LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Podsječanje PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 09 Lipanj 2018 09:58

 

Koca PopovicKoča Popović, duboka ljudska tajna: O Josipu Brozu Titu

Dušan Čkrebić, Beograd

“Službeni glasnik” objavio je prošle godine treće izmenjeno i dopunjeno izdanje knjige Dušana Čkrebića "Koča Popović, duboka ljudska tajna". Reč je o obimnoj, detaljnoj, brižljivo napisanoj biografiji Koče Popovića, španskog borca, komandanta Prve proleterske brigade, filozofa, nadrealiste, državnika, ministra spoljnih poslova u SFRJ, jednog od najznačajnijih ličnosti u Jugoslaviji u XX veku. Kako sam Čkrebić kaže, "Uveren sam da će, zahvaljujući ovoj knjizi, svaki čitalac upoznati Koču Popovića kao svestranu, nesvakidašnju ličnost XX veka, koja je učestvovala u stvaranju istorije svog vremena. Ali, istovremeno sam svestan da mnoge stranice Kočinog života i njegovih pogleda na svet nisu do sada dovoljno istražene, pa ni poznate našoj javnosti. Tom ogromnom poslu sam pristupio kao istraživačkom izazovu u iščitavanju njegovih svakodnevnih, rukom pisanih zapisa na više hiljada stranica. Nadam se da će to upotpuniti pogled ne samo na njegovu ličnost već i na vreme, prilike, unutrašnja zbivanja i okolnosti u SFRJ, koji su karakterisali posebno poslednju trećinu prošlog stoleća, a koji su u mnogim detaljima gotovo nepoznati savremenoj istoriji. Već danas se može reći da Koča Popović predstavlja jednu od vertikala na koju se oslanja savremena srpska istorija. Moderna Srbija će to s vremenom uvideti, ali i potvrditi. Ljudi će i kod nas shvatiti da čovek može ostaviti značajan trag u istoriji svog naroda jer je bio intelektualac, uspešan vojskovođa, istaknut i vrlo cenjen diplomata i državnik s idejama i strasnom željom da menja društvo, a da pritom nikada sebi ne dodeli ulogu VOĐE. Osvedočeni borac protiv fašizma, Koča je nastojao da se naše društvo modernizuje na osnovama evropskih vrednosti i demokratije, opet se ne boreći pri tome za ličnu vlast. Bio je omiljen u narodu, poštovan i cenjen širom nekadašnje Jugoslavije. U tome i jeste njegova veličina, ali i TAJNA..." Iz Čkrebićeve knjige prenosimo XIII poglavlje "Koča Popović o Josipu Brozu Titu" u tri nastavka.

Koča se prvi put susreo sa Titom uoči rata kada mu je kao ilegalcu trebalo obezbediti sklonište u Beogradu. Koča se ne seća detalja, ali kaže da ga je smestio kod svog pašenoga, slikara Žike Vlajnića, gde je kasnije boravio u više navrata. „Sećam se da smo se sastali u jednoj kafanici u tadašnjoj Bosanskoj ulici (sada Gavrila Principa), nedaleko od beogradske železničke stanice, nedaleko od ulice u kojoj sam ja stanovao. Posle toga ga nisam viđao do izbijanja rata 1941. godine. U ratu smo se prvi put sreli na vojnom savetovanju u Stolicama. Treći susret se dogodio u Užicu, gde me je pozvao na referisanje, ali kako se vojna situacija u Srbiji pogoršavala, Tito mi je saopštio da je situacija zapravo dramatična i naložio mi da preuzmem odbranu grada. Kako sam raspolagao malim i slabo opremljenim i organizovanim jedinicama, nije se moglo bogzna šta ozbiljnije učiniti.“ Kada je razbijena odbrana Užica, Koča se sa Zlatibora, s manjom grupom boraca, povlačio kroz četničku teritoriju. Četnici se još nisu upustili u otvo-renu borbu sa partizanima. Koča se sa Titom ponovo video u Ivančićima kod Sarajeva početkom 1942, ali tu se zadržao vrlo kratko jer su upravo tada neuspešno napadali Vareš. Sa Titom nije razgovarao ni kada je preuzeo dužnost komandanta Prve proleterske brigade na Podromaniji, već je samo dobio naređenje da preuzme dužnost.

