LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
O jednom hotelu za koji mnoge veže nostalgija PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 20 Veljača 2019 13:34

 

Hotel JadranUdba kao turistička sudba

Jurica Pavičić, Zagreb

U Tučepima – pred zgradom koja je tema ove priče – prvi sam se put našao godine 2013., jednog jesenskog vikenda, koji tjedan prije nego što su Dalmaciju zarobile škure bure i hladnoća. Tog jutra puhalo je jugo – a jugo malo gdje na Jadranu puše onako kako puše u Makarskom primorju. Bilo je toplo. Posljednji su se kupači još kupali, no sunca nije bilo. Uz kanal su prema sjeveru nasrtali sivi, spori i debeli valovi. Napadali su podbiokovsko žalo, žalo koje je ista ta južina davno i stvorila, a oblutci su pod udarima šiloka šumjeli kao vrećica franja.

Tog jutra, po jugu koje je sviralo na oblucima kao na gigantskom ksilofonu, stajao sam na obali. Stajao sam na komadiću obale koji je bio savršen, tako savršen da nije čudo što ga je za sebe odabrala elita jedne diktature. Pod mojim su nogama ležali more i sitni, perfektni obluci plaže. U pozadini gusta borovina i neizmjerni, suri zid Biokova. A između plaže i planine – ta zgrada.

Zgrada koja mi je pred pogledom jest – naravno – hotel. Ona i izgleda kao hotel: sastoji se od pravilnog rastera balkona, a pred njom se prema plaži proteže paviljon zatvoren staklom, široka terasa i mul. Točno po zlatnom rezu, međutim, zgrada je prorezana vertikalom koja vas iz „filma“ jadranske hotelske arhitekture premješta u drugi neki film – u Gotham City, Langov Metropolis, ili seriju Babylon Berlin. Po sredini zgrade uvis se diže kula zatvorena prema moru dupljama svjetlarnika. A na vrhu tornja koče se terasa, zidni sat i stup zastave koji izgledaju kao da će na njima taj čas Batman zalepetati krilima. I ostatak zgrade izgleda jednako gothamovski, kao da ga je tamnim tušem iscrtao Frank Miller. Ulaz u zgradu zakriven je konveksnim zidom od ispupčenog vapnenca. Unutra, u zgradi, raster svjetlarnika rasvjetljuje ovalno stepenište koje kao da je izišlo iz nekog Siodmakova horora ili s plakata za Vrtoglavicu.

A onda – u trenutku kad vam se čini da je pred vama neko ikoničko zdanje modernizma, neki klasik arhitekture Berlina, Praga ili Dessaua – pukne vam pogled na nešto što očito ukazuje na Jugoslaviju: mural bratskih naroda i narodnosti, združenih u kolu, odjevenih u folklorne odore koje tako odudaraju od stroge modernosti kuće. Hodate kroz taj živi Bauhaus, a onda – onog časa kad kroz neki otvor pukne pogled – opet spazite razglednički krajobraz: oblutke, borovinu, otoke.

Ažurirano: Srijeda, 20 Veljača 2019 13:37
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:28

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (8)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Balkanizacija definitivno nije nacionalizam

Najbliža je dakle nacionalizmu zapadnoevropskog modela, tj. idealima integracije, modernizacije i građanske države, bila socijalistička Titova Jugoslavija. 1948. godine je jugoslavenski komunizam poslije sukoba sa staljinizmom izbačen zbog nacionalizma iz internacionalnog revolucionarnog socijalističkog pokreta. Nazivali su ga „nacionalni komunizam“ ili „titoizam“. Svi ostali nacionalizmi na tim prostorima prije i poslije toga napose ovo u zadnjih tridesetak godina, ne bi se mogli ni kategorizirati kao nacionalizam. Prikladniji su nazivi etnocentrizam, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, klerikalizam, religijski nacionalizam i najpoznatiji već etablirani termin balkanizacija. Balkanizacija definitivno nije nacionalizam, ne radi se tu o nikakvoj promišljenoj strategiji razvoja, ili izgradnji moderne države i demokratskih institucija nego rušenju svega i ratu sa susjedima. Ako je nacionalizam nastao i koncipiran u Zapadnoj Evropi, i ako su uspješne nacionalne države postavile određene postulate nacionalističke ideologije i nacionalnog razvoja, onda balkanizacija ne može biti nacionalizam. Balkanizacija je negacija nacionalizma, to je raspad, destrukcija vođena strastima i mitovima, bez strategije, filozofije i ideologije, bez dugoročnog plana i vizije. To je proces koji stvara neodržive države, bez materijalnih i ljudskih resursa za dostizanje bilo kakve ambicioznije uloge u svijetu, problematične nacionalne konstrukcije zaplete ne u trajni konflikt.

