LINKOVI

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home (Pod)sjećanja
PODSJECANJA
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:47

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (5)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije po “europsku”

Od 116 kafedžija po europsku, 71 je musliman, 38 kršćana i 6 Jevreja. Kafedžijke su 23. Telefon u svojim kafanama imaju Risto Misović, Isak Romano, te Muhamed i Sejfo Muzur, vlasnici slavne kafane “Volga”.

“Volga” nije preživjela rat, nestala je s uspostavom NDH, i nikada nije obnovljena, ali ima kafana koje su nastavile postojati kroz cijelo socijalističko razdoblje, stvarajući tradiciju i povijest koja neće biti zapisana, nego se prenosi s koljena na koljeno, usmenim pripovijestima i kafanskim propovijedima, kada se u kasno doba noći raspričaju pijanci, da ih nitko ne može zaustaviti ni ušutkati. U početku to su sjećanja, potom priče i svjedočanstva iz druge ruke, a kada se pretvore u legende i mitove, tada glavni junaci promijene imena, iz prošlih događaja nestaju oni koji su u njima sudjelovali, i useljavaju se neki novi, pričaču ili kafanskom koru poznatiji likovi. Na koncu svaka priča umine, iščili legenda kao preko noći otčepljen kiseljak, i povijest dođe svome kraju.

Babića bašča, gazda Vlade Đurića postojat će sve do 1992, i nakon što se stari vlasnik već odavno bio preselio na Groblje svetoga Marka, gdje će njegov grob, kao i stotinjak drugih, nestati pod obilaznicom sagrađenom pred Zimske olimpijske igre.

Možda slučajno, možda i ne, Bujrum će i nakon rata postojati u istoj ulici, onoj Vuka Karadžića, ali na drugom broju. I to više neće biti kafana, nego gostionica u kojoj ima i za pojesti.

Na adresi Jekovac 1, na kojoj je 1937. kafanu držao Svetislav Cucić, ostala je kafana u kojoj se šezdesetih i sedamdesetih ginulo od rakije i menalkolije, s pogledom na grad kao na zatvorski krug. U neka kasnija, ali i mnogo ranija vremena od tog pogleda teško da je ljepšeg bilo. Mijenjaju se naravi i običaji, pa tako isti prizor može biti ružan i lijep, tjeskoban i širok kao svijet. Sarajevo je usko kao uska cipela, koja dušmanski nažulja nogu, i nikad se ne razmekša i ne prilagodi stopalu. Sarajevo je široko kao pogled s Jekovca, pred očima koje ga uživo više ne gledaju. Sve je to stvar perspektive, kao što će i roman o tom gradu ovisiti o perspektivi svoga romanopisca. Za dobar, veliki roman perspektiva ne smije biti jedinstvena, nego se, prema unutrašnjoj logici, u skladu velike simfonije, treba kretati od hladnog pogleda kroničara, nježne i bolećive učtivosti onoga koji je odavno otišao, mrzovolje onoga koji ne uspijeva otići jer su mu stopala salivena u sarajevski beton, opijenosti budale koja misli da je ovaj grad nešto naročito i uzvišeno, bogobojaznosti umirućeg koji sa svoga brijega gleda na grad, u nadi da je Spasitelj iza jednoga od njegovih upaljenih svjetala, pa sve do prezira, gađenja i mržnje prema tom gradu onoga koji je Sarajevo upoznao do u dušu, i od njega se zauvijek rastao, prognan poput muža kojem bivša žena promijeni bravu. Onaj koji bude spreman za takav roman, taj će ga i napisati. U Sarajevu ga neće čitati, zato što će Sarajevo u romanu biti stvarnije od grada koji nosi njegovo ime.

Riječ krčma u neka će kasnija doba poprimiti drukčija značenja i ružan prizvuk, tako da krčmi više neće biti. Ali 1937. krčme su, a ne kafane, hramovi sarajevskog ugostiteljstva. U njima se jelo, pilo i terevenčilo. Tu je nastajala umjetnost Sarajeva, tu se gasio duh turske kasabe i austrijskoga gradića s jugoistočnih granica, i rađalo se balkansko Sarajevo, s telećim glavušama, škembe čorbama i ranojutarnjim rakijama, višednevnim mamurlucima i pizmom na sve što izmiče svemiru krčme, pizmom na Boga i bogomolju, na vlast, kralja i otadžbinu.