„Kada sam stigao u Foču i kasnije sretali smo se i razgovarali, često. Neretko mi je na razne načine stavljao do znanja da me veoma ceni kao komandanta, mada je, istini za volju, bilo ponekad i kritika, ali bilo je i mojih odgovora na te kritike, što se najbolje može videti iz moje knjige Beleške uz ratovanje.“

Koči, koji je u partiju primljen 1933, ne bi se moglo prigovoriti da nije poznavao stanje u partiji u to vreme. Međutim, na V kongresu KPJ u leto 1948. stvar u kongresnim referatima je postavljena tako kao da partija do 1937, odnosno do dolaska Tita na njeno čelo, nije ni postojala u organizovanom smislu. Budući da je bila skoro u rasulu, početkom delovanja partije smatrao se dolazak novog rukovodstva – svi raniji rukovodioci, osim Parovića, koji je poginuo u Španiji, i Đure Đakovića, koji je ubijen na jugoslovensko-austrijskoj granici, proglašeni su frakcionašima i izdajnicima. Stari komunisti su to slušali i ćutali. Niko se nije usuđi-vao da kaže da je takva ocena jednostrana, preterana i u svojoj suštini netačna. Koča je prvi put o tome govorio na drugi način: „Osećam potrebu da kažem nešto o Titovom prelasku u zemlju 1937. godine. Ne bih isključio mogućnost da ga je na odlazak iz Moskve podsticala i želja da se oslobodi Staljinovih hirovitih i nepredvidivih postupaka. Možda je, štaviše, imao dovoljno razloga da strepi da bi se mogao naći među žrtvama nekih sledećih čistki. Drugo, što bih, s tim u vezi, želeo da kažem, jeste moje uverenje da je u našim zvaničnim, posleratnim tumačenjima Titovog povratka iz Sovjetskog Saveza napravljena nategnuta mistifikacija. Mislim na tvrdnje po kojima je, pre njegovog dolaska, u jugoslovenskom komunističkom pokretu bezmalo sve bilo u neredu da bi, potom, velikom brzinom, s njim na čelu, došlo do preporoda. To prosto nije tačno. On nije počinjao ispočetka: preuzeo je organizaciju koja je već bila na svojim nogama, spremna za okršaje pred kojima se nalazila. Jugoslovenski komunistički pokret bio je, ukratko, ojačan i u punom zamahu i pre nego što se J. B. Tito našao na njegovom čelu.“

U našoj posleratnoj istoriografiji pa i u memoarskoj literaturi retki su ovakvi pogledi na KPJ pre 1937, iz jednostavnog razloga što je na V kongresu KPJ, u Titovom i drugim referatima koje su podneli članovi Politbiroa predstavljen euforičan, pobednički prilaz, po svoj prilici nametnut od generalnog sekretara Tita, iza koga je stala uspešno okon-čana Narodnooslobodilačka borba, poraz fašizma, ali i svih kvislinških snaga, uz osudu svih građanskih partija. Ti stavovi su kasnije samo razrađivani, ali nisu dovođeni ni u kom slučaju u sumnju. To je bila neka vrsta uputstva i za tumačenje stanja u partiji pre i posle 1937. godine. Ako se tome doda i teza o pravoverstvu da je KPJ izvršila „boljševizaciju“ u svojim redovima po ugledu na SSSR i KPSS i da verno sledi SSSR, onda slika postaje potpuna. Jednostavno, nije ostavljen nikakav prostor za stvaranje objektivnog i kritičkog mišljenja. Verujem da su stari komunisti u svojoj duši teško sa ćutnjom ali disciplinovano prihvatali jednostrane ocene da je do 1937. u partiji bilo krajnje loše stanje, bezmalo da je vladao haos i da su maltene svi dotadašnji rukovodeći ljudi u KPJ bili frakcionaši.

Ažurirano: Subota, 09 Lipanj 2018 10:00
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:11

 

KurtLjudi dobrog srca

Ivan Berisov, Portugal

(Fotografija: rahmetli muftija Muhamed Šefket efendija Kurt)

Nije mi poznato kako je muftija Muhamed Šefket efendija Kurt doznao o pripremanom masakru tuzlanskih Srba. Netko mu je svakako javio, uglavnom vijest je procurila, i nakon što je o tome doznao odlučio je da to što hitnije spriječi.

