LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 17 Svibanj 2018 11:56

 

Stara TuzlaGrad mamine mladosti (1)

Ivan Berisov, Portugal

Sjećanja Tuzlanke Vere Mujbegović (u daljem tekstu Vera M.) pod naslovom “Tuzla moje mladosti”, su izuzetno lijepo i emotivno napisana. Pročitao sam njena sjećanja sa velikim zadovoljstvom, prije svega zbog toga što me je snažno podsjetilo na moju mamu, kao i na moje pretke, kako sa majčine, tako i sa očeve strane, a koji su dugi niz godina živjeli u tom gradu.

Moja mama je u Tuzlu došla sa svojim roditeljima i starijim bratom davne 1935., kada je imala petnaest godina. Slučaj je tako htio, jer je njen otac, dakle moj djed, po odluci Ministarstva za prosvetu Kraljevine Jugoslavije bio premješten na rad u Realnu tuzlansku gimnaziju. Prije toga je, kao ugovorni profesor, dugi niz godina radio u raznim manjim mjestima Srbije. Prije dolaska u Bosnu dugo je radio u Novom Bečkereku, poslije rata preimenovanom u Zrenjanin, gradu kroz koji teče, kako mi je mama rekla, predivna rijeka Tisa, rijeka njenog djetinjstva. Bio je to grad u kojem je njena porodica lijepo živjela i koji su voljeli. No, pošto je moj djed bio ugovorni profesor često su ga premještali pa su ga i iz tog grada, koji su toliko voljeli premjestili najprije u Bijeljinu, gdje je odradio dvije godine, a iz Bijeljine su ga premjestili u Tuzlu. Našavši se u Tuzli, mama je od šestog razreda nastavila školovanje u Tuzlanskoj gimnaziji („žutoj zgradi“ kako su je mještani najčešće nazivali) i nakon tri godine, 1938., dakle tri godine prije rata, maturirala sa 18 godina.

Bila je sedam godina starija od gospođe Vere M., ali je kao i ona do kraja života imala veoma dobru memoriju i sjećala se mnogih događaja pa i najsitnijih detalja iz mnogih gradova u kojima su živjeli, pa tako i Tuzle. Zamolio sam je da mi ispriča o svom životu kada se već bila približavala devedesetoj. Bio sam skoro siguran da će me odbiti, da će odmahnuti rukom i reći kako se više ničega ne sjeća, ili će naći neki drugi izgovor. Pošto sam mislio da će upravo tako i biti sa velikom sam zebnjom očekivao što će mi odgovoriti. Ona je, međutim, na moje potpuno iznenađenje, rado pristala. I tako tog nezaboravnog ljeta, kada je boravila nešto duže kod nas, u jutarnjim satima, odmah nakon ustajanja, doručka i prve kafe, pa sve do ručka, zapisivao sam u svesku njena živa sjećanja. Priču bi započinjala odgovarajući na moja pitanja i nadovezujući događaj na događaj, ali je često preskačući s teme na temu širila priču u beskonačnost. Pošto sam stalno mislio da će nas nešto prekinuti, kao i to da će se zamoriti, posvećivao sam pažnju samo važnijim događajima, a na sve ono što se nije ticalo njenog života ili naše rodbine, o čemu mi je u zaletu htjela ispričati, nisam obraćao pažnju. Zbog toga sam je često prekidao, a poslije mi je bilo žao što sam to činio i što sam toliko žurio, jer kada sam se sa njom kod sestre ponovo sastao i pokušao više saznati ili razjasniti neka pitanja, zatvorila se u sebe i na moja dodatna pitanja je odgovarala nekako preko volje. No, bez obzira na sve, njena dragocjena i mojom krivicom nepotpuna sjećanja su mi omogućila da saznam mnogo toga ne samo o njenom životu i vremenu u kojem je živjela, već i o životu gotovo sve moje rodbine, uključujući i rodbinu sa očeve strane, nekoliko koljena unazad.