Nacionalizam na zapadno balkanskim prostorima nije problem stoga što ga ima previše nego što ga nikad zapravo nije ni bilo osim kao eksperiment u jedinstvenoj povijesnoj prilici koju ovi narodi nisu prepoznali kao takvu niti je danas smatraju propuštenom prilikom i lekcijom iz povijesti koja bi ih mogla nečemu naučiti.

Predratne osamdesete mogle su se okrenuti i na dobro a rat nije bio neizbježan. Mlada urbana  i visokoobrazovana postjugoslavenska generacija poznata po slobodnoj omladinskoj štampi, novovalnoj rock glazbi, i svjetski prestižnim školama filma i sporta, nikad nije od stare titoističke garde dobila šansu da izmisli novu naciju nasljeđujući sve ono najbolje iz prethodne. SFRJ je tako otišla u povijest i traje tek kao nostalgična supkultura. Današnje zapadnobalkanske nacije, nacionalizmi i njihovi državni produkti svedeni su na farsu, pompu, teatar i sport. Studija antropologa Clifforda Geertza o Negari „teatarskoj državi“ na Baliju krajem devetnaestog vijeka koja se održava samo pompom i ritualom, bolja je analogija za postjugoslavenski Balkan od bilo kojeg primjera formiranja država u Evropi.

Ukratko, SFRJ iz zlatnog doba titoizma, otprilike od 1950-ih do 1980-ih, bila je na ovim prostorima jedina ikad ozbiljno i ambiciozno poduzeta povijesna vježba iz nacionalizma kao ideologije progresa, integracije i modernizacije. Ono što je došlo poslije nje uopće nije nacionalizam nego neki drugi fenomeni koje smo već nazvali balkanizacija, tribalizam, primitivizam, provincijalizam, religijski nacionalizam i etnički konflikt. Ta je SFRJ u kontekstu bila jedna superiorna civilizacija na ovim prostorima: moralno, kulturno, ekonomski, politički, sportski, kako god da se uzme. Poslije SFRJ nastalo je sedam država koje osim Slovenije ništa ne valjaju, nisu valjale ni u ideji ako su ikakve razrađene ideje većina tih država imale, a teško da će se ikad bitno poboljšati jer gube materijalne i ljudske resurse tako da će prije kroz iduće stoljeće fizički izumrijeti zbog demografske katastrofe i iseljavanja.

SFRJ kao jedina moderna pluralistička i sekularna nacionalna država ovim prostorima, uz to i jedina koja je uspjela ostvariti puni politički suverenitet u međunarodnim odnosima i najviši stupanj nacionalnog samoodređenja i manjinskih prava, u duljem je povijesnom kontekstu nacionalizma relativno kratko trajala. Poslije nje ostala je mitologizirana revizionistička povijest koju su o njoj napisale države nasljednice i bajka o njoj u nostalgičnim supkulturama. Ta bajka završava ovako: poslije Snjeguljičine smrti, sedam frustriranih patuljaka živjeli su tako nesretno dovijeka u nekoj dalekoj, dalekoj zemlji na periferiji Evrope u siromaštvu, međusobnoj svađi, zavisti i mržnji.

 

(Ovaj post mortem analitičko-dijagnostički tekst profesora Vjekoslava Perice prenesen je sa prijateljskog XXZ regionalnog portal. Zahvaljujem se dragom prijatelju Peri Lukoviću, uredniku XXZ.)

(Kraj mini-feljtona)

Ažurirano: Četvrtak, 14 Veljača 2019 08:31
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Veljača 2019 15:48

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (3)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu 1937. godine

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Srijeda, 13 Veljača 2019 09:50
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 12 Veljača 2019 13:58

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (2)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Kafedžije u Sarajevu

Devedeset osam je kafedžija u bosanskim kafanama.