O tome je historičarka iz Sarajeva Senija Milišić ovako napisala:

“Kada je dobio obavijest muftija je brzo reagirao i odmah sazvao konferenciju uglednih Bošnjaka Tuzle. Odluka je bila da tročlana delegacija, na čelu sa muftijom, ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. U isto vrijeme, slične akcije su poduzeli i ugledni tuzlanski Hrvati: Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Nakon svega ustaše se nisu usudile realizirati svoj plan. Njemačka komanda je opet, iz svojih razloga, odmah istakla plakat s upozorenjem da „niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi."

No intervencija, nije ostala na tome. Muftija tuzlanski Šefket efendija Kurt i hadži Hasanaga Pašić, poslije svog obraćanja njemačkoj komandi, otputovali su u Zagreb kako bi se sastali sa Dr. Antom Pavelićem i izložili mu svoje neslaganje sa postupcima vlasti. Međutim, on ih nije htio primiti, pa ih je umjesto njega primio ministar unutarnjih poslova dr Andrija Artuković. Prema onome što je poznato, njihov razgovor nije bio nimalo ugodan. Kada je saznao o čemu je riječ Artuković je izgubio prisebnost, repetirao je „luger“ (parabelum) te uz psovke i prijetnje krenuo na efendiju Kurta i Pašića. Tom prilikom, prema nekim navodima, prislonio je cijev revolver na sljepoočnicu muftije Kurta. Ostali u grupi Bošnjaka, među kojima i dva Pašićeva sina skočili su u njihovu odbranu i otvoreno kazali Artukoviću da će, ubije li Pašića, Kurta ili nastavi ubijati Srbe „cijela Tuzla otići u šumu“.

Njihova odlučnost je, kako dalje stoji, pokolebala Artukovića, nakon čega se povukao i deklarativno amnestirao Srbe sa područja Tuzle. Zahvaljujući tome najveći broj tuzlanskih Srba izbjegao je tragičnu sudbinu svojih sunarodnjaka iz drugih dijelova zemlje. Bio je to pravi podvig, neshvatljiv za vrijeme u kojem živimo, tim prije što je veliki broj nevinih muslimana po selima u okolini Tuzle, kao i u drugim krajevima, posebno u istočnoj Hercegovini i Bosni, zajedno sa ženama i djecom, bez ikakve milosti, već bio masakriran od strane četnika.

O podvigu muftije Kurta, čovjeka plemenitog i dobrog srca, Vera M. je u svojim uspomenama možda najljepše napisala: „U Tuzli se otpor protiv terora nad Srbima …vezuje za ime i svetli lik muftije Muhameda Kurta koji je svoj ugled založio za presecanje krvavog kola koje bi u Tuzli imalo svakako daleko teže i krvavije rezultate da je otpor izostao“.

Muhamed Šefket efendija Kurt je, zbog svog zadivljujućeg podviga, bio poslije rata nagrađen ordenom Bratstva i jedinstva. Umro je u Tuzli 1963.

Kako sam ranije napisao, usporedo sa tom, u Tuzli se odvijala druga drama. Po odluci središnjih vlasti, koja je bila donesena početkom januara 1942. godine, svi tuzlanski Jevreji su trebali biti uhapšeni i zatim otpremljeni u sabirne logore. Prema podacima sa portala „El mundo sefard“, citiram „ 23. januara 1942. godine tuzlanska policija je pod rukovodstvom svoga šefa Šefkije Muftića uhapsila sve tuzlanske Jevreje muškarce, a mjesec dana kasnije žene i djecu. Muškarci su odvedeni u Jasenovac i Staru Gradišku, a žene i djeca u Đakovo“. No, kao što ćemo vidjeti zahvaljujući jednom čovjeku velikog srca Ratimiru Deletisu dio pohapšenih Jevreja je bio spašen. Koliki je broj Jevreja tog dana bio uhapšen nigdje se ne navodi, ali se indirektno može zaključiti kako ih je bilo oko dvije stotine.

Ažurirano: Srijeda, 06 Lipanj 2018 09:14
 
Podsjećanje - Slovo o Dervišu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 05 Lipanj 2018 10:24

 

DervisSlovo o Dervišu - Književno sam rođen u Tuzli

3. juna 1925. godine rođen je pripovjedač, romansijer, dramski pisac, učitelj i novinar, Derviš Sušić. Sva njegova zanimanja, bila su vezana za kulturu, koju je živio u punom smislu te riječi. Radio je puno i ostavio trajan trag u prozi, dramskim djelima, televizijskim dramama i serijama.  

