protivnika, uvijek je bio na oprezu.

Iznimno je interesantno da Koča tokom cijeloga života, u kojemu god sistemu se nalazio, bilo kao dio vladajuće političke elite, bilo od nje progonjen, nije odstupao od svojih antifašističkih i antinacionalističkih ideja i stavova. Od Hitlerovog dolaska na vlast, sve se više okretao politici. U tom kontekstu, sredinom 1930-ih piše da narodi ne mogu biti indiferentni prema istorijskoj dilemi fašizam-demokratija, koja ima svoj najoštriji izraz „u sudbonosnoj alternativi: rat ili mir”.

Ranije, početkom tridesetih godina pomagao je Krleži u uređivanju beogradskog časopisa “Danas”. Velikom književniku se kasnije suprotstavlja u sukobu na književnoj ljevici, ali za razliku od nekih dogmatičnih struja unutar KPJ-a, ne nastoji obezvrijediti značaj Krležinih djela, nego ih, naprotiv, konstantno ističe. Nakon povratka iz Moskve u Jugoslaviju, Tito 1940. staje na kraj sukobu i izgovara svoju poznatu rečenicu: “Najvažnije što treba u ovoj situaciji vidjeti i razumjeti jest da nam je pred vratima, pred nosom rat. Sada treba misliti o zbijanju partijskih redova i jačanju antifašističke fronte, o spremanju za borbu.”

Ažurirano: Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 18:34
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 16 Ožujak 2019 09:22

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (4)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije

Od 98 kafedžija u Sarajevu 1937. 69 je muslimana, 23 kršćanina i 6 Jevreja. 17 je žena. Bosanskih kafana- koje se od onih drugih, što su po uzoru na bečke i europske, razlikuju po tome što ne toče alkohol, a često ni bilo što drugo osim kave, i nemaju nužnik za goste- ima po cijelom gradu, od Iza Hrida sve do željezničke stanice, i ne predstavljanju neku osviještenu tradiciju, nego služe društvenim potrebama ljudi, često nižega socijalnog sloja. Nijedna bosanska kafana nema telefon.

Kafedžija po europskom urneku je sto šesnaest.

To su:

Mustafa Abadžić i Lojović, Fra Jukića 5,

Binjo Albahari, Aleksandrova 22,

Ahmed Alikadić, Ćurčiluk 19,

Mordehaj Alkalaj, Kulovića 7,

Moric Altarac, Jeftanovića 7,

Hilmija Arnautović, Aleksandrova 53,

Hajrija Avdić Dizdarević: ‘Orijent’, Luledžijina 23/I

Jovanka Bećarević, Vojvode Putnika 18,

Vojislav Bećarević, Vojvode Putnika 66,

Mustafa Behrem, Bravadžiluk 12,

Darinka Benco, Aščiluk 5,

Ibrahim Bibić, Šljivina 7,

Salih Birđo, Veliki Ćurčiluk 20,

Sulejman Bravo, Kralja Tomislava 2,

Jevra Brković, udana Alihodža, Vrazova 2,

Salih Bunić, Kralja Petra 58,

Hinko Cvijanović, Vojvode Putnika 54,

Mile Cvijanović, Aleksandrova 196,

Dane Cucić, Vojvode Putnika 49,

Svetislav Cucić, Jekovac 1,

Edhem Čebo, Kazandžiluk 31,

Mustafa Ćehajić, Abadžiluk 13,

Zahid Ćehajić, Čemaluša 3,

Mustafa Čemalović, Vrazova 4,

Petra Ćuković, Aleksandrova 36,

Josef Danon, Prestolonasljednika Petra 18,

Zajim Dautović, Dajanli Osm. 33,

Derviš Dervišević, Vojvode Putnika 6,

Marija Dragičević Lozančić, Terezija 37,

Edhem Đebo, Kazandžiluk 30/I

Muhamed Đonlagić i B.I., Aleksandrova 22,

Vlado Đurić: ‘Babića bašča’, Babića bašča 1,

Vlado Đurić, Miloša Obilića 2,

Muhamed Elezović, Ulica 6. novembra 8,

Jozefina Faler, Prestolonasljednika Petra 9,

Asim Fejzić, Bravadžiluk 2,

Lazar Gavrilović, Nadkovači 5,

Ruža Gavrilović, Kralja Tomislava 36,

Almasa Grebo, Čizmedžiluk 21,

Šaćir Hadžialić, Okrugla 7,

Omer Hadžiomerović, Kralja Petra 22,

Muharem Hajro, Hadži Lojina bb,

Šefik Halilbašić, Vratnik Mejdan 2-46,

Arif Hanjalić: ‘Kristal’, Vojvode Stepe obala 5,

Hasan Hasanbegović, Mali Kujundžiluk 11,

Rešid Haračić, Aleksandrova 65,

Alija Hatić, H. Turhan 44,

Milica Ivković, Samardžije 3,

Mehmed Jabučar, Magribija 6,

Vasvija Jusić, Gazihusrevbegova 15,

Ahmed Jusufspahić, Mis Irbina 15,

Adem Karačić, Kočićeva 13,

Rešid Karačić, Ćukovića 3,

Kristina Keleva, Gundulića 2,

Đulko Kiso, Aleksandrova bb,

Dragutin Klikić, Trampina 2,

Jelena Knežević, Prote Bakovića 7,

Tahir Kofrc, Aganagića bb,

Milan Kozić, Miloša Obilića 1,

Mato Kristić, Kralja Tomislava 20,

Roza Kuderna, Aleksandrova 81,

Ivan Kurtović, Mis Irbina 25,

Nikola Levinger, Tekija 7-9,

Hakija Mešić, Veliki Mudželiti 11,

Emin Mešović, Ulica 6. novembra 5,

Stjepan Mece, Kralja Petra 79,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Risto Misović, H. Ristića 1 (tel. 26-47),

Jevdokija Mitrović i Milan Đurić, Cara Dušana park,

Juda Montiljo: ‘Stari Grad’, Karadžića 2,

Ešref Muhić, Mali Mudželiti 1,

Muhamed i Sejfo Muzur: ‘Volga’, Fra Jukića 25 (tel 35-19),

Ismet Novalija, Kulovića 6,

Gavro Orešanin, Miloša Obilića 16,

Vilim Pacner, Aganovića 26,

Zulejha Panjević, Podtekija 37,

Vejsil Paralija, Alekse Šantića 1,

Ragib Paralović: ‘Bujrum’, Vuka Karadžića 66,

Ahmed Pašanović, Bravadžiluk 21,

Hilmija Pašić, Ulica 6. novembra 16,

Omer Pašović, Krekova 2,

Stoja Pekić, Samardžije 5,

Salem Polić, Kralja Petra 36,

Ahmed Poturović: ‘Obala’, Vojvode Stepe obala 19,

Nezir Prolić, Odobašina 31,

Arslan Redžepović, Ulica 6. novembra 40,

Pepica Ristovanjuk, Mis Irbina 21,

Huso Salić, Mali Ćurčiluk 7,

Avdo Saračević, Kralja Tomislava 30,

Mehmed Sarić, Čulhana 13,

Zemka Sejdić, Odobašina 85,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Mehmed Sirčo, Veliki Ćurčiluk 48,

Mehmed Skaka, Gornje Trgovke 61,

Salih Smajić, Aleksandrova kod tržnice,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4 (Njega na istoj adresi nalazimo i kao vlasnika “bosanske kafane”. Izgleda da je riječ o dvostrukoj registraciji objekta, ili, što je vjerojatnije, o aljkavosti autora almanaha. Nije Sulejmanov slučaj jedini u knjizi, ostale neka nalazi marni čitatelj, i neka predviđa broj sarajevskih kafana prema broju kafedžija. Za proznu rekonstrukciju 1937. u Sarajevu takav posao je uzaludan, jer roman, za razliku od historiografskih spisa i novinskih članaka, vjerodostojnost ne nalazi u odgovoru na pitanje je li Sulejman Sočivica na Gajevu trgu 4 držao bosansku ili europsku kafanu. Za roman je korisnije da se iz toga razvije i do velike priče uzraste intriga o Sulejmanu Sočivici, predratnome sarajevskom kafedžiji.)

Ažurirano: Subota, 16 Ožujak 2019 09:25
 
O jednom hotelu za koji mnoge veže nostalgija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Veljača 2019 13:34

 

Hotel JadranUdba kao turistička sudba

Jurica Pavičić, Zagreb

U Tučepima – pred zgradom koja je tema ove priče – prvi sam se put našao godine 2013., jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo – a jugo malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u Makarskom primorju. Bilo je toplo. Posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a oblutci su pod udarima šiloka šumjeli kao vrećica franja.

Tog jutra, po jugu koje je sviralo na oblucima kao na gigantskom ksilofonu, stajao sam na obali. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo što ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine – ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom jest – naravno – hotel. Ona i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz „filma“ jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film – u Gotham City, Langov Metropolis, ili seriju Babylon Berlin. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika. A na vrhu tornja koče se terasa, zidni sat i stup zastave koji izgledaju kao da će na njima taj čas Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda jednako gothamovski, kao da ga je tamnim tušem iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za Vrtoglavicu.

A onda – u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua – pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda – onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled – opet spazite razglednički krajobraz: oblutke, borovinu, otoke.

Ažurirano: Srijeda, 20 Veljača 2019 13:37
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:28

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (8)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Balkanizacija definitivno nije nacionalizam

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja, onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zaplete ne u trajni konflikt.

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti.

Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom, bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950-ih do 1980-ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.

SFRJ kao jedina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(Kraj mini-feljtona)

Ažurirano: Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:31
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Veljača 2019 15:48

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (3)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu 1937. godine

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Srijeda, 13 Veljača 2019 09:50
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 1 od 58

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search