Kao što sam već rekao prije dolaska u Tuzlu oko dvije godine živjela je sa roditeljima u Bijeljini iz koje je ponijela malo uspomena i od svega se najradije sjećala kupanja na rijeci Drini i nekih svojih prijateljica iz Bijeljinske gimnazije koju je pohađala i u kojoj je njen otac predavao. Rekla mi je da su bili presretni kada su preselili u Tuzlu, jer im je taj grad u usporedbi sa Bijeljinom - upravo je tako rekla - izgledao kao Pariz.

Kao i u svim drugim gradovima i u Tuzli su zbog stalnih selidbi živjeli u iznajmljenom stanu. Po njenim riječima prvi stan su iznajmili kod učitelja Adema Bise, koji je u Tuzlu, kako je rekla, došao iz Hercegovine. Iznajmio im je prizemlje i nastavio živjeti sa svojom porodicom na spratu iznad njih. Prema tome i njega i članove njegove porodice je morala dobro poznavati, pa sam o njima siguran sam mogao daleko više saznati, da je nisam prekidao. Ali, ipak ponešto mi je uspjela reći. Tako mi je rekla kako je Adem Bise od mnogih poznanika posuđivao novac, ali se nije žurio vratiti ga. Zbog toga se među onima koji su ga poznavali, a prije svega među komšijama, proširila komična uzrečica “Kad te vidi Adem Bise, uzmi pušku i ubij se!” Osim ovog ispričala mi je još jedan ne manje zanimljivi detalj vezan za tu kako sam tek kasnije shvatio uglednu porodicu, a to je da je Ademova žena bila prva muslimanka iz Tuzle, koja je u grad izlazila bez zara, na što joj je sestra, po njenim riječima, zamjerila i nije joj do kraja života oprostila.

Ažurirano: Petak, 25 Svibanj 2018 18:28
 
Još jedan bolan rastanak! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 13 Svibanj 2018 13:53

 

P2150431In memoriam – jednom pravom gospodinu, dragom Didi

Nadan Filipović

Sinoć oko deset sati naš Jack Russell Dido je još jedva disao. Bio je već star. Da je poživio, 5. jula bi imao tačno petnaest godina. Međutim, uz starost najčešće ide i bolest. Patio je od artritisa, a zadnju godinu dana i zbog uvećane prostate. Hodao je polako – napravi jadan 5-6 koraka, pa stane da se odmori. I srce otanjilo. Jedan izuzetno živahni pas, stalno pun energije, postade, maltene preko noći, bolesni starac. Dok je bio mlad izvodio sam ga ujutro i uvečer, a otkako ga je počela patiti prostate morao sam ga izvoditi po pet do šest puta u toku dana.

Kupili smo ga 2003. godine kad je bio mala beba. Tek je bio progledao. Šakica šećera! Ne mora mi niko vjerovati kad kažem da se samo jednom upiškio u kući. Sjećam se, gurnuo sam mu njuškicu u mokraću, za kaznu, i izveo ga u obližnji park gdje je obavio one potrebe koje svi imamo. Od tada, eto skoro petnaest godina, čak ni kad je naglo ostario, nikad ni kapi nije pustio u kući, a što je interesantno, ni u našem malom vrtu. Kad bi mu pritužilo znao je, dok je bio mlađi, skakutati oko mojih nogu dajući mi znak da ga izvedem do obližnjeg parkića.

Nisam ga dao sterilizirati, ali se potrefilo da nije imao nekog pasjeg seksualnog života. Šteta! Tek sada mi je žao što ga nisam dao da se pari pa da dobijemo njegovu kćerku ili sina. Danas bi nam bilo mnogo lakše.