Sto trideset četvero je krčmara i krčmarica u gradu. Neki od njih pojavljuju se i kao kafedžije, pa su neke od krčmi ujedno i kafane, a kafane su, ustvari, krčme. Kao u suvremenoj prozi žanrovi se prelijevaju. Ne postoji sanitarna inspekcija, niko ne određuje ugostiteljske standarde, niti vaga šniclu i ćevap, da provjeri vara li krčmar gosta. Ako ga vara, njemu na štetu, jer mu gost neće drugi put doći.

Vrijeme je predratne euforije, državom vlada svedržac Milan Stojadinović, kojega Hrvati preziru zato što je veliki Srbin, Srbi ga ne vole jer se slizao s Vatikanom, ali Muslimanima nije mrzak, jer je doveo Spahu da bude drugi u državi. U gradu sve vrvi od komunista i sindikalaca, uzdigli su se nakon što prođe šestojanuarska diktatura, a kralja ubiše u Marseilleu, ali oni ne zalaze po krčmama. Ima ih po mračnim pajzlovima, kafanama po predgrađu, u hotelima Evropa i Central, tamo gdje je sve bambadava ili vrlo skupo. Ono između kontroliraju policijski agenti, žbiri i uhode. Krčma se mjeri po kuhinji, iako je dosta i krčmi u kojima se ništa ne može pojesti. Takva mjesta su pajzli, tako ih zovu, i ne ulaze unutra, ili samo uđu da kupe rakiju i vino za ponijeti. Tako neke krčme postaju obične točionice pića.

Tko ima najbolju kuharicu- kuhari su rijetkost u predratnom Sarajevu, tome je krčma na najboljem glasu. Za krčmu je svejedno gdje se nalazi, ljudi će se i nahodati radi poguzluka, i nije važno kako je uređena. Sarajevska krčma ima najviše desetak stolova. Sve preko toga je menza sumnjive kvalitete, jer kako bi jedna kuharica nahranila tolike ljude?

Krčmari i krčmarice su:

Drago Ajduković, Kočićeva 1,

Sara Atijas, Ćemaluša 8,

Dušan Babić, Kralja Petra 1,

Lazo Bajčetić, Kralja Petra 33,

Trifko Bajčetić, Nemanjina 21,

Petar Barišić, Kralja Petra 22,

Albert Baruh, Miloša Obilića 6,

Moša Baruh, Gazihusrevbegova 9,

Filomena Borojević, Curak 2,

Božo Bošković, Ulica 6. novembra 36,

Branko Branisavljević, Kulovića 12,

Mijat Brkić, Bentbaša 1,

Ajdin Buarladžić, Odobašina 36,

Ante Carić, “krčma i trgovina vina i rakije, Kablareva 1, ćošak Ulice kralja Tomislava”,

Alojz Cezner, Kapetanovića 16-17. Njegov sin jedinac Vatroslav, zvani Naci, oženit će se u dom Stublerovih, u Kasindolskoj, za Karlovu unuku Nevenku. Stari će Cezner doživjeti duboku starost, umrijet će sedamdesetih godina, a priča o njegovim krčmarskim godinama potrajat će sve do rata, kada se, malo po malo, gasi sve. Nakon 1945. narodne vlasti nacinalizirale su Ceznerovu krčmu, a on je do penzije nastavio raditi kao šef sale u jednome od sarajevskih hotela (ne pamti se kojem),

Ažurirano: Nedjelja, 05 Svibanj 2019 09:51
 
Nije valjda rahmetli Mehmed efendija Handžić diplomirao na Univerzitetu El-Azhar u Kairu sistemom "online" PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Utorak, 09 Travanj 2019 10:02

 

Dipl El AzharNostrifikacija diplome Mehmed ef. Handžića

Prof. dr. Jusuf Mulić, Sarajevo

(Urednikova napomena: Eeeee, kakve smo hodže i alime imali za vakta Austrougarske, Kraljevine Jugoslavije, pa i u Titin vakat. A sada? Sada imamo i "instant" (Argo-supa!!!) online -hodžusijica ili hodžica s golemim ahmedijama na glavušicama; šatro-hodža koji su "na brzaka", sistemom online ekspres završili medrese, više v(j)erske škole i samoproglašene, a faktički nepostojeće i ni od koga priznate fakultete islamskih nauka izvan BiH i "na gu.ove" stekli ubleha-diplome, a i astronomski visoke plaće. Jadna majko, na šta spade IZ u BiH!)