Kafana ‘Aeroplan’, H. Smailhodžić, Prestolonasljednika Petra bb (tel. 26-06),

Aron Bencion Abinun, Kundurdžiluk 7,

Husein Ajdinović, Šantića 1-5,

Avram Altarac, Prestolonasljednika Petra 2,

Albina Altman: ‘Skoplje’, Dobrovoljačka 16,

Vejsil- Paša Aljukić, Miloša Obilića 6,

Spasoje Arambašić, Odobašina 32,

Faik Avdibegović, Despića 4,

Ahmed Babić, Gornji Tabaci 4,

Ahmed Bašić, Vojvode Putnika 18,

Besim Bećirović, Kraljice Marije 2,

Hilmija Begović, Tekija 9,

Kafana ‘Bentbaša’, Izet Kobiljak, “dnevno koncertira orijentalska muzika sa orijentalskim plesovima. Preporučujem prvoklasno piće kao i razna mezeta.”, Bentbaša ul. bb,

Ernestina Bem, Bravadžiluk 12,

Alija Bibić, Hambina Carina 6,

Šefkija Bisić, Sagrdžije 1,

Ana Bojić: ‘Vrelo Kovačići’, Trebevićka 2,

Slavko Bokan, Dobrovoljačka 16,

Ibrahim Brković, Kraljice Marije 14,

Sulejman Buhić, Kralja Petra 79,

Pero Buden: ‘Leotar’, Nemanjina 30 (Ovo je jedna od onih malih, zadimljenih sarajevskih kafana, kakvih je bilo u svakoj mahali i svakome novom gradskom kvartu, na Mejtašu, oko pijace, na Marijin dvoru i Čengić vili, koje nisu imale ni nus prostorije, ni ostavu, samo mali električni rešo na kojem se kuhala kava. Godine 1937. ostalo je malo kafana u kojima se kava kuhala na živoj vatri, i to bi se smatralo krajnjim sirotinjstvom, bijedom… Iza ovakvih lokala niti je ostala kakva priča, niti će ubuduće biti prisutni u memoriji grada. Nakon što jednom iščeznu, više nitko za njih ne pita. Zato je, kad ga ima, dragocjeno bilježiti svaki, i najmanji trag. Gazda Pero, vlasnik ‘Leotara’, pekač kafe i jedini konobar u ‘Leotaru’ bio je Trebinjac, čovjek dobre duše, snažnih očinskih refleksa. U njegovu kafanu dolazili bi hercegovački đaci, ne samo Trebinjci, Srbi i Hrvati, kada su u Sarajevo dolazili na škole. On bi im nalazio sobu, upoznavao ih s ljudima, bio im sigurnost u tuđini. Tako je ‘Leotar’, kafanica od pet-šest stolova, pred rat bio neka vrsta istočnohercegovačkoga zavičajnog kluba. Bilo je kafana na zavičajnom glasu, ali sjećanje se ugasilo, pa tako ni njihove priče neće biti ispričane, povijest će ostati zatajena, građa za roman istrunula…),