O sebi je napisao: "Rođen sam u Vlasenici trećega juna godine 1925.godine. Otac mi bijaše islamski sveštenik koji je svaku umnu knjigu smatrao svetinjom koju valja čuvati u kući i po nekoliko puta čitati, pa kad se shvati, opet je lijepo smjestiti da je pri ruci, ako se nauk iz nje smetne s uma, a zatreba. Majka – domaćica, znala je pričati ljepše neko što ja danas umijem pisati. Njene priče nisu bile tanana tkanja bajki, nego uzbudljivi vezovi činjeničkih rijeka što ih je zapamtila od starijih, a ovi od svojih prethodnika."

Derviš Sušić je pohađao gimnaziju u Tuzli, a Učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je učesnik NOR-a od 1942. godine. Poslije rata radio je kao učitelj, urednik sarajevskog “Oslobođenja”, “Omladinske riječi” i vojnog lista “Front”. U Tuzli je radio kao upravnik Historijskog arhiva, upravnik Narodne biblioteke i dramaturg u Narodnom pozorištu. Bio je predsjednik Udruženja književnika BiH, te član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dobitnik je niza visokih društvenih priznanja. Umro je u Tuzli, 1. septembra 1990. godine.

Napisao je: “U Tuzli sam u jesen 1945. godine napisao svoj prvi novinski izvještaj, u Tuzli sam dovršio svoju prvu knjigu "S proleterima". U Tuzli sa dovršio roman "Ja, Danilo", napisao "Pobune", "Uhode", "Hodža Strah", "Kurir" i nekoliko propovjedaka. Napisao sam i drame "Veliki vezir", "Jesenji cvat", "Ne čekajući Mijata", "Bujrum", "Posljednja ljubav Hasana Kaimije", nekoliko drama za djecu ... Najveći dio svoje biografije proživio sam u Tuzli, radeći, učeći i pišući….”

“... Tuzla i moja spisateljska biografija isprepleteni su toliko da više ne znam tačno ni koje mjesto da imenujem kad me pitaju gdje sam rođen – Književno – u Tuzli u to sam siguran ...

Uz pripremljene fotografije, pismo koje je pisao Meši Selimoviću, te odlomke iz njegovih pripovjetki zaokružujemo priču o Dervišu Sušiću koji je u pisanju ostajao svoj, specifičan, bez obzira na trendove i kritiku.

....Vraćam se kući nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina straćenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagađanjima. Znam dosta Bošnjaka koju su naukom i sudbinom prevazišli u sebi nagode koristoljublja. Vraćali su se kući da pomognu, spremni na sve moguće žrtve. Čak i očekujući ih s izvjesnim sladostrašćem, bez čega nema sveca. Ove nesrećnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra rasuli i ućutali ili iz straha od ludila pobjegli.

Ažurirano: Utorak, 05 Lipanj 2018 10:27
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 16:13

 

Tuzla - gimnazijaNemili događaji

Ivan Berisov, Portugal

(Na fotografiji: Stara zgrada gimnazije u Tuzli)

Nakon što je NDH preuzela vlast prvi nemili događaji koji su potresli Tuzlu desili su se 15. maja (svibnja) 1941. Poklopili su se sa prethodnim dolaskom u grad Muhameda Hadžibaščauševića, koji je preuzeo dužnost ravnatelja ustaškog stana u Tuzli. No začudo, ni mama, a ni Vera M. ga po imenu nisu spomenuli, kao da uopšte nije postojao i kao da nije bio povezan sa prvim žestokim udarom na građane Tuzle iz redova srpskih uglednika. Prema maminim riječima tog dana zajedno sa zetom bio je uhapšen svima poznati prota Jovan Magarašević, a pored njih bili su uhapšeni poznati tuzlanski kirurg, ime kojega nije navela, sa suprugom i sinom, kao i još nekoliko uglednih Srba. Svi su oni, opet po maminim riječima, bili otpremljeni u koncentracioni logor (prema Veri Mujbegović najprije u logor „Danicu“, a kasnije u „Jadovno“), gdje su ubijeni. Ne spominjući kirurga i njegovu porodicu, Vera M. navodi poimenično nekolicinu drugih nastradalih ljudi među kojima i poznatog tuzlanskog advokata Dušana Đerića. Druge podatke o tom događaju nisam našao, mada sam istraživao. Pretpostavljam da je njihovo hapšenje bilo zasnovano na jednoj od prvih Poglavnikovih zakonskih odredbi, koja je pod nazivom „Zakonska odredba za obranu naroda i države“ stupila na snagu 17. travnja (aprila). U nešto skraćenoj verziji u njoj je stajalo slijedeće:

„Tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozi opstanak Nezavisne Države Hrvatske ili državne vlasti, pa makar djelo i ostalo samo u pokušaju, čini se krivcem zločinstva veleizdaje…i ima ga stići smrtna kazna. Za sudovanje po ovoj zakonskoj odredbi, postavlja ministar za pravosuđe po potrebi izvanredne narodne sudove od tri osobe, koji imadu suditi hitnim postupkom ...“

U nedostatku drugih podataka pretpostavljam da ih je „izvanredni narodni sud“, koji je bio formiran kao što vidimo po odobrenju Ministarstva pravosuđa, okrivio za „zločinstvo veleizdaje“ (vjerojatno se radilo o otvorenom verbalnom neslaganju sa uspostavom NDH) i po tom osnovu izrekao im je smrtnu kaznu. Po važećim propisima uhapšena lica su imala pravo na advokata, ali je njihova odbrana bila samo prividna i formalna, jer advokati prije suđenja nisu imali pravo dostupa optužnici i sve što su mogli učiniti je bilo da ulože prigovor na odluku suda. No pošto pravnog lijeka na presudu nije bilo prigovor advokata je naravno bio besmislen i kazna je bila neodgodiva.

Prema svjedočenju Vere M., a o čemu mi mama nije ništa rekla, uskoro je došlo do drugog vala hapšenja Srba, u manjem broju u samoj Tuzli i daleko većem u okolnim mjestima. Dok je u prvom valu nastradalo oko desetak ljudi, u ovom drugom već ih je bilo na stotine. Jedan dio je bio pogubljen u samoj Tuzli, dok je drugi bio odveden u logore i u njima također pogubljen.

Možda nije na odmet napomenuti da za razliku od Jevreja, nije bilo nikakvog pravnog osnova za progon Srba po bilo kom osnovu u zakonodavstvu NDH. Ali, umjesto njega bila je ideološka osnova, koja nikada nije bila pretočena u zakon. Kako bi za takvu svoju politiku našli razumijevanje i podršku u narodu, putem dnevnih listova, radio postaja i na drugi način, vršena je njihova demonizacija, što je otvaralo put neograničenom nasilju. Osim toga, na velikim skupovima najviši rukovodioci zemlje držali su zapaljive govore, rasplamsavali mržnju i na taj način u očima javnosti opravdavali nasilje koje su imali namjeru učiniti. U tom pogledu po svojim ksenofobičnim izjavama posebno su se isticali ministri Mile Budak, Mirko Puk, Milovan Žanić i Mladen Lorković. Ilustracije radi Predsjednik zakonodavnog odbora u prvoj vladi NDH, Dr. Milovan Žanić, je na skupu u Novoj Gradiški, 2. juna 1941., izjavio slijedeće: "Ovo ima biti zemlja Hrvata i nikog drugog, a nema te metode koju mi nećemo upotrijebiti da učinimo ovu zemlju zbilja hrvatskom i da je očistimo od Srba. Mi to ne tajimo, to je politika ove države i to kad izvršimo izvršit ćemo ono što piše u ustaškim načelima".

Ažurirano: Ponedjeljak, 28 Svibanj 2018 16:16
 
Sjećanje na staru Tuzlu PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Petak, 25 Svibanj 2018 18:25

 

Tuzla-glavna ulicaPoremećeni život (2)

Ivan Berisov, Portugal

Dok je mama pohađala gimnaziju i marljivo učila, ujak je studirao građevinu u Beogradu, ali izgleda da se više zabavljao nego studirao. Kada je 1938. godine maturirala on se već četiri godine nalazio u Beogradu. Očito mu se nije žurio, nije polagao ispite i kako izgleda nije se ni najmanje opterećivao time što je njegova porodica odvajala poveliku svotu za troškove njegovog studiranja i života u Beogradu i to od dedine skromne profesorske plate. Iako ga na riječima nije osuđivala, dok je o tome govorila, u maminom glasu se primjećivala blaga sjeta.