Među brojnim poniženjima kojima su muslimani u kraljevinama SHS i Kraljevini Jugoslaviji bili izloženi su i nostrifikacije diploma visokoškolskih ustanova o završenim redovnim studijama i položenim doktoratima nauka u inostranstvu. Tipičan primjer je egalizacija diplome Mehmeda Handžića o završenim teološkim i pravnim naukama na Fakultetu Džamiul-Azher Univerziteta El-Azhar u Kairu, jednom od naujuglednijih onovremenih islamskih univerziteta u svijetu.

Po završetku šerijatske gimnazije 1926. godine, Mehmed je otišao na studije islamske teologije i šerijatskog prava na Fakultetu Džaimiul-Azher i studje završio u roku krajem 1929/1930. akademske godine kao najbolji student. Po završetku studija vratio se u zemlju i postavljen je 1932. godine za predavača Gazi Husrev-begove medrese, a zatim i za njenog profesora i upravitellja. Zbog štrajka učenika 1936. godine, koji nisu mogli podnijeti čvrstu disciplinu, morao je odstupiti iz medrese. Zaposlen je u Gazi Husrev-begoboj biblioteci kao bibliotekar, kao njen upravitelj. Njegov doprinos spašavanju građe iz biblioteka zatvaranih medresa u unutrašnjosti Bosne i Hercegvne i sređivanje arhivske građe u GH bibliotreci je nemjerljiv. Pisao je zapažene studije na razne teme i dobrano obogatio literaturu o islamu i muslimanima. Umro je 1944. godne u 36. godinji života.

Mehmed je Univerzitetu u Beogradu 21. februara 1933. godine podnio zahtjev za nostrifikaciju diplome El-Azhara, jer se u svijetu uobičajeno da se interdisciplinarne diplome nostrificiraju na Univerzitetu, koji određuje pojedince s odgovarajućih fakulteta ili druge zgledne ličnosti iz oblasti koja je predmet nostrifikacije, ali tako nije postupio.

Od 1927. godine na Filizofskom fakultetu je radilaje Katedra za orijentalne jezike, koju je vodio bečki student i doktor orijentalistike prof. dr. Fehim Bajraktarević, od 1932. godine Pravnom fakulte tu Katedra za šerijatsko pravo, koju je vodio alžirski doktor šerijatskih pravnih nauka prof. dr. Mehmed Begović, od 1931. godine sjedište Rijaseta Islamske zajednice u Jugoslaviji bilo je u Beogradu, a u vrijeme nostrifikacije diplome na položaju reis-ul-uleme bio je hafiz Ibrahim ef. Maglajlić, diploomant Teološkog fakulteta u Istanbulu (1887). Dvije katedre i reisu-l-ulma bili su kvalifikovani da izvrše nostrifikaciju Handžićeve diplome.

Da bi se omalovažio značaj Mehmedove diplome, pozivom na Zakon o nostrifikovanju diploma sa stranih univerziteta i visokih škola, Univerzitert u Beogradu nostrifikaciju je ustupio na nadležnost Pravoslavnom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Ovaj predmet zaveden je u Protokolu Bogoslovnog fakulteta 23.marta 1933., a nostrifikacija je obavljena na sjednici Savjeta Bogoslovnog fakulteta od 22. aprila 1936. godine, dakle, nešto više nakon tri godine. Savjet Fakultet, osim Mehmeda Handžića, veće poniženje nije mogao doživjerti čuveni Univerzitet Al-Azhar.

P.S. Ove snimke diplome i injene ovjere predstavljaju skenove izvornika ko je autoru ustupila Mehmed efendijina kćerka. Gdje se danas nalazi, autoru ovoga napisa nije poznato, ali bi bila prava šteta ako se ne bi našla u Gazi Husrev-begovoj biblioteci.

(Ovaj tekst profesora Mulića prenesen je sa sajta bošnjaci.net)

Ažurirano: Utorak, 09 Travanj 2019 10:28
 
Podsjećanje na znalca i antikvara, gospodina Sadika Bučuka PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 08 Travanj 2019 10:35

 

BucukProdavaonica starih knjiga

Predrag Finci

Debele naočale, zatvoreno lice – izgled čuvara tajanstvene mudrosti. Sva školska djeca, koja su krišom od roditelja prodavala prošlogodišnje udžbenike, znala su da je njegova riječ u maloj prodavaonici starih knjiga neprikosnovena. Gospodin Bučuk je bio u stanju da jednim pogledom na knjige odredi koje od njih vrijede, a koje više neće biti od naročite koristi i odmah odbrojavao novac. Pogađati se nije imalo smisla, jer Bučuk nikada nije mijenjao svoju odluku. Nikom, doduše, nije bilo do nekakvog cjenkanja, jer su djeca žurila da se oslobode knjiga i domognu nekog dinara, a antikvar da kupi i što prije proda školske udžbenike.