Asim Burilović, Đulagina 2,

Omer Burek, Aleksandrova bb,

Ajdin Busulajdžić, Odobašina 30,

Radojka Cerović, Kralja Petra 4,

Šaćira Čečo, Hambina Carina 1,

Jusuf Čengić, Kralja Petra 4,

Omer Čengić, Iza Hrida 1,

Ibro Čolpa, Okrugla 7,

Dane Ćurčić, Aleksandrova 16,

Hasan Ćehajić, Trgovke 41,

Zajko Dautović, Šenoina 6,

Angelina Davidović, Kraljice Marije 10,

Nurija Delić: ‘Lion’, Pirin brijeg 21,

Marija Delić, M. Fadilpašića 8,

Mehmed Demirović, Kočićeva 5,

Hamid Drnda, St. Protića 1,

Ibrahim Đozo, ugao Sedrenika i Ramića banje,

Milica Đurđinski, Bazardžani 2,

Ahmed Džendžo, Nemanjina 25,

Sulejman Džendžo, Gajev trg 4,

Fazlija Fazlagić, Zagrebačka 3,

Vejsil Gackić: ‘Šimšir’, Kralja Tomislava 30,

Mustafa Granić, Kralja Petra 28,

Zejna Grcić, Brankova 8,

Hasan Hadžiabdić, Nadkovači 23,

Omer Hadžiahmić, Bolnička 1,

Ismet Hadžibegić, Kralja Tomislava 3,

Mustafa Hadžibegić, Despića 4,

Muradif Hanjalić: ‘Jagoda’, Kranjčevićeva 18,

Arif Hazić, Širokača 1,

Ibrahim Huković, Vratnik Mejdan 47,

Smail Hadžihasanović, Đulagina 12,

Jozef Katan, Vojvode Putnika 35,

Ana Klok, Mažuranića 6,

Matilda Klikić, Brankova 35,

Muharem Klinić, Halači 22,

Moric Kohen, Kralja Petra 47,

Pavo Kreković, Gundulića 17,

Ahmed Kulenović, Gorica 1,

Mušan Lanco: “Kod Čavke”, Mahmutovac 32,

Safet Lulić, Aleksandrova 31,

Jelena Milković, Brankova 19,

Jovo Milodrag, Magribija 17,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Anđelka Momčinović: “Nada”, Gajev trg 4,

Luna Montiljo, Jeftanovića 7,

Abdulah Mulaomerović, Dobrovoljačka 25,

Mušan N. Najpović: ‘Teslić’, Kralja Petra 17,

Salih Omerbegović, Vojvode Putnika 40,

Asimbeg Paloš, Šeherčehajina čikma 2,

Safet Pardo, Skenderija 8,

Aiša Pašić, Ul. 6. novembra,

Omer Pašović, Krekova 2,

Franjo Pavličević, Aganagića 1,

Hasan Pecar, Firdusbegova bb,

Salih Pilav, Nadkovači 35,

Uzeir Porča, Kazazi 16,

Jozefina Pristupnik, Kralja Petra bb,

Anastasije Puhta, Čemaluša 6,

Ismet Rahmanović, Kočićeva 6

Staka Rajić, Mustajbašin Mejdan 1,

Ilijas Redžepagić, Kočićeva 2,

Ćamil Salošević: ‘Vrbas’, Prote Bakovića 6,

Smail Smailović, Kolodvor,

Ibrahim Smaiš, Šenoina 14,

Milka Sikimić, Miloša Obilića 28,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4,

Ahmed Strik, Gundulića 15,

Ragib Subašić, Vojvode Putnika 1,

Mustafa Šebić, Kralja Tomislava 18,

Hasan Šerbo: ‘Bosna’, Zrinjskoga 5,

Šaćir Šljivo, Fojnička 3,

Savka Šatora, Gradska klaonica 7,

Luca Topić, Brankova 23,

Šemso Vejzagić, Nikolića 1,

Stoja Veselinović, Dobrovoljačka 16,

Esad Zec: ‘Triglav’, Alipašina 1,

Ragib Zelihić, Dobrovoljačka 37,

Mustafa Zlatar, Vojvode Putnika 23.

(Ovo podsjećanje na hotelijerstvo i ugostiteljstvo u Sarajevu davne 1937. godine bit će preneseno u nekoliko nastavaka sa bloga Ajfelov most, svakako uz dopuštenje autora podsjećanja, gospodina Miljenka Jergovića kojem se u ime posjetitelja OKA od srca zahvaljujem. NF)

Ažurirano: Utorak, 12 Veljača 2019 14:01
 
Zakašnjela, ali instruktivna post mortem analiza PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Veljača 2019 20:56

 

Vjekoslav PericaSFRJ - jedina superiorna civilizacija na ovim prostorima (7)