Kad krenu dva zla, obično za njima ide i treće. Prije tri mjeseca mu se pojavila neka kvrgica na glavi, poviše čela. Mislio sam da je to lipom, benigni tumor koji sporo raste, a sastoji se uglavnom od masnog tkiva. Znao sam da su lipomi veoma česta pojava kod starijih pasa. Nije, međutim, prošlo ni dvadesetak dana, a “lipom” naraste do veličine oraha. Odnio sam ga njegovom pasjem doktoru, lokalnom veterinaru, koji je opipao tu kvrgu i onda, natmurena lica, počeo objašnjavati da se boji da se ne radi o lipomu, već je posumnjao na rak. Upitao je da li pristajem da se uzmu uzorci za biopsiju i to pomoću fine igle. Šta ću?! Pristao sam. Uzeo je tu špricu nadajući se da u tkivu ima cističnih dijelova ispunjenih fluiodom. Ubode on jednom, Dido ne trepnu, ne jauknu, samo u mene gleda. Fiksira me i kao da me pogledom pita: “Nadane, je li ovo potrebno?”. Milovao sam ga. Nije ni zadrhtao kad je veterinar uzeo jednu još veću i širu iglu pokušavajući da aspirira barem malo tekučine u špricu. Ni taj put nije uspjeo. Onda se prihvatio najšire igle promjera oko četiri milimetra, pa je uspio da izvuče oko mililitar fluida iz te kvrge. Dido ni jednom da se oglasi, da zaskviči, da jaukne, da lajući glasno protestuje protiv tog katilskog ubadanja bez ikakve anestezije. Umotao sam ga u njegov jorgančić i donio kući.

Popodne me nazvao veterinar i rekao da patološki rezultati nedvojbeno ukazuju da se radi o dosta progresivnoj vrsti skvamoznog karcinoma. Sjeo sam u auto i odvezao se do njega. Pitao sam ga da li bi išta pomogla operacija, ako treba i radijacija, pa čak i kemoterapija. Veterinar mi je otvoreno rekao da misli da bilo kakav treman “ne pije vode” u ovom slučaju, jer je pregledom ustanovio da je Didi i srce popustilo, pa je kazao da ne vjeruje da bi pas izdržao sve te terapije. Sledio sam se kad je rekao da ga donesem da mu da injekciju i uspava ga. Rekao sam mu da se moram dogovoriti sa suprugom i kćerkom i da ću mu javiti. Odlučili smo da ga ne dajemo ubiti sve dok nije u velikim bolovima i patnji. Veterinar nam je dao recept da kupimo jedan jaki analgetik koji se psima smije davati najviše dva puta dnevno i do po frtalj tabletice.

Tako smo i uradili. Dido je do smrti dobro jeo, pio je vodu, i čak je mogao polako hodati kad sam ga izvodio da obavi svoje fiziološke potrebe. Ona kvrga je i dalje nezaustavljivo rasla. Primjetio sam da su mu oba oka postala izbuljena. Nije ih mogao potpuno zatvoriti. Kunjao je s poluotvorenim očima. Zadnje četiri nedelje sve je teže disao jer je bilo očigledno da je tumor zahvatio ne samo sinuse već se proširio i u njušku. Ali, nema nikakvog stenjanja ili cvilenja, jauka, itd. Dido je trpio i trpio, ali nije nikakvim vokalnim išaretom pokazivao koliki je stepen njegovih patnji.

Supruga i ja vijećamo šta da radimo. Srca su nam se cijepala, ali sam predlagao da ga odnesemo veterinaru da ga uspava. Sve dogovorimo, veterinar čeka, ja, sa srcem u grlu i suzama u očima Didana mog umotam u njegov jorgančić, dođem pred veterinarsku kliniku, a kad sam pošao da ga izvadim iz auta i ponesem na taj zadnji put, on me gleda onim svojim izbuljenim očima, suze mu idu i sve me liže po rukama. Ja u auto, pa nazad kući! Nisam imao snage.

Zadnje dvije nedelje je oslijepio i postao potpuno gluh. Izvedem ga ispred kuće i povedem do obližnje zelene površine. Uz ogradu imamo pet stabala smokava, stablo nara i veliko stablo limuna. Ide Dido, jedva diše, gegucka par koraka, pa stane. Pa opet tako. Odjednom udari glavom o stablo limuna. Ne vidi jadan. Kad smo došli do zelene poršine on se popiški te obavi i ono drugo, ja spremnu kesicu imam pa pokupim, a on stade kao ukopan. Ne može više hodati. Uzmem ga u naramak i ponesem, a on mi sve liže ruke, kao da se zahvaljuje što mu pomažem.