Pred njegovom malom knjižarom, koja se jednostavno zvala Antikvarnica, gužva je bila na prelasku dvije školske godine. U drugo doba dolazili su samo strasni čitaoci. Eli Finci je tamo žurio na svakom svom proputovanju kroz Sarajevo, Ivan Focht se svaki čas za nešto raspitivao, Miodrag Žalica satima preturao po kupusarama, odstranjivao prašinu i zabrinuto vrtio glavom. Za takve posjetioce Bučuk bi napravio kavu i sve mi se čini da mu je više bilo do te kave i njihovog društva, nego da im nešto proda. U tom trenutku on se potpuno odvajao od uloge trgovca i preuzimao ulogu znalca. Tiho je razgovarao sa svojim omiljenim mušterijama o starim knjigama i o tome gdje se u Sarajevu još koja rijetka može naći. Znao je da mnogi koji su nahrupili u grad poslije 1945. nisu baš mnogo držali do knjiga “koje samo skupljaju prašinu”, pa su se mnoge našle na policama njegove knjižare. Bivših vlasnika, koji su goticom ili ladinom ispisivali svoja zapažanja na rubu Schopenhauera i Majmonidesa, više nije bilo. Njihove bilješke, kao i njihove knjige, postadoše nerazumljive. Novi vlasnici su s lakoćom rasprodavali njihove posjede, naročito one duhovne, koje su naglašeno prezirali. Tako se jedan dan u Antikvarnici pojavi i cijela biblioteka predratnog vlasnika drvne kompanije, čiji sin nije držao do očeve skupljačke strasti.

Bučuk me u to doba već znao kao stalnog kupca, znao mi prezime i u znak posebne naklonosti povjeri mi da mu je “doktor prodao kolekciju knjiga mističara i filozofa, Focht je već dolazio i neke kupio”. Prvi put mi dopusti da se popnem na malu, slabo osvijetljenu galeriju. Knjige su bile u kartonskim kutijama, razbacane po podu, spremne za skoru selidbu. Cijelo to poslijepodne preturao sam po zagonetnim znacima kabale, tajnovitom učenju Rosenkreutzera, mudrosti Blavatzke, po džepnim izdanjima Leibniza i Spinoze, tibetanskoj mistici i crnoj magiji. Knjige su bile na raznim stranim jezicima. Ni jedan od njih tada nisam znao dobro, ali sam – možda baš i zato – osjećao silno uzbuđenje što sam se suočio sa prikrivenim svijetom, sa Istinom o kojoj se nije govorilo, sa mudrošću koja je izlagana javnom preziru i svakojakom ignorantskom napadu. Kopao sam po kutijama, izdvajajući svako ime za koje sam ma i ovlaš čuo, preturao naslove koji su se za mene pretvorili u šifre nepoznate stvarnosti, nadajući se da je među ovim starim, požutjelim knjigama i onaj zapis u kome je Tajna, a i ako nije, da su sve ove knjige zajedno zapis o Tajni, zapis koji ću cijeli život zaludu tražiti.

Pred zatvaranje se spustih da Bučuka. On pregleda knjige, one u boljem stanju i novijeg datuma visoko zacijeni, pa kako naravno nisam imao mnogo novaca, kupih one u jeftinijem povezu, mahom njemačke iz prošlog stoljeća. Sljedećih dana sam slao svoje drugare da prodaju Bučuku Lenjinova sabrana djela, a ja za iste novce kupovao knjige sa galerije. Focht mi je rekao da je na Odsjeku za filozofiju zatražio da se sve ove knjige u cjelini otkupe, što me ispuni – kasnije ću saznati – bezrazložnim strahom, jer je Odsjek odbio da razbacuje pare na “idealističke budalaštine”. Prikupljao sam naokolo pare, i sam se prihvatio da po školama prodajem knjige i napokon – trijumfalno – uđoh u Antikvarnicu: “Ja došao po one knjige…”. “Nema, kupili Slovenci”.