Prof.Dr Vjekoslav Perica, Department of History, University of Utah

Kad religije prave državne granice

Napose u ovim državama postaju nepodobni građani ateističkog svjetonazora u istoj ako ne većoj mjeri nego što su vjernici bili diskriminirani pod komunizmom. Dakako da se u ovim novim etnokonfesionalnim fuzijama i crkveno-državnim simbiozama najbolje snašla Srpska pravoslavna crkva koja je kao crkva bizantinske tradicije takav karakter oduvijek imala, a entofiletizam joj se od ratova devedesetih samo pojačao. Ali je takav vjerski karakter odgovarao i bosanskom muslimanskom etnonacionalizmu koji nije nikad ni razumio ni mogao prihvatiti princip sekularne nacionalnosti. U napose paradoksalnoj se situaciji nesvjesne imitacije srpstva našao hrvatski katolicizam. To je počelo još u ustaškoj NDH kad je režim uništavao Srpsku pravoslavnu crkvu da bi kasnije osnovao neku verziju pravoslavlja s hrvatskom nacionalnošću, a pri tom je daleko prije Drugog vatikanskog koncila koji će oprezno dopustiti „etničke crkve“ uveo hrvatsku državnu i nacionalnu crkvu. To se nastavilo s izmišljanjem takozvane „Crkve u Hrvata“  pod jugoslavenskim komunizmom 1970ih a potom etabliranjem frankističkog „nacionalnog katolicizma“ pod Francovim obožavateljem Tuđmanom  devedesetih. Međusobne opsesije i trvenja između tog hrvatskog etno-nacionalnog katolicizma i srpskog notorno etnocentričnog pravoslavlja, išle su više štetu hrvatskih katolika koji su gubili osjećaj kršćanskog napose katoličkog univerzalnog i općeg. Takozvana se „Crkva u Hrvata“ u konceptu izjednačila s takozvanom „Srpskom crkvom“ pri čemu se iz tih poluslužbenih naziva ne vidi kršćanski karakter nego je prenaglašen etnički identitet. Vjerojatno nema veće kazne hrvatskim etnoklerikalnim i ustaškim nacionalistima od nesvjesnog prelaska na nekakvo „hrvatsko svetosavlje“ kako je znao ironično primijetiti pokojni splitski svećenik sociolog religije Don Ivan Grubišić. Nije se dakako Grubišiću kao jedinom iz hrvatskog katoličkog klera ukazalo koliko je etnički nacionalizam profanirao i posektašio hrvatski katolicizam. Jasno je to, među ostalima, po onome sto pišu i govore i bosanskim franjevcima Dragi Bojiću i Ivanu Šarčeviću. (Drago Bojić. Zlato i tamjan – kritički osvrti na politiku i religiju. Mostar: Centar za kritičko mišljenje i portala www.tačno.net, 2016.)

Treći veći balkanski „religijski nacionalizam“, bosanski ili bošnjački-muslimanski još je od 1970-ih, tek što su se bosanski komunisti uspjeli izboriti za sekularnu nacionalnost bosanskih Muslimana, koncipirao teokratsku državu koja bi nastala razbijanjem SFRJ. U pamfletu „Islamska deklaracija“ iz 1970. sarajevski pravnik Alija Izetbegović, kasniji otac de-sekularizirane bosanske nacije, inspiriran utemeljiteljem Pakistana Ali Jinnahom i egipatskom Muslimanskom braćom, traži izlaz iz Jugoslavije imitacijom paradigmatskog religijskog nacionalizma u slučaju formiranja Indije i Pakistana. Za njega bi se tako područja SFRJ s većinskim muslimanskim stanovništvom kad demografski prerastu balkanske kršćane, otcijepila i osnovala državu po uzoru na Pakistan, a kršćanski dijelovi Jugoslavije postali bi nekakva balkanska Indija.

Ta vizija se naravno drastično razlikovala od snova Srpske pravoslavne crkve o podjeli SFRJ između Srba i Hrvata. Po viziji SPC objavljenoj uoči raspada SFRJ, ta bi se država podijelila na  dva „nespojiva i nepomirljiva svijeta“: zapadni-rimokatolički pod utjecajem Njemačke i Vatikana i Istočni svijet pravoslavne bizantinske tradicije pod dominacijom Srbije uz potporu Rusije i Grčke. Ni za bošnjačku državu ni za muslimane tu nije bilo mjesta, kako će genocidni pokret osuđenog ratnog zločinca Radovana Karadžića pokazati u ratovima devedesetih.

Ažurirano: Utorak, 05 Veljača 2019 20:58
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 3 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search