Zadnjih desetak dana ne samo da je bio potpuno slijep, već i potpuno gluh, a tumor mu je uništio najvažnije pseće čulo – čulo njuha. On, koji je, kao i gazda mu, plaho begenisao mirisnu sudžuku, ne bi se ni trznuo kad mu pored njega na krevetcu ostavim jedan kolutić. Ipak bi, kad sam ga izvodio, stalno nešto kao pokušavao njuškati, kako svi psi na svijetu rade, ali to je bio, za pseću prirodu, samo obavezni ritual.

Sinoć je jedva disao. Tijelo bi mu se po par sekundi širilo kao balon kad se napuhuje, pa bi nakon toga ispuštao zrak iz pluća, mirovao po dvadesetak sekundi pa bi opet halapljivo hvatao zrak. Čulo se da tiho krklja zato što mu je njuškica bila skoro sasvim začepljena tumorskim tkivom.

Rekao sam supruzi: “Gotovo je! Nosim ga u dežurnu veterinarsku kliniku. Pati se grozno, na kraju je puta, ali svoje preteške muke podnosi stojički, maltene kao da ne želi da nas uznemirava. Okrenuo je njuškicu prema zidu, a izgleda mi kao da se, jadan, stidi što je u ovako katastrofalnom stanju. Idem!”

Konačno se i ona složila i prelomila. Umotao sam mog najboljeg životnog jarana, mog dobrog Didana, u njegov jorgančić i odvezao do klinike. Stavio sam ga onako umotanog na jednu stolicu u čekaonici, ispunio one obavezne formulare, platio unaprijed jer se tako mora u ovakvim situacijama, te ispunio formular za kremiranje. Sve potpisao i sjeo pored mog najdražeg. Milujem ga po cijelo tijelu, od glave do repića, a on mi liže ruke. Eh moj Dido, meni je grozno žao, ali se neumitni rastanak primakao.

Veterinar, čovjek poznijih srednih godina me pita želim li prisustvovati davanju zadnje injekcije koja znači brzu smrt, bez patnje.

-Da! Ostat ću sa mojim najvećim jaranom, do zadnjeg trena!

-Jeste li sigurni? Potpišite ovdje i sjedite, jer je bilo slučajeva da se vlasnici pasa u ovakvim situacijama onesvijeste i padnu na pod. Bilo je i povreda.

-Ostat ću stajati.

Veterinarska sestra mu je nježno obrijala desnu nogicu. Milovao sam ga dok je ona je našla venu da ubode onu kanilu. Dido ni da se trzne. Samo mi liže ruku, kao da se pozdravlja sa mnom. Veterinar je imao spremne dvije injekcije. Jedna je, kako mi je objasnio, sadržavala brzo djelujući sedativ, a druga supstanciju koja će mu zaustaviti rad već slabaćkog srdašceta.

-Možemo li krenuti sa procedurom?

-Da.

Ubrizga prvu injekciju sa sedativom. Dido me je liznuo po ruci još nekoliko puta, sve nježnije i nježnije. Odjednom zaspa.

-Sada je u dubokom snu. Možemo li krenuti sa zadnjim izborom?

-Da.

Pritisnu onu špricu. Desetak sekundi je trajalo i moj Didan se samo blago trznu u snu. Veterinar ga posluša slušalicama i reče: “Upravo je otišao. Hajde, sjedite s nama da vam pripremimo čaj ili kafu. Da se smirite.”

-Nema nikakve potrebe. Savršeno sam miran. Hvala lijepa. Idem kući.

-Kako ćete voziti? To je pregolem stres za vas. Ostanite barem desetak minuta, pa onda….

-Gospodine, moj život je pun stresova. Navikao sam na udarce života i sudbine. Meni su stresovi odavno postali sasvim normalna stanja. Ne brinite. Blizu stanujam.