Po svemu sudeći računala je na to kako će njen brat na vrijeme okončati fakultet, a onda bi  i ona, kako se nadala, dobila šansu studirati. Kada se ujak nakon pet godina, 1939., ne završivši studije, vratio svojim roditeljima u Tuzlu, za to više nije bilo vremena. Kako im ne bi bio na grbači (još bi im samo to trebalo) zaposlio se kao neki službenik na administrativnim poslovima u rudniku Kreka. Njegov neuspjeh ih je svakako razočarao, ali sa druge strane malo im je laknulo, jer su otpali izdaci za studije, a osim toga i on je sa svojom platom počeo, koliko – toliko, doprinositi porodici.

No, to poboljšanje njihovih životnih prilika kratko je potrajalo, zapravo nešto više od jedne godine. Naime od kraja marta 1941. zahvatio ih je vihor događaja koji će im u naredne četiri godine u velikoj mjeri poremetiti živote, kao i živote mnogih njihovih sugrađana, a u jednom momentu, koji ću kasnije opisati, dovesti ih na ivicu opstanka. Kao već potpuno stasala djevojka mama je bila spremna za udaju i imala je nekoliko ponuda. Međutim, dok se predomišljala, na njihovu zemlju, a okviru nje i na Bosnu, se iznenada sručio čitav niz tegobnih događaja zbog kojih su im bili poremećeni svi planovi. Niti se mama udala, a niti se ujak oženio. Sve će to uslijediti tek poslije rata, a osim toga i ujak će konačno završiti svoje studije, ali ovaj put ne u Beogradu, već u Zagrebu.

Krah relativno mirnog života započeo je 27. marta 1941. tri dana nakon što je Kraljevina Jugoslavija pristupila Trojnom paktu čime se u ratu i u pripremi novog svjetskog poretka zapravo stavila na stranu Njemačke i Italije. U Beogradu je tog dana izveden državni udar koji je, kako se danas sve više tvrdi, organizovala britanska obavještajna služba. Vojnim udarom je zbačena vlada Cvetković-Maček koja je u pronjemačkom stilu u Beču potpisala pristup Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. Hitler je tu neočekivanu promjenu od “gotovine na veresiju” primio kao ličnu uvredu i u bijesu odlučio da Jugoslaviju, kako je rekao vještačku tvorevinu pobjedničkih sila u Prvom svjetskom ratu, kao i svjetske masonerije, zbrisati sa zemljopisne mape. U narednih nekoliko dana u susjednim zemljama, osim u Grčkoj, počele su se gomilati trupe za napad. Nova vlada je diplomatski pokušala ublažiti Hitlerov gnjev, ali u tome nije uspjela. Sve više je postajala svjesna kako je napad neminovan, pa se zbog toga počela spremati za odbranu. Zadatak nije bio nimalo lak, jer je trebalo braniti granicu koja se protezala na tri hiljade kilometara. No, ipak je pokušala. Izvršena je djelomična mobilizacija koja je obuhvatila preko milijun vojnika i zatim pokrenuta glavnina divizija prema granicama. Komanda je slijedila ratni plan R-41, zadnji koji je izradila kraljevska vojska, i to u trenutku kad su u Mađarskoj i Rumunjskoj već bile stacionirane njemačke trupe koje su se spremale upasti i u Bugarsku. Plan je predviđao raspoređivanje 27 divizija duž svih svojih granica osim prema Grčkoj, ali je do granica pred sami rat stiglo samo 11. Planom se predviđalo da će divizije pravovremeno stići na granice, primiti prvi napad, usporiti ga i zatim se postupno povlačiti prema Grčkoj, gdje bi uz pomoć britanske vojske stacionirane u toj zemlji,  bio zaustavljen napad i uspostavljen front. Moj djed je u to vrijeme imao 54 godine i nalazio se u pričuvi 4. konjičkog puka armije Kraljevine Jugoslavije i zbog toga u rat nije krenuo. Ujak je imao 26. godina, ali iz meni nepoznatih razloga, možda zbog potreba rudnika Kreka, nije bio mobilisan. Začudo nije bio mobilisan ni kasnije, niti u domobrane, niti u pomoćne (radne) jedinice Nezavisne Države Hrvatske (u daljem tekstu NDH). Kako mu je to uspjelo ostalo je potpuno nejasno. Jednostavno mi je promaklo pitati mamu o tome.

Ažurirano: Petak, 25 Svibanj 2018 18:27
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 10 od 61

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search