Od tada sam rijetko dolazio u Antikvarnicu. Sve sam mislio da me je već ostarjeli antikvar zaboravio, ali bi se on učas prisjetio mog lika i otvarao mi zaključane pretince u kojima je čuvao rijetke filozofske knjige. Poneku bih kupio, čak i ako sam je već imao u svojoj biblioteci. Već je bio pred penzijom kada me jedan dan ponudi kavom. Prelomi kocku šećera, umoči je u kavu: “Vi ste moja stara mušterija” – reče.

(Ovo Predragovo podsjećanje preneseno je sa sajta Radio gornji grad, a fotografija potiče iz privatne kolekcije dr. Esada Bučuka koji mi, nadam se, neće zamjeriti što sam je postavio u ovom podsjećanju na i meni veoma dragog i uvijek poštovanog gospodina Sadika Bučuka. Divan miris je bio u njegovoj antikvarnici. Autentični miris starih knjiga, najsličniji onom iz biblioteke “Vlatko Focht”.)

Ažurirano: Ponedjeljak, 08 Travanj 2019 10:40
 
Podsjećanja - još neke crtice o Koči Popoviću PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 18:31

 

Koca PopKoča Popović - nadrealist koji je oslobodio Zagreb

 

Bartul Čović

Objavljujući 1931. godine “Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog”, posvećenu Milanu Dedincu i u kojoj se raspravlja o idejama Crnjanskog, Koča Popović i Marko Ristić, dali su primjer u kojem se nadrealistički izričaj značajno utemeljio u filozofskom kontekstu tadašnje Evrope. Danas to zaboravljeno i marginalizirano štivo dijeli sudbinu njihovih autora, odnosno kapitalnog ali prešućenog i potisnutog povijesnog nasljeđa. Zanimljivo je to i stoga što je upravo Koča Popović, nedralista i pisac, bio zapovjednikom Prve proleterske brigade koja je osmog svibnja oslobodila Zagreb, a što narodna pjesma spominje stihom: “Kočini su proleteri zauzeli Zagreb beli’.

Rođen 14. ožujka 1908. godine, u beogradskoj obitelji Popović, jednoj od najbogatijih u Srbiji, sin krupnog kapitaliste, Konstantin “Koča” Popović trebao je imati pomno isplaniranu budućnost, ne previše ispunjenu ludim zapletima i obratima. Pa ipak, u 84 godine svoga života prošao je put od švicarskog katoličkog samostana u kojemu se školovao na francuskome jeziku, da bi na srpsko-hrvatskome progovorio tek po povratku u Beograd, do sarajevske oficirske škole koju završava kao oficir artiljerije da bi odmah stekao i čin potporučnika, pariške Sorbone na kojoj diplomira filozofiju, revolucionarnih kružoka pariških umjetnika u čijem društvu u potpunosti prihvaća marksizam i postaje jedan od važnijih teoretičara srpskog nadrealizma (i sam je pisao poeziju), učlanjenja u KPJ 1933, pješačenja preko Pirineja u zaraćenu Španjolsku gdje se pridružuje republikanskim snagama kao instruktor artiljeraca, francuskog logora St Cyprien iz kojeg se izvlači tajnim kanalima Komunističke partije, zatvora u Sremskoj Mitrovici, Jugoslavenske kraljevske vojske, pozicije komandanta Kosmajskog i Posavskog partizanskog odreda te Prve proleterske brigade, a poslije rata gotovo deset godina obnaša dužnost šefa jugoslavenske diplomacije.

U svim ovim okruženjima, od bojnog polja i ćelija do studentskih klupa, Koča se snalazio kao riba u vodi. Sir William Deakin, britanski povjesničar i Churchillov savjetnik koji je s njim proveo ratne dane u Crnoj Gori i BiH opisao ga je kao čovjeka kojime ravnaju osjetljiv i discipliniran um i snaga volje. Bio je intelektualac i vojnik izuzetne nadarenosti. Imao je dašak vojne genijalnosti i mržnju prema ratu. Bilingvalan, govorio je sarkastičnim uglađenim francuskim jezikom i u njegova mentalna utvrđenja nije se moglo prodrijeti. Njegove sarkastične primjedbe bile su kao udarac mačem. Respektirajući protivnika, uvijek je bio na oprezu.