Sjeo sam u auto i krenuo. Bilo je oko jedanaest sati. Odjednom primijetih da se čudno i prejako sjaje farovi u susret mi dolazećih automobila. Nisu to bila duga svjetla, kako sam pomislio. Svjetla su se prelamala u mojim suzama. Plakao sam. Suze su same navirale. Brzo sam se dovezao do kuće, obrisao oči maramicom i ušao. Supruga je bila sva u suzama.

-Kako je Dido sve to podnio?

-Kao pravi gospodin! Kako je živio, tako je i umro. Tiho, bez jauka. Čini mi se da je bilo jako bitno da sam bio uz njega u tim zadnjim trenucima. Da nisam, mislim da bi ga izdao. Znao je dobro da sam tu, uz njega. Ližući mi ruku do zadnjeg momenta on se tim znakom pozdrava i rastao od života i mene, ustvari sviju nas koji smo ga neizmjerno voljeli.

Cijelu noć sam se budio kao u bunilu. Zapalim cigaru, ponovo ugasim svjetlo, ali san ne dolazi na oči. Samo mi je pred očima njegova slika onako mladog i razigranog. Toliko nam je sreće unio u živote da mu se ničim ne bi mogli odužiti.

I sve mislim nešto – otišao je u neki pseći raj gdje ga je dočekao njegov jaran Fido, pas moje starije kćerke koji se u našoj kući prošle godine razbolio baš kad su oni bili na ljetovanju u Evropi. I on je, kao Dido, dobio zadnju injekciju. O njemu sam pisao u tekstu “Rastanak, zaista bolan rastanak”.

Obadvojicu ću tražiti u oblacima kad sjedim napolju u bašti. Siguran sam da ću ih vidjeti.

     

Ažurirano: Nedjelja, 13 Svibanj 2018 14:26
 
Jovan Dučić - pesma o Hrvatima PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 09 Svibanj 2018 10:28

 

Jovan DucicSinu tisućljetne kulture – p(j)esnikova poruka Hrvatima

Jovan Dučić (Lisabon, 1942)

Uvod:

Jovan Dučić je otvoreno i bez rezerve podržavao četnički pokret Draže Mihailovića vjerojatno i ne sanjajući da će taj zločinački pokret preko noći postati antifašistički u najnovojoj Srbiji. Isto tako je otvoreno i bez rezerve izjednačavao sav hrvatski narod sa ustašama. Dakle, podržavao je “svoje” koljače i zločince, sada vrle srpske “antifašiste” koji su se borili protiv “fašiste” Tita i njegovih “fašističkih” hordi samonazvanih Narodno-oslobodilačka vojska Jugoslavije, a izrugivao se sa Hrvatima i njihovim zločinačkim otpadom, sve po sistemu “u svom oku ne vidim kladu, a u tuđem oku vidim dlaku”. Međutim, Dučić nije ni sanjao da će šezdesetak godina nakon njegove smrti doći do državne i sudski potvrđene rehabilitacije đenerala Draže Mihailovića i četnika i njihovog proglašavanja antifašistima, ali ni činjenicu da će tako biti “upaljeno zeleno svjetlo” Hrvatima da bez ikakva pravdanja proglase poglavnika Antu Pavelića i njegov ustaški pokret za antifašiste, a sve po vječitom sistemu (sustavu) srpsko – hrvatskih spojenih posuda. Svakom normalnom čovjeku bi trebao biti jasan znak jednakosti između ćiriličnih i latiničnih koljača, dakle, četnika i ustaša, kojim se, evo svi vidimo, veliki, da ne kažem preveliki broj Srba i Hrvata sada ponose, zaboravljajući pri tome onu narodnu koja glasi – “Čega se pametan stiti, time se budala ponosi.”

Šta kazati?

Jasno je da se fašizam uveliko povampiruje na prostorima bivše Jugoslavije.  

Evo na uvid šta su o Jovanu Dučiću napisali neki poznati Srbi, dakle ne Hrvati, Albanci, Muslimani,itd.

Radomir Konstantinović je napisao da je Dučić bio "sretan zato što je Srbin". Konstantinović zaključuje da smo imali i još imamo takvih sretnika među hrvatskim i srpskim pjesnicima. Biti sretan što si Srbin ili Hrvat - ima li išta poraznije za samu sreću?

Marko Ristić je napisao da je Jovan Dučić umro u Americi kao "četnik emigrant". Usput je naveo neke značajke toga slavom i srećom ovjenčanog pjesnika, između ostalih da je bio loš i nesimpatičan tip, "sebičan, ambiciozan, beskarakteran, neinteligentan, skorojević i snob...".

Miloš Crnjanski u svojim "Embahadama" zapisao: “Dučić bješe uobrazio da je vizantijskog, kneževskog porekla, pa su ga svi prijatelji titulisali, Duka. Ja nisam".

Sinu tisućljetne kulture

Ti ne znade mreti kraj slomljenog mača,
Na poljima rodnim, braneći ih časno
Kitio si cvećem svakog osvajača.
Pevajuć’ mu himne, bestidno i glasno.

Slobodu si večno, zakržljala raso,
Ček’o da donesu tuđi bajoneti,
Po gorama svojim tuđa stada pas’o,
Jer dostojno ne znaš za Slobodu mreti.

Pokaži mi redom Viteze tvog roda,
Što balčakom s ruku slomiše ti lance,
Gde je Karađorđe tvojega naroda,
Pokaži mi tvoje termopilske klance.

S tuđinskom si kamom puzio po blatu,
S krvološtvom zveri, pogane hijene,
Da bi mučki udar s leđa dao Bratu,
I ubio porod u utrobi žene.

Još bezbrojna groblja zatravio nisi,
A krvavu kamu u nedrima skrivaš,
Sa vešala starih novi konop visi,
U sumraku uma novog gazdu snivaš.

Branio si zemlju od nejači naše,
Iz kolevke pio krv nevine dece,
Pod znamenjem srama uz ime ustaše,
Stavio si Hrista, Slobodu i Svece.

U bezumlju gledaš ko će nove kame,
Oštrije i ljuće opet da ti skuje,
Čiju li ćeš pušku obesit o rame,
Ko najbolje ume da ti komanduje.

Ažurirano: Srijeda, 09 Svibanj 2018 10:32
 
Miljenko Jergović o Enveru Čolakoviću PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 04 Svibanj 2018 10:27

 

EVO TKO JE ZAISTA BIO ENVER ČOLAKOVIĆ

Pitam ljevičare: Zašto vam on smeta, a ne smetaju vam Cesarić, Krklec, Gavella...?

Miljenko Jergović

EnverNe znam koji su motivi predlagača - a taj je, izgleda, Milan Bandić - da se jedan zagrebački park, ustvari parkić, nazove imenom Envera Čolakovića. Ali ne vjerujem da je gospon gradonačelnik ikad čitao Čolakovićev najpoznatiji roman “Legenda o Ali-paši”. Kako on, tako ni bilo tko u upravi grada. I to je ono što je zajedničko predlagaču i onima koji su se prijedlogu žestoko usprotivili, nalazeći u Čolakoviću isključivo kulturnog atašea Nezavisne Države Hrvatske, u Budimpešti 1944. Čini se da su se saznanja predlagača, kao i saznanja njegovih osporavatelja, skandaliziranih nad sadržinom prijedloga, zasnivala i zaustavila u onom što se nabrzinu moglo pročitati na Wikipediji.

Na hrvatskoj, proustaškoj inačici ove internetske antienciklopedije, tako piše da je Čolaković bio “hrvatski i mađarski pjesnik, dramaturg, esejist, pisac proznih djela, romana, novela, dnevnika i slično”, dok je u natuknici bosanske Wikipedije, nadahnutoj bošnjačkom nacionalnom i nacionalističkom ideologijom, zapisano da je Čolaković “bosanskohercegovački prozaik, pjesnik i prevodilac”, pisac eseja “u kojima se borio za dobrobit Bošnjaka”, a “najpoznatiji po svom romanu ‘Legenda o Ali-paši’ iz 1944, objavljenom na bosanskom jeziku”. Jednima je “i mađarski”, samo da ne bi bio bosanski i bošnjački, dok drugima ne samo da s Hrvatima nema nikakve, osim, možda, boravišne veze, nego je 1944, usred Pavelićeva Zagreba, objavio roman “na bosanskom jeziku”… Valjda po korienskom, tada zapovjeđenom i jedinom dopuštenom, pravopisu…