Iznimno je interesantno da Koča tokom cijeloga života, u kojemu god sistemu se nalazio, bilo kao dio vladajuće političke elite, bilo od nje progonjen, nije odstupao od svojih antifašističkih i antinacionalističkih ideja i stavova. Od Hitlerovog dolaska na vlast, sve se više okretao politici. U tom kontekstu, sredinom 1930-ih piše da narodi ne mogu biti indiferentni prema istorijskoj dilemi fašizam-demokratija, koja ima svoj najoštriji izraz „u sudbonosnoj alternativi: rat ili mir”.

Ranije, početkom tridesetih godina pomagao je Krleži u uređivanju beogradskog časopisa “Danas”. Velikom književniku se kasnije suprotstavlja u sukobu na književnoj ljevici, ali za razliku od nekih dogmatičnih struja unutar KPJ-a, ne nastoji obezvrijediti značaj Krležinih djela, nego ih, naprotiv, konstantno ističe. Nakon povratka iz Moskve u Jugoslaviju, Tito 1940. staje na kraj sukobu i izgovara svoju poznatu rečenicu: “Najvažnije što treba u ovoj situaciji vidjeti i razumjeti jest da nam je pred vratima, pred nosom rat. Sada treba misliti o zbijanju partijskih redova i jačanju antifašističke fronte, o spremanju za borbu.”

Ažurirano: Ponedjeljak, 18 Ožujak 2019 18:34
 
Podsjećanje - Sarajevo 1937. godina PDF Ispis E-mail
Autor Administrator   
Subota, 16 Ožujak 2019 09:22

 

Miljenko - AjfelSendvići razni za krsne slave i svatove (4)

/građa za rekonstrukciju 1937. u Sarajevu/

Miljenko Jergović

Sarajevske kafedžije

Od 98 kafedžija u Sarajevu 1937. 69 je muslimana, 23 kršćanina i 6 Jevreja. 17 je žena. Bosanskih kafana- koje se od onih drugih, što su po uzoru na bečke i europske, razlikuju po tome što ne toče alkohol, a često ni bilo što drugo osim kave, i nemaju nužnik za goste- ima po cijelom gradu, od Iza Hrida sve do željezničke stanice, i ne predstavljanju neku osviještenu tradiciju, nego služe društvenim potrebama ljudi, često nižega socijalnog sloja. Nijedna bosanska kafana nema telefon.

Kafedžija po europskom urneku je sto šesnaest.

To su:

Mustafa Abadžić i Lojović, Fra Jukića 5,

Binjo Albahari, Aleksandrova 22,

Ahmed Alikadić, Ćurčiluk 19,

Mordehaj Alkalaj, Kulovića 7,

Moric Altarac, Jeftanovića 7,

Hilmija Arnautović, Aleksandrova 53,

Hajrija Avdić Dizdarević: ‘Orijent’, Luledžijina 23/I

Jovanka Bećarević, Vojvode Putnika 18,

Vojislav Bećarević, Vojvode Putnika 66,

Mustafa Behrem, Bravadžiluk 12,

Darinka Benco, Aščiluk 5,

Ibrahim Bibić, Šljivina 7,

Salih Birđo, Veliki Ćurčiluk 20,

Sulejman Bravo, Kralja Tomislava 2,

Jevra Brković, udana Alihodža, Vrazova 2,

Salih Bunić, Kralja Petra 58,

Hinko Cvijanović, Vojvode Putnika 54,

Mile Cvijanović, Aleksandrova 196,

Dane Cucić, Vojvode Putnika 49,

Svetislav Cucić, Jekovac 1,

Edhem Čebo, Kazandžiluk 31,

Mustafa Ćehajić, Abadžiluk 13,

Zahid Ćehajić, Čemaluša 3,

Mustafa Čemalović, Vrazova 4,

Petra Ćuković, Aleksandrova 36,

Josef Danon, Prestolonasljednika Petra 18,

Zajim Dautović, Dajanli Osm. 33,

Derviš Dervišević, Vojvode Putnika 6,

Marija Dragičević Lozančić, Terezija 37,

Edhem Đebo, Kazandžiluk 30/I

Muhamed Đonlagić i B.I., Aleksandrova 22,

Vlado Đurić: ‘Babića bašča’, Babića bašča 1,

Vlado Đurić, Miloša Obilića 2,

Muhamed Elezović, Ulica 6. novembra 8,

Jozefina Faler, Prestolonasljednika Petra 9,

Asim Fejzić, Bravadžiluk 2,

Lazar Gavrilović, Nadkovači 5,

Ruža Gavrilović, Kralja Tomislava 36,

Almasa Grebo, Čizmedžiluk 21,

Šaćir Hadžialić, Okrugla 7,

Omer Hadžiomerović, Kralja Petra 22,

Muharem Hajro, Hadži Lojina bb,

Šefik Halilbašić, Vratnik Mejdan 2-46,

Arif Hanjalić: ‘Kristal’, Vojvode Stepe obala 5,

Hasan Hasanbegović, Mali Kujundžiluk 11,

Rešid Haračić, Aleksandrova 65,

Alija Hatić, H. Turhan 44,

Milica Ivković, Samardžije 3,

Mehmed Jabučar, Magribija 6,

Vasvija Jusić, Gazihusrevbegova 15,

Ahmed Jusufspahić, Mis Irbina 15,

Adem Karačić, Kočićeva 13,

Rešid Karačić, Ćukovića 3,

Kristina Keleva, Gundulića 2,

Đulko Kiso, Aleksandrova bb,

Dragutin Klikić, Trampina 2,

Jelena Knežević, Prote Bakovića 7,

Tahir Kofrc, Aganagića bb,

Milan Kozić, Miloša Obilića 1,

Mato Kristić, Kralja Tomislava 20,

Roza Kuderna, Aleksandrova 81,

Ivan Kurtović, Mis Irbina 25,

Nikola Levinger, Tekija 7-9,

Hakija Mešić, Veliki Mudželiti 11,

Emin Mešović, Ulica 6. novembra 5,

Stjepan Mece, Kralja Petra 79,

Rustan Mirojević, Danila Ilića 8,

Risto Misović, H. Ristića 1 (tel. 26-47),

Jevdokija Mitrović i Milan Đurić, Cara Dušana park,

Juda Montiljo: ‘Stari Grad’, Karadžića 2,

Ešref Muhić, Mali Mudželiti 1,

Muhamed i Sejfo Muzur: ‘Volga’, Fra Jukića 25 (tel 35-19),

Ismet Novalija, Kulovića 6,

Gavro Orešanin, Miloša Obilića 16,

Vilim Pacner, Aganovića 26,

Zulejha Panjević, Podtekija 37,

Vejsil Paralija, Alekse Šantića 1,

Ragib Paralović: ‘Bujrum’, Vuka Karadžića 66,

Ahmed Pašanović, Bravadžiluk 21,

Hilmija Pašić, Ulica 6. novembra 16,

Omer Pašović, Krekova 2,

Stoja Pekić, Samardžije 5,

Salem Polić, Kralja Petra 36,

Ahmed Poturović: ‘Obala’, Vojvode Stepe obala 19,

Nezir Prolić, Odobašina 31,

Arslan Redžepović, Ulica 6. novembra 40,

Pepica Ristovanjuk, Mis Irbina 21,

Huso Salić, Mali Ćurčiluk 7,

Avdo Saračević, Kralja Tomislava 30,

Mehmed Sarić, Čulhana 13,

Zemka Sejdić, Odobašina 85,

Omer Semić, Aleksandrova 40,

Mehmed Sirčo, Veliki Ćurčiluk 48,

Mehmed Skaka, Gornje Trgovke 61,

Salih Smajić, Aleksandrova kod tržnice,

Sulejman Sočivica, Gajev trg 4 (Njega na istoj adresi nalazimo i kao vlasnika “bosanske kafane”. Izgleda da je riječ o dvostrukoj registraciji objekta, ili, što je vjerojatnije, o aljkavosti autora almanaha. Nije Sulejmanov slučaj jedini u knjizi, ostale neka nalazi marni čitatelj, i neka predviđa broj sarajevskih kafana prema broju kafedžija. Za proznu rekonstrukciju 1937. u Sarajevu takav posao je uzaludan, jer roman, za razliku od historiografskih spisa i novinskih članaka, vjerodostojnost ne nalazi u odgovoru na pitanje je li Sulejman Sočivica na Gajevu trgu 4 držao bosansku ili europsku kafanu. Za roman je korisnije da se iz toga razvije i do velike priče uzraste intriga o Sulejmanu Sočivici, predratnome sarajevskom kafedžiji.)

Ažurirano: Subota, 16 Ožujak 2019 09:25
 
« Početak«12345678910»Kraj »

Stranica 2 od 59

Facebook

prenesi tekst na facebook

Izbor slika iz galerije

Najnoviji komentari

home search