Enver Čolaković rodio se u Budimpešti, od majke Madžarice i oca razvlašćenog bosanskog bega. Od rođenja bilingvalan, školovao se najprije na materinjem, pa na očinjem jeziku, gimnaziju završio u Budimpešti, poslije studirao matematiku i fiziku u Budimpešti i Beogradu, pod stare dane u Zagrebu diplomirao povijest. Treći jezik mu je, u skladu s onodobnim građanskim navadama, bio njemački. Ovo sve vrijedi napominjati, jer određuje te, povratno, ilustrira Čolakovićev ne samo kulturni i nacionalni, nego i svjetonazorski i politički okvir. Bio je vrlo kultiviran, široko zainteresiran i obrazovan pisac, neki naš Sandor Marai,  duboke građanske ukorijenjenosti i povremene vrlo kontrolirane folklorne inspiracije. “Legenda o Ali-paši”, koju je pisao dugo, a objavio u nedoba, za njega fatalne 1944. godine, nesumnjivo je, i bez konkurencije, najznačajniji i najdojmljiviji roman objavljen u četiri godine trajanja Nezavisne Države Hrvatske.

Ažurirano: Petak, 04 Svibanj 2018 12:52
 
Podsječanja - u Srbiji i "šumskoj" četnici su promovirani u ANTIFAŠISTE!!!! PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Četvrtak, 03 Svibanj 2018 12:01

 

CetnikMilovan Đilas o četnicima

Milovan Đilas je još 1942. u BORBI zapisao: Četnici su na mostovima na Drini klali jednog po jednog, po stotine i hiljade žicom povezanih Muslimana – ljudi, žena i djece. Pod vođstvom londonske izbjegličke vlade i Draže Mihailovića u zemlji, oni su se u zločinima takmičili sa ustašama, a u izdaji su ih prevazišli. Oni su u Srbiji pošli na partizane kao u lov na divljač, oni su klali, ubijali najmilije sinove srpskog naroda i predavali ih u ruke Nijemaca. Oni su Bati Jankoviću u Čačku kidali živo meso i trpali mu u usta. Oni su u Crnoj Gori i Hercegovini pobili stotine, hiljade boraca za slobodu. Oni su prešli na posao da unište čitave mlade borbene generacije srpskog naroda i najbolje narodne borce, srčiku narodne borbe.

Djecu boraca za slobodu iz Crne Gore predavali su u ruke italijanskim fašistima da skrnave i unakazuju njihove mlade duše. Oni po Hercegovini siluju partizanke, lome staračke kosti partizanskih očeva i majki, sravnjuju sa zemljom čitava sela koja su se digla u borbu za slobodu. Nema izdaje, nema podlosti, nema zločina pred kojim bi prezao četnik, nema izdaje i zločina koje četnička izbjeglička “vlada” ne bi nagradila i okovala u zvijezde. U njoj se probudila velikosrpska zvijer koja nema mjere ni kraja u izdaji i zločinu, koja u moru krvi guši – iz klasnih pobuda – borbu vlastitog naroda ne bi li obezbijedila za budućnost svoju krvavu hegemonističku vladavinu.

Četnik – to je najpodmukliji, najprljaviji izdajnik i zločinac, to je grobar srpskog naroda i svih naroda Jugoslavije. Četnici i ustaše, to nijesu ni Srbi, ni Hrvati, ni ljudi.

(Izvor: Vladimir Dedijer i Antun Miletić, Genocid nad muslimanima 1941 – 1945 – Zbornik dokumenata i svjedočenja, Svjetlost, Sarajevo, 1990)

Ažurirano: Četvrtak, 03 Svibanj 2018 12:06
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search